Naziv tribine Zagreb, javni prostor jednak je naslovu knjige Saše Šimprage, izašle prošle godine u izdanju Porfirogeneta, a čije su teme bile okosnica razgovora o zagrebačkim javnim prostorima predanima u ruke privatnom kapitalu i mogućnostima civilnoga otpora neodgovornom upravljanju gradom. Tribinu je vodio Tonči Valentić, sudjelovali su spomenuti autor, urbanistički aktivist, te kulturne teoretičarke i praktičarke Ana Kutleša iz [BLOK]-a i Sonja Leboš, antropologinja i osnivačica Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII). Razgovaralo se o neprikladno iskorištenom i nedovoljno korištenom potencijalu Zagreba: o anakronim spomenicima postavljenim neodgovorno i nefunkcionalno, o neiskorištenom savskom prostoru, o devastaciji trgova (šatorizacija Jelačićeva trga, zabrana okupljanja na Markovu trgu, napušteni Kvatrić i bezlični Cvjetni trg), o bespravnoj i neprikladnoj gradnji (Vrbik, Šestine, Gračani, Lanište, neboderi bez komunikacije s prostorom) i namještenim natječajima, o nedostatku parkova i uopće zelenih površina. Šimpraga je istaknuo: ”U Zagrebu se već dvadeset godina ne planiraju novi trgovi ili parkovi, već isključivo građevinske zone”.
Tribina je otvorena pitanjem o pravu na grad, odnosno o mogućnosti pružanja otpora privatnom kapitalu pod krinkom javno-privatnoga partnerstva. ”Moć izvaninstitucionalnih akcija otpora je podcijenjena”, rekla je Sonja Leboš, a Šimpraga podsjetio na slučaj Svjetlane Lugar koja je predvodila akciju protiv gradnje crkve u Travnom zbog koje je ‘zaradila’ prijetnje smrću. ”Tko prvi progovori, najčešće izgubi”, opisao je Šimpraga odnos vlasti prema urbanističkom aktivizmu. Leboš je jasno optužila bivšu gradonačelnicu Marinu Matulović-Dropulić za devastaciju zagrebačke podsljemenske zone koju je revno nastavio i sadašnji gradonačelnik Milan Bandić, proširivši svoj destruktivni utjecaj na cijeli Zagreb. Također, Leboš je istaknula i odgovornost arhitekata koji sudjeluju u takvoj politici upravljanja gradom. Smatra da ”arhitekti koji dobiju posao preko namještenog natječaja trebaju izgubiti pravo da grade grad”, spomenuvši projekt postavljanja fontana uz ulicu Hrvatske bratske zajednice koji je odobren na temelju natječaja iz 1992. godine koji se pak odnosio na sasvim drugi projekt. Posebno je naglašena činjenica često nedovoljne obrazovanosti arhitekata za javnu službu, odnosno arhitekturu urbane sredine, te nedovoljna moralna odgovornost u radu za javno dobro i na javnim dobrima. Šimpraga je istaknuo da se prostori grada komercijaliziraju, a stečena sredstva ne ulažu ponovno u prostor, dok je Kutleša iznijela krajnji primjer uništavanja industrije Kamenskog radi građevinskoga zemljišta. Leboš je optužila Konzervatorski zavod da ne radi svoj posao: ”Institucije, predvodnice struke, ne pokazuju inicijativu”, dok je Šimpraga spomenuo prostor AKC-a Medike kao primjer zaštite prostora njegovim korištenjem. Razgovaralo se i o Studentskom centru čiju je devastaciju Leboš okarakterizirala kao ”kraj Zagreba kojeg poznajemo”.
Ako je tribina trebala poslužiti predstavljanju najvažnijih ideja iznijetih u Šimpraginoj knjizi, možemo je nazvati uspjelom. Poveo se razgovor o mogućnostima izvaninstitucionalnog otpora, ili kako kaže Leboš: ”Potrebno je da se građani počnu zanimati za grad u kojem plaćaju poreze i za prostore koji im pripadaju”, te o činjenici da su strukture protiv kojih se borimo legalizirane. Tribina je predstavila alternativu dosadašnjem promišljanju urbaniteta jer, prema Šimpragi, ”nakaradni društveni sistemi manifestiraju se ponajprije u prostoru”. Ipak, pitanje koje je Ana Kutleša postavila voditelju tribine, ”Zašto ovdje nema nikoga iz institucija?”, odjeknulo je snažnije od bilokakvoga idealno-utopijskoga promišljanja na tragu ”što bismo sve mogli učiniti s našim gradom”. Sva pitanja i svi odgovori prorađeni na tribini ostat će, nažalost, u zrakopraznom prostoru okupljenih istomišljenika koji nemaju realnu moć promjene. Naime, nepostojanje dijaloga i jednosmjerna komunikacija vlasti (”gradskih činovnika”, prema Leboš) s građanima urušili su institut društvene odgovornosti. Kutlešina ideja da treba održavati razgraničenje između politike i kulture: ”Kultura ne smije obavljati posao politike, politika se ne bi smjela baviti kulturnim radom” i da svatko ”treba raditi svoj posao”, ne čini se (više) održivom. Ako se kulturnom politikom ne bave ljudi koji su ipak više od činovnika, politički usmjerena kultura bit će primorana vratiti se prevladanome hermetizmu i samodovoljnosti. Ova je tribina ipak korak unaprijed u razumijevanju političke i kulturne odgovornosti građana. No, nametati ograničenja nakon proglašene slobode od, kako je istaknula Leboš, ”civilizacijske cenzure” koju su nam nametnuli rat, tranzicija i korumpirana uprava, čini se poput koraka unatrag.
Matija Mrakovčić
Objavljeno