Blok otvara participativna predstava-esej Kao što su rime s ne kolektiva NAM ChoreoLab, koji čine Ana Dubljević, Viktorija Ilioska, Dražen Dragojević i Sonja Pregrad. Polazeći od povijesnih i osobnih nasljeđa Pokreta nesvrstanih, autori ideju nesvrstavanja prenose u tijelo i izvedbu, propitujući što znači pripadati bloku ili mu se oduprijeti te okupiti se bez potrebe da svi postanu isti. Za Antisezonu predstava dobiva novu prostornu verziju i izvodi se kroz stalni postav MSU-a Zbirka kao glagol, čime ulazi u dijalog s načinima na koje muzej čuva i ponovno čita povijest.

Program 23. rujna donosi razgovor Pristupačnost u produkcijskoj praksi producentice Nadje Dias i plesačice i pedagoginje Marine Brajdić, koja djeluje i u inkluzivnom plesnom kolektivu Divert. Polazeći od Diasina dugogodišnjeg rada u području pristupačnosti, razgovor će otvoriti pitanje kako produkcijske odluke mogu pridonijeti dobrim uvjetima rada i većoj uključenosti osoba s različitim potrebama i iskustvima – ali i gdje prepreke nastaju prije nego što umjetnički rad uopće dođe pred publiku. Razgovor počinje u 18 sati u Gorgoni, prevodi se na hrvatski znakovni jezik i prilagođen je slijepim osobama.

Iste se večeri u 20 sati na stubama privremenog postava održava performans Duplicity Willing, Cantate Stefe Govaart, koji kroz tekst, zvuk i ples promatra plesačko tijelo kao mjesto fizičke prisutnosti, a artificijelnost ističe kao temeljno sredstvo kazališta. Izmjenjujući provokativne tvrdnje o plesu i kazalištu s takozvanim ljupkim plesanjem, performans pita određuje li odnos publike i izvođača značenje onoga što se na sceni zbiva. Govaart djeluju između plesa, performansa, teksta i teorije, a sa zagrebačkom su scenom povezani ranijim suradnjama i performansom Unwatchable Theater, izvedenim prošle godine.

Mađarski koreograf gergő d. farkas, dvaput uvršten u Aerowavesovu godišnju selekciju perspektivnih europskih koreografa, u Zagrebu boravi na rezidenciji u TALA PLE(j)SU, gdje razvija rad radnog naslova Ogre-Tex. Naziv se poigrava s Gore-Texom, ali umjesto čvrste granice između tijela i okoliša zamišlja propusnu membranu kroz koju se razmjenjuju ono unutra i ono izvan nas. Radnu verziju izvodi 24. rujna u 19 sati u Gorgoni, dok su 17., 19. i 21. rujna studijski susreti otvoreni za zainteresirane uz prijavu. Iste večeri u 20 sati slijedi izvedbena improvizacija Gorgona gori, gorka, gorda i grimizna, koja okuplja umjetnike ovog bloka, a nastaje pred publikom i postoji samo u tom susretu.

Nastavno na istraživanje pseće svakodnevice koje je na Ribnjaku provodila u lipnju, švedska koreografkinja Stina Nyberg u Tračevima publiku vodi tim parkom iz senzoričke perspektive psa, pretvarajući mirise, tragove, hladovine i kvartovske susrete u koreografirano vodstvo. Izvedbi se pridružuje terapijski i R.E.A.D. pas Ruby sa svojim voditeljem iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Izvedbe su 25. rujna u 17 sati te 26. rujna u 12 i 15 sati, s polaskom ispred Centra mladih Ribnjak.

Na platou MSU-a 25. rujna u 19 sati posljednji se put izvodi predstava Ane Kreitmeyer Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa, nastala 2018. i nagrađena za najbolju plesnu predstavu 2019. godine. Kreitmeyer, Petra Chelfi, Ivana Pavlović i Martina Tomić u njoj koreografiju grade kroz guranje, nošenje, sudare i preuzimanje težine, a zajedništvo se pokazuje kao nešto što se neprestano proizvodi kroz trenje, odustajanje i ponovno okupljanje.

Anna Javoran u predstavi Studija slučaja: Politpornografija povezuje pobunu kraja šezdesetih sa suvremenom političkom stvarnošću. Polazište su joj Rani radovi Želimira Žilnika iz 1969., film zbog kojeg je pokrenut sudski postupak radi zabrane prikazivanja, a nastajala je i pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda u Srbiji. Predstava, o kojoj možete čitati u kritici Petre Pleše, izvodi se 27. rujna u 19 sati u Pogonu Jedinstvo, s početkom na Trnjanskom nasipu.

Bloku prethodi radionica NAM ChoreoLaba Dramaturgije s NE, o tome kako dokumenti, osobna sjećanja i muzejski predmeti postaju izvedbeni materijal, koja se održava od 20. rujna od 16 do 18 sati u prostoru MSU-a, uz prethodne prijave. Blok 29. rujna u klubu MaMa zatvara susret čitalačko-gledateljskog kluba Društvo 11 lisica Nine Gojić i Tee Kantoci, na kojem se čita roman Ovako se gubi vremenski rat Amal El-Mohtar i Maxa Gladstona u prijevodu An. Fazekaš.

U razgovoru s trima članicama privremenog kolektiva, umjetnicom Luanom Lojić, arhitekticom Mirnom Udovčić i kustosicom Teom Kantoci, doznajemo više o njihovom interesu za zgradu tržnice, timskim radnim procesima, te materijalnim uvjetima koji o(ne)mogućavaju stabilnost i dugoročnost umjetničkog rada.

Neke od vas već su sudjelovale u jednodnevnoj aktivaciji poslovnih prostora u zgradi tržnice Kvatrić 2024. godine. Kako danas, dvije godine kasnije, promatrate vaš odnos prema tom prostoru i zašto mu se vraćate?

Luana: Mirna i ja smo, uz Karla Iara, radile skupa na oživljavanju prostora 2024. u sklopu KarasArtHuba (HDLU). Te godine Mirna je održala vodstvo po zgradi i oko nje, gdje smo mjerile kvalitetu zraka, što nam je otvorilo pitanja zgrade kao junkspace termo iskustva. Njen upliv i pogled na prostor bio mi je užasno inspirativan jer ga smatram nezaobilaznim u odnosu na tu zgradu. Ona je siva, nepregledna, liminalna: čini se da ništa nema unutra a sve je ispunjeno mjerljivim česticama zapravo, i to zagađenja. 

Ovaj je projekt krenuo iz jednog mog doslovnog sna – sanjala sam da se unutra dešava izložba koja glumi da je izložba. Bio je odgovor na postpandemijsko i potresno stanje, gdje se jako puno prostora za kulturu ili zatvorilo ili nestalo. No kako bi se išta napravilo u tom prostoru potrebno je prihvatiti njegove značajke – njegovu težinu, hladnoću, sivost i rijetkost, napuštenost. Vraćam mu se i planiram mu se vratiti jer mi je dosta izlaganja u bijelim prostorima na zadane uvjete. Radije bih radila s prijateljima u prostoru gdje postoji i odvjetnica, i optika, i autoškola i kozmetički salon i dm i knjižnica. 

Na neki način osjećam to kao ravnopravnost umjetnosti uz sva druga zanimanja i uz sve druge poslove i pozive. Živim na Kvatriću i želim biti aktivna u svojoj lokalnoj zajednici u tom smislu. Ove godine nam se pridružila i Tea kao kustosica u zapravo teškom zadatku – prepuštanju toj kaotičnoj i slojevitoj materiji. Njen vaninstitucionalni senzibilitet koji njeguje performativne prakse je  savršeno lijepa i ekspanzivna nadogradnja edicije iz 2024.

Mirna: Prostor se nije značajno promijenio od tada do danas, i dalje je ostao ispod radara u nekoj svojoj vremenskoj zoni. Privlači me svaka vrsta neželjenoga: nusprodukti, odbačeni predmeti i ideologije, građevine i estetike koje su loše ostarjele… Iz tog razloga mi je zanimljiv fenomen šoping centara iz razdoblja tranzicije, izraslih na optimizmu obećanja obilja, čija zadaća je stvaranje uspješnog domaćeg poduzetnika i sretnog potrošača, da bi se naposljetku unutarnji život tih centara rastočio u vaporwave melankoliju ispražnjenih i neuspjelih prostora. 

Arhitektonski gledano interijer zgrade je junkspace, nusproizvod susreta klimatizacijskih sustava i kapitalizma. Prostori su to bez fokusa, labirintske konfiguracije poput screensavera Maze iz ranih Windowsa. Zanima me kretanje zraka u tim prostorima. Sve u zgradi je malo pomaknuto, a zrak ima čudnu putanju, nosi zgradom mirise iz ribarnice u prizemlju koji se zatim miješaju s mirisom pržene kave na višim katovima. 

Takvi prostori su ujedno u potpunosti neopterećujući, u njima se može izroditi bilo što, od uzgoja microgreensa do umjetnosti. Takvo stanje je prilika da se prostor programski hakira, stvori novu situaciju i korisnike koji će biti zalog za drugačiju budućnost od one koju je zgrada podrazumijevala prilikom nastanka.

Svojevrsni nastavak gorespomenutog projekta, Osveta Lijepih Slitina ovog puta uključuje prošireni kolektiv suradnica s fokusom na tijelo i osjećanje onog “između” u prostoru. Možete li nam ukratko predstaviti fokuse rada pojedinih umjetnica?

Tea: U prostoru zgrade u kojoj obitavaju najrazličitije vrste djelatnosti, a koja proizvodi trepetav, ali uzbudljiv osjećaj pogubljenosti i dezorijentacije, krenula sam s interesom prema tijelu, odnosu tijela i nejasnoće, osjećaju čekanja i priželjkivanja. U rad sam pozvala tri umjetnice specifičnih senzibiliteta s prijedlogom da svoje prakse smjeste u prostor mikro-pažnje i mikro-senzualnosti. Riječ je o umjetnicama Radi Ivi Sibili, Fette Sans i Lani Lehpamer. 

Rada se kroz princip grananja smješta u tri medija i prostora; objekt, video i izvedbu, kojom započinje proces bolnog otpuštanja svoje druge kože. Njezin rad kreće se rubom između ranjivosti i transformacije, ostavljajući tragove procesa u različitim materijalnim stanjima. Fette nas, zajedno sa svjedocima, dočekuje u uredskom prostoru koji ničim ne odaje da ćemo upravo ovdje doživjeti ritual ovlaživanja/hidratiziranja.

A neke će stvari ostati zakopane. Kroz trajanje i sitne pomake atmosfere prostor se polako premeće u mjesto tenzije i mogućeg apsurda. Lanu će, u paradoksu stalne dostupnosti, biti moguće doživjeti tek pozivom na mobitel i ulaskom u jedan-na-jedan skriptirani razgovor. Susret se pritom odvija na granici izvedbe, korisničke podrške i intimnog obraćanja nepoznatoj osobi.

Gdje su bili presjeci okupljanja i razilaženja u odnosu na osjećaj zastoja u vremenu s obzirom na to da radite u timu koji čine umjetnice bliskih, ali različitih generacija? Kako ste povezale zapetost u vremenu spram vaših različitih umjetničkih praksi?

Luana: Poanta i tematska okosnica ovog programa su kaos, raspršenost i nepredvidljivost, slučajnost. Nismo si htjele zadavati klasične hijerarhične zadatke koji bi nas dočekali inače u nekom galerijskom timskom programu – osobno mi je bilo bitnije da slijedimo intuiciju, nego ono što se očekuje od ovakvog tipa suradnje. U paketu dolazi osjećaj iznenađenja i izgubljenosti. S tim nije lako raditi, ali je bitno.

Mislim da se u kulturi nažalost krećemo prema brendiranju određenog stava, ideje, osobnosti. Ako si umjetnica ili kustosica moraš imati nišu. Mene zanima što se dešava kada tako nečeg nema. Kada se sastanemo i ti kažeš ja želim ovo, ona ono, a ja nešto treće. Može li se raditi s oprečnim ili prividno nespojivim konceptima? Ja vjerujem da može, kada skinemo okove pretencioznosti i ukalupljivanja. Njegujmo pravo na nejasnost! Štoviše, mislim da je izlazak iz te zone komfora nešto najbolje – i ranjivo i hrabro. 

Ne želimo raditi rad niti izložbu koja je pogodna za prikazivanje. Želimo je raditi jer nam se radi, a to je neki drugi ulaz u izlagačke i izvedbene prakse, vraćanje u početne postavke. U tom smislu, povezivanje je inherentno našoj inicijativi da ovo radimo zajedno – zato i riječ Slitina. Dovoljno je supostojati dovoljno blizu da bi kemijski izreagirali u novi materijal.

Mirna: Suradnja među autoricama je poput konfiguracije ovog prostora, nehijerarhijska, afirmira iznenađenje. Iako dolazim iz arhitektonske struke, napustila sam očekivanja što bih kao arhitektica trebala raditi i fokusirala se na nematerijalno: svoju dugogodišnju fascinaciju područjem fizike zgrade, odnosno unutarnje klime zgrade. Klima je nevidljiva, ali želim ju učiniti uhvatljivom i izrecivom, od nevidljivog učiniti sliku, graditi različitim toplinskim kapacitetima. Iz tog polazišta, s Luanom mi je od početka izuzetno lako komunicirati jer smo našle isti jezik slutnji. Slutnja je dovoljna da nas sve poveže.

Tea: Mislim da razilaženje, zastoj ili zapetost ovdje možemo shvatiti kao igru ili kao metodologiju rada i razmišljanja. Postoji inicijalni interes koji gajimo jedne prema drugima i znatiželja oko toga kako naše prakse/senzibiliteti rade zajedno. U tom smislu ako ili kad se u procesu dogodi razilaženje, zastoj ili zapetost, kroz zajedničko navigiranje, možemo proizvesti konceptualnu nadogradnju ili situaciju koja nas poziva da revidiramo početna podrazumijevanja. Takvi momenti ne funkcioniraju kao prekidi rada, nego kao njegovi aktivni dijelovi tj. mjesta na kojima se materijal i ideje počinju preusmjeravati, a to je uvijek uzbudljivo. Upravo u tim točkama dolazi do preklapanja naših različitih ritmova rada i načina mišljenja, što otvara prostor za nove odnose između praksi/senzibiliteta.

U najavi napominjete da mall nije “mjesto potrošnje”, nego “stanje suspendiranosti”. Kako povezujete tržni centar s materijalnim uvjetima rada umjetnika_ca na nezavisnoj sceni u kontekstu manjka radnih i izlagačkih prostora?

Luana: Prvo da kažem da je ovaj projekt financirao Grad Zagreb na natječaju za mlade i MINKM i hvala im na tome. Financiranje ovakvih projekata je početak jedne dobre struje oko teme izostanka radnih i izlagačkih prostora za umjetnice_ke. Ovo nije permanentno riješenje, naravno, radi se o jednom danu u godini. Ali nadam se da će ovakve incijative nicati i drugdje u gradu, u prostorima koji nisu namjenjeni primarno za umjetnost. Ona i ukazuje na prelijevanje te scene, na želji da radimo.

Tu su uz nas i druge inicijative koje gledaju u istom smjeru, poput Klaonice. Nadam se da ćemo u neko dogledno vrijeme i odustati konačno od getoizacije umjetnosti u galerijama. Možda zvuči smiješno, ali nadam se da će ona biti toliko prisutna da će je biti svugdje. I da će se ljudi upuštati više (naročito nadam se mlađi od mene) u eksperiment sa svojim pokretačkim snagama. Za mene je to vrsta duhovne higijene.

Vremena u kojima živimo su užasna i čine se beznadnima. Ne smijemo odustati od izražavanja, iskušavanja i istraživanja. Pogotovo od druženja, suradnji, stvaranja ‘iz zezancije’, iz slučajnosti ili nasumične misli u 5 ujutro! Stvarati u ovim oklonostima je vrsta borbe i otpora. Svijet treba umjetnost i mi trebamo svijet gdje je ima. 

Mirna: Govorim iz pozicije arhitektice koja djeluje na rubu arhitektonske struke gdje se nerijetko preklapam s područjem djelovanja umjetnika, što je i ovdje slučaj. Arhitektura je prošla isti proces kao i mall, i trenutno je u stanju suspendiranosti. Od subverzivog javnog intelektualca, arhitekt je sveden na uslužnu djelatnost, a arhitektura na umiješnost ispunjavanja želja klijenta i pomirbu istih sa zakonima.

Iskoristila bih ovu priliku da ukažem da arhitektura isto tako treba podstreka da bi se razvijala kao autonomna umjetnička disciplina jer i ona zavrjeđuje biti dio nezavisne scene. Ne govorim o radnim prostorima, nego o pravu na arhitektonsko mišljenje i stvaranje koje se ne može izreći unutar diktata tržišta, a koje bi afirmiralo drugačije arhitektonske prakse i obogatilo arhitektonsku scenu. Ovom prilikom se zahvaljujem Gradu Zagrebu jer mi je omogućio sredstva za rad na ovom projektu. Nadam se da će u budućnosti biti više arhitekata_ica u ovom području stvaranja.

Tea: Jedna od specifičnosti ovog malla je ta da ne funkcionira do kraja kao klasični trgovački centar s mnoštvom dućana i ljudi koji tamo dolaze provoditi vrijeme, nego se umjesto jasno definiranog prostora potrošnje otvara kao liminalan i nedorečen prostor, s osjećajem vremenske neuhvatljivosti i već spomenute blage dezorijentacije. Kao da prostor povremeno “usisava” vrijeme i pažnju. Upravo me takva vrsta konteksta koja nije inherentno umjetnička, ali proizvodi specifična stanja, zainteresirala kao konceptualni izazov. U tom smislu, povezivanje s materijalnim uvjetima rada na nezavisnoj sceni dolazi direktno. 

Naime, u gradu u kojem je prostor za rad i izlaganje kronično ograničen, umjetnici i kulturni radnici kontinuirano se snalaze u improviziranim i privremenim situacijama. Taj manjak prostora nije iznimka nego stalno stanje, svojevrsna pozadina svih produkcija. Upravo zato me zanimaju ovakvi “nehibridni” prostori koji nisu zamišljeni za umjetnost, ali proizvode afekte, ritmove i situacije koji se mogu privremeno preusmjeriti i aktivirati. U tom preusmjeravanju uvijek postoji i element nužnosti u smislu da se radovi u ovom kontekstu ne razvijaju iz idealnih uvjeta, nego iz stalne prilagodbe, pregovaranja i izmišljanja prostora gdje ga nema.

Za kraj, možete li nam reći više o “osveti” iz naslova? Zašto vam je važno pristupiti ovom zapuštenom prostoru iz pozicije osjetljivosti i mekoće?

Luana: Mislim da je zadnji odgovor objasnio zašto :). Osveta je doslovna – idealna energija za napasti težinu u kojoj stvaramo. Idemo dalje, idemo jače (mekše), idemo – usprkos! Osvetničke prakse ftw. 

Mirna: Za mene je “osveta” povratak otpisanih ___________. Afirmacija nevidljivog, promatranje optikama van frekvencija vidljive svjetlosti, osluškivanje žlijezda.

Tea: Osveta ovdje drži paradoksalnu kvalitetu i u sebe pušta različite intenzitete i načine korištenja. Za mene je ona mekana, spora, curi, ustrajna je, brine. Osveta je mogući način povezivanja i zajedničkog rada u vremenima koja iscrpljuju ljude i resurse. Zapušten prostor u tom smislu nije samo fizički prostor tržišnog centra koji nam na jedan dan dopušta da mu se približimo, nego šire polje zapuštenosti koje se odnosi na infrastrukture, odnose i uvjete rada koji se sustavno zanemaruju. U tom polju, inzistiranje na osjetljivosti i mekoći postaje način rada koji odbija logike ubrzanja, potrošnje, prekarnosti i potlačenosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Umjetnički program Osveta Lijepih Slitina okuplja šest umjetnica različitih praksi: Luanu Lojić, Mirnu Udovčić, Radu Ivu Sibilu, Lanu Lehpamer i Fette Sans. Pored umjetničkog, održat će se i glazbeni program u okviru kojeg će nastupiti Mala Roza Muca, slovenski bend čija glazba podjednako njeguje utjecaje breakcorea, ravea i metala, i zagrebačka DJ-ica Lucija Mandekić.

Program se nastavlja na projekt Transparency Agency iz 2024. godine umjetnik_ca Luane Lojić i Karla Iare koji su istraživali širi kontekst tržnice Kvatrić i zgrade iznad nje. “Umjetnice i glazbenice Osvete Lijepih Slitina na jedan dan preuzimaju zgradu tržnice Kvatrić kao privremenu infrastrukturu izlaganja i izvedbe, izmještajući je iz komercijalne namjene u prostor koji propituje što podrazumijevamo i kako radimo izvan institucionalnih okvira.

Tržnica je reprezentativan relikt arhitekture devedesetih koji djeluje kao da je zapeo u vremenu, s interijerom koji živi po vlastitoj logici, istovremeno privremen i trajan. U tom prostoru tijelo (posjetitelja i umjetnica) postaje drugačije svjesno sebe, primjerice kroz mirise ribarnice i teretane, prašinu, sintetiku, toplinu cijevi, hladnoću pločica. Ovaj trgovački centar evidentno nije mjesto potrošnje nego suspendiranosti, nešto između zaklona, limba i sedimenta devedesetih koji još uvijek odjekuje u sadašnjosti”, istaknuto je u tekstu kustosice Tee Kantoci.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Više detalja pronađite ovdje.

Glavnina programa festivala održana je u listopadu, a u kraćem postprogramskom ciklusu u prosincu izveden je drag performans pitala me jesam li znala da su se šljokice prije radile od stakla koji potpisuje nominis u suradnji s izvođačicama Mx. Bodliere i ONA/GRDA. Ova izvedba održana u ZPC-u tematski i konceptualno se nastavlja na performans Na rubu sv(i)jet(l)a: Ljeskanje koji je ista ekipa izvela početkom 2025. godine u Galeriji Miroslav Kraljević. Kao što naslovi sugeriraju, riječ je o drag izvedbama koje polaze od motiva svjetlucanja. Materijal kao polazišna točka izvedbe nije neobičan za nominis, lik koji se redovito pojavljuje u razrađenim multimedijalnim ambijentima.

Ušli smo u mračnu dvoranu ZPC-a i smjestili se na jastučiće na podu osvijetljene reflektorima. Reflektori se gase, a izvedba započinje kada mrak presijecaju dva snopa svjetla kojima se nominis i Mx. Bodliere igraju crtajući linije po zidovima u ritmu elektroničke klupske glazbe. U nedostatku pozornice i rasvjete, izvođačice su nam glavna navigacija za otkrivanje prostora izvedbe i tako nam u svojoj igri otkrivaju komadiće razbijenog stakla, kristalića i drugih reflektirajućih i prozirnih predmeta koji služe kao prizme za propuštanje svjetla. Osim ručnih svjetiljki u ovu svrhu se koristi i jedan grafoskop kojim se apstraktni kristalni oblici projiciraju na zidu. 

Druga razina izvedbe razvija se kroz tekstove koje izvođačice čitaju s folija kakve se obično koriste za grafoskopske projekcije. U prvome tekstualnom segmentu uvodi se motiv svjetionika, prvi od mnogih koji označavaju svjetlost u mraku. Za vrijeme čitanja izvođačice sjede na podu kao i publika, zauzimaju opuštene privatne poze, a na sličan nebrušeni način čitaju tekst, što je uspješno u stvaranju intimne, ispovjedne atmosfere. 

Kao što je običaj u drag showu, kroz izvedbu su raspoređene glazbene točke u kojima se izvode pjesme na playback. Iako su u najavi navedene tri izvođačice, na sceni su se pojavile samo nominis i Mx. Bodliere. Zbog toga smo vjerojatno ponešto propustili, ali svakako je pohvalna snalažljivost prisutnih izvođačica koje su uspjele izvedbu zaokruženo provesti. Mx. Bodliere izvela je pjesmu s kojom je Lola Novaković predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji 1962. godine – Ne pali svetla u sumrak, o ljubavnicima u mračnoj sobi u kojoj svijetle samo dvije cigarete. Svečana i blistava kao prava diva izvodi ovaj nokturno.

Nominis je izvela završnicu pjesme Troy Sinead O’Connor u kojoj pjevačica emotivnim krikom izražava traumu napuštanja obraćajući se svojoj majci riječima “You should’ve left the light on”. U glazbenim točkama se otkriva mnogo toga što je u ostalim segmentima izvedbe skriveno, šljokice na kostimima izvođačica blistaju, a bogata šminka jasno je vidljiva. S čvrstim stavom izvođačice zauzimaju širok prostor oko sebe, tek tada imamo dojam da ispunjavaju čitavu dvoranu. No, čak i u tim trenucima gledaju jedna u drugu, održavaju blisku komunikaciju kao da su same u sobi u kojoj ih nitko ne vidi. 

Kroz tekstualni sloj izvedbe često se provlači motiv sna. U jednom trenutku, pozivajući se na motive teksta Paula B. Preciada,  Mx. Bodliere nam prepričava kako je u snu imala stan na Uranu i razmišljala o tome da ga proda. S ovim snom povezuje se priča o Karlu Heinrichu Ulrichsu, latinistu koji je skovao pojam “uranist” za muškarca koji osjeća privlačnost prema drugome muškarcu. U grčkoj mitologiji, bog neba Uran, začeo je Afroditu bez majke zbog čega se Afrodita s pridjevkom Nebeska povezuje s ljubavlju muškarca prema muškarcu. Ovaj pojam Ulrichs koristi kako bi razvio okvir unutar kojega se homoseksualnost može promatrati kao normalna i prirodna. On ga koristi kako bi opisao sebe, razvija terminologiju za prvi zabilježeni coming out u modernoj Europi.

Kako se performans razvija, drag persone koje ga izvode otkrivaju sve više o sebi. Saznajemo da one više pripadaju snu nego javi i više pripadaju svemiru nego našemu svijetu. Njihovo djelovanje je vezano uz neki tamni daleki prostor koji je nama vidljiv samo kao trag svjetla, riječima same nominis: “svjetiljke i svjetionike održavale smo za druge, a ovdje smo napravili mjesto gdje možemo prosuti svoje šljokice po podu.” Tu se krije napetost koja je provučena kroz čitavu izvedbu, smještena između skrivanja i blistanja, svjetlosti i mraka. 

Drag kao izvedbena forma je subverzivan i izravno usmjeren obračunavanju sa seksualnom represijom i rodnom normativnosti. No, čini se da su klasični drag postupci upravo suprotni onome što radi nominis – flambojantne drag persone najčešće pokušavaju rasvijetliti ono što je u svakodnevici potisnuto i neizraženo. Predstavljajući se kao pop zvijezde, one stvaraju novi javni prostor u kojem se mogu pojaviti oni_e koji se ne uklapaju u dominantne obrasce predstavljanja. 

Ovaj odnos privatnog i javnog prostora podsjeća me na misao koja je prije nekoliko godina bila dosta popularna na internetu, a to je da je pojam coming out najprije označavao pristupanje pojedinca relativno zatvorenoj zajednici, a ne javnu objavu vlastitog identiteta kao što se doživljava danas. U New Yorku početkom dvadesetog stoljeća queer ljudi su se predstavljali_e svojoj zajednici na velikim debitantskim zabavama. Čini mi se da je ovo starije značenje izraza coming out zanimljivo jer se na taj način ostvarivanje queer identiteta primarno percipira kroz intimno zajedništvo, a ne kao politički čin, a s time u prvi plan dolazi potreba za sigurnošću i razumijevanjem, a ne potreba za javnim prepoznavanjem. 

Kao što je i obično slučaj, s nostalgijom treba biti oprezan, pa i ovdje treba uzeti u obzir da su se te zabave održavale u tajnosti jer su homoseksualnost i rodno izražavanje koje odudara od norme bili zakonski kažnjavani. Također potrebu za zaštićenosti ne treba shvatiti kao kontradiktornu ciljevima i uspjesima pokreta ponosa, nego kao njegovu drugu polovicu. U trenutku kada se svjetla naizgled samo gase, svijet koji nominis sa suradnicama stvara malen je, ali iznimno potreban. Njihovo svjetlo nije mesijansko i ne donosi novi dan, ali je pouzdano kao svjetionik koji pruža sigurno mjesto i priliku za san.

Program se sastoji od niza kraćih izlaganja autorica koje će rastvoriti svoje procese rada s nezavisnim, izvaninstitucionalnim arhivima. 

Povjesničarka umjetnosti Ivana Bago govorit će o svom kustoskom i istraživačkom radu u arhivu Sanje Iveković i na izložbi Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982. Vizualna umjetnica Božena Končić Badurina predstavit će svoje istraživanje i stvaranje u okviru Muzeja susjedstva Trešnjevka, koje je rezultiralo izložbom i knjigom Jadrankin prvi život. Multimedijska umjetnica Katerina Duda po prvi će put javno predstaviti svoje istraživanje arhiva usmene povijesti Abeceda nezavisne kulture, koje je još u ranoj fazi razvoja, a vodi ga interes za transgeneracijski prijenos praksi i nasljeđa nezavisne scene.

Nakon izlaganja slijedi zajednička diskusija koju će voditi kustosica i istraživačica Tea Kantoci.

O SUDIONICAMA:

Ivana Bago je nezavisna istraživačica, povjesničarka umjetnosti i kustosica. Doktorirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti i vizualnu kulturu na Sveučilištu Duke u SAD-u. Suosnivačica je (s Antonijom Majačom) organizacije Delve | Institut za trajanje, mjesto i varijable. Znanstvene i stručne članke redovito objavljuje u znanstvenim časopisima, zbornicima, umjetničkim monografijama i časopisima. Članica je uredničkog vijeća časopisa ARTMargins. Pozvana predavanja održala je, među ostalim, u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Američkom sveučilištu u Beirutu, Kraljevskom institutu u Stockholmu, Muzeju umjetnosti i dizajna u Miamiju, a kao gostujuća predavačica surađivala je s Akademijom primjenjenih umjetnosti u Beču, Umjetničkim sveučilištem u Berlinu, Filozofskim fakultetom u Splitu, Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, i WHW Akademijom. Dobitnica je stipendijske nagrade Igor Zabel Award for Culture and Theory za 2020. godinu.  Među njenim kustoskim projektima su: Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982., MSU Zagreb; Nacionalna galerija Priština; Moving Forwards, Counting Backwards, University Museum of Contemporary Art, Mexico City, 2012; Gdje se sve tek treba dogoditi, Spaport Biennale, Banja Luka, 2009-2010; Narančasti pas i druge priče, Performance Studies International, Zagreb, 2009; Salon revolucije, HDLU, 2008; Stalking with Stories, Apexart, New York, 2007. Suosnivačica je Instituta Sanja Iveković, gdje vodi istraživački i izdavački projekt Točke susreta: dokumenti u nastajanju, temeljen na istraživanju umjetničkog rada i arhiva Sanje Iveković.

Katerina Duda (1989.) je multimedijska umjetnica. Diplomirala studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U radovima se najčešće bavi temama vezanim uz urbane prostore i kako se u prostoru reflektiraju šire društvene promjene, primjerice kroz arhitekturu ili turizam. Koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video. Sudjelovala je u nizu izložbi, grupnih i samostalnih projekata u zemlji i inozemstvu (Vidim šumu, pišem pašnjak; Krov, tuš, roštilj, fuš; Ćuk u hodniku). Autorica je kratkih filmova Prečica do mora, Strujanja i Rezidba. Radi kao umjetnička suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Božena Končić Badurina (1967.) je vizualna umjetnica. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1996.) te njemački i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1995.). Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u institucijama kao što su MSU u Zagrebu, MAXXI u Rimu, MG+MSUM u Ljubljani, Art in General u New Yorku, Carré d’Art u Nîmesu, MMSU u Rijeci i mnoge druge. Dobitnica je nekoliko nagrada, a boravila je i na rezidencijalnim programima poput MuseumsQuartier, Beč (2019.), Siva zona / GMK, Korčula (2017.), Kulturamt Düsseldorf (2015.) i Art in General, New York (2010.). U umjetničkom radu primjenjuje site-specific i multimedijski pristup, s naglaskom na crtežu, tekstu i performativnim elementima. Posljednjih godina se često bavi životima i radom žena koje dominantni društveno-politički i povijesni narativi zanemaruju ili ne prepoznaju. Među njezine recentnije produkcije ubrajaju se Cvijeće za Mariju Vinski; Jadrankin prvi život; Od 4 do 23; Kad bi fabrika trubila; Jednakosti, bratstvo, slobodo, gdje ste?; Ćemo, ćemo, ja ma kako ćemo. Živi i radi u Zagrebu.

Tea Kantoci je nezavisna kustosica i istraživačica koja djeluje na sjecištu izvedbe, eksperimentalnih formata i interdisciplinarnih umjetničkih praksi. Dio je tima Antisezona i festivala Improspekcije / PoslijeSvijet. Aktivno sudjeluje u inicijativama Klaonica, koja zagovara prenamjenu bivše gradske klaonice u autonomni prostor za umjetničku produkciju, Arhivi odozdo, usmjerenoj na organizacijsku memoriju kao alat održivosti i brige u kulturnom radu, te regionalnoj platformi NADA koja arhivira, digitalizira i kontekstualizira izvedbene umjetnosti. Surađuje s MSU-om Zagreb, Muzejom susjedstva Trešnjevka, udrugama BLOK, WHW, Kurziv i Kulturtreger te umjetničkim organizacijama Kik Melone i Divert. Magistrirala je Novinarstvo na FPZG-u, Teoriju i kulturu mode na TTF-u, Muzeologiju i upravljanje baštinom na FFZG-u, te završila Obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu po programu Karoline Hrge.

***

Program podržavaju Grad Zagreb (Ured za kulturu i civilno društvo), Ministarstvo kulture i medija i Zaklada Kultura Nova.

Premijera predstave Urobor plesne umjetnice Silvije Marchig u produkciji Kik Melone, održat će 27. i 28. studenog u dvorani Gorgona MSU-a. Urobor kreće od ideje nestajanja i gradi zgusnut, gotovo ritualan izvedbeni svijet u kojem se glas, tijelo i slika kreću između kriča i tišine, svetog i svakodnevnog, praznine i obilja. U izvedbi sudjeluju plesačice Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković i Mia Štark, glazbenica Ana Kovačić, dramaturginja Nina Gojić i sâma autorica.

U subotu 29. studenog u dvorani Gorgona MSU-a na programu je reprizna izvedba predstave O umjetnice Sonje Pregrad i suradnica_ka. Riječ je o koreografskom istraživanju koje, inspirirano geometrijom biljaka i odnosom an/organskog, kroz kolektivno tijelo, pokret i glas ispituje međupovezanost, ritmove prirodnih ciklusa i načine na koje izvedba može destabilizirati ljudsku perspektivu.

Posljednja izvedba ovog bloka repriza je predstave Ova: Tristitia koja će se održati 2. prosinca u dvorani Gorgona MSU-a. Izvedba je drugi dio trilogije plesnih predstava Ova kojom se Valentina Miloš i Anika Cetina bave temom uprizorenja pitanja vezanih za ideju života i smrti unutar kazališnog nasljeđa.

Među ostalim, na programu su i online rad Luane Lojić, Paule Tončić i Tee Kantoci Everything Goes Just Fine. Success. koji istražuje ideju nečega što je uvijek u procesu i nikada nije potpuno dovršeno te traži aktivno tumačenje gledatelja. Zatim izvedbena instalacija Neautorizirano kolektiva Federacija iz Slovenije koja mijenja uloge promatrača i sudionika, briše granice autorstva i otvara prostor zajedničkog, otvorenog tumačenja. Publika će moći pogledati i film Vikendžadija autorice Sindri Uču.

U diskurzivnom dijelu programa održat će se Lab kolektivnog pisanja, prostor za eksperimentiranje kroz zajedničko pisanje i promišljanje izvedbenih umjetnosti, kao i Hangover sesija, strukturirani razgovor o radovima prikazanima unutar bloka. U programu sudjeluje i Philip Berlin iz Stockholma koji će javnosti otvoriti svoj proces rada tijekom aktualne rezidencije u Zagrebu. Berlin je bivši plesač Ballet de Lorraine gdje je plesao repertoar autora kao što su Cunningham, Forsythe, La Ribot i Mats Ek.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji. 

U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.

Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave. 

Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti. 

Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”

Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.

U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.

Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije. 

Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.

Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.

Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.

Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela. 

Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije. 

Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.

Program uključuje izvedbe, radionice i razgovore, a počinje u petak, 7. studenog solo predstavom Warp Renderings berlinskog koreografa rumunjskog podrijetla Sergiua Matisa.

Solom Warp Renderings ovaj plesni umjetnik propituje odnos tradicije europskoga pejzažnog slikarstva te digitalne tehnologije spram tijela. Matisova plesna poetika spaja ples, glas i tekst, a kroz rad s mitološkim i društvenim temama istražuje ljudsku povezanost s prirodom i suvremenim svijetom. Na tom tragu, kostimi i rekviziti za predstavu Warp Renderings napravljeni su od recikliranih i već korištenih materijala.

Nakon otvorenja, u subotu, 8. studenog, autor će održati radionicu u ZPC-u s početkom u 10:30 sati. Na istoj lokaciji u 14 sati Ana Kljujev će podijeliti svoje iskustvo iz međunarodnog edukativnog programa danceWEB koji se odvija tijekom jednog od najvećih europskih plesnih festivala ImpulsTanz u Beču. Na programu su i laboratorij Arhiv kao senzualni objekt te susret čitalačko-gledateljskog kluba Društvo 11 lisica koji vode Nina Gojić i Tea Kantoci. Potonji programi održat će se 10. studenog u MaMi.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Druga izvedba održava se dan kasnije, u nedjelju, 19. listopada na istoj lokaciji. Više detalja pronađite ovdje.