Program tribine i dramski primjeri oslanjat će se na Minin diplomski rad Motiv ženskog prijateljstva u savremenoj srpskoj drami koji polazi od komparativne analize triju drama: Pomarandžina kora Maje Pelević, Kako je dobro videti te opet (Moja ti) Olge Dimitrijević i Kao i sve slobodne djevojke Tanje Šljivar.

Kao što stoji u najavi, razgovorom će se pokušati odgovoriti na sljedeća pitanja: “Kako definirati žensko prijateljstvo, razlikuje li se ono od muškog i zašto je tome tako? Kakvu sliku prijateljstva prikazuju ove drame i što nam to govori o društvu, ali i nama samima? Koliko je tema prijateljstva i zdravih međuljudskih odnosa danas prisutna u dramskoj književnosti i/li na pozornici i zašto su nam te teme važne?”

U razgovoru će biti riječi i o Mininoj drami Lizistrata prema motivima Aristofanove komedije koja u svoje središte stavlja temu aktivizma i pitanja poput: “Može li pidžama party biti dio revolucije? Ima li mjesta ‘banalosti’ u aktivističkim i feminističkim pokretima? Jesmo li doista došli do točke u povijesti kada je odmor – otpor?”

Više detalja o tribini možete pronaći ovdje.

“Tijela i njima pripadajući glasovi kreću se kroz dva svijeta, i dvije epohe. U jednom, bukiraju prekooceanske letove do svojih šamana ili egzotičnih tantra utočišta, u drugom, nastoje se dokopati bezrecptnih lijekova protiv bolova jer vlada je zatvorila apoteke. U oba svijeta, nastoje dobiti, kupiti, ukrasti, iznuditi iscjeljenje, da bi preživjeli” stoji u najavi predstave.

Za izvedbu drame zaslužni su: Hana Hegedušić, Beti Lučić, Helena Minić Matanić, Marko Cindrić i Karlo Mrkša.

Reprize izvedbe održat će se u subotu i nedjelju, 16. i 17. prosinca.

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

Zli jezici bi rekli tko čemu feministkinje o p______(nadopuni po želji). A mi kažemo: zaslužile smo sve, pa što ne bi i humor.

O različitim feminističko-kreativnim uporabama humora, a u sklopu Kulturpunktovog i SPID-ovog programa Kritička dramaturgija, govorile su istraživačica i producentica Hana Ćurak te dramaturginje i spisateljice Tanja Šljivar, Jasna Jasna Žmak i Ivana Vuković.

Razgovor se održao 22. svibnja uz prostornu podršku Centra mladih Ribnjak.

Video je snimio i montirao Ivor Glavaš.

Program je realiziran sredstvima Ministarstva kulture i medija, Grada Zagreba i Zaklade Kultura Nova.

***

Kako sve zvuči feministički smijeh, i zašto je važno da i smijehom rušimo vlažne zidove patrijarhata? Za kakve načine ruganja, ismijavanja, zezanja priželjkujemo da su glasniji, i zašto? Može li humor biti alat feminističke borbe, i kako umjetnost može pomoći?

Zli jezici bi rekli tko čemu feministkinje o p______(nadopuni po želji). A mi kažemo: zaslužile smo sve, pa što ne bi i humor. 

O različitim feminističko-kreativnim uporabama humora (i možemo li bolje od “koliko feministkinja treba za zamijeniti jednu žarulju”), saznat ćemo  u ponedjeljak kad ćete imati priliku izazvati naše sugovornice i dokazati da ste duhovitiji “na feministički” od Hane, Jasne Jasne, Tanje i Ivane.

***

O sudionicama:

Hana Ćurak je istraživačica i producentica u oblasti kulture. Trenutno je zaposlena kao istraživačica na Institutu za evropsku etnologiju Humboldt univerziteta u Berlinu te konsultantica u fondaciji European Endowment for Democracy. Njen doktorski rad bavi se interventnim političkim potencijalom kolektivnih kustoskih praksi u postjugoslovenskom kontekstu. Osnivačica je Sve su to vještice, progresivne eksperimentalne platforme i arhiva s fokusom na postjugoslovenski feminizam. Njeni autorski doprinosi nalaze se u različitim akademskim i medijskim publikacijama.

Tanja Šljivar je dramska autorka. Rođena je u Banjaluci, i studirala je dramaturgiju u Beogradu, kao i primenjene pozorišne studije u Gisenu. Drame su joj izvođene, objavljivane i scenski čitane na više od deset jezika i to u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Nemačkoj, Poljskoj, Finskoj, Hrvatskoj, Albaniji, Španiji, Austriji i Slovačkoj. Pored drama piše i filmske scenarije, kratke priče, teorijske tekstove, libreta i tekstove za projekte iz vizuelnih umjetnosti. Dobitnica je Sterijine nagrade, dvije nagrade Miodrag Žalica, te nagrada Borislav Mihajlović Mihiz i Slobodan Selenić, a bila je nominovana i za Retzhofer Dramapreis i nagradu sekcije Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu. Tokom 2019. godine radila je kao direktorka drame u Narodnom pozorištu u Beogradu. Bila je gošća različitih književnih rezidencija. Trenutno piše svoj prvi roman i predaje scensko pisanje u Beogradu. 

Ivana Vuković, magistrica dramaturgije i apsolventica komparativne književnosti, rođena je u Splitu. Piše za kazalište, film i televiziju, surađuje kao autorica i dramaturginja na filmskim i kazališnim projektima. Radi na produkcijama KunstTeatra, Kufera, ZKM-a, HNK Split, KMD Dubrovnik, GKL Split, PlayDrame, Montažstroja. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoje dramske tekstove i predstave. Predstave na kojima je radila kao dramaturginja i kao autorica teksta prikazivane su na festivalima poput MOT-a, BITEF-a, Dubrovačkih ljetnih igara, te nagrađivane na festivalima Marulovi dani, NHG, Male scene Rijeka, Dani satire, Mali Marulić. Drame su joj izvođene i kao radio-drame u dramskom programu Hrvatskog radija, te objavljene u časopisu Kazalište i publikaciji Croatian Theatre. Ponosna je suosnivačica umjetničke organizacije Kuća Klajn i članica SPID-a. 

Jasna Žmak radi kao dramaturginja, spisateljica, istraživačica i psihodramska praktičarka. Docentica je na odsjeku dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno i diplomirala. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Između ostalog, objavila je knjigu eseja o ženskoj seksualnosti One stvari (Fraktura, 2020). Organizirala je i mentorirala više radionica na temu pisanja, dramaturgije i/ili feminističke kritike te redovito vodi psihodramske radionice na temu ženske i queer seksualnosti. Predsjednica je strukovne udruge SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela.

***

Događanje nastaje uz prostornu podršku Centra mladih Ribnjak. U slučaju kiše, tribina će se održati u Velikoj dvorani Centra.

Autor vizuala: Zoran Đukić

***

Program se provodi se uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija, Grada Zagreba i Zaklade Kultura Nova.

Riječima Tanje Šljivar: “Možete li se sjetiti prve šale koju ste čule_i? Ili one koju ste ispričale_i? Da li su šala/vic/geg/skeč zasebne vrste teksta i izvedbe i može li im se pristupati dramaturški i analitički?  

Kroz niz somatskih i vježbi pisanja, sa polaznicama_ima radne grupe namjeravam generisati tekstove iz sjećanja na šale koje su kružile po školskim WC-ima, koje su se možda pričale još u vrtićima, koje su čule od roditelja ili učiteljica i učitelja, koje su u djetinjstvu nešto radile s našim jezikom i našim tijelom, i kod nekih od nas pretvorile humor u odbrambeni mehanizam, ponekad čak i smijeh kao neprimjerenu, a opet adaptivnu i onu u svrsi preživljavanja, reakciju na neprijatne, negativne, pa i traumatične sadržaje i događaje.

Vježbe će se bazirati na mješavini iskustava iz moje predavačke i umjetničke prakse, kao i na temi i interesima polaznika_ca prilagođenim vježbama koje su razvili dramski pisci i spisateljice iz Royal Courta, profesori i studenti s DasArtsa, grupa umjetnica Split Britches, te na vježbama CAConrada iz somatske poezije.        

U svijetu mimova, corecore-a, sve prisutnijih i neophodnijih rasprava i inicijativa o etičnosti umjetničkih procesa i proizvoda, humor se, kao i dobar dio svakodnevnog života preselio na internet. Možemo li ga vratiti u tijelo i u tekst?” 

O voditeljici:

Tanja Šljivar je dramska autorka. Rođena je u Banjaluci, i studirala je dramaturgiju u Beogradu, kao i primenjene pozorišne studije u Gisenu. Drame su joj izvođene, objavljivanje i scenski čitane na više od deset jezika i to u Bosni i Hercegovini (BNP Zenica); Srbiji (Atelje 212, Narodno pozorište Beograd, Narodno pozorište Užice, BITEF teatar, Malo pozorište Duško Radović); Nemačkoj (Deutsches Theater Berlin,  Schauspiel Stuttgart, Schauspiel Dortmund, Theater Paderborn), Poljskoj, Finskoj, Hrvatskoj, Albaniji, Španiji, Austriji i Slovačkoj. Pored drama piše i filmske scenarije, kratke priče, teorijske tekstove, libreta i tekstove za projekte iz vizuelnih umjetnosti. Dobitnica je Sterijine nagrade za tekst savremene drame, kao i dvije nagrade Miodrag Žalica, te nagrada Borislav Mihajlović Mihiz i Slobodan Selenić, a bila je nominovana i za Retzhofer Dramapreis i nagradu sekcije Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu. Tokom 2019. godine radila je kao direktorka drame u Narodnom pozorištu u Beogradu. Bila je gošća književnih rezidencija u Splitu, Prištini, Beču, Gracu, Pragu, Budimpešti, St. Ermu i Majorci. Trenutno piše svoj prvi roman i predaje scensko pisanje u Beogradu. 

Za sudjelovanje je potrebno poslati prijavu naslovljenu “Štosmaherica ili zekanje” na mail prijave.kurziv@gmail.com najkasnije do 21. svibnja. U prijavi je potrebno napisati nekoliko rečenica o sebi i svojoj motivaciji za prijavu. Broj polaznica_ka je ograničen, stoga vas pozivamo da požurite s prijavama.

Zahvaljujemo se Društvu hrvatskih filmskih redatelja na ustupanju prostora za održavanje radne grupe.

Ovogodišnja Kritička dramaturgija je zamišljena kao prostor susreta za sve one koje zanima istraživanje humora u kulturi i umjetnosti, a uključuje formate radnih grupa (vođenih suradničkih procesa otvorenih svima zainteresiranima, uz prethodnu prijavu), javnih razgovora te umjetnički program koji donosimo u partnerstvu s Kinoklubom Zagreb i Kunst Teatrom. 

O konceptu:

Zanima nas humor kao prostor kreativnosti i sila koja pokreće neočekivane odgovore na svoju okolinu, humor koji dolazi iz mjesta svjesnosti o vlastitoj poziciji, koji je zarazan koliko je lud; humor kao alat političke borbe, ali i kao taktička intervencija u svakodnevicu i širi društveni kontekst. Drugim riječima, slažemo se s drevnim tezama o ljekovitosti humora u olakšavanju nošenja sa svijetom i životom, ali usto smatramo da u suvremenom trenutku humor treba promatrati i koristiti kao alat suočavanja s ishodištima društvenih nejednakosti i nepravde. Istovremeno želimo postaviti pitanje zašto suvremena umjetnost i kultura zaziru od humora, zašto u tolikoj mjeri inzistiraju na vlastitoj ozbiljnosti i koliko ih/nas to ograničava. Stoga pozivamo na ruganje (ako je usmjereno prema pozicijama moći), ismijavanje (ako ne bježi od smijeha na vlastiti račun) i općenito glupiranje (pogotovo kad svoju neozbiljnost shvaća ozbiljno).

Radne grupe: budalaštine, štosmaherstvo i ne_rad

U radnim grupama prakticiramo istjerivanje patrijarhalnih demona vizualno-tekstualnim alatima uz Hanu Ćurak (Sve su to vještice), vraćamo humor u tekst i tijelo uz spisateljicu i dramatičarku Tanju Šljivar, te se upuštamo u ne_radnu grupu s izvedbenom_im umjetnikom_com Krõõt Juurak, s kojim_om ćemo se šaliti na račun ne_rada u kulturi i šire. Radne grupe održavaju se u popodnevnim terminima, a detaljne opise potražite na kraju najave.

Javni razgovori i umjetnički program: od radikalne blesavoće amaterizma do feminističkih potencijala humora

Nadovezujući se na fokuse radnih grupa, javni razgovorni program uključuje tribinu o feminističkom humoru u umjetnosti i kulturi na kojoj će se 22. svibnja susresti voditeljice radnih grupa Hana Ćurak i Tanja Šljivar, te dramaturginja Jasna Jasna Žmak, a moderirat će ga dramaturginja, dramatičarka i scenaristica Ivana Vuković. Program 26. svibnja zatvara razgovor s umjetnikom_com i komičarom_kom Krõõt Juurak na temu ne_rada u njihovoj praksi i šire, koji će moderirati kustosice programa Kritička dramaturgija, Hana Sirovica i Nina Gojić.

Umjetnički program započinje 19. svibnja uz Radikalnu blesavoću amaterizma, projekciju kratkih filmova iz produkcije Kinokluba Zagreb u selekciji Luke Ostojića. Ovaj kinoklubaš, književni (nadri)liječnik i mračni objekt sprdnje odabrao je skup filmova koji “krše filmske i društvene konvencije, ali ponajprije nam dopuštaju da budemo blesavi bez ikakvih ograničenja”. Uz projekciju filmova, u okviru programa, a u suradnji s Kunst Teatrom, 21. svibnja naći će se i izvedba u hibridnoj formi izvedbenog predavanja i stand-upa, this is my truth tell me yours dramaturginje Jasne Jasne Žmak. 

Javni program je otvoren svima, a na prijavu za radne grupe pozivamo dramaturge_inje i ostale umjetnike_ce, kritičare_ke, studente_ice i kulturne radnike_ce umjetničkih i društveno-humanističkih opredjeljenja, kao i sve ostale koji imaju interes za probleme koje istražujemo u ovom programu – bez obzira na prethodno iskustvo i vještine u umjetnosti, kulturi ili humoru. Za sudjelovanje na radnim grupama potrebno je poslati prijavu na mail prijave.kurziv@gmail.com, a informacije o rokovima za prijavu dostupne su u pojedinim pozivima. U prijavi je potrebno napisati nekoliko rečenica o sebi i svojoj motivaciji za prijavu, uz naznaku o tome za koju radnu grupu se šalje prijava. Broj polaznica_ka je ograničen, stoga zainteresirane pozivamo da požure s prijavama. Više o svakoj radnoj grupi i cijeli raspored programa donosimo u nastavku.

RASPORED:

19.5. | Otvorenje | Radikalna blesavoća amaterizma | 18h | Kinoklub Zagreb

filmski program u selekciji Luke Ostojića

21.5. | Radna grupa | Stotinu mu demona! Budalaština kao intervencija | 15-19h | Galerija Nova

voditeljica: Hana Ćurak

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

21.5. | Izvedba | Jasna Jasna Žmak: this is my truth tell me yours | 20h | KunstTeatar

Više o predstavi i ulaznicama potražite ovdje.

22.5. | Tribina | Na sav glas: duhovitost na feministički | 19h | Centar mladih Ribnjak 

sudjeluju: Hana Ćurak, Tanja Šljivar, Ivana Vuković, Jasna Jasna Žmak

23. – 24. 5. | Radna grupa | Štosmaherica ili zekanje: šala kao vrsta teksta | 16 -20h | Društvo hrvatskih filmskih redatelja (Boškovićeva 23)

voditeljica: Tanja Šljivar 

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

25. – 26. 5. | Radna grupa | Rad | 15 – 19h, Studio Ilica (Ilica 61)

vodi: Krõõt Juurak

Više o radnoj grupi i voditelju_ci potražite ovdje.

26.5. | Razgovor | Getting Away With Art  | 20h | Udruženje hrvatskih arhitekata (Trg bana Jelačića 3/1)

sudjeluju:  Nina Gojić, Krõõt Juurak, Hana Sirovica

***

Kurziv i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) zahvaljuju Kinoklubu Zagreb, KunstTeatru, Centru mladih Ribnjak, Društvu hrvatskih filmskih redatelja, Udruzi Što, kako i za koga/WHW, Udruženju hrvatskih arhitekata (UHA) i umjetničkoj organizaciji Genijator na suradnji u realizaciji dijela programa.

Vizual potpisuje Zoran Đukić.

***

Program “Kritička dramaturgija” provodi se uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Ministarstva kulture i medija RH i Zaklade “Kultura nova”.

U takvom ozračju nastajala je predstava Bitef teatra Seks-umetnost-komunizam redatelja Bojana Đorđeva, koja je u Zagrebu gostovala u sklopu Queer Zagreb Sezone. Probe su počele u Beogradu tjedan dana prije službenog proglašenja epidemije i trajale su godinu dana s povremenim prekidima. U godini koja je na drastičan način zaustavila svaku mogućnost kolektivne organizacije te prepustila javni prostor brižnicima o higijeni i sigurnosti nacije, kada su granice zatvarane ili otvarane ovisno o procjeni ili potrebi državnog aparata, u godini u kojoj su najbogatiji postali još bogatiji, usprkos optimističnim najavama da gledamo kraj kapitalizma, autori predstave su odlučili otići dalje u prošlost: u 20. stoljeće. Kroz prizmu seksualne revolucije, umjetničke avangarde i komunističke borbe ispituju nasljeđe prošloga stoljeća u domenama današnjeg diskursa o seksu, odnosno žudnji, umjetničkom djelovanju, te klasnoj i ekonomskoj nejednakosti. Govoriti o revolucijama koje su radikalno raskinule sa starim poretkom da bi stvorile nove i pravednije uvjete, u suvremenom društvu koje je postalo, kako autori napominju u najavnom tekstu predstave, duboko reakcionarno, apsolutno je nužno.

Uz Bojana Đorđeva, suautorice teksta Tamara Antonijević i Tanja Šljivar odabrale su troje umjetnika prošloga stoljeća, Marguerite Duras, Oskara Davičoa i Piera Paola Pasolinija kao nositelje revolucionarnih ideja o seksualnoj, umjetničkoj i komunističkoj emancipaciji čovjeka. Njihov umjetnički rad i javno djelovanje čine okosnicu izvedbenog teksta predstave. Amalgam njihovih tekstova i intervjua s tekstovima Borisa Postnikova i Ingrid Šafranek, intervjuom Vojina Bakića i političkim pjesmama Jazra Khaleeda čini jedno kompleksno tekstualno tkivo koje sjedinjuje motive ljubavnika, ženskoga tijela, majčinstva, samoubojstva, siromaštva, klasne borbe, žudnje za pisanjem i pisanjem o žudnji. Glumci Vladislava Đorđević u ulozi Duras, Slaven Došlo kao Davičo i Miloš Timotijević kao Pasolini prenose moćne količine teksta s lakoćom i dubokim razumijevanjem, što nesumnjivo olakšava slušanje i procesuiranje višeslojnih i heterogenih narativa koji nemaju linearan niti vremenski određeni slijed, nemaju ni početak ni kraj, ali su povezani pobunjeničkim stiskom njihovih riječi. Kao bljeskovi iz njihovih života i tekstova (jer u ovom slučaju nemoguće je odvojiti autore od djela) nižu se pitanja i provokacije koji gledatelju naglašavaju pasivnost i reakcionizam zapadnog društva.

Najupečatljivija takva scena je ona u kojoj Timotijević iznosi KPI mladima, kontraverznu Pasolinijevu poemu koja suosjeća s policajcima tijekom studentskih prosvjeda u Rimu 1968. jer studenti su povlašteni sinovi buržoazije dok su policajci, njihovi vršnjaci, sinovi siromaha koji u zamjenu za niske naknade rade za izrabljivačku vlast koja ih dehumanizira i pretvara u instrument represije. Nakon što smo prošle godine kolektivno svjedočili ubojstvu Georgea Floyda od strane policajaca koji su ga priveli zbog sumnje da je u trgovini, odakle je netom izašao, koristio krivotvorenu novčanicu od 20 dolara, Pasolinijeva obrana policajaca odzvanja dvoranom Pogona Jedinstvo, gdje se predstava izvodila, i s težinom pada na publiku, ili bar na mene, istovremeno izazivajući i protest i slaganje. Jasno (mi) je da je rasizam sistemski i samim tim veći od tih policajaca, jasno (mi) je da bi neprijatelj potlačenih trebao biti i neprijatelj policije, koji su sinovi i kćeri nepriviligiranih, ali isto tako, policija postoji, prvenstveno, da bi oružjem čuvala granice povlaštenih. Dok sjedim zaštićena polumrakom dvorane, uvijek mogu ugušiti jedan od podvojenih glasova u sebi i nastaviti dalje nepokolebana, ali sama mogućnost da to ne učinim ili da svoju odluku odgodim, možda je najbolje što kazalište svom gledatelju može ponuditi.

Dramaturški kontrapunkt trojci su dvoje mladih, djevojka i mladić koji nemaju ime ni cilj, možda tek poneku ideju koju nisu sposobni sprovesti do kraja. Na primjer, mladić se želi ubiti, odlučiti kraj vlastitog života, ali ne može jer ga je sram majke koja će pronaći njegovo mrtvo tijelo. Oni su glasovi 21. stoljeća, pojedinci zatočeni u svojim prosječnim životima u kojima, usprkos raznim proklamacijama o slobodi govora, slobodi izbora, slobodi kretanja, seksualnoj slobodi itd., ne vide labilnost svojeg statusa. Kao likovi, oni nisu jednodimenzionalni; shvaćaju, na primjer, da avokado nije samo (super)voće, nego je i poprište tržišnog nadmetanja, marketinška bomba, uzrok mafijaških obračuna, plod potplaćenog rada, pa je utoliko, bez imalo ironije, promišljanje avokada u monologu djevojke potencijalno promišljanje otpora. Ali usprkos tome, oni su dramaturški najslabiji aspekt predstave, sto plesačici Tamari Pjević i glumcu Đorđu Galiću otežava, a često i onemogućava da se iz pozadine probiju u prvi plan. Na sceni su često u pozadini ili sa strane, njihova uloga je, većinu vremena, da svojom pasivnošću podcrtaju vrlo očitu autorsku namjeru, da publika ponovno spozna ono sto već zna – nasljeđe revolucija 20. stoljeća je naše, jer uživamo prava za koja su se prethodne generacije izborile, ali to nasljeđe je naše samo ako nastavimo borbu.

Ipak, to ne znači da se u scenskoj pozadini ništa ne događa. Svi glumci, u trenucima u kojima se ne obraćaju publici ili jedno drugom, na podu oslikavaju veliko platno, publici nevidljivo do samog kraja predstave kada nam napokon pokažu sliku koja je nastajala tijekom dva sata, koliko je otprilike trajala izvedba. Apstrakcija, naslikana u stilu Jacksona Pollocka, izlijevanjem i kapanjem boje na pod, mijenja odnos tijela i platna, čime uvjetuje mehaniku samog slikanja, a time i konačnu sliku, koja je u svakoj izvedbi, pretpostavljam, drugačija. S obzirom da je scenografija (Siniša Ilić) vizualno nenametljiva, kao što je i glazba (Luka Papić) auditivno gotovo utišana, kao da ne prate predstavu nego se odmotavaju svojim vremenskim i prostornim tokom, gledanje tijela organiziranih u zajednički rad, osjećamo kao zasluženi odmor od revolucionarnog zahtjeva koji nam se nameće (i koji ne priznaje odmor).

S jedne strane, autori ne umanjuju sposobnosti publike, pretpostavljaju inteligentnog gledatelja koji ne mora znati biografske podatke Duras, Davičoa i Pasolinija, da bi mogao misliti zajedno s njima, o njihovom vremenu kao i o vremenu u kojemu živimo. No s druge strane, prije nego što se zajednički oduševimo političkim potencijalom ove predstave, prisjetimo se da duhovi ne osjećaju bol, dok proleteri krvare, i to ne u kazalištu, nego u tvornicama, rudnicima, na gradilištima, ulicama, u moru. Očito je da je i autorska ekipa predstave svjesna te razlike, kad na kraju predstave, potrpani jedni do drugih ili jedni preko drugih, glumci izgovaraju stihove grčkog pjesnika Jazre Khaleeda Gone is Syria, Gone. Iako je već izlizana ta afektivna slika migranata koji preko mrtvih tijela svojih suputnika, supatnika i suboraca kroče na europsko tlo, ona je tu s razlogom. Podsjeća nas da borbu trebamo nastaviti, ne zbog toga da bi duhovi prošlosti nastavili figurativno živjeti, nego zbog toga da bi i najpotlačeniji od nas mogli živjeti.

Da se, za kraj, vratim na početno pitanje o tehnologiji, njenoj sveprisutnosti i mogućnostima promjene u društvu atomiziranom na pojedince koji ne znaju misliti, pa ni osjećati, izvan uskog kruga kojemu pripadaju. Bojan Đorđev u jednom intervjuu povodom premijere predstave kaže: “Ono čuveno geslo kojim se završava Komunistički manifest da proleteri nemaju šta da izgube osim svojih lanaca danas bi glasilo – proleteri nemaju šta da izgube osim svojih mobilnih telefona.” Možda je teško zamisliti povratak analognoj tehnologiji, ali nije teško čuti glasove onih koji prosvjeduju. Dapače, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, danas je to lakše nego ikada. Umjesto da slušamo što moćnici misle o tome kako bi se potlačeni trebali boriti protiv svojih kolonizatora, te iz udobnosti svoje fotelje izjavimo nešto naoko bezazleno poput “uvijek će biti rata na tom Bliskom istoku”, poslušajmo glasove onih koji se bore. Čut ćemo glasan zveket njihovih lanaca i zvonjavu njihovih mobitela: tu su da ometaju ravnodušne.

Projekt
Sarajevo grad filma ima za cilj
otkrivati nove talente i nove filmske izraze, te poticati suradnju među mladim
nadama regionalne kinematografije. Tim je povodom bio raspisan i natječaj
putem kojeg su odabrani sljedeći radovi: projekt The Playground redatelja Ionuta
Piturescua i scenaristice Zelmire Szabo
iz Rumunjske, projekt Something Sweet
srpske redateljice Jelene Gavrilović
i scenaristice Tanje Šljivar iz BIH,
te projekt Roundabout mađarskoga
redatelja Orsija Nagypala i grčke
scenaristice Elizampette Ilia. Etablirani
filmski autor, čije ime još nije objavljeno, sudjelovat će u snimanju četvrtog
filma u sklopu projekta, a kroz njegov će rad mladi autori imati priliku
stjecati nova znanja i vještine. Sva će četiri rada premijerno biti prikazana
na 18. Sarajevo Film Festivalu u srpnju
2012. godine.

Kao
i prethodnih godina, u okviru projekta SGF
održat će se i producentske radionice namijenjene mladim profesionalcima iz 13
zemalja regije, posvećene praktičnom radu na realizaciji spomenutih kratkih
filmova.

Uz
to, SFF je raspisao natječaj za
natjecateljske programe (igrani, dokumentarni i kratki), te za programe Novi tokovi, Dječji program i TeenArena.
Rok za prijave je 30. travnja 2012, a više informacija možete pronaći ovdje. 

Matija Mrakovčić / SFF