S Marijom Babić, pravnicom strukovne udruge Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), razgovarali smo o preprekama s kojima se medijski_e radnici_e suočavaju pri izvještavanju, strukturnim nasiljem i sigurnosnim uvjetima, te mehanizmima zaštite.

Radiš kao pravnica Nezavisnog udruženja novinara Srbije – možeš li nam za početak predstaviti svoj rad? O kakvoj je organizaciji riječ i s kojim ciljem je pokrenuta?

Nezavisno udruženje novinara Srbije je strukovno udruženje koje se bavi bezbednošću profesionalnih prava novinara. Imamo bazu podataka o napadima na novinare i medijske delatnike od 2008. godine, tako da možemo da pratimo trendove situaciju iz godine u godinu. Pored toga, radimo i mnoge druge stvari, poput zagovaranja i rada na određenim promenama medijskih zakona i politika vezanih uz slobodu medija i slobodu izražavanja.

Takođe, jedno od naših glavnih zaduženja jeste pružanje pravne podrške medijima i novinarima. Dajemo im određenu vrstu saveta kada su u pitanju radna prava. To nije primarna svrha našeg profesionalnog udruženja, ali u nedostatku jačeg sindikata bavimo se i tim pitanjima. Pod time mislim na svakodnevno davanje pravnih saveta i na pravna zastupanja preko advokatskih kancelarija. S advokatima sarađujemo kada su u pitanju redovni postupci i SLAPP tužbe, koje su trenutno jako česte i sve više ih ima. 

Osim toga, izdajemo godišnje indikatore o nivou slobode medija u okviru Safe Journalists mreže, koje obuhvata regionalna udruženja iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i sindikat iz Crne Gore. U sklopu mreže imamo zajedničku bazu u kojoj beležimo sve napade i pretnje na regionalnom nivou. Od 2020. godine radimo i na Indeksu bezbednosti novinara, koji regionalno pratimo i beležimo trendove.

I u kakvoj je poziciji Srbija u odnosu na ostale zemlje?

Srbija je uvek bila na negde najnižem mestu, ali mislim da će apsolutno, kada je u pitanju prethodna godina, biti na dnu. Problem bezbednosti novinara kod nas postoji jako dugo, ali ono s čime se susrećemo u poslednjih godinu i po dana jeste potpuni pad u slobodi medija i rast broja napada s kojima se novinari generalno susreću.

Od pada nadstrešnice u Novom Sadu, situacija u Srbiji je buknula, a kao i inače kada dolazi do nekih promena u društvu na meti se nađu medijski radnici. Kada su krenuli protesti širom Srbije, malo nakon pada nadstrešnice, došlo je do naglog porasta broja napada na novinare, pretnji i drugih načina ometanja i pritisaka koji se vrše na novinare u Srbiji.

Od 2017. učestvujemo u radnoj grupi za bezbednost novinara u kojoj se nalazi šest novinarskih i medijskih udruženja u Srbiji, Vrhovno javno tužilaštvo i Ministarstvo unutrašnjih poslova i OEBS, Misija OEBS-a u Srbiji. Nakon što smo osnovali radnu grupu, imali smo dosta problema, no kada posmatram taj period i probleme koje smo tada imali, to ne može da se uporedi s današnjom situacijom. Za tih devet godina smo napravili male korake u kontekstu razumevanja policije za novinarski posao. Međutim, kada je došlo do protesta i kada je policija trebala da pokaže razumevanje prema novinarskoj profesiji – sve je palo u vodu.

Od marta prošle godine krenulo je potpuno posrnuće svih prava novinara. U kontekstu protesta, imali smo situacije da policija ne reaguje kada je novinar napadnut. Oni se nađu na licu mesta i ignorišu zahtev ili ne žele da prime prijavu, nego upućuju novinare da idu u policijske stanice. Od marta do kraja decembra 2025. godine zabeležili smo 77 takvih slučajeva, među kojima su nereagovanja policije, neosnovana privođenja, ali i napadi od strane policije. Došli smo u situaciju da je policija jedan od glavnih napadača na novinare, pre svega kada su u pitanju protesti, jer u tim trenucima dolaze najviše u međusobni kontakt. Zbog toga smo zamrzli naš status u radnoj grupi – videli smo da nema svrhe da sedimo s predstavnicima policije za istim stolom dok oni biju novinare.

S druge strane, tužilaštvo takođe vodi svoje evidencije napada na novinare. Prema njihovim podacima, od 140 zabeleženih slučajeva u 2025. godini postoje samo tri osuđujuće presude, a u 2024. od  65 prijavljenih slučajeva jedna osuđujuća presuda. Ja se često šalim da su te osuđujuće presude na nivou statističke greške, ali ta nekažnjivost jeste jedan od glavnih razloga zašto svako može na ulici da napadne novinare, jer zna da neće odgovarati za to.

Takođe, treba spomenuti da u poslednjih godinu i po dana javnost, novinari i građani često otkriju identitet napadača pre policije i tužilaštva. Imali smo mnogo takvih situacija da je napadač snimljen u javnosti, pronađen, otkrije mu se identitet, a u statusu predmeta i dalje stoji da je počinilac “nepoznat”. I tek onda kada se o napadačima sve otkrije i izađe u javnost, te ne mogu ništa drugo da urade, tužilaštvo pokrene postupak.

Možeš li izdvojiti još neke vidove zastrašivanja koja su aktualna?

Ono šta moram da istaknem su fizički napadi, jer oni najviše ugrožavaju bezbednost, ali i pretnje, pre svega putem društvenih mreža, koje su učestale već godinama. Kod nas je uspostavljen specifičan sistem koji počinje određenom vrstom targetiranja pojedinih novinara od strane javnih funkcionera na visokim pozicijama, kao što su predsednik Republike, ministri ili predsednica parlamenta. Targetiranje se zatim spušta na nivo provladinih tabloida koji nastavljaju s istom kampanjom kroz medije i nacionalnu televiziju, što je posebno zabrinjavajuće. Tek onda dolazimo do toga da novinarima velik broj ozbiljnih pretnji smrću upućuju građani putem društvenih mreža. I tu pre svega mislim na targetiranje nezavisnih medija – javni funkcioneri ne targetiraju, naravno, Informer, AVO, Pink i slične medije.

Kad govorimo o statistikama, tko je najpodložniji targetiranju i napadima?

Trenutno se sve granice prelaze i podjednako se napadaju novinari i novinarke. Od pomenutih 77 slučajeva koje smo zabeležili, u kojima je policija napadala medijske radnike i nije reagovala, izbrojala sam da među njima trećinu čine novinarke. To je dosta zabrinjavajući podatak, imajući u vidu da većina od tih 77 slučajeva jesu upravo napadi od strane policije, a ne nereagovanje ili privođenje.

Osim toga, zapazili smo da su lokalni mediji posebno izloženi. U maloj sredini je otežavajući faktor da pišete o ljudima na kritički način jer se svi međusobno poznaju i pritisci dolaze sa svih strana. Proteklu godinu i po dana, imali smo dosta slučajeva kada lokalni novinari nisu hteli da prijave napade iz straha, ali ne samo zbog nepoverenja u institucije, nego straha da će trpeti određene posledice zbog toga što su prijavili napade pa bi odustali. I onda ulazite u začarani krug gde novinari neće da prijavljaju slučajeve, a nama iz institucija govore da ne mogu ništa da urade bez prijave. Čini mi se da zbog toga do samocenzure više dolazi kod lokalnih, nego nacionalnih medija. Iako su možda, statistički gledano, izloženiji i targetiraniji novinari iz nacionalnih medija, kod njih to jače odjekne, nego kada se dogodi nekome lokalno.

Zato NUNS pokušava poslednjih nekoliko godina da bude na terenu, da češće idemo tamo, pričamo s novinarima i ohrabrujemo ih. Ohrabrujemo ih da prijavljuju, ali s druge strane ih potpuno razumemo, ako to ne žele. Mi uvek uradimo onako kako novinar smatra da treba i nikad ne insistiramo na prijavljivanju ukoliko osoba to zaista ne želi. 

Kako sve ovo što si spomenula utječe na mlade novinare_ke i studente_ice koji_e se žele baviti novinarstvom na profesionalan i kritički način?

U ovom mraku koji nas je zadesio u poslednjih godinu i po dana, moram da istaknem doprinos mladih novinara, studenata i reportera. Ova situacija je ohrabrila dosta mladih ljudi da počnu da izveštavaju. Oni su krenuli sa izveštavanjem oko protesta, ali neki od njih su nastavili i dalje raditi u polju novinarstva, a u sklopu NUNS-a organizovali smo neformalne sastanke i radionice s mladim novinarima.

Doprinos mladih fotoreportera tokom protesta je bio ogroman jer su zabeležili stvari koje mediji nisu uspeli, a u javnom interesu su. Oni možda istupaju više nego što bi trebalo zbog bezbednosti i na tome pokušavamo da radimo s njima i da im pokažemo da bezbednost mora da im bude na prvom mestu. No jedna od retkih pozitivnih stvari koja je izašla iz ovih godinu i po dana protesta su sjajni mladi ljudi. Oni su nas održali usred opterećenja i pritisaka, koji su za neke rezultirali i preseljenjem. Na primjer Marko Vidojković je otišao da živi u inostranstvu kada je bio meta jako ozbiljnih napada, zahvaljujući zaštiti međunarodnih organizacija. Po istom principu ponuđene su relokacije drugim novinarima i novinarkama, ali drugi su želeli da ostanu ovde i bore se usprkos ozbiljnim pretnjama smrću.

Neke od prijetnji fizičkim nasiljem ostvarile su se tijekom lokalnih izbora, a povodom toga organiziran je i prosvjed medijskih radnika i radnica. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Skup podrške ispred Predsedništva Srbije je nastao kao posledica lokalnih izbora koje smo imali u deset gradova i opština u nedelju, 29. marta. Imajući u vidu prethodne lokalne izbore, kada su novinari napadnuti, u NUNS-u i drugim medijskim i novinarskim udruženjima dogovorili smo da se organizujemo i na taj dan imamo ljude na terenu. To su lokalni izbori na koje 90% Srbije inače ne bi obraćalo pažnju, ali situacija je trenutno toliko ozbiljna da je bilo potrebno angažovati ispomoć za deset gradova i opština u Srbiji kako bi se bavili nečim što u normalnoj situaciji ne bi bilo toliko primetljivo. O tome bi se pričalo na lokalnom, ne na nacionalnom nivou. 

Imali smo jako ozbiljnih situacija. Lično sam bila baš uplašena za stanje pojedinih novinara i to, nažalost, jako mladih novinara koji su izveštavali. Bor i Bajina Bašta su po tom pitanju bili najkritičnija mesta. U drugim gradovima je bilo ometenja i generalno loša situacija, ali novinari nisu nastradali kao što su ova dva grada.

U Bajinoj Bašti su Darka Gligorijevića, mladog novinara i studenta, fizički udarali pesnicama, pokušali da mu otmu telefon, i poprskan je sprejem zbog čega nije mogao ni da gleda. Tom prilikom, s njim je bila još jedna novinarka Ivana Marsenić, fotoreporterka, koja je zabeležila napad. Zbog toga su joj nepoznate osobe oduzele kameru i do dan-danas ga nije pronašla. Napadač nije bacio fotoaparat, niti ga slomio, samo je pobegao s njim. No, najozbiljnije je bilo u Boru, gdje su napadnuti novinari Revolta, Lazar Dinić i Ivan Bjelić. Nakon što su njih dvojica otišli da izveštavaju u malo mjesto pored Bora s fotoreporterkom Zoricom Popović gdje ih je napala grupa ljudi. Obojica su zadobila teške povrede, a mi tvrdimo da povrede koje su nanete i način na koji je napadnut Lazar Dinić može da se kvalifikuje i kao pokušaj ubistva. 

Uoči izbora smo se pripremali na sporne situacije, ali nije nam palo na pamet da može biti ovako. Prebijenje na ulicama, tuče, stvarno je bilo neverovatno. 

Možeš li nam reći nešto više o tome postoji li jedinstvo medijskih radnika_ca kad je u pitanju sigurnost, te kako režimski novinari ili mediji prate prosvjede?

U Srbiji po tom pitanju postoje dve potpuno različite strane. Razlika je neverovatna, nema podrške ‘s druge strane’ kad je u pitanju bezbednost. Imamo veliki broj tabloida i provladinih medija, a vrlo malo nezavisnih. Radi se o neravnopravnoj situaciji i sad pred lokalne izbore, Informer i slični izdavači počeli su osnivaju nove medije ili ih kupuju. Njihova retorika je da postoje napadi i na provladine medije, što nije sporno, ali su u velikom broju slučajeva ti napadi isprovocirani ili posledica targetiranja i pretnji. Međutim, kada su u pitanju napadi na nezavisne medije, tu ne postoji nikakva podrška javnih funkcionera.

U ovoj godini iščekujete parlamentarne i predsjedničke izbore, a s obzirom na dosadašnje napade na novinare i prosvjednike, u kojoj se mjeri može govoriti o mehanizmima zaštite na koje se možete osloniti?

Ne vidim da će se situacija poboljšavati u narednom periodu i ako se ovo odvilo na lokalnom nivou u deset gradova i opština, ne znam šta možemo očekivati na nacionalnom nivou. Takođe, zavisi od trenutka kada Vučić raspiše izbore. On je trenutno svuda, na svakoj listi SNS-a i cele koalicije koji su u svim gradovima osvojili većinu glasova, no podrška opada. To je vidljivo iz slabijih rezultata usprkos svim nepravilnostima koje su zabeležene uoči izbora poput naglih promena adresa kako bi se skupio veći broj glasača ili duplih biračkih lista. U nekim gradovima i opštinama su jedva pobedili. Taj sistem koji je Vučić uspostavio polako se raspada i zbog toga mu ne odgovara da raspiše izbore prije nego što će zakonski morati, verujem da će to biti tek 2027.

Ne znam kako ćemo se organizovati kad dođu izbori na nacionalnom nivou i to me plaši s obzirom na to da smo u ovoj situaciji doživjeli kolaps. Van svake pameti je da se za izbore pripremamo kao za ratno stanje. Imam osjećaj da predstavnici međunarodnih organizacija ne mogu da shvate kakva je i koliko loša situacija u Srbiji.

Na koji način regionalna i/ili međunarodna zajednica može podržati rad novinara u Srbiji?

Čini mi se da je najvažnija solidarnost i vidljivost, jer doći će do trenutka kada će novinari moći nekako ‘naplatiti’ što su prošli i da će neko preuzeti odgovornost. Zato im i govorimo da prijavljuju slučajeve. Nemam iluzije da će to odmah nešto rešiti, ali mora da ostane zabeleženo i vidljivo. Mora da se priča o tome, mora da se piše o tome, jer je javnost naše najjače, a možda i jedino oružje koje trenutno imamo u ovoj borbi. 

Kako stoji u najavi, “pored priča koje tematizuju pomirenje u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, dolaze u obzir i priče koje mogu da doprinesu boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, antiratne priče, priče koje se bave suočavanjem s prošlošću, razgradnjom slika o neprijateljima i saosjećanjem sa drugima”.

Sedmo izdanje natječaja posvećeno je studentima_cama u Srbiji, njihovoj borbi koja je protekle godine donijela mnoge lekcije o “nenasilnoj borbi, solidarnosti, zajedništvu, podršci, ljubavi, volji, hrabrosti, empatiji, pomirenju, poštovanju i drugim važnim društvenim vrijednostima.”

Uvjeti prijave:

• priče moraju odgovarati na raspisanu temu i ne smiju biti dulje od 9 000 znakova (s razmacima)
• prijavljeni tekst mora odgovarati formi kratke priče
• priča mora biti napisana na albanskom, makedonskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku
• prijavljena priča ne smije biti već objavljena (niti samostalno, niti kao dio cjeline)
• svaki_a autor_ica može poslati najviše dvije priče
• priče koje uđu u zbirku ne smiju se objaviti prije nego što zbirka izađe iz tiska

Autori_ce tri najbolje priče bit će nagrađeni_e novčanom nagradom koja za prvo mjesto iznosi 1 100 eura (bruto), drugo 850 eura (bruto) i treće 600 eura (bruto), a najmanje dvadeset izabranih radova bit će objavljeno u višejezičnoj zbirci.

U izboru pristiglih priča sudjelovat će Danijela Repman, Lejla Kalamujić i Željko Belinić. Prijave se vrše isključivo putem online formulara, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Prijave traju do 24. svibnja.

Blokader nam je strpljivo odgovarao: “Da, izgleda da je brojčano zenit dosegnut u martu, no to ne znači da su prosvedi izgubili zamah”, “saradnja s desnicom se događa jer tražiš saveznike gde možeš, sve je pregovarački sto”, “nitko ne može da zna koja je budućnost pokreta, ali zasad se čini da ćemo u najboljem slučaju da dođemo do novog neoliberala tipa Zorana Đinđića na vlasti”. Njegova je poanta zapravo bila u klasičnoj kvaki 22 suvremenih pokreta otpora: da bi se mobilizirala kritična masa potrebna za promjenu režima, pokret se mora prilagoditi što širem krugu ljudi, a prilagođavanje najnižem zajedničkom nazivniku otupljuje radikalnu oštricu koja uistinu može izazvati sistem. 

U međuvremenu su blokade okončane, a nijedan zahtjev nije ispunjen. Ostaje stanovito postprosvjedno otrježnjenje i narativ koji je poslužio za širenje studentske revolucije od Kelebije do Šar planine. To neće reći da je “rat” izgubljen, niti da komšije kolebaju u brojnosti ili snazi, nego će samo ukazati na činjenicu da je u novoj fazi građanskog otpora fokus preusmjeren s afekta na izdržljivost, čime se otvara prostor za kritičku evaluaciju dosadašnjeg perioda.

Oslobođeni studentski kulturni centar (SKC) u petak, 5. prosinca gostovao je na Human Rights Film Festivalu u Kulturno-informativnom centru s programom SKC u egzilu, upravo polazeći iz i progovarajući o tom kontekstu. Beogradski SKC bio je blokiran od veljače do srpnja, a u tom je periodu pretvoren u žarište političkog otpora i nezavisne kulture. Osim što je služio kao mjesto studentskog okupljanja i razmjene ideja, pružao je brojnim umjetnicima prijeko potrebne prostore i postao jedno od najrelevantnijih kulturnih centara Beograda. 

Članovi filmske radne grupe SKC-a koji su gostovali u KIC-u u kasnijem razgovoru rekli su mi da je osim izložbi, glazbenih festivala i diskurzivnih programa, SKC tih šest mjeseci karakterizirala opipljiva energija. Premda sam prostor trenutačno zjapi prazan, okovan lancima i okružen policijom, tu energiju još uvijek održavaju SKC-ovci gostujući na festivalima i vodeći SKC.fm radio.

“Oslobađajući SKC smo želeli da prenesemo taj inicijalni duh blokade, ideju da svako po svom sentimentu, iskustvu i želji može stvoriti i osetiti ono što želi da vidi. Bila je ideja da se da prostor svima da mogu da rade sve”, navodi jedan student prije početka prezentacije, dodajući da im je taj pristup u jednom trenutku počeo izmicati kontroli. 

Prvi dio programa koji su pripremili za HRFF, Slike iz života studenta – kolažirana interpolacija filma Slike iz života udarnika (1972) Bahrudina Bate Čengića – odgovor je na zatečeno stanje prvog perioda srpskih prosvjeda, surov prikaz kvake 22 političkih pokreta 21. stoljeća. Kako mi jedna blokaderka kasnije objašnjava, film “prikazuje idealnu sliku komunističkog radnika, njegovu mitologizaciju. On je leva kritika, a u našoj situaciji smo povukli vizuelne paralele.”

Prezentacija od 45 minuta funkcionirala je tako da bi se prikazao odabrani dio Udarnika, nakon kojeg bi uslijedio jedan ili više videa iz arhive pokreta koji na neki način zrcale Čengićeve vinjete. Primjerice, nakon scene u kojoj parada nosi ikone Staljina i Marxa, umetnuti su klipovi prosvjednika s gigantskim križem i obiljem srpskih zastava. Tek što smo vidjeli rudare kako iscrpljeni i čađavi večeri provode kulturno se uzdižući uz film, već gledamo studente kako u SKC-u skaču na koncertu Smoke Mardeljana. S radnicima čija se mišićava tijela ljeskaju od znoja uspoređuju se pak nabrijani klipovi studenata koji trče u Bruxelles – oboje primjeri tijela čiji ih nadnaravni napor pretvara u objekte propagande.

Potonji je primjer jedan od hermetičnijih u nizu vizualno-idejnih paralela studenta i udarnika, no osnovna je spona u pravilu jasna – diskonekcija izmorenih radnika i njihovih radničkih fešta, te disonanca političkih prosvjednika i njihovog veselog žamora uz turbo-folk. U tom raskoraku afekt uzima primat nad materijalnom stvarnošću, a izgubivši tako jasne orijentire, društveni pokret postaje loživo koje dodatno pospješuje sagorijevanje naroda. Gdje paralele nisu razumljive, ograđuju se studenti nakon filma, one su možda i najprimjerenije jer su “simulacija šizofrenije i zbunjivanja koju smo doživjeli u proteklih godinu dana. I leve i desne struje se stalno mešaju i više ti ništa nije jasno”.

Doista, gledajući snimke djedice u uniformi iz Prvog svjetskog rata kako svesrdno pozdravlja studente ili prosvjednike na traktoru s bakljama, teško je razumjeti što se zapravo događa – sve dok se ne sjetimo prve klauzule kvake 22. Studentski prosvjedi u Srbiji postigli su toliki uspjeh upravo zbog svojeg svjesnog otklona od bilo kakve ideologije, zbog čega je jedini raspoloživi alat ostao čisti afekt. Kad je mreža bačena toliko široko, rezultat je postmoderni bućkuriš ulovljen u svojem šarenom apsurdu i rasprostranjen bespućima društvenih mreža. 

Uzmemo li u obzir da je takav pristup bio nužan za mobiliziranje, Slike iz života studenta ne djeluju toliko kao lijeva kritika prosvjeda, koliko kao lijeva opservacija. Nakon filma, neki se SKC-ovci slažu s tom interpretacijom: “Pluralizam je bila poenta i svima je bilo jasno da ako treba da dobijemo nešto, moramo svi da se ujedinimo i da kažemo ‘ne’. Ako mi krenemo u projekat i nedelju dana od toga se pokamo oko određenih principa i ideja, to neće imati smisla. Najbitniji produkt svega jeste da su se ljudi uključili. Pre dve godine da li bi ti očekivao da će neko iz Beograda da ide u Kragujevac na protest?”

Iako ne žele prognozirati daljnji razvoj prosvjeda, studenti su još uvijek optimistični u vezi njihovog ishoda i smatraju da je osnovna funkcija studentske uloge ispunjena. Vučićeva popularnost je drastično pala čak i u najtvrdokornijim taborima njegovih pristaša, a prosječni su se građani aktivirali, bilo prosvjedujući, sudjelujući na novoosnovanim samoupravnim zborovima ili barem čitajući vijesti. Između većih demonstracija koje redovito privlače po nekoliko stotina tisuća ljudi, konstantno se održavaju prosvjedne akcije i entuzijazam nije pao unatoč fizičkom nasilju i uhićenjima kojima su građani još uvijek nemilo izloženi. Dakle, afektivni se pristup deideologiziranoj revoluciji isplatio, no u sljedećem se koraku nameće pitanje je li otišao predaleko. U tom aspektu lijeva opservacija ponovno ulazi u teritorij kritike.

“Problem koji smo pokušali ovde da problematizujemo je mitologija studenta. Građani su se u potpunosti oslonili na nas, a studentski pokret jednostavno nije mogao da traje zauvek. Mi smo nekako stvarali svoj mit i ljudi su ujedno stvarali mit o nama i onda kad je bio trenutak da se mi povučemo, građani su bili impotentni da urade nešto više”, navodi jedan SKC-ovac nakon filma. Kasnije mi u razgovoru kaže da se ponekad u komunikaciji s narodom osjećao otuđeno. Prisjeća se anegdote kad su dijelili krem bananice ljudima koji su im sa sjajem u očima govorili “hvala vam studenti, vi ste nas spasili”. Stječe se dojam da su prenaglašavanjem spektakla umjesto buđenja građana iz dogmatskog drijemeža bacili iste u drugi san: “Imaš konstantan utisak da ti aktivno učestvuješ u nekoj propagandi, da si postao maskota.”

Na pitanje smatraju li da je pretjerano oslanjanje na afekt dovelo do rasipanja ideje stvarnog izazivanja režima odgovaraju potvrdno: “Studentski pokret se na kraju sveo na studentsku listu i pripreme za sledeće izbore, dok je pre toga bila priča o generalnom štrajku. Sve se pretvorilo u pumpanje, pumpanje je sve zaokružilo i to pumpanje je potpuno beznačajno. Tu stajemo, ne promatramo ništa dalje.”

Koji će biti daljnji koraci pokreta i kakvu će ulogu zauzeti u povijesti masovnih otpora pokazat će tek vrijeme. Otvara se pritom i šire pitanje: može li pokret u postmodernom dobu – u kojem se glavnina ekonomije temelji na manipulaciji afekta i množenju identiteta – uopće uspjeti ako je centriran oko neke konkretne i definirane ideje? Ako i uspije bez toga, poput nedavnog slučaja u Nepalu, ostaje upitno hoće li preuzimanje vlasti pod simboličkom zastavom rezultirati materijalnim promjenama?

U nedostatku kolektivne vizije i plana za promjenu ekonomskog ustroja koji je Vučića proizveo, afektivna estetizacija politike srljajući bez kontrole može otići u bilo kojem smjeru. Kad je jedina dodirna točka svih opozicijskih struja otpor statusu quo, teško se ne složiti s blokaderom iz parka: realno je očekivati da nakon svega slijedi nova neoliberalna garnitura, čime se samo odgađa neminovan krah sustava. Opet, protagonist Adem na kraju Udarnika završava plačući pod tušem, iako danas znamo da radnička prava itekako mogu biti gora. U tom smislu, studenti nam pokazuju da nije trenutak za odustajanje, već za bolno, ali nužno otrežnjenje od iluzije.

Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.

Selektorice festivala, Maša Drndić, Marta Ban i Bela Bračko-Milešević izabrale su više od 30 filmova koji se natječu u kategorijama najboljeg igranog, dokumentarnog i animiranog filma te za pobjednika prema odabiru publike.

Otvorenje festivala održat će se četvrtak, 27. studenog u 18 sati u riječkom Art-kinu programom u konkurenciji Pukotine sa slovačkim dokumentarnim filmom Vale tudo, redateljice Tereze Smetanová u kojem profesionalna MMA borkinja i novopečena majka “balansira” život “između snage i nježnosti”. Nakon filmskog dijela programa, isti dan u 21 sat otvara se izložbeni program pod nazivom Prije za poslije u Galeriji SKC, “koja kroz radove deset međunarodnih umjetnica i umjetnika istražuje temu traga kao materijalizacije iskustva, vremena i sjećanja”, stoji u tekstu najave.

Popratni program uključuje i dokumentarni film Dvanaesti minut, 22. Novembar nastao tijekom studentske blokade Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, a koji prate borbu studenata za “pravdu i odgovorno društvo te bilježe pokret koji je potaknuo prosvjede i društvene promjene u Srbiji”. Prijatelj festivala STIFF, Cinehill izvan natjecateljskih kategorija predstavit će nagrađeni film Najbolji profesor filma na svijetu u subotu, 29. studenog u 14 sati u Art-kinu. Ovaj dokumentarac prati omiljenog zagrebačkog profesora filma i reakcije studenata kad je otkrio da boluje od leukemije, a uoči projekcije održat će se razgovor s redateljicom Vidom Žagar.

Puni program festivala pronađite ovdje.

Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji. 

U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.

Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave. 

Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti. 

Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”

Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.

U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.

Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije. 

Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.

Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.

Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.

Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela. 

Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije. 

Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.

Naime, dok se tradicionalni, neblokadniFEST redovno održavao krajem februara / početkom marta, u atmosferi intenziviranja studentskih i opštenarodnih protesta, izvorno pokrenutih nakon pada nastrešnice Železničke stanice u Novom Sadu 1. novembra 2024, u kojoj je nastradalo petnaestoro građana i građanki, najave za ovu međunarodnu reviju su izostale. Festival, međutim, nije otkazan, već je pomeren za septembar, iz navodno bezbednosnih razloga usled nestabilnog stanja u državi, premda se o ovoj migraciji već duže vreme govorkalo u kino-kuloarima.

Ako je verovati saopštenju studenata, sam upravni odbor FEST-a, koji organizuje Centar beogradskih festivala (CEBEF) pod okriljem Grada Beograda, podeljen je po pitanju podrške višemesečnim protestima protiv korupcije i sistemskog nasilja. Čini se, pak, da FEST prolazi kroz mnogo dublju krizu, prouzrokovanu između ostalog kadrovskim promenama. (Pomenimo i da je jedan deo kulturne javnosti burno reagovao na jesenju selidbu FEST-a, jer se novi termini preklapaju sa znatno manjim – ali relevantnim i filmofilima dragim – festivalom Sedam veličanstvenih.) 

SKC, zanemareni decenijski stožer omladinskog kulturnog života u Beogradu, koji su studenti blokirali sredinom februara, u međuvremenu je revitalizovan svirkama, tribinama i izložbama, a sada gosti i autohtoni filmski festival. Parola s početka teksta i referisanje na najinstitucionalizovaniju filmsku reviju u Srbiji svedoče ne samo o činjenici da ovog marta jedan festival ustupa mesto drugom, već upućuju i na mogućnost – ili tačnije potrebu – da se, baš kao funkcionisanje i ponuda SKC-a i drugih kulturnih institucija, i festivali ponovo promisle u svetlu društveno-političkih promena u zemlji.

Tako blokadnimFEST-om upravljaju kolektivno studenti, bez istaknutih predstavnika ili javno vidljivih zaduženja, dok se predlozi razmatraju i odluke donose demokratski, shodno plenumskim principima na kojima su zasnovane blokade univerziteta i institucija. Zavisno od sale, na projekcije se ulazi sa indeksom (jedan student može da uvede dvoje građana ili građanki bez indeksa), uz prijavu ili sasvim slobodno. Ulaz je besplatan, a donacije se koriste da se podigne tehnički nivo projekcija (u trenutku pisanja ovih redaka, novac se prikuplja za kvalitetniji projektor i platno). Satnici se pristupa u jednostavnoj i preglednoj Google tabeli, dok Instagram nalog blokadnifest kao glavni kanal za komunikaciju izbegava ustaljene PR-ovske ili kustoske intervencije, zadovoljavajući se trezvenim i praktičnim najavama dnevnog programa po salama.

Program, koji se održava većinski u SKC-u, ali i u brojnim drugim salama (Kulturni centar Beograda, Dom kulture Studentski grad, Jugoslovenska Kinoteka u Uzun Mirkovoj, Filozofski fakultet, Fakultet dramskih umetnosti), oslikava incijativu koja stoji iza njega, te kolektivistička ubeđenja i trenutne, a ujedno i univerzalne, socijalne preokupacije. Naglasak je umnogome stavljen upravo na studentske radove, koje su autori i autorke mogli da prijave tik pred festival, grupisane u eklektične blokove kratkih filmova kojima se uglavnom završavaju dnevne projekcije u SKC-u. Dok se u tom korpusu tematski fokus čini sporednim, veći deo programa čine najrazličitiji naslovi koji se bave temama pobune, otpora i promene, preispituju normativne i opresivne društvene, političke i kulturne obrasce, te pozivaju na dijalog. 

Bez žanrovskih, rodovskih i metražnih ograničenja, program donekle počiva na regionalnim ostvarenjima mlađe generacije, poput Maje Novaković, Marka Grbe Singha ili Igora Bezinovića (uz česte razgovore sa autorima i autorkama), među kojima se posebno relevantnim u ovom kontekstu čini uvrštavanje Okupiranog bioskopa Senke Domanović (2018), dokumentarne hronike aktivističke okupacije beogradskog bioskopa Zvezda, kao svojevrsne proto-instance proaktivnog vraćanja kulturnih ustanova mladima.

Avangardni, ikonoklastični i subverzivni klasici sa jugoslovenskog i drugih prostora (Makavejev, Varda, Straub-Huillet, Godard, Pasolini) potvrđuju fokus na filmove koji se ne samo bave pitanjima kakva su kolonijalizam, političko disidenstvo i građanska neposlušnost, već su i sami bili vesnici estetskih, pa i društvenih, revolucija 1960-ih i 1970-ih. Program zaokružuju “pristupačniji” naslovi skoro viđeni na festivalima ili u bioskopskoj distribuciji, gde se rasvetljivanje istorijskih i društvenih fenomena nadmeće sa filmofilskim eskapizmom. 

U trenutku kada su brojni festivali širom Evrope okoštali u neoliberalnoj trci ka prestižu, katalozima rastrzanim između omažiranja i jurcanja za atraktivnim premijerama, u komodifikaciji filma, glamurizaciji susreta i oreolizaciji gostiju, gde svaka godina donosi relativno predvidivu raspodelu kolača, blokadniFEST unosi dozu improvizovano-promišljene subverzivnosti – kolektivno donošenje odluka, organizaciona munjevitost i uređivačka snalažljivost svaki odabran film čine potrebnim i stavljaju ga u produktivnu tenziju sa ostalima.

Zamenjujući selektorsku poziciju demokratičnim koncipiranjem programa gde su ton i ideja-vodilja filmova, ideološka stremljenja autora i autorki i potencijalni društveni efekat važniji od industrijskog nadigravanja za headlinere i selekcione koherentnosti, blokadniFEST vraća filmski festival u srž društvenih zbivanja i to kao prostor za istinski dijalog, a ne onaj kakav treba štiklirati na kojekakvim konkursnim prijavama.

U tom smislu, osnovni doprinos ovog događaja ne treba tražiti ni u kinematografskoj angažovanosti i raznovrsnosti kao direktnoj kontrateži postojećim manifestacijama (na kraju krajeva, čak i skorija ostvarenja koja se mogu pogledati na blokadnomFEST-u već su prikazana upravo na nekim od srpskih festivala). Najvažnije što blokadniFEST donosi jeste potencijal da festivali sa crvenih tepiha siđu u prostore gde se crvenim rukama traži društvena pravda. Drugim rečima, ne da obrađuju goruće teme, već da i sami budu goruća društvena tema.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Riječ je o dvodnevnom programu koji uključuje simpozij i izložbu, a provodi se povodom završetka istoimenog projekta. On Mobilisation je projekt započet 2023. godine, koji, riječima organizatora_ica, “istražuje procese mobilizacije lokalnih (mikro-)zajednica kroz umjetničke, teorijske i aktivističke prakse, kao i njihovo povezivanje na transnacionalnom nivou”. U okviru šire teme mobilizacije, na simpoziju će gostovati govornici iz regije poput kustosice Ane Kutleše iz BLOK-a te Milutina Miloševića, aktivista i studenta pri Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Simpozij će predstaviti rad umjetnika, istraživačica i aktivista koji su za vrijeme projekta proučavali temu mikro-zajednica. Predstavljanja uključuju radionice, performanse, zajedničke obroke i razgovore s ciljem razmjene strategija i ideja o transnacionalnoj solidarnosti i emancipaciji, poručuju organizatori_ce. Na predavanju Lunch box in a paperback sudjeluje Kutleša, koja će, zajedno s umjetnikom Kalleom Brolinom, predstaviti izabrane tekstove (iznenađenja), “preplićući fiktivne i dokumentarne narative, uz razgovor s publikom”.

Isti dan, Milutin Milošević, jedan od studenata koji sudjeluje u aktualnim prosvjedima u Srbiji, predstavit će širi kontekst protestnih akcija u okviru sesije Večera uz pripovijedanja. Njegov segment, naslovljen Zahtevamo pravdu i odgovornost prenijet će priču o borbi protiv nemara i sistemske korupcije koja je dovela do gubitka 15 života nakon rušenja nadstrešnice na novoobnovljenoj željezničkoj stanici u Novom Sadu. Milošević posvećuje govor studenticama i studenticama koji se organiziraju i pokreću niz akcija, blokada te uspijevaju mobilizirati ostatak društva u borbi za bolju budućnost.

Drugi dio manifestacije, izložba On Mobilisation u kustoskoj koncepciji Dušice Dražić, otvara se u petak, 28. veljače, a čine je istraživački radovi koji se bave građanskom mobilizacijom kroz prizmu umjetnosti s različitim fokusima. U tom povodu predstavljeni su radovi Kalle Brolin, Siniše Ilića, Agency of Singular Investigations, Danae Theodoridou, Davida Tidonija i Zorke Wollny. Navedene_i umjetnice i umjetnici kao okidače koriste “vezivno tkivo građanskog aktivizma” poput jezika, poezije, zvuka ili slike, a na večeri otvorenje pridružuje im se i Psychedelic Choir, koji će izvesti kompoziciju Sabotage Manual, posvećenu aktualnim geopolitičkim zbivanjima koja je posebno skladana za potrebe izložbe, poručuju organizatori_ce.

Dvodnevna manifestacija On Mobilisation donosi pregršt raznolikih i participativnih programa u kojima će sudjelovati kulturne radnice i radnici iz regije čime se otvara prilika za uvezivanje građanskih borbi u međunarodnom kontekstu. Preostaje vidjeti hoće li dvodnevni format panela ponuditi dovoljno prostora za uvažavanje njihovih specifičnosti i kontekstualizaciju. Ostatak programskih aktivnosti i detalja o sudionicama i sudionicima možete pronaći na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pad nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu koji se dogodio 1. studenog 2024. uzrokovao je smrt 15 ljudi čiji su životi ugašeni kao posljedica izvršnih odluka koje su donesene radi profita nauštrb sigurnosnih provjera ili poštivanja protokola. Mirni prosvjedi na kojima su se građani okupili da bi odali počast žrtvama i pozvali nadležne na odgovornost završavaju još jednom demonstracijom državne sile koja se ne plaši ugroziti živote svojih državljana. Nakon napada na studente_ice Fakulteta dramskih umetnosti, započinje val studentskih prosvjeda, a pridružuju im se i učenici_e, prosvjetni_e radnici_e, roditelji i drugi građani. Bez obzira na pokušaje fizičkog i psihičkog terora, preusmjeravanja krivice na “strane plaćenike” i raspirivanje nacionalističkih netrpeljivosti, glasove koji se dižu protiv opresivne vlasti ne može se ušutkati, a masovni prosvjedi se nastavljaju.

Dan nakon što sam dobila e-mail s informacijom koja djeluje kao upozorenje, 23. siječnja objavljeno je da je film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića službeno uvršten u konkurenciju za najprestižniju filmsku nagradu u svijetu – nominacija za Oscara za najbolji kratkometražni film neminovno ulazi u povijest kao jedan od najdalekosežnijih uspjeha hrvatske kinematografije. A pod pseudonimom “čovjek koji nije mogao šutjeti” skrio se stvarni lik čovjeka Tomo Buzov, čije će ime povijest nakon filma teško zaboraviti. Buzov se 23. veljače 1993. godine usprotivio otmici muslimanskih civila od srpskih paravojnih snaga koja se događa prilikom putovanja vlaka iz Beograda prema Baru. Svoj je život dao kako bi spasio onaj od mladića, sedamnestogodišnjaka muslimanske vjeroispovjesti.

Kad na isti datum, 23. siječnja, odlazim gledati predstavu MOJA ZEMLJA – što mladi misle o patriotizmu, na mjesto u publici sjedam još uvijek nesvjesna važnosti i sinergije značenja koja impregnira ovaj događaj. Naoko malen i gotovo privatan, zakriljen u intimnom prostoru dvorane Polanec Zagrebačkog kazališta mladih, još uvijek se ne čini kao konstitutivan za jednu mikropovijest političke dijagnoze teritorija koji sramežljivo zovemo “našim”. Na taj “naš”, pritom misleći poglavito na jezik, referirat će se i više puta tijekom predstave, podcrtavajući ironijsku srž tog termina koji zapravo iza sebe skriva duboku društvenu fragmentiranost naroda bivše Jugoslavije koju očigledno više ne znamo pomiriti niti sastaviti, a još manje priznati. Na čelu povorke, kao što i sam naslov da naslutiti, upravo su mladi predvođeni tandemom Bogavac – Milenom kao autoricom predstave, Jelenom kao redateljicom.

Predstava nastaje u produkciji Reflektor teatra koji predvodi Milena, a unutar čijih se programskih politika reflektiraju i estetički i etički principi direktorice koja inzistira na angažiranom kazalištu, kazalištu koje se ne boji biti politično i koje daje glas ili, u ovom slučaju, prepušta pozornicu mladima. A što znači prepustiti pozornicu mladima, slika je koja se danas razlila iz crne kutije i prostrla ulicama i trgovima. To je slika koja ima sirovu snagu, koja je moćna na prvi pogled, koja vibrira nadom, koja je žedna promjena, koja vjeruje u drugačije, koja se ne boji postavljati pitanja i zahtjevati odgovore, koja je nezgrapna i prezasićena, ali baš zato što nije otupila s protokom vremena i gomilanjem poraza – može biti val koji se prelijeva preko zidova. Davši povjerenje sedamnaest mladih ljudi, kazališnih entuzijasta, među kojima su neki tek napunili osamnaest godina, a većina je još u ranim dvadesetima, tim Bogavac udara čvrsti izvedbeni temelj koji organski od početka prisvaja i održava živim osjetljivi kazališni aparat. Polifonija glasova koji se slažu jedan na drugi pa stapaju u zborsko pjevanje, koji polemiziraju i nadopunjuju se te međusobno suosjećaju; pozornica ispunjena tijelima koja se ne opterećuju virtuoznošću pokreta ili mizanscenskom preciznošću nego su koncentrirana na kolektivni čin i osluškivanje zajedničkih impulsa, pred nama tvore neku drugu kazališnu sliku. Sliku koja je nerafinirana, ali koja je u svojoj prirodnosti zapravo nevjerojatno potentna i, ako se to još smije reći – iskrena.

Prilikom ulaska u dvoranu, posjednuti i leđima okrenuti dočekuju nas izvođači koji među sobom razmjenjuju jedan megafon izlistavajući tipične dnevne novosti koje “u isti koš” trpaju i informaciju o najvećim državnim prosvjedima u posljednjih nekoliko godina i količinu naoblake za sutrašnji dan. Potom se okreću prema nama, s ruksacima na leđima i bočicama za vodu zakvačenim za naramenice, simulirajući, u kompletu s drvenim stolcima u rukama, dojam omanjeg školskog razreda koji će na današnjem satu kazališne nauke prezentirati grupni rad o etimološkoj kompleksnosti pojma “zemlja” na “našem” jeziku. “Zemlja” je višeznačno utkana u naše identitetske strukture kao mjesto odakle potičemo i kamo se vraćamo, kao komad koji posjedujemo i kojem istovremeno pripadamo, koji je posvuda i sve – jer obuhvaća cijelu našu planetu i onu zemlju koja nas hrani. Jednom kad ju preuzme povijest i politika, pitanje što je to “moja zemlja” postaje još zamršenije.

Generacija koja progovara u predstavi generacija je rođena kasnih devedesetih ili poslije. Djeca su to očeva koji su sudjelovali u onome što se zbivalo u tom razdoblju i majki koje su nešto morale znati o događajima koje su proživjele. Pa ipak, kako nam i sami izvođači priznaju, kraj 20. stoljeća nije omiljeni predmet razgovora tijekom obiteljskog ručka i o tome ne znaju mnogo toga, a još manje mogu pronaći u školskim udžbenicima. Dok s gradivom stignu do skromnih natuknica o tome što se događalo devedesetih na ovim prostorima, stisnutim na zadnjim stranicama povijesnog udžbenika, već je vrijeme završnih ispita i ljetnih praznika. Smijem se u sebi jer ne mogu reći da je moje iskustvo, kao djeteta rođenog tijekom rata u Hrvatskoj i odraslog u postratnoj Hrvatskoj, mnogo drugačije. I sama se sjećam prilično tankih lekcija o devedesetima koje u hrvatskom narativu počinju i završavaju s Domovinskim ratom, u kojima je dominantna nacionalistička perspektiva koja na prvo mjesto stavlja borbu hrvatskog naroda za vlastitu, neovisnu državu, a koju mu oduzima srpski agresor. S 14 godina držala sam palčeve prekrižene da profesorica ne bi baš mene pitala tu zadnju lekciju koju mi nitko ne bi znao ni šaptati ni pomoći odgovarati, a s 18 mi se izbrisala iz sjećanja s nervozom oko državne mature i upisa fakulteta. Shvaćam da je preko granice i samo s kojom godinom razlike, iskustvo prilično slično. Svako se pitanje o devedesetima uvijek zaključivalo s jednom uzrečicom: budimo sretni i zahvalni da živimo u svojoj državi. A u zagradi je bilo nadodano: i zaboravimo sve ono što je bilo prije.

Generacija pet do deset godina mlađa od mene, kojoj pripada narativ s druge strane linije, svjedok je drugom tipu kolektivnog zaborava i društveno ugovorenog, pogodnog prikraćivanja priče koje se svodi na: nismo mi znali. Stoga se sami upuštaju u kreiranje zgusnutog, ali istovremeno izdašnog povijesnog pregleda događaja koji čine devedesete. Pomno slušam i pratim, kao i da sama želim dokrpati krnje znanje koje nikad unutar institucija koje su me odgajale – škole, obitelji – nisam dobila bez osjećaja krivnje jer kolektivnu traumu treba pustiti prošlosti ili oportuno veličati, ali ni u kojem slučaju raslojavati ili o njoj razgovarati. Kronološki nas mladi izvedbeni kolektiv vodi kroz bolne točke naše povijesti, koja je, htjeli mi to ili ne, doista naša.

Devedesete su na pozornici raslojene kroz četiri rata: rat u Sloveniji, prvi i najkraći, rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i rat na Kosovu. O njima svjedoče dokumentirani događaji i sjećanja na sravnjavanje sa zemljom jednog prekrasnog baroknog grada, cvijeće koje se u Beogradu podastiralo pred tenkove prije nego što će krenuti u svoje pohode, logore Manjača, Omarska, Keraterm i Trnopolje, masovno prikrivanje ubojstava na Kosovu uklanjanjem tijela, premještanjem iz masovnih grobnica, spaljivanjem ili zamjenjivanjem odjeće i osobnih stvari, sve radi nemogućnosti identifikacije žrtava kojima se još uvijek ne zna broj. Povijest poznaje i operaciju Oluja, svjesna je i svoje dubine i kompleksnosti i kako neki strahovi sežu još dalje do mjesta u vremenu kao Jasenovac, može ona govoriti o Heliodromu ili o Vrbanji, ali to nije njihov zadatak, to nije ova predstava. Kako nam poručuju s pozornice: svaki se narod obračunava sa svojom poviješću, a ova se hrabra skupina mladih osoba odlučila bez zadrške uhvatiti u koštac sa svojom.

Prilaze nam bliže i s ruksaka skidaju neprozirne bočice te pred nama prosipaju “pepeo” koji obilježava žrtve zemlje kojoj pripadaju, ili su im tako rekli, a u kojoj mnogi tvrde da ništa od svega toga, što se događalo samo na dva ili tri sata udaljenosti od njihovih kuća, nisu znali. Mi bismo voljeli da je povijest neko krotko i jednostavno štivo u kojem, kao u bajkama, postoji jasna podjela između dobra i zla, i gdje možemo uvijek imenovati jednog zlikovca kojemu pripada sva krivnja i bez kojega svi ostali, jednom kad ga se smakne, žive sretno i mirno do kraja života. Volimo romantizirati prošlost pa je lakše govoriti o izazovnim vremenima pod blokadama i u oskudici dobara kad se “običan čovjek” samo snalazi, a u toj igrici preživljavanja najveći je pobjednik onaj koji na kraju postane tajkun. Kako nam i sami kažu, to su mrvice u obliku dogodovština koje im se žele servirati kao sjećanje, ali ove mlade zanima više, njima treba još, oni žele cijelu sliku – istinu, ili ono najbliže dokud joj se možemo približiti. Oni znaju da na truloj zemlji, zemlji koja je još uvijek puna korova, ništa zdravo ne može niknuti i da svoju zemlju i bolju zemlju mogu imati samo onda kad će znati koje poglavlje povijesti treba uslijediti i kako ga mogu početi pisati.

MOJA ZEMLJA jedan je od onih kazališnih događaja koji se planski i promišljeno usidruju u trenutak povijesti kad je i više nego bitno raščistiti kosture iz ormara, a sjećanja uskladiti s tragovima povijesti koji nisu izbrisivi (ma koliko ih se trudili prekriti ili iskriviti). Ako smo i mislili da na taj zadatak nisu spremni ili da im ga nismo spremni povjeriti, mladi su tu odgovornost odlučili preuzeti sami – jasno i glasno.

I dok se u europskim krugovima žustro zagovara participativno kazalište za djecu i mlade koje svoju publiku aktivno uključuje na svim razinama stvaranja programa shvaćajući sve više da bez inkluzije djece i mladih ne možemo ni znati što je kazalište koje trebaju, Jelena i Milena Bogavac su odavno apsolvirale taj koncept. A kakvo je stanje s ove strane granice? Čini se da su se naša kazališta nekad puno manje bojala mladih snaga i onoga što misle, kao i tema koje mogu uzdrmati sjedala u publici, pa pamtimo predstave koje danas već pripadaju povijesnim udžbenicima poput Generacije 91-95. Danas je ipak prioritet lektirni program koji ostvaruje prihod na blagajnama, uz oskudne izlete pojedinaca (kao primjere mogu istaknuti Mi i oni tandema Harjaček / Pejović i Cure Kolektiva Igralke) koji pokušavaju prodrmati utabani i prilično konzervativan status quo kazališta koja više ne znaju kako pristupiti mladima, pa ih radije prepuštaju na milost i nemilost drugim sadržajima kojima su mladi zanimljivi kao potrošači, ali ne i kritičari ili su-kreatori. 

Prošlo je više od dva mjeseca kako u Srbiji traju prosvjedi studenata zbog urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu koja je ubila 15 ljudi. Studenti su preuzeli inicijativu, a njihove akcije, poput blokada saobraćaja i protesta na Slaviji i ispred RTS-a, odjeknule su diljem regije. Pridružili su im se i srednjoškolci, prosvjetari, poljoprivrednici i umirovljenici, a poruka je jasna – njih se ne može potkupiti ni stanovima, ni kreditima, ni pozicijama, ni s pola kile parizera. Blokade fakulteta zatim su pokrenute zbog nasilja kojem su bili izloženi studenti Fakulteta dramskih umetnosti (FDU), kada su u studenom odavali počast žrtvama novosadske tragedije. Valu studentskih blokada pridružili su se mnogi, a među njima i studenti spomenutog FLU-a, koji su uz podršku profesora, 6. prosinca 2024. službeno ušli u potpunu blokadu, najavljujući prekid svih nastavnih aktivnosti, do ispunjenja zahtjeva. Pitanje koje ostaje je: gdje su umjetnici u ovom trenutku kad je društvena stvarnost postala neodgodiva?

Čini se da su oni koji tek ulaze u svijet umjetnosti osjetili potrebu da se aktiviraju, ukazujući na umjetnost kao ipak smisleni vid borbe. Svakome, pa i meni, čiji je mozak zatrovan kanonom povijesti umjetnosti, njihova prazna stolica evocira prvenstveno Kosuthov rad Jedna i tri stolice (One and Three Chairs, 1965), jedan od ključnih radova konceptualne umjetnosti, koji istražuje odnose između objekta, njegove reprezentacije i jezične definicije. Dok je Kosuth istraživao kako slike i jezik posreduju naše iskustvo svijeta, jaz između stvarnosti i naših pokušaja da je razumijemo i komuniciramo, studenti su taj koncept preoblikovali na direktniji način. U njihovoj intervenciji nema sofisticirane distinkcije između objekta i njegovih reprezentacija, a prazni prostor ima jasno društveno značenje i postaje simbolom blokade. Njihova stolica podložna je interpretaciji, ali ne traži objašnjenje niti nudi dvosmislene definicije – jednostavno poziva na akciju.

Ova prazna stolica utjelovljuje dakle povijesni trenutak u kojem fakultetske klupe još jednom ostaju prazne jer su studenti odlučili ustati i dići svoj glas. U vremenu kada su institucije zakazale, a oni na vlasti ne mare za urgentnost trenutka, ova prazna stolica govori o preuzimanju odgovornosti i ukazuje na prisutnost koja se osjeća čak i kada fizički izostaje. Ova instalacija stoga nije samo umjetnički čin, već i politička gesta. Stolica u ovom kontekstu postaje podsjetnik na nepravdu – tako je simbol obrazovanja, ali i autoriteta, ovdje korišten kao snažno oruđe društvene kritike. Kada se izmakne izvan svog funkcionalnog konteksta, jer funkcija koja joj je namijenjena sada dok traje blokada nije važeća, stolica kao objekt nadilazi svoju fizičku funkciju koja se transformira u simboličko značenje – pretvara se u metaforu o moći, odsutnosti i otporu. Studentska instalacija iz galerije FLU u Beogradu sjajan je primjer kako jedan naizgled običan predmet može prenijeti utjecajnu poruku. Radi se o kolektivnom radu i upravo u tome leži snaga ove instalacije, u tome što je ona proizvod zajedničkog angažmana. Osim što tako ukazuje na nužnost kolektivnog i solidarnog djelovanja, napuštanje autorstva ujedno i štiti studente od potencijalnih targetiranih napada kojima su izloženi. Studenti su uspjeli – uspjeli su jer su napustili instituciju, jer su ustali. Upravo su odsutnost umjetnika i autora – jer oni su tamo gdje se borba stvarno vodi – ono što čini ovaj rad uspješnim.

Nakon stolice u izlogu, u Galeriji FLU, 25. prosinca 2024. otvorena je i izložba StUUdenti, na kojoj su predstavljeni radovi studenata u blokadi sa Univerziteta umetnosti u Beogradu. Sudjelovali su studenti sa sva četiri fakulteta, spomenutih FLU i FDU te Fakulteta muzičkih umetnosti (FMU) kao i Fakulteta primenjenih umetnosti (FPU). Radi se o studentskim doprinosima blokadi pa su tako bile izložene instalacije, baneri i plakati koji progovaraju o studentskoj borbi i zahtjevima. Među radovima se ističu svezani štafelaji kao simbol kreativne stegnutosti tijekom blokada, ali i zajedništva četiri fakulteta; ambijentalni rad sobe koji karikira prostor u kojem borave penzioneri, sada preobražen fotografijama blokada i snimkama protesta, čime studenti pozivaju i starije generacije na sudjelovanje te timeline zid s fotografijama koje bilježe ključne trenutke protesta, počevši od 11:52 – simboličnog vremena kolektivnog čina odavanja počasti, koji je bio početna iskra pokreta. Tu su, među ostalima, i instalacije Batinaš i političar, koja kritizira poremećeni sustav vrijednosti u kojem se kriminal i politika drže ruku pod ruku te metalna kičma koja pak evocira snagu i integritet. Od grupe studenta s FLU-a, koja mi je ustupila informacije o samim radovima,  saznajem i kako je dogovor da se svi radovi i javne akcije predstavljaju kao zajednički rad, bez autora i imena, što dodatno potencira njihovu ujedinjenost u borbi.

Vlasti su valjda, budući da se radi o izložbi koju su zajedno kreirali studenti četiriju sestrinskih umjetničkih fakulteta u Beogradu, a koja se prema vladajućima odnosi kritički i dokumentira studentsku borbu, procijenile da je izložba preskandalozna pa su tako na nju odgovorile postavljanjem bine koja zaklanja Galeriju. Postavljanje bine, većih dimenzija nego što je bilo najavljeno, pokrenuto dan prije samog otvaranja izložbe, ipak nije utjecalo na posjećenost izložbe, a studenti su poručili da nemaju što da slave. I prije toga, radnici Gradske čistoće neuspješno su pokušali skinuti transparent koji je stajao na ulazu u Galeriju, a na kojem je simbol krvave ruke i natpis ФЛУ Блокада / FLU blokada. Ako je netko umjetnike i njihove intervencije shvatio kao prijetnju, onda je možda pravo pitanje – tko se tu zapravo koga boji?

Slijedeći zahtjeve studenata, podršku su im dale i mnoge kulturne institucije koje su obustavile svoj program i pozvale umjetnike da stanu sa svojim aktivnostima. U ovom kontekstu, umjetnici i kulturni radnici nisu samo pasivni promatrači; obustava rada poziv je na širu društvenu mobilizaciju te problematiziranje uloge kulture u oblikovanju političkih i socijalnih promjena.

Umjetnost je, prisjetimo se, uplela prste i u studentske prosvjede u Hrvatskoj 2009., kada su se mnogi fakulteti pridružili blokadi pa su se tako kao dio prosvjednih okupljanja izvodili i javni performansi. Izvedene su tako primjerice akcije Potrubi za obrazovanje u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu i Osijeku 11. svibnja 2009., kao i performativna akcija Kupi hrvatskog studenta, izvedena u Zagrebu i Rijeci 22. svibnja 2009., kada su studenti, čekajući da ih netko kupi za 10.000 kuna, s barkodovima ispisanim na čelima, pokušali ukazati na to da znanje nije roba.

Studenti su u Srbiji, čini se, odlučili da društvo budućnosti ne smije, ne može i neće biti društvo jedne dimenzije. Još se prije nekih šezdesetak godina Marcuse potrudio da nam lijepo objasni da je poslušan čovjek, koji ne razmišlja kritički, koji ne propitkuje službeni narativ već ga slijepo slijedi – čovjek jedne dimenzije. Očito sporo učimo, ali studenti su, međutim, sada jasno poručili da im je jednodimenzionalnosti – dosta. I ako nam kada sve ovo završi ostanu samo fotografije sa Slavije, ispred RTS-a i s Autokomande, dovoljno je. I ako ova prazna stolica ostane samo simbolom, slikom studentske borbe, dovoljno je. Neka bude podsjetnik onima koji sjede u svojim mekim foteljama koje su već poprimile oblik njihovih dobro uhranjenih stražnjica, da oni gladni znanja i siti praznih obećanja odbijaju samo mirno sjediti na onim starim, drvenim i tvrdim stolicama. I ja sam na takvim stasala i dobro znam da od njih boli kičma, ali neka, dobro je dok kičmu imamo, jer od politike na Balkanu ipak najviše bole mozgovi. Ispred nas je, čini se, konačno generacija hrabrih i neposlušnih – onih koji su ustali ne samo za sebe, već i za nas.

I ne stane u ovih par kartica teksta sve što o ovome treba napisati pa ako ovo bude samo jedan u moru članaka o blokadi i odgovornosti umjetnika i svih nas za neku bolju budućnost — neka. Dante je rekao, parafraziram, da su najtoplija mjesta u paklu rezervirana za one koji u doba moralne krize ostanu nepristrani. Možda ne vjerujem u pakao, ali definitivno ne vjerujem u pokrivanje očiju i ušiju. Ne vjeruju ni studenti. Ovo je vjerojatno trebao biti članak o socijalno angažiranoj umjetnosti, institucionalnoj kritici, umjetničkom aktivizmu, tim velikim sintagmama kojih su nam svima stalno puna usta i tekstovi. Sad mi se čini da na kraju takve etikete u ovom slučaju nisu ni bitne, bitno je da, iako je napolju zima i ništa ne cvjeta, u susjedstvu nam, čini se, sve barem miriše na proljeće. I tko zna što nosi sutra, do tad – drugarski pozdrav kolegama – svi pratimo, sve gledamo i učimo.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Skup će započeti u 11:52 petnaestominutnom šutnjom u počast žrtvama tragedije u Novom Sadu, od koje su prošla tri mjeseca. Okupljanjem se želi iskazati podrška kolegama u Srbiji u njihovoj borbi protiv represije i neodgovornosti vlasti i za bolje uvjete studiranja.

Više o razlozima studentskih i širih građanskih prosvjeda u Srbiji možete pročitati ovdje.

Uoči skupa, u petak, 31. siječnja u 17 sati, u prostorijama Zelene akcije održat će se radionica izrade transparenata kojoj se mogu priključiti svi zainteresirani.