“Htjeli smo okupiti ljude koje smo upoznali u posljednjih pet godina i pokazati domaćoj publici što rade. U DIY [uradi sam] i punk kontekstima tisak je sveprisutan, pogotovo sitotisak, ali mi se čini da mu nedostaje viša razina, vidljivost i udruživanje između različitih aktera na sceni”, govori mi idućeg dana Ana Dumančić, jedna od organizatorica, u sunčanom dvorištu Studio-galerije Klet. Osim što je jedna od programskih voditeljica Kleti, članica je tiskarskog kolektiva Smak Press, koji se prije nepune dvije godine smjestio pokraj tog prostora. 

Premda vlastiti prostor imaju relativno kratko, Smakovci daleko duže neumorno tiskaju za potrebe nezavisne umjetničke scene. Novitet koji festival nosi nalazi se u pristupu tisku. U lokalnom se okruženju čin štampanja često doživljavao kao obrt odvojen od umjetničke produkcije, dok Štampić nastoji taj odnos izvrnuti valorizirajući tisak kao punopravnu i živu scenu. To neće reći da nije postojalo festivala koji su promovirali sitotisak ili risotisak na ovim prostorima, primjer je festival stripa i street arta OHOHO, no prvi put fokus nije stavljen na otisnute umjetnine, nego proces tiskanja kao takav.

“Mi smo prvi umjetnici ovdje koji tiskaju za umjetnike, a onda skužiš da postoje ljudi koji tako briju i vani i koji rade takve festivale. Bilo nam je logično da i domaćoj publici pokažemo kako se to vani radi, da nije samo suha izložba”, nadovezuje se grafičar i Smakovac Filip Pilj, objašnjavajući da maštaju o organizaciji ovakvog festivala otkad su prvi put gostovali kod beogradske Matrijaršije, kolektiva koji je u regionalnom kontekstu postavio zlatni standard za artikulaciju tiskarske scene. Kako će ta artikulacija izgledati kod nas sugovornici_e mi ne znaju reći, Štampić je u suštini eksperiment koji bujajućoj sceni treba poslužiti kao katalizator za jasnije oblikovanje i čvršće povezivanje.

Zato su Smakovci pozvali brojne umjetnike i umjetnice koje su tijekom godina gostovanja po stranim festivalima upoznali. U prvom planu su regionalne zvijezde, uz članice Matrijaršije još i skopjanski Partizan Print, s kojima su Smakovci u štampari drugog dana festivala otvorili grupnu izložbu Tiskoteka. Apstraktna geometrija leži bok uz bok s cabaretovskim plakatima, kaotična internetska estetika suprotstavljena je socijalističkom agit-propu, a dječji crteži gotovo da prelaze preko otisaka nostalgičnih fotografija. Kaleidoskop raznorodnih radova na bezbrojnim materijalima pretvara industrijski ambijent u postmodernu knjižnicu. Kaotični postav na rešetkama i istrošenim zidovima tiskare objedinjuje sve izloženo pod jednim nazivnikom – tiskom kao najizravnijim posrednikom ideja.

Ako se prostor Smak Pressa u petak mogao čitati kao afirmacija širine ove djelatnosti, susjedna Klet upriličila je izložbu koja meditira nad dubinom tehnike. Prepreka savršenom očajanju Matrijaršinice Sofije Pašalić prikazuje šest manjih grafika koje se “reproduciraju” u dekonstruiranom obliku. Segmentirani, razlomljeni i ispremiješani na različitim materijalima, izlošci stvaraju klaustrofobični univerzum koji koristi sve mogućnosti tog taktilnog medija za postizanje željene atmosfere. Dojam fragmentirane stvarnosti zbog toga kao da se prelijeva van, a tu igru realnosti zaokružuju razbacani komarci koje je zbog njihove brojnosti, a upravo je brojnost ključna riječ u tisku, nemoguće ignorirati i bez zvuka zujanja. Kao i Cake, Pašalićina serija u vakuumu nosi drugačija čitanja, no unutar Štampića nameće specifičan niz značenja koji kao da produbljuju poruku festivala, uvezujući se s njegovim implicitnim postavkama. Ipak je umrežavanje jedna od glavnih funkcija događanja.

“Ta razmena je bitna za sve nas kao individue i zajednice. Znači da se gradi scena, ti narativi postoje lokalno i u tom pogledu šire geografske prostore”, pojašnjava Pašalić, dodajući da su u Matrijaršiji samo čekali da se ovakav tip festivala odvije u Hrvatskoj.

Milica Ivić, druga prisutna članica Matrijaršije, dijeli Pašalićin entuzijazam. Kao organizacijska veteranka ne vidi zamjerke, sve od opsega do izvedbe funkcionira kako treba, a dobro je pogođen i popratni program: “I mi kao Novo doba imamo taj format. Da, imaš izložbe, ali uvijek su tu performansi, projekcije, koncerti i jako dobre žurke.”

Par sati kasnije nalazimo se na takvoj žurci. Nakon elektroničkog kaosa The Belly publiku aktiviraju samoprozvani stand down komičari Zdenko Franić i Lou Profa. Uz funky matrice smireno stoje ispred stare televizije verglajući asocijativne stihove, no večer doseže zenit kad Franić ostaje sam u ulozi autsajderskog mudraca, Lutajućeg DJ Zdene. Dnevni program Štampića se može činiti kao pitomo uživanje u kulturi, ali noćno iskustvo ovu scenu pozicionira čvrsto u prgavi, nepretenciozni underground. 

Na pitanje zašto su u festival tiska uvrstili glazbeni segment, Smakovci mi odgovaraju da su htjeli privući širu publiku, no evidentno je da tisak i glazba, napose punk, imaju dublju sponu. Neki od izlagača su u tisak ušli s glazbene scene, poput dvojca denevér koji su večer prije u Attacku zatvorili prvi dan festivala. Distorzijom i rezanjem praznog hoda coldwavea, žanru ubrizgavaju novi život što publika dočekuje s oduševljenjem.

“To je stvarna pojava. Ljudi slušaju glazbu jer ima fizički utjecaj na tijelo, a štampanje je isto. Diraš stvari, vidiš teksture i boje. Cijela interakcija s medijem je slična”, navodi gitarist Sebastián Villano. Njegov kolega Árpád Szigeti, lice iza peštanskog Hurrikan Pressa, kima glavom i objašnjava kako su alternativna scena i tisak isprepleteni od začetaka. Ako je underground scena proces, tisak je emulzija koja taj proces već šezdeset godina prekriva i bilježi. Ovo nije neobično s obzirom na to da tisak s kontrakulturama dijeli iste vrijednosti.

Portugalska umjetnica Catarina Real tako u razgovoru za vrijeme subotnjem sajma naglašava ekonomsku egalitarnost tiska u kontekstu umjetničkog polja: “Dostupnost objekta je bitna jer tržište umjetnina nije normalno, monetarna vrijednost umjetnina nije povezana s vrijednosti koju te stvari imaju“.

“Motivacija da radiš sito je da imaš ceo proces štampe pod sopstvenom kontrolom, da ti niko ne može da odredi šta ćeš da štampaš, da li će ti netko nešto iscenzurisati”, Ivić mi skreće pozornost na beskompromisni protok informacija odozdo u nezavisnom tisku.

“Od jednog predloška možeš dobiti puno istih motiva. Dževad Hozo, profesor grafike iz Sarajeva, nazvao je grafiku umijećem multioriginala. Sve su to originali, ali ih je puno”, tvrdi Pilj sa žarom u očima, podcrtavajući inherentni kapacitet tiska da demokratizira umjetnost.

Kad umjetnici postaju vlasnici svojih sredstava za proizvodnju, formulira se i poseban društveni odnos, kako Ivić zaključuje: “U načinu na koji komuniciraš s ljudima, u vrednostima koje deliš, načinima na koje provodiš vreme, kako zajedno s ljudima jedeš ili piješ. Što se Matrijaršije tiče, to je taj politički otpor koji je doslovno čvrsta linija načina života koju mi branimo već deset godina.” Emancipacija tiska kao samostalne discipline vrijedne promišljanja u nekom smislu dopušta takvom načinu života da dođe do punog sjaja, pod reflektor gura produkcijsku matricu koja se oduvijek nalazila u nezavisnoj kulturi.

Na tom tragu Štampić stavlja naglasak upravo na proceduralnost i komunalnost umjetničke scene, bilo koje. Kolaborativnost, demokratičnost, egalitarnost i slične parole najviše su do izražaja došle zadnji dan festivala, na sajmu na kojem je svoje radove pokazalo dvadesetak pozvanih izlagača. Prezentacijom sitotiska i lagodnim razgovorom nazočnih uz garažni rock s razglasa u prisnoj atmosferi, Štampić dolazi do svoje glavne funkcije umrežavanja umjetnika i razmjene znanja. Svaki štand je svijet za sebe, sakriva druge teksture i tehnike o kojima umjetnici rado diskutiraju, a posjetitelji s interesom istražuju. Opušteni buvljak potpuni je kontrast deliriju jučerašnje večeri koja je u smijehu i dimu okupila parsto ljudi, što mi daje priliku da pitam izlagače što ih je privuklo tisku.

“Sitotisak je, koliko god izgledao komplicirano, jednostavna tehnika koja stvara puno sreće. Lijep je trenutak kad ljudi međusobno nose majice i vide se po gradu. Sito je vezivno tkivo za cijelu scenu koja postoji u Zagrebu i konačno se počela definirati”, odgovara mi Mislav Lešić pred svojom unikatnom kombinacijom slavonskog folklora i secesijske psihodelije.

“Imao sam osjećaj da fotke koje su na Instagramu zaslužuju više od toga, da stoje na nečijoj polici i, kad to vidi, da ima bolju konekciju s tom fotkom”, prisjeća se Pavle Kocanjer zrcaleći sentiment mnogih da je rast virtualnog svijeta jedan od uzroka revivala tiska.

“Taj eksperimentalni pristup, nemanje kontrole, slično je životu. Alhemija toga da nešto što staviš na jako tamno, a posle staviš na jako svetlo, rađa nešto drugo, na što ti puno puta i ne možeš kompletno da utičeš jer grafika traži neki laboratorijski uslov koji nemamo puno puta”, zamišljeno će Biljana Dimitrova iz Partizan printa. Kao i svi koje pitam, u Štampiću vidi veliki značaj, posebice za scenu na teritoriju bivše Jugoslavije: “Kad dolaziš na ovakav festival dobivaš potvrdu da to što radiš nije džaba i nisi skrenuo s puta.”

Starosjedioci poput Franića, inače jednog od prvih nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, i Nikole Mijatovića, umjetnika u čijem su se studiju Smakovci zaljubili u tisak, ponavljaju pak koliko im je drago da scena doživljava procvat. Mijatović konkretno kaže da je ta scena “nevidljiva široj publici. Ona je živa, mijenja se, dolaze novi ljudi i odlaze stariji, ali je nevidljiva mainstream svijetu. Zato je jako bitno da se organizira ovakav festival, a ne vidim tko bi drugi to mogao napraviti”.

Buduća izdanja će pokazati je li istup na binu bivših radnika iza zastora tek rasvjetljavanje nove zajednice entuzijasta, ili nešto što će inspirirati šire promjene u lokalnom kulturnom polju. U najmanju ruku, trodnevna šuma tekstura i šablona Štampiću daje značaj veći od dodira s bilo kojim individualnim radom. I to je, u srži, samo preslika onog što tisak čini tiskom. Tisak je umijeće ideja, mogućnost njihovog neobuzdanog širenja. U tome Štampić, u svom konceptu, kao i u provedbi, briljira – mali pomak na situ, veliki otisak na duhu jedne scene.

Projekt je još kao srednjoškolac osmislio autor Pavle Kocanjer koji je htio pokrenuti karlovačku glazbenu scenu, a danas se proširio i na Zagreb gdje studira. U fokusu projekta su akustične live svirke koje Kocanjer dogovara, snima i montira. Počele su sa sessionima u parkovima po kojima je projekt i dobio ime, a danas su lokacije raznolike – od dnevnih boravaka, snježnih livada, mostova do vrhova zgrada ili seoskih polja. Do sada je snimljeno preko sedamdeset videa, s oko 35 različitih izvođača. 

U sklopu Začarane Močvare održava se projekcija glazbenih spotova snimljenih na različitim lokacijama, uz nastupe kantautora i kantautorica koji će se predstaviti s po nekoliko pjesama. Nastupaju Mark Elliot Chance, Ichabod, Martin Ladika, Miriam, Mar, Kozjak i The Soundset.

Začarana Močvara projekt je pod umjetničkim vodstvom Nine Romić koji donosi koncerte intimnijeg ugođaja. Ulaz je slobodan.

Otvorenje izložbe je 4. listopada od 17 sati, a uz predstavljanje domaćih fanzina koji su obilježili 1980-te godine održat će se i projekcija dokumentarnog filma Italian hardcore punk scene 1980.-89. i radionica izrade fanzina pod vodstvom Pavla Kocanjera.

Fanzini su oblik nezavisnog izdavaštva vezani za pojedine subkulturne scene, a iz njih je obično stajala jedna osoba ili tek manja grupa istomišljenika. U “vremenu prije interneta” fanzini su bili gotovo jedino sredstvo informiranja o događanjima na sceni, kanal za povezivanje i komuniciranje između aktera. Sa sadašnjeg gledišta imali su značajan utjecaj na društvo i zauzimaju posebno mjesto na nezavisnoj kulturnoj sceni. Izložba će tematizirati odnos između fanzina i glazbene scene vraćajući njihovo mjesto komunikacije u današnjoj situaciji kad je gotovo sva komunikacija okrenuta internetskim društvenim mrežama.

U okviru ovog dijela programa KA-MATRIX organizira radionicu izrade fanzina na koju se mogu uključiti svi zainteresirani, a tijekom koje će se napraviti festivalska tiskovina koja će kasnije biti distribuirana za vrijeme večernjih programa. Radionicu će voditi karlovački fotograf i višegodišnji suradnik na festivalu, Pavle Kocanjer.

Dokumentarni film Angela Bitonta, Giorgia S. Senesia i Roberta Sivilia Italian hardcore punk 1980.- 1989. govori o talijanskoj nezavisnoj kulturnoj i aktivističkoj sceni. U filmu je obrađen uspon talijanske scene u 80-ima koji uključuje klubove, sastave, izdavaštvo, odnose između aktera o čemu pričaju najvažniji akteri tih zbivanja kao što su Raw Power, Wretched, Negazione, CCM, Indigesti, Kina, Peggio Punx, Impact, Upset Noise. U 80-ima je na domaću ali i općenito nezavisnu europsku kulturnu scenu uvjetovala vrlo snažna talijanska mreža klubova, nezavisnih izdavača, etiketa i fanzina te glazbenih, umjetničkih i aktivističkih grupa. Fanzini kao G.D.H.C. i Attack, a osobito T.V.O.R. utjecali su na mnoge koji su prve izdavačke korake upravo imali kroz pripremu, tiskanje i distribuciju fanzina.

Više o ovogodišnjem festivalskom izdanju potražite na Facebook eventu.

U sklopu predstavljanja projekta posjetitelji će moći pogledati film Abandoned Karlovac, a uz izložbu fotografija biti će riječi o ideji za izradu tiskanog foto fanzina.

Pavle Kocanjer, student je Akademije dramske umjetnosti. Od malih nogu bavi se fotografijom, snimanjem i montažom, Radio je na brojnim projektima i javnim događanjima, iza  sebe već ima čitav niz video uradaka, suradnji s udrugama, organizacijama i tvrtkama, U slobodno vrijeme bavi se skejtanjem,a sa svojim bendom Left to Starve bilježi zapažen uspjeh na pank sceni koji je zaokružen i velikom europskom turnejom krajem prošle godine. Izdaje foto eZINe.

U suradnji s autorom predstavljanje projekta provodi KA-MATRIX – udruga za društveni razvoj.

Projekt Mayday! Majdan! Mayday! voditeljice Antonije Eremut i suradnika na projektu arhitekta Frane Dumandžića bavi se revitalizacijom napuštenog tupinoloma u Solinu i prenamjenom u prostor za zajednicu. Plakati izloženi u Karlovcu su radovi studenata polaznika arhitektonske radionice koju je organizirao Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Radovi prikazuju projektne ideje uređenja interaktivnog, participativnog parka i vrta na platou nekadašnjeg tupinoloma.

eZINe #1 donosi pregršt fotografija napravljenih tijekom trotjedne europske turneje benda Left to Starve gdje su nastupali u mahom skvotiranim prostorima i društvenim centrima. Autor fanzina će govoriti o lokacijama koje su posjetili te prikazati fotografije koje nisu uvrštene u fanzin, a u predstavljanju će mu se pridružiti i kolega iz benda, Dominik Mrgan.

Pavle Kocanjer novi je u nizu sjajnih i uspješnih mladih filmaša iz Karlovca, student Akademije dramske umjetnosti, fotograf, član udruge Izvan fokusa – članice zagovaračke platforme Kaoperativa. Kocanjer snima i montira kratkometražne, promo, ali i dugometražne videe, surađivao je na brojnim projektima i s brojnim organizacijama. Njegov je novi projekt Abandoned Karlovac, video koji dokumentira brojne napuštene i neiskorištene prostore u gradu Karlovcu. Tim smo povodom s njim popričali.

KP: Član si udruge za medijsko stvaralaštvo i kulturne aktivnosti Izvan fokusa koja je pak članica zagovaračke platforme Kaoperativa usmjerene, između ostalog, na prenamjenu neiskorištenih prostora u gradu Karlovcu za potrebe nezavisne kulturne scene. Nedavno je izašao trailer tvog projekta o napuštenim prostorima Karlovca. Na koji si način koncipirao projekt i zašto te baš ta tema zainteresirala?

P.K.: Projekt je nastao i u sklopu faksa i vježbi za ispit, zbog kojeg je cijeli video snimljen širokokutnim objektivom. Koncipirao sam ga tako da sam ušao u većinu prostora, vojarni, vlakova i starih raspadnutih kuća koje se nalaze u centru, kako bi prikazao ljudima što se tu unutra zapravo događa, da vide što propada i kako to izgleda. U sklopu projekta radio sam i fotografije koje objavljujem samo u svojem fotofanzinu, malom formatu neke vrste “časopisa” koji je u potpunosti DIY i koje dijelim ljudima koje zanima moj rad, i koje ostavljam po nekim kulturnim mjestima, faksovima itd.

Tim temama se bavim neko vrijeme prvenstveno zato što mi je žalosna situacija u kojoj se nalazimo u Karlovcu. Grad pun entuzijasta i mladih ljudi koji žele svašta raditi, a za neke stvari treba nam i prostor kojih ima, ali su neiskoristivi. Žalosno mi je što svaki put kada prolazim glavnom ulicom grada Karlovca, Radićevom, gledam niz raspadnutih i napuštenih vojarni koje tamo samo stoje i boli me srce. Kao, zaštićene su i trebaju ostati takvima zbog povijesti grada, stara zvijezda i taj đir. Ali čemu? Da sam neki zalutali turist pobjegao bih iz Radićeve što brže. Nit su lijepe nit se može ulaziti u njih pa razgledavati povijesna i kulturna baština Karlovca, nego samo tamo stoje. Sada su se čak i ogradile nekakvim velikim drvenim ogradama, možda da ne padaju stvari s krova na ulicu, što je još pogoršalo i poružnilo situaciju. Takve stvari su me potaknule na rad na projektu i na snimanju ove teme. 

Utjecaj jednog videa nije velik, samo činim ono što znam najbolje i ako barem jednu osobu osvijestim o tome da je uistinu žalosno to kako propadaju odlični prostori koji bi mogli biti nešto puno veće, bit ću sretan. Pošto sam sad uglavnom u Zagrebu zbog faksa, povremeno kada dođem u Karlovac vikendima, zgražam se, padnem u depresiju kako se prazni i sve je nekako “hladniji”. Zamišljam ga kako su sve te vojarne ili obnovljene, pa napravljena neka skloništa za beskućnike možda, jer sreo sam ljude koji spavaju tamo. Ili da su srušene pa da se tu napravi nešto novo, možda neki stanovi da se naprave tu, pa da ljudi dođu živjeti u staru zvijezdu opet, a ne da samo izlaze iz nje. Ako ne vojarne, ima tu još prostora koji zjape prazni, umiru, i očajnički zovu da ih se spasi. Grupa mladih ljudi je spremna sve sama odraditi u nekim prostorima, napraviti pravu družionu i prostor za mlade, gdje bi bile svirke i nekakvi skejt parkovi. Ima super prostora za to, ali ruke su nam vezane jer Grad ništa od toga ne dopušta. Smatram da bi tako neka mjesta malo oživila grad i da ne bi bila tolika imigracija iz Karlovca u druge gradove. 

KP: Na 8. Four River festivalu proglašen si najboljim snimateljem za film “Streets of KLC”, kratki film koji je okupio više od 20 mladih karlovačkih skejtera i bajkera koji teško nalaze svoje mjesto u gradu. Kakva je situacija u Karlovcu po pitanju javnog prostora dostupnog aktivnostima mladih? Čini li ti se da postoje još neke teme kojima bi se mladi trebali baviti?

P.K.: Javnih prostora dostupnog za aktivnosti mladih ima, ali jako malo. Npr. smatram da se previše pozornosti daje sportovima poput nogometa, rukometa i košarke, a zanemaruje se skate, bmx i ta scena koju očito ni ne smatraju sportom kojeg treba poticati, jer eto, mjesta za voziti nema, a sa svih javnih površina skejteri su tjerani jer su daske glasne, oštećuju imovinu itd. Skejteri su samo tjerani, a nikako da se nešto poduzme i napravi nešto da imaju gdje voziti, jer za mnoge je i to sport i umjetnost isto kao što je nekima i nogomet. Streets of KLC je tematizirao tu problematiku manjka prostora za druge, nikako manje vrijedne, sportove.

Mislim da bi i mladi također trebali malo “zagristi” i krenuti u akcije, malo se više angažirati u kulturnim aktivnostima, da se vidi kako aktivnosti ima, a prostora ne, da onda netko možda nešto poduzme po tom pitanju. Konkretnije od ovoga ne znam, niti znam što i kako napraviti, ali znam snimati pa sam to iskoristio na najbolji način koji znam da prikažem neke mane grada.

KP: Studiraš smjer snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, no i prije upisivanja studija aktivno si se bavio filmom i fotografijom u Karlovcu. Koje su prednosti i nedostaci života u gradu koji gravitira velikom, glavnom gradu, s obzirom na razvoj interesa i prilike koje ti se pružaju, razvoj kulture mladih i njihovog sudjelovanja u životu Karlovca?

P.K.: Pa u usporedbi sa Zagrebom, Karlovac ima puno manje prilika u svakom pogledu, kulturnom ili bilo kojem drugom. Puno manje ljudi, manje interesa, manje prilike za bilo što. Ima Karlovac i broj zainteresiranih umjetnika, snimatelja, fotografa, mladih koji potiču razvoj kulture, i oni koji rade takve stvari, rade super. Bez obzira na grad, treba poticati sve mlade da rade stvari koje promiču kulturne događaje i dižu grad na noge. Pogotovo Karlovcu je to potrebno. Čini mi se da broj ljudi koji se bave razvojem kulture opada, svi mladi odlaze u Zagreb i Karlovac ostaje sve prazniji. Sve to o čemu pričam me potaklo ući u ove napuštene prostore, istražiti ih, i snimiti, osvijestiti Karlovčane o tome što imamo, a ne iskorištavamo ni najmanje. 

Inače volim manje gradove i draže su mi manje grupe ljudi koje jako vole raditi nešto, nego velike grupe koje rade tek toliko, pa je prednost možda da ta mala grupa ljudi radi to što radi s više entuzijazma i ljubavi, nego oni koji su upoznati sa svime u velikome gradu. Trenutno ne vidim baš puno više prednosti s obzirom da je sve manje zainteresiranih ljudi za takvo nešto i svi odlaze, ali valjda će biti bolje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.