Penjem se u Galeriju na katu Kulturno-informativnog centra i, zatečen prizorom, prožima me blagi osjećaj nesigurnosti. Kako pisati o ovoj izložbi? Radova nije puno, tek je pet ostvarenja likovnih umjetnika mlađe generacije raspršeno po prostoriji, no ono što manjka u kvantiteti, izložba vješto nadomješta promišljenim postavom. Promatrajući slike, multimedijske radove i skulpture, oblijeva me hladan znoj. Što više vremena provodim tamo, to mi postaje jasnije da bih samu interpretaciju mogao raspisati na dvadeset kartica, kamoli tekst koji tematizira nove tendencije među likovnjacima u usponu. Zašto sam se uvalio u pisanje o Šetnjici?

Stvar bi bila puno jednostavnija da kustosi Buga Kranželić i Gregor Sirotić Marušić nisu studenti filozofije i povijesti umjetnosti, cijela razrada “smrdi” na softcore Hegela. Kad je Feđa Gavrilović pristupio Kranželić s prijedlogom da pripremi grupnu izložbu, s Marušićem je pošla u cjelodnevnu šetnju ne bi li zajedno osmislili koncept dostojan njihovih studija.

“Htjeli smo da Šetnjica proizlazi iz tog iskustva i razgovora, nečega nama bliskog, jer smo vidjeli da je to najbolji način da kažemo nešto posebno. Krenuli smo od radova u kojima prepoznajemo vlastitu situaciju, s kojima rezoniramo”, u razgovoru mi pojašnjava Marušić. Kranželić se na njega nadovezuje: “Toliko toga se događa, multiprodukcija. Zapitaš se što je uopće umjetnost, je li ona samo institucionalna, je li i događanje na kvartu? Upravo zbog te uzburkanosti svega bilo je najbolje da krenemo od sebe, traženja svog mjesta u cijelom univerzumu umjetnosti.”

Rezultat je izložba čiji kustoski princip zrcali upravo tematiku koju izloženi umjetnici obrađuju – identitet, autofikciju, zajedničko i osobno iskustvo, ili, kako stoji u najavnom tekstu, “prikazivanje sebe, izbjegavajući čvrste odrednice subjekta”.

Premda su radovi otvoreni interpretaciji, a kako i ne bi bili s obzirom na fluidnost građe, njihov dijaloški pristup plete kompleksnu mrežu kroz koju možemo tumačiti raznorodne aspekte stvarnosti poput vremena, ograničenosti naših spoznajnih kapaciteta, (ne)fiksiranosti subjekta, dijalektike između objekta i subjekta, dijalektike između subjekta i subjekta, dijalektike općenito… zato onaj neumjesni komentar o Hegelu. Sve to, a radovi su u suštini nepretenciozni, čitki, pretežito figuralni, jer izloženi_e umjetnici_e ne polaze od apstraktnih koncepata, nego od svijeta u kojem žive.

Možete li sada shvatiti moju bojazan kad se gledajući Autoportret prostora Hane Belobrk neurotično pitam kako u par kartica sažeti cijeli traktat o dekonstrukciji uloge koju životni prostori igraju u našoj formaciji ličnosti. Ili kako na shvatljiv način prenijeti Kako je izgledalo moje lice prije mojih roditelja? Glorije Lizde, taj slojeviti manifest o determinaciji i neuhvatljivosti sepstva. Koji vokabular iskoristiti pri uklapanju spone fizičkog i digitalnog svijeta u tu priču, niti o kojoj danas visi naše samorazumijevanje, a koju Kora Rogina svojim radom elokventno prikazuje.

A ništa od toga još ne ulazi u suradnički duh izložbe, čvrsto impostirajući identitet u društveni kontekst, što podcrtavaju zajednički radovi Davida Bakarića i Ane Stražičić, te Tea Kiša i Luise Pascu. Tim gore jer su umjetnici_e moja generacija, redom progovaraju jezikom koji mi je blizak, o kontekstima koje intuitivno shvaćam. 

Kao mladi, neafirmirani autor, relativno friško izašao s fakulteta, suočen s ovakvim zadatkom, na trenutak osjećam neizmjeran pritisak. Ako ne mogu pisati o nečemu s čime do te mjere rezoniram, što uopće radim sa životom? Onda uočavam isti taj trag kasnostudentske i postfakultetske izgubljenosti u Šetnjici, kao da ona mene čita. Opsesivnost razumijevanjem sebe kod Lizde, anksioznost oko gubljenja vremena kod Belobrk, tupo plutanje na valovima rutine kod Rogine, lepršava spremnost na eksperimentiranje s banalnim kod Bakarića i Stražičić, te pompozan i samopouzdan čin afirmacije autorskog potpisa kod Pascu i Kiš. Ohrabren, u bilješku samo zapisujem Ja. Ja kao besramno korištenje ich forme, Ja kao Jan Vržina, Ja kao Mi.

2. Individuacija

“Krenuli smo s tim što smo već spomenuli – identifikacija i prepoznavanje sebe u radovima. Odmah smo se sjetili Davida jer on kreće iz te izgubljenosti, ali je rješava na način da se fokusira na trenutke svakodnevice. Hana na sličan način odgovara na isto pitanje, njene slike daju značaj najobičnijim trenutcima”, u Krivom putu mi Marušić razlaže tri točke na kojima se zasniva izložba. Prekida ga žamor prepunjene terase, pa na sekundu upija prizor proljetnog Zagreba, no brzo nastavlja: “E sad, trenutak je neodrživ, vrijeme tjera naprijed, pa je pitanje kako dugoročno izgleda strategija našeg prepoznavanja i usmjerenosti na sadašnjost i na sebe. Za razliku od individualnosti koja je zatvorena cjelina, individuacija je beskrajni proces koji svi stalno provode, kroz koji stvaraju svoju osobnost, kroz koji postaju pojedinačni.”

To će reći da iako izložba naglašava međupovezanost naših iskustava i sličnost novih umjetničkih težnji, ona ipak počiva na nizu unikatnih poetika čije su preokupacije srodne, ali ne i iste. 

Hana Belobrk je tako nedavno završila slikarstvo na ALU-u u Rijeci. Njezin rad nastaje kao rezultat tranzicije iz Rijeke u Zagreb, u trenutku kad razmišlja o prostoru u kojem živi.

“Najveći mi je cilj bio prikaz prostora, u smislu da je njegova perspektiva totalno distorzirana. Onda sam počela prikazivati pokret u tom prostoru koji izgleda jako široko, ali postane klaustrofobičan zato što je to mali stan, u kojem često kontempliram. On postaje mračan, intenzivan, žarak”, govori mi, ističući kako su joj prostori općenito u ovom trenutku glavno polje interesa.

Glorija Lizde je pak završila fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti, a trenutačno radi kao asistentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Svoj rad razvija preko pet godina, a tematizira istraživanje vlastitog identiteta iz različitih uglova, od privatne sfere kroz obiteljske fotografije, do vanjske koja se očituje kroz arhivske materijale, primjerice staru trudničku knjižicu njezine majke. To nije slučajno, i sama tvrdi da joj je identitet polazišna točka: “Svi moji radovi jesu neko istraživanje identiteta, jesu autobiografski ili čak autofiktivni. I u drugim radovima počinjem od sebe, od vlastitog iskustva, iz istraživanja svoje pozicije unutar obitelji i svijeta. To ima psihoterapeutski učinak, pomaže mi da više razumijem sebe i moj odnos spram drugih ili drugih spram mene.”

Iz sličnog rakursa polazi Luisa Pascu, no, kao slikarica koja je završila ALU u Zagrebu, njezin medij također sadrži element fascinacije subjektima koje oživljava na platnu. Kaže da joj je zabavno hvatati te ljude, njihova lica i tijela, no princip polaska od sebe ostaje isti: “Što god radim, želim ići do svoje srži, skužiti što se događa u mojoj glavi i mom životu. Glavna misao u radu mi je uzeti banalne scene iz kojih radim svoju cijelu filozofiju, koristim te motive kako bih pričala u metaforama.”

Teo Kiš, s kojim je naslikala izloženu Monogamiju u sklopu zajedničke serije Četiri priče udvoje, dijeli njezinu fascinaciju ljudima u svojoj neposrednoj blizini. Pri stvaranju su mu, navodi, zanimljive tuđe asocijacije koje dobiva kroz intervjue, ali i njihove reakcije. Diplomirani je grafičar na ALU-u, te ne smatra da će na ovakvom tipu stvaralaštva ostati: “Na akademiji sam radio apstrakciju, radio sam i fotke, mikseve, pa sam trenutačno zapeo na preslikavanju svojih fotografija, svidjelo mi se imati referencu. Na tome sam stao, ali mislim da sam samo u tom periodu.”

Kišev diplomski rad Shuffle, u kojem njegov špagetasti potez kista posebice dolazi do izražaja, tematizira semiotičke konekcije društvenomrežnih algoritama, a taj interes za digitalnim povezuje ga s Korom Roginom. Rad ove studentice industrijskog dizajna jedini je iz temelja stvoren za potrebe Šetnjice, ali u ovom 3D printu bavi se temama koje je već otvorila u ranijim radovima.

Dojma je da živimo u nestabilnom trenutku: “Trendovi, memeovi, sve se to čini kao apsurdna nakupina sadržaja kroz koju je teško navigirati i mislim da je danas teže nego ikad upravljati svojim izvornim identitetima. Nemam odgovor na to, ali nastojim spojiti priče ljudi o njihovom snalaženju na internetu i u digitalnim medijima. U krugu informacija između fizičkog i digitalnog, zanima me taj ponovni prelazak iz digitalnog u fizički svijet.”

Radovi Ane Stražičić također su digitalni, no tematiziraju alternativne svjetove, koji najčešće započinju u kaotičnim skicama. Stoga joj je drago da je prvi puta mogla tu početnu etapu rada službeno izlagati. Inače joj je u radu bitno, primijetit ćete uzorak, početi od sebe, kako bi rad približila drugima na istoj valnoj duljini. U izloženom Polymerizationu, to radi kombiniranjem svojih skica s Bakarićevim fotografijama: “To su možda razbacane skice, što prirodno dolazi iz mene, a David iz sebe izvlači dijelove s kojima drugi ljudi mogu rezonirati. S tim skicama se uzdiže jedna razigranost.”

Uto se u telefonski razgovor uključuje spomenuti David Bakarić. Student je fotografije na ADU-u i cijeni ovakav tip eksperimenta, u kojem kombinacije poluprozirnih skica i otisnutih fotografija mogu predočiti beskonačne vizualne kombinacije koje se, kao i partnerstvo, nadopunjavaju. Kao i drugi umjetnici i umjetnice s kojima sam razgovarao, i on, pogađate, polazi od sebe: “Jako volim gledati kroz stvari u mojem okruženju. Bio to moj stan, moja zgrada, moja ulica, moj grad kroz neku, možda i generacijsku perspektivu. Uzimam zatečeno i manifestiram svoje osjećaje prema tome, pokušavam u svemu naći neku igru koja iskazuje moju istinu.”

“Izvlačeći iz sebe stvari, izvlačimo nešto s čim i drugi mogu rezonirati”, nadovezuje se ponovno Stražičić.

3. Zajedništvo

“Na kraju, ako otvorimo osobnost kao proces, onda imamo i mogućnost za zajedništvo. Jer teško se povezati ako promatramo sebe kao zasebne individue, svi sudjelujemo u istom procesu i po tome smo isti. Taj zaključak nam donosi slika Luise i Tea. Oni su partneri koji su slikali zajedno, svatko ima svoj upečatljiv stil, ali se ti stilovi miješaju. Također prikazuje hrpu različitih ljudi koji su na jednom tulumu, a te njihove različitosti se spajaju u cjelinu”, zaključuje Marušić. Kranželić zato nastavlja: “Svatko traži neko svoje mjesto na sceni, svatko želi biti individualac, a zapravo je poanta da smo svi dio te scene. I mi tražimo svoje mjesto na sceni, ali znamo da smo dio zajednice i da je naša izložba jedna od mnogih koja sačinjava taj svijet.”

Na pitanje kakav je to svijet, odnosno što diferencira i preokupira mlađu generaciju umjetnika, odgovaraju da ćemo biti pametniji za par desetljeća. Na pitanje što uočavaju, gotovo jednoglasno izgovaraju “kopanje po sebi. Tko sam ja, što sam u svijetu, koje je moje mjesto u zajednici, kako gradim svoj identitet kroz umjetnost. Materijal koji umjetnici crpe za inspiraciju sve je više lokalno baziran. Ljude više ne motivira toliko formalni eksperiment, niti fantazije. Kao da se vraćaju sebi na neki način. Osim toga, društvena angažiranost i socijalna praksa!”

Naslanjam se na išaranu klupu Krivog puta i razmišljam o izrečenom. Ne nužno kako je i zašto unazad deset godina došlo do dominacije autofikcije i okretanja sebi u gotovo svim umjetničkim medijima, od filma do književnosti, nego kako u tekstu to predstaviti, a da ne zvuči kao izraz epidemije narcisoidnosti. Kustosi su taj posao maestralno odradili u praksi, u sam koncept im je upisana ideja zajedničkog rada, kolektiva, identiteta kao dijelom šire zajednice. Ali u teoriji?

Ispitivanjem umjetnika_ca o tome koje tendencije vide u radu svoje i mlađih generacija, značajan dio ih spominje društvenu komponentu, no svi naglašavaju preokupaciju sobom. Međutim, nasuprot moralnoj panici koju mediji dižu oko hiperindividualističke Gen Z pošasti, mnogi u tome vide potencijalnu konekciju, prepoznavanje, zajednicu. Naši sugovornici_e ne tretiraju svoje radove kao hermetične cjeline stvorene za njih, baš naprotiv, vlastiti identitet koriste kao odskočnu dasku za progovaranje o onom univerzalnom.

Ima li potentnijeg načina za uspostavljanje konekcije sa sebi bližnjima od onoga što nam je zajedničko, od prenošenja svima prepoznatljivih motiva svakodnevice u galerijski kontekst, od povratka opipljivoj stvarnosti u kojoj svi tovarimo. Nije li upravo to savršen način za demokratizaciju umjetnosti, približavanje iste čim većem broju ljudi i doprinošenju društvenim pokretima za koje se često takva umjetnost zalaže? 

Svi spominju da je riječ o globalnom trendu, a u nikad povezanijem svijetu, nikad nije bilo lakše nanjušiti zeitgeist. Taj uzbudljivi sjaj nečeg novoga na pomolu, nekog generacijskog ritma koji progovara kroz sve nas, vežući nas, pretvarajući samotan glas u dio kora. To što je on reflektivan, ne znači da je samodostatan. Sudionici_e izložbe u pravilu iskazuju oduševljenje konceptom i provedbom, te smatraju da ovako što može biti prvi korak u ujedinjavanju zasad još uvijek fragmentirane scene.

Na koncu, sve je uvijek lakše kad se radi skupa, što vrijedi i za Šetnjicu. Minervina sova, kaže opet onaj Hegel, leti u suton, što u prijevodu znači da istinsko razumijevanje dubljih procesa poput umjetnosti i filozofije nekog vremena dolazi tek po njihovom završetku. No čini se da ona ponekad ipak oko podneva proteže krila.

Blokader nam je strpljivo odgovarao: “Da, izgleda da je brojčano zenit dosegnut u martu, no to ne znači da su prosvedi izgubili zamah”, “saradnja s desnicom se događa jer tražiš saveznike gde možeš, sve je pregovarački sto”, “nitko ne može da zna koja je budućnost pokreta, ali zasad se čini da ćemo u najboljem slučaju da dođemo do novog neoliberala tipa Zorana Đinđića na vlasti”. Njegova je poanta zapravo bila u klasičnoj kvaki 22 suvremenih pokreta otpora: da bi se mobilizirala kritična masa potrebna za promjenu režima, pokret se mora prilagoditi što širem krugu ljudi, a prilagođavanje najnižem zajedničkom nazivniku otupljuje radikalnu oštricu koja uistinu može izazvati sistem. 

U međuvremenu su blokade okončane, a nijedan zahtjev nije ispunjen. Ostaje stanovito postprosvjedno otrježnjenje i narativ koji je poslužio za širenje studentske revolucije od Kelebije do Šar planine. To neće reći da je “rat” izgubljen, niti da komšije kolebaju u brojnosti ili snazi, nego će samo ukazati na činjenicu da je u novoj fazi građanskog otpora fokus preusmjeren s afekta na izdržljivost, čime se otvara prostor za kritičku evaluaciju dosadašnjeg perioda.

Oslobođeni studentski kulturni centar (SKC) u petak, 5. prosinca gostovao je na Human Rights Film Festivalu u Kulturno-informativnom centru s programom SKC u egzilu, upravo polazeći iz i progovarajući o tom kontekstu. Beogradski SKC bio je blokiran od veljače do srpnja, a u tom je periodu pretvoren u žarište političkog otpora i nezavisne kulture. Osim što je služio kao mjesto studentskog okupljanja i razmjene ideja, pružao je brojnim umjetnicima prijeko potrebne prostore i postao jedno od najrelevantnijih kulturnih centara Beograda. 

Članovi filmske radne grupe SKC-a koji su gostovali u KIC-u u kasnijem razgovoru rekli su mi da je osim izložbi, glazbenih festivala i diskurzivnih programa, SKC tih šest mjeseci karakterizirala opipljiva energija. Premda sam prostor trenutačno zjapi prazan, okovan lancima i okružen policijom, tu energiju još uvijek održavaju SKC-ovci gostujući na festivalima i vodeći SKC.fm radio.

“Oslobađajući SKC smo želeli da prenesemo taj inicijalni duh blokade, ideju da svako po svom sentimentu, iskustvu i želji može stvoriti i osetiti ono što želi da vidi. Bila je ideja da se da prostor svima da mogu da rade sve”, navodi jedan student prije početka prezentacije, dodajući da im je taj pristup u jednom trenutku počeo izmicati kontroli. 

Prvi dio programa koji su pripremili za HRFF, Slike iz života studenta – kolažirana interpolacija filma Slike iz života udarnika (1972) Bahrudina Bate Čengića – odgovor je na zatečeno stanje prvog perioda srpskih prosvjeda, surov prikaz kvake 22 političkih pokreta 21. stoljeća. Kako mi jedna blokaderka kasnije objašnjava, film “prikazuje idealnu sliku komunističkog radnika, njegovu mitologizaciju. On je leva kritika, a u našoj situaciji smo povukli vizuelne paralele.”

Prezentacija od 45 minuta funkcionirala je tako da bi se prikazao odabrani dio Udarnika, nakon kojeg bi uslijedio jedan ili više videa iz arhive pokreta koji na neki način zrcale Čengićeve vinjete. Primjerice, nakon scene u kojoj parada nosi ikone Staljina i Marxa, umetnuti su klipovi prosvjednika s gigantskim križem i obiljem srpskih zastava. Tek što smo vidjeli rudare kako iscrpljeni i čađavi večeri provode kulturno se uzdižući uz film, već gledamo studente kako u SKC-u skaču na koncertu Smoke Mardeljana. S radnicima čija se mišićava tijela ljeskaju od znoja uspoređuju se pak nabrijani klipovi studenata koji trče u Bruxelles – oboje primjeri tijela čiji ih nadnaravni napor pretvara u objekte propagande.

Potonji je primjer jedan od hermetičnijih u nizu vizualno-idejnih paralela studenta i udarnika, no osnovna je spona u pravilu jasna – diskonekcija izmorenih radnika i njihovih radničkih fešta, te disonanca političkih prosvjednika i njihovog veselog žamora uz turbo-folk. U tom raskoraku afekt uzima primat nad materijalnom stvarnošću, a izgubivši tako jasne orijentire, društveni pokret postaje loživo koje dodatno pospješuje sagorijevanje naroda. Gdje paralele nisu razumljive, ograđuju se studenti nakon filma, one su možda i najprimjerenije jer su “simulacija šizofrenije i zbunjivanja koju smo doživjeli u proteklih godinu dana. I leve i desne struje se stalno mešaju i više ti ništa nije jasno”.

Doista, gledajući snimke djedice u uniformi iz Prvog svjetskog rata kako svesrdno pozdravlja studente ili prosvjednike na traktoru s bakljama, teško je razumjeti što se zapravo događa – sve dok se ne sjetimo prve klauzule kvake 22. Studentski prosvjedi u Srbiji postigli su toliki uspjeh upravo zbog svojeg svjesnog otklona od bilo kakve ideologije, zbog čega je jedini raspoloživi alat ostao čisti afekt. Kad je mreža bačena toliko široko, rezultat je postmoderni bućkuriš ulovljen u svojem šarenom apsurdu i rasprostranjen bespućima društvenih mreža. 

Uzmemo li u obzir da je takav pristup bio nužan za mobiliziranje, Slike iz života studenta ne djeluju toliko kao lijeva kritika prosvjeda, koliko kao lijeva opservacija. Nakon filma, neki se SKC-ovci slažu s tom interpretacijom: “Pluralizam je bila poenta i svima je bilo jasno da ako treba da dobijemo nešto, moramo svi da se ujedinimo i da kažemo ‘ne’. Ako mi krenemo u projekat i nedelju dana od toga se pokamo oko određenih principa i ideja, to neće imati smisla. Najbitniji produkt svega jeste da su se ljudi uključili. Pre dve godine da li bi ti očekivao da će neko iz Beograda da ide u Kragujevac na protest?”

Iako ne žele prognozirati daljnji razvoj prosvjeda, studenti su još uvijek optimistični u vezi njihovog ishoda i smatraju da je osnovna funkcija studentske uloge ispunjena. Vučićeva popularnost je drastično pala čak i u najtvrdokornijim taborima njegovih pristaša, a prosječni su se građani aktivirali, bilo prosvjedujući, sudjelujući na novoosnovanim samoupravnim zborovima ili barem čitajući vijesti. Između većih demonstracija koje redovito privlače po nekoliko stotina tisuća ljudi, konstantno se održavaju prosvjedne akcije i entuzijazam nije pao unatoč fizičkom nasilju i uhićenjima kojima su građani još uvijek nemilo izloženi. Dakle, afektivni se pristup deideologiziranoj revoluciji isplatio, no u sljedećem se koraku nameće pitanje je li otišao predaleko. U tom aspektu lijeva opservacija ponovno ulazi u teritorij kritike.

“Problem koji smo pokušali ovde da problematizujemo je mitologija studenta. Građani su se u potpunosti oslonili na nas, a studentski pokret jednostavno nije mogao da traje zauvek. Mi smo nekako stvarali svoj mit i ljudi su ujedno stvarali mit o nama i onda kad je bio trenutak da se mi povučemo, građani su bili impotentni da urade nešto više”, navodi jedan SKC-ovac nakon filma. Kasnije mi u razgovoru kaže da se ponekad u komunikaciji s narodom osjećao otuđeno. Prisjeća se anegdote kad su dijelili krem bananice ljudima koji su im sa sjajem u očima govorili “hvala vam studenti, vi ste nas spasili”. Stječe se dojam da su prenaglašavanjem spektakla umjesto buđenja građana iz dogmatskog drijemeža bacili iste u drugi san: “Imaš konstantan utisak da ti aktivno učestvuješ u nekoj propagandi, da si postao maskota.”

Na pitanje smatraju li da je pretjerano oslanjanje na afekt dovelo do rasipanja ideje stvarnog izazivanja režima odgovaraju potvrdno: “Studentski pokret se na kraju sveo na studentsku listu i pripreme za sledeće izbore, dok je pre toga bila priča o generalnom štrajku. Sve se pretvorilo u pumpanje, pumpanje je sve zaokružilo i to pumpanje je potpuno beznačajno. Tu stajemo, ne promatramo ništa dalje.”

Koji će biti daljnji koraci pokreta i kakvu će ulogu zauzeti u povijesti masovnih otpora pokazat će tek vrijeme. Otvara se pritom i šire pitanje: može li pokret u postmodernom dobu – u kojem se glavnina ekonomije temelji na manipulaciji afekta i množenju identiteta – uopće uspjeti ako je centriran oko neke konkretne i definirane ideje? Ako i uspije bez toga, poput nedavnog slučaja u Nepalu, ostaje upitno hoće li preuzimanje vlasti pod simboličkom zastavom rezultirati materijalnim promjenama?

U nedostatku kolektivne vizije i plana za promjenu ekonomskog ustroja koji je Vučića proizveo, afektivna estetizacija politike srljajući bez kontrole može otići u bilo kojem smjeru. Kad je jedina dodirna točka svih opozicijskih struja otpor statusu quo, teško se ne složiti s blokaderom iz parka: realno je očekivati da nakon svega slijedi nova neoliberalna garnitura, čime se samo odgađa neminovan krah sustava. Opet, protagonist Adem na kraju Udarnika završava plačući pod tušem, iako danas znamo da radnička prava itekako mogu biti gora. U tom smislu, studenti nam pokazuju da nije trenutak za odustajanje, već za bolno, ali nužno otrežnjenje od iluzije.

Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.

Šok je ubrzo zamijenila proaktivnost, nanovo pretvarajući FFZG u epicentar borbe za akademsku slobodu i ravnopravnost. Na hodnicima fakulteta moglo se svjedočiti demonstracijama, na virtualnom bojištu potpisati otvoreno pismo dekanu, a u medijskom prostoru čitati o unutar-fakultetskim kritikama nastavnika. Međutim, ne bi to bila borba na FFZG-u da između sljedova prakse nije uvršten i red teorije. Održan 23. listopada u organizaciji Plenuma, samoupravnog tijela studenata FFZG-a, Skriptinar Simboličko nasilje i zloupotrebljavanje institucionalne moći privukao je dvjestotinjak ljudi. 

Nazočni su u prvih sat vremena mogli čuti analizu i perspektive četiriju govornika_ca, dok je druga polovica programa preciznije odgovarala najavljenom formatu okruglog stola. Premda se u svjetlu povlačenja odluke suda kojom je odbijen dekanov prijedlog suspenzije izvještaj sa Skriptinara naoko može činiti redundantnim, vraćanje studenata na nastavu nažalost ne predstavlja nikakav bitan pomak u akademskoj disfunkcionalnosti koja je do mjere suspenzije i dovela. To će reći da su uvidi govornika – novinarke Andree Milat i Nikole Vukobratovića, predsjednika SKD-a Prosvjeta, oboje sudionika blokade iz 2009., te Krune Kardova, profesora na Odsjeku za sociologiju, i Ivone Grgurinović, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju – itekako vrijedni dokumentiranja radi šire primjene na aktualni kulturno-društveni moment.

Ta se tvrdnja u prvom redu, doslovno, odnosi na transparent inicijative Za Hrvatsku slobode, koji tijekom Skriptinara visi s katedre. Kardov kao prvi govornik objašnjava da je inicijativa započeta sredinom rujna kao reakcija na recentne zabrane festivala, cenzuru i sužavanje građanskih sloboda. Time suspenziju studenata kontekstualizira u općenitiju tendenciju kriminalizacije prosvjeda i dokidanja ustavom zajamčenih građanskih sloboda.

“Jedan slučaj represije može biti izraz nemuštosti, ali nekoliko slučajeva je već obrazac. Znak upozorenja, da svi moramo otvoriti širom oči i početi podržavati jedni druge i sklapati savezništvo. To je nešto što se neće zaustaviti bez otpora”, upozorava sociolog prije osvrtanja na činjenicu da studentski prosvjed bubnjanjem i zviždanjem ne može biti nasilan jer nasilje podrazumijeva ugrožavanje sigurnosti ili činjenje materijalne štete. Oni kojima se zahtjevi prosvjeda ne sviđaju, uočava, pokušat će prosvjednike delegitimirati proglašavajući ih preradikalnima, jednom riječju, prijetnjom.

Kasnije Kardov produbljuje ovu misao, detaljizirajući način na koji takvi pritisci suzbijaju društvene pokrete. Oni uzrokuju niz debata koje završavaju u fragmentaciji i polarizaciji grupe, zatim dovode do njezinog zatvaranja zbog manjka povjerenja, sve dok ona ne postane izolirana šačica ljudi bez mogućnosti šireg dohvata. U drugom dijelu Skriptinara član Plenuma ovu tezu naizgled potvrđuje, prepričavajući razgovor s neupućenim kolegom koji ga je upitao je li čuo za “one studente koji su napali dekana”.

Prema tome, učinak represije ne ispoljava se samo kroz kažnjavanje nepoćudnih prosvjednika, već i kroz odbijanje šire javnosti od toga da se tim prosvjednicima pridruže. Sociolog konkretizira tu ideju na primjeru roditelja koji zacijelo čitajući članke zovu djecu i pitaju ih jesu li involvirani: “‘Nemoj sine, nemoj kćeri, ti budi sa strane!’ To je put u diktature zbog toga što svaki represivni režim egzistira ne na kontinuiranoj represiji, nego na pristanku većine na tu represiju u strahu od sankcija.”

Sve to korištenjem nejasne terminologije poput “simboličkog nasilja”, nedefinirane sintagme iz pravilnika o stegovnom postupku preko koje se legitimirala kazna studentima. Neprimjenjivost pojma u ovoj situaciji dodatno naglašava arbitrarnost cijelog postupka.

O formi i funkciji same mjere više govori Vukobratović, nazivajući suspenzije činom administrativnog terora. Upravo je arbitrarnost ključna odrednica takvog postupka, a u ovom se slučaju osim u formulaciji mjere ogleda i u tome da je samo troje od pedeset prosvjednika procesuirano, bez obrazloženja zašto su baš oni izabrani. Druga je odrednica neproporcionalnost kazne, čineći je namjerno pretjeranom, a treća se pak tiče okvira u kojem se administrativni teror rađa. Naime, kao i drugi govornici, on višestruko ističe da problem nije u individualnoj upravi ili odluci, već da je problem strukturne prirode:

“Ovom sankcijom dekan je u suštini rekao da je jedan komad sjednice Fakultetskog vijeća važniji od obrazovanja troje studenata. Ta tri aspekta ne proizlaze iz nespretnosti ili nerazumijevanja pravnog postupka, oni su namjerno napravljeni da bi bili specifično okrutni s ciljem zastrašivanja studenata.”

Kako se studente izvlastilo i oduzeta im je mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju, prekid sjednice, tvrdi Vukobratović, nije bila odluka, nego obaveza. Iako je ta tema na Skriptinaru obrađena kroz specifičan primjer studentske borbe, važno je ovu pouku imati na umu i kad razmišljamo o mogućnostima širih društvenih promjena.

Ista misao može se primijeniti i na izlaganja dviju govornica koje su temi pristupile iz drugačijeg, historijskog rakursa. Tako Milat, kroz kratku napomenu da kao sudionica prosvjeda 2009. nikad nije čula za stegovni prijedlog na FFZG-u, podcrtava promjenu atmosfere. Smatra da do sankcioniranja blokadera nije došlo jer je upravu bilo strah novih blokada, studenti su tada imali jaču pregovaračku poziciju.

Podsjetila je stoga na sistemske razlike između uvjeta u kojima je djelovala tadašnja generacija studenata i današnjih, počevši od bolonjske reforme s kojom se obrazovanje našlo u središtu javnog interesa i političkih rasprava. “Drugi je taj da su promijenili cijelu strukturu obrazovanja na način koji je išao na štetu samom cilju postizanja povećanog broja visokoobrazovnih. I treći faktor je bio da su svi znali kamo to vodi, jer su već tada bili jasno vidljivi prvi rezultati privatizacije. Materijalna dobra su bila privatizirana, a sad je počelo vrijeme za privatizaciju usluga i obrazovanje je bilo prvo na udaru”, elaborira Milat, koja smatra da je ova kombinacija faktora probudila antagonizam i otpor.

Upravo iz te razlike proizlazi njezina procjena da bi 2009. dvorana u kojoj se održavao Skripitnar imala puno više od 200 ljudi. Solidarnost je bila jaka jer se znalo, neovisno o internim konfliktima, da ako se jedna osoba sruši, svi će doći na red.

Prešutnu apatiju novog desetljeća eksplicitnije obrađuje Grgurinović, ali iz pozicije nastavnice. U trenutku kad 2020. rektor Sveučilišta Damir Boras izvršava čin institucionalnog nasilja suspenzijom dekanice Vesne Vlahović Štetić, navodi Grgurinović, mnogi profesori odustaju od pokušaja promjene unutar postojećih institucionalnih okvira. Otpor toj nelegitimnoj odluci nije poučio rezultate, što etnologinja vidi kao ključan uzrok apatije nastavničkog kadra, čije razočaranje se očituje i u razmjerno slabom odazivu na Skriptinar.

Uzrok apatije vidi i u činjenici da se strukturni uvjeti akademije nisu promijenili – naprotiv, dodatno su se pogoršali. “Kapitalizam ulazi u apsolutno sve pore akademskog života i ne trebamo uopće imati iluziju o tome. Birokratizacija, količina administrativnog rada, puno prekarnih položaja unutar akademije bitni su faktori te apatije”, objašnjava Grgurinović.

Apatija ne zaobilazi ni studente, no Grgurinović upozorava da se i iza toga kriju strukturni uzroci. Sve veći broj studenata radi i ne mogu se posvetiti studiju, koji se i sam sveo na ECTS bodove zbog novih načina vrednovanja znanja. U jednom trenutku Milat je zamolila zaposlene studente da dignu ruke; prizor u kojem više od pola dvorane podiže dlanove govori sam za sebe.

Kao odgovor na takvo stanje, Milat predlaže veći stupanj beskompromisnosti i zaoštravanje zahtjeva. Kako bi pokret bio uspješan, navodi, mora privući čim veći broj ljudi što bi se moglo postići traženjem naplate 0 eura za ECTS bod ili čak zahtjevanjem od uprave da studentima omogući bolje uvjete za studiranje, u kojima potencijalno ne bi trebali raditi.

Suočeni s drastičnošću situacije, mnogi studenti fokusirani su na neposredne probleme koji im dišu za vratom. To ne znači da svoj otpor usmjeravaju protiv jednog čovjeka i njegovih pulena koji se nisu udostojili pojaviti na Skriptinaru, već razumiju da je ta borba sistemska. Na naš upit da komentiraju povlačenje suspenzija, delegati Plenuma podsjećaju da se još čeka pravomoćnost odluke stegovnog suda, no upozoravaju da time problem nije riješen:

“Što se tiče daljnjeg djelovanja, ovo je jasan pokazatelj koliko su daleko spremni otići oni na pozicijama moći kako bi zaštitili status quo i ugušili svaki pokušaj legitimnog otpora. No, mi smo svjesni da je problem sistemski, a naša borba je borba za slobodno obrazovanje što, između ostalog, znači besplatno i svima dostupno obrazovanje. Naša borba ovdje nikako ne prestaje, ona tek počinje.”

Svijest o tome da je riječ o široj borbi protiv komercijalizacije znanja i posljedičnog podvrgavanja društva zakonu kapitala, ono je što jesen Filozofskog može pretvoriti u proljeće. Ako povratak studenata na nastavu išta dokazuje, to je da se moć manjine može izazvati snagom većine. I to je, vjerojatno, najvažnija pouka s Filozofskog fakulteta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao fragmenti Polakova dugogodišnjeg rada, blog, knjiga i album dijelovi su istog arhivističko-umjetničkog veza koji u svojoj srži tematizira prolaznost, vrijeme, odnos života i umjetnosti. O njegovom radu u arhiviranju te ispreplitanju dokumentacije i kreacije, porazgovarali smo s Polakom pred knjižarom Rockmark, kamo je upravo dostavio novu pošiljku knjiga.

Zašto ste započeli blog i kako je doveo do knjige?

Osnovna ideja je uvijek bila knjiga, ona je inicirala blog. Želio sam ostaviti trag na jednu malu, danas uglavnom zaboravljenu galaksiju rock, punk, alter i garage muzike u kojoj sam živio i stvarao, s naglaskom na ljude s kojima sam u toj galaksiji obitavao. Budući da nisam pisac, odlučio sam napraviti blog na kojem ću objavljivati priče, a koje ću jednog dana spojiti u cjelinu. Svi su očekivali enciklopediju alternativne i punk muzike, a dobili su jedan pogled s te scene iznutra, pisan kao roman. Puno ljudi doživljava Stražarnog lopova kao izraz kolekcionarstva ili arhiv, no ja nisam ni kolekcionar ni arhivist.

Ipak, blog glasi kao neprocjenjiv izvor znanja za to doba. Kad sam ovaj tekst predložio Kulturpunktu, spomenuli su da su, istražujući neke teme, jedino na Stražarnom lopovu došli do traženih informacija. Kako je Stražarni lopov postao arhiv?

Sve je krenulo s prijateljima. Kako znam puno bendova, pitam ih da napravimo nešto. Daju mi snimku i “obojimo” to s fotografijama. Ne arhiviram, nego digitaliziram, objavim i vratim im natrag. U svakoj objavi su navedeni svi oni koji su zaslužni za njezinu realizaciju. Primjerice, Dubravko Jagatić mi je dao kompletnu svoju arhivu Poleta. Zdenko Franjić ima šupu punu audio-kazeta koje su mu slali bendovi i on mi je otvorio cijelu svoju arhivu snimki Fiju Briju generacije. Kasnije, kad se priča o blogu proširila, nadovezalo se još ljudi. Igor Mihovilović, kolekcionar iz Splita, ima etiketu Guranje s litice. Kad je čuo za blog, javio mi se i ustupio mi gomilu toga. Puno ljudi mi tako sami od sebe ulijeću s nečime, npr. na koncertima. Sve mi je zanimljivo. Ako si imao bend, pošalji i napravit ćemo nešto! Ne radim komercijalu od toga, zanimljivi su mi mali bendovi, stvaranje slike tog vremena. Sve to skupljam u jednu cjelinu i pakiram na blogu. Suradnika sad ima 200-300, možda i više. Stražarni lopov je u biti jedna velika kolektivna arhiva temeljena na povjerenju.

Kako ta suradnja u pravilu izgleda?

Uzmimo primjer iz ranih dana bloga. Odem na piće s Krešimirom Kolarom, kolekcionarom te scene. U razgovoru ga pitam koji je sveti gral kolekcionarima ex-Yu scene, a on spomene snimke bendova La Fortunjerosa i Korowa Bar, te televizijsku snimku koncerta Gang of Foura na zagrebačkom Muzičkom biennalu 1981. godine. U roku od mjesec dana svi ti njihovi “sveti gralovi” pojavili su se na Stražarnom lopovu zahvaljujući ljudima koje znam. Nakon objavljivanja snimke koncerta Gang of Four gledanost je skočila, javio se prijatelj iz Slovenije. Rekao je da su došli u Zagreb i snimili audio snimku čitavog koncerta, pa mi je poslao snimku za objavu. Onda mi se javio bubnjar Gang of Foura iz te postave. Pričao mi je kako im je to bio prvi veći koncert, da su imali tremu, pa sam napravio intervju s njim i objavio ga. Ni tu nije kraj jer se nakon toga javio čovjek iz Beograda. On je napisao veliku priču iz backstagea, kako se Dušan Kojić Koja, basist Šarlo akrobata držao za glavu nakon što ih je čuo, jer je nastup Gang of Foura glazbeno izokrenuo čitavu novovalnu scenu.

Jeste li sami željeli te snimke?

Mene s kolekcionarske strane to nije ni zanimalo, ali ni ne guram sebe u prvi plan. Na svakoj objavi piše tko je ustupio fotografiju, tko snimku. Mog imena je tu najmanje. Držim do autorskih prava – na blogu nema ničeg za što nemam dozvolu. Ljudi to cijene, vide da ne izvlačim pare iz toga. Zato oni koji mi daju materijale najčešće nisu kolekcionari, nego  članovi bendova, fotografi itd.

Kad se priča o blogu zakotrljala po čitavoj regiji, tekst o Stražarnom lopovu čak se pojavio u beogradskom Godišnjaku za društvenu istoriju. Interaktivnu sliku zagrebačke scene proširio sam na interaktivnu sliku čitave regije. To mi isto nije bilo teško jer sam za vrijeme Jugoslavije imao, i još uvijek imam, prijatelje – kako po cijeloj Hrvatskoj, tako i u svim ostalim republikama. Osim bendova koji su egzistirali u okvirima velikih gradova, o kojima se ponešto i pisalo u medijima, počeo sam raditi i objave o bendovima koji su dolazili iz nekih manjih sredina i koji, unatoč svojoj lokalnoj popularnosti, nikad nisu dobili priliku za neku veću afirmaciju, a itekako su bili dobri.

Što je knjiga postigla, a da nije bilo izvedivo na blogu?

Sve što je na webu jednog dana će najvjerojatnije nestati, a knjiga u fizičkom obliku ostat će i kad nas više ne bude, pa je tako osnovna svrha moga pisanja ispunjena. S druge strane, prednost bloga je što sam na njemu napravio tu interaktivnu sliku. U nekim objavama mogu se poslušati i pogledati snimke bendova koji su tada egzistirali na sceni. Ne samo opće poznatih bendova, već i onih malih koje je odavno “progutalo vrijeme”. Mogu se pročitati i tekstovi iz tadašnjih časopisa, poput Džuboksa i Poleta, pogledati plakati, fotografije s tuluma, koncerata, iz zagrebačkih klubova…

Osim fotografija, članaka i snimaka, Stražarni lopov obiluje osobnim pričama aktera sa scene. Kako je to krenulo?

Inače sam kolekcionar muzike iz Detroita – Iggy Pop, MC5, Stoogesi. Moja kolekcija tih snimaka najveća je na svijetu. Imam stranicu Jesus loves the Stooges koja je poznata u tim krugovima u SAD-u. Kako su počeli objavljivati link na moju stranicu na detroitskim blogovima, vidio sam na njima priče iz njihovih života i crtice o bendovima. Shvatio sam da to mogu i ja pisati, pa ću ih poslije kronološki posložiti i spojiti u knjigu. 

Kad hoću uvrstiti neki bend, a ne uklapa mi se u koncept jer nisam dovoljno dobar s njima da bismo imali priču, onda zamolim nekoga iz benda da napiše tekst. Uvijek naglasim – ne kao na Wikipediji, nego nešto interno. Ne radim blog za široke mase, nego za krug ljudi koji su bili dio scene ili ih taj dio povijesti iskreno zanima. Ako nitko iz benda ne želi ništa napisati, neću ništa objaviti jer ima jako puno krivih podataka na webu. Netko napiše notornu glupost, zatim novinar ide pisati o tom bendu i ta glupost zvuči zanimljivo. Treći to ubaci u knjigu o muzici. Potpuna nebuloza onda ispadne istina. 

Bitno mi je da, ako objavljujem informaciju na blogu, ona bude sto posto točna. Zna se dogoditi da bendovi čiji članovi žive u paralelnim svemirima imaju različita mišljenja o nekim situacijama, ali onda izbacim dijelove gdje se priča ne poklapa. Puno redakcija, poput Ravno do dna, mi je reklo da se koriste blogom u pripremi članaka, što mi je drago jer će tu naći točnu informaciju.

S obzirom na preciznost i opsežnost materije, jesu li vas neki istraživači ili institucije ikad kontaktirale za suradnju?

Mnogi me traže materijale za dokumentarce, fotografije za knjige, diskografske kuće pitaju bi li nešto mogli objaviti. Moja je logika da nikome ne dam ništa, ali svakoga tko me traži spojim s bendom ili autorom materijala za koji se raspituje. Dogovori se s njima i, po mogućnosti, nešto im plati. Pokušavam da oni od toga imaju neke koristi.

Revidiraju li vaš blog i knjiga novovalnu baštinu? 

Mislim da se obično dokumentira ono što određenim ljudima odgovara da se dokumentira i to na način na koji tim istim ljudima odgovara. U mojoj knjizi je uglavnom ono što se izostavlja. U priči “Mitovi i legende” nalazi se opis glazbene strane novovalne baštine na, u nekim segmentima, dijametralno suprotan način od onoga uobičajenog. No revidiranje bilo čega mi nije u fokusu razmišljanja. Svjestan sam da knjiga ništa neće promijeniti, niti joj je to cilj, ali barem su na jednom mjestu glazbena povijest i život u Zagrebu od sedamdesetih pa do današnjih dana opisani iz perspektive čudaka poput mene. 

Na neki način, fokus na takve priče ipak mijenja način na koji pamtimo. Je li to namjerna kontra suhoparnom arhiviranju?

Osnovna ideja iza svega što radim je ostaviti trag na jedno vrijeme, ali s naglaskom na ljude. Nitko se neće zainteresirati za bend ako pročita samo šture podatke. Ja ne spominjem biografiju Leta 3, ali spominjem kad su došli ovdje i kad smo završili na tulumu. Ne pišem biografiju grupe Studeni studeni, nego naše zajedničke situacije. Imam uvid u to što ljudi čitaju i vidio sam da ih to više zanima. Stavim snimku na blog, pa link na Facebook. Gomila ljudi lajka, ali kad pogledam koliko je tih ljudi poslušalo snimku, tu je veliki nesrazmjer. Ljudi hoće pokazati da su dio toga, ali ne poslušaju snimke iz posta.

U kojem su odnosu u vašem radu dokumentacija i stvaralaštvo?

U kontekstu svega što radim, za mene povijest ne postoji. Muzika koju radim rezultat je svih utjecaja u mom životu, ali bez nostalgije. Bitno mi je da na ploči okupljam ljude koji u svojoj muzici ne rade kompromise. Kad slušaš Trobecove krušne peći, to nije “imao sam u 80-ima bend pa idem ponovno svirati k’o u 80-ima”. To što sviramo smo mi sada. Kontinuitet. Knjiga je moja biografija, tekstovi s ploče su dijelovi knjige. Tu se moraju provlačiti stvari koje sam dokumentirao na blogu. Spominjem npr. Jabuku i Kulušić, ali baš tu gdje ih spominjem je najveća poveznica s mlađim generacijama. U tom tekstu, a to je na kraju knjige i u pjesmi Laku noć maestro na albumu, narator govori maestru da svijet nije stao s njima – “neće ovaj grad nestati sa nama”. Tekst koji se najviše bavi prošlosti ima najveći naglasak na budućnost. Meni vrijeme nikada nije bilo bitno. Uvijek su mi bili bitni ljudi i muzika, a ne kulise. 

Kakvi su planovi za dalje?

Sa svojim prijateljem Miljenkom Baričevićem Moljcem započeo sam rad na dokumentarno-igrano-animiranom filmu baziranom na pričama i likovima iz knjige Stražarni lopov. Na promociji knjige i albuma u Močvari pustili smo kratku najavu filma, sastavljenu od nekih već snimljenih kadrova, i reakcija publike je bila iznad svih naših očekivanja. Uz to završavam album s grupom Yola Yola, u kojoj sviram bas gitaru. Radim i na pjesmama za novi album Stražarnog lopova i dobrih ljudi. Blog bih, osim na manje sredine, proširio na novu generaciju mladih ljudi u punku i alternativi, ako će pokazati želju da napišu priče. Oni briju bolje nego što mi brijemo. Bode me teza da je sve stalo s 80-ima ili Fiju Briju, kao da više ničeg nema, a itekako ima.

Najvjerojatnije više neću pisati. Možda eventualno još objavim jednu knjigu pjesama, koju bih oslikao svojim novijim fotografijama i crtežima, te jedan strip. Naslikat ću i samo jednu sliku, ulje na platnu. Moj pokojni otac je bio slikar. Mama mi je rekla da je iza njega ostalo jedno platno koje je bio pripremio za slikanje, nanio je na njega samo bijelu boju kao podlogu. Svoju jedinu sliku ću naslikati na tom platnu. Mislim da će to sve biti i više nego dovoljno za ovaj život.

Na čelu te borbe je Plenum, samoupravno tijelo studenata koje je na FFZG-u 17. veljače ponovno oformljeno nakon pet godina. Njegovi delegati_kinje u razgovoru za Kulturpunkt objašnjavaju da će studenti za tri mjeseca “potencijalno morati platiti iznos od 477 do 955 eura, ovisno o broju prenesenih ECTS-a.” Kažu kako je već u veljači, kad je promjena najavljena, za nju bilo prekasno jer su ljudi godinu i pol studirali po uvjetima koji posljednjih petnaest godina oslobađaju plaćanje apsolventskih godina, i prema tome planirali svoje studijske obaveze. “I mentori će biti dodatno opterećeni jer će oni kojima je to financijski teret pokušati napisati do dva diplomska rada u kratkom roku”, napominju.

Premda je najava o dodatnom naplaćivanju participacija potakla pokretanje Plenuma, delegati ističu da je srž problema neodgovornost aktualne uprave FFZG-a pod vodstvom dekana Domagoja Tončinića. 

“Mi smo svjesni da bi se bilo koja uprava na njihovom mjestu, u modelu koji zahtjeva tržišno upravljanje obrazovnom institucijom, u nekom trenutku odlučila na takve postupke. Ali način na koji se to donosi – zakulisno, manipuliranjem i vrijeđanjem – je neprihvatljiv”, navode delegati_kinje. Naime, u dvije godine vlasti, uprava je napravila niz poteza koje su naštetile radnicima_ama fakulteta, koliko i studenti(ca)ma.

Između ostalog, to uključuje smanjenje postotnog dodatka na plaću nenastavnom osoblju s 15 na 5 % bez komunikacije s njima, dizanje cijene upisnina, premještanje dnevnog boravka studenata_ica s invaliditetom u neadekvatan prostor bez komunikacije s njihovim Uredom i dokidanje tradicije studentskih transparenata, uklanjanjem natpisa “Studenti kontra genocida” s pročelja fakulteta. Iscrpniji popis raštrkan je na Facebook i Instagram profilima Plenuma, no ni on u vakuumu ne dočarava sumornu atmosferu koja se kultivira u instituciji u kojoj demokracija postaje retorička figura. Za punu sliku je potrebno sagledati kronologiju studentske borbe.

Sporni prijedlog Odluke o visini participacije studenata u troškovima sveučilišnih prijediplomskih, diplomskih i integriranih studija Sveučilišta u Zagrebu Filozofskom fakultetu u akademskoj godini 2025./2026. studenti(ca)ma je 7. veljače predstavljen kao gotov čin i pravna nužnost. Prethodno se s njima nije konzultiralo o tome, nego je prijedlog samo iznesen na Fakultetskom kolegiju, savjetodavnom tijelu dekana koje sačinjavaju pročelnici_e odsjeka FFZG-a. Anticipirajući takav razvoj događaja, studenti_ce su prije sjednice Fakultetskog kolegija tražili_e prijedlog na uvid, no na taj zahtjev im nikad nije odgovoreno. 

Uprava se u tom trenutku poziva na novi Pravilnik o studiranju na prijediplomskim i diplomskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, tvrdeći da se u skladu s njime apsolventske godine moraju početi naplaćivati. Šaljući upite Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih te Sveučilištu u Zagrebu, Plenum ubrzo saznaje da to nije istina. Na svakoj je sastavnici Sveučilišta, pojašnjava dopis iz Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta u Zagrebu, da odredi kako će naplaćivati ECTS bodove. Ta se Odluka unazad petnaest godina na FFZG-u donosila neizmijenjeno, pro forma glasanjem koje je oslobađalo studente participacija na apsolventskim godinama, a taj mehanizam Pravilnik ničime ne mijenja.

Osnovni razlog za prijedlog promjene tako je već u prvim danima zavrzlame demantiran, na što je uprava reagirala ponavljanjem istih tvrdnji u tekstu objavljenom u Jutarnjem listu. U njemu ponovno navode da Filozofski fakultet nije naplaćivao nepoložene ECTS-e apsolventima “na temelju starog Pravilnika o studiranju” dok novi ne predviđa “oslobađanje od plaćanja nepoloženih ECTS bodova neovisno o kojoj se godini studija radi”. Međutim, studentima je od viših instanci već bilo rečeno da naplaćivanje apsolventskih godina ne ovisi o Pravilniku, nego o Odluci. U istom članku se navodi i da su studenti sami glasali za novi Pravilnik, prebacujući tako odgovornost na njih. Sam Pravilnik, kao što je više puta istaknuto, ne utječe izravno na pitanje participacija. 

Paralelno s tim, do studenata_ica dolaze informacije da je dekan pročelnicima_ama odsjeka podijelio dokumente s projekcijama dodatnih prihoda koje bi odsjeci ostvarili naplatom participacija. Ovdje je bitno podcrtati da bi FFZG, kao i drugi fakulteti, trebao funkcionirati demokratski, odnosno da bi se odluke trebale donositi transparentno i u konstruktivnom dijalogu sa svim zainteresiranim stranama. Unatoč tome, uprava u narednim mjesecima studentske zahtjeve i prijedloge omalovažava ili ignorira. Na Fakultetskim vijećima, ističu delegati_kinje, studenti(ca)ma dekan i prodekani nerijetko uskraćuju pravo na punopravno sudjelovanje u raspravi, optužuju ih da manipuliraju javnim prostorom te ih nazivaju performativnim aktivistima. Potonje je, konteksta radi, izrečeno povodom studentskih zahtjeva za osuđivanjem genocida u Palestini, koji je u tom trenutku brojao desetke tisuća mrtvih.

Studentski pritisak početkom proljeća ipak ostvaruje neke rezultate. Delegati Plenuma pozvani su na Fakultetski kolegij 1. travnja, gdje im uprava predstavlja “kompromisno rješenje” prema kojem bi studenti mogli participacije plaćati u ratama, a ako završe studij prije otplate, dobar dio iznosa bio bi im oprošten. Međutim, kako delegati_kinje primjećuju, ni to nije nije kompromis jer su ga dekan i prodekani “donijeli sami, a kompromis bi trebao biti dogovor između dvije strane”.

Kao pokušaj pravog kompromisa, u suradnji s pravnicima, Plenum je izradio novi prijedlog Odluke kojim nastoji zadržati dosadašnju situaciju. Studentski vijećnici_e tvrde da se na narednim vijećima o tom prijedlogu nije konstruktivno raspravljalo, što je mnoge navelo da se zapitaju zašto uprava toliko inzistira na vlastitom prijedlogu, s obzirom na to da nije riječ o pravnoj nužnosti.

Odgovor se naslućuje u promjeni narativa: s demantirane pravne perspektive, uprava ga prebacuje na otužno financijsko stanje fakulteta, za koje su na koncu sami odgovorni. Na posljednjem Fakultetskom vijeću, 18. lipnja, članovima je prezentirana apokaliptična financijska slika. Navodi se da knjižnica prokišnjava i da nedostaju resursi za novu opremu. 

Nije jasno zašto uprava nije pokušala potrebna sredstva uprihoditi od viših instanci, odnosno Ministarstva i Sveučilišta, umjesto studentica_a koji nerijetko žive u prekarnim financijskim situacijama, od honorara do honorara. Upravi FFZG-a i Sveučilištu poslali smo upit o tome jesu li koraci u tom smjeru načinjeni, no do zaključenja teksta nismo dobili odgovor. Sveučilište nije odgovorilo ni na pitanje kako je moguće da drugoj najvećoj knjižnici u Hrvatskoj prokišnjava krov, a uprava nije komentirala ni studentske tvrdnje da se na vijećima stvara nedemokratska atmosfera zbog verbalnog omalovažavanja studentskih predstavnica_ka u vijeću.

Kao primjer netransparentne komunikacije, delegati navode i da je Tončinić na istoj sjednici selektivno interpretirao studentski prijedlog Odluke, uvjeravajući pročelnike da Plenum namjerava sve studente osloboditi plaćanja ECTS bodova. Tvrdi da bi fakultet tako ostao bez drugog stupa financiranja te da odsjeci ne bi imali novca za terenske nastave i opremu. Kako većina pročelnika nije pročitala suhoparni pravni dokument studenata_ica, nije im ostalo puno izbora nego vjerovati da je glasanje za takav prijedlog samoubilački čin. 

Plenumaši_ce tvrde da su studenti_ce te tvrdnje pokušali demantirati, no da im dekan to nije dopustio, već je ubrzavao prijelaz na glasanje. Apsolutna većina nije postignuta ni za jedan prijedlog i glasanje je odgođeno. Sljedeća sjednica zakazana je 16. srpnja, kada se očekuje manji odaziv što dodatno smanjuje transparentnost donošenja Odluke. 

Delegati_kinje ističu da je rasprava o participacijama samo jedno od brojnih pitanja u kojima se ogleda vrijednosna i politička klima na fakultetu. Teme poput Palestine i borbe za radnička prava jednako su im bitne kao i pravo na besplatno obrazovanje. Dio su istog aktivističkog tkiva koje bi trebalo sačinjavati duh društveno-humanističke institucije poput FFZG-a, a oni koji vode takvu instituciju trebali bi zrcaliti njezine vrline. U stvarnosti se događa upravo suprotno, oni koji za te ideale dižu glas bivaju obeshrabreni i ismijani. 

Neispavane_i delegati_kinje plenuma, koji su dragocjene sate za vrijeme ispitnih rokova odlučili trošiti na razgovor s medijima, uvjeravaju nas da čak i ako Odluka prođe ove godine, oni neće posustati. Borba se, kažu, nastavlja, jer ako Filozofski ne diže glas, nitko neće.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Htjeli smo okupiti ljude koje smo upoznali u posljednjih pet godina i pokazati domaćoj publici što rade. U DIY [uradi sam] i punk kontekstima tisak je sveprisutan, pogotovo sitotisak, ali mi se čini da mu nedostaje viša razina, vidljivost i udruživanje između različitih aktera na sceni”, govori mi idućeg dana Ana Dumančić, jedna od organizatorica, u sunčanom dvorištu Studio-galerije Klet. Osim što je jedna od programskih voditeljica Kleti, članica je tiskarskog kolektiva Smak Press, koji se prije nepune dvije godine smjestio pokraj tog prostora. 

Premda vlastiti prostor imaju relativno kratko, Smakovci daleko duže neumorno tiskaju za potrebe nezavisne umjetničke scene. Novitet koji festival nosi nalazi se u pristupu tisku. U lokalnom se okruženju čin štampanja često doživljavao kao obrt odvojen od umjetničke produkcije, dok Štampić nastoji taj odnos izvrnuti valorizirajući tisak kao punopravnu i živu scenu. To neće reći da nije postojalo festivala koji su promovirali sitotisak ili risotisak na ovim prostorima, primjer je festival stripa i street arta OHOHO, no prvi put fokus nije stavljen na otisnute umjetnine, nego proces tiskanja kao takav.

“Mi smo prvi umjetnici ovdje koji tiskaju za umjetnike, a onda skužiš da postoje ljudi koji tako briju i vani i koji rade takve festivale. Bilo nam je logično da i domaćoj publici pokažemo kako se to vani radi, da nije samo suha izložba”, nadovezuje se grafičar i Smakovac Filip Pilj, objašnjavajući da maštaju o organizaciji ovakvog festivala otkad su prvi put gostovali kod beogradske Matrijaršije, kolektiva koji je u regionalnom kontekstu postavio zlatni standard za artikulaciju tiskarske scene. Kako će ta artikulacija izgledati kod nas sugovornici_e mi ne znaju reći, Štampić je u suštini eksperiment koji bujajućoj sceni treba poslužiti kao katalizator za jasnije oblikovanje i čvršće povezivanje.

Zato su Smakovci pozvali brojne umjetnike i umjetnice koje su tijekom godina gostovanja po stranim festivalima upoznali. U prvom planu su regionalne zvijezde, uz članice Matrijaršije još i skopjanski Partizan Print, s kojima su Smakovci u štampari drugog dana festivala otvorili grupnu izložbu Tiskoteka. Apstraktna geometrija leži bok uz bok s cabaretovskim plakatima, kaotična internetska estetika suprotstavljena je socijalističkom agit-propu, a dječji crteži gotovo da prelaze preko otisaka nostalgičnih fotografija. Kaleidoskop raznorodnih radova na bezbrojnim materijalima pretvara industrijski ambijent u postmodernu knjižnicu. Kaotični postav na rešetkama i istrošenim zidovima tiskare objedinjuje sve izloženo pod jednim nazivnikom – tiskom kao najizravnijim posrednikom ideja.

Ako se prostor Smak Pressa u petak mogao čitati kao afirmacija širine ove djelatnosti, susjedna Klet upriličila je izložbu koja meditira nad dubinom tehnike. Prepreka savršenom očajanju Matrijaršinice Sofije Pašalić prikazuje šest manjih grafika koje se “reproduciraju” u dekonstruiranom obliku. Segmentirani, razlomljeni i ispremiješani na različitim materijalima, izlošci stvaraju klaustrofobični univerzum koji koristi sve mogućnosti tog taktilnog medija za postizanje željene atmosfere. Dojam fragmentirane stvarnosti zbog toga kao da se prelijeva van, a tu igru realnosti zaokružuju razbacani komarci koje je zbog njihove brojnosti, a upravo je brojnost ključna riječ u tisku, nemoguće ignorirati i bez zvuka zujanja. Kao i Cake, Pašalićina serija u vakuumu nosi drugačija čitanja, no unutar Štampića nameće specifičan niz značenja koji kao da produbljuju poruku festivala, uvezujući se s njegovim implicitnim postavkama. Ipak je umrežavanje jedna od glavnih funkcija događanja.

“Ta razmena je bitna za sve nas kao individue i zajednice. Znači da se gradi scena, ti narativi postoje lokalno i u tom pogledu šire geografske prostore”, pojašnjava Pašalić, dodajući da su u Matrijaršiji samo čekali da se ovakav tip festivala odvije u Hrvatskoj.

Milica Ivić, druga prisutna članica Matrijaršije, dijeli Pašalićin entuzijazam. Kao organizacijska veteranka ne vidi zamjerke, sve od opsega do izvedbe funkcionira kako treba, a dobro je pogođen i popratni program: “I mi kao Novo doba imamo taj format. Da, imaš izložbe, ali uvijek su tu performansi, projekcije, koncerti i jako dobre žurke.”

Par sati kasnije nalazimo se na takvoj žurci. Nakon elektroničkog kaosa The Belly publiku aktiviraju samoprozvani stand down komičari Zdenko Franić i Lou Profa. Uz funky matrice smireno stoje ispred stare televizije verglajući asocijativne stihove, no večer doseže zenit kad Franić ostaje sam u ulozi autsajderskog mudraca, Lutajućeg DJ Zdene. Dnevni program Štampića se može činiti kao pitomo uživanje u kulturi, ali noćno iskustvo ovu scenu pozicionira čvrsto u prgavi, nepretenciozni underground. 

Na pitanje zašto su u festival tiska uvrstili glazbeni segment, Smakovci mi odgovaraju da su htjeli privući širu publiku, no evidentno je da tisak i glazba, napose punk, imaju dublju sponu. Neki od izlagača su u tisak ušli s glazbene scene, poput dvojca denevér koji su večer prije u Attacku zatvorili prvi dan festivala. Distorzijom i rezanjem praznog hoda coldwavea, žanru ubrizgavaju novi život što publika dočekuje s oduševljenjem.

“To je stvarna pojava. Ljudi slušaju glazbu jer ima fizički utjecaj na tijelo, a štampanje je isto. Diraš stvari, vidiš teksture i boje. Cijela interakcija s medijem je slična”, navodi gitarist Sebastián Villano. Njegov kolega Árpád Szigeti, lice iza peštanskog Hurrikan Pressa, kima glavom i objašnjava kako su alternativna scena i tisak isprepleteni od začetaka. Ako je underground scena proces, tisak je emulzija koja taj proces već šezdeset godina prekriva i bilježi. Ovo nije neobično s obzirom na to da tisak s kontrakulturama dijeli iste vrijednosti.

Portugalska umjetnica Catarina Real tako u razgovoru za vrijeme subotnjem sajma naglašava ekonomsku egalitarnost tiska u kontekstu umjetničkog polja: “Dostupnost objekta je bitna jer tržište umjetnina nije normalno, monetarna vrijednost umjetnina nije povezana s vrijednosti koju te stvari imaju“.

“Motivacija da radiš sito je da imaš ceo proces štampe pod sopstvenom kontrolom, da ti niko ne može da odredi šta ćeš da štampaš, da li će ti netko nešto iscenzurisati”, Ivić mi skreće pozornost na beskompromisni protok informacija odozdo u nezavisnom tisku.

“Od jednog predloška možeš dobiti puno istih motiva. Dževad Hozo, profesor grafike iz Sarajeva, nazvao je grafiku umijećem multioriginala. Sve su to originali, ali ih je puno”, tvrdi Pilj sa žarom u očima, podcrtavajući inherentni kapacitet tiska da demokratizira umjetnost.

Kad umjetnici postaju vlasnici svojih sredstava za proizvodnju, formulira se i poseban društveni odnos, kako Ivić zaključuje: “U načinu na koji komuniciraš s ljudima, u vrednostima koje deliš, načinima na koje provodiš vreme, kako zajedno s ljudima jedeš ili piješ. Što se Matrijaršije tiče, to je taj politički otpor koji je doslovno čvrsta linija načina života koju mi branimo već deset godina.” Emancipacija tiska kao samostalne discipline vrijedne promišljanja u nekom smislu dopušta takvom načinu života da dođe do punog sjaja, pod reflektor gura produkcijsku matricu koja se oduvijek nalazila u nezavisnoj kulturi.

Na tom tragu Štampić stavlja naglasak upravo na proceduralnost i komunalnost umjetničke scene, bilo koje. Kolaborativnost, demokratičnost, egalitarnost i slične parole najviše su do izražaja došle zadnji dan festivala, na sajmu na kojem je svoje radove pokazalo dvadesetak pozvanih izlagača. Prezentacijom sitotiska i lagodnim razgovorom nazočnih uz garažni rock s razglasa u prisnoj atmosferi, Štampić dolazi do svoje glavne funkcije umrežavanja umjetnika i razmjene znanja. Svaki štand je svijet za sebe, sakriva druge teksture i tehnike o kojima umjetnici rado diskutiraju, a posjetitelji s interesom istražuju. Opušteni buvljak potpuni je kontrast deliriju jučerašnje večeri koja je u smijehu i dimu okupila parsto ljudi, što mi daje priliku da pitam izlagače što ih je privuklo tisku.

“Sitotisak je, koliko god izgledao komplicirano, jednostavna tehnika koja stvara puno sreće. Lijep je trenutak kad ljudi međusobno nose majice i vide se po gradu. Sito je vezivno tkivo za cijelu scenu koja postoji u Zagrebu i konačno se počela definirati”, odgovara mi Mislav Lešić pred svojom unikatnom kombinacijom slavonskog folklora i secesijske psihodelije.

“Imao sam osjećaj da fotke koje su na Instagramu zaslužuju više od toga, da stoje na nečijoj polici i, kad to vidi, da ima bolju konekciju s tom fotkom”, prisjeća se Pavle Kocanjer zrcaleći sentiment mnogih da je rast virtualnog svijeta jedan od uzroka revivala tiska.

“Taj eksperimentalni pristup, nemanje kontrole, slično je životu. Alhemija toga da nešto što staviš na jako tamno, a posle staviš na jako svetlo, rađa nešto drugo, na što ti puno puta i ne možeš kompletno da utičeš jer grafika traži neki laboratorijski uslov koji nemamo puno puta”, zamišljeno će Biljana Dimitrova iz Partizan printa. Kao i svi koje pitam, u Štampiću vidi veliki značaj, posebice za scenu na teritoriju bivše Jugoslavije: “Kad dolaziš na ovakav festival dobivaš potvrdu da to što radiš nije džaba i nisi skrenuo s puta.”

Starosjedioci poput Franića, inače jednog od prvih nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, i Nikole Mijatovića, umjetnika u čijem su se studiju Smakovci zaljubili u tisak, ponavljaju pak koliko im je drago da scena doživljava procvat. Mijatović konkretno kaže da je ta scena “nevidljiva široj publici. Ona je živa, mijenja se, dolaze novi ljudi i odlaze stariji, ali je nevidljiva mainstream svijetu. Zato je jako bitno da se organizira ovakav festival, a ne vidim tko bi drugi to mogao napraviti”.

Buduća izdanja će pokazati je li istup na binu bivših radnika iza zastora tek rasvjetljavanje nove zajednice entuzijasta, ili nešto što će inspirirati šire promjene u lokalnom kulturnom polju. U najmanju ruku, trodnevna šuma tekstura i šablona Štampiću daje značaj veći od dodira s bilo kojim individualnim radom. I to je, u srži, samo preslika onog što tisak čini tiskom. Tisak je umijeće ideja, mogućnost njihovog neobuzdanog širenja. U tome Štampić, u svom konceptu, kao i u provedbi, briljira – mali pomak na situ, veliki otisak na duhu jedne scene.

Vrata mi otvara Ciumi, balansirajući drugom rukom izduženi bicikl s ugrađenom kašetom, kako kaže, “savršen za prijevoz krumpira”. Pita me što radim ovdje, nije me u Postaji vidio od pokušaja deložacije u lipnju 2023. Objašnjavam da je povod mog dolaska peta godišnjica postojanja – pišem tekst o tome što se trenutačno događa u prostoru, budući da je jedini tekst o Postaji objavljen na Kulturpunktu historijat nastanka, napisan nedugo nakon opsade. Ulazim i za sobom zatvaram vrata.

Ako ste ikad nogom kročili u skvot, prizor unutarnjeg dvorišta trebao bi vam biti poznat. Derutne fasade prekrivene raznobojnim grafitima i muralima, palete prenamijenjene u stolice rasprostrte po dvorištu, crveno-crni transparenti s anarhističkim parolama pored spremnika vode – svaki kut otkriva snalažljivost stanovnika u vidu pretvaranja napuštene zgrade u životni prostor. Ono što Postaju čini specifičnom je veličina kompleksa; ispunjena ljudima koji se sunčaju ili čitaju daje dojam ležernog ljetnog festivala. Sakrivši se od sunca u prostrani atelje prepun alata i boja, nailazim na dvije žene koje šiju šarene rukotvorine i Zaru, studenticu psihologije koja skicira crtež za stolom. Zara ovdje živi već dvije godine, a s fakultetskim kolegom i cirkuskim umjetnikom Ivanom pristaje odvojiti vrijeme za razgovor.

“Meni je Postaja prostor u kojem vrijednosti nisu pod prevelikim utjecajem kapitalizma koji im izvanjski svijet nameće. Živiš bez novca pa se počinješ baviti stvarima koje te privlače, a da nisu nužno vezane uz egzistenciju. Ja nikad ne bih počela svirati violinu da nisam ovdje. Gdje je to vrijeme za to u životu?”, objašnjava Zara stavljajući džezvu na plamenik. Ivan se u Postaji počeo baviti cirkusom. Dolazio je ovdje na tečaj borilačkih vještina kad ga je prijateljica pitala želi li se okušati u cirkuskoj disciplini svile. Otad mu se fokus u životu potpuno promijenio, kaže da bez Postaje ne bi trenirao cirkuske vještine: “To sigurno ne bih mogao plaćati, a ovdje mi je prostor omogućio da dođem i treniram kad hoću.”

Sjedimo na kauču u knjižnici. Miris kave širi se sobom, ulazi u pore bezbrojnih stranica kritičke teorije i udžbenika jezika na policama. Kao i bilo koji drugi prostor Postaje, knjižnica je slobodna za korištenje svima bez plaćanja, a isto vrijedi i za povremene programe poput cabareta, tečajeva samoobrane, večeri karaoka, ekoloških, cirkuskih i drugih radionica. Jedina iznimka tom pravilu su solidarne akcije koje se organiziraju radi prikupljanja sredstava za ljude u potrebi, neovisno o tome koliko ih ljudi u Postaji znaju.

“Najčešće su cabareti okosnica, ili, ako nemamo dovoljno ljudi, nekad radimo karaoke ili pizze. Najviše smo skupili za podršku nakon poplava u Španjolskoj”, prisjeća se Ivan. Sav se program ostvaruje prema “uradi sam” (DIY) principu bez institucionalne pomoći, a organiziran je uključivanjem svih prisutnih prema horizontalnim i nehijerarhijskim principima upravljanja. Direktna demokracija, DIY, odbijanje tržišne logike, inkluzivnost i solidarnost u Postaji su samorazumljivi. Dio su šireg napora za stvaranjem živuće i dišuće utopije koja svojim primjerom dokazuje da je drugačiji svijet moguć. Premda Postaja još uvijek nema dovoljno eksponiranu ili učestalu ponudu da bi se smatrala punokrvnim autonomnim kulturnim centrom, model po kojem se živi i stvara unutar njenih zidova čini je punopravnom anarhističkom komunom, čak i ako se svi članovi neće nužno nazvati anarhistima.

“U načelu jesmo antifašistički nastrojeni, ali to ne znači da netko tko nije anarhist ne može doći. Kako živiš ovdje, počinje se događati radikalizacija odozdo”, navodi Ivan, a Zara potvrđuje da ju je upravo život u ovoj zajednici radikalizirao. Kaže da dolaze ljudi koji u životu nisu čuli tu riječ, a žive tim načinom života: “Po meni, ta osoba je anarhist. To je klasično pitanje esencije i egzistencije.”

Tijekom pokušaja deložacije Postaje stvarnost ovog projekta privukla je potporu šire anarho-skvoterske scene u Europi, a nakon što se pravna situacija stabilizirala prošle je godine Postaja ugostila prvi dan Zagrebačkog anarhističkog sajma knjiga. I ove će se jeseni tu održati anarho-queer dan ZASK-a, a Postaja bi u 2025. trebala ugostiti i Ciclocamp. Međunarodno okupljanje aktivista zaluđenih biciklizmom u trajanju od pet dana koje svake godine mijenja lokaciju, zahvaljujući ovom prostoru, nakon trideset će se godina prvi put odviti u Hrvatskoj. Zbog mog inzistiranja da doznam više o programu sugovornici mi daju ove informacije, međutim navode da se Postaja opire definiranoj programskoj strukturi.

“Ne želim umanjivati događaje. Oni postaju dio tog prostora i o njima se priča u ovakvim situacijama, ali Postaja je sama jedan ogroman program”, podcrtava Zara. Ivan dodaje da brojni putnici koji prolaze kroz skvot organski stvaraju program koji nije razglašen: “Kako dođe netko s nekom vještinom i voljom, tako napravi radionicu i ljudi dolaze. Često su to ljudi odavde, ali dolaze i ljudi izvana. Imali smo radionicu permakulture. Tri dana zaredom se radio plan i tlocrt pa se sadilo, postavljalo solare, radilo skloništa za šišmiše itd. Zatim atelje, freeshop, vrt, knjižnica, cirkus, bar, popravljaonica bicikla, dojo, radiona s drvom…”

Ivan i Zara naglašavaju da su svi zainteresirani za bilo što, od korištenja prostora do sudjelovanja u spontanim radionicama, dobrodošli javiti im se na mail. Čim se ustanovi da osoba nije fašistički orijentirana ili netolerantna, kopira joj se ključ i zajednica može rasti. Na koncu, upravo su zajednica i kolektivistički duh ključne komponente svakog anarhističkog programa. Ivan zaključuje da se takvim načinom života počinje drugačije razmišljati: “Nema više individualiziranog ja, nego razmišljaš kao mi. Mi radimo i stvaramo, mi se brinemo jedni za druge, mi kuhamo jedni za druge. Dođu ljudi koje ne znaš i ponašaš se prema njima kao prema obitelji. Puno ljudi dolazi odsvuda i događa se kulturološko miješanje koje rađa divne momente, čak i riječi. Primjerice, pod utjecajem španjolskog govorimo karitosi.”

Razgovor prekidaju Klara i Roko, bivši stanovnici koji su se došli podružiti. Iako nisu među desetak stalnih žitelja koji iz tjedna u tjedan na sastancima rješavaju svakodnevne probleme, vrata su im uvijek otvorena. Pridružujemo se nekolicini u dnevnom boravku gdje se zajednički ručak privodi kraju. Do improviziranog lavora dolazimo prolazeći pored Kolumbijke koja s bradatim tipom gleda videe na španjolskom. Uzimamo tanjure i iz gigantskog lonca grabimo rižu s povrćem. Ukusan veganski obrok skuhan je s odbačenim namirnicama s tržnice, jedini su troškovi sol i ulje. Ploča pored kuhinjskog prozora okružena začinima inače otkriva kako ova mašinerija kuca. Bez hijerarhije ili zacrtanih uloga, Postajani na njoj rotiraju dužnosti čišćenja, recikliranja hrane i kuhanja, no odnedavno je i ovaj model odbačen u korist uzajamnog povjerenja. Sada na ploči samo piše “5 years of Postaja”.

“Ako imaš potrebu za strukturom to je šok, ali sada iz dana u dan vidim da se ljudi spontano ubacuju, da ne moraš pratiti situaciju. Nema hrane? Imam vremena, kuhat ću ja. Nema osude ako ne možeš. Ja sam kuhao samo dva puta, ali ću zato reciklirati više”, govori mi Ciumi, koji je ovdje tek mjesec dana, dok uživam u obroku. On je dolaskom u postaju prirodno preuzeo biciklističku nišu, no grozi se toga da ga se prozove organizatorom Ciclocampa. Sa svojim susjedima dijeli zazor prema bilo kakvom rigidnom definiranju uloga, a iz istog se razloga nitko ne želi prozvati starosjediocem. Svjesni su opasnosti stvaranja implicitne hijerarhije. Svatko tko u Postaju dođe, ma na koliko kratak period, pozvan je sudjelovati u sastancima. Unatoč heterogenosti stajališta, Ciumi tvrdi da sastanci prolaze iznenađujuće glatko.

“Kad razmišljaš o horizontalnoj organizaciji, pogotovo kroz konsenzus, misliš da će to biti kaos. Ovaj sustav je dobar, jasno je o čemu se priča, imaš to pred očima. Sastanci traju samo dva sata, ljudi se sami javljaju za moderiranje”, govori mi Ciumi, no prekida ga Žir gurajući mu pod nos DIY razglednice. Dok mi jedemo, za stolom preko puta četvorka uz saharski blues piše i crta pisma za prijatelje, bilo iz anarhističkih krugova Europe ili putničkih krugova Latinske Amerike.

“Dođu često na par dana, par tjedana, pa odu i vrate se. Lako se s ljudima organizira suživot pod uvjetima koji nisu najlakši – ne možemo stisnuti gumb da sve, poput grijanja i vode, radi. Lakše imamo razumijevanje jedni za druge kad preživljavanje ovisi o zajedničkom trudu i radu”, govori mi Žir, tvrdeći da širu zajednicu Postaje čine stotine ljudi iz cijelog svijeta. Nada se da će ovakvim postupcima pridonijeti širenju skvoterske misije: “Svima nam je jasno koliko prostora zjapi prazno, zapuštenih od industrije, države, Crkve. Kuže ljudi da je sve teže živjeti i imati osnovne uvjete kao krov nad glavom i hranu. Vizija budućnosti bi bila da se pokret skvotiranja osnaži, proširi i da zajedno otvaramo nova mjesta, radimo autonomno, samoodrživo, samoorganizirano.”

Nitko nije odzvonio kraj ručka, no svima je jasno da je stiglo vrijeme za pokret. Postaja djeluje kao organizam. Opravši tanjur, Žira i još dvoje ljudi pratim na zagrijavanje u dojo s oslikanim prozorima, gdje mirno raspravljaju o tome koje dijelove priče žele podijeliti s medijima. U cirkusu kolumbijski umjetnik Klaru poučava quintu. Ivan je bodri i sam se okušava u pokretu, dok vani Roko žonglira s čunjevima. I on se, živeći u Postaji, počeo baviti cirkusom – ipak je riječ o jedinom prostoru u gradu adaptiranom za potrebe ove umjetničke prakse gdje se može slobodno doći.

Zahvaljujući tome, nekoliko je ljudi koji su u toj ugodnoj dvorani stasali sad upisalo cirkuske škole u zapadnoj Europi, drugi pak sudjeluju na otvorenim pozornicama Cirkobalkane i razvijaju nove načine izražavanja, oblikovane infrastrukturom i kulturnom razmjenom u Postaji. Postaja možda još nema strukturiranu kulturnu produkciju, ali već sada ima opipljiv utjecaj na cijelu jednu lokalnu scenu. Kao i sve u ovoj heterotopiji, dovoljno je da se oko neke aktivnosti okupi nekoliko ljudi i kultura raste sama.

Izlazeći natrag u Heinzelovu, među korporativne spomenike neoliberalnom ustroju i njihove svete barjake u obliku reklamnih plakata, misli mi se vraćaju na razgovor s Ciumijem. Kaže da mu je u ovoj dobi grad tužna pojava, da mu je teško na poljima asfalta gledati sive ljude, dok ovdje vidi komadić nade: “Postaja je početak rewildinga, selo u gradu. Tu ne čujem aute.” Razmišljam da u Postaji ne čujem ni sebe, barem ne kao izoliranu jedinku. Moj glas se u njoj prirodno harmonizira s njenim ekosustavom, prilagođava se njegovom toku. Motivi prirode s murala na pročeljima najednom poprimaju smisao – naizgled treći svijet, u suštini onaj prvi.

“Ovo je street art koji smo postavili na Zagreb Street Art Festivalu u rujnu. Dobili smo radove preko 250 umjetnika iz 44 zemlje iz cijelog svijeta. Street art ima tu širinu koju ovdje možete vidjeti – sve od sitnih intervencija do većih radova.” Tim je riječima festival predstavio njegov organizator Krešimir Golubić, u grafiterskim krugovima poznatiji kao Leon (GSK), na otvorenju izložbe Zagrebačka street art scena održanom 17. prosinca u zagrebačkoj Galeriji VN. Njegov partner u zločinu, ulični umjetnik Gregor Furkes, u kasnijem razgovoru za Kulturpunkt pojašnjava da su radovi uvršteni u postav galerijska adaptacija drugog po redu festivala ulične umjetnosti čiji je javni poziv okupio stotine paste-upova: “Za murale ima već nekoliko festivala poput OHOHO, Reunited i Graffiti na gradele. Htjeli smo obratiti pažnju na paste-up tehniku jer smatramo da je to najjednostavniji način izražavanja u javnom prostoru. Za paste-up ti treba papir, voda i brašno.”

Dvadesetak posjetitelja na otvorenju našlo se u impresionističkoj slici urbane kolektivne svijesti. Fantastični likovi, apstraktni vizuali, političke poruke, pop-kulturne ikone i potpisi ravnopravno su smješteni jedni preko drugih, mjestimično prekriveni reduciranim tagovima. Organizatori su brojne radove asocijativno kolažirali na kartone, okvire s Hrelića i par prometnih znakova, stvarajući tako kaos koji se formalno i sadržajno opire koherenciji. Je li pravi autor izložbe dvojac koji je stotine paste-upova pretvorio u dvadesetak radova na kartonu tj. u okviru, ili su to umjetnici koji su paste-upove slali, od manje je važnosti jer među bijelim galerijskim zidovima koji ih okružuju kolaži postaju prozori u matricu ulice gdje mnoštvo individualnih glasova postaje jedan kolektivni.

Takav nasumični kustoski pristup, kojim se od izloženih radova stvaraju sedimenti, savršeno zrcali i sumira vizualnu buku javnih prostora, prenoseći elemente koji uličnu umjetnost definiraju od začetka njezine moderne inačice. Spontanost, sloboda ekspresije, uradi-sam princip, pluralitet vrijednosti i stilova, dijaloška orijentacija, netrajnost i anonimnost autora – kako dokazuje sam ambijent izložbe – nisu rezervirani samo za ulicu. Točku na i stavlja Miro Petković Modul, renomirani ulični umjetnik i jedan od najcjenjenijih domaćih graffiti kaligrafa, koji tijekom otvorenja na crnom platnu demonstrira proceduralnost i razigranost vještine, a cijelu atmosferu upotpunjuje hip hop na razglasu.

Međutim, koliko god Golubić i Furkes zbog svoje višedesetljetne uronjenosti u street art supkulturu uspijevaju precizno prenijeti njezin duh, zbog prirode medija ključan segment izostaje. Samim činom izmještanja ulične umjetnosti iz njezina prirodnog konteksta, ona gubi dimenziju otpora prema dominantnim socio-ekonomskim strukturama i postaje njihovim dijelom, uvrštena putem galerija u svijet umjetnosti kao komoditeta. Paradoksa ulične umjetnosti unutar galerije svjesni su i sami organizatori. “U galeriji više to ne možeš nazvati street artom jer nije na ulici, zato su smislili urban art”, odgovara nam Furkes na pitanje o gubitku subverzivnosti u takvom kontekstu, ali nadodaje i da je većina pristiglih radova od umjetnika koji aktivno djeluju na ulici.

Iako je pitanje gubitka autentičnosti street arta u galeriji staro nekoliko desetljeća, u trenutačnoj je lokalnoj klimi aktualnije nego inače. Počevši s Lunarovim ostvarenjem u Masarykovoj, preko murala na Jarunu pa sve do djela umjetnice OKO na Gradecu, nove su se gradske vlasti postavile kao saveznice cvjetajućoj sceni. Dio je to šireg prihvaćanja određenih oblika ulične umjetnosti u Hrvatskoj, koje otvara vrata financiranju, drugačijoj publici i mogućnosti da ulični umjetnici žive od svog rada. Sve navedeno na neki način mora započeti (ili završiti?) u galeriji, a prema tome pitanje autentičnosti može se oboriti utilitarističkim kontraargumentom.

“Ova izložba i naš festival imaju smisao promicanja kulture street arta, da se prihvati kao umjetnost, za što moraš ući u galerije. Ipak je tamo drugačija publika nego u javnom prostoru – to se mora kombinirati. Nedavno sam bio u Barceloni, gdje postoje četiri galerije koje se bave samo urbanom umjetnošću. Podržavaju lokalne umjetnike koji ondje mogu izlagati svoj rad. S vremenom se nadamo da će i ovdje doći do toga”, govori nam Furkes. Golubić potvrđuje ovaj optimističan stav: “Prosječnom gledatelju je street art OK, nitko tu više ne spori. Javnost, kako vani tako i ovdje, street art prihvaća drugačije nego grafite, koji uvijek nose zao duh vandalizma.”

U toj segregaciji na poželjne i nepoželjne oblike street arta, legitimacija ulične umjetnosti otvara vrata i nizu konkretnijih proturječnosti prisutnih na globalnoj, kao i na lokalnoj razini. Podrška nadležnih institucija u Zagrebu istovremeno je popraćena novim valom napada na grafite. Početkom studenog prošle godine Grad Zagreb krenuo je u dugo najavljivanu masovnu čistku grafita po centru, što uključuje i nanošenje antigrafitnog premaza na zgrade i postavljanje nadzornih kamera. Ambivalentnost između financiranja podobnih radova ulične umjetnosti s jedne strane i napada na inherentnu subverzivnost prakse s druge odražava i proturječja kulturne politike Grada. Dok se pojedini radovi podržavaju i institucionalno valoriziraju, drugi se sustavno brišu, što otvara pitanje prema kojim se kriterijima određuje što je na gradskim ulicama poželjno, a što nepoželjno. 

Odgovore na to pitanje od Grada Zagreba nismo dobili, pa se okrećemo otuđenijim kutevima zapadnog svijeta. Od legitimizacije street arta početkom stoljeća mnoge su urbane sredine razvile uspješne metode kontrole vizualnog diskursa ulice. Povećani stupanj nadzora, kojim bi nova gradska politika pod egidom zaštite javnog prostora mogla rezultirati, jedan je od njih, no daleko je perfidnija solucija institucionaliziranje same proizvodnje grafita. U Londonu, primjerice, vijeća gradskih četvrti odlučuju o budućnosti murala, a nedavno je upravo jedna takva odluka dovela do uklanjanja propalestinskog rada. 

Osim represivnih mjera, prisutne su i suptilnije tehnike regulacije koje vode autocenzuri. Plasiranjem ulične umjetnosti na tržište umjetnina povećala se potražnja za muralima u javnom prostoru, a oba su fenomena mnoge umjetnike iz sjene zapuštenih ulica privukla ovlaštenim zidovima. Pozitivan razvoj za ulične umjetnike prati upitni utjecaj na slobodu izražavanja u mediju koji je njome suštinski definiran. U našem razgovoru Furkes ovo potvrđuje iz vlastitog iskustva: “Ako netko ima mogućnost prijeći u galerije i zaraditi od toga, to je logičan korak. Murali su dio svega toga, ali poruka koju nacrtaš na zidu gdje imaš dozvolu neće biti ista kao kad crtaš bez dopuštenja. Dosta toga što je dopušteno ima estetsku vrijednost, ali nema društvenu poruku.”

U tom smislu, grafiti u suvremenom svijetu nerijetko postaju sredstvo onoga protiv čega su se izvorno borili. Nekoć antiautoritarne intervencije usmjerene protiv privatnog vlasništva i korporativne kontrole nad javnim prostorom, murali su danas češće glasnici gentrifikacije. Kreuzberg u Berlinu, Exarcheia u Ateni i Christiania u Kopenhagenu kultne su četvrti koje su reputaciju stekle preko svojih subverzivnih stanovnika čiji je trag u sva tri slučaja obilato vidljiv na zidovima. Nakon privlačenja srednje klase i sumanutog rasta cijena stanovanja, preostalim stanovnicima prijeti istiskivanje – ako već nisu raseljeni. Preostali murali, lišeni izvorne ideologije, postali su kozmetička intervencija. Bilo bi pogrešno tvrditi da je ulična umjetnost glavni faktor gentrifikacije, no jednako bi pogrešno bilo negirati ulogu koju ulična umjetnost u tom procesu igra. U sva tri slučaja postoje street art vodstva, a ulična umjetnost često se reklamira na platformama za kratkoročni najam kao što su Booking i Airbnb, koje direktno utječu na razaranje duha ovih kvartova.

Legitimacija ulične umjetnosti tako se pokazala kao dvosjekli mač. Neupitno je da bi ona trebala biti dokumentirana te da bi uličnim umjetnicima koji od svog rada žele živjeti trebale biti omogućene iste pogodnosti kao i drugim likovnjacima. Izložba Zagrebačka street art scena svojim kolažnim dekonstruiranjem urbanog pejzaža također pokazuje da prostor galerije otvara nove estetske mogućnosti nedostupne ulici. Sve je to načelno pozitivno, no neupitno je i da se institucionalizacijom ulične umjetnosti riskira gubitak njezina statusa posljednjeg bastiona istinske vizualne slobode u javnom prostoru, a ponekad dovodi i do njezine instrumentalizacije za potrebe kapitala. Hrvatska u tome nije iznimka. Premda daleko od steriliziranih vizura gradova poput Londona, sve češće je moguće vidjeti reklamne murale Grif piva ili Adidasa dok se iskonski izrazi vizualnog bunta nemilo brišu. Odnedavno i Zagreb ima street art vodstva, a proces njegove gentrifikacije, kako svjedoči rast cijena stanovanja i sve veći broj hipsterskih (čitaj: estetski primamljivih, a ekonomski nepristupačnih) kafića, odvija se paralelno s time.

“Grafiti postoje već 50 godina, imaju svoju ideologiju, neka svoja nepisana pravila. Crtaš, izražavaš se na taj način, pišeš svoje ime, gradiš to na neku foru”, u razgovoru za Kulturpunkt govori Chez, legendarni grafiter koji djeluje preko trideset godina. Tvrdi da su, kad se street art pojavio kao figuralni korelat graffitima, umjetnici djelovali na sličan način, tražeći zidove i skrivajući se. Zatim je uvrštavanjem street arta u kanon povijesti umjetnosti došlo do promjene: “Stvorila se ogromna količina ljudi koja ne radi ništa na svoju ruku. Ljudi se predstavljaju kao street artisti samo zato što su crtali nešto na zidu, a nemaju forzu da to sami naprave. Čekat će natječaj i javit će se, nemaju taj pogon da se iscimaju, nabave farbe, ukradu ih ili nađu na smeću, potraže neki zid, cijelu noć to rade i kreiraju nešto super.”

Na dan našeg razgovora Chez je odlučio napraviti rad na ulici jer je bilo lijepo vrijeme i imao je potrebu za tim. Dok gestikulira rukama zamazanima bojom, objašnjava: “Ljudi koji su to radili godinama prije nego što je bilo para, zasluženo su plaćeni za to, ali postoje ljudi koji su shvatili da znaju i oni crtati pa se idu time baviti jer u tome ima para. Tu se dogodila siva zona u koji su se u uličnu kulturu uključili nasumični ljudi koji nisu imali veze s time. Je li do novca ili do osjećaja da su trebali negdje pripadati pa su se tako trebali definirati, ne znam.”

Unatoč tome što živi od ulične umjetnosti, Chez cijelu priču smatra trendom. Kao puno veći problem za samu uličnu umjetnost vidi nedostatak legalnih zidova koji je, prema njegovom mišljenju, uzrokovao stagnaciju scene posljednjih nekoliko godina: “Klinci se nabriju na grafite, šaraju po gradu godinu ili dvije, unište ga i ne napreduju jer ni ne mogu dalje od šaranja po kvartu. Treba im dati opciju da mogu uzeti više sprejeva i provesti cijeli dan na legalnom zidu radeći što žele. Tu se razvijaju, uče, odrastaju u nešto drugo i nešto bolje. Moraš ih s tim zidovima stimulirati da se kreativno razvijaju, da uđu u to, razmišljaju o bojama, obogate priču.”

Gradske su se vlasti zasad oglušile na Chezove prijedloge lokacija za uspostavljanje novih legalnih zidova. U sadašnjem odnosu moći nitko ne može ništa raditi u javnom prostoru bez vađenja tri ili četiri dozvole, što institucijama efektivno daje spomenutu kontrolu nad gradskim režimom vidljivosti, a u kombinaciji s represivnim metodama uličnoj umjetnosti oduzima društvenu oštricu. Bez laboratorija legalnih zidova mlade su snage subverzivnog krila ulične umjetnosti zakinute za razvoj iznad embrionalne faze tagova i rudimentarnih natpisa, a prava su ostvarenja ustupljena kadrovima koji su voljni igrati po pravilima. Neovlašteni grafiti se brišu, novi društveno angažirani ilegalci ne stasaju, a stari imaju pročišćene kanale za izražavanje – u svakom je slučaju kritička funkcija medija zanemarena.

Sagledane tako, manifestacije poput Zagrebačkog Street Art Festivala sa svojim popratnim radionicama nisu samo potraga za legitimitetom, već i rijetki kanali kroz koje se nove generacije mogu educirati. Chez time i zaključuje razgovor: “Krešo Golubić održava hrpetinu tih radionica i to je super, ali klinci nemaju gdje poslije otići. Klinci imaju potrebu za time i uvijek će je imati, samo bi ih naše institucije trebale usmjeriti.”

Raslojavanje uličnih umjetnika na finiji i subverzivniji stalež korespondira s nestankom legalnih zidova pukom igrom slučaja. Ipak nije slučajno da vodi istim ishodima u kojima su završili Berlin, Kopenhagen i Atena jer, na koncu, sve tri metropole, kao i naša, podliježu istim društveno-ekonomskim zakonitostima. Kontradikcije u kojima se nalazi medij ulične umjetnosti govore nam o kontradikcijama umjetnosti današnjice općenito, o nezdravoj težnji da se ljudska kreativnost pretvori u robu, o slobodi kojoj je dopustivo egzistirati tek unutar zadanih okvira, o kulturnoj industriji čiji je imperativ umjetnost konformirati najnižem nazivniku radi povećanja profita, o moći sustava da svoju kritiku upije u sebe. Iza svake lokalne odluke stoji mnoštvo globalnih ekonomskih i političkih poticaja iza kojih uvijek vreba nepregledna moć kapitala. Stoga, gentrifikacija, monopol nad javnim prostorom, komodifikacija subverzivnosti, veći stupanj nadzora i brisanje nesuglasnih poruka nisu namjerni dijelovi unaprijed skrojene strategije grada ili države, ali ni po čemu nisu ni slučajni.

Bez šire mogućnosti razvoja scene, uz sve dobro što ljudi kao Golubić i Furkes rade, sve se navedene odlike poput pluralnosti i ekspresivnosti mogu lako pretočiti u društveno prihvatljiv kalup sužavajući registar urbane kolektivne svijesti. Nezakonitih grafita u javnom će prostoru uvijek biti, no bez pravovremenih reakcija poruke otpora poput Reclaim your streets za nekoliko desetljeća mogli bismo vidjeti tek u sigurnosti galerija.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.