Ne suviše poznat za života, Musil je danas čuven ponajprije po svom nedovršenom romanu Čovjek bez osobina, koji redatelj Matko Sršen u zanimljivom i bogatom predgovoru ovom eseju opisuje kao ironijski roman o mišljenju, a koji je na hrvatski preveden još 1967. u izdanju Otokar Keršovani, te ponovno 2008. godine kod Frakture.

Esej O gluposti zapis je predavanja koje je Musil, na poziv Austrijskog radnog saveza, održao 11. i ponovio 17. ožujka 1937., dakle jedva godinu dana prije pripojenja Austrije Trećem Reichu. Uz nemali rizik za vlastitu dobrobit, kao i za onu svojih slušatelja, Musil se, kako u njemačkom pogovoru ističe Klaus Amann, upušta u “istraživanje duše masa i njemačko-austrijskog kolektivizma u predvečerje katastrofe”, a ujedno i u suton civilizacije koju je svojim javnim istupima opetovano nastojao sačuvati. Lavina fašizma i nacizma u Europi tad se već odavno zakotrljala, a Hitlerovi pobornici i obožavatelji spaljivali su knjige (između ostalih i Musilove) te kružili po Beču, tražeći Židove, komuniste i ostale nepodobnike.

Unatoč političnosti predavanja, valja napomenuti ono ne govori o gluposti u politici. Zapravo, uglavnom i nema politički sadržaj, nego predstavlja nešto puno zahtjevnije, a to je pokušaj višekutnog sagledavanja fenomena gluposti koji se u prvom redu ipak može odrediti kao ekskurs iz socijalne psihologije, pokušaj saznanja o tome zašto ljudi govore ili ne govore o gluposti, što pod tim misle i s čim je asociraju. Pritom se oslanja na bogato vrelo popularnih izraza, predodžbi i uvjerenja, kao i društvenih normi i drugih ponašajnih obrazaca, predočavajući nam bogatstvo običnog i svakodnevnog, plasirajući misli direktno i s pregršt životnih primjera i starih narodnih mudrosti.

Pravovremeno, pri početku predavanja, apostrofira nezahvalnost takvog zahvata, koja proizlazi iz toga što se za svakog tko opisuje i ukazuje na glupost pretpostavlja, naime, da zasigurno za sebe misli da nije glup. U ironijskom bumerangu, to ga u očima drugih čini manje pametnim. Budući da smo svjesni toga, u većini slučajeva vršimo autocenzuru, a Musil to povezuje sa strahom od isticanja, rugla i prokazivanja, ali i inherentnim oprezom, odnosno mehanizmom obrane koji nalaže da se pred jačima “ne pravimo pametnima”. Na neki se način playing stupid može promatrati i kao ljudski ekvivalent onog playing dead iz životinjskog svijeta. Naravno, ta strategija glupost iskorištava kao plašt i zapravo nije glupost per se. No to nije za reći da svijet oskudijeva pravom glupošću.

Naprotiv, Musil podsjeća, ona je veoma rasprostranjena i nitko nije imun na nju, a uz to je ponekad i neophodna: naime, sve bi se zaustavilo kad odluke ponekad ne bismo donosili nepromišljeno, bez dovoljno znanja i sposobnosti, čekajući savršene uvjete. Osim toga, pojam gluposti pomaže nam snaći se u životnim dilemama i uvelike nam olakšava prožimanje onoga za što ne možemo, u trenutku, pronaći adekvatan izraz, pa ćemo samo reći da je glupo i nastaviti dalje svojim putem. 

Međutim, što onda jest glupost per se? Musil na više mjesta daje na znanje da ne nastoji ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor, nego radije pronaći i analizirati one konkretnije osobine i aktivnosti koje se s njom povezuju. Tako ističe, primjerice, sporost i plošnost u prosuđivanju te nedostatak izražajne fleksibilnosti kao često asocirane s glupošću te nas podsjeća na jednog filozofa, hegelijanca Johanna Eduarda Erdmanna, koji je u svom ogledu o gluposti iz 1866. naglasio da se razmatranje gluposti kao stanja ne može odvojiti od prakse gluposti, odnosno glupih postupaka ili “primijenjene gluposti”.

Tom se praksom na duhovit način svojevremeno pozabavio i profesor Carlo M. Cipolla, povjesničar ekonomije sa Sveučilišta Berkeley, u svom tekstu o pet univerzalnih zakona ljudske gluposti. On ju je, u ekonomističkom maniru, promatrao u terminima salda ili bilance koju ostavlja po društvo, definirajući glupana kao nekoga tko uzrokuje štetu drugome bez da on sam od toga profitira na bilo koji način, a često nanoseći štetu i samom sebi u procesu.

Iako naciste nigdje eksplicitno ne spominje, Musil govori da “u svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju ono što im je pojedinačno zabranjeno”, povezujući to s taštinom koju rađa kolektivni ponos. Podsjećajući ranije na jednu staru narodnu mudrost koja se prvenstveno odnosila na taštinu kao osobnu karakteristiku – “glupost i dika zrcalna su slika” – o kolektivnoj dici govori kao o poremećaju afektivne ravnoteže, koji rezultira “porastom necivilizacije naroda, država i saveza istomišljenika”.

Ovdje se čini da je mogao upotrijebiti i nešto uvriježeniju sintagmu “pad (ili propast) civilizacije”, no mislim da izbor tu ipak nije bio slučajan. Necivilizacija, u ovom slučaju, nije puko odsustvo civiliziranosti, nešto neutralno, pretcivilizacijsko ili ahistorijsko, nego prilično određeno, razjareno i naraslo “mi”: kolektivni izbor pripadnosti kao izvora kolektivne taštine ili, kako se negdje voli reći, ponosa.

Na prilično suptilan i indirektan, ali prilično nedvosmislen način Musil naciste implicira i u jednom kasnijem mjestu, gdje kao drugi tip gluposti, osim prostodušne i iskrene, navodi onu daleko opasniju, preuzetnu i nadobudnu. Ona ne isključuje visoku inteligenciju, ali istovremeno predstavlja ono što on naziva obrazovnom bolešću, odnosno neobrazovanjem ili pogrešnim obrazovanjem. Time on nagovješćuje Adornovu i Horkheimerovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, filozofsku osudu ograničenog shvaćanja racionalnosti kroz koju se pokušalo pojmiti posrnuće čovječanstva kroz Drugi svjetski rat i Holokaust.

Sentiment prisutan u tim djelima definitivno se može iščitati i iz Musilovih riječi uoči katastrofe. Ipak, on pred kraj predavanja retorički obrće cijelu stvar: suočeni s krizom povjerenja u humanost, postavlja pitanje o tome možemo li stvoriti pojam gluposti ako su nam pojmovi razbora i mudrosti klimavi? Na tom tragu kaže i kako suprotnost “inteligentnoj” gluposti nije razum, nego duh.

Što nam uopće to znači danas? Može li nešto zatreptati u današnjem čitatelju na spomen nečeg tako prošlog, a uz to i tako neodređenog kao što su duh ili mudrost? Musilov duh ovim kratkim testamentom ne želi poučavati niti docirati, nego vjeruje u čitateljsku samostalnost, otvoreno izlažući svoja razmišljanja i strepnje te pozivajući na propitivanje bez zazora od zahtjevnih pitanja, ali i bez bijega u jednostavne i priručne odgovore.

Koliko god Musilovo predavanje bilo značajno neovisno o vremenu u kojem se (ponovno) čita, smatram da danas, iz više razloga, njegova poruka rezonira posebnom jasnoćom i ozbiljnošću. Aktualni događaji u kojima se iznova pojavljuju obrasci nasilja i isključivanja nedvojbeno oživljavaju slike tog zloslutnog perioda, ostavljajući grč u stomaku i pitanje među kakvim se ljudima svakodnevno krećemo. Povijest se odvija cijelo vrijeme, a ekonomija straha opet postaje aktualna i široko primijenjena. Glupost postaje norma i standard, no ona će to tek u potpunosti postati ako ju više ne budemo sposobni nazivati pravim imenom.

Za početak, dezinformacije nisu ništa novo. Prema definiciji koju nudi Hrvatska enciklopedija, radi se o namjerno krivo danoj obavijesti ili lažnom sadržaju koji se širi radi obmanjivanja, ali i o netočnoj vijesti nastaloj zbog neprovjeravanja podataka, a njihova je prisutnost stara koliko i sam jezik kojim prenosimo informacije. Ne moraju uvijek imati pozadinski motiv – mogu nastati iz previda, omaške ili pogreške u prenošenju. Svoj današnji značaj pojam dezinformacije dobiva tek s razvojem masovnih medija – tiska, radija i televizije – koji su omogućili široko širenje kako točnih, tako i netočnih informacija. 

Pojava interneta dodatno je promijenila tu sliku: informacijski tok više nije jednosmjeran, a pluralizacija izvora dovela je do toga da distribucija i razmjena (dez)informacija više nisu privilegij države i velikih medijskih kuća. Danas svatko može postati izvor viralne dezinformacije – bilo njezinim svjesnim kreiranjem i „lansiranjem“, bilo nesvjesnim dijeljenjem. Na prvi pogled to može izgledati banalno, čak i antiklimaktično. No, kako je još davno upozorio Konrad Paul Liessmann, većinu informacija, bilo točnih bilo netočnih, jednostavno zaboravljamo zbog puke količine i nepovezanosti sadržaja kojem smo izloženi:

“Porast informacijskih i komunikacijskih mogućnosti, to puko mnoštvo dojmova, tonova, brojki i slika skrivenih pod krinkom informacije, koje danas zapljuskuju prosječnog gradskog žitelja, vodi k tome da se razlike najprije pomute, a ako ipak postanu vidljive, tada s obzirom na kasniji događaj više ne tvore nikakvu razliku, jer se iz kapacitetskih razloga mogu opažati samo periferno, ili ih u pravilu smjesta valja iznova zaboraviti.” ¹

Iz tog razloga Liessmann zaključuje da našem civilizacijskom trenutku najviše odgovara naslov dezinformacijsko društvo. Ipak, posljednjih godina postajemo sve svjesniji da nemaju sve dezinformacije jednaku težinu. Uz  lokalizirane i izolirane primjere, digitalni prostor prožet je i dezinformacijskim kampanjama koje svoje motive mogu pronaći, primjerice, u političkoj propagandi, difamaciji javnih osoba ili obmani potrošača lažnim svojstvima nekog proizvoda ili usluge. Budući da je informiranost građana ključna za demokraciju i temeljna zadaća novinarstva, razumljivo je da upravo takve kampanje izazivaju posebnu pažnju medija i politike.

Učinkovitost fact-checkinga najčešće se procjenjuje prema njegovoj sposobnosti da ispravi dezinformacije već prisutne u javnom prostoru. No činjenica da takvi sadržaji često ostaju dostupni i nakon objave demantija, te da im je vidljivost višestruko veća od same provjere, znatno umanjuje očekivane učinke ove metode. Najizravniji doprinos fact-checking ima kada korisnik aktivno pretražuje sumnjiv sadržaj kako bi provjerio njegovu vjerodostojnost – što se, međutim, događa rijetko, a dodatno je otežano rezultatima koje generira umjetna inteligencija. Bilo da je riječ o previdu ili svjesnom prešućivanju, ograničen doseg fact-checkinga ostaje činjenica koja u raspravama često ostaje u drugom planu.

Čak i ako zanemarimo taj problem, odnosno prihvatimo ga kao nešto što će se možda riješiti u budućnosti u kojoj će svaka dezinformacija biti popraćena vidljivim ispravkom, ostaju i druga ograničenja. Jedno od njih je pretpostavka da će ljudi, jednom kad budu suočeni s činjenicama, spremno odbaciti svoja prethodna uvjerenja. Takav pogled zanemaruje čitav niz razloga, interesa i motiva zbog kojih se određene neistine prihvaćaju ili ponavljaju. Nietzsche je davno primijetio da čovjek voli istinu uglavnom onoliko koliko mu je korisna, te da se prema istinama odnosi različito ovisno o vlastitom interesu. 

U tom smislu fact-checking osobito reduciran učinak ima u sferi politike, koja je po svojoj naravi prostor sukobljenih interesa. Miopijski fokus na netočnosti, laži i spinove u političkoj komunikaciji,  bez uzimanja u obzir konteksta i svrhe poruke, može dodatno estradizirati i banalizirati politiku – svesti je na šou doskočica i podvala. Pritom se zaboravlja da sadržaj ne mora nužno sadržavati laž kako bi bio obmanjujući: netočnost je tek jedan od instrumenata manipulacije, i to prilično rudimentaran, lako provjerljiv i prokazljiv u odnosu na cenzuru, autocenzuru, prešućivanje, preuveličavanje i sofisticiranije retoričke smicalice.  

Prisjetimo se Sokratovih triju sita – istine, dobrote i važnosti. Istina je već donekle adresirana, o dobru će još biti riječi, no što je s važnošću? Jedna od najuočljivijih karakteristika većine fact-checking portala upravo je šarolikost njihova sadržaja. Razlog tome je jednostavan: dezinformacije koje se provjeravaju dolaze iz niza različitih izvora, ponajprije s društvenih mreža i medijskih portala. To je razumljivo, jer se upravo ondje okuplja najveći broj korisnika, a time se i dezinformacije najbrže šire. No ako je vidljivost glavni kriterij, postavlja se pitanje jesu li sve dezinformacije jednako važne za razotkrivanje. Kada se ozbiljne manipulacije i trivijalne netočnosti stavljaju na istu razinu – na fact-checking portalima kao i drugdje – gubi se osjećaj za razliku između bitnog i sporednog, što na kraju dovodi do veće zbunjenosti publike.

Jedan od pristupa koji obećava širi i dugotrajniji utjecaj od samog razotkrivanja pojedinačnih laži i obmana već se razvija unutar fact-checking zajednice – riječ je o tzv. prebunkingu. Za razliku od klasičnog debunkinga, koji reagira na sadržaje što već kruže javnim prostorom, prebunking nastoji unaprijed osnažiti korisnike kako bi samostalno prepoznavali manipulativne prakse i sigurnije se kretali digitalnim okruženjem. To uključuje razvijanje vještina poput provjere vjerodostojnosti izvora, prepoznavanja tragova koji upućuju na obmanu, kritičke procjene objektivnosti i znanstvene utemeljenosti sadržaja te razlikovanja između činjenica, mišljenja i propagande.

Osim na razini pojedinačnih tvrdnji, prebunking se može primijeniti i na razini širih narativa, primjerice kroz prepoznavanje obrazaca kojima se nastoje oblikovati tumačenja političkih sukoba ili društvenih kriza. Njegova je svrha, ukratko, ponuditi kontekst i orijentir prije nego što dezinformacije dobiju priliku ukorijeniti se u javnom prostoru.

Na tu se logiku nadovezuje i koncept “internetske higijene” koji koristi Kate Wagner, a kojim se naglašava potreba za ponovnim obrazovanjem korisnika kako bi postali samostalniji i otporniji na dezinformacije. Takva re-edukacija posebno je važna u uvjetima platformizacije, koja potiče pasivnu konzumaciju sadržaja i smanjuje ne samo potrebu, nego i mogućnost za razvijanjem digitalnih i informacijskih vještina. Ukratko, sigurno, smisleno i kritički usmjereno kretanje kroz digitalni prostor zahtijeva kompetencije koje su posljednjih desetljeća postupno erodirale, a širenje umjetne inteligencije taj će problem vjerojatno samo dodatno produbiti.

Rješenje, međutim, ne može biti ograničeno samo na osnaživanje publike; jednako je nužno da i sami mediji primjenjuju visoke standarde provjere i odgovornosti. Vjerodostojnost se ne može svesti samo na ispravljanje netočnosti koje dolaze “izvana”, ona zahtijeva i kritički odnos prema vlastitom radu, izboru izvora i načinu oblikovanja priča. Drugim riječima, ti standardi moraju obvezivati i same medije – ne samo one o kojima izvještavaju ili publiku kojoj se obraćaju.

1. Liessmann, K. P. (2008). Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Upravo smo takav primjer imali priliku vidjeti ovog kasnog ljeta na društvenim mrežama, kada je, u kontekstu rasprava o odgodi festivala Nosi se u Benkovcu, novinar Gordan Malić na Facebooku iznio tvrdnju o stavovima mladih u Hrvatskoj. U svojoj objavi Malić tvrdi da Hrvatska nema razloga za financiranje pacifističkih udruga i antiratnih inicijativa jer, prema njegovu mišljenju, društvo ne pokazuje sklonost militarizaciji niti želju za ponavljanjem ratnih sukoba. Kao potporu toj tvrdnji navodi i nalaze neimenovanih istraživanja:

“Događa se, možda, jedan vid konzervativne kulturne revolucije, po meni sasvim razumljiv, ali sva sociološka istraživanja napominju da među mladima nema ksenofobije i netrpeljivosti, naprotiv postoji izrazita solidarnost prema drugima i osjećaj za pravdu.”

Malićeva objava prenesena je u više medija desne provenijencije (1, 2, 3) i bila je prilično zamijećena, s nizom pozitivnih reakcija, a privatni korisnici dosad su je na Facebooku podijelili 53 puta. Kako bi podupro stav da mirovne inicijative Hrvatskoj nisu potrebne, Malić navodi da baš sva sociološka istraživanja, tvrde kako među mladima nema ksenofobije i netrpeljivosti. Dakle, ne da se smanjuju ili opadaju, već da ih među mladima u hrvatskom društvu nema. Međutim, u svojoj objavi Malić ne navodi nijedno konkretno istraživanje koje bi potvrdilo tu tvrdnju.

Pregled dostupnih podataka pokazuje upravo suprotno – brojna istraživanja bilježe prisutnost diskriminacije i netrpeljivosti među mladima u Hrvatskoj. Primjerice, jedan od ključnih nalaza u istraživanju stavova mladih koje je grupa autora provela 2024. u izdanju zaklade Friedrich Ebert jest porast straha od rata i previše migranata i izbjeglica. Relativna većina mladih ne pokazuje senzibilitet prema pravima nacionalnih manjina, dok je tek 27 % ispitanika izjavilo da takav senzibilitet iskazuje.

Kada je riječ o imigrantima, Studija o mladima pokazuje da samo 11 % mladih smatra da oni obogaćuju hrvatsku kulturu. S obzirom na projekcije prema kojima bi do kraja desetljeća u Hrvatskoj moglo raditi do pola milijuna stranih radnika, autori upozoravaju na moguće društvene probleme za koje Hrvatska još nema razvijene politike. 

Pored toga, istraživanje pokazuje da 16 % mladih u  Hrvatskoj navodi da je doživjelo diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, a čak 24 % na temelju etniciteta. Bilo bi zanimljivo ove brojeve usporediti s postotcima seksualnih odnosno etničkih manjina u populaciji i onda provjeriti koliko mladih iz tih skupina doživljava diskriminaciju; sudeći po ovim postotcima, moglo bi se raditi o ozbiljnoj većini. 

Ipak, nalazi pokazuju da su u odnosu na 2018. stavovi mladih uglavnom progresivniji, iako to nije isto kao i tvrditi da nema ksenofobije i netrpeljivosti ili da to ne predstavlja društveni problem. Istraživanje iz 2022. o iskustvima i potrebama mladih LGBTIQ osoba pokazuje da je  u srednjoj školi njih 45 % više puta doživjelo verbalno nasilje, ali i da je petina barem jednom doživjela fizičko nasilje.

Osim toga, istraživanje političke pismenosti iz 2021., o kojem se već pisalo na Kulturpunktu, pronašlo je da skoro polovica srednjoškolaca vjeruje da je homoseksualnost poremećaj ili bolest, više od pola ukinulo bi neke medije, a ističe se i značajan jaz između isključivijih stavova učenika u odnosu na učenice po pitanju položaja i prava manjina.

Ukratko, iako postoje indikacije da se količina netrpeljivosti i ksenofobije među mladima u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina ipak smanjila, istraživanja i dalje pokazuju da te pojave itekako postoje, a slučajevi nasilja mladih nad mladima po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili seksualnoj osnovi nažalost nastavljaju izranjati u crnim kronikama, biti predmetima školskih ukora, prekršajnih i kaznenih postupaka ili ostati neprijavljeni, nezapisani i neizrečeni.

Tvrdnja da sva istraživanja pokazuju kako među mladima u Hrvatskoj nema ksenofobije i netrpeljivosti stoga je netočna, a njezino nekritičko prenošenje dodatno narušava kvalitetu javne rasprave i pridonosi stvaranju pogrešne percepcije da takvi problemi ne zahtijevaju društvenu i političku pažnju.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U tom kontekstu posebno su ugrožene jednostavnije djelatnosti u okviru tzv. white collar sektora – poput analize podataka, korisničke podrške, digitalnog marketinga i copywritinga. Kako nove tehnologije počinju – barem po pitanju brzine, ako već ne i kvalitete proizvoda – konkurirati čovjeku u dosad neupitno i isključivo ljudskoj domeni – raznim oblicima intelektualnog rada – poslodavci se sve više odlučuju za jeftiniju varijantu, ograničavajući ili smanjujući intenzitet zapošljavanja.

Iako IT-nobelovac Geoffrey Hinton, ali i drugi istaknuti lideri sektora, ističu kako će neki poslovi, poput onih koji se odnose na zdravstvo, ali i skrb u širem smislu, ostati pošteđeni tog procesa, također vjeruju da to neće promijeniti opću sliku. Jedno postaje jasno: ako će većina u narednom periodu, što zbog postojećih alata umjetne inteligencije, što zbog daljnjeg razvoja automatike i robotike u kombinaciji sa sve jačom umjetnom inteligencijom, zaista ostati ne samo nezaposlena, nego i nezapošljiva, svijet bi se uskoro mogao pronaći u ozbiljnom problemu.

Ta okolnost navela je mnoge na razmišljanja o mogućim rješenjima, među kojima se posebno ističe tzv. univerzalni temeljni dohodak (eng. universal basic income). Radi se, naime, o novčanoj sumi koju bi država u regularnim intervalima i bezuvjetno isplaćivala svim građanima, neovisno o njihovoj zaradi ili radnom statusu. Zanimljivo je, međutim, kako ovaj put zagovaranje takvog dohotka ne dolazi primarno od strane progresivnih političara i društvenih organizacija, nego od samih lidera u sektoru umjetne inteligencije i novih tehnologija, poput Sama Altmana i Elona Muska. Poslovni, korporativni svijet, tradicionalno nesklon takvim prijedlozima, najednom se počinje zalagati za ekonomsku mjeru koja je nekad, posebice u SAD-u, bila viđena kao eksponent socijalističke propagande ili nagrađivanje lijenosti. O čemu se radi? Krenimo od onoga što znamo, a to su dosadašnja iskustva.

UTD u praksi

Iako je, kako ističe Britannica, univerzalni temeljni dohodak (u daljnjem tekstu UTD) zasad uglavnom na teorijskoj razini i nema povijesnih primjera cjelovite implementacije, provedeni su neki pilot-projekti unutar kojih su manje grupe ljudi u populaciji (obično su to ciljano bile osobe s niskim prihodima) primale određenu svotu neki kraći period, te su se potom evidentirale razne promjene u odnosu na kontrolnu grupu s istom razinom prihoda koja nije primala taj iznos. 

Jedan od najopsežnijih takvih projekata proveden je u Finskoj tijekom 2017. i 2018. godine, gdje je nasumično odabrano 2000 inicijalno nezaposlenih osoba te im se isplaćivalo 560 eura mjesečno u obliku temeljnog dohotka umjesto dotadašnje naknade za nezaposlene u sličnom iznosu. Dakle, nije bilo nekih razlika u prihodu, ali je temeljni dohodak nasuprot naknade za nezaposlenost utjecao na niz faktora koji se odnose na dobrobit primatelja – poput razine stresa, depresije, tuge ili usamljenosti. Povrh toga, primatelji temeljnog dohotka su u odnosu na kontrolnu grupu pokazali veću razinu povjerenja u sugrađane, javne institucije, ali i vlastitu budućnost. S druge strane, glavno istraživačko pitanje odnosilo se na moguće promjene u stupnju zaposlenosti. Pretpostavka da bezuvjetan prihod smanjuje poticaj na rad nije se održala, s obzirom na to da je na kraju projektnog razdoblja više primatelja bilo zaposleno u odnosu na kontrolnu skupinu. Ipak, radilo se o stvarno maloj razlici koja nije govorila ni u prilog tome da UTD pozitivno djeluje na stopu zaposlenosti.

Sličan projekt, proveden u Njemačkoj između 2021. i 2024., donio je slične zaključke, ali i par novih spoznaja: čini se da UTD ne donosi promjene u političkim preferencijama i navikama, ali stvara određenu razinu materijalne sigurnosti koja otvara prostor za štednju, kao i veću pomoć bliskim osobama te široj zajednici. Pilot-projektom u Keniji, čiji su rezultati objavljeni krajem 2023., saznalo se da na ekonomsku dobrobit i neovisnost primatelja utječe i način isplate: oni koji su godišnji ili višegodišnji iznos novca dobili odjednom, lakše su mogli ući u veće investicije, poput prelaska na samozapošljavanje i otvaranje vlastitog obrta ili rješavanja stambenog pitanja. U Sjedinjenim Državama, projekt temeljnog dohotka za beskućnike u Denveru polučio je značajne rezultate već nakon šest mjeseci, a posebice u stupnju zaposlenosti na puno radno vrijeme, koja je u jednoj grupi primatelja narasla za preko 15 %. Uz to, smanjio se i broj noći provedenih na otvorenom ili u nesigurnim i neuvjetnim prostorima.

Shodno pozitivnim rezultatima ovih projekata, u posljednjih nekoliko godina raste zagovaranje UTD-a i kod nas, o čemu su pisali Mirela Matković za portal Radnička prava i Paul Stubbs na stranici Hrvatskog sociološkog društva. Ipak, situacija se i od te 2019. i 2020. drastično promijenila, i ono što je do prekjučer djelovalo kao utopijski projekt, zbog tektonskih tehnoloških promjena postalo je sve češća tema rasprava na društvenim mrežama i u mainstream javnom prostoru.

Narativi i teorije zavjere u digitalnom prostoru

Moment koji se u internetskim raspravama i izjavama o uvođenju UTD-a u kontekstu širenja umjetne inteligencije ističe jest relativno odsustvo manipulacija u užem smislu, poput laži ili širenja propagandističkih poruka. Ipak, komunikacijski kanali zamućeni su nizom neutemeljenih i prešućenih pretpostavki, ishitrenih zaključaka, moralne panike i teorija zavjere. Za potrebe ovog teksta koristim materijale s X-a i Reddita kao dvije po mnogočemu različite platforme. Dok se na potonjem može naći argumentirana i razrađena rasprava, što i samo sučelje stranice podržava, na X-u su korisnici uglavnom izražavali vlastite strahove i predrasude, nastojeći privući što veću pozornost.

Primjerice, jedan od uobičajenih narativa tvrdi da je stvarna namjera uvođenja UTD-a osiromašenje stanovništva kako bi postalo ovisno o državnoj pomoći, uz obavezno uvođenje digitalnih identifikacija i povezanih digitalnih valuta, čime bi se ostvarila potpuna kontrola nad svakodnevnim životom građana. Radikalniji primjeri tumače UTD ne samo kao dio šire zavjere koja vodi prema destabilizaciji i većoj kontroli, već i prema raznim apokaliptičnim scenarijima.

Ovakva shvaćanja svoju inspiraciju uvelike crpe iz ranije poznatih, klasičnih motiva teorija zavjere, kao što su potpuna kontrola, globalna zavjera ili vanzemaljci, ali se također povezuju s drugim inovacijama koje su izazvale zabrinutost oko privatnosti korisnika, kao što je CBDC (skraćeno od Central Bank Digital Currency). Takve teorije i retorički pristupi formiraju se u nedostatku sigurnosti i najčešće ukazuju na nelagodu i strah pred nepoznatim i želju da se te praznine ispune kakvim-takvim objašnjenjima i značenjem.

Ipak, teorije zavjere predstavljaju samo onaj očitiji i površniji dio prepreka otvorenoj raspravi. Češći su vrijednosni prigovori, poput uvjerenja da svaka vrsta društvene pomoći predstavlja nezasluženu povlasticu.

Pretpostavka da će UTD učiniti ljude indolentnima odbačena je u ranije opisanim istraživanjima, no to ne mijenja puno situaciju u javnom diskursu koji ostaje zarobljen u unaprijed zadanim vrijednosnim okvirima. Uostalom, zanimljivo je da ispitanici u jednom američkom istraživanju za sebe uvelike kažu da bi nastavili raditi ukoliko bi, hipotetski, počeli dobivati temeljni dohodak, a istovremeno smatraju da bi drugi Amerikanci postupili suprotno, odnosno izležavali se i ubirali državnu pinkicu.

Česta je i pretpostavka da će uvođenje UTD-a u budućnosti biti neizbježno. Iako to iz današnje perspektive postaje zamislivo, nipošto nije sasvim neupitno. Kako upozorava MIT-ov ekonomist David Autor, dosad nijedna tehnologija nije izazvala masovan gubitak poslova među visokoobrazovanima, a nije jasno hoće li generativna umjetna inteligencija biti iznimka. Povijesno gledano, potrebna su desetljeća da nove tehnologije promjene produktivnost i strukturu tržišta rada, pa je i sada teško predvidjeti konačne posljedice. Ipak, činjenica da AI obavlja zadatke koji su donedavno bili izvan dohvata automatizacije otvara prostor za destabilizaciju dijela white collar sektora, ali i za novu podjelu poslova u kojoj bi rutinske zadatke preuzimali strojevi, dok bi kreativniji i istraživački rad dobio na cijeni.

Na kraju, iako istraživanja predstavljaju vrijedan doprinos informiranosti, njihove se rezultate često uzima kao neosporiv dokaz toga da bi UTD funkcionirao. Ilustrativan je u tom smislu izbor riječi u podnaslovu  Forbesovog članka: “Rezultati utemeljeni na dokazima: UTD funkcionira” (Evidence-Based Results: UBI Works). Na društvenim mrežama, pak, osobito na Redditu, češće se problematizira razlika između pilot-projekata s ograničenim brojem sudionika i ideje univerzalnog temeljnog dohotka u uvjetima masovne nezaposlenosti, a otvaraju se i pitanja njegovih monetarnih učinaka, uključujući usporedbe s inflacijom nakon pandemijskih potpora.

Narativi elite, privatni interesi i budućnost demokracije

Očito je da diljem javne sfere, čak dosta neovisno o političkom predznaku, postoje razni argumenti i manje ili više uvjerljivi dokazi zašto UTD bi ili ne bi funkcionirao u uvjetima nestašice radnih mjesta izazvane daljnjim razvojem i primjenom UI. Međutim, onkraj tih razmatranja i retoričkog prilaženja nekom od dvaju tabora, potrebno je vratiti se ishodišnom pitanju ovog teksta: zašto je za dio ekonomske elite, samu njenu inovacijsku jezgru, UTD najednom nešto zamislivo i prihvatljivo? Očit odgovor je predstojeća nestašica poslova, a kao glavni razlog uvođenja UTD-a kao rješenja plasira se mogućnost za opće (ili barem veće) blagostanje kojim će veća produktivnost nesumnjivo uroditi. Tako Elon Musk, CEO Tesle i bivši operativac u Trumpovoj administraciji, predlaže universal high income i predviđa da će se roboti i umjetna inteligencija pobrinuti za proizvodnju i usluge, a mi se možemo bezbrižno posvetiti svojim hobijima.

Vizija djeluje zaista idilično, no Muskov strukturni položaj otkriva puno više od samih izjava. Jean-Christophe Bélisle-Pipon sa Sveučilišta Simon Fraser ističe kako takvi nastupi sadrže dozu proračunatosti: retoričkim zalaganjem ili novčanim ulaganjem u univerzalni dohodak, Musk, Altman i drugi žele se unaprijed zaštititi od moguće kritike. Nekontroliran razvoj alata umjetne inteligencije može izazvati neslućene posljedice u nizu životnih domena, no činjenica da upravo oni predlažu univerzalni (temeljni ili visoki) dohodak može se iščitati kao svojevrsna trampa – zeleno svjetlo za nastavak intenzivnog razvoja i šire primjene umjetne inteligencije, uz smanjenu osnovu za društveni i institucionalni otpor.

Povrh toga, hipotetsko uvođenje UTD-a, iako bi moglo povećati ekonomsku sigurnost, nosi rizik ubrzane postojeću polarizacije – kako u ekonomskoj moći, tako i u simboličkom statusu – između elita koje upravljaju razvojem i plasmanom AI proizvoda  te gotovo svih ostalih koji bi živjeli od UTD-a. Uostalom, još jedan moment često se previđa u ovoj raspravi. Iako se za UTD najčešće vjeruje da bi mogao promicati političku participaciju i demokratsku kulturu, Yuval Noah Harari za Bloomberg opisuje naličje takve situacije. Naime, ako većina građana izgubi posao i prestane doprinositi proračunu, odnosno postane pasivni faktor u ekonomiji, to bi se moglo odraziti na njihov status i pregovaračku poziciju u političkoj sferi. Nekoć smo znali da smo eksploatirani, no što kad postanemo beskorisni? Odgovor na to pitanje samo je jedna od stvari u Pandorinoj kutiji naše umjetno inteligentne civilizacije.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Među suradničkim institucijama i organizacijama u Jadranskoj mreži nalaze se Sveučilište u Dubrovniku, nekoliko sastavnica zagrebačkog sveučilišta (FPZG, FFZG, FER), akteri u području medijske pismenosti i borbe protiv dezinformacija poput Gonga, Faktografa i slovenskog portala Oštro, ali i veći medijski akteri poput AFP-a i N1. Ciljevi ove europske istraživačke mreže su, prema navodu s mrežne stranice, borba protiv dezinformacija, promicanje medijske pismenosti i praćenje politika online platformi i digitalnih medija, a ta tri cilja predstavljala su ujedno i tematske cjeline triju panel-rasprava u sklopu ovog cjelodnevnog događaja.

Od teorija zavjere do AI halucinacija

U fokusu prve rasprave bila je važnost istraživačkog pristupa u razumijevanju i suzbijanju dezinformacija, pri čemu je osobito naglašena uloga mainstream medija u njihovu širenju – što se povezalo s općenito niskom kvalitetom medijskih sadržaja obilježenih senzacionalizmom, površnošću i trivijalnostima. Rasprava je pritom otvorila i širi pogled na društvene i tehnološke uvjete koji pogoduju gubitku povjerenja u informacije, kao i na promjene u načinu na koji se istina konstruira i doživljava u digitalnom okruženju.

Nebojša Blanuša s FPZG-a istaknuo je kako se u brzo mijenjajućem digitalnom kontekstu postojeće teorije zavjera spajaju u određeni amalgam, odnosno superteorije zavjera, dok se u zajednicama koje ih promiču pojavljuje i narativ o kraju vremena. Takvi narativi, ističe, mogu potaknuti populizam, kao i autoritarne tendencije koje postoje već dulji niz godina.

Jan Šnajder s FER-a je u raspravu uveo i rast generativne umjetne inteligencije, odnosno tzv. AI revoluciju s kraja 2022, kao novu okolnost koja bi mogla zakomplicirati i produbiti postojeće probleme. AI postaje sve koherentniji, ističe, a ljudi istinu obično asociraju s koherencijom. Shodno tome, politička instrumentalizacija umjetne inteligencije vjerojatno neće ostati na dezinformacijama i deep fake sadržajima, već će služiti i za uvjerljiviju artikulaciju bilo kojeg političkog narativa, programa ili cilja –  čime se otvara prostor za daljnju političku polarizaciju.

U tom kontekstu važno je spomenuti i to da u svojoj obradi ogromnih količina podataka na internetu, umjetna inteligencija zapravo ne samo da integrira i reproducira, između ostalog, dezinformacije i neprovjerene izvore, nego ponekad sama generira lažne izvore u svrhu pružanja rješenja za zadani problem – fenomen poznat kao AI halucinacije. Na tom planu nešto kasnije u raspravi Šnajder je dodatno podcrtao i potrebu za integracijom sadržaja o umjetnoj inteligenciji u obrazovni sustav kako bi se osvijestile mogućnosti korištenja tih alata, ali i načina na koje pomoću tih alata i sami možemo biti iskorišteni u digitalnoj sferi. Međutim, na neki način se iskorištavanje već događa; naši digitalni tragovi se iskorištavaju, bez našeg znanja ili privole, za usavršavanje AI alata, odnosno za deep machine learning i generiranje AI odgovora na bilo čije pitanje.

Borba za novinarski legitimitet

Druga je rasprava otvorila srodnu temu medijske pismenosti, ali nije otišla puno dalje od predvidljivih i uobičajenih zaključaka o potrebi za razlikovanjem činjenica i mišljenja, kao i profesionalnog novinarstva naspram ostalih sadržaja. Nasuprot tome, treći panel, koji se bavio fact-checkingom, unio je više dinamike u cijeli događaj. Sudionici, uglavnom medijski praktičari, prenijeli su svoja iskustva s provjerom vjerodostojnosti informacija, kao i sa stanjem u nezavisnom medijskom sektoru, na kojem teret takvih zadataka najčešće i završi.

Isabelle Wirth iz APF-a i Žana Erznožnik s portala Oštro složile su se u tome da je fact-checking zaseban oblik novinarstva koji kao takav treba biti prepoznat i vrednovan. Ana Brakus iz Faktografa nadovezala se vlastitim iskustvom u sektoru, istaknuvši kako taj portal može podržati istraživački novinarski rad upravo zato što se bavi i fact-checkingom – koji institucije trenutno prepoznaju i financiraju, često nauštrb drugih oblika novinarstva. Drugim riječima, da Faktograf nije profiliran kao fact-checking medij, izostali bi i vrijedni istraživački doprinosi. 

Erznožnik je upozorila da se fact-checkeri suočavaju sa sve češćim prozivkama da služe kao paravan za cenzuru, a jedna takva došla je i od Marka Zuckerberga, koji je početkom godine najavio ukidanje fact-checkinga na platformama Mete. Domagoj Maričić iz HAKOM-a istaknuo je kako se narativ o cenzuri često povezuje s Europskim aktom o digitalnim uslugama (DSA), koji predviđa regulaciju ilegalnog sadržaja putem suradnje između regulatornih tijela na nacionalnim razinama (u Hrvatskoj je to AEM), velikih digitalnih platformi i tzv. trusted flaggera – organizacija koje su specijalizirane za prepoznavanje i prijavu ilegalnih sadržaja na velikim platformama, i čije prijave same platforme moraju prioritizirati i obraditi.

Slijepe točke europske digitalne politike

Unatoč tome što dezinformacije same po sebi nisu ilegalan sadržaj, fact-checking se sve više promatra u kontekstu novog europskog pravnog okvira za digitalno okruženje. Međutim, organizacije civilnog društva koje imaju kapaciteta za prepoznavanje ilegalnog i opasnog sadržaja rijetko se prijavljuju za status trusted flaggera, jer znaju da će ih dio javnosti zbog same suradnje percipirati kao cenzore.

S druge strane, izgleda da je AEM započeo s provedbom novih obveza koje proizlaze iz europske digitalne regulative. U tu svrhu pokrenuta je Platforma za javnu objavu podataka o vlasništvu i izvorima financiranja medija, čije je osnivanje bilo predviđeno Europskim aktom o slobodi medija (EMFA), i o čijem se opsegu i implementaciji u Hrvatskoj ovdje pisalo krajem veljače.

Ipak, dok su obvezujuće regulative kao DSA, DMA ili EMFA usmjerene prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, posrednike i medijski sektor u užem smislu, inicijativa Komisije koja je rezultirala uspostavom Europskog opservatorija za digitalne medije je usmjerena na korisnike digitalnih sadržaja – na promicanje medijske pismenosti, osvještavanje važnosti provjere izvora i vjerodostojnosti informacija te prepoznavanje propagandnih i populističkih narativa.

Projekt Be Online Smart (zašto ne Be Smart Online?) pokrenut je, shodno tim načelima i ciljevima, educiranju mladih o načinima na koje algoritmi oblikuju digitalno okruženje. U edukativnim brošurama istaknuti su neki rizici, poput toga da algoritmi mogu doprinijeti širenju dezinformacija, kao i to da nas zadržavaju u “mjehuriću”, nudeći personalizirano iskustvo prilagođeno našim preferencijama.

Međutim, time se uopće ne adresira povećan ekonomski rizik za potrošače u algoritamski prilagođenom digitalnom okruženju, nego samo rizici za pojedince kao političke subjekte, odnosno građane. Inače, ekonomska i materijalna strana priče o digitalnoj sferi previđa se dosta često; u tekućoj AI revoluciji, kao i tijekom pojave kriptovaluta, malo tko je razmišljao o materijalnoj i ekološkoj cijeni tih inovacija.

Cijenu masovne upotrebe generativne umjetne inteligencije, kojoj su za rad potrebni golemi sustavi, tzv. AI data centers, platit će zajednice globalnog Juga, i to enormnom količinom pitke vode koja je potrebna da se takvi sustavi štite od pregrijavanja. Te je probleme, među ostalim, opisala novinarka Karen Hao u intervjuu za Democracy Now! prilikom promocije svoje nove knjige Empire of AI, dovodeći revoluciju u domeni umjetne inteligencije u svezu s postojećim geopolitičkim odnosima moći.

Događaji poput ove konferencije u organizaciji ADMO-a upućuju na to da se rasprave o temama kao što su medijska pismenost, umjetna inteligencija i digitalni ekosustav svakako trebaju produbiti. Međutim, stavljanjem svega u okvir jednog događaja zapravo nijedna od otvorenih tema nije dobila pažnju koju zaslužuje. Spontane interakcije u obliku nadovezivanja između samih sudionika gotovo da uopće nije bil, a povrh svega toga, ostaje i dojam da je više prostora moglo biti posvećeno predstavljanju brojnih istraživanja koja je ADMO proveo u protekle tri godine, od kojih mnoga imaju praktične implikacije i mogu služiti kao polazišta za fokusirane i konkretnije razgovore. 

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Rezultati su predstavljeni 24. travnja na javnom događanju u Novinarskom domu u Zagrebu, koje su organizirali Savez udruga Klubtura, Mreža društveno-kulturnih centara i Operacija grad – na istom mjestu gdje su nešto više od tri godine ranije organizirali i jedinu javnu raspravu o prijedlogu Zakona prije njegova usvajanja. Zaključke i preporuke analize predstavili su Sven Janovski, Jelena Androić i Andrea Stanić, članovi_ce šireg autorskog tima koji, uz njih, čine i Anka Kekez Koštro, Kristina Tešija, Petra Marčinko i Domagoj Šavor. 

Jedan od glavnih zaključaka izvještaja odnosio se na pravne i administrativne prepreke koje otežavaju sustavnu provedbu članka 14, primjerice izostanak uredbi koje bi precizno definirale postupke i kriterije za dodjelu prostora organizacijama civilnog društva i akterima u kulturi. Uz to, ozbiljne izazove predstavljaju i nepotpune evidencije državne i lokalne imovine, neriješeni imovinsko-pravni odnosi te nepostojanje ažuriranih registara dostupnih prostora.

Autori_ce istraživanja također upozoravaju na slabosti međuresorne komunikacije – kako na razini gradskih uprava, gdje često izostaje koordinacija između odjela za kulturu i odjela za imovinu, tako i na nacionalnoj razini, gdje još nema jasne povezanosti između kulturnih politika i upravljanja državnom imovinom. 

Iako su neki gradovi, poput Zagreba i Rijeke, donijeli odluke o kriterijima i postupcima za dodjelu prostora te raspisali natječaje, praksa pokazuje da su novi mehanizmi često nedovoljno prilagođeni različitim vrstama prostora i specifičnim potrebama aktera u nezavisnoj kulturi. Istovremeno, prostorni fond koji je zaista dostupan za kulturno djelovanje ostaje ograničen, često neadekvatan, a natječajni uvjeti nerijetko postavljaju prepreke novim akterima i manjim organizacijama koje tek nastaju.

Kako te poteškoće izgledaju u praksi, pokazala su i iskustva sudionica i sudionika foruma, većinom aktera nezavisne kulturne scene, koji su iz vlastitih iskustava govorili o problemima s traženjem i korištenjem prostora za rad u Zagrebu. Pred ozbiljnim brojem okupljenih predstavnika medija i druge zainteresirane javnosti pričalo se kako o problemima s postojećim prostornim kapacitetima za kulturno-umjetničku produkciju, tako i o izazovima koje novi zakon i prateći natječaji donose. 

Posebno je istaknuto da, iako je Grad Zagreb 2023. godine donio Odluku o davanju u zakup gradskih prostora udrugama te fizičkim osobama koje djeluju u području kulture, natječaj za dodjelu prostora organizacijama koje djeluju u ovom polju još uvijek nije proveden. Dosad je raspisan tek jedan natječaj, onaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture, što dodatno otežava položaj brojnih udruga koje su bez adekvatnog prostora za rad. 

O posljedicama takve situacije, ali i o problemima koji proizlaze iz neadekvatne komunikacije s nadležnim gradskim uredom, govorio je Nikola Mijatović iz Cirkorame. Istaknuo je kako je Cirkorama do zagrebačkog potresa koristila gradski prostor, no da ga je, unatoč njegovoj neupotrebljivosti nakon oštećenja, nastavila plaćati još devet mjeseci. Djelomično rješenje pronašli su kroz suradnju s Pogonom, gdje su dobili mogućnost korištenja cirkuskog šatora postavljenog u dvorištu centra. 

Pogon su brojni sudionici foruma naveli kao pozitivan primjer transparentnog upravljanja javnim prostorima, no takve su prakse u Zagrebu prije iznimka nego pravilo. Zbog općeg nedostatka adekvatnih prostora, raspoloživi termini za programe, probe, radionice i druge oblike korištenja izrazito su ograničeni. Kako je slikovito primijetila jedna od sudionica foruma, na slobodan termin čeka se kao na magnetsku rezonancu.

Drugi važan prostorni resurs za nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu je Medika, koja pati od niza problema, poput nedostatka grijanja i slabih tehničkih uvjeta. No unatoč tome se koristi i kao atelje, i kao glazbeni studio u kojem vježba čitav niz bendova, ističe Sanja Burlović, koordinatorica AKC Attack, koja opisuje kako korisnici u zimskim mjesecima ujutro sami lože vatru kako bi u prostoru uopće mogli raditi. Izostanak minimalnih tehničkih uvjeta jedan je od razloga zbog kojeg udruga još od 2011. nema ugovor o korištenja prostora, a na tu situaciju ne može utjecati jer je Grad Zagreb, kao vlasnik Medike, jedini odgovoran za održavanje zgrade.

Premda je slučaj Medike jedan od drastičnijih primjera, on ukazuje na strukturne probleme u upravljanju gradskim prostorima i potrebu za sustavnijim i održivijim pristupom njihovom korištenju. Na tu je dimenziju ukazala i Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), istaknuvši kako komercijalni najam nije uvijek ekonomski opravdan, kao i da se treba okrenuti pravu korištenja koje onda uključuje i brigu o prostoru, čime bi se neaktivni gradski prostori spasili od sporog propadanja. 

U tom kontekstu više puta je spomenut prostor nekadašnje Gradske klaonice u Heinzelovoj, a nedavno je predstavljena i nova inicijativa koja zagovara njegovu adekvatnu aktivaciju, s fokusom na potrebe nezavisne kulturne scene za radnim prostorima. Iako se grad već čitavo desetljeće bavi pitanjem budućnosti ovog kompleksa, sudionici su istaknuli kako je moguće usvojiti hibridni model kojim bi se, tijekom procesa pronalaska dugoročnog rješenja obnove, prostor privremeno stavio u funkciju i tako ublažio postojeće deficite.

Još jedan lajtmotiv cjelokupnog susreta bio je i frustracija sustavnim nerazumijevanjem specifičnosti situacije u kojoj se nezavisna kulturno-umjetnička scena nalazi. To se jednim dijelom očituje time što se novim natječajnim kriterijima za dodjelu prostora pretpostavlja ili potiče da se u njima održavaju javni događaji, ignorirajući potrebu za prostorima koji bi bili isključivo radni, pripremni ili skladišni, bilo za izvedbenu, likovnu ili primijenjenu umjetnost.

Sceni kronično nedostaje prostora za produkciju i radioničkih prostora, a svoje izazove u njihovu pronalasku opisale su i predstavnice strukovnih organizacija HDD-a i SPID-a. Pohvalna praksa su trajne rezidencije ili regularni termini koje su umjetničkim skupinama počeli pružati neki od zagrebačkih kulturnih centara o kojima je govorila Dunja Vuković iz teatra za djecu i mlade Poco Loco.

S druge strane, o stanju dijela gradskog prostornog fonda koji završi u natječajima za dodjele prostora na forumu je, ali i na ovom portalu, posvjedočila i samostalna likovna umjetnica Sara Salamon. Hladni i derutni stanovi u potkrovljima starih zgrada uskog, ponekad opasnog stubišta i bez lifta otežavaju i običnu slikarsku praksu, a kamoli izradu, montažu i prijenos instalacija karakterističnih za suvremena umjetnička kretanja. 

Na dio prostornih potreba nezavisne scene u budućnosti bi trebali odgovoriti novi prostori kojima će upravljati gradska ustanova Novi prostori kulture. Hrvoje Laurenta, ravnatelj ustanove, predstavio je aktualne projekte, među kojima su budući Društveno kulturni centar Paromlin – gdje će pet posto prostora biti pod upravom NPK – zatim Interkulturni društveni centar na Trnju te prostori bivšeg kina Kalnik i tvornice Pluto koji će biti otvoreni za nezavisne aktere u kulturi.

Kao potencijal istaknuti su i prostori mjesnih odbora – iako ti prostori sami po sebi nisu bez izazova, neki od njih mogli bi poslužiti za privremene ili povremene potrebe za radnim ili izvedbenim prostorima. No za odgovor na trajne i specifične potrebe lokalne nezavisne scene bit će potrebna ozbiljna koordinacija svih gradskih aktera.

Unatoč otvorenosti za suradnju koju su sudionici foruma istaknuli kao ključnu za buduće korake, niti iz Ministarstva kulture i medija niti iz Grada Zagreba nitko se nije odazvao na poziv ni sudjelovao u raspravi. Takav izostanak dijaloga dodatno potvrđuje nalaze istraživanja: gotovo tri godine nakon usvajanja zakonskog okvira na terenu je, nažalost, previše toga ostalo isto, a nezavisna kultura, bilo da se radi o plesu, glazbi, filmu ili vizualnoj umjetnosti, o(p)staje na sve manjem prostoru.

Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za slobodu medija i medijski pluralizam (CMPF) Europskog sveučilišnog instituta, predstavila je EMFA-u kao rezultat saznanja koja je Centar godinama prikupljao kroz Monitor medijskog pluralizma, alat kojim se iz godine u godinu prate indikatori razine medijskog pluralizma u državama članicama. Potom je Paško Bilić, organizator ovog susreta i voditelj Centra za sociologiju medija i digitalno društvo, predstavio stanje medijske sfere u Hrvatskoj i neke članke ovog akta u svjetlu njihove nadolazeće implementacije, nakon čega su uslijedila pitanja i komentari ostalih sudionika rasprave, uglavnom predstavnika struke i javnih tijela vezanih za medijsku politiku.

Temeljni zadatak novog akta je, kako se uostalom i istaknulo prilikom njegova usvajanja, prepoznati i smanjiti rizike koji postoje u digitalnom medijskom okruženju, a usmjeren je prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, odnosno njihovu strukturnu poziciju. Ta pozicija sve je više određena digitalnim platformama, poput Googlea i Facebooka, koje EMFA prepoznaje kao pravne subjekte čiji je položaj u odnosu na medije specifičan. Aktom se, između ostalog, pružatelje medijskih usluga pokušava zaštititi od neopravdanog uklanjanja ili ograničavanja distribucije, odnosno cenzure medijskog sadržaja na digitalnim platformama.

Na planu regulacije tržišta, EMFA s člankom 22 uvodi procjenu koncentracije, kojom se nastoji postići “ravnoteža između rizika koncentracije i ekonomske održivosti medija (uključujući u odnosu na platforme)”. Određivanje kriterija koji bi pokazali što je dovoljno, a što previše koncentracije medija u rukama ograničenog broja ekonomskih subjekata, odnosno pitanje postojanja medijskog oligopola i monopola, prepušta se državama članicama. EMFA ovdje samo nalaže da neki kriterij mora postojati, čime se zapravo ostavlja mogućnost za tendenciozne, odnosno baždarene interpretacije o tome što je štetno, a što nužno. Ostavi li se u inače obvezujućim europskim dokumentima previše prostora za prilagodbu novih akata i odredbi specifičnoj lokalnoj situaciji, ponekad postoji rizik da se cijela inicijativa amortizira i prilagodi postojećem stanju bez postizanja željenog učinka.

Kako bi na planu koncentracije medija stvari bile jasnije, EMFA predviđa i veću transparentnost u pogledu javne dostupnosti informacija o vlasničkoj strukturi svih pružatelja medijskih usluga, za što se predviđaju pregledni i integrirani registri na nacionalnim razinama. Hrvatska to planira ostvariti spajanjem postojećih registara, no glavna tajnica Hrvatskog novinarskog društva Melisa Skender u raspravi je istaknula upitnu korisnost te mjere, jer Zakon o trgovačkim društvima i dalje omogućuje postojanje tajnih vlasnika. Ipak, kad jedna nacionalna baza podataka o vlasništvu nad medijima u Hrvatskoj zaživi, u njoj bi se, između ostalog, trebali nalaziti i podaci o iznosima koje su mediji dobili za oglašavanje javnih subjekata, čime bi se mogla lakše uočiti potencijalno favoriziranje pojedinih medija kod oglašivača iz javnog sektora.

Dosta komentara odnosilo se i na problem ignoriranja medijskih statuta, kojima se zakonski uređuje odnos između izdavača s jedne i medija s druge strane, odnosno utvrđuje prava urednika i novinara u postupcima imenovanja glavnog urednika. Potpisivanje statuta medija, kao uvjet za ostvarivanje prava smanjenja PDV-a na 5 % na novine, izdavači u pravilu promatraju kao formalnost, zbog čega je HND još tijekom rasprave uoči donošenja EMFA-e pozvao da se takvi medijski statuti raskinu.

Javni mediji između politike i tržišta

Uz naglašavanje odgovornosti svih pružatelja medijskih usluga za opstanak medijskog pluralizma i demokracije, posebna pažnja u EMFA-i posvećena je javnom medijskom servisu kao ključnom dijelu slagalice zdravog medijskog sektora. Člankom 5 planira se, između ostalog, zajamčiti neovisnost u postupcima imenovanja i razrješenja ravnatelja i upravnih odbora javnih medijskih servisa u odnosu na aktualnu političku većinu, čime bi se spriječio politički utjecaj i smjene nepodobnih kadrova. U hrvatskom kontekstu, uz imenovanje ravnatelja, Sabor ima odlučujuću ulogu i u imenovanju Programskog vijeća HRT-a, kao i članova Vijeća za elektroničke medije. Prema zadnjem stavku članka 5, države imaju obvezu uspostave neovisnog tijela koje će provoditi imenovanja, odnosno mehanizma koji će nadzirati njihovu transparentnost i rezultate predstavljati javnosti.

Na temu HRT-a, Paško Bilić istaknuo je i to da u planovima njegova restrukturiranja ne treba ići iz perspektive menadžmenta u privatnim kompanijama, odnosno kako ne treba komercijalizirati HRT i učiniti ga još sličnijim privatnoj televiziji. Nasuprot tome, poziva znanstvenu i akademsku zajednicu da promiče ideju javnog servisa kao pružatelja vrijednih medijskih sadržaja koji u tržišnim uvjetima ne bi mogli zaživjeti. U tijeku rasprave spomenut je i nedavni aneks ugovora između Vlade i HRT-a kojim se potonji, osim putem mjesečnih pristojbi, sufinancira i direktno iz državnog proračuna, što može dodatno ugroziti njegovu autonomiju naspram političke garniture. Alternativa tome bilo bi povećanje iznosa mjesečne pristojbe, no to bi se teško moglo opravdati sadašnjom razinom kvalitete sadržaja.

Za razliku od javnog medijskog servisa, većina preostalih medija dijeli ozbiljniji strukturni problem. Osim klasične “dvostruke lojalnosti” prema publici i oglašivačima, istaknuto je i to da se sve veći udio samog oglašavanja obavlja preko digitalnih platformi i za njih, čime se zapravo ugrožava jedan od rijetkih preostalih izvora prihoda medija u digitalnoj sferi. Povrh toga, kao dodatni pokazatelj niske razine medijskog pluralizma u Hrvatskoj Bilić spominje i sve veću homogenizaciju sadržaja. Medijskim portalima danas je lakše no ikad prenijeti sadržaj, bilo s državne novinske agencije, bilo s drugih portala, pri čemu najčešće izostaje njegova kritička, a ponekad i leksičko-stilska obrada. Uz sve to, portali u svrhu privlačenja (preostalih) oglašivača sve češće teže “klikabilnim” naslovima i thumbnailovima, što rezultira daljnjom tabloidizacijom digitalnog medijskog prostora.

Izazovi regulacije digitalnog medijskog prostora

Što više znamo i razmišljamo o medijima danas, svjesniji smo težine izazova na koje bi sustavna medijska politika trebala odgovoriti. Unatoč sve većoj homogenosti, medijski prostor danas, upravo zbog toga što se izmjestio prvenstveno u digitalnu sferu, postaje sve teže definirati, potom regulirati, a onda i ocijeniti njegov utjecaj na, recimo, demokratsku kulturu ili politički pluralizam u nekom društvu. Medijski sadržaj na društvenim mrežama u sve većoj mjeri kreiraju anonimni pojedinci, influenceri, ali i botovi. Uostalom, osim prijetnje od dezinformacija, širenje primjene umjetne inteligencije i sve veća uvjerljivost deepfake sadržaja još nisu postali predmetom zakonske regulacije, a nose implikacije koje je teško u potpunosti sagledati. 

Na Lupigi je prošle godine donošenje ovog akta opisano kao retorički korak naprijed. Po obuhvatnosti i sustavnosti istraživanja na kojem se temelji, kao i po broju zajedničkih problema koje prepoznaje u medijskom polju, EMFA svakako predstavlja korak naprijed. Platforme su, uostalom, konačno prepoznate kao relevantan strukturni faktor, i to je veliki pomak. Međutim, budući da se jednim dokumentom nastojalo zahvatiti što više toga odjednom, odnosno pročešljati cijeli sektor – od prava čitatelja medijskih sadržaja, preko sigurnosti urednika i novinara, do transparentnosti u javnom oglašavanju i imenovanju na upravljačke položaje u javnim medijima – ostaje dojam da se nekih stvari akt dotaknuo tek da ih spomene i prepusti nekim budućim, konkretnijim legislativnim rješenjima. 

Sudeći po ovom dokumentu, čini se da Europa u ovim izazovnim vremenima na planu zaštite slobode medija ipak zna što želi i koje vrijednosti zastupa (uredničku autonomiju, novinarske standarde, sigurnost novinara i urednika, transparentnost vlasništva) i to treba pozdraviti, no prema odgovoru na pitanje kako doći do toga, odnosno implementaciji, znat ćemo hoće li korak naprijed ostati samo retorički.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Postavljeni tematski okvir bio je zaista širok, pokrivajući većinu relevantnih pitanja koja se inače prolaze na općim, tematski neusmjerenim predizbornim sučeljavanjima, poput životnog standarda, stambenog pitanja, zdravstvene zaštite, obrazovanja, vanjske politike, antikorupcije, demografije, energetike i ekologije. Razina znanja i uključenosti sudionika od teme do teme varirala je, no rečeno je uistinu mnogo, pa bi taksativan pregled odgovora na tematske cjeline bio dug i nezahvalan posao upitne koristi. Umjesto toga, istaknut ću neke lajtmotive razgovora, točke slaganja i neslaganja, ali i naglasiti poneki notable absence; ono relevantno, a prešućeno (ili tek ovlaš spomenuto), bilo u odgovorima ili u postavljenim pitanjima.

Jedna od ozbiljnijih i sadržajnijih sekvenci cijele rasprave dogodila se odmah na početku, na temi kvalitete života. Ivana Brajdić spomenula je potrebu za regulacijom agencijskog i platformskog rada u smjeru tretiranja tih subjekata kao poslodavaca, što bi za sobom povlačilo i jačanje kapaciteta inspekcije rada, uz potrebu za uvođenjem studentskog rada u staž. Sara Medved složila se i dodala kako bi se takvom odlukom dio proračuna koji sad ide Studentskom centru preusmjerio u 1. i 2. mirovinski stup, ali i u zdravstveni sustav. SC ima obavezu ulagati 12,5 posto prihoda od studentskih ugovora u unaprjeđenje studentskog standarda, no Periša ističe kako se to ne događa i kako bi se ta sredstva mogla uložiti u obnovu infrastrukture.

Ipak, retorike su se razlikovale, posebice na relaciji pozicija-opozicija. Maksimilijan Šimrak uglavnom je isticao rast plaća i kreditnog rejtinga, ponekad ne adresirajući samo pitanje ili uopće ne iznoseći mišljenje, prepuštajući ga predsjedniku svoje stranke i aktualnom premijeru. Igor Peternel, kao veteran okružen prilično mlađim kandidatima, najviše od svih zagovarao je prepuštanje društvenih problema tržištu nasuprot političkim intervencijama. Svi ostali (uključujući Šimraka) smatrali su kako se nešto treba učiniti s državnim stambenim fondom – aktivirati ga (iznajmiti) ili prodati i uložiti novac u izgradnju novog. Sudeći po predizbornom programu, Most predlaže i jedno i drugo: 20-ak tisuća neaktivnih državnih stanova planiraju prodati za stanovanje mladih obitelji, a potom graditi nove stanove za javni najam. Nejasno je, međutim, zašto u tom slučaju ne iznajmiti i stanove u postojećem državnom stambenom fondu.

Spomenut je i POS, no istaknuto je i kako se on odnosi na manju skupinu mladih koji su kreditno sposobni (Brajdić) i kako je on jedan od uzroka rasta cijena nekretnina. Nitko nije spomenuo, primjerice, mogućnost vraćanja osobnog poreznog odbitka po udjelu troška stanovanja u osobnom dohotku, a koji je ukinut još 2010. tijekom vlade Jadranke Kosor. Također, razlike između oporezivanja dugoročnog i kratkoročnog najma u korist potonjeg za same iznajmljivače kao eventualni uzrok rasta cijena dugoročnog najma nisu uopće adresirane, a za porez na nekretnine, već jako dugo latentnu temu i jedan od “vrućih krumpira” hrvatske politike, eksplicitno se založila samo Ivana Brajdić iz Možemo. Iako tema stanovanja ima veze i s građevinskim sektorom koji kao malo kad gradi nove stanove u Zagrebu i apartmane, hotele, resorte i čitava naselja na obali, o probleme preizgrađenosti u kontekstu divljeg investicijskog urbanizma koji narušava urbana i ruralna područja i što bismo mogli u vezi toga nitko se nije očešao.

Tematska cjelina o zdravstvenoj skrbi i mentalnom zdravlju nije donijela mnogo novih ili hrabrih zaključaka te se svodila uglavnom na opis stanja. Više sudionika (Peternel, Šimrak) istaknulo je potrebu o nacionalnom konsenzusu za restrukturiranje zdravstva, koji bi uključivao i vlast i oporbu, dok je Sara Medved istaknula važnost preventivnih politika koje uključuju i druge resore, a tiču se, primjerice, socijalne zaštite i kvalitete okoliša. Periša je naglasio problem nedostatka liječnika primarne zdravstvene skrbi koji onda opterećuje hitne prijeme i bolnice, ali i preveliku centraliziranost zdravstvenih usluga općenito. Ipak, nitko nije istaknuo problem sve većeg outsourcanja zdravstvenih usluga privatnim klinikama, kao i prateće dijeljenje podataka o pacijentima bez njihove privole; o jednom takvom dogovoru između Vlade, KBC Zagreb i korporacije Roche pisala je nedavno za Novosti Nataša Škaričić.

Unatoč tome što je potom postavljeno pitanje o problemu dostupnosti obrazovanja za djecu iz siromašnih obitelji i iz ruralnih ili izoliranih krajeva, nitko od govornika nije se dotaknuo obrazovne i opće socijalne izoliranosti romske nacionalne manjine i činjenice da većina mladih Roma ne završava osnovnu školu, što im drastično smanjuje šansu za formalno zapošljavanje. Ta je problematika bila izostavljena i iz Nacionalnog programa za mlade, čije je uvjete donošenja na sučeljavanju kritizirala Sara Medved, a o kojima je za portal srednja.hr izvijestio Hrvoje Debeljak. Program, ističe Debeljak, ne spominje LGBT+ mlade, mlade u sustavu alternativne skrbi ni mlade s invaliditetom, a iz odluke o osnivanju radne skupine za izradu programa vidljivo je da su dvije trećine njenih članova činili predstavnici vlasti. Na sučeljavanju je spomenuta i slična situacija prisutna u novoosnovanom Nacionalnom savjetu mladih, čijih 15 od 19 članova su ujedno i članovi vladajuće stranke. Iz Mreže mladih Hrvatske, ujedno jednog od organizatora sučeljavanja, još su u listopadu priopćili kako takav Savjet ne može pretendirati na reprezentativnost koju državna tajnica Josić pokušava plasirati.

U dijelu razgovora koji se ticao kulture istaknuta je nedostupnost kulturnih sadržaja u manjim mjestima, važnost umjetničkog obrazovanja i sudjelovanja u kulturi, kao i nezavisne kulturne scene. Ipak, nije se govorilo o novim i participativnijim modelima (su)upravljanja kulturnim centrima i javno-civilnim partnerstvima koja uključuju udruge u kojima velik udio čine mladi. Uz to, već neko vrijeme znamo kako su  nestanak nezavisnih kulturnih tiskovina, kulturnih rubrika u mainstream medijima, kao i nezavisnih kina samo neke od pretpostavki daljnje homogenizacije i tabloidizacije društvenog života.

Dva najkonkretnija pitanja postavljena su pred kraj razgovora: ono o uvođenju građanskog odgoja kao nastavnog predmeta u škole, te o spuštanju aktivnog i pasivnog biračkog prava na navršenih 16 godina. Tu se i očekivana svjetonazorska podjela najjasnije ispoljila, s predstavnicama SDP-a i Možemo koje su podržale oba prijedloga, HDZ-ovim i DP-ovim predstavnikom protiv, dok je Periša (Most) bio neodlučan i pozivao na istraživanje prije donošenja odluke o spuštanju dobne granice za biračko pravo, što podupire tezu o sve većoj scijentizaciji politike u današnjem tehnokratskom i neopozitivističkom intelektualnom kontekstu: što god da je posrijedi, najbolje je prepustiti stvar znanstvenicima – rješenje koje sve češće predstavlja surogat političkom odlučivanju.

Sve u svemu, sučeljavanje su obilježili vidljiv nedostatak konkretnih prijedloga političkih mjera van par socioekonomskih aranžmana i relativna neambicioznost u prijedlozima, a kratko vremensko ograničenje izlaganja samo jednim dijelom opravdava nedostatak operacionalne razrade. Primjerice, skoro svi sudionici su potvrdili da se treba usmjeriti na željeznicu nauštrb osobnih automobila, no nismo saznali ništa o tome kako to misle učiniti. Nedovoljna tematska usmjerenost nije pomogla, pa se previše pričalo o svemu, a dobar dio razgovora i nije imao baš direktne veze s mladima, dok su se neka pitanja i zaključci ponovili više od jednom (klimatske promjene, pa onda ekološke investicije par pitanja i pola sata kasnije!).

Dinamici sučeljavanja su, uz tematsko sužavanje, svakako mogla pomoći i pitanja iz publike u kojoj je bilo dosta predstavnika medija i civilnog društva, a za koja nije bilo predviđenog vremena. Pomoglo bi i to da su sve stranke na sučeljavanje poslale one kandidate koji se u profesionalnom životu ili barem u okviru izrade predizbornog programa bave pitanjima mladih, poput obrazovanja, zaštite njihovih prava ili društvenim, kulturnim i političkim angažmanom, što ovdje baš i nije bio slučaj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Obnova Gradskog dramskog kazališta Gavella započela je još u ljeto 2017. s radovima na sceni Mala Gavella. Zapleta nije nedostajalo – prvi izvođač bankrotirao je tijekom radova, nakon čega se raspisao novi natječaj i nastavilo s drugim izvođačem, da bi se 22. ožujka 2020. dogodio i potres koji je oštetio konstrukciju i značajno proširio opseg potrebnih zahvata. Tijekom dugog procesa obnove, a potom i sanacije potresnih oštećenja, kazalište je sa svojim predstavama gostovalo u drugim kulturnim ustanovama u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj, uključujući brojna kazališta i kulturne centre. Za to vrijeme izvedbeni kapacitet prostora Gavelle povećan je izgradnjom scene Mala Gavella, rekonstruiran je foaje, postavljen je novi pod pozornice i instalirana nova rasvjeta.

No, u finalnoj fazi radova, mediji su izvijestili o nizu propusta vezanih upravo uz novu scenu: od jednog ulaza koji otežava cirkulaciju ljudi i transport scenografije, problema s ventilacijom i reflektorima, odsustva klimatizacije i prostora koji bi biljeteri, šaptači i sufleri koristili za odlaganje odjeće. Osim toga, do Male Gavelle dolazi se stepenicama, što je čini nedostupnom osobama s invaliditetom i drugim osobama otežanog kretanja. Upitom gradskim uredima za graditeljstvo i za kulturu saznali smo kako projektom obnove kazališta nije bio predviđen lift koji bi pristup novoj sceni omogućio svim zainteresiranim posjetiteljima. Ipak, istaknuli su i kako je postupak javne nabave za naknadnu ugradnju lifta već proveden, a radovi se očekuju ovo ljeto. Doduše, u financijskom planu Gavelle za 2024. ne može se, barem zasad, pronaći stavka koja bi odgovarala toj najavljenoj investiciji.

Na upit o pristupačnosti prostora iz Gavelle ističu kako je od 1995. kazalište prilagođeno osobama s invaliditetom; rampe olakšavaju kretanje, na raspolaganju je i biljeterska služba. Također, putem suradnje s udrugom Dodir kazalište omogućuje praćenje predstava slijepim osobama ili onima slabijeg sluha uz pomoć naratora koji u tonskoj kabini preko mikrofona i odašiljača prenosi što se događa na sceni, a naraciju je moguće pratiti putem prijamnika i slušalica. Ipak, ugradnja lifta osigurala bi veću inkluzivnost prostora, a samim tim i mogućnost sudjelovanja građana u kulturnom životu, koje ne bi smjelo biti određeno tjelesnim ograničenjima i poteškoćama.

Unatoč ponovnom otvaranju, obnova zgrade u kojoj se nalazi Zagrebačko gradsko kazalište “Komedija” još nije skroz završena. Nakon što su krajem protekle godine dovršeni renovacija fasade i ugradnja novih instalacija, prema financijskom planu za ovu godinu osigurano je još 2.15 milijuna eura za cjelovitu energetsku obnovu koja će uključivati klimatizaciju i ventilaciju, kao i novu vanjsku stolariju te novu rasvjetu, a sve će se financirati sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Aktualni ravnatelj Miljenko Puljić je u intervjuu za Nacional 2021. istaknuo kako objekt u kojem se kazalište nalazi od svog osnutka 1950. zapravo već neko vrijeme ne odgovara tehničkoj složenosti suvremenih produkcijskih zahtjeva. Uostalom, sam objekt nije u vlasništvu kazališta ni njegovog osnivača, Grada Zagreba, nego je dio kompleksa franjevačkog samostana Sv. Ćirila i Metoda i u crkvenom je vlasništvu. Sve to potaknulo je aktualnog ravnatelja Puljića, ali i prošlog, Niku Pavlovića, na zaključak kako je Komediji potreban novi prostor adekvatnog kapaciteta i tehničke opremljenosti, ali i čistog imovinsko-pravnog statusa.

Iz Gradskog ureda za graditeljstvo ističu kako će Komedija nakon provedene obnove nastaviti djelovati u istom prostoru i kako je za njenu završnu etapu, kao i za sve dosad, ishodovana dozvola samostana, dok se na upit o uvjetima ugovora koji definira taj odnos, gradske vlasti nisu izjasnile. Ako su špekulacije o preseljenju prije obnove i mogle držati vodu, sad je jasno da će se obnovljeni prostor u koji se ozbiljno investira nastaviti koristiti, unatoč inherentnim manjkavostima i podstanarskim statusom Komedije u prostoru koji je tijekom pandemije franjevcima služio i za održavanje misa.

Što se tiče pristupačnosti, kazalište Komedija spada u “poluprilagođene” institucije, kako je na blogu Kultura na kotačima karakterizira Maja Popović. “Glavni ulaz je nepristupačan, pošto do njega vode stepenice, tako da osobe u kolicima u dvoranu mogu ući puteljkom koji vodi do stražnjeg ulaza, pored kafića kazališta”, opisuje. U dvorani su pak postavljena pomična sjedala koje je moguće maknuti, kako bi više osoba u kolicima moglo zauzeti mjesto. Blagajna kazališta osobama u kolicima dostupna je iz dvorane, no ipak postoje određeni problemi: “Ulaz u dvoranu je relativno strm, pošto dvorana nije u razini s pločnikom, stoga pri ulasku treba biti i mrvicu oprezan”, pojašnjava Popović i dodaje kako u kazalištu nažalost nema ni prilagodbe za slijepe i slabovidne posjetitelje.

Udruge osoba s invaliditetom već dugi niz godina sudjeluju u kreiranju dokumenata koji za cilj imaju povećanje inkluzivnosti kako kulture, tako i života u cjelini, a jedan od njih je i Zagrebačka strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, koja uz osnovnu fizičku pristupačnost pomoću lifta ili rampe, predviđa i druge dimenzije pristupačnosti, poput osiguravanja podnaslova (theatre captioning) u kinima i kazalištima, što još uvijek nije rašireno.

U kontekstu ove teme valja podsjetiti i na ambiciozni Program razvoja kulture Grada Zagreba koji je Gradska skupština Grada Zagreba usvojila 13. prosinca 2023. Tim dokumentom planira se opremanje prostora kulturnih ustanova digitalnom tehnologijom koja pristup sadržajima omogućuje osobama s oštećenjima vida i sluha, kao i osposobljavanje zaposlenika ustanova za njezino korištenje. Na tom planu iz Grada ističu kako će odobravati sredstva za opremanje ustanova u smjeru veće dostupnosti, ali i inkluzivne programe, a kao pozitivan programski primjer navode Gradsko kazalište Žar ptica, koje je u studenom 2023. prikazalo tematski inkluzivnu dječju predstavu Mala Frida, uz koju su osigurani audio-deskripcija, prevoditelji na znakovni jezik i pojednostavljen tekst o predstavi. Prilagodbe u svrhu pomoći u praćenju predstava djeci i drugim osobama s invaliditetom bit će označene i na mrežnoj stranici kazališta, ističu. Pionirskom ulogom u inkluzivnosti istaknuli su i Scenu Vidra, koju još od 1981. na temelju ugovora sa Savezom slijepih koristi Satiričko kazalište Kerempuh. Jedan od korisnika Vidre je Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, no ona ugošćuje i druge aktere nezavisne kulturne scene.

Ipak, unatoč prisutnosti programa koji potiču sudjelovanje osoba s invaliditetom, one se generalno još uvijek suočavaju s brojnim preprekama koje uglavnom ostaju neadresirane. Iz Udruge invalida rada Zagreba na upit o pristupačnosti ističu probleme previsokih stepenica i nedostatka rukohvata u kazalištima koja su, generalno, u prilično starim zgradama, a skučenost prostora i mali razmak između redova sjedala dodatno demotiviraju osobe ograničene ili otežane mobilnosti odlazak u kazalište. Drugi čest diskvalificirajući faktor za praćenje predstava je, ističu, oštećen sluh, što bi se moglo adresirati uvođenjem znakovnog jezika ili već spomenutom projekcijom podnaslova. Također, u Udruzi vjeruju kako bi bilo vrijedno provesti istraživanje koje bi uključilo osobe s invaliditetom kako bi se o ovim problemima više saznalo iz prve ruke.

Projektna financiranja inkluzivnih programa, poput radionica, edukacija i izvedbi, predstavljaju određen iskaz predanosti radu na inkluziji, no do većih pomaka na razini ozbiljnih gradskih ustanova dolazi se teško i sporo. Upravo je to razlog kako se, posebice po pitanju većih ustanova, pozitivne primjere inkluzivnih praksi moguće relativno lako pobrojati i prezentirati (par gradskih muzeja, među kojima se širinom zahvata na planu inkluzivnosti ističe MSU). S druge strane, iako je prisutnost tematski orijentiranog programa u kulturnim centrima i knjižnicama značajna za destigmatizaciju fizičkih i duševnih poteškoća, ukoliko je glavnina kulturnog programa kojem osobe s tim teškoćama mogu prisustvovati onaj koji je samo njima prvenstveno i namijenjen, to jest bolje od ničeg, no njihova kulturna marginaliziranost u tom slučaju, nažalost, perzistira. Iako su prostori poput već spomenute scene Vidra važni za kulturnu aktivnost, dodirne točke s ostalim kulturnim ustanovama za osobe s teškoćama ograničene su na manji dio muzeja koji te teškoće uspijevaju koliko-toliko adresirati i premostiti.

Obnove gradskih kazališta Gavella i Komedija predstavljale su priliku da se ona učine dostupnijima, no po dosadašnjim rezultatima čini se kako inkluzija dolazi tek kao naknadna misao. U drugom slučaju, također svojstvenom gradskoj vlasti, inkluzija je nešto što je već realizirano samom činjenicom da se netko negdje time bavi i da Zagreb to financijski potiče, bez spomena na svijest o nedostacima i problemima gradskih ustanova koje organizacije civilnog društva, u ovom slučaju udruge osoba s invaliditetom, opetovano ističu. U tom i slučajevima poput ovog deklarirana potpora nekom cilju djeluje kao svojevrsni štit od nepoželjne pretjerane samokritičnosti.

Radi pojašnjenja, gradonačelnik Tomašević je na tjednoj konferenciji za medije u listopadu kao motiv za neobnavljanje ugovora s dosadašnjim partnerima naveo izvješće Državne revizije u kojem se ističe važnost provođenja javnog natječaja za korištenje prostora u vlasništvu Pučkog otvorenog učilišta, što u ovom kontekstu nije bilo zadovoljeno. Iz tog razloga Upravno je vijeće u travnju prošle godine dosadašnjim korisnicima produžilo ugovor na samo šest mjeseci, a ne godinu dana, kako se prakticiralo od početka suradnje 2016. godine. S druge strane, Šipuš je istaknuo kako ga Upravno vijeće POU-a do 29. rujna nije informiralo da taj ugovor neće biti produžen niti ga je zvalo na razgovor kojim bi se najavio prekid suradnje. Kako je gore spomenuto izvješće o financijskoj reviziji POU-a objavljeno još 14. listopada 2022. godine, bilo je dovoljno vremena da se ovakva situacija – o kojoj se Upravno vijeće nije javno očitovalo – izbjegne.

Sukladno smjernicama revizora, natječaj je i objavljen sredinom prosinca na web stranici Pučkog otvorenog učilišta. Uz istaknutu nužnost transparentnog poslovanja u raspolaganju gradskim prostorima, kao dodatni motiv za raspisivanje natječaja zagrebački gradonačelnik spomenuo je i korekciju povlaštene cijene najma prostora. Tako se postojeći iznos, koji je dosad iznosio otprilike tisuću i pol eura mjesečno, uz odvojenu cijenu za dnevni najam velike dvorane u iznosu od 200 eura, podiže na gotovo 6100 eura mjesečno (s PDV-om), uz jamčevinu u trostrukom iznosu najma. Također, prema natječajnim uvjetima vidljivo je i kako namjera Upravnog vijeća nije promjena namjene prostora – prvi uvjet koji ponuditelji moraju osigurati je 80 % programa koji žanrovski obuhvaća rock, elektroniku i jazz, dok 20 % može ići na druge programe, a drugi je da se stalno uz programsku i mimo nje vrši i ugostiteljska aktivnost, što je ujedno i financijski imperativ koji bi se vjerojatno usvojio i kad ne bi bio uvjet. Uz to, čini se i kako su ranija nagađanja o tome da će prostor biti namijenjen neprofitnim subjektima bila bez osnove, pošto u dokumentu nema riječi o tome.

Natječaj kojim bi se trebala ispraviti višegodišnja neregularnost zakupa prostora objavljen je prilično kasno, a rok za predaju dokumentacije, koja uključuje kompleksne stavke kao što su program odvijanja kulturno-umjetničkih aktivnosti i niz drugih dokumenata čije prikupljanje može trajati tjednima, veoma je kratak i nezahvalan (20 dana od objave natječaja). Upravnom vijeću POU-a, uostalom, ovo nije jedina briga, pošto je prošle godine dva puta poništen natječaj za ravnatelja ustanove, a u obrazloženju u oba slučaja stoji neimenovanje prijavljenih kandidata. Vijeće će i u ovom slučaju procjenjivati pristigle prijave, a točka 13. javnog poziva sugerira da je glavni kriterij kod ponuda financijska povoljnost, odnosno visina predložene mjesečne zakupnine po principu tko ponudi više – njegovo.

Naravno, ukoliko ispunjava sve uvjete natječaja, a jedan od njih je i obaveza natjecatelja da dostave dokaz da su unazad pet godina kontinuirano organizirali autorske glazbene programe i vrše ugostiteljsku djelatnost. To s jedne strane osigurava prostor od moći i utjecaja golog novca bez pokrića u kompetenciji i stručnosti na planu organizacije kulturnog programa, ali s druge iz natjecanja isključuje niz subjekata koji imaju što za ponuditi, ali nisu toliko dugo u poslu, kao i one bez ozbiljnog početnog kapitala, neprofitne, volonterski bazirane i slično. Svi natjecatelji će 19. siječnja moći prisustvovati otvaranju ponuda u prostoru Pučkog otvorenog učilišta, a ugovor o zakupu sklopit će se s najpovoljnijim natjecateljem u roku od 30 dana od dana donošenja odluke.

Što se tiče prostora bivšeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade, tada zvanog “Moša”, a potom OTV doma, čini se da će se on nastaviti koristiti u postojeće svrhe, barem dok ne krenu sanacijski radovi koji su najavljeni u tekstu natječaja, a koji bi trebali riješiti neke kronične probleme ovog spomenika kulture (o njima su detaljno pisale arhitektice Zrinke Paladino i Ivana Haničar Buljan u studiji Od  Moše do Boogalooa). Prostor ovu obnovu čeka dugi niz godina, a opseg problema proizašlih iz nepravilnog korištenja, neodržavanja, ali i niza nepropisnih intervencija doveli su ovaj arhitentonsko i dizajnerski reprezentativan modernistički objekt, koji je inicijalno imao obrazovnu namjenu, na rub oronulosti. Hoće li ovaj natječaj označiti početak boljeg upravljanja i transformacije Pučkog otvorenog učilišta, ostaje za vidjeti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.