Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nadolazećoj klimatskoj kataklizmi unatoč, svijet ide dalje. Godine se izmjenjuju, godišnje liste se pišu. Uostalom, da nije sklonosti čovječanstva ka samozavaravanju i kognitivnoj disonanci, živote bismo proveli u kontinuiranom vrisku. Ironično, isti ti mehanizmi preživljavanja vode nas u propast. No, dok čekamo taj trenutak konačnog sučeljavanja s ništavilom, vrijedilo bi pažnju usmjeriti upravo na onu glazbu koja je odlučila staviti čačkalice između naših kapaka, natjeravši nas da promatramo svijet kakvim stvarno jest.

Proslavimo, stoga, glazbenice koje su odlučile biti nepristojne, angažirane i odrješite. Poklonimo se glazbenicima koji su se s bukom konstantne patnje u svijetu izravno suočili ili je kroz svoj rad uvažili, a u zapećak gurnimo Jonnyja Greenwooda, Thoma Yorkea i njima slične koji pred genocidom uporno žmire ili drugima mažu oči.

Iako u svakom trenutku svijetom tinjaju ratovi i konflikti – čak i kad nam se čini(lo) da živimo u razdobljima mira – proteklu je godinu najsnažnije obilježio upravo jedan takav masakr, onaj u Gazi. Engleski producent i reper Gaika u eseju za siječanjsko izdanje časopisa The Wire tako piše o odgovornosti umjetnika u ovoj i sličnim situacijama: “Slava može poslužiti kao oružje masovnog odvraćanja pažnje ili može postati oruđem kojim će se one u poziciji moći podsjećati na stvarnost. Vjerujem da je umjetnikova odgovornost da koristi svoj društveni status i uvažavanje koje ponekad prati umjetničko djelovanje kako bi privelo_la odgovornosti one koji vladaju nepravedno.”

Kao da su ga poslušale, mnoge glazbenice iskoristile su svoj umjetnički rad u 2024. kao kanal za poruke otpora i borbe, ali i empatije. Dok su na albumu Cool World američki nojzeri Chat Pile uronili u sve strahote posljedica klimatskih promjena, najeksplicitnijima i najangažiranijima u političkom smislu pokazali su se kanadski postrokeri Godspeed You! Black Emperor. Već samim naslovom, njihov album “NO TITLE AS OF 13 FEBRUARY 2024 28340 DEAD” tjera slušatelje, novinare i tiskovine da se suoče s obimom tragedije izraelskih zločina u Palestini, izmičući mogućnost relativizacije ili zanemarivanja same tematike albuma kroz larpurlartističku prizmu.

No koliko je njihov naslov brutalan, toliko je zvukovni sadržaj topao i uzvišen, smješten u niz vinjeta koje postupno grade tenzije slojevima električnih gitara i gudača, a zatim ih razvezuju u teksturama prožetim, bučnim klimaksima. Uokvirivanje surove palestinske stvarnosti i eksplicitnog političkog diskursa u GY!BE-ov uobičajeno euforičan glazbeni jezik na trenutke dotiče granicu patetike, no ipak na kraju iznosi trijumf radikalne empatije.

Nasuprot konstantnim proglasima koji pristižu iz rokizmom zadojenih antiwoke krugova, rock je dakle i u 2024. nastavio biti angažirana forma. Mdou Moctar je s Funeral for Justice dodatno podcrtao revolucionarni naboj svog stvaralaštva ispalivši rafal gitarskih rifova i zapaljivog pustinjskog rocka prema (francuskim) uzurpatorima u rodnom Nigeru. Na drugom kraju svijeta, kalifornijski death/doom metal sastav Tzompantli na nadnaravno teškom i brutalnom albumu Beating the Drums of Ancestral Force poseže za tradicionalnim instrumentima i glazbenim elementima astečke i drugih kultura s područja Meksika kako bi se obračunao s kolonizatorima svih vrsta.

Kod nas, istinski lijeve ideje kroz različite oblike (post-)hardcorea, punka i grindcorea iznijeli su pulski Zvezde grajnda (Jedemo zemlju) i zagrebački Kijamet (Dok je daha). Potonji su kombinacijom direktnih ali poetičnih antikapitalističko-anarhističkih tekstova inspiriranih Silvijom Federici, Markom Fisherom i Walterom Benjaminom te razlomljenog ali eksplozivnog hardcorea zaslužili i titulu hrvatskog albuma godine u inače mršavoj konkurenciji.

Osim tim univerzalnim narativima, rock se tijekom 2024. bavio zeitgeistom i kroz nešto intimnije perspektive. Jedan od najznačajnijih glazbenika s eksperimentalne scene u Richmondu u Virginiji, Samuel Goff, na avant rock ploči This Is My Body, This Is My Blood nudi refleksiju vlastita odrastanja u kršćanskom fundamentalizmu američkog Juga putem grozničava spoja noisea, metala, free jazza i industrijski obojene ambijentalne glazbe.

Koristeći slično eklektičnu paletu zvukova i stilova, sludge duo The Body na drugom ovogodišnjem albumu The Crying Out of Things – prvi, podjednako sjajni Orchards Of A Futile Heaven izdali su u suradnji s producenticom, DJ-icom i vokalisticom Dis Fig – na površinu izvlači gnjusni id čovječanstva, pa ga kanalizira kroz istovremeno bolne i katarzične metalno-elektroničke eksperimente. Kod njih se čak i svijetla melodija iz Spielbergovih Bliskih susreta ubrzo guši u tami.

Kontinuirana katastrofa u Palestini motivirala je glazbenice i etikete i na konkretnije djelovanje, rezultiravši nekolicinom odličnih kompilacija čija se zarada prosljeđuje humanitarnim organizacijama i akcijama u Gazi. Spomenuti The Body samo su jedan u nizu iznimnih izvođača (Fatboi Sharif, Elucid, rRoxymore, Rachika Nayar, Saint Abdullah, YATTA, Yaeji) koji se pojavljuju na najboljoj od njih, raznim oblicima eksperimentalne glazbe posvećenoj RESIST COLONIAL POWER BY ANY MEANS NECESSARY njujorškog kolektiva i diskografske kuće PTP.

Istovremeno, kompilacija TRA​И​Ƨ​A pod vodstvom neprofitne organizacije Red Hot baštini srodne iako nešto umjerenije eksperimentalne forme zahvaljujući komadima Lucy Liyou, Adrianne Lenker, Jlin, Moor Mother i niza drugih glazbenica, dok svoje djelovanje usmjerava na afirmaciju i uzdizanje transrodnih i nebinarnih umjetnica.

Kod obje kompilacije posebno su značajni glasovi glazbenica koji stvaralaštvo crpe kako iz crnačkog nasljeđa tako i sadašnjice. REVELATOR američkog repera i producenta Elucida najbolji je primjer angažiranog hip hopa koji stoj bok uz bok s klasnim manifestom #RICHAXXHAITIAN američkog repera haićanskog podrijetla Mach-Hommyja te dnevnikom kapitalističke depresije Nobody Planning To Leave njujorčanskog dua ShrapKnel. Kao na impozantnim radovima s billyjem woodsom u sklopu dua Armand Hammer, Elucidova perspektiva je široka i pronicljiva.

Osim uobičajenih društvenih tema vezanih za američku svakodnevicu, njegovi stihovi u kombinaciji sa sirovom, hrđavom produkcijom DJ Haram na stvari ZIGZAGZIG tako ostavljaju metaforičnost po strani kako bi izravno svjedočili hororima koji u 4K-razlučivosti pristižu iz Gaze. Na sličnim valnim duljinama, sveprisutna eksperimentatorica Moor Mother koristi The Great Bailout kako bi dostavila potentnu dozu spoja afrofuturističke poezije i grube, free jazzom, noiseom i hip hopom nadahnute glazbe.

U tom se rubnom području između džeza, soula, hip hopa i eksperimentalne glazbe smještaju i sjajni Mourning [A] Blkstar s Ancient​/​/​Future, dok Vijay Iyer (Compassion s Lindom Oh i Tyshawnom Soreyjem), Amirtha Kidambi (New Monuments) i Les Amazones D’Afrique (Musow Danse) nadomještaju mogućnost eksplicitne komunikacije kroz tekstove uvodeći duboku izražajnost i liričnost u samu glazbu. Ona komunicira revolt, suosjećajnost, otpor i snagu volje kroz univerzalni jezik, bilo da nadahnuće pronalaze u policijskoj brutalnosti i smrti Georgea Floyda ili u tretmanu glazbenica u panafričkom području.

Poput džeza, elektronička glazba eksperimentalnog tipa, odnosno široko područje koje uključuje sve od ambijentalnih tvorevina i dekonstrukcija klupskih stilova pa do harsh noisea, također po svojoj prirodi teže komunicira ideje, pa spas pronalazi u metaglazbenim elementima. Konceptualne okosnice, vizualizacije, eseji i niz drugih tehnika mogu poslužiti za eksplicitnije uokvirivanje ideološkog nauma, no oni najbolje funkcioniraju kad ih se barem donekle osjeća kroz samu estetiku glazbe. U tom su smislu tijekom 2024. najuspješnije bile Manja Ristić, NikNak, Eiko Ishibashi, Dialect i Richie Culver.

Ristić je nekoliko sjajnih ovogodišnjih izdanja na međi field recordinga, ambijentalne glazbe, slobodne improvizacije i zvučnih skulptura zaokružila s Calypso’s Dream, novom elektroakustičnom suradnjom sa škotskim sound artistom Markom Vernonom, čiji pejzaži crpe zvukove s Mljeta pa ih usmjeravaju na propitivanje komercijalizacije prirode i kulture.

Glazba Eiko Ishibashi za film Evil Does Not Exist Ryusukea Hamaguchija tematski je slično ekološki orijentirana, dok su njeni slojeviti i pažljivi ambijentalno-džezerski zahvati poslužili kao podnarativ samoga filma.

Dok se Richie Culver na Hostile Environments poput Ishibashi i Ristić fokusira na konotacije života u kapitalizmu, promišljajući siromaštvo kao psihičku i fizičku klopku, engleske producentice NikNak i Dialect gledaju u budućnost, tražeći u njoj posljedice sadašnjosti koju živimo.

Ondje NikNak s Ireti pronalazi postapokaliptičnu pustopoljinu, nadahnutu u jednakoj mjeri afrofuturizmom, filmom Blade Runner i videoigrom Cyberpunk 2077 te ju pretače u iščašene ritmove techna, junglea, dubstepa, fusiona, R&B-a te njihovih hibridizranih oblika.

Dialectov Atlas of Green, pak, odlazi još dalje u budućnost, pa otkriva nevine, gotovo pastoralne ambijentalne minijature ogrnute toplim sintesajzerima – simbole utopije koja će jednoga dana izrasti na pepelu naše civilizacije. Jer temperature su možda privremeno pale, no budućnost obećava samo toplinski krešendo.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Misli su mi se tokom 2024. često vraćale na tezu TV–kritičara Jamesa Poniewozika da živimo u zlatnom dobu mid TV-a, to jest serija koje su većinom samo… onak’, okej? Koje nisu uopće loše, imaju zvučna glumačka imena, snimane su na atraktivnim lokacijama s izdašnim budžetima i nećete se dosađivati uz njih, niti će vrijeđati vašu inteligenciju… Ali nisu ni sad nešto za pamćenje jer igraju uglavnom na sigurno, poput nekog algoritmičkog odjeka starijih, originalnijih serija.

Pa za početak, evo pet serija kod kojih mi se štošta svidjelo, ali uz pokoju značajnu ogradu…

3 Body Problem

Dok većina neujednačenih serija kakvoćom varira od epizode do epizode, ova o sudbonosnom kontaktu čovječanstva s vanzemaljskom civilizacijom je jedna od onih ekstremnijih koje drastično osciliraju od scene do scene: u jednom se trenu divite čudesnom spektaklu i jasno vam je zašto je svaka epizoda koštala 20 milijuna dolara, da bi već u idućem aterirali u, kako netko na internetu reče, fizičarsku verziju Friendsa, samo što nije sitcom nego kao neka jeftina, poluamaterska drama za mlade. I dok to sve ide na dušu showrunnerima (a to bi bila ona dva mamlaza što su upropastili GoT) koji su adaptirali kultnu SF–trilogiju Liu Cixina, on je pak taj koji je, koliko sam skužio (jer nisam nažalost još čitao knjige), odgovoran za neke momente u radnji – inače jako, jako zanimljivoj – koji iziskuju nadljudske napore da se suspregne nevjerica.

Recimo (slijede lagani spojleri – ne preveliki, ali ipak spojleri, pa preskočite ostatak odlomka ako se ne želite spojlati!) ako se na brodu bad guysa nalazi hard disk s krucijalnim podacima, a nominalni good guysi ih idu onesposobiti (čitaj: poklati) tako što će brod sasjeći nanovlaknima – tko im garantira da nanovlakna neće pritom sasjeći i sam hard? Pa, Cixinov rezon je nešto kao da nanovlakna naprave tako sitan, fini rez da se hard onda može opet sastaviti bez problema i to je to, case closed. I je li stvarno moguće da je jedna napredna vanzemaljska civilizacija u stanju napraviti kompleksnu virtualnu videoigru, a da istodobno nije uopće upoznata s konceptom – fikcije?! A i vi gnjavite s pitanjima, šta sad, tako je kako je i točka! I kako je, pobogu, moguće da čim su javno obznanjena imena wallfacera, da San-Ti nisu istog trena počeli nad njima provoditi svoju mentalnu torturu? E, tu sam već odmahnuo rukom, kontajući da će odgovor vjerojatno biti u stilu “jer… midiklorijani?” (pričao sam nedavno s prijateljem koji je čitao knjige i pitao ga kako je u to njima objašnjeno, on mi kaže da jednostavno nije LOL).

Elsbeth

Ovaj spin–off serije The Good Wife najproceduralniji je od svih dosadašnjih procedurala bračno-autorskog tandema Roberta i Michelle King i mada nisam inače nešto lud za proceduralima, Elsbeth je dovoljno pitka i šarmantna da je elegantno odagnala moje strepnje da bi, u dozama većima od onih u The Good Wife, luckasta naslovna junakinja brzo mogla postati iritantna… Samo što je, avaj, procedural u maniri Columba, a kako već imamo Poker Face, nisam siguran koliko su nam baš potrebna dva howcatchem serijala u opticaju? Elsbeth je ujedno i najmanje ambiciozna od dosadašnjih serija Kingovih, bez eksperimenata s formom i tonom, dok je klasna dimenzija svedena na to da se zabavljamo gledajući kako bogati(–ish) zlikovci bivaju neumitno privedeni pravdi – premalo za jednu seriju iz radionice dvojca koji je opetovano demonstrirao da je itekako u stanju preispitivati privilegije svog dobrostojećeg liberalnog miljea.

Only Murders in the Building

Ako me prva sezona možda i nije toliko oborila s nogu kao mnoge, nisam ni ja mogao ostati indiferentan na kemiju trija Martin–Short–Gomez i mada mi centralna misterija i nije bila osobito intrigantna, priznajem da je rasplet bio dobar. Za razliku od druge sezone, gdje su mi i zaplet i rasplet bili za instantni zaborav – slično kao i u trećoj, gdje je usto i glavni trio većinu vremena bio razdvojen i što će mi takav Only Murders? PLUS radnja na Broadwayu, s brodvejskim songovima i sve, što mi je kao brodvejofobu dodatno smanjilo gledljivost… Tako da sam već bio spreman dići ruke od serije i dao sam četvrtoj sezoni šansu tek nakon što sam vidio koliko puno ljudi govori da je najbolja nakon prve i rekao bih da je meni… još i bolja? Jer ima impresivno kompleksan, a skladan Rube Goldberg mehanizam od misterije i jako mi se sviđa i kako je toplo docrtan odnos između Charlesa i Sazz… S tim da i dalje mislim da je deset epizoda po sezoni za ovakvu seriju previše: nizanje lažnih tragova zna biti jako zamorno, u potrebi za popunjavanjem minutaže OMITB zna postati ipreblesav za vlastito dobro, a meta-šale na račun nepotrebne inflacije stunt castinga ne mijenjaju činjenicu da je uspjeh serije doveo do, pa, nepotrebne inflacije stunt castinga?

Pachinko

“Nježna međugeneracijska drama o svakodnevnom životu jedne obitelji u sjeni velikih povijesnih događaja… E, jesmo spomenuli da se radi o korejskoj obitelji usred japanske okupacije?” Ovo vjerojatno ne bi bio osobito privlačan pitch niti većini korejskih gledatelja, a kamoli onih zapadnjačkih, tako da ne čudi što i u drugoj sezoni serija nastavlja prolaziti relativno ispod radara. I dalje pratimo dvije glavne vremenske linije, jednu u daljoj i drugu u bližoj prošlosti. I dok u dijelovima oko Drugog svjetskog rata i poraća Pachinko ostaje jedna od najdivnijih tekućih serija, upadljiv je kontrast s dijelovima radnje u osamdesetima koji su počeli ozbiljno patiti od zamora materijala: zna se po cijele epizode ne zbivati praktički ništa, da ne spominjem repetitivnost Solomonove priče (prvo je bio bešćutna korporativna ajkula da bi onda otkrio da ipak i dalje ima dušu, e da bi sad opet otkrio da može i dalje biti korporativna ajkula, ali… možda ima još i dušu? Hej, ajmo vidjet pa opet ukrug, zašto ne!), pa ostaje nadati se da će dio u osamdesetima uskoro živnuti – ako serija uopće bude obnovljena za treću sezonu. Ako će ovako nastaviti, bolje da ga se skroz riješe.

The Penguin

Prvih sedam epizoda, manje-više sve mi je bilo na mjestu. Jest da mi na prvu nije imalo baš smisla kako sav taj polusvijet redom prihvaća ponude za suradnju s glavnim likom iako se stalno iznova pokazuje da će ih ovaj nemilo zajebati prvom prilikom kada mu to bude oportuno – ali sam se onda sjetio da je to i praktički sažetak političke karijere Donalda Trumpa pa dobro, okej, never mind! I jest malo teško za progutati da u Arkhamu već minimalno deset godina ima ta neka nova ludilo droga, a da za cijelo to vrijeme nije nikako završila na crnom tržištu Gothama, al’ ajde, progledao sam im kroz prste jer sam uživao u bravuroznim izvedbama Colina Farrella i Cristin Milioti, uz kvalitetnu količinu mafijaških prejebavanja te međusobnih zabijanja i metaforičkih i doslovnih noževa u leđa da me zabave po putu…

Samo da bi onda veliki zaključak na kraju balade bio da su – uhhhh – oni najgori među nama psihopati koji bez zadrške lažu, muče i ubijaju ljude kako bi stekli veću moć i više resursa? Pa ne treba mi osam epizoda HBO-ove serije za taj velebni “uvid”, dovoljno mi je da otvorim novine, bilo koji, svaki prokleti dan! A posebno sam kivan što je jedna tako banalna poanta podebljana tako okrutnim epilozima za jedinih dvoje likova u seriji do kojih mi je bilo stalo: pretpostavljam da je trebalo biti potresno, ali ja sam doživio tek kao sadističko iživljavanje nada mnom kao gledateljem. 

A sad – ovogodišnje serije koje vam mogu manje-više bezrezervno preporučiti.

15. We Are Lady Parts

Ponekad mi je teško kao glazbenom geeku isključiti taj dio mozga – neprofesionalna deformacija, jebiga – pa iako jesam svjestan da nije poanta ove humoristične štorije o zgodama i nezgodama žensko–muslimanskog punk benda da bude muzikološki precizna studija… A gle, znam da je jako tanka granica između punka i drugih vrsta rocka i da štošta može proći pod punk, ali da jedan “punk” bend ima, između ostalog – glanc country-pop pjesmu o Malali? I da svi živi znaju njihove pjesme, iako nisu još niti kročile nogom u studio?! Ali kao što rekoh, it’s a me problem. Nakon što je u prvoj sezoni odrađena geneza benda, u drugoj dolazimo do najzanimljivijih pitanja – od onih bazičnijih (“Koliko smo voljne raditi kompromise da bi ostvarile komercijalni uspjeh?”), pa do nekih već specifičnijih (“Trebamo li u svojim pjesmama eksplicitnije progovarati o društvenim problemima, ili je već i to što smo neapologetski muslimanski bend sa šaljivim pjesmama dovoljno politično?”).

14. Hacks

Ako je prva sezona imala, kao što je Maja Rogulj lijepo primijetila, dinamiku u mnogočemu nalik romantičnoj komediji, samo što je umjesto ljubavnog odnosa u središtu onaj poslovni (između vremešne komičarske dive Debore Vance i njezine nove scenaristice, milenijalke Ave), druga sezona mi je već bila… A znate onaj dio u romantičnim komedijama tipa pola sata pred kraj, kad Ona sazna da On nije od početka imao iskrene namjere, na što on očajnički zavapi “A–a–ali to što sam te pozvao na prvi spoj samo zato što sam izgubio okladu s dečkima iz brokerske firme / avijatičarskog kluba / tvornice sireva (prekrižiti po potrebi), to ne znači ništa, odmah nakon toga sam se iskreno zaljubio u tebe, moraš mi vjerovati!”. Ona pobjegne sva u suzama i onda odvojeno jedno za drugim pate i uzdišu dok svira neki isprdak sa zadnjeg albuma Johna Mayera ili Noaha Kahana, a mi kolutamo očima jer bi se sad, kao, trebali praviti da ima ikakve šanse da neće opet na kraju završiti skupa?

E pa, drugo ukazanje Hacks mi je bilo otprilike to – samo razvučeno na cijelu sezonu, stoga mi je bilo olakšanje što je u trećoj gotovo u startu apsolvirano da su Deborah i Ava par (poslovni, jel) i to je to, nema više izmotavanja: jedna drugoj najbolje prijateljice, same sebi nerijetko najgore neprijateljice, s usponima i padovima kao i svaki par te začkoljicom na kraju sezone koja nanovo mijenja dinamiku njihovog odnosa na način da se ful veselim nastavku. 

13. Abbott Elementary

S jedne strane, čini mi se kao da američka humoristična industrija i dalje prolazi kroz fazu u kojoj se svjesno distancira od starih navada zbijanja šala na račun slabijih, nemoćnih, deprivilegiranih članova društva, a da istovremeno nema uvijek najjasniju sliku kako bi taj novi, humaniji humor točno trebao nasmijati… Ali sam, s druge strane, čovjek kojeg je i ovako i onako teško naglas nasmijati, pa kad mi se god učini da bi serija poput Abbott Elementaryja mogla biti i smiješnija – ne znam da li to realno uopće išta znači, nisam pametan? No na svaku epizodu se uredno dva–tri puta zasmijuljim, a glavne likove serije – učitelje u osnovnoj školi s pretežito crnačkim đacima – doživljavam kao svoje TV–prijatelje s kojima ću se uvijek rado podružiti i to je u biti sve što tražim od jednog sitcoma, tako da sve pet.

12. Kite Man: Hell Yeah!

Ako vam je kriterij za kreativnu uspješnost jednog spin-offa da na neki suštinski način odudara od matičnog serijala, Kite Man pada na testu jer je u biti ista Harley Quinn – isti humor, isti tempo i tip šala, isti omjer humora i emotivnih momenata – samo s fokusom na druge likove. I priznajem da nisam prionuo gledanju s baš nekim entuzijazmom, misleći se zašto je spin-off baš o njemu, od svih mogućih likova iz Harley Quinn. Ali u tome dijelom i jest poanta – da netko može djelovati kao potpuni jado ako gledamo samo koliko se profesionalno ostvario, kako se batrga na prenapućenom poslovnom polju (u ovom slučaju onome superzlikovaca) gdje su svi ili sposobniji ili probitačniji od njega, ali i da izvan karijerne sfere ima itekako poželjne i hvalevrijedne kvalitete kao čovjek. Kao, naprimjer, to da je dobar partner koji uvažava želje i brige svoje cure i stvarno mu je stalo do dobrobiti i nje i njihove veze… I ne poričem nikome pravo na njezino/njegovo grimdark užiće (i meni je, evo recimo, jedan od filmova godine Des Teufels Bad koji je, ono, depra na depru), ali ako mene pitate – ma jebeš Pingvina, ovo je DC serija godine!

11. Ripley

Samo mala digresija, kad smo već kod ovogodišnjih filmova, da preporučim – pod uvjetom da vam je do filmova koji nisu horori per se, ali su svejedno jako creepy i duboko uznemirujući pa stoga oprez – kanadski psihološki triler Red Rooms (kod nas dostupan na HBO Maxu) u kojem glavna junakinja razvije nezdravu opsesiju suđenjem jednom serijskom ubojici. Nema tu sad nekih Pingvinovskih šema tipa da se vraćamo u njezino djetinjstvo da vidimo gdje je sve pošlo po krivu, štoviše ne saznamo ama baš ništa konkretno o tome zašto je takva kakva je, ali vidimo da je kompleksna ličnost i ponukani smo da striktno iz njezinih akcija i reakcija probamo dokučiti misterij njezinog unutarnjeg života…

Za razliku od Toma Ripleyja, amoralne ljušture od čovjeka za koju je upitno ima li uopće ikakav unutarnji život osim nezajažljive potrebe za usponom na društvenoj ljestvici po bilo koju cijenu. Ni u njegovom slučaju ne saznajemo što ga je učinilo takvim, niti nas to realno uopće zanima – gledamo da bi vidjeli u koji će idući kut stjerati i kako će se ovaj put izvući i dokle će uopće moći tako. A da bi nam se malo olakšalo što smo na osam epizoda zarobljeni s tom nulom od čovjeka, tu je za noir netipičan i osvježavajući mediteranski setting te uvijek sjajni Andrew Scott u naslovnoj ulozi.

10. What We Do in the Shadows

Nakon što su zastranili u četvrtoj sezoni pretjeranim odlaskom u anything goes vode, WWDITS se odmah zatim, zapanjujuće brzo, doveo u red prisjetivši se kako je ipak najsmiješniji kada ne ide previše u fantastiku, nego jednostavno smješta svoj kvartet narcisoidnih i mahom ne baš najbistrijih vampira u najobičnije ljudske situacije. Završna šesta sezona je na istom tragu, osim što je još šašavija. I je opet malo anything goes, ali nasreću samo u pogledu parodiranja nasumičnih filmskih klasika koji bi danom scenaristu_ici pali na pamet. Cijenim što su otišli na skoro pa vrhuncu, ali će mi svejedno nedostajati.

9. Rivals

Ova priča o rivalstvu britanskih televizijskih tajkuna u osamdesetima je svojevrsna prestižna sapunica i nemojte to shvatiti kao uvredu, niti kao omalovažavanje s moje strane. Samo kažem da ima i nas kojima sapunice nisu nešto na što prezrivo gledamo svisoka, nego nam je jednostavno potencijalnih nekoliko stotina epizoda nečega prevelika vremenska investicija koja usto podrazumijeva dosta narativnog praznog hoda i repetitivnosti jer stotine epizoda, k tome često i uz produkcijsko šparanje gdje je god i koliko je god moguće… E, ali što ako bi uzeli koncentrat svega najsočnijeg iz sapunica i sabili ga u osam visokobudžetnih, ludo zabavnih epizoda koje izgledaju kao da se ni na čemu nije štedilo? Zapravo je nevjerojatno da nema više serija poput ove.

8. Evil

Evilov investigativni trojac u službi katoličke crkve kroz prve tri sezone bi u svojim procjenama navodno paranormalnih slučajeva na koncu obično bio – više Scully nego Mulder. Često bi bilo i eksplicitno potvrđeno da tu nema ni “p” od paranormalnog, a kada se činilo da bi i moglo biti nešto više, to je uvijek bilo zakočeno mogućnošću da je riječ samo o uobrazilji nekog od likova… Kako je Evil odmicao, taj lik je sve češće bila časna sestra Andrea – koja je u izvedbi vazda potcijenjene Andree Martin prerasla u najjače oružje serijala – i mada je i u finalnoj četvrtoj sezoni ostalo moguće da su si svi ti demoni samo u njezinoj glavi, scenaristi_ce su ovaj put rekli_e “ma k vragu sve”, dali oduška svom unutarnjem Mulderu, nizajući živopisne demone kao na tekućoj traci, i priveli ovu neodoljivo sumanutu seriju kraju u velikom stilu.

7. Girls5eva

Kada su nakon dvije sezone na NBC–jevom streaming servisu Peacock Girls5eva bile neslavno otkazane, našle su novi dom na Netflixu – logično s obzirom da je autorica serije, Meredith Scardino, bila u scenarističkom timu Netflixovog humorističnog hita Unbreakable Kimmy Schmidt – samo da bi, evo, prošlog tjedna i tamo dobile nogu zbog slabe gledanosti. Što je velika šteta, jer je treća sezona ove serije o ponovnom okupljanju naslovne girl–grupe čije su članice sad već u srednjoj dobi – bila najbolja i najsmiješnija dosad, pa čekirajte svakako ako volite humor iz šire manufakture Tine Fey, a nekako vam je promaklo. 

6. English Teacher

Kada, na početku zadnje epizode prve sezone English Teachera, glavnome liku Evanu Marquezu – otvoreno gej učitelju u teksaškoj srednjoj školi – skrušeno dođe učenik koji želi izaći iz ormara i pita bi li mu mogao dati kakav savjet, ovaj ga zatečeno pogleda i na trenutak se čini da slijedi epizoda s Porukom u kojoj će eskalirati sve dotadašnje tenzije između Marqueza i homofobnih roditelja pojedinih učenika… Samo da bi ga Marquez poklopio u stilu “Dobro, koja je ovo godina?! Pa nismo više u osamdesetima… Izlazak iz ormara? A neš’ ti men’ problema, imaš masu kvir klinaca u školi, odi njih pitaj, šta tu mene gnjaviš!” – i epizoda ode u skroz drugom smjeru.

Jer English Teacher je moderna, progresivno nastrojena serija koja izvlači humor, između ostalog, i iz toga koliko ine druge serije i filmovi slabo razumiju moderni svijet. Pa tako i u jednoj ranijoj epizodi dio razreda otkaže Marquezu poslušnost, pravdajući se raznoraznim ispraznim “woke” frazetinama – i dok bi to u mnogim drugim serijama bio moment u kojem se autori razotkrivaju kao reakcionari koji termin woke koriste neironično, bez navodnika i stvarno misle da je ljevica danas “otišla predaleko”, rasplet ne samo da je sve samo ne to, nego još i usput najkonzervativniji od glavnih likova, učitelj tjelesnog, ispadne ljudina samo takva! To je bio moment u kojem sam znao da je ovo posebna serija i zadivljujuće je kako su i drugi junaci English Teachera u svega osam epizoda od početnih, naizgled sitcomovskih karikatura stasali u punokrvne, slojevite likove i još znaju biti baš smiješni, kud ćeš bolje?

5. Fallout

Ostaje vidjeti je li uspjeh Deadpoola i Wolverinea pokazatelj da superherojski žanr možda i nije tako mrtav kao što se čini ili je ipak bio samo njegov labuđi pjev (u komercijalnom smislu jel, iako mi je i film kao film bio skroz dobar), ali zasad se čini da se do daljnjeg manje–više sve big $$ karte stavljaju na ekranizacije videoigara. I mada jedan namćorski dio mene smatra da bi talenti najvećih kreativaca filmske i televizijske industrije mogli biti i bolje upregnuti, igre će se očito nastaviti masovno ekranizirati htio ja–ne htio, pa kad je već tako – neka bar budu ovako dobre? Nisam nikada igrao Fallout (nisam, štoviše, nikada igrao ništa ni na “plejki” – i šta vam to uopće dođe, jel mislite na longplejku? #MeSoBoomer) pa ne znam koliko je toga u seriji iz igre, a što je novoosmišljeno, ali sam cijenio agresivno čudački štih i, da budem iskren, ne sjećam se puno toga osim da mi je bilo preprePREzabavno.

4. Baby Reindeer

Prije nego što sam pogledao seriju, čuo sam od nekih bliskih mi ljudi (i bilo je to u dvije-tri različite društvene prigode, da se ne bi sad tko osjetio osobno prozvanim!) da je sve to lijepo i zanimljivo, ali da lik iz Baby Reindeera ima toliko specifičnu životnu priču da se nikako nisu mogli poistovjetiti s njim. Nakon što sam naposljetku pogledao, ja… evo, ne znam? Okej, niste nikad imali stalkericu poput Marthe, u redu. Jest da su blaži oblici stalkanja već nešto uvriježeniji i da znam i ozbiljne ljude srednjih godina koji će tvrditi da je, recimo, diskretno stalkanje nekoga u koga ste zaljubljeni sasvim normalno i prihvatljivo ponašanje, ali dobro, niste bili stalkani, ne možete se poistovjetiti s tim, mogu uvažiti…

Ali onda dođe ona famozna četvrta epizoda i, da, nadam se da je većina nas imala dovoljno sreće u životu da nismo morali proživjeti nešto baš toliko traumatično, ali nije stvar u tome, nego je po meni ključno kako se Donny nosio s traumom. Sve one stvari koje je potom radio koje se u teoriji čine kao zadnje stvari što bi ih netko s takvom traumom radio, a opet… Mislim, dogodi ti se nešto ružno —> navede te da se ponašaš iracionalno, u najboljem slučaju kontraintuitivno, u najgorem autodestruktivno. Čini mi se kao pattern u kojem se svatko može bar malo prepoznati? Nažalost.

3. Shōgun

Isprva sam si mislio: okej, godina je 2024., zar smo mi na bjelačkom zapadu stvarno toliko malo mentalno uznapredovali da nam se ovako raskošna priča o borbama za prevlast u Japanu u razdoblju Edo i dalje može prodati jedino ako nas za rukicu vodi jedan europski bjelački lik? Koji je još i bahati seronja koji svojim domaćinima nije u stanju ponuditi ništa osim nešto know-howa oko pomorskog ratovanja (iako je, ako sam dobro skužio, tek navigirao brodom, pa ne znam baš ni otkud mu toliko precizno poznavanje vojnih manevara?), ali ga ovi svejedno prvo toleriraju, a kasnije tetoše preko svake mjere? Pa, i dalje mislim da je serija mogla proći i bez lika Johna Blackthornea, ali kad su ga već zadržali, adaptirajući bestseller Jamesa Clavella iz 1975. – skidam kapu kako su do kraja serije izvrnuli trop o bjelačkom spasitelju. I skidam kapu na svemu općenito, ovo je bilo baš emotivno i uzbudljivo i transportirajuće televizijsko iskustvo i najradije bih da nisu najavljene dodatne sezone samo zato jer je Toranaga najveća legenda ikad i htio bih da sad, nakon svega što je jadan pretrpio, napokon ima malo mira u životu!

2. Interview with the Vampire

Čovjeku dođe da se zapita: zašto ne mogu sve serije biti ovakve? Pametno napisane, prekrasno snimljene, besprijekorno odglumljene; bogato razrađenih likova, uvijek s nekim iznenađenjem iza ugla i ne samo zato da bi se zadržala gledateljska pažnja nego i jer je točno ono što bi tako postavljeni likovi, kad bolje razmisliš, i učinili; serije o vampirima koje nam ih predstavljaju kao romantična, seksi stvorenja kakvima ih katkad volimo zamišljati, ali i kao pompozne šupke u kakve bi se zasigurno pretvorio svatko tko bi “poživio” stotinama godina; serije za čiju je treću sezonu najavljeno da će jedan od glavnih likova – vampir – osnovati glam rock bend i krenuti na turneju da uzvrati na sve objede na svoj račun i sve dosad je bilo toliko dobro da ni ne strepim da se serija odjednom pretvorila u sprdačinu, nego ushićeno pomislim: “Toooooo, TO! BRING IT ON!!!”

1. Industry

“Karika koja nedostaje između Euphorije i Successiona“, često su prenošene riječi kojima je kritičarka Joy Press opisala ovu seriju o grupi djevojaka i mladića koji se bore za svoje mjesto u nemilosrdnoj financijskoj industriji. Opis jest malo reduktivan i vrijedi tek za prvu sezonu-dvije, ali se dosta citira jer gotovo svakoga pouzdano zaintrigira, a i mladež u Industryju se svakako ne jebe i ne drogira ništa manje od one u Euphoriji… Osim što je ovdje puno više seksa na ekranu, bar na prvu, i koliko god da je pritom riječ o nezdravim seksualnim odnosima, u skladu s onom otrcanom izrekom da je sve na svijetu o seksu, osim seksa koji je o moći – činjenica jest i da je uloženo puno truda da te scene budu stvarno hot. I jesu! Ali su i zapravo izlišne, jer kako ih je iz sezone u sezonu bilo sve manje, serija je istodobno bila i sve bolja i bolja.

A što se usporedbe sa Successionom tiče… Pa, izuzev generalnog financijersko-bogataškog okružja, jedina stvarna paralela je da dobar dio vremena uopće ne kužite niti se pretjerano trudite skužiti što ovi pričaju, kakve točno dealove sklapaju, samo znate da kad krivulja na burzovnom indeksu ide gore = dobro, krivulja ide dolje = loše… E, ali koliko to zna biti napeto, pa to nisu istine! Burzovno mešetarenje je ovdje prikazano kao ono što i jest, fensi verzija kockanja s brutalnom visokim ulozima. Dodajte k tome još jednu od glavnih junakinja koja je izluđujuće sklonu rizičnom ponašanju i jednog lika za kojeg kasnije saznamo da je ekšli ovisnik o kockanju i govorimo o razinama adrenalina i stresa na razini najboljih filmova braće Safdie. Bilo je momenata kada sam morao doslovno pauzirati seriju i otići u drugu prostoriju da zapalim cigaru kako bih smirio živce!

I okej, ne mogu kriviti nikoga kome je već pun kufer serija o groznim ljudima koji rade grozne stvari, ali mi je i impresivno kako, čim pomislim da nema tog dna bezočnog oportunizma koje nije već dosegnuto, netko iznova izvede neku podlost koja me ostavi bez daha… No opet, nitko ovdje nije ni skroz-naskroz grozan i koliko se god gnušao koječega što rade, i dalje mi je stalo do Yasmin i Harper i želim da nađu kakav-takav unutarnji mir; k vragu, stalo mi je čak i do Erica! A i serija me podsjetila kako je Getting Away with It od Electronica baš divna pjesma, pa joj hvala i na tome.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Plavokose žene nastavile su razgovor u kojem sam ih očito prekinula, i koji nisam htjela prisluškivati, ali mogla sam kristalno čuti svaku riječ. Pričale su o nečijoj bolesti i u tom sam trenu odlučila da ću biti diskretna i profesionalna i neću zapisati stvari koje čujem. Bit ću, što se toga tiče, muha na zidu, ali nepismena. 

Žena koja je sjedila bliže rubu balkona, i koju ću zato i zbog dominacije razgovorom odsad zvati Žena 1, komentirala je nešto o tome kako se sve ljudi znaju obući za kazalište. Možda je prenaglo prešla s teme bolesti, a možda sam samo zazujala, ali dobila sam dojam da prihvaća svačije modne odabire. Onda je nastavila:

“Neke su došle u tenisicama… To je sramota. Ok, ne mogu svi biti markirani, ali odi u Zaru i kupi si jednu lijepu crnu haljinu. Ne možeš doći u trapericama i tenisicama. Malu crnu haljinu i gotovo!”

Trepnula sam i protrljala prednje nožice, odnosno ruke. 

U glatkom jeteu (baletni skok s noge na nogu, op.a) prešla je na Ivanu Kekin i “ovu Sandru… kak se zove.”

Benčić, šapnula sam u sebi.

“Užasno priproste osobe kojima je to sve što su u životu postigle. One se ne žele civilizirati! Žele biti poludivlje!”

U dvorani je vladao polumrak i tihi žamor; gledala sam u orkestar koji se namještao dolje u svom prostoru koji je podsjećao na pakao.

“Vidjela sam ovu jednom, ima tetovirane nekakve lastavice. Ma oni su ti na nečemu svi. I ta kosa, koja je bila masna, dignuta negdje u neko gnijezdo – kakav ti primjer možeš dati?! Ne znaju ni di su ni šta su. Da ti ne velim ta Sandra kak se uopće zove… Benčić!”

“Jooooj!”, uključila se Žena 2.

“Nije bedasta, al je priprosta i iritantna. Ona je kontra svega i jebe majku svima, ali nije nikad došla s nekim konkretnim rješenjem. A kak ide okolo… Ne bih takva išla bacit smeće. Nema ideju da to tak ne ide. Užas!”

Prije Orašara bila sam na maršu za Palestinu i kad sam rekla kamo ću dalje jedna se prijateljica malo uzbudila što idem na tako ekskluzivan događaj. Kao što Jutarnji list 5. studenog javlja, vlada POMAMA ZA ORAŠAROM – HNK pod opsadom od ranog jutra, pogledajte ogromne redove: “U red smo stale u 4.45 ujutro, i nismo bile prve”. Osjetila sam dužnost sve prenijeti za one koji ne mogu ustati dovoljno rano ili dobiti kartu od Kulturpunkta. 

Orkestar je počeo svirati. Kazalište se smračilo.

Da bar znam išta o baletu. 

Badnjak je u domu Klarine obitelji i slavi se s gostima, dvadesetak otmjeno odjevenih odraslih i djece. Tu je i dvoje sluga. Dječaci, uključujući Klarinog brata Fritza, trče okolo s mačevima, a cure s lutkama. Prava zabava počinje kad se pojavi Drosselmeyer, mističan lik koji uzvanike opčini sposobnošću da udahne život lutkama (balerinama i baletanima) koje onda plešu. Jedan je od lutaka u poludivljem autfitu sa zlaćanom jaknicom i šarenim prugastim tajicama; ima sreće da je na pozornici.

Drosselmeyer Klari poklanja orašara, a ona je oduševljena iako nisam sigurna zašto. U pitanju je predmet koji je primjerenije pokloniti vrani. Unatoč tome, Fritz je toliko ljubomoran da potrga orašara. Klara je neutješna.

Drosselmeyer ga pokušava popraviti, ali slabo mu ide. U svojoj tuzi Klara visoko diže nogu. Orašaru (sad baletanu) ruke stalno padaju i klatare se pa ga smještaju na stolac. Fritz i dečki opet utrčavaju s mačevima, kako to ide u životu.

Onda Klara i Drosselmeyer plešu. Bitno je reći da je Klara puno više djevojka, zapravo žena, nego djevojčica. Također je bitno da sam prije baleta u knjižari kraj HNK pročitala slikovnicu Orašar u kojoj je lik Drosselmeyera predstavljen kao Klarin ujak, pa sam cijeli prvi čin provela uvjerena u njihovo srodstvo. Možda me i zbog toga nešto u intimnom plesu Klare i Drosselmeyera blago uznemirilo.

Večer je završila i gosti se razilaze, a sluge ih ispraćaju. Gledamo kulisu kućnog ulaza u plavom zimskom mraku. Djevojčice odlaze na vrhovima prstiju (pointe). Balet… kakav koncept!

Na ulazu onda stoji Drosselmeyer, koji naglašeno diže kažiprst pred usta i signalizira nam da budemo tihi, pa se uvlači natrag u kuću… Je li problem u meni, jesam ja jedina koja ovo vidi?

Noć je sad i u kući, a Klara ustaje jer ne može odoljeti svom orašaru. Nalazi ga na stolcu i malo pleše s njim (drvenom igračkom). Zatim zaspi naslonjena na taj isti stolac.

Dok Klara spava, Drosselmeyer izvodi solo u njenoj blizini.

Pojavljuje se niz plesnih parova koje je Drosselmeyer prizvao. Klara se uslijed svega budi, očarana.

Odjednom: miševi (plesači)! Prvo stižu četiri miša, koje Drosselmeyer tjera, a onda ih se vraća šest. Ljudski oblici očajavaju. Kralj miševa baca na Drosselmeyera komad sira.

Puno je balerina na sceni, metež. Stiže omanji top koji puca na miševe, i nekakve sanjke. Napokon na scenu stupa Orašar (baletan), koji ima glavu drvenog orašara.

Orašar se bori s kraljem miševa. Rasvjeta poprima disko dimenziju. U tom kaosu miševa i baletana Klara se penje na bor i udara kralja miševa po glavi velikom crvenom kuglom.

On se ruši na pod te prvi i jedini put čujemo nešto što nije Čajkovski – zvukove (smrtnih?) hropaca miša. Zanimljiv izbor!

Ostaje nejasno zašto uopće ubijaju miševe osim zato što su ovdje i žele i sami malo zapartijati. 

Nakon borbe Orašar ostaje ležati, ranjen.

Klara mu okreće leđa i plače na rubu pozornice. Orašar se budi, ali ona to ne vidi. Drosselmeyer joj zato prilazi s leđa, nježno je prima za ramena, okreće prema sebi i draga po glavi.

Sad ću opisati Drosselmeyera, čije ime naprosto obožavam ponavljati: zamislite svaki pristojno odjeveni lik đavla i zamislili ste zagrebačkog Drosselmeyera. Od crne zalizane kose i bradice do jahaćih čizama, ovaj je čovjek doslovno Mefisto.

Orašar je sad punokrvni muškarac s ljudskom glavom. Bravo!

Prilazi Klari, također s leđa, i prima je za ruku. Vrlo se lijepo drže za ruke i izvode baletne figure, npr. on nju nosi. Žena 1 snima sve mobitelom.

Nova scena: snježna šuma, dvorac u daljini. Gledamo ples pahuljica, što zaključujem po brzim pokretima ruku balerina u sjajnim bijelim kostimima.

Orašar i Klara grudaju se nevidljivim grudama. Osim pahuljica-balerina, s neba padaju i prave (lažne) pahuljice. Na kraju im se naravno pridružuje Drosselmeyer.

KRAJ PRVOG ČINA

Izašla sam iz lože duboko pod dojmom i na misiji da saznam ŠTO se to događa s Klarinim ujakom.

Ljudi oko mene, većinom žene, bili su svečano odjeveni. Bilo je dosta crnih i crvenih haljina, šljokica, djevojčica obučenih kao balerine.

Cure na garderobi pustile su me da otvorim deplijan baleta i fotkam postav jer nisam imala 1 euro da ga kupim. Zahvalila sam im s vrlo pretjeranom energijom koju nisu uzvratile nego mi mirno rekle da sve to imam i na netu. Teatar je mrtav?!

Na popisu likova nije bilo nikakvog ujaka. Prelazila sam pogledom niz imena i tada shvatila da se lik zapravo zove…

Drosselmeyer! 

Izgovorila sam njegovo ime u sebi prvi od stotinu tisuća puta. Tko je čovjek koji zvuči kao njemačka psovka? Morala sam doznati.

U maloj vrućici guglala sam “drosselmeyer creep” probijajući se kroz gužvu. Stala sam u red za WC. Gospođe ispred mene dogovarale su se koja će ići prva a koja će držati kapute.

Ne, nisam jedina. I drugi ljudi na internetu, i čitavi tekstovi, komentirali su Klarinog kuma, izrađivača igračaka i čarobnjaka, koji iz sjene povlači konce radnje i uznemirujuće podsjeća na seksualnog predatora.

Je li to čarolija Orašara, pitala sam se. Ili je balet za mene jednostavno… pretvrd orah? 

Izašla sam iz WC-a kao pod Drosselmeyerovom čarolijom. “Znaš kad mi netko kaže ‘Ti si se dobro udala’ – pa jesam, šta sad!”, viknula je jedna žena drugoj uz smijeh. Nekako sam nabasala u bar. “On je umro od melanoma”, rekla je gospođa meni slijeva. Konobarica je točila pića na bijelom stolnjaku. Popila bih nešto, ali možda bolje da ostanem što više pri sebi. Čula sam zvonca koja najavljuju kraj pauze iako nisam bila sigurna čujem li ih ili umišljam. Ipak sam se vratila do lože, klizeći uz zidove poput miša, i stala na vrata. Nitko mi nije bio poznat. Nisam imala pojma tko su ti ljudi. O ne. Je li to još neki baletni običaj koji ne znam, nekakva rošada publike, pas de deux?! Onda sam se sabrala i shvatila da sam na krivom katu, a i na krivoj strani kazališta.

Stigla sam taman da zateknem Ženu 1 u pirueti na tragu Emme Goldman (apokrifno): 

“Ako nemam muzike koji kurac ću to uopće raditi?!”

Razdanilo mi se da govori o božićnom eventu na poslu, na kojem obavezno želi živu muziku. Ona je nastavila:

“Neće mene dve muslimanke zajebavat. Svaki put kad je nešto hrvatsko one nešto počnu izvoditi.
Došla si iz pičke materine i umjesto da šutiš i svaki dan se klanjaš NAŠEM bogu što smo te pustili da dođeš, ti prigovaraš.
Koza blesava primitivna.
Ti si onda jaši na devi, odi u pustinju, pusti nas da slavimo kako slavimo.
Kaže ona meni: Pa imate lampice!”

Žena 2 na to se u nevjerici nasmijala. Lampice?!

“Poštuj običaje! Svi su za osim tebe.
Imamo dovoljno novaca za to. Čuj ono waste of money. Još sam je danas vozila okolo pola dana. To je waste of money, vozikati okolo nezahvalnu glupaču!”

O ne.

Balet se nastavio kao da ništa nije bilo. Žena 1 većinu je vremena snimala, čak i nakon što je jedna djevojka ušla u ložu i rekla: “Ispričavam se, zabranjeno je snimanje”. 

Slijedili su različiti plesovi: španjolski, arapski, kineski. Kad je počeo ruski ples, shvatila sam: “Pa to je Sam u kući!” Kasnije sam pročitala da John Williams nije doslovno koristio Orašara u soundtracku, samo ga je jako kopirao, i poput Čajkovskog služio se celestom, čije ime znači rajska, nebeska. Čajkovski ju je htio jer je tako “božanstveno neobičnog zvuka”.

Žena 1 snimala je dok je princ spektakularno vrtio Klaru, dok je šećerna vila izvodila arabeske, a možda i kad se Drosselmeyer na kraju okrenuo publici i raširio ruke kao da govori “Evo što sam vam sve omogućio!”

“Meni je to predivno; ples, muzika…”, govorila je neka mlada žena dok smo odlazili iz kazališta. Jedan je muškarac pitao starijeg gospodina, valjda oca, kako mu je bilo. “Nisam razumio što se zbiva”, odgovorio je ovaj sramežljivo, pomalo se ispričavajući. “Kako nisi?” Hodala sam dalje s tim pitanjem.

Od petka, 29.11. do danas pogledala sam još četiri različite izvedbe Orašara na YouTubeu. Morala sam razumjeti što je točno taj nezaobilazni božićni klasik. U HNK-u sam očekivala “baletnu bajku” o pustolovini jedne djevojčice, a dobila priču u kojoj je ta djevojčica – mimo ataka na kralja miševa – samo dio noći kojom orkestrira Drosselmeyer. U sveobuhvatnosti njegove magije vidjela sam nešto duboko autoritarno, što sam naravno mrzila.

Bilo mi je zato drago otkriti da u većini Orašara Drosselmeyer nije isti lik kao u zagrebačkom. Makar ključan za radnju, nije toliko sveprisutan ni zlokoban. (Balet u HNK-u završava Klarinim buđenjem kraj stolca, gdje sretno podiže igračku orašara, dok nam Drosselmeyer stoji okrenut leđima, ruku sklopljenih na križima, i ukipljeno gleda u sat iznad kamina. Halo, 666?!)

U meni najdražoj verziji, onoj Marijinskog teatra u Sankt Peterburgu, Drosselmeyera igra baletan koji izgledom i gestama mnogo više podsjeća na zanesenog znanstvenika. Većinu baleta nosi bezazlenu halju – plavu sa žutim zvijezdama – i isti takav čarobnjakov šešir. Klaru igra prava djevojčica, kao i ostalu djecu, što balet čini mnogo više dječjim i boljim; istovremeno stvarnijim i čarobnijim. 

“Ja bih bila orašar ili jedan od ovih vojnika”, čula sam kako jedna djevojčica govori u HNK-u. Ne zanimaju me posebno djeca (narcizam malih razlika), ali te sam se večeri često pitala što vide i kako se provode. 

U Orašaru me možda najviše uznemirio način na koji je Drosselmeyer zavladao Klarinim domom, mjestom koje bi trebalo biti njeno i gdje bi trebala biti sigurna. Zanimljivo, orašari su se poklanjali da zaštite dom od zlih sila. 

I u Sam u kući, drugom nesakralnom božićnom klasiku, dom je središte svega – istovremeno utočište i mjesto nasilja, jer ga Kevin mora obraniti od uljeza.

Dom je srce božićne proslave, a možda je najslavniji dio priče o Božiću to da njeni protagonisti nemaju dom.

Dom vam treba i kad dođete iz pičke materine u neku drugu zemlju.

I ta pička materina, valjda je bila neki dom? 

“To je tako nešto s čarobnom crtom, to je ljudima bijeg od stvarnosti”, rekla mi je sa strepnjom mama kad je čula da ću pisati o Orašaru. 

Coleridge je jedan oblik bijega od stvarnosti nazvao “voljnim susprezanjem nevjerice”. Susprezanje nevjerice potrebno je da bismo u umjetnosti prihvatili nelogične i nevjerojatne stvari te uživali.

Meni je najdraži trenutak u filmu Sam u kući na kraju, kad Kevinov tata na podu njihovog ponovno nevinog doma pronađe zlatni zub jednog od lopova, Harryja, te ga podigne na svjetlo. “Šta je ovo?”, pita se, iako je oko svega drugog blaženo nezainteresiran.

“Da samo znaš šta se tu dogodilo!”, pomislim svaki put. Ali znamo da ne bi povjerovao! Znamo da bi mu bilo previše. Neka velike priče prekrije zvuk celeste. Odrastao čovjek vjeruje u male, opipljive stvari. 

Mala crna haljina, deva, zlatni zub. 

Kako nisi razumio što se zbiva?

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.