Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

Amateri na koje se referiram članovi su Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji su ove sezone imali čak dvije premijere, i to u razmaku od dva mjeseca. Za potrebe teksta pridružit ću im i prošlogodišnju predstavu, s kojom je počela trilogija koju ću kolokvijalno nazvati Trilogija krležijanskog pederluka (objasnit ću ove naizgled oprečne pojmove u nastavku). 

Tekstove i režiju potpisuje komparatist, anglist i germanist Mihael Željko Crnčec, uzbudljiva i osvježavajuća pojava za čiji budući kazališni rad imam opravdano visoka očekivanja. Njegovi tekstovi i režija odlikuju se zrelošću, promišljenim humorom i vještim vladanjem slojevitom i razgranatom građom, kakva često izostaje i kod mnogo starijih i iskusnijih aktera kazališne scene. Prije nego zaronite sa mnom u pregled ovih kazališnih biserčića, predlažem da predstave pogledate online ako niste uspjeli uloviti uživo: Ljubav na Odru (premijera 25.4.2024.), Gorke suze bradate Venere (premijera 5.3.2025.) i Grozomira! (premijera 20.5.2025.). 

Ljubav na odru temelji se na filmu 8 žena francuskog redatelja Françoisa Ozona i na odabranim dramskim i proznim tekstovima Miroslava Krleže. U Crnčecovoj adaptaciji likovi su inspirirani Krležinim ženskim likovima: Laurom Lenbach (U agoniji; Nora Čulić Matošić), Anom Borongay (Zastave; Sara Klobučar), Klarom (Leda; Hana Modrić), Reginom (Povratak Filipa Latinovicza; Emilija Sinjeri), Melanijom Krvarić (Tri kavaljera frajle Melanije; Ivona Jurajec), Šarlotom Castelli-Glembay (Gospoda Glembajevi; Magdalena Tandarić), Jadvigom Jesenskom (Na rubu pameti; Adna Hebib) i Evom (Vučjak; Inja Munić). Radnju je moguće prepričati u par sintagmi: osam žena, kuća usred ničega, jedan mrtav muškarac, poveći broj isprepletenih odnosa i tajne koje izlaze na vidjelo. Za početak, oduševio me jezik koji je ostao dosljedan kroz sve tri predstave, jezično ukusan gulaš krležijanskih izraza, germanizama i kiča da baroku dah stane: 

Ponudila je, ali Ana se boji da će time narušiti već ionako vrlo krhku ravnotežu svoga antiinflamatorno-antihipertenzično-antineuralgičko-antipiretičko-antiseptičkog-antihistaminičko-antimikotičkog koktela, koji bi trebao usporiti širenje avetne sjenke koja joj bdije nad srcem; Natürlich, Medikamente, a to što dnevno popušiš drajundrajcig ili, wie viel, zeksunzekcig cigareta, to isto po apotekarskom receptu? Ili tih elf bis cvelf konjaka koje progutaš između fruštuka i abendesena kak bogomoljka svog mužjaka? 

Svaka od glumica vješto nosi svoj lik, vjeruje mu i prepušta se dobro istajmiranim komičnim momentima i kolektivnoj kemiji. Veo stvaralaštva 30-ih godina 20. stoljeća razbija se uplivom histerično duhovitih i bizarnih obrata poput scene svađe Laure i Šarlote: Šarlota priznaje da je imala aferu s Boženom Begović, koju je prevarila s njezinim ocem Milanom Begovićem, što je dovelo do Boženinog samoubojstva. Laura shvaća da je taj isti Milan Begović i njezin ljubavnik, a ujedno i rival njenog muža. Nakon što otkriju uzajamne veze s njim u okršaj ulaze pištolj i hrvanje, ali i strastveni poljubac. Zna se tko pije, ali ne zna se tko plaća, što je u duhu ove trilogije savršen recept za salve smijeha i gromoglasan pljesak ne samo na kraju predstave, već i na pojedine glazbene numere i replike.

Gorke suze bradate Venere u centru pozornosti imaju cmoljavog i prekomjerno teatralnog Oskara de Fabianija (David Gračanin) kojeg Ana spominje u Ljubavi na odru kao kazališnog redatelja s kojim je postavila jedan dramolet u Parizu te kojeg Laura naslovi kao “jednog od Aninih pederasta, asfaltirani kulturtreger”. S njime su u ljubavnom trokutu njegov sluga Pierrot (David Bakula) i Ganimed, mladi glumac u usponu.

Zaplet se temelji na filmovima Gorke suze Petre von Kant Rainera Wernera Fassbindera i Petar von Kant Françoisa Ozona, a u predstavi se pojavljuju voljeni likovi Ana i Klara iz prethodne predstave, uz dodatak drugih likova inspiriranih Krležom, poput kontese Agate Habzsinics-Gerincsy-Muraközy (Emilija Sinjeri) te Helene von Karling-Lendway (Kata F. Strofa) iliti Jelene Karađorđević, koja je inspirirana likom kontroverzne srpske pjevačice Jelene Karleuše. 

Gračanin plijeni pozornost od prve do zadnje minute predstave svojim besprijekornim razmaženim i hohštaplerskim prenemaganjima i transformacijama u bojažljivo krhko stvorenje, pogotovo u sceni u kojoj se vraća u djetinjstvo i na silu puši cigaretu da bi zadovoljio svoju francuski arogantnu majku Agatu. Čarobna je drag kraljica Kata F. Strofa u ulogama britke Helene i mistične kraljice od Sabe, a pogotovo u najiskrenijem trenutku predstave u kojem njezin jezik (metaforički) reže svo glumatanje: 

Ja znam tko ste Vi gospodine Fabiani, pljujem na ljude poput Vas. Kad Vam dosade vaša kazališta, opere i baleti, spuštate se u ovo blato i gledate nas kao živine u zoološkom vrtu. Sve te Vaše fraze na jezicima koje ja ne razumijem, sve vaše nagrade tamo gdje bi Vam srce trebalo biti, ja Vam se s oproštenjem poserem na to. Ja sam tu da zabavim onu raju vani, a vama su oni nitko i ništa. Hvala Vam na ponudi, ali meni je sasvim fajn ovdje. 

Jedan od omiljenih kazališnih trikova mi je kad sporedni lik dobije svoj trenutak slave i divljački ukrade svu pozornost, što je Bakula napravio sa svojim Pierrotom u dirljivoj sceni u kojoj izvodi Maybe This Time Lize Minnelli te umire. Drugi put. 

Najava predstave bila je medijski popraćena, izdvajam naslov Večernjeg lista: Premijera u zagrebačkom studentskom domu: Predstava ‘Gorke suza bradate Venere’ portretira život jednog zapadnjačkog homoseksualca. Kao naručeni stigli su homofobni komentari internetskih intelektualaca i mislilaca, koji su toliko bizarno napisani da su mi se učinilo da bi savršeno pristajali u sam tekst Crnčecovih drama, potencijalno u monolog Oskara de Fabianija: “sve ovo je dio plana, prvo su nam uzeli jugoplastiku, onda obiteljski zakon, a sad mladima kroz ove predstave peru mozak da zaboravimo tko smo i što smo ma prava umjetnost je umrla onog dana kad su uveli kvinoju u studentsku menzu.”

Grozomira! je kruna ove trilogije i svojevrsni hommage velikoj Miri Furlan. Kako stoji u najavi, ova predstava “crpi inspiraciju iz lova na vještice koji su protiv Mire Furlan početkom ratnih 90-ih pokrenuli hrvatski mediji, političari i njezini kolege u kazališnim krugovima”. Ako sam mislila da su prethodne dvije predstave prepune apsurdnih obrata, nisam bila spremna na Grozomiru!, u najboljem mogućem smislu. 

U središtu radnje je Jadviga Jesenska koju smo upoznali u Ljubavi na Odru, koju Adna Hebib igra kao da joj je rođena jednojajčana blizanka, sa sluhom za tragikomičan ton ove ljubiteljice otrova i skandaloznih ljubavnih odnosa. Ona iskače iz vlaka u pokušaju samoubojstva nakon prekida s ljubavnikom i završava u selu Balegarje, u čijim je stanovnicima usađen strah od glumice-serijske ubojice Grozomire Furijan, ali i nadolazećeg uragana.

Selo se sklanja u kazalište u kojemu dolazi do lavine, prosto rečeno, balege – jedan po jedan lik umire, otkrivaju se tajne dostojne najokorjelijih teoretičara zavjera: tko je ljude pravio u kobasice, tko je oteo čije dijete i prodao u bijelo roblje, tko je sabotirao kočnice Eni Begović, tko je u vezi sa svojim djetetom, tko je zapravo stanovnik konkurentnog sela Izmetarja i tako dalje. 

Kao vrhunac višestrukih obrata izdvojila bih momente u kojima intendantica gradskog kazališta Mica Džigerica (Nora Čulić Matošić) priznaje da je zapravo Josip “Dikan” Radeljak te kada barunica Olga Bukovečka-Cmrok-Paunovac-Tuškanac (Emilija Sinjeri) otkrije da ipak nije Dora Pejačević. Također, dan-danas se grohotom nasmijem kada se sjetim oltara posvećenog Eni Begović na kojem stoji uokvirena fotografija Daenerys Targaryen iz serije Game of Thrones. 

U predstavi se pojavljuje glumica Klara Klanfarova (Hana Modrić), jedini lik koji se pojavio u sve tri predstave. Vjerujući da je jedina preživjela, trijumfalno izlazi na scenu, ali dok pokušava sići s pozornice “kao pravi glumci”, spotakne se i pada mrtva, što sam shvatila kao nagovještaj kraja ove slavne epohe Teatra K. Grozomira! od svojih prethodnica traži više koncentracije zbog sulude količine obrata, ali je ipak najopuštenija i najautentičnija, što bih pripisala slobodi koju je donijelo odmicanje od postojećih predložaka.

Kad se male entuzijastične ruke slože, poboljšat’ se sezonu može. Ova trilogija dokaz je nepresušnih ideja mladih i talentiranih individualki i individualaca koji su, unatoč nevelikom budžetu, uz mudro snalaženje, vreću volje i iskren talent, pokazali da je vrijeme da se sa škripavih dasaka Kina Forum presele na škripave daske institucionalnih kazališta. Selektori kazališnih festivala, gledam vas.

Predstava Grozomira! tematizira takozvani “lov na vještice” koji je pokrenula hrvatska javnost protiv Mire Furlan, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić početkom ratnih 90-ih. U Grozomiri! fokus je pak na glumici Miri Furlan, pa tako njezino mjesto u predstavi zauzima notorna Grozomira Furijan, glumica odgovorna za niz sumnjivih smrti koje su se dogodile širom neimenovane republike.

Grozomira! kombinira uvelike izmijenjenu biografiju Mire Furlan s drugim povijesnim osobama i događajima koji su obilježili hrvatsku predratnu i poslijeratnu povijest, izmještajući likove i događaje u koordinate izmišljenog (znakovito nazvanog) grada Balegarja. Naime, tretman hrvatske javnosti prema Miri Furlan se uzima kao sinegdoha za psihopatologiju jedne nacije, a ona se vraća kao demonska Grozomira, braneći zaborav.

Ulaz na predstavu je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.