Nadovezujući se na prošlogodišnji, zaključen izložbom Svjetlo – ne odustati, novi ciklus nastavlja promišljanje o društvenim, političkim i intimnim temama. Ovogodišnja tematska okosnica je otpor(nost), a fokus je na radovima koji istražuju oblike preživljavanja, svakodnevne taktike opstanka, granice između snage i lomljivosti, kao i na umjetnosti kao obliku tihe borbe i prisutnosti. Radovi mogu tematizirati ruševine i obnove, rituale i memorije, tragove i zračenja, nježne oblike otpora te dokumente postojanja koji svjedoče o upornosti života.

U obzir dolaze postojeći radovi koji se uklapaju u zadanu temu ili novi radovi posebno razvijeni za kontekst izloga Galerije Svjetlo. Izložbe će se realizirati u dogovoru s odabranim umjetnicima u periodu od rujna do kraja 2025. godine.

Prijaviti se mogu pojedinci i neformalni kolektivi s jednim prijedlogom, a organizatori osiguravaju honorar od 600 eura bruto (koji se dijeli unutar kolektiva), kao i promociju i dokumentaciju rada. Radove ocjenjuje tročlani žiri u sastavu Leila Topić, Nives Sertić i Luiza Bouharaoua.

Za prijavu je potrebno poslati kratak životopis (do 800 znakova), koncept rada i vizualno rješenje na adresu: lingonaut.studio@gmail.com, uz naslov Galerija Svjetlo 2025.

Više informacija pronađite na ovom linku.

Rok za prijavu je 20. srpnja.

Izložba je rezultat višemjesečnog rezidencijalnog boravka u Splitu i okolici i realizirana je uz potporu udruge Mavena kao dio godišnjeg izložbenog programa NMG@PRAKTIKA.

Ova izložba označava početak razvoja novog ciklusa radova Trilogija pogleda kojim ova multimedijalna umjetnica, grafička dizajnerica i scenografkinja propituje percepciju vremena i prostora, a koju interpretira kroz odnos čovjeka i prirode, prikazan kroz motive koje pronalazi u Splitu i njegovom zaleđu. Koreografiranjem arhitekture galerije videoprojekcijama velikih dimenzija, čija je namjera usporiti kretanje i potaknuti promatranje, stvorena je imerzivna ambijentalna multimedijalna instalacija. Kao i u svojim prethodnim radovima, nastoji, kako sama kaže, emancipirati pogled te stvoriti prostor empatije i kontemplacije. Izložbu kurira Jelena Šimundić Bendić, dok je tehnički postav realizirao Marin Renić.

Izložba se može posjetiti do 26. srpnja. Radno vrijeme Galerije MKC je od ponedjeljka do petka u vremenu od 18 do 21h. Organizatori_ce preporučuju dolazak u kasnijim satima zbog optimalne količine svjetlosti u prostoru.

Više o poetičnim instalacijama Nives Sertić možete čitati u osvrtu koji je za Kulturpunkt pisala Lucija Radenić.

Srećom, jedna je kuća još na svom mjestu. U središtu grada, malena i stara tristotinjak godina, ugostila je brojne sudionike Karlovac Dance Festivala (KDF) koje je sve redom dočekala i ispratila Marija Spahić. Teško da će se ovaj podatak naći u arhivu. Tamo će stajati da je Karlovac Dance Festival 2011. godine pokrenula udruga Free Dance na inicijativu plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Melite Spahić Bezjak. Udruga je svoje djelovanje započela upravo u središtu grada otvaranjem Info pointa u gore spomenutoj kući, u Križanićevoj ulici, čime se započelo formiranje plesne medijateke i biblioteke. U početku ga je činio materijal koji je Melita skupila tijekom godina studiranja i rada – prvenstveno literatura o plesnoj umjetnosti, te snimke brojnih predstava. Sve je to javnosti brzo postalo dostupno kao neformalna biblioteka, a u prostoru Info pointa održavale su se i projekcije plesnih predstava. 

Ubrzo se arhiv nastavio puniti slijedom aktivnosti udruge. U prostoru su se održavala predavanja, razgovori, projekcije i promišljanja plesa. Edukativne aktivnosti održavane su u klubu Promenada, nakon toga u dvorani Plesnog kluba Dinamic, pa u dvorani Glazbene škole Karlovac. Vrlo kratko satovi plesa i probe održavane su u novootvorenom prostoru Male scene Hrvatskog doma. Udruga je dugo tražila adekvatan prostor, a polovično rješenje nađeno je 2015. godine na karlovačkom Korzu, u nekadašnjoj prodavaonici cipela u prizemlju stare zgrade, s vrlo lošom izolacijom i stropom nedostatne visine za plesnu dvoranu. Otvaranjem prostora koji će dobiti naziv Atelje suvremenog plesa, udruga Free Dance djeluje na dvije lokacije: nekadašnji Info point postaje ured, a novootvoreni Atelje biblioteka i prostor za održavanje aktivnosti – satovi plesa, izložbe, projekcije, radionice, sastanci.

U veljači 2009. Melitina posljednja predstava u Londonu, Duet#1, premijerno je izvedena u Robin Howard Dance Theatreu. Produkcijske aktivnosti udruge započinju krajem 2009. godine predstavom Trapped u klubu Promenada, u koprodukcijii s UPPU ‘’PULS’’. Predstava Duet#1 oživljena je i rekonstruirana u Hrvatskoj na prvom Karlovac Dance Festivalu 2011. godine. Pokrenuti i održati festival suvremene plesne umjetnosti u jednom Karlovcu je nemala stvar. Prvih godina festival se održavao isključivo entuzijazmom. Nakon godina boravka u Londonu, Melita je odlučila djelić međunarodne plesne scene dovesti u Karlovac. Umjetnici su najčešće dolazili o svom trošku, uključivali se ne samo kao izvođači, već i kao voditelji radionica i sudionici plesnih projekata koji su nastajali u trenutku zbivanja festivala. Danas festival uživa relativno zadovoljavajuću, ali nestabilnu potporu lokalnih proračuna i Ministarstva, odvija se u nekoliko godišnjih izdanja, a u izboru programa nastoji se dati jednako prostora i međunarodnom i domaćem suvremenom plesnom stvaralaštvu. Publiku se razvija dosljedno i ovo je jedan od rijetkih festivala suvremenog plesa koji se kontinuirano obraća i najmlađima. Treba spomenuti i inkluzivne radionice i predstave, kao i to da festival od prvog dana njeguje multidisciplinarnost. 

Organizacija festivala i dalje se velikim dijelom provodi volonterski. Mnogo je dobrih ljudi, od kojih velika većina veze sa suvremenim plesom nema, pomoglo u nabavi, nošenju, čišćenju, prijevozu,  svim onim važnima stvarima koje uvijek ostanu – izvan arhiva. No, potreba za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala, tonskih, fotografskih, video zapisa, scenografija, medijateke, kostima, objekata – postojala je od početka rada udruge, a kroz godine je postala i jedno od sredstava razvoja publike. Povodom 15 godina djelovanja Free Dancea, u suradnji s umjetnicom Nives Sertić otvorena je izložba 15 godina plesa za budućnost – Izvedba arhiva. Koncept “izvedbe arhiva” nastao je na temelju istraživanja arhiva udruge. Plesne izvedbene umjetnosti su žive i u nekom smislu nematerijalne, pa se kroz multimedijski postav problematizirao izazov zapisivanja izvedbe. Na izložbi je osnovna faktografija i kronologija Free Dancea izložena u  obliku instalacije kontinuirano praćene zvukovima plesnih predstava. Objekti iz nekolicine plesnih produkcija postavljeni su u prostor kao interaktivna scenografija tj. platforma za “izvedbu arhiva”. Tijekom izložbe, u odnosu s posjetiteljima događala se interakcija i interpretacija, temelj budućeg arhivskog materijala. Tako je ono neuhvatljivo u plesnoj umjetnosti postalo mjesto inspiracije za inovativne prakse arhiviranja. 

Ono što do sad nije aktivirano i otvoreno javnosti je veliki broj istraživačkog tekstualnog bilježenja plesa, pisanih materijala s proba i iz istraživačkog procesa. Namjera je udruge javno objaviti sve tonske i pisane materijale kako bi publici predstavili stvaralački proces, a umjetnicima postali izvorište novih projekata i suradnji. Stoga slušanje, čitanje i gledanje budućeg arhiva – nosi svoju posebnu vrijednost kao zasebni projekt Free Dancea. 

U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. U Gradu Karlovcu to s ponosom ističu. Razumljivo, zgrade su bile trošne, neugledne i prijetnja sigurnosti. No, pljeskati odlasku dijela povijesti i vizure grada ipak se čini nekako neprimjereno. To je kao da plješćemo vlastitoj nevolji i nemoći da za baštinu učinimo nešto prije nego joj istekne rok trajanja. 

Izvan arhiva Free Dancea nikako ne bi trebale ostati sve lokacije na kojima se Karlovac Dance festival održavao i održava. Jedan od temeljnih ciljeva festivala bilo je skretanje pažnje na nedostatak izvedbenih prostora u gradu s naglaskom na zanemaren potencijal brojnih lokacija. Ovakvim zagovaranjem, ne samo za bolje uvjete rada već i spašavanje baštine od propadanja, KDF je postao jedan od važnijih aktera na lokalnoj nezavisnoj sceni. Već je prva festivalska godina iznjedrila video performans snimljen u ruševinama tadašnjeg Hotela Korana, a sljedeća izdanja festivala događala su se najmanje u kazalištu, najviše na alternativnim lokacijama – od Male scene i ruševne velike dvorane Hrvatskog doma, atrija austrougarske kasarne, prostora nekadašnje vojne bašte, danas atriju Veleučilišta, preko zidina Starog grada Dubovca, teniskog balona, dvorišta, parkova do rijeke Korane. 

Adekvatnog izvedbenog prostora za suvremeni ples u Karlovcu nema. Ove se godine festival održavao na Korani, šetalištu Velike Promenade, u kazalištu i novouređenom kinu Edison. Kad govorimo o zatvorenim prostorima, i kazalište i kino su gradske ustanove u kojima je zbog drugih i redovnih programa moguće održati samo jednu probu prije izvedbe, što je daleko ispod stvarnih festivalskih potreba, naročito kad u to vrijeme moramo nekako uglaviti i postavljanje plesnog poda i tehničku probu. Izazov djelovanja i stvaranja bez plesne dvorane još se više odražava u radu udruge Free Dance koja sve svoje redovne aktivnosti provodi u skromnim uvjetima Ateljea suvremenog plesa. Isti prostor, smješten u samom centru grada, odavno je prerastao aktivnosti, programe prošlih i budućih izvedbenih arhiva.

U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Taj čin zauvijek mijenja dosadašnju vizuru grada. Sve ono što je ta vizura nosila sa sobom i u sebi ostat će izvan arhiva. Srećom, zgrade u kojima se nalaze i nastaju arhivi Free Dancea i Karlovac Dance Festivala još su na svom mjestu. Ne isključivo, ali dijelom zbog trošnosti i neadekvatnosti prostora u kojima se ovi arhivi nalaze, u nastajanju je i virtualni arhiv Free Dancea. Koncept “virtualnog arhiva” temelji se na nematerijalnosti plesnih/izvedbenih medija i krhkosti, odnosno (ne)mogućnosti njihovog zapisivanja te načina na koji se znanje i informacije unutar izvedbenih medija prenose. Virtualni arhiv zamišljen je kao mjesto žive izvedbe, interakcije, interpretacije i edukacije, za razliku od očekivane reprezentacije povijesnih materijala. Svrha virtualnog arhiva je doprinos profesionalizaciji plesne scene u Karlovcu i u Hrvatskoj. Vidljivost plesne umjetnosti i pristupačnost istoj izuzetno su važne. Internet kao moćan medij zasigurno može biti mjesto popularizacije suvremenog plesa, a ovakav način publiciranja arhivske građe uveliko doprinosi prezentaciji arhiva i suvremene plesne umjetnosti. Krajnji korisnici virtualnog arhiva članovi su udruge i publika: djeca, mladi, šira javnost, a posebno umjetnici koji djeluju u području suvremene umjetnosti i koji će očekivano biti najvjerniji posjetitelji budućeg virtualnog arhiva. Potpuna realizacija ovog koncepta ovisit će, naravno, o raspoloživim ljudskim, financijskim i tehničkim uvjetima. 

Stoga se, razumno, postavlja pitanje – kako arhivirati upornost, taj glavni element koji održava Free Dance i KDF? Teško, no vrijedilo bi jednom pokušati staviti u arhiv sve one priče, događaje i ljude koji čine da se ta upornost unatoč svemu održava.

Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Ulogu pejzaža u suvremenoj umjetnosti istraživala je i umjetnica Nives Sertić u multimedijalnoj izložbi Pejzaži, nedavno održanoj u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Naziv izložbe odražava se u samoj formi instalacije. Zamišljena je poput šetnice oblikovane projekcijskim platnima velikih dimenzija, na kojima se prikazuju video zapisi mediteranskog krajolika i prirode. Platna poput zidova pregrađuju veliki prostor i tvore svjetleći labirint u obliku meandra, na čijem kraju posjetitelja očekuje prostor za kontemplaciju. Crni zidovi, mogućnost potpunog zamračenja te veličina, Pogonovu dvoranu čine idealnom za izlaganje ovakvih ambijentalnih instalacija. Ulaskom u mračni prostor instantno smo uvučeni u atmosferičnost postava kroz šestometarski kadar makije. Efektan prvi dojam dodatno je pojačan skrivenim ostatkom izložbe, dok nas tek nazirući prolaz poziva na istraživanje. 

Pejzaž koji dočekuje posjetitelja snimak je dijela Srđa. Vizura brda iznad Dubrovnika za umjetnicu ima i osobnu važnost jer je s tim pogledom odrasla. No ništa od toga ne znamo. Sertić namjerno “maskira” prostor uvećavanjem kadrova te izbjegava prikaz horizonta kako bi lokacije učinila neprepoznatljivima. Nečitljivost lokaliteta nije slučajna, već je namjeran odabir kojim umjetnica gledatelju omogućuje utiskivanje vlastitih asocijacija, značenja i sjećanja u prizore. Iako prikazi jesu dokumentarni, oni ne govore o sebi. Umjetnica nas uvodi u svoj pogled na prirodu, ali motive bira intuitivno i nasumično, ne pokušavajući ispričati priču.

Zbog toga između prikaza nema naracije, već su prijelazi više nalik nasumičnim bljeskovima uspomena. Iduća nas projekcija tako uvlači u gibanje roja mušica uvećanih do makro razine. Transformacijom mikro motiva u makro formu, umjetnica uzima rubni element pejzaža i, stavljajući ga u prvi plan, daje mu važnost. Uvećanjem također izjednačuje posjetitelja s motivom, koji time od promatrača i sam postaje dijelom pejzaža, ukazujući na neminovnost koegzistiranja prirode i čovjeka. Dok posjetitelj prolazi prostorom prati ga zvuk niskofrekventnog zujanja. Duboki ton proizveden orguljama dodatno podržava fokus i uronjenost te dodaje još jedan senzorni sloj instalaciji. 

Krajolik koji prethodi finalnom prostoru prizor je planinske šume koju prelijeću ptice dok se nad njima uzdiže magla. Umjetnica maglu prikazuje kroz projekciju, no u nadolazećem finalnom prostoru izložbe također koristi i stvarni dim. Time postiže surealni efekt prelijevanja magle iz video prikaza prirode u galerijski prostor, fizički povezujući gledatelja s pejzažima.

Finalni prostor je vrhunac izložbe u kojem su objedinjeni svi elementi instalacije. Zamišljen je kao mjesto kontemplacije koje gledatelju pruža priliku da se uzemlji. Ulaskom prolazimo pored pet manjih ekrana sa snimkama naranče i limuna, zamućenih do neprepoznatljivosti – nalik su na impresionističke slike s naglaskom na bojama i svjetlosti. U središnjem dijelu postavljene su vreće za sjedenje ispred kojih se preko zida proteže platno s projekcijom mora. Morski valovi uvećani su do apstrakcije, a njihovo gibanje u slow motionu djeluje hipnotički.

Sve projekcije Pejzaža doimaju se poput pokretnih fotografija. Razlog tome je odluka umjetnice da motive i krajolike snima statično, bez da se kreće, kako bi naglasak bio na gibanju prirode i izmjenama refleksija svjetlosti. Tim činom umjetnica pokušava navesti gledatelja da postane promatrač i osvijesti vlastiti pogled, kao i ono što zapravo gleda. Navodi ga da se prepusti motivu kroz promatranje gibanja i poveže ga s uspomenama, te tako stvori konekciju s okolišem. 

Međutim, postavlja se pitanje što to točno umjetnica želi da posjetitelj spozna? Umjetnička namjera nije suptilna bez razloga, upravo je nenametljivošću umjetnica uspješno i postiže. Umjesto da nameće ili kritizira, Sertić posjetitelju otvara prostor da promatra dublje i fokusiranije te kroz taj proces osjeti pripadnost prirodi i prepozna je kao vlastitu. Sertić koristi ljepotu pejzaža kao metodu nježne medijacije kojom dopire do gledatelja. Uspješno izbjegava zamku dekorativnosti i puke osjetilnosti tako što dopire do istinske ljepote koja postoji neovisno o umjetničkom djelu. Primjenjuje antičku filozofiju umjetnosti u kojoj ljepota ne proizlazi iz pojavnosti, već ideje koja prethodi stvaranju djela. U Pejzažima je to ideja prirode kao konstante koja je, unatoč svjetskim krizama, i dalje ovdje. Ljepota ovdje ima zadaću uzemljiti i rekalibrirati promatrača, a na kraju ga i ekološki osvijestiti.

Ova poetična instalacija je od početka do kraja osmišljena s iskustvom posjetitelja na umu. To je vidljivo i povratkom kroz postav u suprotnom smjeru, koji otkriva projekcije na poleđini svakog platna. To su magličasti i jedva vidljivi prizori Velebita i Neretve koji nisu tu da posjetitelja urone, već da ga nježno isprate u svakodnevicu. Zbog intuitivne naravi izložbe, gledatelj ne treba svjesno analizirati ni raspoznavati umjetničke metode i odluke da bi mogao utkati vlastite asocijacije u prikaze. Iako promatra tuđi pogled, doživjet će ga kao poznatog te osjetiti nostalgiju i sigurnost, iako možda neće znati zašto. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Mione Muštre i uredništva Kulturpunkta.

Riječ je o konteplativnoj i atmosferičnoj video instalaciji koja posjetitelje uranja u makro i mikro okoliše mediteranskih, autorici intimno bliskih motiva. Cilj je, ističe se u najavi izložbe, “potaknuti nas da od gledaoca ponovno postanemo promatrači – svoje okoline, sebe samih, ali i nevidjive spone koja postoji između ta dva (ne)odvojena entiteta, da usporimo i da se prisjetimo što je to vrijeme – zaboravljena dimenzija 21. stoljeća”.

Instalacija također preispituje našu poziciju i percepciju naspram, te nudi moguće odgovore na to što je to pejzaž u suvremenoj umjetnosti – kako ga prikazujemo, što prikazujemo, te zašto i kako govoriti kroz ovu formu u ekološki kriznim vremenima i na toliko dozivanom pragu kraja antropocena: o promatranju i pogledu, o fascinaciji vremenom, pokretom, svjetlom i (ne)pokretnom slikom, o ljepoti kao stanju – ne estetici, o našem auto-rekalibracijskom sistemu u izazovnim vremenima…

Umjetničke preokupacije Nives Sertić (1984.) variraju od dugogodišnjih interdisciplinarnih projekata, do poetskih instalacija i performansa. U recentnim radovima bavi se percepcijom i promatranjem okoliša te našeg odnosa s istim, a promatranje kao čin kontemplacije je metoda koju koristi u svom radu već niz godina. Rad Pjezaži nastajao je tijekom posljednje dvije godine na rezidencijalnim programima (i između njih) Atelieri Žitnjak: Atelier Živi! i Cite internationale des Arts Paris.

Ulaz na izložbu u Pogonu Jedinstvo je slobodan.

No nakon toliko godina čini se da u dubrovačkom prostoru novi umjetnički radovi, unatoč individualnoj vrijednosti i kvaliteti, postaju dosljedno nalik jedni drugima: zbog jednodimenzionalnosti turističke uporabe prostora, novi umjetnici teško komuniciraju njegov potencijal i druge političko-društvene značenjske slojeve. Njihovi radovi stoga prostor često bespomoćno propituju, kritiziraju i reprezentiraju, bez mogućnosti da stvore novi smisao i ponude neku drugačiju interpretaciju.

Tema korištenja i formiranja (javnog) prostora, kao i manipuliranja njime, često je zastupljena u kontekstu Dubrovnika – nešto rjeđe njegove okolice – i to kroz različite diskurzivne i umjetničke formate. No do rješenja – ili barem do kontinuiranog dijaloga koji bi napravio neku razliku – se ne dolazi, pa se u ovom trenutku nažalost čini da je svako započinjanje razgovora o tome izlišno, često i samo performativno.

No zanimljivost koja se često ponavlja u radovima dubrovačkih umjetnika i umjetnica jest preplitanje javnog i privatnog, sve češći ulazak vanjskog, javnog prostora u onaj intimni zbog pretjerane eksploatacije prvog. Izložba otvorena u studenom u ARL-u pod nazivom Vlašić, Sertić, Burđelez pokazuje upravo to – Ivona Vlašić privatne fotografije izlaže sjenama palmi kojih više nema, na taj način evocirajući njihovu sudbinu, ali i činjenicu da je, osim u javnom prostoru, ostala praznina i u njenom intimnom sjećanju nakon njihova uklanjanja. Tim postupkom pokazuje koliko elementi u javnom prostoru utječu na formiranje društva, ali i pojedinaca. S druge strane, Nives Sertić izlaže multimedijalni herbarij koji skuplja i dokumentira u zajedničkom vrtu između gruških zgrada. Ovaj rad čini vidljivom nekadašnju ideju o drugačijem životu u susjedstvu te solidarnijem, kao i komunalnijem promišljanju stambenog prostora, a samim time i odnosa među stanarima. Pasko Burđelez svoj pak umjetnički rad često izlaže spontano upravo u javnom prostoru, koristeći parole, formate transparenta i kritiku sustava u kojem radi i živi.

Tema koja se nadovezuje na jedan od većih problema stanovanja u staroj gradskoj jezgri, a možemo je promatrati kroz dva recentna rada proizišla iz istraživanja dubrovačkog prostora, zvučno je zagađenje. Način na koji loše upravljanje javnim prostorom ulazi u privatni, intimni prostor nova je tema koja intrigira primarno građane, a onda i umjetnike, te nudi novi rakurs u promišljanju čitavog spektra odnosa, ali i umjetničkih metodologija i medija.

Recentni umjetnički radovi i događaji vezani uz ovu temu su La musica di notte 2019: Usred buke grada ili Ako si pošla spavat, sretno! Ivane Đule predstavljen u ARL-u u studenom 2019. te projekt Katerine Dude Hvala, a sad više ništa!, koji je nastao u okviru rezidencijalnog boravka umjetnice u suradnji s ARL-om. Rad je prvi put izložen 2017. godine na Pustijerni, zatvorenom arheološkom nalazištu unutar stare gradske jezgre koje jedino nije okupirano turizmom.

Đulin projekt funkcionira kao izvedba u čijem je središtu audioinstalacija sastavljena od citata originalne pjesme (La musica di notte), klavirske improvizacije i zvučnih materijala snimljenih noću. Snimljeni su tijekom čitavog ljeta 2019. godine iz više privatnih stanova u staroj gradskoj jezgri, čime je prikupljeno 200 sati materijala naknadno složenih u muzički broj. Osim audioinstalacija, sin umjetnice Petar Đula je čitao ulomke iz Dnevnika nespavanja koji je i zasebno izložen pa ga je publika mogla i sama čitati.

Sličan rad realizirala je zagrebačka umjetnica Katerina Duda dvije godine ranije kada je početkom ljetne sezone pokušala zvučno zabilježiti period od dva dana (noći) za vrijeme kojeg u Gradu vlada tišina. Jedva je to uspjela, jer “čak i kada sve utihne, oko 4 ujutro, dopire buka iz brujanja bankomata i frižidera iza zaključanih lokala”, kako navodi na svojoj stranici. Katerina Duda se kroz svoje radove dominantno osvrće na upotrebu prostora nekad i sad te na načine na koji se prostor mijenja ovisno o političko-ekonomskom kontekstu, a posebice u odnosu na ekspanziju turizma. Tražeći potencijal u onome što je od grada ostalo, ovaj zvučni fragment umjetnica je uklopila u nešto veći umjetnički rad Hvala, a sad više ništa!, izložen 2017. godine na Pustijerni, na kojoj su tada u ARL-ovoj produkciji izloženi i radovi drugih umjetnika pod zajedničkim nazivom Grad je mrtav. Živio Grad! Duda je svoj rad predstavila i početkom 2019. godine na jednodnevnom simpoziju Transformacija (G)rada u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku u suradnji s Etnografskim muzejom iz Dubrovnika, a tada je govorila o umjetničkim metodama koje je koristila u pokušaju bilježenja zvukova Dubrovnika i rezultatima do kojih je došla.

I nedavna rezidencija umjetnika Hrvoja Nikšića i Hrvoslave Brkušić rezultirala je radom koji nastaje kroz zvučne snimke različitih gradskih prostora, što je još jedan pokazatelj kako se umjetnici sve češće naslanjaju na zvučnu sliku Grada, odmičući se tom praksom od standardne vizualno-razgledničke reprezentacije Dubrovnika. No dok su Duda, Nikšić i Brkušić gostujući umjetnici koji prostor propituju kroz prakse već okušane u drugim kontekstima, dolazeći pritom do zanimljivih rezultata, njihova pozicija je drugačija nego, primjerice, ona Ivane Đule koja progovara iz nešto intimnije perspektive.

Đula u svom umjetničkom radu progovara kao stanovnica Dubrovnika (iako tamo ne stanuje kontinuirano, Gradu se stalno vraća), i to kroz dnevnički format koji podrazumijeva kontinuirano praćenje nekog fenomena, bilježenje sjećanja na neko drugačije vrijeme. Postavljajući i svog sina u izvedbeni kontekst, javnu situaciju čini gotovo privatnom, na taj način ponovno izokrećući već pomaknutu situaciju u kojoj ne samo da kao građani zbog okupiranosti prostor više ne možemo koristiti onako kako bismo trebali moći, onako kako ga se sjećamo, već i loše upravljanje tim prostorom utječe na onaj privatni – pa i tamo sustavno pada kvaliteta života građana.

Činjenica jest da je za dubrovačku scenu jako važno pisati o mjestima, točkama organizacije umjetnika i stanovnika te kontinuiranoj borbi za osnovnu infrastrukturu koja pruža prostor za govor o problemima gradskih politika. Art radionica Lazareti i Galerija Flora su točke koje okupljaju umjetnike i progovaraju o ovim problemima, zalažući se kontinuiranim radom za angažirano i kritičko mišljenje i trudeći se okupljati raznoliku publiku. Galerija Flora je početkom 2019. udomila događaje koje je organizirala platforma mladih dubrovačkih arhitekata Grada gladan koja pokušava preispitati i uvesti građane u problematike odlučivanja o javnim prostorima, a ARL, osim što je veoma važan akter na nezavisnoj sceni još od osamdesetih godina, bio je jedan od najvažnijih uporišnih točaka inicijative Srđ je naš! koja se uspjela izboriti za odgađanje gradnje golf terena i luksuznih vila na Srđu ponad Dubrovnika. Osim toga, ARL je u posljednjih 5 godina zaslužna za niz umjetničkih projekata na kojima su umjetnici angažirani da progovaraju o javnim prostorima te izlažu u javnom prostoru osvještavajući njegovu funkciju.

Osim umjetničkih, ove teme u Dubrovniku su zastupljene i kroz diskurzivne formate – primjerice, organizacije kolektiva Placa (Dubrovnik), Apoteka (Vodnjan) i siva)(zona (Korčula) ostvarile su suradnju kojoj je za cilj progovoriti o različitim praksama bavljenja prostorom i velikim manjkavostima pri odlučivanju o njegovim namjenama u gradovima izloženima sve većoj turistifikaciji. Suradnja pod nazivom Kritički turizam predstavljena je početkom prosinca u Dubrovniku, a tim je povodom prikazan i film Ivana Ramljaka Mezostajun. Ramljakov film problematizira velike razlike u prostornim dinamikama i korištenju prostora Korčule ovisno o godišnjem dobu tako da na statične kadrove praznih eksterijera postavlja audiosnimke ljetne gužve i vreve. Uspoređujući slike Korčule ljeti i zimi, Ramljak jednostavnom filmskom gestom apostrofira problem s kojim se suočavaju gotovo svi gradovi na obali. Za šetnju u sklopu Kritičkog turizma – koja je trebala iskoristiti model turističkih šetnji kao sredstvo za komentiranje i kritiziranje dominantnih društveno-kulturnih i političko-ekonomskih praksi – nažalost nije bilo zainteresirane javnosti. Organizacije su se međusobno upoznale i govorile o svojim praksama i načinima na koji artikuliraju probleme u prostorima u kojima djeluju.

Placa, kolektiv za istraživanja o prostoru, osnovan je 2015. godine, a fokus interesa im je istraživanje i problematiziranje kulture prostora u njegovoj fizičkoj, društvenoj i mentalnoj kategoriji. Projekti koji čine okosnicu djelovanja udruge bave se temama društvenog značaja javnog prostora, važnosti participacije građana u procesima urbanog i prostornog planiranja, edukacijom djece i mladih te revitalizacijom povijesne jezgre kroz kulturu i umjetnost. Jedan od njihovih projekata je Nomad, započet 2016. godine i postavljen na desetak različitih lokacija – izvanredna seljiva instalacija, koja se uvijek iznova konfigurira ovisno o prostoru na koji se postavlja, na taj način ukazujući na neiskorištene potencijale javnog prostora. No nakon što je Nomad, po riječima članova kolektiva, više puta postavljen u privatni nego u javni prostor, na neko vrijeme je pospremljen u skladište. Zadnja lokacija na kojoj je Nomad postavljen je Babin kuk, trenutno u vlasništvu Valamar hotela.

Najrecentniji događaj usko vezan uz temu prostora bila je tribina Arhitektura u mreži turizma u organizaciji Dubrovačkog sveučilišta u prosincu. Zanimljiva izlaganja su održali Mia Roth-Čerina s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Sandra Uskoković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, arhitekt Marko Dabrović i kulturni antropolog Tomislav Pletenac. On je objasnio kako prostor uvijek više formiraju i grade stanovnici nego turisti i političari, što je najvidljivije kada se desi iseljavanje i kada prostor grada ostane prazan.

Velik dio nezavisne dubrovačke umjetničke scene usmjerio svoje radove na promišljanje prostora, promišljanje svoje pozicije unutar grada koji se sve češće uspoređuje s muzejem bez znakova aktivnog života, kao i svog rada unutar tog konteksta. Iako se akteri nezavisne i institucionalne scene bore kako bi stvorili kontinuitet prostora i infrastrukture i govorili o ovim temama, činjenica je da većina ljudi koji se ne bave turizmom iz Dubrovnika odlazi, a da šira dubrovačka javnost nije previše zainteresirana za ovakav tip artikulacije problema. Unatoč tome, jasno je kako dubrovačka scena nudi kvalitetnu infrastrukturu i platformu za umjetnički, istraživački i kulturni rad, kontinuirano nastojeći angažirano progovarati o sve raširenijem problemu nestajanja javnog prostora i čvrste društvene zajednice kao posljedice konstantne privatizacije, lošeg upravljanja prostorima i fenomena masovnog turizma koji, unatoč trudu različitih organizacija i pojedinaca, ne jenjava.

Najprije se javlja problem tehničke prirode: na koji način zabilježiti sve elemente izvedbe? Video, fotografija i tekst mogu tek djelomično poslužiti kako bi predstavili određenu situaciju, no ako se prisjetimo da je upravo nepostojanost ona distinktivna odlika izvedbenih umjetnosti, do te mjere da ona nastaje u nestajanju, čime zabilježiti tu efemernost? I koju izvedbu uopće zabilježiti? Izvedba nužno nastaje pred i s publikom, tako da je u svakoj svojoj iteraciji zapravo drugačija. Kako donijeti odluku koji događaj izvedbe treba dokumentirati, što je pritom dio same jezgre i ideje performansa, a što je slučajnost tehničke naravi? Rijetko će se dogoditi da se netko potrudi zabilježiti miris spaljene prašine s reflektora koji je predugo u pogonu, za razliku od mirisa cigarete koju umjetnik pali na pozornici – no zar se time ne bilježi lažna, tipizirana i pročišćena slika, koja nikada nije postojala? Je li umjetnička intencija dovoljan kriterij za dokumentiranje? Druga, teorijska grupa pitanja – iako ni “tehničke” teme, naravno, ne postoje izvan teorije – još je zamršenije. Zašto bilježiti? Čemu arhiv izvedbe uopće služi? Kako misliti arhiv, s obzirom na to činjenicu da još od Derride govorimo o njegovoj dvostrukoj ulozi: arhiv ne samo da dokumentira, nego i konstruira ono što čuva – što je onda taj novi subjekt arhiva?

Kroz izložbu 15 godina plesa za budućnost: izvedba arhiva koja je mjesec dana (od 7. rujna do 7. listopada) bila otvorena u Karlovcu, Nives Sertić se vrlo smjelo i promišljeno uključila u ovu raspravu. Ona se ne samo dotaknula važnih pitanja, nego je, kako to kaže i u svom artist statementu koji prati izložbu, ponudila i moguće odgovore. Sertić je multimedijalna umjetnica, prvenstveno orijentirana na videoumjetnost i performans, a materijal s kojim radi u sklopu ove izložbe i osobno joj je blizak: radi se o arhivu udruge F.R.E.E. D.A.N.C.E. (Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost) iz Karlovca, na čijim je projektima i ranije surađivala. Povodom petnaeste godišnjice Centra umjetnica je materijal iz arhiva odlučila interpretirati i ponuditi kao polaznu točku novog izvedbenog ciklusa. Na izložbi su ponuđeni klasični arhivski materijali – fotografije izvedenih plesnih predstava, opisi projekata, uključno s popisom suradnika i sponzora, popis svih produkcija u petnaest godina postojanja, dio biblioteke i medijateke Centra – ali i objekti iz predstava, koji otvaraju mogućnost nove izvedbe, što i jest osnovna namjera umjetnice (“Zaplešite arhiv!”, ona poziva na kraju uvodnog teksta izložbe, kako na zidu na jednom od panela, tako i u popratnoj brošuri).

Prostor male karlovačke galerije ispunjen je tako viskom, okvirom za slike, redovima stolaca okrenutim jedni prema drugima: objektima koji su služili kao okosnica plesnih predstava u produkciji udruge, najčešće pod kreativnim vodstvom Melite Spahić Bezjak. Neki su od njih autentični, neki nisu – tema koja zaslužuje vlastiti tekst – no svaki je zamišljen kao objekt s kojim publika dolazi u kontakt i koji na licu mjesta može iskoristiti za vlastitu izvedbenu improvizaciju. Svaki je objekt popraćen velikim panelom na kojemu se nalaze arhivski materijali – fotografije i podaci o predstavi; slijedi dio koji predstavlja sam objekt – konkretne informacije o predmetu, ali i prijedlog za njegovo korištenje, a naposlijetku je ostavljen i prostor na kojem posjetitelji mogu dopisati svoje prijedloge za korištenje objekta. Primjerice, na plakatu uz prazan drveni okvir vezan za predstavu Memories for the future iz 2012. godine čitamo da je to predmet koji je korišten u kombinaciji s tijelima plesača kako bi stavio “fokus na plesnu neverbalnu komunikaciju, ali i doživljaj memorijskih trenutaka koje život piše”, dok kao prijedlog za korištenje objekta daje upute: “Stajati ispred okvira. Na trenutak zatvoriti oči, prisjetiti se vlastitih sjećanja i pogledom ispred okvira polaganim otvaranjem pogleda pokušati vizualizirati vlastita i kolektivna sjećanja i memorije posebnih trenutaka. Ili: zanjihati okvir, probuditi maštu u sebi i stvoriti svoj vlastiti doživljaj okvira. Ili….”

Nudeći niz interpretativnih mogućnosti, uz otvoren poziv za upisivanje novih, Sertić objekte tretira kao labavi notni zapis, temu za improvizaciju. Takav postupak doslovno interpretira Derridinu tezu o arhivu kao ne samo čuvaru, već i proizvođaču materijala. Arhiv postaje poticaj za novu izvedbu, dok prazan prostor papira iza objekta ostavlja mogućnost da se istovremeno već i arhivira, i to ne samo fizička izvedba s objektom u prostoru (ova se bilježila time-lapse tehnikom kroz cijeli mjesec trajanja izložbe), već i potencijalna ideja izvedbe. Predmetom arhiva time postaju ne samo prošle, već i buduće ili potencijalne izvedbe, arhivirane prije no što su se dogodile (neke od njih možda se niti neće dogoditi). Ovaj pristup evocira i još jedno važno područje usko vezano uz pitanje arhiviranja izvedbene umjetnosti: utjelovljenost pamćenja.

Kognitivna teorija odavno je prokazala ideju da su kognitivni procesi (time i pamćenje) zatvoreni u glavu, postavljajući tezu kako se oni osim u mozgu odvijaju i u tijelu, ali i izvan njega, u okolišu. U svom poznatom tekstu Andy Clark i David Chalmers idu toliko daleko da tvrde da nema apsolutno nikakve razlike pronalazimo li informaciju koja nam treba (primjerice adresu muzeja) u svom pamćenju ili na stranici bilježnice: ako se u bilježnicu (ili, recimo, u smartphone) pouzdajemo, ona se može smatrati dijelom našeg proširenog uma. Ideja utjelovljenog sjećanja možda nam je intuitivnija: navikli smo da naše tijelo pamti pokrete koje svjesno ne bismo mogli reproducirati, ili da reagira na podražaje za koje svjesno ne pamtimo da smo ih ranije iskusili. Kada govorimo o arhiviranju izvedbe, zapravo govorimo o arhiviranju njenog pamćenja – što nije slučaj kod arhiviranja dokumenta ili umjetničke fotografije.

Potpuna reprodukcija pamćenja izvedbe (nedosanjani san studenata izvedbenih umjetnosti!) nemoguća je, među ostalim upravo zato što joj nedostaje tjelesni aspekt – ono što Diana Taylor naziva repertoarom i kontrastira s arhivom, koji podrazumijeva opipljive ostatke izvedbe. Sertić kroz arhiv traži način da pristupi repertoaru: nudi nam izvedbenu improvizaciju s arhivskim predmetom. Svaki taj predmet, posebice onda kad se nađe uparen s tekstovima i fotografijama na zidovima koji nude primjere izvedbenog korištenja, u sebi već sadrži određene elemente (kolektivnog) pamćenja, dok naša improvizacija donosi tjelesni aspekt. “Repertoar” je pritom, naravno, pamćenje vlastite improvizacije, ne i “autentične” izvedbe, no kognitivna teorija nam i ovdje nudi koristan uvid: svako je sjećanje zapravo pamćenje posljednjeg sjećanja, naše kognitivne improvizacije i interpretacije, a ne izvornog događaja. Izvedba arhiva utoliko opredmećuje i kognitivni proces, te tako zatvara krug istraživanja efemernosti izvedbe, arhiva i samog pamćenja.

Na kraju teksta valja reći da je izložba je postavljena u Galeriji Zilik, maloj galeriji u Radićevoj ulici u Karlovcu, mjestu koje je također naelektrizirano pitanjima prolaznosti i memorije. Karlovac je paradigmatski primjer hrvatske provincije – mjesto kroz koje svi prođu, a rijetko tko stane, koje u potrazi za poslom napuštaju mnogi, a rijetki se u njega vraćaju. U takvoj, gotovo sablasnoj atmosferi opustošene provincije ovakva izložba mi je na prvu djelovala unheimlich, no možda sam je tako osjećala stoga što posljednjih sedamnaest godina – dvije godine duže nego što postoji F.R.E.E. D.A.N.C.E. – ne živim u Karlovcu, pa sam na grad i ne htijući gledala gotovo kolonizatirskim pogledom centra. Ispod oronulih fasada i pustih ulica Karlovac ima itekako važnu i živu kulturnu produkciju: Izvedba arhiva čini samo dio tog tkiva. Ova izložba, kao i same plesne produkcije Centra, nije tek dobra za provinciju – ona i na puno širem planu predstavlja vrijedan umjetnički događaj.

Multimedijalnom izložbom 15 godina plesa za budućnost autorice Nives Sertić, Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost nedavno je obilježio 15 godina rada. Tim povodom razgovarali smo s njihovim osnivačicama Ivanom Francišković Olrom, Almom Jerinić i Melitom Spahić Bezjak.

KP: Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost F.R.E.E. D.A.N.C.E. Karlovac obilježio je 15 godina rada multimedijalnom izložbom 15 godina plesa za budućnost. Možete nam reći nešto više o izložbi? Što ste izdvojili kao važne trenutke povijesti organizacije i što ste izložbom htjeli predstaviti?

Ivana: Izložba 15 godina plesa za budućnost pokušaj je arhiviranja i materijalizacije neuhvatljivog, ideja i koncepata koji su obilježili produkciju Free Dancea, a nalaze svoj temelj u estetici Melite Spahić Bezjak, pokretačici i polazišnoj točki udruge, odnosno u njenim promišljanjima i doživljajima pokreta i plesa u svijetu omeđenom fizikalnim zakonima. Autorica koncepta postava, Nives Sertić, bliska je Melitinoj estetici i vjerna suradnica udruge posljednjih godina.

Melita: Ideja izložbe proizašla je iz kreativnog procesa  i suradnje, kao i većina radova koje smo producirali. Promišljajući dosadašnji rad; plesne predstave te sam medij plesa kojeg promišljamo  kao alat komunikacije kao i procese i inspiracije koje su potaknule kreativna istraživanja i nastala djela – želja je bila “oživjeti” objekte, scenografske i vizualne elemente pojedinih plesnih predstava.

Iz zajedničkih promišljanja sa suradnicom, Nives Sertić je ponuđene scenografske objekte svojim konceptom postavila u mjesto izvedbene platforme i otvorila mjesto izvedbe te osmislila format izložbe. Faktografske i kronološke elemente ponudila je publici u obliku multimedijalne instalacije. Njena ideja izvedbe arhiva savršeno se uklopila u motivacije djelovanja i postojanja ovih 15 godina.

“Točku na i” izvedbi arhiva dala je zvukovna instalacija iz pojedinih plesnih predstava.

Izložbom smo htjeli predstaviti važnost medija plesa i potencijale suvremene plesne umjetnosti. Jednako tako edukativnu nit vodilju koja je važna, potencijale mašte i kreativnosti, osobnosti i posebnosti svakog bića; kako umjetnika tako i gledatelja. Nadam se da smo bar donekle uspjeli učiniti vidljivijim umjetnički, kulturni, društveni i socijalni značaj plesne umjetnosti kao i motivaciju naših dosadašnjih 15 godina rada. Nisu nam bili prioritetni “brojevi” i prezentacija postignuća već izložbeni prostor oblikovati u drugačije osjetilno mjesto susreta gledatelja i arhivske građe.

Sama izložba, odnosno premije izvedbe arhiva bila je posebno osmišljena. Ivana Francišković Olrom osmislila je kratki performans, koji je na drugačiji način  gledatelje uveo u izložbeni prostor Galerije Zilik. Taj uvod u izložbu otvorenja izvedbeno kontrira predrasudama o suvremenom plesu te podcrtava ples kao medij komunikacije, dijaloga i interakcije; ples koji propitkuje i provocira, ples kao osjetilan doživljaj, ples koji potiče na refleksiju sebe, drugih i okoline…KONCEPT 15u7, performans u trajanju oko 7 minuta koji se održao na ulazu u galeriju, bio je uvod u otvorenje izložbe. Svrha performansa bila je napraviti odmak od uobičajenih otvorenja izložbi i skrenuti pažnju na doprinos Free Dancea i suvremenog plesa karlovačkoj kulturnoj sceni i potaknuti na promišljanje o tome je li ples samo kretanje u prostoru, ili nešto više.

KP: Kako je prije 15 godina nastao Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost F.R.E.E. D.A.N.C.E. i kako ste se ovakvom vrstom umjetnosti odlučili baviti u Karlovcu? Pridonosi li nedostatak sličnih inicijativa u maloj zajednici lakšem radu i dolasku do sredstava ili je veći problem nemogućnost uspostavljanja suradnje i zajedničke fronte?

Ivana: Izuzmemo li sredstva koja jedinice lokalne samouprave izdvajaju za javne ustanove u kulturi, Free Dance se nalazi u onom preostalom dijelu kolača u relaciji s ostalim udrugama u Karlovcu. Podrška, dakle postoji, no dodijeljena sredstva redovno su nedostatna za potpunu realizaciju programa, ili su ugovori i pravilnici o dodjeli sredstava takvi da se sredstva moraju nelogično pa čak i apsurdno rasporediti. Primjerice, za festivalske izvedbe moramo plaćati najam dvorane u gradskom kazalištu koje je već financirano kao javna ustanova, stoga neka dodijeljena nam sredstva izravno vraćamo u gradsku kasu. U tom smislu nedostaje kvalitetnija i sustavnija podrška. Najveći izazov u Karlovcu je razvoj publike no to je već posebna tema.

Melita: Sve tri smo Karlovčanke i osnivačice Centra: Ivana Francišković Olrom, Alma Jerinić i ja. Bila je to želja upravo za razvijanjem ideja i pristupu plesnoj umjetnosti koja propitkuje, istražuje, komunicira i surađuje. Mjesto u kojem ćemo razvijati i prenositi svijest o plesu. Ples nije samo ples, on je sve u nama i oko nas. Ples je život; naša priroda, naš svemir, naše energije. Moj prvi ples bila je igra u dvorištima. Od tada sam “zaražena” plesnim virusom. Ples je pronašao mene. Tako da nisam bila u fazi odlučivanja kojom umjetnošću ću se baviti.

Sam Centar nastao je spojem energija; sestre Alme koja je iskusila sreću plesa i nekad plesala u kazalištu te bila podrška od početka i Ivanine koju sam upoznala u kazalištu i od prve suradnje smo izgradile suradničku i još važnije prijateljsku vezu.

Ne mogu reći da je lakše raditi. Ne. Ali ni da nam je teško. Ne razmišljam tako. Svjesni smo da je suvremeni ples marginaliziran. Možda bi jednostavnije bilo djelovati da Karlovac ima otvorenu plesnu školu te da je plesna umjetnost uvedena u obrazovni program škola.

Veseli me da smo uspostavili predivne suradnje na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Suradnje s umjetnicama, umjetnicima, organizacijama nezavisne kulture i od samih početaka uključeni smo u rad KA-operative (zagovaračka platforma za nezavisnu scenu u Karlovcu). Sve su to velike vrijednosti rada, podrške i svojevrsne zajedničke fronte u djelovanju i nastojanjima ovakvih inicijativa.

KP: U našem je kontekstu suvremeni ples po definiciji nezavisan, odnosno nastaje u nezavisnim uvjetima uz vrlo slabu institucionalnu potporu, što istovremeno podrazumijeva da ne postoji institucija koja bi ga arhivirala i bilježila. Znači li to da je metoda arhiviranja vlastite povijesti jedini spas od (samo)zaborava? Koliko su uvjeti suvremenog plesa u Hrvatskoj utjecali na Vaš poriv za stvaranjem arhiva?

Ivana: Free Dance je od svojih početaka sklon bilježenju i arhiviranju svih programa i produkcija, no čak i uz takvu sklonost neki su momenti jednostavno prepušteni zaboravu, što je posljedica stanja u kojem se brojne aktivnosti provode dobrovoljno i s minimalnim ljudskim kapacitetima.

Melita: Stvaranje arhiva je važno. Kako vlastite tako i lokalne i nacionalne plesne povijesti. Bilo bi predivno imati instituciju koja bi bilježila i arhivirala suvremeni ples. Velika vrijednost i doprinos tome daju hrvatski (nezavisni) suvremeni plesni umjetnici/e, baveći se bilježenjem i vlastitim načinima arhiviranja.

Bilježenje, dokumentiranje i arhiva su sastavni dio procesa rada. Tako da Free Dance od početaka produkcije, pojedine akcije, momente i trenutke arhivira unutar mogućnosti djelovanja.

KP: Na koje se načine ples uopće može arhivirati? Podrazumijeva li arhiviranje samo bilježenje i dokumentiranje ili postoje i drugačiji načini pristupanja baštini? Koliko je pritom važna digitalna tehnologija i kako vidite njene potencijale u arhiviranju plesa?

Ivana: Trenutno se upravo time i bavimo te pokrećemo virtualni arhiv Free Dance-a, čija bi uloga bila ne samo prezentacija dosadašnjeg rada i doprinosa suvremenoj plesnoj sceni već i edukacijski poligon koji bi korespondirao s potrebama i interesima mlađih generacija.

Melita: Digitalizacija, novi mediji i tehnologije i kreativne industrije veliki su potencijal i važan čimbenik u arhiviranju i dokumentiranju. Posebice kada govorimo o plesu.

Posebnost doživljaja plesa, plesne predstave kao i trenutke proživljenog/doživljenog utjecaja kretanja/momentuma postavlja pitanje da li je i kako moguće arhivirati taj moment trenutno doživljenog, viđenog osjetilnog medija. Novonastala je ideja u Free Dance-u “virtualni muzej plesa”, koji bi realno trenutno mogli započeti sljedeće godine razvojem projekta “virtualnog arhiva FD-a”.

KP: Već devet godina organizirate Karlovac Dance Festival, specifičan po tome da izdanjima prati godišnja doba (ljetno, jesensko, zimsko, proljetno), kao i po prisutnosti u javnom prostoru (izlazak na ulice i u prirodu). Kako ste se odlučili na takav format? Privlači li izlazak u javni prostor širu publiku suvremenom plesu? 

Ivana: Karlovčani imaju vrlo blizak, emotivan odnos s povijesnom i prirodnom baštinom grada, koja je unatoč tome proteklih dvadesetak godina u velikoj mjeri svjedočila nemaru i zaboravu. Brojne naše produkcije i festivalske izvedbe inspiraciju su našle na specifičnim lokacijama u gradu i privukle pažnju šire javnosti, a posljednjih nekoliko godina sve više kulturnih događanja u gradu izlazi iz svojih uobičajenih prostora, možemo govoriti i o svojevrsnom trendu. U razdobljima kad nema događanja Karlovac ponekad izgleda pusto pa ovakav trend može donijeti samo pozitivne promjene.

Melita: Četiri edicije Karlovac Dance Festivala motivirane su željom za kontinuiranošću održavanja plesnih predstava tijekom cijele godine u Karlovcu, a ne samo u par dan u godini. Sama provedba pokazala se uspješnom u cilju razvoja publike, ali i fokusa na programiranje sadržaja programa i aktivnosti festivala.

Od samih početaka KDF vidim i kao poseban umjetnički projekt koji ujedno promovira vrijednu i bogatu kulturnu i prirodnu baštinu grada Karlovca kao i prirodne posebitosti našeg grada. Pojedini projekti inspirirani su našim rijekama. Odabir i posebnost lokacija održavanja programa važna su smjernica u radu. Svakako izlazak i sama intervencija u javni prostor umjetničkim i plesnim programima ima više smjernica, a jedna od njih svakako jest doprijeti do šire javnosti i uspostaviti dijalog sa zajednicom u kojoj djelujemo.

Prvi KDF održan je pored rijeke Korane, a predstave su održane u Kinu Edison (za one koji ne znaju, Karlovac je grad bez kina, ali zato imamo Kino klub Karlovac koji organizira vrhunske filmske sadržaje u gradu). KDF004 Ljetna edicija održana je između ostalog i u velikoj kultnoj dvorani Hrvatskog doma (budući DKC u Karlovcu). Programe smo imali i na Starom gradu Dubovcu i u Staroj gradskoj jezgri Zvijezda. Programi na tim lokacijama skrenuli su pažnju ne samo na vrijednost spomenutih lokacija, već i na nužnost njihove obnove. Jednako tako privukle su širu publiku.

KP: U radu se bavite i zanimljivim umjetničkim, obrazovnim i znanstvenim projektima namijenjenim djeci i mladima. Što nam možete reći o projektima Rončić i Otisnuti pokreti? Inspirirate li se u radu s djecom lokalnom kulturom i baštinom? Koliko je rad s djecom važan za razvoj nove publike?

Ivana: U sjedilačkoj kulturi koju svi živimo pravi je izazov djecu poticati na kretanje. Tema Rončića, odnosno načina života i kretanja malog plesača vodenkosa učinila nam se idealnom za projekt koji će prilično skladno educirati, zabaviti, poticati boravak na otvorenom i kretanje, a sve podcrtano estetikom suvremenog plesa. Radi se o dugoročnom projektu, koji obuhvaća, radionice, istraživanja, slikovnicu i konačno – predstavu. Kroz sve ove elemente nenametljivo razvijamo publiku i njen interes za promatranje i očuvanje okoliša čije blagodati svi živimo.

Melita: Da. Želja nam je i dalje njegovati dosadašnji rad te razvijati nove radove i projekte inspirirane lokalnom kulturnom baštinom. Jedna od ideja inspirirana je povezivanjem i istraživanjem karti Stare gradske jezgre Zvijezde kao i povezivanja istih s kretanjima, istraživanjem mogućnosti tijela te  matematičkim i vizualnim kreativnim rješenjima. U radu s djecom i mladima djelujemo kao i u stvaranju profesionalnih plesnih predstava. Važna nam je njihova edukacija i proširivanje vidika potencijala plesa. Vrijedno je za istaknuti fundus plesne medijateke koja je smještena u Ateljeu suvremenog plesa, prostoru u kojem djelujemo. Plesna medijateka dio je još nerealiziranog projekta Gle, knjiga i časopisi o plesu! koji promovira, potiče i popularizira čitanje o plesu, kazalištu i suvremenoj umjetnosti.

Stvaranje vlastite medijateke s namjerom popularizacije plesne i kazališne literature potaknulo je i aktivnosti radionica teorijskog i kreativnog kritičkog razmišljanja i zapisivanja. Tim aktivnostima želimo potencirati drugačiju percepciju javnosti o umjetnosti plesa i mogućnostima koje nudi suvremena plesna umjetnost. Pokretanjem male plesne biblioteke rodila se i ideja o radionicama Kako pisati i govoriti o plesu kako bi se stekla dodatna znanja o plesu putem knjižne građe. Rad s djecom i mladima izuzetno je važan. Oni postaju naši promotori u svojim zajednicama.

Marina: Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost F.R.E.E. D.A.N.C.E. Karlovac kreira i producira niz programa koji nalaze motive u prirodi i znanosti, a nove projekte osobito inspiriraju zavičajne rijeke. Jedan od takvih projekata je Rončić – umjetnik i doktor prirodnih znanosti. Provode ga umjetnici i stručnjaci, a referira se na stoljeće voda. Središnji motiv oko kojeg se stvara priča je vodenkos, zavičajnog naziva rončić – jedinstvena ptica krških rijeka koja obitava u našim područjima. Rončić je neobičan, ima izvanredne vještine i prilagodbe na brze riječne tokove, hladnoću i druge uvjete okoliša. Upravo te posebnosti inspiriraju umjetničke, edukativne i kreativne radionice i programe. Multifunkcionalnim umjetničkim, istraživačkim i poučnim sadržajima, namjera nam je doprinijeti informiranosti i educiranosti zajednice o stvarnim problemima u okolišu te potaknuti odgovorno ponašanje i građanske inicijative za održivo upravljanje rijekama. Plesni, glazbeni i vizualni umjetnici, kao i svi ostali uključeni u stvaranje predstave Rončić, uvodno su inspirirani životom neobične i rasplesane ptice. Umjetnički programi s ciljanim koreografijama u funkciji su promocije zaštite prirode i potpora su zajednici u nastojanjima očuvanja riječnih ekosustava. Dio projekta koji provodimo u ovoj godini je istoimena umjetnička plesna predstava čija nas premijera očekuje u prosincu, u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu. Čitav projekt predviđa velik odaziv građana na poziv za praćenje predstava i predavanja, a u središtu misije su dvije ciljane skupine: upravna tijela kao glavni akteri promjena u zavičajnom okolišu te djeca i mladi koji će tek biti odgovorni za primjeren suživot s prirodom. Kod njih istovremeno nastojimo pobuditi interese za znanost te prepoznavati i razvijati umjetničke i kreativne talente. Kao idejni začetnici i izvoditelji, zajedno sa svim suradnicima – izvođačima i koautorima, istraživačima i edukatorima, stvaramo projekt i vrhunsku predstavu koja će promovirati temeljne prirodne i ljudske vrijednosti.

Otisnuti pokreti – uključivanje mladih kroz umjetnost i kulturu europski je projekt realiziran od veljače 2018. do veljače 2019. godine. Free Dance je sudjelovao kao partner, uz Udrugu likovnih stvaralaca iz Zaprešića i Gradski muzej Karlovac, dok je nositelj projekta bila udruga Carpe Diem iz Karlovca. Aktivnosti Centra unutar projekta bile su plesne radionice i uključivanje mladih u plesne festivale, a glavna završna aktivnost bila je produkcija i premijera multimedijalne predstave Refleksije i tragovi, u izvedbi polaznika radionica. Ciljana skupina bili su mladi u dobi od 15 do 25 godina, primarno nezaposleni i mladi iz sustava socijalne skrbi. Otisnuti pokreti predstavljaju vrijedno partnersko iskustvo za Free Dance, kao i za članice koje su kao dio projektnog tima sudjelovale u stvaranju plesnih radionica i multimedijalne predstave te u upravljanju i koordinaciji projektnih aktivnosti.

Upravo zahvaljujući aktivnostima projekta Otisnuti pokreti, Free Dance u 2019. godini bilježi nove suradnje s karlovačkim domovima. Tako su već u prvu ovogodišnju ediciju KDF-a, kao suradnici u promociji i kao gledatelji predstava uključeni mladi iz Učeničkog doma Karlovac, a u partnerstvu s Domom za odgoj djece i mladeži Karlovac prijavljen je jedan zajednički projekt na natječaj Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Riječ je o projektu Znanstveno plesni laboratorij, također prvenstveno namijenjenih mladima – njihovu uključivanju u znanstveno-umjetničke i izvedbene programe, ali i razvoju mlade publike. Premda još očekujemo rezultate natječaja, nadamo se da ćemo uskoro kroz ovaj projekt imati priliku realizirati željenu suradnju koja uključuje niz umjetničko-znanstvenih i kreativnih radionica namijenjenih mladima u riziku i s poremećajima u ponašanju. Ciljevi su usmjeravanje pažnje te specifične ciljne skupine prema umjetnosti i znanosti, otkrivanje talenata i potpora razvoju kreativnih sadržaja za korisnike usluga u Domu. Znanstveno plesni laboratorij predviđa i posebne programe koji podrazumijevaju informiranje i aktiviranje građana – izložbe i predstavljanja radova ciljne skupine i humanitarnu akciju čiji je cilj prikupljanje sredstava za opremanje Znanstveno plesnog laboratorija u Domu.

Karlovačka baština svakako je ishodište u radu s mladima i često je okosnica programa i projekata koje pokrećemo. Primjerice, već spomenuti programi koji se odvijaju na otvorenom, na site-specific lokacijama, do sada su održavani na nekim lokalitetima zaštićene kulturne i prirodne baštine, a u njima sudjeluju i djeca i mladi. Tako je Kreativni dječji ansambl Free Dance-a u više navrata pripreman za specifične lokacije na kojima je i nastupao: u staroj gradskoj jezgri – karlovačkoj Zvijezdi, u Vrbanićevom perivoju (kulturni spomenik i spomenik parkovne arhitekture).

Značajan je udio aktivnosti Centra namijenjenih djeci i mladima. U Ateljeu suvremenog plesa kontinuirano se održavaju satovi plesa za djecu, a povremeno se, uglavnom unutar projektnih aktivnosti, održavaju plesne i kreativne radionice za djecu i mlade. Unutar Free Dance-a osnovan je već spomenuti Kreativni dječji ansambl koji okuplja najmlađe aktivne članice – redovite polaznice satova plesa. One doista vole nastupati i imaju iza sebe niz plesnih izvedbi za javnost na raznim lokacijama – na otvorenom, u školama, u trgovačkim centrima pa čak i u Gradskom kazalištu Zorin dom (bile su npr. sudionice radionica i predstave Unutar zagrljaja, u zajedničkoj izvedbi s odraslima – s portugalskom plesnom organizacijom Almada). Neke se plesne izvedbe KDA odnose na događanja u organizaciji Free Dance-a, no naše najmlađe članice ponekad nastupaju i na događanjima drugih organizatora. Radu s djecom i mladima značajno doprinosi kontinuirana suradnja sa školama i domovima, što zasigurno vodi razvoju nove publike.

KP: Osim spomenutog rada u zajednici, sudjelujete na rezidencijama i surađujete s plesnim i drugim kulturnim organizacijama. Koliko je za suvremeni ples važno umrežavanje s drugim sličnim organizacijama u polju? 

Melita: Uspostavljenih suradnji je mnogo i zahvaljujući njima realizirani su predivni i uspješni projekti i predstave. Neke od njih ističemo: Nomadska plesna akademija Hrvatske, Clubture, Radiona, Kino klub Karlovac, Speleološko društvo Karlovac, Gorska služba spašavanja Karlovac, Carpe diem, KA-operativa, Paviljon Katzler, KA-Urbani, ZPC, HIPP, Prostor Plus, PC TALA, Liberdance, kazalište Kamenjak. Vrijedno je za napomenuti i suradnje s institucijama u kulturi, obrazovanju, znanosti: Centar za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor, Dom za odgoj na Baniji, Učenički dom Karlovac, Tehnički muzej Nikola Tesla, Aquatika –Slatkovodni akvarij Karlovac, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Javna ustanova Natura viva, Plesna škola Ca.DA Escola Almada (Portugal), O.Š. Dragojla Jarnević, O.Š. Banija Karlovac i Gimnazija Karlovac.

Umrežavanja  i suradnje ne samo da pridonose stvaranju novih vrijednosti, predstava, ostvarenju projekata. Još veća vrijednost istih jesu nova znanja koja stječemo, razmjene iskustava i doticaji s novim zajednicama. Jednako tako gradimo i nove publike. Posebice ovdje mislim na suradnje s organizacijama koje ne djeluju u području plesne umjetnosti.

KP: Što spremate nakon završetka proslave? Kakvi su Vam neposredni planovi i što možemo očekivati u idućih 15 godina Centara za plesnu i izvedbenu umjetnost F.R.E.E. D.A.N.C.E.?

Melita: Pri kraju smo uspješne provedbe projekta Supporting and stimulating contemporary dance / Podrška i poticaj suvremenom plesu u Karlovcu! koji provodimo uz podršku Zaklade kulture Nove. U listopadu organiziramo Jesensku ediciju KDF-a te je u i pripremi  nova predstava Rončić, doktor i umjetnik prirodnih znanosti pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, Grada Karlovca i Karlovačker županije. Predstava nastaje u suradnji s umjetnicima i suradnicima: Maja Kovač, Matija Kezele, Majda Džanić Bogojević, Robert Pavlić, Damir Šimunović. U rad na predstavi smo uključene i Ivana, Marina i ja, a premijera je 13. prosinca u GK Zorin domu. U pripremi je Božićni projekt s djecom i mladima u suradnji sa Župom Presvetog Trojstva Karlovac. I za kraj godine planiramo susret članica i suradnika da zaokružimo 15-tu obljetnicu.

Sljedećih 15 godina svakako treba održati i njegovati sve do sada ostvareno. Nadamo se daljnjem razvoju site specific radova, realizaciji projekata pored i na rijeci Korani i u Staroj Gradskoj jezgri, te što više izvedbi vlastitih plesnih predstava u kazalištu.

Sredstva su još uvijek nedostatna za sve ono što radimo i želimo ostvariti. Poticaj je veći na nacionalnoj nego lokalnoj razini. Velik doprinos razvoju i podrška radu prepoznala je Zaklada kultura nova. I upravo zahvaljujući njihovoj potpori moguće je djelovati unatoč nedostatnim programskim sredstvima. Jedan dio projekata još čeka u ladici svoje uvjete i mogućnosti ostvarenja. Za sada uvjeti rada unutar kojeg se djeluje na nezavisnoj kulturnoj sceni, umjetnički i kreativno, jednostavno čekaju bolje sutra.

Veselimo se obnovi Hrvatskog doma u Karlovcu. Ono što je presudno za nezavisnu kulturu i razvoj suvremene umjetnosti u Karlovcu jest otvaranje DKC. Trenutno Savez udruga KAoperativa u partnerstvu s Gradom Karlovcem provodi projekt Hrvatski dom u centru.

Tako da naših sljedećih 15 godina ovisi i o uvjetima u kojima radimo i djelujemo. Karlovac, grad parkova, rijeka, plesa. Grad stvoren za kreativce, umjetničke rezidencije i stvaranja.

Veselimo se sljedećoj obljetnici, a to je deseta obljetnica KDF-a u 2020. godini.

Partitura slijepog putnika je “izmišljeni žanr” u obliku zbirke putopisnih crtica prevedenih u pismo za slijepe tj. za “slijepog putnika”. “Transkripti” putopisnih crtica slijepog putnika perforiranih pismom za slijepe, provlače se kroz muzičke kutijice gdje svako slovo s obzirom na položaj točkica (koreografiju rupica) na muzičkom crtovlju dobiva muzičku notaciju tj. određene tonove, prevodeći se u zvuk. Tim procesom nastaju “slijepe kompozicije putopisnih crtica imaginarnog putnika” kao zbirka poezije u prostornoj instalaciji grafičkog znaka, zvuka, pokreta i teksta i subteksta imaginarnog putovanja. 

Matea Šabić Sabljić rođena je 1982. godine u Trogiru. Godine 2012. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pri Odsjeku za animirani film i nove medije. U svome radu se bavim prostorom između jezika,  znaka, pisma, komunikacije, vremena, odnosa starih i novih medija, svjetla i mraka, kretanja i  mirovanja, zvuka i tišine, intimnog i javnog, putovanja i stajanja. 

3 do 10, stabla je ciklus fotografija i foto instalacija proizašlih iz dugogodišnjeg promatranja deset stabala na vrhu Srđa iznad Gruža. Ona su vizualna konstanta sjećanja i njegov topološki, ali i emocionalni označitelj. “Moj osobni vremenski stroj koji ima svoj način mjerenja vremena, a s kojim sam skupa odrastala. Radovi su nastajali kroz niz meditativnih šetnji gradom, pokušaje prebrojavanja, povezivanja sjećanja s lokacijama pogleda, te osobna razmišljanja o stablima”, zapisala je autorica.

Nives Sertić, vizualna umjetnica, diplomirala je 2009. na Odsjeku za animirani film i nove medije, ALU Zagreb. Njeni interesi variraju između dugogodišnjih interdisciplinarnih kolaborativnih projekata, pa sve do poetskih foto, video i zvučnih intalacija, performansa te istraživačkih umjetničkih projekata. Od 2014. godine se intenzivno bavi odnosom kamere, snimanja i snimljenog s pokretom tijela iza i ispred kamere, tj. odnosom žive izvedbe, snimljenog materijala i vremena. Osim toga, njen fokus je na osobnom odnosu s okolišem, prirodom i pitanju promatranja, vremena, odnosu statike i dinamike unutar njih samih te (vizualnih) medija u koje ih upisujemo: Rearrangeing and (self)-arraged, Ja gledam tebe dok ti gledaš mene dok… (2014.-2016. sa Sonjom Pregrad), 3 do 10, stabla… Izlaže u zemlji i inozemstvu. Predaje na Studiju dizajna, studira permakulturu.

Izložba je otvorena do 15. travnja.

Izložba razmatra aspekt političkog unutar polja umjetnosti, kao i političnost načina gledanja umjetnosti danas. Koncepcijski polazi od televizijske serije Načini gledanja (“Ways of Seeing”) emitirane 1972. na BBC-u, čiji je autor John Berger prepoznao političko kao već upisano unutar polja umjetnosti. Razmatrajući Bergerove misli o reprezentaciji, izložba naglašava dvije pretpostavke. Prva se bavi kontekstom umjetničkih praksi, bilo da ga određuju različiti politički, ekonomski i društveni čimbenici ili je nanovo stvoren. Druga teza odnosi se na strategije izlaganja i medijaciju proizvedenih značenja. Unatoč ambivalentnosti koja dopušta pregovaranje između različitih čitanja, konstrukcija i proizvodnja značenja uvjetovana je specifičnom, često ideološkom pozadinom. Iz tog razloga, izložba ne dotiče isključivo sadržaj umjetničkog rada, već njegove ideološke konstrukte postavljajući pitanja o uzrocima i posljedicama reprezentacije, njezinom porijeklu, sadržaju, namjernim i skrivenim značenjima, i specifičnom korištenju vizualnog jezika i poruke. 

Borut Peterlin u foto seriji Flower Power pokazuje da značenje nije jednostavno dano, već se može podrivati iznutra, dekonstruirati i iznova stvoriti. Iako je značenje fotografija unaprijed osmišljeno u svrhu isticanja moći političara, Peterlin im uskraćuje pravo na moć prenoseći je na dekorativne cvjetne aranžmane. Istaknuto cvijeće tako postaje glavnim protagonistom zadane scene, dok političari ostaju samo prisutni, a njihova relevantnost upitna. 

Dok su u fotografijama Boruta Peterlina političari izgubili važnost, u radu Jonasa Staala Art, Property of Politics lokalni rotterdamski političari imaju ulogu medijatora. Rad je uobličen kao izložba pomalo neobičnih umjetničkih radova jer su njihovi vlasnici političke stranke koje su se natjecale na izborima za Gradsko vijeće Rotterdama 2010. Dok su ta djela unutar stranačkih ureda djelovala kao umjetnost, izmještena u galerijski prostor dobila su reprezentacijsku ulogu pojedinih ideologija.

U radu Kapital 1986-2013 IRWIN koristi slike prisvojene iz soc-realističnog, nacističkog i folk konteksta na vrlo precizan, ponavljajući i programatski način. Slike prisvojene iz konteksta prepunog ideoloških konotacija komponiranjem u jednu kompoziciju odriču tim znakovima originalan sadržaj iako je upravo taj sadržaj razlog njihova odabira. Sastavljene kao ikone, one uokviruju poznati repozitorij stvarajući istovremeno kontekst svoje reprezentacije. Teritorij ikone naglašen je lovačkim trofejima koji ikonama daju legitimitet neupitne svete prisutnosti.

U studiji slučaja hrvatskog nacionalizma devedesetih Fokus Grupa povezuje jezik nacionalizma s diskursom prirode i seksualnosti. U novom radu P.H.S.H.S. Oltar domovine Kuzme Kovačića pretvoren je u kubuse u mjerilu 1:1, i prenamjenjen u namještaj koji otvara ideološki dispozitiv slike hrvatskog nacionalizma.

Dok Fokus Grupa koristi dokumentarnu građu, IC-98 polazi od mita gradeći tako fiktivni narativ. U video animaciji Abendland: The Place That Was Promised suprotstavljena je mitološka prošlost i fiktivna budućnost. U ideji o mogućoj budućnosti, IC-98 opisuje vrlo staro, nakrivljeno drvo koje iscrpljuje svoju okolinu. Mitskom snu o Zapadu kao mjestu bogatstva  je suprotstavljena slika njegove mračne budućnosti.

Hito Steyerl u videu HOW NOT TO BE SEEN A Fucking Didactic Educational .Mov File. pokazuje kako biti nevidljiv/a kada se slike nalaze posvuda. Iako se prvenstveno bavi digitalnom slikom i njezinom rezolucijom kao indikatorom veće ili manje vidljivosti, u svojem radu postavlja pitanje o onima koji, neovisno o preciznosti slike, ostaju nevidljivi, odnosno o diskrepanciji između izuzetno moćnih i onih politički izuzetih. 

Site- specifičnim performansom Sve što vidim se kreće Nives Sertić pristupa pitanju gledanja tražeći odgovor u kreiranju svojevrsne koreografije. Mogu li načini gledanja postati ujedno i fizički put do gledanja? Pokret i pogled isprepleteni su kroz niz danih smjerova koji rezultiraju u ludičkoj koreografiji zamišljenih staza, formi i geometrijskih oblika. 

Izložba se otvara 17. travnja i ostaje otvorena do 8. lipnja 2014. u Likovnom salonu i Galeriji sodobne umetnosti u Celju. 

Izvor: ZCC