Nakon pet godina studija dramaturgije, usudila bih se reći kako je performans najmanje zastupljena umjetnička forma u odnosu na druge koje se podučavaju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Možda zato što se podrijetlo performansa uglavnom veže uz likovnu umjetnost, a možda zato što u datim studijskim programima nema predviđenog (ili poželjnog) prostora za otklon od tradicionalnih formi. Postoje kolegiji na kojima se uči o povijesti i formalnim obilježjima performansa, ali nema prostora za izvedbeno istraživanje te forme. Zbog toga je projekt they/perform now važan.

Već RoseLee Goldberg koja se smatra autoricom prve povijesti performansa¹ u predgovoru iz 1978., 1987. i 2000. godine navodi kako performans po svojoj prirodi onemogućuje precizniju ili točniju definiciju od toga da je živa umjetnost koju izvode umjetnici zato što se umjetnici performansa za prikupljanje umjetničkog materijala služe svim disciplinama i medijima, a u performansima ih koriste na različite načine zbog čega svaki umjetnik izvodi svoju definiciju u tijeku i načinom izvedbe.

Projekt je otvoren predavanjem Suzane Marjanić pod nazivom Povijest i/ili kronotop hrvatskoga performansa od Travelera do danas, a nastavljen je uz predstavljanje projekta i panel s izvođačicama i izvođačima na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Isti dan izveden je i prvi u nizu performansa, performans Angele Stipić u Galeriji ULUPUH. 

Uz zvuk rada perilice rublja, Stipić progovara o radu na performansu, pitanjima koja si je postavljala, produkcijskim ograničenjima i idejama koje nije realizirala. Na užetu za vješanje rublja vješa papire s natpisima: domovina, dom, obitelj, ljubav i presliku diplome o završenom preddiplomskom studiju glume te uz domaću glazbu na perilici rublja jede večeru koja ju podsjeća na dom. Glavno obilježje njezinog performansa svakako je autoreferencijalnost, a posebno zanimljivim postaje dijalog koji svjesno ili nesvjesno uspostavlja između pozicije glumice i izvođačice, odnosno borba koju vodi pokušavajući ne glumiti samu sebe ili nekog drugog. 

U petak navečer na Sceni F22 duo Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost iza kojeg stoje student preddiplomskog studija montaže Jurica Nikolić i student preddiplomskog studija suvremenog plesa Mateo Babić, izveli su One Flash, prvi drag show izveden u prostorima Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Iako se drag show po formalnim obilježjima razlikuje od performansa, izvođači prema kraju izvedbe teže njegovoj dekonstrukciji. Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost uspostavljaju kritički odnos prema samom dragu i instituciji u kojoj se prvi put izvodi, iste godine kada je održan i prvi QueerADU, a Akademija dramske umjetnosti još je uvijek u središtu #metoo skandala. 

U subotu smo imali priliku na Sceni F22 pogledati posljednja tri performansa, 1.25 kg Hane Medvešek, Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava Lucije Bogunović i Kuhinjski element Mine Ugrin.

U performansu 1.25 kg Hana Medvešek postavlja pitanje može li dizanje utega biti performans. Za vrijeme trajanja performansa, govori o sebi, o tome kako se počela baviti dizanjem utega, o vlastitim promišljanjima o umjetnosti i o tome kako nije htjela biti umjetnica, ali želi biti ono što umjetnice jesu – “stvarateljica”. Iako je tekst koji izgovara unaprijed logički strukturiran, to koje će utege uspjeti dići ostaje prepušteno slučaju, a kombinacija između snage koju izvodi dizanjem utega, ranjivosti koju izvodi progovaranjem o intimnim dilemama i prepuštenost slučaju čini sam performans iznimno dojmljivim. 

Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava u izvedbi Lucije Bogunović, studentice Akademije likovnih umjetnosti, posvećen je stanovima u kojima je živjela za vrijeme studija u Zagrebu. Na podu su trakama različitih boja naznačeni tlocrti svih šest stanova, odnosno njezinih soba u tim stanovima. Prolazeći naznačenim tlocrtom, Bogunović nas uvodi u svaku pojedinu sobu, a pozicionirajući se na određeno mjesto unutar tlocrta naznačuje gdje se koji predmet nalazio. Kroz stanove nas provodi u slijedu koji nije kronološki te nam daje uvid u fragmente sjećanja na život proveden u tim stanovima.

Studentica preddiplomskog studija suvremenog plesa, Mina Ugrin, izvedbu Kuhinjski element izvodi uz scenografiju koja označuje prostor kuhinje. Njezin kostim upućuje na podvojeni ženski identitet – kućanica ili seksi poslovna žena. Na jednoj nozi nosi papuču, na drugoj štiklu, a preko pregače nosi crni sako. Plesna izvedba biva prekinuta pušenjem cigarete, listanjem časopisa, odlaskom na wc i pjevanjem. Za razliku od ostalih izvedbi, Ugrin nam se ni u kojem trenutku izravno ne obraća kao Mina. Zbog toga, ali i realistične scenografije i kostima, izvedba ostavlja dojam nečega između slice of life slike i plesne (ili kazališne) predstave. 

Pišući ovaj tekst, nakratko sam se vratila literaturi koju sam iščitavala za vrijeme studija pokušavajući i sama shvatiti što je zapravo performans. Ne ulazeći u to koji performans je prema tim nekim obilježjima manje ili više performans, vraćam se na to da su projekti poput ovog iznimno važni, pogotovo u akademskom kontekstu. Važni su zato što omogućuju prostor za propitivanje svega što učimo o performansu i istraživanje granica formi od kojih s vremena na vrijeme treba napraviti otklon kako bi se umjetnost i promišljanje o umjetnosti pomaknulo s mrtve točke. To je u konačnici i bio najveći doprinos umjetnosti performansa. 

1. RoseLee Goldberg, Performans od futurizma do danas, Zagreb: Test! i URK, 2004., str. 7 ↩︎

Program započinje u srijedu, 3. travnja u 16 sati u sobi 202 na Akademiji dramske umjetnosti (Trg Republike Hrvatske 5) predavanjem Suzane Marjanić Povijest i/ili kronotop hrvatskoga performansa od Travelera do danas. Nakon toga, u 17 sati na istoj lokaciji, slijedi prezentacija projekta they/perform now odnosno panel s dijelom izvođača_ica koji će izvesti svoje radove. Program završava u 19 sati u Galeriji ULUPUH (Ilica 13, prvi kat) performansom Angele Stipić.

U petak, 5. travnja, u 21 sat na Sceni F22 (Frankopanska ul. 22) duo Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost izvest će drag performans One Flesh. “Stavljanjem sebe u drag pitamo se što je za nas drag u kontekstu Akademije i otvaramo različite izvedbene i aktivističke potencijale”, kažu izvođačice.

U subotu, 6. travnja, na programu su tri performansa na Sceni F22. U 12 sati započinje izvedba 1.25 kg Hane Medvešek. Autorica u svom radu postavlja pitanje: “Što je performans? Može li dizanje utega biti performans? Koja je svrha performansa? A dizanja utega?”

Lucija Bogunović, studentica Akademije likovnih umjetnosti, u 17 sati će izvesti performans Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava u kojem preispituje “pojam doma, krova nad glavom, dom kao privilegiju i mjesto utočišta, kako fizičkog tako i psihološkog te kao nešto neodređeno – prostor/osjećaj koji je moguće nanovo graditi i adaptirati.”

they/perform now završit će performansom Kuhinjski element, studentice Mine Ugrin s početkom u 19 sati. Njezin performans opisuje Lucija Marković, studentica dramaturgije: “U kuhinji, iz kuhinje, za kuhinjskim elementima, Mina Ugrin, studentica druge godine preddiplomskog studija suvremenog plesa, osmišljava plesnu izvedbu koja preispituje najprije njezin doživljaj same sebe u kuhinji tako što na sceni uobličuje mentalnu sliku razapete suvremene ženske Osobe. U novoizgrađenom prostoru, plesačica svojim koreografskim odlukama u više slojeva rastvara, u našem društveno-političkom kontekstu često umanjivanu i osporavanu, kategoriju ženskog rada u kućanstvu.”

Više detalja o projektu i svakom pojedinom radu pronađite ovdje.

Koncept otvorenih vrata približila nam je Katerina Duda, umjetnička suradnica na Odsjeku za animirani film i nove medije: “Ove godine uskladili smo izložbu studenata i studentica za kraj semestra s Danom otvorenih vrata. Raznolikost studentskih radova na izložbi pruža najbolji uvid u sam studij i politiku studija. Naši studenti i studentice bili su dežurni i rado provodili zainteresiranu publiku kroz radove i odgovarali na pitanja o prijemnom i studiju. Isto tako, u našem media labu postavili smo nekoliko radnih ‘stanica’ koje su negdje na tragu medija kojima se bavimo. Tako se moglo intervenirati u dijapozitive, osvijestiti zvuk ili sliku na određeni pojam, a naš alumni Kris Komljenović vodio je radionicu live izvedbe zvuka. Uz to, tu su bili i profesori_ce koji su razgovarali s kandidatima i kandidatkinjama, pregledavali mape i sl.”   

U drugoj godini održavanja nastave na novoj lokaciji, zapušteni prostor Jadran Filma obogatio je umjetnički život gradske četvrti Gornje Dubrave. Na mračni i napukli betonski prilaz Akademiji pada svjetlo iz prozorskih stakala zgrade, a gužva koja me dočekuje u dvorištu pred ulazom najavljuje događanje u ponovno oživljenom prostoru Jadran filma. Prostorije klase, bijeli zidovi i hodnici Akademije poslužili su kao izložbeni prostori, neki su se radovi postavili čak i u otvorene studentske ormariće, što su posjetitelji dodatno osvijestili kada bi neki od studenata_ica otvarali susjedne ormariće da bi skupili ruksak ili radni pribor.

Iz studentskih ormarića provirili su radovi poput srcu drage Prijatne kavice Nives Adžage (BA1) i Moji čuvari koje je od gline izradila i ilustrirala Marta Bosnić (BA1). Lucija Bogunović (MA2) izložila je dio procesa rada za diplomski u obliku intervencije, ili točnije nadogradnje na već postojeću kuhinju na Akademiji. Njezin se rad tematski i prostorno nadovezuje na impromptu kuhinju sačinjenu od stola, kuhala i čajne opreme, poviše koje se na TV ekranu reproduciraju kadrovi iz kuhinje dekonstruirane na proste faktore, poput katrige.

Glavna hala na drugom katu najveća je odsječka prostorija u kojoj su se održali live nastupi Ivane Galić (MA1) i Hane Hostić (BA2). Tijekom akustičnog eksperimenta eterični “björkasti” vokali Ivane Galić praćeni beatovima ambijentalne elektronike prožimali su se sa središnjom halom i hodnicima Akademije gradeći zvučnu kulisu izložbenom prostoru. To je učinilo još intimnijim opažanje radova u kojima studenti_ce izlažu prostore čežnje i nostalgije, kao što je prezentacija procesa rada Ivane Šerić (BA2), koja je publici predstavila komadić hvarske plaže u obliku papirnate makete sačinjene od slojeva koji glume valove.

Uz prostore neugasive čežnje, Klara Šoštarić (BA3) predstavila je 3D vizualizaciju prostora akademije, modeliranog po različitim prostorijama zgrade Jadran filma koje je prethodno fotografirala. Hiperrealističnom virtualnom šetnjom po prostorijama Jadran filma izbacuje se iz ravnoteže ustaljena binarna koncepcija digitalnog i fizičkog prostora, fikcije i stvarnosti. Neki od predstavljenih radova bili su inspirirani stvarnim prostorima, i to onima iz susjedstva – javnim intervencijama ili umjetničkim promišljanjima kvartovske vreve oko tržnice Dubrava, što je indikativno za uzajamni utjecaj zajednice Akademije na život i svakodnevicu u gradskoj četvrti u koju je po novome smještena. 

 “S jedne strane iz centra grada preseljeni smo u udaljenu Dubravu gdje smo izmaknuti od sadržaja, izložbi i drugih zbivanja. Sam dolazak do Jadran filma je vremenski pothvat. S druge strane, ovo je prvi put da je čitav Odsjek okupljen na jednom mjestu”, objašnjava Duda što za Akademiju znači rad u relativno novom prostoru Jadran filma.

“Svaka godina ima svoj prostor klase, imamo gluhu sobu za snimanje zvuka, media lab, sobu za šivanje ili rad s prljavim materijalima (dirty room). Fotografski laboratorij ponovno je uspostavljen nakon što je zgrada u Zagorskoj stradala u potresu. U JF-u malo nam nedostaju  ravni bijeli zidovi, ali imamo puno svjetla, vrt, velike prostorije. Otkrivamo neke nove momente djelovanja i ponovno gradimo OZAFIN zajednicu na koju su itekako utjecali kovid i potres. Zbog raseljenosti i online nastave u formativnim godinama, sadašnji studenti i studentice Odsjeka nisu studirali_le u onoj atmosferi zajedništva koju je naš odsjek gradio i zato nam je izazovno misliti o tome svemu ii uspostavljati nove odnose. Prošle godine pokušali smo urediti vrt, napravili smo druženje u vrtu uz live izvedbe studenata i studentica, pekli smo pizzu. U sklopu nastave, bavili smo se kvartom u nekoliko navrata. Postavili smo tri javne izložbe za kraj svakog semestra koje su bile dobro posjećene”, zaključuje predavačica.

Semestralna prezentacija i Dan otvorenih vrata Akademije važan su oblik javnog izlaganja, ne samo kao mjesto susreta s novim umjetničkim praksama i kao prostor (pre)odgajanja publike o tome što sve novi mediji mogu biti, već i zbog mogućnosti da utabaju staze koje će proširiti kulturno-umjetničku rutu grada Zagreba. Duda najavljuje da po izlasku iz zimske letargije možemo očekivati još i više razloga za posjet Akademiji u prostorima Jadran Filma, gdje će se nastava održavati još nekoliko godina dok se se obnove potresom oštećene zgrade Akademije u Ilici i na Jabukovcu: “Zimski semestar povlači zatvaranje u prostor i klase, ali ljetni semestar uvijek donosi neki novi elan, više druženja i novih projekata pa se veselimo proljeću koje nam dolazi. Nadamo se da ćemo u ovih nekoliko godina koliko smo podstanari u Jadran filmu, ovo mjesto učiniti točkom na kulturno-umjetničkoj mapi grada Zagreba.”

“Fotografije prikazuju nebo koje je Bogunović fotografirala od 4. travnja do 4. lipnja 2022. te su nastale na lokacijama na kojima bi se zatekla u određeno vrijeme u danu. Svaki je dan umjetnica pomicala vrijeme snimanja za jedan sat (4. travnja u 12:00, 5. travnja u 13:00, 6. travnja u 14:00 itd.). Fascinirana neprolaznošću/beskrajnošću neba, procesu fotografiranja pristupa ritualno (uključivanje alarma, poštivanje samopostavljenih pravila, buđenje noću, stalno nošenje fotoaparata, osvješćivanje određenog trenutka u danu, itd.) te njegovim stalnim bilježenjem pokušava stvoriti odnos između sebe kao efermnog subjekta i njega (neba) kao konstante”, u predgovoru izložbe piše Iva Jurić.

Lucija Bogunović studira na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Surađivala je s Mostar Street Art Festivalom, Galerijom Događanja, Žutom kućom u Istri te je 2022. godine u sklopu međunarodnog festivala fotografije Organ Vida izabrana za sudjelovanje na rezidenciji u organizaciji fotografske platforme Futures. U 2023. sudjelovala je u projektu I Saw Our Leaders. Reinterpreting Hungarian Poems Via Contemporary Art Practices te je njen rad objavljen na službenim stranicama Europan Allience of Academies. U svojoj umjetničkoj praksi istražuje konceptualni odnos fotografskog medija i vremena u prikazu fragmenata života i ponavljajućih događaja te osobni odnos značenja doma i krova nad glavom kroz različite medije i perspektive.

Iz predgovora izložbe: “Psihijatar Franco Basaglia, vizionar i idejni začetnik pokreta Demokratske psihijatrije ravnao je  Psihijatrijskom bolnicom u Trstu od 1970. do 1979. godine. Za vrijeme tih revolucionarnih godina Basaglinom zaslugom je u Italiji donesen Zakon 180 (Legge 180 – Basaglin zakon) koji će reformirati psihijatriju u Italiji i i svijetu te otvoriti put novim i inkluzivnijim oblicima terapije. Upravo je Basaglinom djelovanju posvećena izložba Romantizirane imaginacije drugog i drugosti. Izložba je nastala kao rezultat terenskog istraživačkog rada u sklopu programa Ljetne škole Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu koja je održavana od 13. do 22. lipnja 2023. godine u Grožnjanu. 

Terenski rad, istraživanja, predavanja i radionice u okviru škole polazili su od propitivanja ideje, imaginacije, reprezentacije i percepcije Drugog i Drugosti, putem dva različita pogleda i kulture; hrvatske i talijanske. Studenti i studentice Akademije likovnih umjetnosti surađivali su s članovima udruge Coperativa Sociale La Collina, na lokacijama Parco di San Giovanni u Trstu, Parco Basaglia u Gorici u Italiji i u prostorima Ljetne škole u Grožnjanu. U sklopu programa Ljetne škole Tomislav Peharda predstavio je svoj istraživački rad u području palijativne terapije i šamanizma u Općoj bolnici Pula, dok je profesorica Janka Csernák (Sveučilište Moholy-Nagy, Budimpešta) u Grožnjanu održala predavanje i radionicu iz područja socijalnog dizajna.  Terenski rad, predavanja i radionice u Ljetnoj školi zasnivali su se na različitim medijskim iskustvima, participativnim umjetničkim praksama i kolaborativnim istraživačkim procesima.  U prostoru Apoteke svoje umjetničke radove kreirane za vrijeme Ljetne škole predstavljaju studentice Carolina Barbarić, Lucija Bogunović, Iva Bagarić, Matea Despot, Lea Plaščar, Mihaela Rašica i Laura Stojkoski; studenti Samuel Matijević i Leonardo Losciale; profesori/voditelji Ivan Fijolić i Josip Zanki; članovi La Coline Pavel Berdon i Diego Porporatti; suradnik škole Matija Debeljuh. 

Umjetnost u novom prostoru

Lokacija akademije na istočnom kraju grada donosi za sva okupljanja nekoliko posljedica. Ne postoji mogućnost brzog povlačenja u obližnji kafić i gotovo nitko ovdje nije došao usputno ili slučajno. Prolaskom pored rampe, na parceli Jadran filma prvo se pojavljuje stara portirska kućica čije je prozore Lara Bele prekrila aluminijskom folijom, i nekoliko traka nategnutih između dva stabla, koje je postavila Klara Šoštarić. Radovi se šturim izrazom uklapaju u ostarjeli industrijski ambijent i služe kao zgodan orijentir koji najavljuje izložbu. Zgrada Akademije velika je, pomalo skrivena raslinjem i nimalo reprezentativna. Po mraku, za vrijeme otvorenja izložbe pažnju privlači samo svijetlost iz prozora na dvije etaže. Na ulazu nas dočekuje ugodna gužva s DJ pultom za kojim su se izmjenjivali kolektiv Heartskomerz i Nicole Hewitt, a iza je postavljen televizor na kojem se prikazuju popratni vizuali. Ovdje je i stol s pićem i grickalicama, a prostor se nastavlja u tri strane na kojima je izložba.

Hodnici su široki, a zidovi još uvijek bijeli. Ambijent je hladan i nalik je Warholovoj tvornici u napuštenoj vatrogasnoj postaji ili općenito tipu prostora za stvaranje mišljenom kao loft više nego kao atelier. Neutralnost prostora kao podlogu svog rada koristi i Hana Hostić čiji je središnji motiv tkanina na koju je otisnuto rastočeno lice, obješena na stablo ispred jednog prozora, koja je osvjetljena snažnim reflektorom iz zgrade. Pored prozora kroz koji se rad promatra smještene su slušalice koje reproduciraju glazbu koja dovršava neobičan ugođaj promatranja jezive zastave koja treperi na vjetru. Prostorija se gubi u perifernom vidu, ne čujemo zvukove iznutra, osvijetljeni dio šume ispred prozora je jasan no gubi se percepcija njenog nastavka. Vrlo jednostavnim sredstvima postignuto je jasno čitanje stvorenog prostora i gubljenje onog zatečenog.

Za razliku od izložbi u nekadašnjim prostorima u Ilici ili Jabukovcu kroz koje se uglavnom šetalo, zbog naravi novog prostora bilo je puno više mjesta za zaustavljanje i druženje tako da ni hladno vrijeme nije sprječilo posjetitelje da ostanu u Jadran filmu. Najsvjetliji primjer te ugodne atmosfere je neusiljeni performans kolektiva Menza koji čine Anja Mergeduš, Jiao Guo, Lara Ana Kulenović, Catarina Marcos i Lucija Bogunović, u kojem su umjetnice pekle pizzu za posjetitelje u zamjenu za poželjnu donaciju. Dobrodošla reinterpretacija performansa Pad thai Rikrita Tiravanije bez problema je za stolom okupila društva i održavala živ razgovor za jednim dugačkim stolom. To je umjetnost lišena trajnosti, distance, a istovremeno iznimno uspješna u onom temeljnom – okupljanju i poticanju razgovora. Manifestom kolektiva koji je isprintan stajao na stolu spretno se otvaraju teme relevantne za čitavo umjetničko polje, a smisleno su anticipirane i formom rada. Umjetnice se zalažu za umjetnost stvaranu u zajednici i za zajednicu, koja kao principe uzima podršku i ohrabrenje, umjesto isključivosti i elitizma. Kao još jedan romantični kulturni atavizam kritizira se mit o “gladnoj umjetnici” i općenito koncepcija umjetničkog rada kao rada izdvojenog iz ekonomskih ciklusa, pokrenutog entuzijazmom.  

Studentski su radovi u prostoru raspoređeni primarno prema klasi kojoj njihovi autori pripadaju, no to nije u potpunosti dosljedno jer su neki radovi izmješteni zbog njihovih prostornih potreba, tako da način na koji umjetnici koriste prostor u velikoj mjeri određuje postav izložbe. Bočno od širokih hodnika nalaze se male prostorije koje su uglavnom prepuštene pojedinim umjetnicima. Mate Nikola uperio je dva mala projektora u nekoliko razlomljenih dijelova zrcala koji refleksijom ispunjavaju zidove, a upotpunjen jednoličnom elektroničkom glazbom nastao je ambijent koji uspijeva zahvaljujući izoliranosti male sobe koju ispunjava. Nakon što se stepenicama uspnemo na prvi kat dočekuje nas rad Dihotomija Marlen Ban koji samouvjereno zauzima prostor hodnika.

Umjetnica je, potaknuta ljubavnim scenama iz filmova, razgovore s bivšim ljubavnicima ponovila u formi scenarija. Stvarajući određenu distancu prema emotivno nabijenim trenutcima u životu propituje se odnos subjektivnog i objektivnog. Predstavljajući svoju intimu u formi sladunjave filmske scene autorica promatraču postavlja pitanje: hoće li se staviti u njenu poziciju ili poziciju gledatelja filma. Rad je svakako bogatiji time što su dijalozi isprintani na velikim papirima ovješenima sa stropa na mjestu namijenjenom za prolaz, tako da je izrazito intimni sadržaj vrlo bombastično predstavljen.

Grad mladih/pioniri Nine Demetre Kasavice, koji je smješten u prostoriji zajedno s još nekoliko radova s političkim motivima, koristi umjetnu inteligenciju za stvaranje neprirodnih prikaza pionira i njihovih okupljanja. U prikazivanju pejzaža i odjeće program dostiže razinu vrlo blisku fotografiji, no on nema sposobnost poimanja lica, tako da su rezultat dječja tijela s mrljama po glavi koja djeluju kao morbidni damnatio memoriae. Čini mi se da je ovo bio jedini primjer na izložbi u kojem umjetnica djelo temelji na generativnoj mogućnosti tehnologije. Radi se o jednoj od temeljnih odrednica novomedijske umjetnosti, za koju mi se čini da je na našoj sceni pomalo zapostavljena. “Ruka stroja” u stvaranju digitalnim tehnologijama neizbježno je vidljiva, ali poetika građena na smanjivanju intencije i automatizaciji procesa stvaranja još ima prostor za razvoj.

Klasična medijska određenja radova na izložbi mogli bismo nabrajati gotovo koliko ima i radova. Od tehnika kao što su kolaž i crtež, preko objekata od drva, plastike i tekstila do eksperimentalnog filma i videa. Produkcija studenata_ica akademije doista je široka u svakom smislu te opravdava ovakav opsežan način prezentacije. Kao najveću vrijednost izložbe u Dubravi vidim upravo materijalnu i organizacijsku alternativu na koju ona ukazuje. Iako na novoj lokaciji Akademije još mnogo problema nije riješeno (manjak materijala, nedostatak menze i smještaj na periferiji grada), u razgovoru sa studentima_cama OZAFIN-a ponavlja se zadovoljstvo novim prostorom. Odsjek je donedavno bio rascijepljen između Ilice, Jabukovca te malog prostora u Teslinoj ulici namijenjenog diplomatima, a sada svi skupa dijele zgradu u Jadran filmu.

Stvaranje ustanove kao zajednički čin

Likovna akademija je za vrijeme epidemije korone inzistirala na održavanju nastave velikim dijelom uživo, no do pravog osjećaja zajedništva dolazi tek sada kada su sve klase u istom prostoru. Studenti_ce su se u ovom semestru počeli sastajati s profesorima i razgovarati o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Oni se u prostoru “menze” sastaju s profesorima i razgovaraju o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Velika i nezgrapna zgrada ipak studentima_cama nudi otvorenu mogućnost za stvaranje prostora i zajednice. 

Sarah Rifky i Jens Maier Rothe trebali su se 2012. sastati u Beirutu, no spletom okolnosti u tome nisu uspjeli pa su u Kairu osnovali umjetničku organizaciju Beirut. Izložbeni, edukativni i istraživački program provode do 2015. pod krilaticom: “stvaranje ustanove kao kustoski čin”. Kustosi surađuju s umjetnicima i zajednicom u svim segmentima, odbijajući preuzeti nepropitane diskurse u komunikaciji s publikom, umjetnicima ili drugim institucijama. Beirut nastaje u ozračju revolucije 2011., kada se javnost sukobljava s nametnutim im institucijama te postoji egzistencijalna potreba za pronalaženjem novih institucionalnih strategija koje su na korist građana. U našoj priči vidimo manje energetski nabijen, ali neizbježan trenutak promjene.

U trenutku kada obnova sveučilišnih zgrada nije ni započela, pojavila se jedna materijalna alternativa i jedan procjep koji je moguće iskoristiti za projektiranje budućnosti ALU-a, time i sveučilišta. Iznajmljivanje zgrada Jadran filma sveučilištu nije isplativo zato je i određeno kao privremeno rješenje na samo nekoliko godina. No, jasno je da prostor snažno utječe na zajednicu koja ga koristi, kao što vrijedi i obrnuto. Financijska situacija sveučilišta je glavna prepreka promijeni, no svijest o instituciji kao dinamičnom sustavu koji se prilagođava uvjet je za nju. Nadolazeće godine treba gledati kao proces stvaranja, a povlastica studenata da oblikuju svoj prostor, da uz pomoć tog prostora postaju zajednica, jednom okušana ne smije biti izgubljena. Završit ću s jednom rečenicom kolektiva Menza: “povezuje nas akcija, ne apstrakcija.”