Kako stoji u najavi, radi se o “nastavku izložbe FLUX: Female Digital Creativity održane u rujnu i listopadu prošle godine, a ovo izdanje predstavlja radove odabranih profesionalnih umjetnica koje su sudjelovale na 5. Bijenalu industrijske umjetnosti od listopada do studenog 2025. godine”. Izložba je nastavak istoimenog projekta koji su proveli Labin Art Express XXI, Alice in Blockchains (Zagreb), MOTA (Ljubljanja) i MEET (Milan) s ciljem bavljenja problemom rodne ravnopravnosti na tržištu NFT umjetnosti.

Selekcija radova predstavljenih na izložbi FLUX: Female Digital Creativity – Industrial Biennial Selection nastala je na poziv kustosa Bijenala, Banija Brusadina i Giulije Colletti. Izložbu čini niz skica, isječaka i “paralelnih radova”, “od onih koji izravno proizlaze iz bijenalske produkcije do sasvim novih, neočekivanih vizija i uvida u kreativne procese”, stoji u popratnom tekstu.

Na izložbi će izlagati Alice Bucknell, Sophie Cundale, Aleksandra Domanović, Anja Leko, 업체 eobchae, Anna Engelhardt, Ema Maznik Antić, Tanit Plana, Suzanne Treister, Carmen Weisskopf (!Mediengruppe Bitnik) i Selena Savić. 

Izložba se može posjetiti do 30. siječnja, a više detalja pronađite ovdje.

Podzemnost, shvaćena doslovno i figurativno, osnovni je pojam za LAE. Inspirirajući se labinskim rudarima koji su 1921. godine izborili kratkotrajnu autonomiju od fašista pod geslom “kova je naša“ (jama je naša), LAE preuzima rudarsku ikonografiju i koristi simbol s dva ukrštena čekića. U labinskoj Lamparni, koja je nekada služila kao prostor za punjenje i pohranjivanje lampi rudara, osnivaju istoimeni kulturni centar, a kao krunski projekt LAE planira obnavljanje političke autonomije Labinske republike osnivanjem podzemnog grada u prostorima nekadašnjeg rudnika.

S druge strane, LAE preuzima strategije underground umjetnosti. Danas se taj pojam koristi za raznolike pojave u kulturi, no on je nastao da opiše umjetnost koja koristi masovne medije za izražavanje kulture i načina života marginalnih skupina. Iako se obračunava s ekskluzivnošću visoke umjetnosti, underground stvara drugi tip nedostupnosti koji je više mračan nego blistav, ona se ne odvija na mjestima u koja ne smiješ nego u onima u koja se ne bi usudio ući. Kada sam dobio poziv da posjetim otvorenje i pišem o Bijenalu industrijske umjetnosti imao sam dojam da napokon imam priliku zakopati malo dublje u kompleks LAE-a. Iako je riječ o velikoj međunarodnoj izložbi, tematiziranjem lokalnog industrijskog nasljeđa ipak održava atmosferu podzemnosti.

Za koncepciju ovogodišnjeg 5. izdanja Bijenala izabrani su španjolski kustos Bani Brusadin i talijanska kustosica Giulia Colletti. Colletti istražuje utjecaj rudarenja i drugih ekstrakcijskih praksi na okoliš, a Brusadin se bavi umjetničkim predstavljanjem bioloških, kulturnih i informacijskih mreža kojima pripadamo. Odvijajući se na nekoliko lokacija u Puli, Vodnjanu, Raši i Labinu, i pod naslovom Ogroman automat, ovogodišnje bijenale ispituje neopipljive hiperstrukture koje provode sveopću automatizaciju i ekstrakciju materijala, pažnje i inteligencije. Radi se o materijalnim i kulturnim silama koje usmjeravaju živa bića i prirodne resurse. Ako polazimo od labinskog rudnika i širimo njegov pojam tako da on obuhvaća sve radnike koji su u njemu radili, ugljen koji su vadili iz zemlje i arhitekturu koja je taj proces podržavala, onda zamišljamo ogroman automat. 

Prvi dio otvorenja održan je u podne na Malom rimskom kazalištu u Puli, a službeno otvorenje održano je u osam u Labinu. Nakon prvog otvorenja, u Arheološkom muzeju Istre Dragan Živadinov predstavio je kroz vodstvo instalaciju Postgravity Art::Noordung, 1995-2045 – muzejski postav dugogodišnjeg kazališnog projekta koji provodi u suradnji s Dunjom Zupančić. Riječ je o predstavi koja je praizvedena 1995. godine, a reprizira se svaki deset godina s planom da njena posljednja izvedba 2045. godine bude održana u geostacionarnom satelitu izvedenom prema zamislima slovenskog inženjera i vizionara rođenog u Puli, Hermana Potočnika Noordunga. Projekt se razvija u sklopu Kulturnog centra europske svemirske tehnologije koji su Živadinov, Zupančić i Miha Turšič osnovali 2006. godine u Vitanju, a radi se o jedinoj svemirskoj organizaciji posvećenoj kulturizaciji svemira. 

U sklopu instalacije izloženi su umboti (umjetnik + robot) koji imaju mogućnost zamijeniti glumce_ice koji_e ne dožive kraj pedesetogodišnjeg projekta. Važan dio instalacije su monitori na kojima se sve pojedinosti o projektu mogu pročitati, no oni nažalost nisu radili za vrijeme informansa. Ta situacija nije pokolebala Živadinova jer je on kao trenirani kozmonaut uvijek spreman na grešku – postgravitacijska umjetnost je sistemska, a svaki sistem pretpostavlja grešku i tako je video projekcija substituirana opsežnim katalogom. 

Nakon Arheološkog muzeja nije bilo organiziranog vodstva. Držao sam se ljudi koje poznajem iz Zagreba dok smo pokušavali uhvatiti što više od bogatog programa u Puli. Naše lutanje nije dalo korisne rezultate dok nismo pronašli susretljivog Banija Brusadina koji nas je proveo kroz izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti Istre koja tematizira globalne tehnološke fenomene. Instalaciju 1 Star Review Tour potpisuje !Mediengruppe Bitnik u suradnji sa Selenom Savić i Gordanom Savičićem, a ona se sastoji od udobnih masažnih stolica u koje se posjetitelji_ce smještaju i gledaju video vodstva po probranim, od korisnika_ca najlošije ocijenjenim lokacijama u gradu. Ovaj duhoviti rad naglašava koliko je zadovoljenje naših svakodnevnih ekonomskih potreba oblikovano informacijskim hiperstrukturama koje nas okružuju. 

Stari tvrdi disk velik poput kofera, mehaničko računalo i primjerak časopisa 2600: The Hacker Quarterly, posuđeni iz Povijesnog i pomorskog muzeja, dio su postava instalacije Izračunavanje carstava Kate Crawford i Vladana Jolera u MSUI, čiji se glavni dio sastoji od dva 12 metara duga panoa na kojima je dijagramima prikazan dugogodišnji projekt mapiranja tehnološkog i socijalnog razvoja od 1500. godine do danas. Ova vizualizacija sastoji se od četiri cjeline naslovljene komunikacija, kalkulacija, klasifikacija i kontrola, u kojima su izumi razvrstani prema predmetu kojim pokušavaju zagospodariti. Tako se u istome stupcu nalaze rudnici u Boliviji na kojima se Španjolska bogatila u 16. stoljeću i današnji korporativni monopoli nad rijetkim mineralima.

Siguran sam da će svatko na ovoj mapi pronaći područja koja su mu nepoznata, a s obzirom na to da je projekt dostupan online doista je moguće udubiti se u njegovo proučavanje. Iako je precizan i pedantan, ovaj rad ipak djeluje nestabilno. Njegov je cilj opisivanje strukture imperija, shvaćenog kao entiteta nadnacionalne suverenosti koji kroz nadzor kapilarno djeluje na podređene. No, nije jasno ima li ovakva klasifikacija, koja je sama po sebi čin gospodarenja nad informacijama, za cilj neutralno reproducirati imperijalistički postupak ili ga zamijeniti nekim još neutemeljenim autoritetom.

Nestor Siré naizgled nudi pogled iz kojeg su vidljive pukotine u ovoj tehnološkoj hegemoniji. Na rodnoj mu Kubi 2001. godine uspostavljen je SNET (Street Internet), mreža koju su održavali stanovnici postavljanjem brojnih odašiljača na krovove kuća i zgrada. SNET je službeno bio ilegalan, ali prije njegovog gašenja 2019. godine nije bilo pokušaja da ga se ukine. Smještena na Havani ona je bila kanal za dijeljenje piratskog sadržaja i preduvjet za stvaranje lokalne gejmerske zajednice.

PC Gamer, jedan od radova u seriji skulptura CubaCreativa, računalni je sustav čije je kućište automobilska guma, a napaja se automobilskim akumulatorom i solarnim panelima. Drugi je uređaj sastavljen od kartonskih kutija koje obično služe za pakiranje, a s prednje strane se nalazi ekran čije tekuće središte podržavaju samo tanki polarizirajući filtri – rezultat je prozirni monitor kroz koji se vidi unutrašnjost računala dok reproducira igricu. Siréovi radovi nisu poziv na djelovanje koliko ukazivanje na to da kreativnost oblikuje tehnologiju u njenim rubnim područjima. 

Ubrzo je došlo vrijeme da se ukrcamo u kombi koji je posjetitelje_ice vozio prema idućoj lokaciji. Stali smo ispred Arene, vidio sam oko sebe ljude koje sam već ranije primijetio u prolazu. S obzirom na to da smo informacije dobivali iz različitih izvora i često nisu bile usklađene, razveselili smo se kada smo u dogovoreno vrijeme krenuli prema Vodnjanu, imao sam osjećaj da napredujemo.

U Vodnjanskoj Apoteci predstavljen je rad Data Storage of a True Spectrum Marine Xenofontos. Mali motorizirani predmeti popločeni krhotinama kompaktnih diskova, koji se vrte obasjavajući zidove spektralnom refleksijom vanjskog svjetla. Rezultat je meditacija o vizualnoj vrijednosti tehnologije koja više nije funkcionalna, a nježna poetika ovog rada uspješno komunicira s prostorom u kojem se još uvijek nalaze ormarići nekadašnje ljekarne popločeni brojnim zrcalima. 

Prema Raši smo krenuli nakon kasnog ručka u Barbanu, a naša skupina koja se sastojala od umjetnika_ca i članova_ica slovenske organizacije Aksioma, jednog od partnera Bijenala, polako mi je postajala društvo. Dezorijentiranost koju smo osjećali kada smo kretali iz Pule, dok nismo znali kakav nas program još iščekuje zamjenjivala je opuštenost i osjećaj da smo na pravom putu. Dok smo se spuštali serpentinama u Rašku dragu, s naše lijeve strane pozdravljao nas je veliki natpis “TITO” – ulazili smo u prostor obavijen jednom drugačijom mitologijom.

Dok je antika Pule i srednjovjekovlje Barbana obilježeno arhitekturom, freskama i sličnim artefaktima te posredovano čvrstom i uknjiženom pričom, ono što obilježava prostor Raše puno je novije. Tvornica Prvomajska još je 80-ih godina zapošljavala tisuće radnika_ca i proizvodila vrhunske strojeve koji su bili jedan od glavnih izvoznih proizvoda s ovih prostora, a sjećanje na te uspjehe još je živo među stanovnicima Labinštine. To vrijeme još nije mitologizirano nego je živo u sjećanjima baka i djedova, njihovim pričama o radišnosti i optimizmu. 

Stara Direkcija rudnika u Raši je prostor koji inače nije u upotrebi, a današnji izgled svjedoči i o nekadašnjoj industrijskoj namjeni i recentnoj zanemarenosti. Takvom se stanju kustosi nisu opirali. Pored ulaza u zgradu nalazi se košara puna ključeva, a u podrumu hrpa materijala među kojima su informativni letci o CNC strojevima po kojima je Prvomajska bila poznata. Trošno stanje zgrade i slaba osvijetljenost nalažu pažljivo kretanje kroz nju pri čemu se osjetila izoštravaju.

Atom Elegy vizualne umjetnice Hebe Y. Amin sastoji se od stola prekrivenog pijeskom na kojem stoje figurice u uniformama koje su usmjerene prema lightboxu na zidu. Fotografija na zidu prikazuje ono što se nalazi na stolu, no zbog toga što se na njoj gubi osjećaj dimenzije imamo dojam da gledamo ljude u pustinji. Polazeći od istraživanja francuskih nuklearnih eksperimenata u Alžiru, Amin stvara upečatljiv prizor beživotnog, obrisanog prostora. 

U istoj velikoj dvorani nalazi se instalacija Antinode19182028 Žive Božičnik Rebec, koja sadrži skicu postindustrijskog pejzaža na kojoj se zemlja miješa sa zgurom i sličnim otpadom i stvara odnos koji ne odgovara ljudskom poimanju ravnoteže. Drugi predstavljeni rad ove slovenske umjetnice je STRATA 9.073 koji se sastoji od tri goleme zahrđale željezne rešetke. Nazubljene rane od nagrizanja na ovim predmetima svjedoče o nasilju nad materijalom koje plaši svojom snagom i dimenzijama.

Osim ovih monumentalnih radova, u Direkciji rudnika nalaze se i dva komorna djela. U maloj prostoriji kamera je usmjerena na stolac s kojega se gleda video Terror Element Anne Engelhardt i Marka Cinkevicha koji prikazuje forenzičku istragu nakon bombaških napada u Rusiji 1999. godine. Film tematizira fragilnost ove istrage čiji su rezultati služili stvaranju državnog narativa koji je opravdavao ruski napad na Čečeniju. Ulazeći u mračni zahod na katu možemo čuti dio romana Half Life Sophie Cundale čija se protagonistica zaljubljuje u radioaktivni otpad. Ovu narativnu razinu nisam uhvatio, no dok sam prolazio i tražio male srebrne predmete smještene u prostoru slušao sam o eksplozijama koje su rastrgale lutke za vrijeme eksperimenata. I to je bilo sasvim dovoljno za stvaranje dojma jer je glas glumice koja je čitala tekst prekrio ostale zvukove u zgradi i nakratko sam se uplašio da ostajem sam.  

Intuicija s kojom su kustosi pristupili prostoru Stare direkcije naglasila je najuvjerljivije elemente izabranih radova. Oni su zastrašujući ne zato što zamišljaju sablasti nego zato što čine vidljivima nemani koje doista postoje. Vojne i tehnološke sile koje ovi radovi prizivaju vidljive su tek na svojim rubovima, ostavljajući tragove u materijalu i rane u ljudskim životima. Poput raške industrijske infrastrukture koja kroz svoje ljušture upozorava na to da se hiperstrukture koje sveprisutnim nitima moći podržavaju naše živote svakog trena mogu transformirati ili nestati. 

Pored Lamparne u Labinu nalazi se nedavno obnovljeni toranj iz kojeg se nekada pokretalo dizalo koje je spuštalo rudare u jamu. Ispod tog monumentalnog Šohta, Bijenale je službeno otvorio Dean Zahtila u crnom jednodijelnom odijelu u kojem bi mogao proći kao zapovjednik svemirskog broda. Zatim je pozornicu preuzeo francuski umjetnik Fraction čiji performans spaja glazbu i bljeskoviti video na velikom LED ekranu, a s glazbenom selekcijom je nastavio DJ final form (Matej Mihevc). Sasvim u skladu sa svojim nazivom, ovo izdanje Bijenala industrijske umjetnosti doista je ogromno po svojim ambicijama, širokim razmjerima međunarodne suradnje i tematskom obuhvatu aktualnih globalnih fenomena.

No, nisam siguran koliko mu te dimenzije pomažu u ostvarivanju svojih ciljeva. Za vrijeme razgleda nisam uspio vidjeti veliki dio najavljenih radova čak i u privilegiranoj poziciji kritičara. Zbog nedostatka strukture publika ostaje izgubljena, a radovi mnogih umjetnika_ca nevidljivi. Do finalnog okupljanja u Labinu imao sam dojam da se sva komunikacija i svaki susret odvijaju usprkos samoj manifestaciji, a ne zbog nje. Nadam se da će tokom svojeg trajanja Bijenale postati rahlije i propusnije za ljude s kojima dijeli prostor i vrijeme.

Kako bi se to postiglo vjerujem da treba odgovoriti na pitanje koje se nameće iz samoga koncept ove manifestacije: na koji način možemo djelovati u odnosu na hiperstrukture kojima pripadamo? Jasno je da je ova manifestacija rezultat ekonomskih i birokratskih struktura koje su ogromne i mašinski jezive, ali to zapravo nije ni bitno ako one pripadaju ljudima koji ih čine. Sjetimo se starih rudara – kova je naša.

Data Storage of a True Spectrum čine krhotine kompaktnih diskova koje se okreću na motoriziranoj osi, lomeći zrake sunčeve svjetlosti koje se raspršuju po zidu galerijskog prostora. Ovaj rad nadahnut je ilustracijom iz dječje znanstvene knjige koju autorica koristi te pretvara jednostavan pokus u svjetlucavu instalaciju. Xenofonotos na ovaj način prenamjenjuje industrijski otpad koji u galerijskom okruženju funkcionira kao prizma spektralne svjetlosti.

Umjetničin rad istražuje sjećanje i zastarjelost, pretvarajući zapuštene digitalne medije “u svjetleći arhiv koji se opire nevidljivosti”. Data Storage of a True Spectrum “odražava Xenofontosinu trajnu zaokupljenost materijalnim ostacima tehnologije, otkrivajući kako zastarjeli mediji i dalje mogu potaknuti čuđenje i nove perceptivne doživljaje”, stoji u najavi.

Marina Xenofontos umjetnica je koja djeluje između Atene i Limassola. Njezin se rad bavi kulturnim pamćenjem, kolektivnim narativima i politikom izlaganja, često istražujući granice između javnog i privatnog prostora. Njezini su radovi izlagani u Mint Museumu, Fondazione Morra Greco, Kunstvereinu Hamburg, Baltičkom trijenalu i drugdje.

Više detalja pronađite ovdje.

Bijenale industrijske umjetnosti međunarodna je multilokacijska bijenalna izložba suvremene umjetnosti i novih umjetničkih praksi koju vodi kolektiv Labin Art Express XXI. Kolektiv LAE XXI predstavlja i promiče nove, društveno angažirane umjetničke prakse kroz bijenalni festival koji se bavi višeznačnim odnosima između umjetnosti i industrije, kao i između umjetnosti te izgrađenog i prirodnog okoliša.

Ovogodišnje izdanje Bijenala industrijske umjetnosti istražuje nastanak megastrukturnih pejzaža, koji obuhvaćaju energetsku infrastrukturu, rudarstvo, industrijsku automatizaciju, te njihov dalekosežan utjecaj na ljudski i neljudski život. “Polazeći od današnje polikrize, čiji su korijeni u industrijalizaciji 20. stoljeća Ogroman automat otvara prostor za alternativne vizije sadašnjosti”, pojašnjava najavni tekst.

Bijenalski program bavi se “temama automatizacije, ekstraktivizma i kritičkih tehnologija, s ciljem otkrivanja nevidljivih aspekata suvremene industrijalizacije, kroz četiri prostorna klastera (Labin, Rašu, Pulu i Vodnjan) te se sastoji od site-specific radova, instalacija, video i filmskih projekcija koje propituju promjenjive odnose moći i nude nove poglede na našu isprepletenost s tehnološkim sustavima, nastajućim subjektivnostima i samim planetom”, stoji u tekstu najave.

Neki od umjetnika_ca koji sudjeluju na Bijenalu industrijske umjetnosti su: Heba Y. Amin, Ema Maznik Antić i Maks Bricelj, !Mediengruppe Bitnik, Laibach Kunst, Živa Božičnik Rebec, Alice Bucknell, Mark Cinkevich i Anna Engelhardt, Kate Crawford i Vladan Joler, Aleksandra Domanović, Andrej Beštak i Anja Leko, Lawrence Lek, Abu Bakarr Mansaray, Dunja Zupančič i Dragan Živadinov i mnogi drugi.

Giulia Colletti je kustosica i povjesničarka umjetnosti, koja se u svom istraživačkom radu bavi nastankom megastrukturnih pejzaža oblikovanih rudarskim teritorijima i računalnim sustavima. Inspirirana konceptima kozmotektonike u južnoj/jugoistočnoj Europi i istočnoj Aziji, istražuje odjeke epistemoloških režima temeljenih na tehnologiji.

Bani Brusadin je nezavisni kustos, edukator i istraživač, koji se u svojoj karijeri bavio brojnim projektima na području suvremene umjetnosti, kritičkih tehnologija, planetarnih infrastruktura i utopija umreženog društva.  Trenutno je glavni kustos Medialaba, projekta u sklopu centra suvremene umjetnosti Matadero u Madridu.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Nakon 36. Salona mladih u Zagrebu, kolektiv KUĆĆA svoj specifični kustoski pristup realizirao je i kroz koncept Porečkog Annalea. Izložbu “disrupcije iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira” Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke može se posjetiti sve do 17. rujna. Četvrto pak izdanje Bijenala industrijske umjetnosti (IAB 04) traje još samo do 29. srpnja. Bijenale Krajobrazi želje na prostoru Labina, Raše i Rijeke ovaj put je bilo zamišljeno kao eksperimentalni laboratorij preoblikovanja društvene, gospodarske i kulturne topografije Istre.

Daljnja aktivacija kolekcije riječkog MMSU-a, pogledom u vrijeme ranih 2000-ih i pitanja digitalne povezanosti i utjecaja interneta na društvo, provodi se izložbom Kud plovi ovaj oblak? otvorenom do 25. kolovoza. U isto vrijeme na drugačije promišljanje suvremenih digitalnih tehnologija poziva izložba splitske MKC galerije ../poprečni_presjeci/mrežne_skulpture/../ otvorene do 3. kolovoza. Dva dana ranije zatvara se izložba Glas divljeg oraha multimedijalne umjetnice Ivane Papić u Salonu Galić, priča o kulturnom nasljeđu kroz transgeneracijsko žensko iskustvo. Priču o urbanom nasljeđu i transformaciji grada možete pogledati, i uz naše audio vodstvo poslušati, na izložbi fotografkinje i vizualne umjetnice Gerte Xhaferaj 16′.

U srodnom tematskom okviru je i izložba Postsezona Josipe Krolo koja se u u lađi X Art radionice Lazareti od 27. srpnja do 22. kolovoza bavi gentrifikacijom Splita, primjenjivom i na područje Dubrovnika. ARL, koji će na godišnji očito u siječnju 🙂 od 2. do 25. kolovoza pripremaju i izložbu fotografija Marcelle Zanki. I dalje u Dubrovniku, grupnu izložbu čeških umjetnika o fenomenu civilizacijske usamljenosti Robinzonski efekt u Galeriji Flora moguće je posjetiti do 4. kolovoza.

Izložbeni islandhopping počinjemo s kvarnerskim otocima. Od 24. srpnja do 18. kolovoza Galerija Rab ugošćava Gorana Škofića i njegov nagrađivani eksperimentalni film iz 2016. Na plaži. Početak kolovoza prilika je i za posjetiti izložbu mladih autor(ic)a Ivane Pipal, Mije Matijević Akrap i Borne Ivanuša O/sjećanja u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču. Otok Hvar je već od 30. lipnja mjesto okupljanja umjetnika_ca. Sve do 30. kolovoza festival suvremene umjetnosti Jelsa Art Bijenale 2023: Dekubator, uz brojne druge sadržaje, predstavljat će samostalne izložbe Eglė Budvytytė i Željka Beljana, kao i intervencije interdisciplinarnih grupa umjetnik_ca koje će nakon višednevnih umjetničkih rezidencije imati priliku predstaviti svoje site-specific kolaborativne radove.

Uživajte u ljetu, a sve informacije o aktualnim događanjima potražite u rubrici Najave.

Instalacijom Liquid Cuntry u prostoru MMSU Jaslica, Talaya Schmid stvara imerzivni ambijent koji slavi fluidnost i promjenu kao kontrapunkt ograničenjima i kategorizaciji. Kretanje prostorom definira šetnica, koja prolazi uz taftane radove poput Infinite Pool of Love and Juices, i vodi prema šatoru, a prostor dodatno ispunjava dvadesetominutni zvučni rad Body Fluids koji je miks eksplicitnih ljubavnih pjesama, osobnih priča, zvukova vode koja teče, kapa, prska. Zvučna instalacija nastala je u suradnji s glazbenom producenticom i DJ Beliom Winnewisser.

Polazeći od eng. riječi cunt (eng.) kao pojma koji obuhvaća seksualnost i anatomiju, vanjsku i unutarnju, uključujući usne, vulvu, stidnicu, vaginu i klitoris, instalacija Talaye Schmid pažnju usmjerava na ženski seksualni užitak. Osim toga, etimološki je riječ cunt vezana uz kin (srodstvo), cunning (lukavost), cognate (rodbinski), cognitive (spoznajni), knowledge (znanje), queen (kraljica), country (država).  U tom smislu traženje senzualnog, seksualnog i društvenog iscjeljivanja postaje osnažujući i politički čin u istraživanju uloge intimnosti, osobne slobode i umjetničke prakse. 

Talaya Schmid jedna je od 29 umjetnika_ca koji sudjeluju na 4. bijenalu industrijske umjetnosti naslovljenom Krajolici želje, u koncepciji švicarskih kustosa Paola Bianchija i Christopha Doswalda. 

Bijenale industrijske umjetnosti (IAB) pokrenut je 2014. godine kao snažna alternativa kontekstu sveopće globalizacije, zbog koje se većina lokalnih obilježja mijenja pod dominacijom većih kulturnih i političkih središta, koja sustavno nameću određene konvencije u suvremenoj umjetnosti, mijenjajući lokalne kulturne krajolike. Stoga IAB inzistira na lokalnom i regionalnom kontekstu, s posebnim naglaskom na industrijsku te kulturnu baštinu Istre općenito, u cilju jačanja lokalnog/regionalnog identiteta, kao i unaprjeđenja njegove važnosti, vidljivosti i prepoznatljivosti u europskim okvirima. Nakon pilot izdanja 2014. koje je kurirao Branko Franceschi, te prva tri izdanja, 2016. (kustosi Lucrezia De Domizio Durini i Branko Franceschi), 2018. (WHW) i 2020. (Branka Benčić, Gerald Matt i Christian Oxenius).

Bijenale je strukturiran u tri geografski odvojene, ali tematski međusobno povezane izložbene cjeline: Labin sa susjednom rudarskom Rašom funkcionirat će kao polazišna točka i središte Bijenala, iz kojeg se ono širi prema Puli i Rijeci.

Izložba u MMSU ostaje otvorena do 30. lipnja 2023.

Bijenale industrijske umjetnosti pokrenuto je 2014. godine kao snažna alternativa kontekstu sveopće globalizacije, zbog koje se većina lokalnih obilježja mijenja pod dominacijom većih kulturnih i političkih središta, koja sustavno nameću određene konvencije u suvremenoj umjetnosti, mijenjajući lokalne kulturne krajolike. Stoga IAB inzistira na lokalnom i regionalnom kontekstu, s posebnim naglaskom na industrijsku te kulturnu baštinu Istre općenito, u cilju jačanja lokalnog/regionalnog identiteta, kao i unaprjeđenja njegove važnosti, vidljivosti i prepoznatljivosti u europskim okvirima.

Nakon pilot izdanja 2014. koje je kurirao Branko Franceschi, te prva tri izdanja, 2016. (kustosi Lucrezia De Domizio Durini i Branko Franceschi), 2018. (WHW) i 2020. (Branka Benčić, Gerald Matt i Christian Oxenius), 4. izdanje Bijenala industrijske umjetnosti kurirati će Paolo Bianchi i Christoph Doswald, koji su odabrali i pozvali 29 međunarodnih umjetnika, da, nakon umjetničkog istraživanja u Istri, kreiraju nove intervencije u javnom prostoru koje odgovaraju temi i nazivu 4. Bijenala “Krajobrazi želje”.

Četvrto izdanje Bijenala, koje organizira Labin Art Express XXI u partnerstvu s Arheološkim muzejom Istre (AMI) i Galerijom Cvajner u Puli te s MMSU Rijeka, strukturirano je u tri geografski odvojene, ali tematski međusobno povezane izložbene cjeline: Labin (Društveno-kulturni centar “Lamparna”, Pijacal, Narodni muzej, gradsko kino te nekoliko otvorenih javnih prostora) sa susjednom, rudarskom Rašom (kino, bivša rudarska menza, crkva Sv. Barbare, dolina rijeke Raše) funkcionirat će kao polazišna točka i središte Bijenala, iz kojeg se ono širi prema Puli (AMI, PPMI, Augustov hram, Galerija Amfiteatar, Malo rimsko kazalište, Galerija Cvajner, Luka Pula, te još nekoliko javnih prostora u gradu) i Rijeci (MMSU, Korzo).

Na ovim lokacijama svoje radove će predstaviti Lara Almarcegui, Cristian Andersen, Charlie Billingham, Vanessa Billy, Werner Feiersinger, Fernanda Figuieiredo, Clare Goodwin, Tatjana Gromača, Igor Grubić, Manaf Halbouni, Raphael Hefti, Gregor Hildebrandt, Christian Jankowski, Nikita Kadan, Sandra Knecht, Joseph Kosuth, Lena Lapschina, Sonia Leimer, Olaf Nicolai, Seçkin Pirim, Anna Piva, Marko Pogačnik, Tanja Roscic, Karin Sander, Arcangelo Sassolino, Talaya Schmid, Natalia Stachon, Stefanos Tsivopoulos i Viktor Zahtila.

Labin Art Express (LAE) od 1991. godine postoji kao avangardna umjetnička grupa i kao udruga na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Kao takva sudionik je ključnih društveno-ekonomskih promjena u odnosu prema civilnom društvu, kulturi i industrijskoj baštini od samog useljenja u kultnu Lamparnu 1992., koja je od derutnog zapostavljenog bivšeg rudarskog kompleksa postala alternativni centar specijaliziran za aktivizam i spomeničko-muzejsku djelatnost. Od tehno partija u devedesetima, preko raznih provokativnih umjetničkih instalacija, izložbi, predstava i performansa međunarodnih autora pa do punk festivala Everything is disco but punk is more fun od 2001. do 2009., Lamparna je sebi u svijesti publike osigurala kultno mjesto uvijek pomalo na granici prihvaćenosti u gradu. Danas je to potpuno operativan izložbeni prostor kojeg se ne bi posramio nijedan muzej suvremene umjetnosti, a zadnje je četiri godine poprište cijenjenog Bijenala industrijske umjetnosti. Iako će se ovogodišnji ciklus Bijenala zbog izvanrednog stanja izazvanog pandemijom Covida-19 održati od 10. listopada do 21. studenog, tekući projekt Labin Art Expressa pod nazivom DKC Lamparna povod je razgovoru s Deanom Zahtilom, umjetnikom i menadžerom u kulturi.

KP: Možete li ukratko skicirati promjene koje su se dogodile u vašem umjetničkom, ali i širem društvenom radu u posljednjih desetak godina, te u kolikoj su mjeri te promjene vidljive u gradu Labinu i prostoru Lamparne?

Najvažnije što se dogodilo u umjetničkom radu je to što se 2012. godine, nakon smrti Sanje Švrljuge, LAE-u i njegovoj umjetničkoj frakciji Metal Guru pridružio riječki umjetnik Damir Stojnić, koji nam je donio ne samo nove ideje nego i svježu kreativnu krv u izlagačkom programu Lamparne čiji je umjetnički voditelj, a i koautor je nekoliko LAE/Metal Guru projekata. Što se tiče utjecaja na promjene u gradu, u zadnje vrijeme najvidljivija je pojačana briga o lokalnoj industrijsko-rudarskoj baštini do koje je došlo u prvom redu zahvaljujući nama jer smo 2018. predložili Gradu Labinu da sudjeluje u jednom kulturno-turističkom projektu prekogranične suradnje kojeg smo zajedno sa slovenskim partnerima inicirali godinu dana ranije, a koji je gradu omogućio investiciju od oko 2,5 milijuna kuna za rekonstrukciju okna Podlabin (tzv. “šohta”) iz programa Interreg SLO-HR. Iako je rekonstrukcija šohta nedavno završena, nažalost, zbog korona-krize, grad je privremeno obustavio nastavak investicije, tj. izradu glavnog projekta za ugradnju lifta u šoht koji nas je trebao sljedeće godine na 100. obljetnicu Labinske republike ponovno spustiti u podzemlje Istre, 150 metara ispod Lamparne. Sada ćemo na to morati pričekati do 2022. godine.

Od drugih promjena valja istaknuti uspješnu transformaciju KuC-a Lamparna iz alternativnog kulturnog centra, koji je bio prvenstveno namjenjen uskom krugu pomalo elitnih konzumenata, u društveni kulturni centar koji bi trebao zadovoljavati kulturne potrebe većine građana Labinštine. Iako još uvijek nije došlo do toliko velike programske promjene, znatno je proširena publike Lamparne čime se stvaraju uvjeti za naš još veći lokalni društveni utjecaj u budućnosti. Ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljujući lokalnom djelovanju LAE, Lamparne i Kluba mladih, koje karakterizira liberalni, a ponekad i anarhistički aktivizam, na Referendumu o ustavnoj definiciji braka 2013. godine, Labin bio grad s najvećim postotkom građana koji su glasali protiv definicije braka kao zajednice žene i muškarca.

KP: Širili ste interese i van labinskog područja (Podzemni grad XXI) povezujući se sa stručnjacima koji se bave rudarskom baštinom na područjima bivše države u sklopu međunarodne platforme pod nazivom Rudnici kulture. Na koje su načine bivši rudnici Jugoslavije valorizirani kao industrijsko, odnosno, kulturno nasljeđe?

Industrijska i rudarska baština na području bivše države, izuzev Slovenije i ponegdje u Hrvatskoj, danas je u žalosnom stanju, jer koncept “industrijskog nasljeđa” u osnovi ne postoji, osim formalno u političkim iskazima novoformiranih država. Inicijalna reakcija nakon zatvaranja rudnika u određenom području bila je izbrisati svaki trag prošlosti, eliminirati stare biljege i ožiljke na krajoliku, i u najvećoj mjeri vratiti se “prirodnoj” vizuri krajolika predindustrijskog doba. Mnoga stručna udruženja iz oblasti povijesti, kulture i arhitekture pružala su otpor tom trendu. Tako je 2012. godine na inicijativu i pod vodstvom LAE, nekoliko nevladinih udruga, ustanova i neprofitnih organizacija baziranih na području bivših rudarskih gradova i pokrajina pokrenulo platformu Rudnici kulture s ciljem istraživanja i procjenjivanja rudarske baštine u regiji te promocije i poticanja suradničkih aktivnosti na njenoj revalorizaciji, zaštiti i revitalizaciji kroz međunarodnu interdisciplinarnu mrežu umjetnika, kulturnih radnika, povjesničara, arhitekata i urbanih planera, rudarskih inžinjera, znanstvenika i istraživača.

Od 2013. do danas obišli smo više od 30 rudnika u bivšoj državi i jugoistočnoj Europi, razgovarali s lokalnim dionicima u bivšim rudarskim mjestima i educirali ih kako da revaloriziraju vlastitu baštinu, izvodili umjetničke akcije i svake godine u drugoj zemlji organizirali izložbenu turneju Rudnici kulture, ne samo po velikim gradovima nego i po malim mjestima u kojima su se ljudi prvi put susreli sa suvremenom umjetnošću i novim medijima. Rezultat je bio pokretanje nekoliko projekata revitalizacije rudarske baštine u regiji, a sve je ovjekovječeno u dokumentarnom videu Rudnici kulture Viktora Zahtile.

KP: Popuštanjem mjera zaštite od pandemije, u Lamparni ste održali posljednju tropartitnu izložbu mladih umjetnika (Romina Tominić, Filip Borelli, Mateo Gobo) u sklopu projekta DKC Lamparna, koji se odvija u partnerstvu s Gradom Labinom, Istarskom kulturnom agencijom (IKA) te udrugama (CGI Poreč, Metamedij, Informo, Mendula i KUD Ivan Fonović Zlatela). Kako ste se povezali i ima li ta platforma organizacija budućnost i nakon što završi projekt?

Svrha projekta DKC Lamparna je pretvorba, preustroj Lamparne iz alternativnog u društveno-kulturni centar u koji bi se aktivno uključile brojne udruge i građani koji će kolektivno oblikovati sadržaje, sudjelovati u izradi razvojnih planova i strategija te naravno koristiti prostore i infrastrukturu centra. Osnovni cilj projekta je izraditi sudionički model upravljanja i testirati razne polivalentne društveno-kulturne djelatnosti i programe. Do sada je u projektu sudjelovalo 26 organizacija civilnog društva i 34 pojedinca, s kojima smo ili već ranije surađivali ili smo ih pozvali da sudjeluju u projektu jer pokrivaju neka kulturna ili druga društvena područja ili pak publiku koji nisu u našem fokusu interesa. Naravno, očekujemo da će većina njih nastaviti koristiti prostore i opremu DKC-a Lamparna za vlastite aktivnosti te svojim programima doprinijeti razvoju i širenju publike, a time i većem društvenom utjecaju Lamparne.

KP: Projekt DKC Lamparna odvija se u okviru natječaja Kultura u centru kroz Europski socijalni fond koji je podržao uspostavu civilno-javnog partnerstva ili suradnje između javnih uprava i organizacija civilnog društva u kulturi. Kako razvijate civilno-javno partnerstvo u Labinu i kako funkcionira suradnja s lokalnom upravom?

Projekt DKC Lamparna provodimo u partnerstvu s pet lokalnih udruga, Gradom i županijskom javnom ustanovom IKA, i jedan od ciljeva jest upravo jačanje suradnje civilnog sektora s lokalnom i područnom upravom. U situaciji kad je civilni sektor u ovo doba korone potpuno zanemaren od donositelja odluka na svim razinama, a posebno od lokalne i područne samuprave te se nalazi na samom rubu opstanka, vrlo je važno da LAE kroz ovaj projekt omogućuje djelovanje i kakav-takav opstanak barem dijela nezavisnog kulturnog i civilnog sektora u Labinu i Istri. S druge strane, suradnja s Gradom (koji je i vlasnik Lamparne) od 1991. (godina osnutka KuD-a LAE) funkcionira po principu toplo-hladno, ovisno o tome tko je i kada obnašao funkciju gradonačelnika.

Tako je suradnja s gradom bila izvrsna (dakle, partnerska i dvosmjerna) sve do 1998. godine i smrti Gracijana Kiršića, jednog od naših osnivača, a kasnije i pročelnika za kulturu i obrazovanje Istarske županije, da bi nakon toga stala sve negdje do 2007. godine kad grad konačno staje iza našeg projekta Podzemni grad, da bi 2012./2013. došla na najniže grane nakon što Grad iznenada mijenja naziv projekta u KOVA i potpuno nas isključuje iz procesa planiranja i odlučivanja. I ne samo to – prema tom “novom” projektu, KuC Lamparna trebao se zatvoriti i vratiti u stanje prije nego što je LAE ušao u nj te u njegovo uređenje i opremanje uložio više od 5 milijuna kuna, kako bi se prostor preuredio za potrebe nekakvog, vrlo tradicionalnog i barem 50 godina zastarjelog muzejskog postava rudarstva.

No nakon što smo digli veliku medijsku frku tijekom koje je razotkriveno u najmanju ruku vrlo neetično postupanje glavne autorice tog projekta i tadašnje predsjednice UHA-e, Sanje Cvjetko Jerković, ona daje ostavku i zapošljava se kod Bandića, a projekt na koji je potpuno bespotrebno utrošeno više od milijun kuna završava u ladici. S dolaskom novog gradonačelnika Valtera Glavičića 2013. godine obnovljena je suradnja LAE-e i Grada, posebno na revitalizaciji rudarskog kompleksa Pijacal, čiji je i Lamparna sastavni dio, kao i partnerstvo u projektima DKC Lamparna i Klub mladih “Klub 21”, ali još uvijek nije obnovljena suradnja na projektu Podzemnog grada, kojeg nažalost i dalje razvijamo potpuno odvojeno. Trenutno je LAE partner Gradu u projektu prekogranične suradnje Inspiracija, a zajedno s Turističkom zajednicom grada sudjeluje i u drugom, sličnom projektu prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska pod nazivom Mine Tour.

KP: Na koje načine želite Lamparnu pretvoriti u društveno-kulturni centar? Koje se mogućnosti ovdje otvaraju za uključivanje zajednice u program ili upravljanje?

Odgovor na to pitanje trebao bi dati strateški plan DKC-a Lamparne koji bi trebao biti donesen do kraja ove godine. Ono što mogu već sad potvrditi jest da će programiranje sadržaja centra biti prepušteno korisnicima iz lokalne i šire zajednice, uz konačan blagoslov Programskog/Upravnog vijeća DKC-a Lamparna. 

KP: Što po isteku projekta? Što će ostati od razgranate mreže suradnji, bogatog programa i uopće mogućnosti zadržavanja radnika? 

Mi smo za vrijeme ove krize pronašli neke nove mlade ljude koji su voljni i spremni angažirati se na nastavku projekta barem u narednih pet godina, a upravo smo i povećali broj zaposlenika s njih pet na sedam. Najveći poblem za nas je slabljenje financiranja, a time i kapaciteta te održivosti civilnog sektora te posebno nezavisne kulturne scene, na kojima će se najviše štedjeti u nadolazećoj ekonomskoj krizi. LAE će sigurno opstati, ali ni mi ne možemo funkcionirati sami, odnosno sami činiti cijelu scenu. S kime ćemo onda surađivati?

KP: Kakvu podršku Labin Art Express ima danas na nacionalnoj i europskoj razini? Prva ste kulturno-umjetnička organizacija u zemlji koja je dobila potporu iz fondova EU, još sredinom devedesetih, za obnovu Lamparne.

Financiranje iz inozemnih izvora započelo je sredinom devedesetih od strane Europske komisije, znači daleko prije ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu. Kad se odlučivalo o ulasku Hrvatske u Vijeće Europe, bili smo pozvani u Strasbourg i Bruxelles zajedno s još desetak predstavnika hrvatskog civilnog sektora i nezavisnih medija. Pitali su nas kakva je situacija u Hrvatskoj, smatramo li da bi Hrvatska trebala biti primljena u Vijeće Europe, ali i zašto, te da li bi to moglo pomoći, imati pozitivne efekte za hrvatsku državu u budućnosti. Nakon toga posjetili su nas u Labinu predstavnici odjela Europske komisije za zemlje bivše Jugoslavije i sami nam sugerirali da im pošaljemo zahtjev za financiranje Radija LAE i projekta KuC Lamparna, jer tada za nas nije bilo otvorenih nikakvih natječaja i dobivali smo značajnu potporu tri godine za redom, zahvaljujući kojoj je 1998. i službeno otvoren KuC Lamparna.

Kad danas razmišljam o tome, mišljenja sam da su nas zbog Radija LAE (formalno prva privatna, nezavisna radijska postaja u RH) tretirali kao disidente kojima treba pomoć u tada potpuno autokratskoj Tuđmanovoj državi, u kojoj smo stavljeni i na listu “državnih neprijatelja” (u Tuđmanovom božićnom govoru na Trgu Bana Jelačića 1996.). LAE ni dan danas financijski ne ovisi o lokalnoj podršci. Nešto malo sredstava dobivamo od Županije, a od Grada minimalno, odnosno gotovo zanemariva sredstva, ali i ne tražimo ništa posebno osim da budemo partneri na projektu Podzemnog grada.  

KP: Umjetnički rad u Labin Art Expressu zamijenili ste kulturnim menadžmentom udruge. Spremate li nešto povodom obljetnice trećeg desetljeća postojanja?

LAE je već najavio polaganje kamena temeljca za Podzemni grad XXI tijekom 2021. godine kada je, nakon rekonstrukcije izvoznog tornja okna Podlabin, trebao biti pušten u pogon i lift, čime bi de facto bila dovršena ovozemljska misija L.A.E.-a i nakon čega bismo se uglavnom fokusirali samo na umjetničku produkciju. Zbog obustave svih novih javnih investicija to sad nije ostvarivo prije 2022. godine kada ćemo se iz Lamparne ponovno moći spustiti u podzemlje Istre i položiti kamen temeljac za izgradnju Podzemnog grada XXI.

I da, u pravu ste, jer iako smo nedavno pustili u probni pogon Mobilnu muzejsku (story telling) mašinu – umjetnički projekt osmišljen prije deset godina kojeg ćemo predstaviti na ovogodišnjem Bijenalu – pomalo sam zanemario svoj umjetnički rad zbog onog menadžerskog. Do kraja ove godine konačno će izaći i treći album Metal Gurua, snimljen još 2005., pod nazivom Cold Black kojeg će pratiti 15-minutni video uradak. Tridesetu obljetnicu LAE u 2021. spojit ćemo sa stogodišnjicom Labinske republike i time zatvoriti ciklus našeg “ovozemaljskog” postojanja i djelovanja. U narednim godinama više ćemo se fokusirati na vlastitu umjetničku produkciju.

Iako je standardni doživljaj Istre i Kvarnera kao naprednih, lijevo-liberalno usmjerenih i nepokolebljivo antifašističkih krajeva Hrvatske odavno postao toliko uvriježen da donekle poprima mitološke karakteristike pa mu se postaje teško prepustiti sasvim bez zadrške, činjenica je kako su korijeni regionalnog svjetonazora i kulture nedvojbeno takvi. Premda otpor radnika organiziranih u Stožer za obranu Uljanika, zaslužan za višednevni štrajk i posjećene prosvjede u Puli i Zagrebu, zasad nije mogao riješiti nagomilane probleme brodogradilišta, puno šire od isplate jedne ili dvije preskočene plaće (što su Uprava i Ministarstvo gospodarstva u međuvremenu ispoštovali), ipak je jasno pokazao da su radnici i više nego sposobni politički artikulirati svoj bunt, ali i da je baština građanskog neposluha na istarskom poluotoku svakako življa nego drugdje u zemlji.

Odgovor na pitanje zašto je tome tako treba tražiti upravo u pomorsko-brodograditeljskoj i industrijskoj tradiciji tih krajeva, koje su njihovo pučanstvo zarana približile naprednim lijevim idejama karakterističnima za internacionalni radnički pokret, izrastao u većini intenzivno industrijaliziranih područja Europe od druge polovice 19. st. Dok su privredni kontekst radikalne politizacije radništva u Puli, Rijeci i okolici bili i ostali brodogradilište i luka, u Labinu i Raši to su bili dan-danas zatvoreni rudnici ugljena, čije je iscrpljivanje prestalo krajem 1999. godine, nakon skoro četristo godina kontinuiranog rada.

Otkad među domaćim radnicima postoji struja socijalističke samosvijesti, labinski rudari izravno su izrazili zeitgeist u barem dva historijska trenutka, što ne treba čuditi znajući da je rudarstvo bilo ne samo među najnapornijim, nego i najpogibeljnijim privrednim djelatnostima, a njegovi protagonisti svakako su bili jedni od onih što su tamnu stranu industrijalizacije morali prvotno iskusiti. Njihova dva velika štrajka u ranom i kasnom 20. st. danas mogu poslužiti kao povijesne smjernice za smještanje okvira opće radničke emancipacije u nas, ali i erozije sindikalne snage koja naposljetku nije uspjela odigrati presudnu ulogu u procesu raspadanja socijalističke Jugoslavije, ne uspijevajući unisono nazvati rat za raspad prvenstveno klasnim.

Prvi štrajk, pokrenut protiv talijanske protofašističke vlasti 1921. godine, imao je za posljedicu utemeljenje kratkotrajne Labinske republike, te se u određenim povijesnim interpretacijama toga perioda smatra prvim nominalno antifašističkim ustankom uopće, o čemu će kasnije biti više riječi. Drugi pak štrajk, održan 1987. u trajanju od 33 dana, sad već uobičajeno predstavlja jedan od simbola labuđeg pjeva samoupravnog socijalizma te izravnu posljedicu postupnih deformacija tog političko-ekonomskog sustava u kontekstu teške industrije. Štrajk u Labinu i Raši je svojim fotoaparatom ingeniozno zabilježio Boris Cvjetanović, stvorivši tako jednu od reprezentativnih foto-serija s kraja osamdesetih. Danas, na samom vrhu labinskog tornja, koji i dalje skriva lift što je nekoć svakog dana prevozio radnike duboko pod zemlju, na suncu se presijava posebna umjetnička instalacija – metalni srp i čekić kao amblem Labinske republike, dva ukrštena čekića kao jedinstveni simbol grada te velika slova L.A.E., kratica za Labin Art Express.

Riječ je o umjetničkoj organizaciji osnovanoj prijelomne 1991. godine, koju u području civilnog društva i progresivne regionalne kulture po svoj prilici ne treba posebno predstavljati, ali vrijedi istaknuti ključni podatak bremenit simbolikom – a to je da je udruga u svoj matični prostor jedne od napuštenih zgrada labinskog ugljenokopa uselila samo godinu dana prije nego što je zadnja jama u Istri zatvorena, dok su tračnice rudnika prestale škripati 1998. godine. Industrijska proizvodnja je doslovno i simbolički prisiljena prepuštati izgubljene javne prostore uslužnim djelatnostima, ponajviše zbog svoje navodne neisplativosti u tada novonastalom kapitalističkom kontekstu.

Među djelatnosti četvrtog sektora u također rastućem području masovnog turizma i nazovikreativnih industrija u zapadnoevropskom ključu, prilično je očito, ubraja se i kultura. Ipak, budući da se taj proces u čitavoj Hrvatskoj nije uopće odvijao ravnomjerno ni jednakovrijedno niti je uvijek bio svjestan ili nesvjestan izbor svih ljudi koji su u njemu sudjelovali, takvu pojavu, još uvijek prepoznatljivu u zemljama u tranziciji, potrebno je promatrati iz više mogućih kuteva, a da ne uzdižemo nužno jednu vrstu proizvodnje nad drugom. Labin Art Express je fenomen svjestan takve inherentne dijalektike svoje društvene uloge; štoviše, na tome već tridesetak godina gradi vrlo specifični identitet, jedinstven u Hrvatskoj, prilazeći s jednakim respektom svim izvorima kulturno-političke povijesti svog kraja i nastojeći naslijeđenu industrijsku infrastrukturu razvijati što bliže njenom izvornom robustnom duhu, uz promjene koje poštuju smisao i rolu rudarstva u (r)evoluciji labinske regije, a da ne poseže za nasilnim izmjenama motiviranih kratkoročno profitabilnim ciljevima.

Opredjeljenje za život industrije nakon umjetnosti, makar oplemenjene prihvaćanjem osnovnih postavki digitalnog, vječito umreženog doba, vidljivo je iz manifesta L.A.E.-ovog temeljnog projekta, Underground City XXI, čiji je krajnji cilj izgradnja pravog, multifunkcionalnog i polifonog grada pod zemljom, u nekadašnjim rudničkim žilama. Takva utopijska, megalomanska ideja je sama po sebi zavodljiva zbog nemogućnosti individualnog sagledavanja njenih krajnjih konzekvenci – što ne znači da nije ostvariva, dapače; jednostavno je nesvakidašnje uzbudljiva u potpunom nepristajanju na važeće kulturne obrasce kao ograničenja koja bi tobože trebala osigurati ravnopravnu raspodjelu rezultata rada. U međuvremenu, prije nego što podignu (ili porinu?) podzemni grad, L.A.E. provodi i druge nemale projekte, među kojima je i Bijenale industrijske umjetnosti, pokrenut 2014. svojim “nultim” izdanjem, da bi ove godine doživio drugo. Upravo su istarsko-kvarnerske putešestvije te manifestacije tema nastavka teksta.

Baza Bijenala industrijske umjetnosti bio je i ostao kulturno-umjetnički centar Lamparna, smješten u većem dijelu zgrade što je nekoć pripadala labinskom rudniku, a ujedno je i sjedište aktivnosti L.A.E.-a i njihov treći veliki kontinuirani projekt, uz sami Bijenale i Underground City XXI (ostatak zgrade od 2013. pripada Gradskoj knjižnici Labin, također prostoru izvanredne kulturne vrijednosti u životu grada, pa i cijelog istarskog poluotoka, inače višestruko nagrađeni arhitektonsko-urbanistički projekt Damira Gamulina, Margite Grubiše, Marina Jelčića, Zvonimira Kralja, Igora Presećana i Ivane Žalac). No za tekuće, drugo izdanje Bijenala, gostujući kustoski kolektiv WHW – Što, kako i za koga? (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović) je na poziv L.A.E.-a prilično proširio njegov geografski raspon, a suradnja s riječkim Muzejem moderne i suvremene umjetnosti (odnosno projektom Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture), Arheološkim muzejem Istre u Puli i Apotekom, vodnjanskim prostorom za suvremenu umjetnost, pored Labina i Raše rezultirala je smještanjem sastavnih segmenata Bijenala u druge regionalne gradove.

Ostvareno je time svojevrsno “novo mapiranje” kopnenog dijela istarsko-primorske regije, a “putovanje” Bijenalom tako se dosljedno paralelno kretalo dvjema linijama: geografskom i historijskom, od “ulaza” u regiju na ušću Rječine do njenog južnog kraka na obali drevnog antičkog grada, od najranijih zametaka manufakturne proizvodnje znatno prije Nove ere do refleksije o ostacima njezinih ostataka u postindustrijsko doba. Stoga su za lokacije bijenalne izložbe odabrani prostori čija je svrha sve do nedavno bila industrijsko-proizvodna (Labin, Raša, Rijeka i Vodnjan) ili ritualna (Pula), mada sada u okruženju turizma i kreativnih industrija, a ne religije i sporta kao nekoć.

Tako slojeviti kustoski koncept nesumnjivo nosi potpis WHW-a, koje u svojim ili suradničkim projektima redovito ističu materijalni kontekst umjetničke proizvodnje, argumentirajući time neodvojivost umjetnosti i kulture od ukupnih društvenih uvjeta, čiji su ekonomija i privreda, dakako, integralni dio. Znajući pak u kakvoj se općoj političkoj konstelaciji odvijao ovogodišnji Bijenale industrijske umjetnosti, rekao bih kako je pažljiva kontekstualizacija međuovisnosti proizvodnje materijalne i nematerijalne kulture na suvremenoj umjetničkoj sceni definitivno dobra kustoska odluka, pogotovo kad je riječ o izložbenoj manifestaciji organiziranoj na visokoj produkcijskoj razini, koja podrazumijeva sudjelovanje nekih od središnjih muzejskih ustanova i protagonista civilnog i neprofitnog sektora u regiji.

Neprekidna neuračunljivost ekonomskih preduvjeta rada u kulturi, a danas i u industriji, koja radnike i u jednom i u drugom sektoru zapravo dovodi na više-manje jednaku, vrlo nesigurnu ravan, na Bijenalu je bila višestruko i kompleksno promišljena, kako generalnim kustoskim pristupom, tako i individualnim radovima umjetnika. Temeljno ishodište izložbe oni odveli u sijaset problemskih pravaca, od pitanja protočnosti svih vrsta identiteta i ideologija u postindustrijskim društvima do realnosti klasnih odnosa u velikoj mjeri oblikovanih takvom socijalnom dinamikom. Možda nije nevažno napomenuti i da Bijenale industrijske umjetnosti, za razliku od većine manifestacija svoje vrste, nema natjecateljski karakter, nego isključivo kritičko-refleksivni. Time se također na trenutak ukida općeprihvaćena organizacija “svijeta umjetnosti”, previše opterećenog kompetitivnim inicijativama i situacijama ne samo na institucionalnoj, nego i “nezavisnoj” razini, koje ne čine ništa drugo osim što odražavaju postojeće, principijelno hijerarhijski diferencirano društvo.

Napokon, vrijeme je za odgovor na pitanje kako su pomoću pojedinih radova pozvani umjetnici utjelovili postavljeni karakter ovogodišnjeg Bijenala, od Rijeke do Labina, od Raše do Pule, a preko Vodnjana. Kako bih ilustrirao vlastitu kritičku interpretaciju kustoskog koncepta, opisat ću po nekoliko primjera predstavljenih u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, KC-u Lamparna te pulskom Augustovom hramu. Unatoč meandriranju različitim prostorima koji su pak ujedinjeni širinom slojeva historije što se pruža pod njima, postav je projektiran formalno i semantički dosljedno, a to samo dodatno govori u prilog opravdanosti kustoskog i produkcijskog polazišta. Krenimo zato redom, s Rijekom kao prvom postajom.

Nakon ulaska u MMSU, prvo što će svakom posjetitelju zapeti za oko su crteži markerom i rukom briljantnog Rumunja Dana Perjovschog, umjetnika srednje generacije koji radi u pravoj tradiciji “siromašne” novinske karikature, stilski zapravo veoma nalik onome čime se bavila većina prvaka Zagrebačke škole crtanog filma prije nego što su se primarno posvetili animaciji, dok ponetko među njima karikature riše i dan-danas (Borivoj Dovniković, Nedjeljko Dragić). Naravno, time ne želim reći da je njegov pristup anakron, kao što nikada nisu zastarjele niti karikature naših sunarodnjaka, inače nekih od najvećih stvaraoca tog medija uopće, nego da Perjovschi posjeduje brz i ludički treniran um, pomoću čega izrazito apstraktne pojmove i stanja s lakoćom prevodi u jezik karikature, nerijetko miješajući spojeve slova i riječi nalik rebusima s reduciranom, kroki-ilustracijom, postižući tako zapanjujuće, upravo nezaboravne trenutke.

Njegove karikature, izražene crtežima katkad monumentalnih, a ponekad minijaturnih proporcija na stubištu i zidovima MMSU-a i KC-a Lamparna u Labinu, govore o suvremenom čovjeku u suvremenom svijetu, a beskompromisno su uperene protiv svih mogućih osovina moći koje mu stoje na putu da ostvari sebe sama u temeljno nehumanom i hostilnom društvenom okruženju. Perjovschi o tom osnovnom ljudskom problemu našeg vremena (a možda i svih vremena) pripovijeda strastveno i ubitačno upečatljivo, a jedina smislena reakcija na njegove poticajno jednostavne crteže je potreba da i sami napravimo nešto slično. Sam umjetnik za sebe kaže da se protiv moćnika bori Molotovljevim markerom.

Krik podjednake snage, ali drugačije vrste, ostavila je u prostoru MMSU mlada BiH umjetnica romskog porijekla Selma Selman, izloživši dva rada – seriju autoportreta dovitljivo slikanih na tanjurima pod nazivom Noćne čuvarice (2016.) i snimku performansa Ti nemaš pojma (2016.) (ili Vi nemate pojma, ovisno o tome kome se točno umjetnica obraća). Potonja je u povećoj prostoriji na katu muzeja postavljena na prvi pogled neprikladno – iako relativno malena, zauzima prostor gotovo polovice ogromne sobe – no kako joj se promatrač polako približava, jednostavna radnja koju Selman izvodi, izvikujući sve glasnije i glasnije naslovne riječi prema Nepoznatom Nekome, odnosno Svakome, dobiva sve jači i jači emotivni intenzitet, sve dok promatrač ne ostane potpuno razoružan, lišen socijalno konstruiranih obrambenih mehanizama. On ili ona tada počinje shvaćati da zaista nema pojma, da ne zna ama baš ništa i da se, zapravo, nikako ne može poistovjetiti s iskustvom drugog diskrimiranog ljudskog bića, poniženog i uvrijeđenog, da naprosto više nema kapaciteta za prijeko potreban galon empatije, neovisno o tome što je razlog ugnjetavanja osobe različite od promatrača po svoj prilici drugačiji – jer upravo je taj hendikep, ta pogubna nesposobnost za uživljavanje u patnju drugih i drugačijih, nešto društveno oblikovano, nešto što ljudima ne bi smjelo biti inherentno, što bi im moralo biti odbojno i strano.

S druge strane stvaralačkog spektra, riječka Fokus Grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović) je postupcima umjetničkog istraživanja odlučila argumentirati sličnu poantu, kritiku kasnog imperijalizma i kolonijalizma 19. st., koji u sadašnjim uvjetima neoliberalnog kapitalizma ne da nisu prevladani, nego izravno svjedočimo pogubnim posljedicama njihovih suvremenih inačica, što rad ovog dua Vedute iz palače Tršćansko-riječke privilegirane kompanije (2018.) čini izrazito aktualnim i relevantnim. Imajući mogućnost ulaska u palaču nekadašnje prekooceanske tvrtke za obradu sirovog šećera i njegovu distribuciju, nekoć smještenu u Rijeci radi izvrsnih mogućnosti transporta, no u vlasništvu Belgijanaca i Nizozemaca uz blagoslov Habsburške Monarhije, čija renovacija teče, umjetnici su uočili osebujan, rasistički i šovinistički karakter ondje amaterski naslikanih freski.

Njihova pojava iz današnje perspektive bila bi poprilično bizarna – jer anonimni autori inhibirane etničke stereotipe prikazuju poput kakve netalentirane šukununučadi Petera Brueghela starijeg, smještajući napirlitane europske bogatune, namrgođene naoružane žandare i uplašene istočnjake s lisicama na rukama u prostor imaginarne, ali oronule Arkadije – kad ne bismo dobro znali da su ovdje nemušto naslikani klišeji itekako živi i rasprostranjeni na granicama “Tvrđave Europe” ili zone zemalja Schengena. Skupa s neiscrpnim izrabljivačkim nagonom “razvijenih zemalja”, oni su također razlog zašto su određeni ljudi bili prisiljeni pobjeći daleko od svojih domova i zašto ih Hrvatska policija pljačka, zlostavlja i uzrokuje njihove smrti na pogibeljnim prijelazima u okrilje majčice Europske unije – ako mislite da pretjerujem, ne čitajte režimske medije. Fokus Grupa svoju je poruku k tome dojmljivo sažela u jednostavan i svima shvatljiv dijagram, koristeći presjek kalupa za proizvodnju šećera iz ranog industrijskog doba kako bi plastično prikazali da su niži društveni slojevi imali pristup samo šećeru loše, zanemarive kvalitete, dok su prema gore stvari stajale sve bolje i bolje nego među pukom. Kratko, jasno i do danas u dlaku isto – možda ne u slučaju šećera ali svakako, primjerice, kad je riječ o skupim lijekovima. I tako dalje.

Nastavivši put prema Labinu, na drugoj postaji naišao sam na dva rada koja bih mogao, uvjetno rečeno, nazvati optimističnima. Prvi potpisuje Božena Končić Badurina, umjetnica iznimne senzibilnosti koja u svojim izvedbenim i site-specific radovima oskudnim stvaralačkim postupcima redovito prenosi poante jakog intelektualnog i emotivnog naboja, što nije izostalo ni ovog puta. Posvetila se arhivi poznate istarske pedagoginje, pjesnikinje i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi (1844. – 1925.), što ju je ona 1897. poklonila gradu Labinu, puno prije nego što će s navršenih 77 godina (!) neposredno sudjelovati u rudarskom ustanku i pokretanju Labinke republike kao jedna od prvih aktivnih, socijalističkih i feminističkih spisateljica i ideologinja ovih prostora.

Končić Badurina je u radu Jednakosti, bratstvo, slobodo: gdje ste? (2018.) smislenom cut ‘n’ paste tehnikom spojila ulomke poglavlja govora Giuseppine Martinuzzi sačuvanih iz doba otprije Prvog svjetskog rata te od njih načinila snimku na kojoj ih čita glumica Urša Raukar, dok ih je na otvaranju Bijenala uživo izvela Aleksandra Stojaković Olenjuk. Premda je posrijedi strastveni agit-prop, možda je baš to ono što nam je potrebno u današnje doba kada fake news s lakoćom izvrću nekolicinu preostalih apsolutnih vrijednosti, koliko god samo relativizacija svega čini dobar internetski mem.

Nasuprot nepatvorenom idealizmu Končić Badurine i Martinuzzi stoji gorko-satirički, no u principu aktivistički nastrojeni rad “nabrijanog” Rusa Nikolaja Olejnikova, člana sve poznatijeg kolektiva Chto Delat, koji u svojim akcijama spaja “opaku teoriju”, metodologiju ruske futurističke avangarde i poetičko nasljeđe njihove izuzetno osebujne instalacije. U podrumu Lamparne Oleynikov je postavio multimedijalnu situaciju Drago srce, kamo ovaj rudnik vodi? Muzej burleske, vol. 2, nadahnutu autohtonom mitologijom istarskog poluotoka, političkom ideologijom samoupravnog socijalizma, ali i njegovom liberalnom stranom što je, između ostalog, podigla ljestvicu seksualnih sloboda u Jugoslaviji na neznanu razinu.

Mada je cilj Oleynikovljevog spuštanja u labirint istarskog minotaura, gdje posjetitelje doista čeka nezapamćeno hermafroditsko čudovište, kritika ideološko-političke realizacije neuslišanih spolnih nagona među masama (na konceptualnoj ravni donekle nalik bizarnoj Facebook stranici Seksualna tenzija između jugoslovenskog komunizma i srpskog nacionalizma), njegova je poetika humorna a tehnika nadrealistička, pa se posjetitelj nalazi zabavljen provokativnim fragmentima koji još jednom nakon Laibacha spajaju naizgled nespojivo: veliko djelo druga Tita i otvorenu manifestaciju seksualnosti. Zanimljivo je kako povijest stalno iznova pokazuje da ta dva fenomena idu zajedno i više nego dobro, za razliku od, primjerice, poštene jebačine i Hrvatske demokratske zajednice. Oleynikov kao da nas sili da se zapitamo, čak i nas mlađe koji smo u doba mraka bili tek masovno začeti, nismo li u tom smislu po putu ipak nešto izgubili i zbog čega je danas šokantno nešto što se nekoć podrazumijevalo?

Na tom tragu, zaključio bih ovo malo putovanje s naklonom umjetniku – pripadniku moje Generacije Y, a posrijedi je Kolumbijac Oscar Murillo (rođen 1986.). On je u skladu sa svojom već uspostavljenom stvaralačkom poetikom na pročelju Augustovog hrama, na pulskom forumu, izvjesio teške, monumentalne crne zastave, dok je u unutrašnjosti jedne od najatraktivnijih turističkih lokacija u gradu smjestio krpene lutke radnica i radnika u prirodnoj veličini, istodobno ih krijući, učinivši ih muzejskim eksponatima te ističući ih, jer ih je hordama ljetnih turista bilo ne moguće ne vidjeti ih. Kako je instalacija bila postavljena nedugo prije nego što je ekstremno stanje Uljanika eskaliralo, njena sjetna, mračna pojava može se čitati poput nesvjesne, intuitivne elegije borbi koja je presudna baš zato što je uzaludna, kao u staroj indijanskoj poslovici o unaprijed izgubljenim bitkama.

Koincidencija koja je vjerojatno slučajna jest preklapanje Murillovog motiva crnih zastava s možda najpoznatijom serijom slika Ljube Babića, njegovih zastava iste neboje, što su se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova vijorile iz različitih razloga, ali uvijek s jednakom prijetećom prisutnošću kao pulske. Takav glitch u javnom prostoru grada-muzeja nije mogao proći neopaženo i poput privremenog epitafa živućem brodogradilištu građane upozorava, ali i potiče na akciju jer crna zastava, dakle, ne izražava samo pogibelj i nostalgiju, nego i borbu, borbu koja je zapravo tek počela.

Na 95. obljetnicu Labinske republike, 02. ožujka, u organizaciji udruge Labin Art Express XXI i Grada Labina otvoren je prvi Bijenale industrijske umjetnosti u Labinu. 

Industrijska topografija cijele Labinštine te brojni drugi industrijski lokaliteti u Istri, uz kompleksnu društveno-političku pozadinu kulturnog nasljeđa regije usko povezanog s njenim industrijskim razvojem, nameću potrebu za međunarodnom umjetničkom manifestacijom vezanom uz širi pojam ‘industrijskog’ u umjetnosti. 

Tema ovogodišnjeg Bijenala je UTOPIJA=REALNOST, a središnji će događaj biti izložba velikog njemačkog majstora Josepha Beuysa inspirirana njegovim radom – projektom Difesa della Natura.

Bijenale industrijske umjetnosti 2016. zamišljeno je i kao nulta točka budućeg Muzeja umjetnosti i industrije Podzemnog grada XXI te će dio izloženih djela postati dio budućeg stalnog postava, koji bi se sa svakim idućim Bijenalom stalno nadopunjavao. Dugoročno, IAB želi stvoriti praktično-teorijski temelj na koji bi se mogle nadograđivati daljnje ideje razvoja kulture i umjetnosti u poskapitalističkom svijetu, ali prvenstveno značajno ubrzati izgradnju prvog futurističkog Podzemnog grada na svijetu.

Na labinskom Bijenalu bit će predstavljeno više od 80 umjetnika iz cijeloga svijeta. Selektor i kustos hrvatskog programa je Branko Franceschi (HR), a međunarodnog programa barunica Lucrezia De Domizio Durini (IT). Izložbe će biti postavljene u Kulturnom centru Lamparna, Narodnom muzeju Labin, Gradskoj Galeriji Labin, Gradskoj knjižnici, Umjetničkoj školi Matka Brajše Rašana, a dio i na otvorenim javnim prostorima Labina i Istre. 

Tijekom održavnja pa sve do svečanog zatvaranja Bijenala 30. rujna 2016., održavat će se niz popratnih programa koji uključuju koncerte, filmske i video projekcije, performanse i akcije, prezentacije te predavanja.

Više o prvom Bijenalu industrijske umjetnosti potražite na službenoj i Facebook stranici.