Ovaj poziv za prijavu posebno je usmjeren na istraživače_ice iz konteksta koji su slabo zastupljeni na njemačkoj umjetničkoj i akademskoj sceni. Stipendisti_ce će biti pozvani_e da šest mjeseci rade u Kasselu na temi koja otvara nove perspektive na documentu i njezine transnacionalne veze, oslanjajući se na bogatu građu dostupnu u documentinom arhivu.

Stipendisti_ce će moći sudjelovati u radnom okruženju koje uključuje obilje materijala i predmeta, suradnju s lokalnim znanstvenicima i umjetnicima, aktivno sudjelovanje u istraživačkim i programskim aktivnostima institucija koje dodjeljuju stipendiju, kao i organizacijsku i profesionalnu podršku. Poželjna je prezentacija rezultata istraživanja u Kasselu u publikacijama i izdavačkim platformama s međunarodnom vidljivošću.

Goethe-stipendija u documenta arhivu omogućuje transdisciplinarna istraživanja širokog spektra tema iz estetike, umjetnosti i suvremene povijesti u kontekstu izložbi documente. Također je moguće istraživati teme koje se odnose na pojedine aktere ili skupine, kustoske i umjetničke prakse i/ili mehanizme umjetničke produkcije, prezentacije i recepcije u odnosu na documentu. Ovaj šestomjesečni program ima za cilj pružiti prostor za kritičko promišljanje diskursa oblikovanih zapadnoeuropskim i sjevernoameričkim perspektivama te razvoj alternativnih pogleda.

Osigurana je mjesečna stipendija od 2000 eura. Rezidencijalni boravak ostvaruje se u razdoblju od 1. svibnja do 31. listopada 2026. godine, a tijekom njegova trajanja obavezan je boravak u Kasselu.

Više informacija o uvjetima i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 5. veljače.

Kratku povijest KIC-a iznio je njegov trenutni ravnatelj Hrvoje Hribar, a posjetiteljima su se obratili i zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet te autorica koncepta izložbe Jelena Pašić. Hribar je najavio i javno dostupan digitalni arhiv KIC-a u kojem je okupljena dokumentarna građa više od šest desetljeća kulturnog djelovanja Centra.

Postav izložen u Galeriji Forum sastoji se od fotografija iz razdoblja između 1965. i 1985. godine i popratnih tekstova koji situiraju KIC u lokalni kontekst u vrijeme socijalističkog modernizma. Izložbu, koja digitalni arhiv nastoji prikazati u analognoj izložbenoj formi, oblikovale su dizajnerica Petra Milički i arhitektica Iva Maria Jurić, prema konceptu Jelene Pašić.

Pašić je u govoru povodom otvorenja istaknula kako je ovom izložbom obilježeno razdoblje u kojem su umjetnost i kultura imali jasnu društvenu ulogu zbog čega je KIC-u “od samog početka bila važna riječ – pisana, govorna, razmjena, komunikacija, dijalog. Za ovu prigodu, prva dva desetljeća odlučili smo akcentuirati kroz mali narativ koji na primjeru KIC-a i Galerije Forum pokazuje kako se taj dijalog odvijao i tko su bile ključne figure na tadašnjoj sceni.”

Osim arhivskih fotografija i tekstova izloženih u Galeriji Forum, u Galeriji na katu KIC-a predstavljena je kompilacija materijala iz arhiva Hrvatske radiotelevizije koja sažima programsku djelatnost KIC-a i Galerije Forum od sredine šezdesetih do osamdesetih godina. U izložbu je uključena i radijska instalacija sastavljana od komentara i iskaza umjetnika Ede Murtića, Đure Sedera, Zlatka Price, Koste Angelija Radovanija, Ferdinanda Kulmera i Ivana Kožarića. Multimedijalni dio izložbe oblikovali su montažerka Klara Šovagović i oblikovatelj zvuka Luka Gamulin.

Programom povodom šezdesete obljetnice KIC je predstavio dio svoje povijesti kroz izložbeni postav i digitalni arhiv, podsjećajući na ulogu Centra u kulturnoj sceni Zagreba. Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja, a Jelena Pašić poručila je posjetiteljima da ju razgledaju i dozvole da ih obuzme arhivska groznica.

Program se sastoji od niza kraćih izlaganja autorica koje će rastvoriti svoje procese rada s nezavisnim, izvaninstitucionalnim arhivima. 

Povjesničarka umjetnosti Ivana Bago govorit će o svom kustoskom i istraživačkom radu u arhivu Sanje Iveković i na izložbi Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982. Vizualna umjetnica Božena Končić Badurina predstavit će svoje istraživanje i stvaranje u okviru Muzeja susjedstva Trešnjevka, koje je rezultiralo izložbom i knjigom Jadrankin prvi život. Multimedijska umjetnica Katerina Duda po prvi će put javno predstaviti svoje istraživanje arhiva usmene povijesti Abeceda nezavisne kulture, koje je još u ranoj fazi razvoja, a vodi ga interes za transgeneracijski prijenos praksi i nasljeđa nezavisne scene.

Nakon izlaganja slijedi zajednička diskusija koju će voditi kustosica i istraživačica Tea Kantoci.

O SUDIONICAMA:

Ivana Bago je nezavisna istraživačica, povjesničarka umjetnosti i kustosica. Doktorirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti i vizualnu kulturu na Sveučilištu Duke u SAD-u. Suosnivačica je (s Antonijom Majačom) organizacije Delve | Institut za trajanje, mjesto i varijable. Znanstvene i stručne članke redovito objavljuje u znanstvenim časopisima, zbornicima, umjetničkim monografijama i časopisima. Članica je uredničkog vijeća časopisa ARTMargins. Pozvana predavanja održala je, među ostalim, u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Američkom sveučilištu u Beirutu, Kraljevskom institutu u Stockholmu, Muzeju umjetnosti i dizajna u Miamiju, a kao gostujuća predavačica surađivala je s Akademijom primjenjenih umjetnosti u Beču, Umjetničkim sveučilištem u Berlinu, Filozofskim fakultetom u Splitu, Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, i WHW Akademijom. Dobitnica je stipendijske nagrade Igor Zabel Award for Culture and Theory za 2020. godinu.  Među njenim kustoskim projektima su: Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982., MSU Zagreb; Nacionalna galerija Priština; Moving Forwards, Counting Backwards, University Museum of Contemporary Art, Mexico City, 2012; Gdje se sve tek treba dogoditi, Spaport Biennale, Banja Luka, 2009-2010; Narančasti pas i druge priče, Performance Studies International, Zagreb, 2009; Salon revolucije, HDLU, 2008; Stalking with Stories, Apexart, New York, 2007. Suosnivačica je Instituta Sanja Iveković, gdje vodi istraživački i izdavački projekt Točke susreta: dokumenti u nastajanju, temeljen na istraživanju umjetničkog rada i arhiva Sanje Iveković.

Katerina Duda (1989.) je multimedijska umjetnica. Diplomirala studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U radovima se najčešće bavi temama vezanim uz urbane prostore i kako se u prostoru reflektiraju šire društvene promjene, primjerice kroz arhitekturu ili turizam. Koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video. Sudjelovala je u nizu izložbi, grupnih i samostalnih projekata u zemlji i inozemstvu (Vidim šumu, pišem pašnjak; Krov, tuš, roštilj, fuš; Ćuk u hodniku). Autorica je kratkih filmova Prečica do mora, Strujanja i Rezidba. Radi kao umjetnička suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Božena Končić Badurina (1967.) je vizualna umjetnica. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1996.) te njemački i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1995.). Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u institucijama kao što su MSU u Zagrebu, MAXXI u Rimu, MG+MSUM u Ljubljani, Art in General u New Yorku, Carré d’Art u Nîmesu, MMSU u Rijeci i mnoge druge. Dobitnica je nekoliko nagrada, a boravila je i na rezidencijalnim programima poput MuseumsQuartier, Beč (2019.), Siva zona / GMK, Korčula (2017.), Kulturamt Düsseldorf (2015.) i Art in General, New York (2010.). U umjetničkom radu primjenjuje site-specific i multimedijski pristup, s naglaskom na crtežu, tekstu i performativnim elementima. Posljednjih godina se često bavi životima i radom žena koje dominantni društveno-politički i povijesni narativi zanemaruju ili ne prepoznaju. Među njezine recentnije produkcije ubrajaju se Cvijeće za Mariju Vinski; Jadrankin prvi život; Od 4 do 23; Kad bi fabrika trubila; Jednakosti, bratstvo, slobodo, gdje ste?; Ćemo, ćemo, ja ma kako ćemo. Živi i radi u Zagrebu.

Tea Kantoci je nezavisna kustosica i istraživačica koja djeluje na sjecištu izvedbe, eksperimentalnih formata i interdisciplinarnih umjetničkih praksi. Dio je tima Antisezona i festivala Improspekcije / PoslijeSvijet. Aktivno sudjeluje u inicijativama Klaonica, koja zagovara prenamjenu bivše gradske klaonice u autonomni prostor za umjetničku produkciju, Arhivi odozdo, usmjerenoj na organizacijsku memoriju kao alat održivosti i brige u kulturnom radu, te regionalnoj platformi NADA koja arhivira, digitalizira i kontekstualizira izvedbene umjetnosti. Surađuje s MSU-om Zagreb, Muzejom susjedstva Trešnjevka, udrugama BLOK, WHW, Kurziv i Kulturtreger te umjetničkim organizacijama Kik Melone i Divert. Magistrirala je Novinarstvo na FPZG-u, Teoriju i kulturu mode na TTF-u, Muzeologiju i upravljanje baštinom na FFZG-u, te završila Obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu po programu Karoline Hrge.

***

Program podržavaju Grad Zagreb (Ured za kulturu i civilno društvo), Ministarstvo kulture i medija i Zaklada Kultura Nova.

Disobedience Archive višefazni je i mobilni video arhiv koji istražuje odnos između umjetničkih praksi i političke akcije, i od samih početka funkcionira kao fluidna, otvorena i subverzivna struktura. Za razliku od institucionalnih arhiva čija je svrha pokušaj stabilizacije znanja i stroge hijerarhijske organizacije građe, ovaj arhiv funkcionira kao živi organizam koji se neprestano mijenja i time se udaljava od slike arhiva kao neutralnog spremišta znanja.

U protekla dva desetljeća Disobedience Archive predstavljen je više od dvadeset puta diljem svijeta, uključujući najznačajnije međunarodne manifestacije poput bijenala u Istanbulu (2022.), Veneciji (2024.) i Solunu (2025.). Iako uvijek polazi od iste jezgre video radova i istraživačkih materijala, arhiv se nikada ne prikazuje na isti način: svaki kontekst traži nove načine povezivanja, drukčije naglaske i drugačije političko čitanje. Projekt tako funkcionira kao svojevrsni atlas suvremenih praksi otpora, ali i kao laboratorij u kojem se arhiviranje pretvara u čin političke imaginacije.

Recentna izdanja uključivala su cjeline poput Diaspora Activism, posvećene transnacionalnim migracijama i novim oblicima građanstva u kontekstu neoliberalizma, te Gender Disobedience, koja okuplja umjetničke i aktivističke prakse koje raskidaju s heteronormativnim binarizmom i povezuju queer pokrete s antikapitalističkim borbama. Arhiv pritom okuplja radove umjetnika i kolektiva kao što su Ursula Biemann, Black Audio Film Collective, Seba Calfuqueo, Critical Art Ensemble, Maria Galindo i Mujeres Creando, Barbara Hammer, Khaled Jarrar, Zanele Muholi, Hito Steyerl, Raphaël Grisey i Bouba Touré, Nguyễn Trinh Thi, Želimir Žilnik i mnogi drugi.

Radovi spomenutih umjetnika_ca i kolektiva često polaze od konkretnih društvenih borbi, osobnih iskustava ili lokalnih povijesti, a svoju snagu dobivaju zajedničkim izlaganjem – naglašavajući nesposluh kao estetski i politički temelj arhiva. Njihova međusobna interakcija pritom otvara prostor za razmišljanje o tome što je zajedničko i kako se otpor artikulira u različitim kontekstima. 

Razumijevanje političkih implikacija arhiva danas je ključno; arhiv nikada nije neutralan – on nije tek zbirka građe, već često rigorozan sustav reprezentacije koji istodobno bilježi i isključuje, čuva i briše. Subverzivni arhivi stoga otvaraju prostor za pitanja o tome što se pamti, a što ostaje izbrisano, tko odlučuje o tome i s kojim posljedicama. Upravo zato njihova snaga i potencijal leže u destabilizaciji dominantnih narativa i otvaranju prostora za alternativne povijesti. Oni bilježe i aktiviraju geste koje bi inače ostale izvan kanona, pokazujući kako sjećanje može biti mjesto borbe, a ne samo čuvanja. Disobedience Archive podsjeća nas da neposluh i otpor nisu tek povijesne epizode, nego stalni procesi pregovaranja o tome kakvo društvo želimo graditi.

Pokretač Disobediance Archivea Marco Scotini jedno je od ključnih imena međunarodne kustoske scene. Od 2025. djeluje kao umjetnički direktor NABA-e (Nuova Accademia di Belle Arti) u Milanu, a vodi i kustoske programe u torinskom PAV-u (Parco Arte Vivente). Do 2024. bio je umjetnički direktor FM Centra za suvremenu umjetnost u Milanu, a u svom radu fokusiran je na istraživanje i arhiviranje opusa suvremenih umjetnika_ca, uključujući Giannija Colomba, Berta Theisa, Lauru Grisi i Fondaciju Nanni Balestrini. Autor je knjiga Artecrazia, Politics of Memory i The Unarchivable, a kurirao je više od 200 izložbi u vodećim institucijama i na bijenalima diljem svijeta. 

Predavanje u Zagrebu bit će prilika za upoznavanje s procesima i idejama koje oblikuju Disobedience Archive, ali i za raspravu o tome što znači arhivirati otpor, kako umjetnost može intervenirati u društvene tokove i zašto su ovakvi, subverzivni arhivi danas važniji nego ikada. Poseban segment događaja činit će i projekcija odabranih filmova iz arhiva, koja publici omogućuje neposredan susret s radovima koji su oblikovali ovaj dugogodišnji projekt. Radi se o jednom od najdinamičnijih međunarodnih arhivskih eksperimenata – arhivom koji nije pasivno spremište, već prostor pregovora, otpora i političke imaginacije.

Projekt Disobedience Archive nastao je kao višefazni, mobilni video arhiv koji se kontinuirano razvija, a Scotini ga je pokrenuo 2005. godine. “Arhiv je fokusiran na odnos između umjetničkih praksi i političke akcije. Predstavljen dvadeset dva puta u različitim zemljama, Disobedience Archive se svaki put transformira i nikad ne preuzima konačnu konfiguraciju.

Bilo da je u obliku parlamenta, škole, zajedničkog vrta, projekt pretvara arhiv, koji je uobičajeno statičan i oslonjen na taksonomiju, u dinamičan i generativan format”, stoji u tekstu najave. Tema predavanja bit će odnosi između umjetničkih praksi i političke akcije na primjeru projekta Disobedience Archive, zamišljenog kao “atlas suvremenih praksi otpora”.

Marco Scotini je umjetnički direktor NABA-e, Nuova Accademia di Belle Arti (Milano, Rim, London) od 2025. godine nakon što je od 2004. vodio njezin Odsjek vizualnih umjetnosti. Prije toga je bio umjetnički direktor FM Centra za suvremenu umjetnost u Milanu do 2024. godine a trenutno kurira u PAV – Parco Arte Vivente u Torinu. Rukovodi i s nekoliko arhiva važnih umjetnika.

Više detalja o programu koji se odvija u okviru WHW-ove serije Sjeti se slobode možete pronaći ovdje.

Centar za dokumentiranje nezavisne kutlure, koji od 2011. godine zajednički razvijaju udruge Kurziv (Kulturpunkt.hr) i Kulturtreger (Booksa.hr), arhiv je posvećen bilježenju i očuvanju materijala s nezavisne kulturne, umjetničke i aktivističke scene u Hrvatskoj.

Tijekom cijelog dana prikupljat će se tiskani materijali (časopisi, fanzini, novine, posteri, flajeri, programske knjižice, knjige, katalozi, brošure…), audio i video materijali (glazba i filmovi producirani na nezavisnoj sceni, dokumentarne snimke, radio emisije, umjetnički radovi…), fotografije, pressclippinzi i promotivni dodaci (torbe, majice, bedževe…) koji će se u Centru za dokumentiranje obraditi, katalogizirati, digitalizirati i prezentirati kako bi bili trajno i besplatno dostupni na korištenje svoj zainteresiranoj javnosti.

U sklopu gostovanja, od 11 do 13 sati održava se radionica održavanja organizacijskih arhiva, a u 19 sati javni razgovor o koprivničkoj sceni kroz materijale prikupljene tijekom dana. Pozivaju se sve organizacije, kolektivi i pojedinci da donesu svoje tiskane, audio-vizualne, fotografske i promotivne materijale, koji će po obradi i digitalizaciji postati dio online arhiva Centra – javno dostupnog prostora kolektivnog pamćenja i zajedničkog kulturnog nasljeđa.

Gostovanje Centra u Koprivnici odvija se povodom 15 godina njegova kontinuiranog djelovanja te 20 godina arhiva usmene povijesti na portalu Kulturpunkt.hr.

I ove godine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture provodi edukaciju u sklopu koje se volonteri_ke imaju priliku upoznati s razvojem nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te steći osnovne vještine arhiviranja. Volonteri_ke će se upoznati sa značajnim korpusom materijala s polja nezavisne kulture koji je arhiviran u Centru, a koji nije dostupan kroz formalnu edukaciju, kao i sa svrhom, kontekstom, uvjetima i načinima rada Centra.

Program je podijeljen u edukacijske i mentorske formate. Edukacijski formati uključuju posjete knjižnicama i arhivima nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu uz predavanja stručnjaka koji vode spomenute institucije, radionicu digitalizacije materijala pohranjenih u Centru kao i radionicu osnova uređivanja Wikipedije. Mentorski formati uključuju obradu građe kao što su plakati, sitni tisak, knjige, časopisi i ostali materijali pohranjeni u arhivu Centra te unos u online dokumentacijsku bazu Centra. Mentorski segment je individualiziran tako da se njegovo trajanje, intenzitet i sadržaj prilagođava drugim obavezama volontera_ki kao i njihovim interesima i mogućnostima.

Voditelji Centra su Miljenka Buljević i Marko Kovačić, a prostor Centra nalazi se u Klubu Booksa.

Program počinje početkom lipnja, a prijave se vrše kratkim predstavljanjem putem e-maila centar.booksa@gmail.com do 1. lipnja.

Više detalja o pozivu možete pronaći na poveznici.

Uz umjetnički rad, djeluje i kao kustosica i arhivistica. Između 2020. i 2023. godine radila je u sklopu Inicijative za usmenu historiju u Prištini, a trenutno je angažirana na istraživačkom projektu Archive of the Body. Body as an Archive u Nacionalnoj galeriji Kosova. 

U sklopu rezidencije koja se odvijala u okviru projekta Operation Nova, Begolli je dobila uvid u nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu gdje je upoznala umjetnice_ke, kolektive i organizacije koje u svojoj praksi razvijaju inovativne, decentralizirane i održive modele upravljanja kulturnim prostorima i javnom infrastrukturom s posebnim fokusom na izgradnji zajednice.

U razgovoru o njenim istraživačkim i umjetničkim interesima, tema prostora istaknula se kao stalna preokupacija. Iščitavajući društvene, povijesne i političke slojeve koji su upisani u neki prostor, umjetnica iscrtava pejzaže zaboravljene prošlosti i potencijalnih budućnosti. 

Reci nam nešto o istraživačkom radu na Archive of the Body. Body as an Archive, kao i projektu Mothers of War iz 2023./2024. Koje su njihove zajedničke teme?

Oba su projekta izrazito povezana s temama tijela i pamćenja, iako im različito pristupaju.

Archive of the Body. Body as an Archive aktualni je projekt koji završava ove godine, a nastao je u suradnji s Anylom Kabashi i Nacionalnom galerijom Kosova. Glavni mu je cilj dokumentiranje i širenje body arta i izvedbe unutar kosovskog kulturnog konteksta, od poslijeratnog razdoblja do nakon neovisnosti. Projekt istražuje nacionalni identitet, rodnu fluidnost, politiku tijela i kulturne rituale preko izvedbe, video umjetnosti i radova baziranih na tijelu. Naše će istraživanje kulminirati publikacijom koja mapira umjetničke prakse na Kosovu unutar šireg društveno–političkog krajolika na Balkanu, a nudit će i tekstualne i multimedijske materijale. Umjesto definiranja jedinstvene umjetničke scene, projektom se želi razumjeti tranzicije, narative i kompleksnosti koje rukovode našim razumijevanjem tijela u umjetnosti.

S druge strane, Mothers of War, projekt nastao u suradnji s Luizom Thaqi, uz podršku i vodstvo Humanitarnog pravnog centra Kosova, potencijalno je moj najosobniji projekt do sada. Projekt je kulminirao izložbom Say to Remember Me, So We Won’t Forget u Dokumentacijskom centru Kosova.

Projekt proizlazi iz osobnih priča naših vlastitih majki, koje su bile trudne i rodile nas tijekom rata na Kosovu (1998 – 1999). Te priče, koje su često ograničene na privatne razgovore, većim dijelom i dalje nisu dio srednjostrujaških rasprava na temu rata, iako su od neizmjerne važnosti. Kroz deset intervjua s našim majkama i drugim ženama diljem Kosova koje su iskusile trudnoću i majčinstvo između 1997. i 2000. godine nastojale smo shvatiti složenu narav preživljavanja, otpornosti i identiteta tijekom rata.

Projekt je postao prostor za istraživanje tema majčinstva, roda, tijela, obitelji, ratnih trauma, zajednice i tereta pamćenja. Audiovizualna instalacija utjelovila je tu tenziju između krhkosti i snage služeći se poluprozirnim tkaninama, projiciranim slikama i višeslojnim snimkama razgovora iz intervjua – katkad izdvojenim, a katkad isprepletenim – čime se istodobno odražavala i individualnost i kolektivitet. Mothers of War u suštini su oblik sjećanja i propitivanja postojećih narativa o ratu, pravdi i pamćenju. Projekt naglašava moć pripovijedanja – ne samo za druge ljude, nego i za same žene i djecu koja su rođena tijekom rata. Čak i mimo deset žena koje smo intervjuirale, priče mnogih drugih žena ostaju neispričane zbog društvenih ograničenja. Uvažavanje tih žena ključno je za promjenu diskursa o ratu, pravdi i pamćenju.

Ono što je zajedničko obama projektima je posvećenost otkrivanju utjelovljenih povijesti, istraživanje mjesta susreta osobnog i kolektivnog sjećanja i korištenje umjetnosti kao sredstva dokumentacije.

Mnogi su tvoji radovi site-specific i istražuju odnos između tijela i okoliša. Reci nam nešto o svome radnom procesu i tome kakvu ulogu prostor ima u tvome radu.

Za mene je prostor – uz materijale koje upotrebljavam – aktivni sudionik u radu, a ne samo ambijent. Moj proces obično počinje s duljim razdobljem promatranja, slušanja i istraživanja pokreta, kada pokušavam shvatiti povijest, teksture i društvene i političke slojeve nekog prostora. Ponekad mi to kako želim raditi s prostorom dođe intuitivno, kao da se slike formiraju same od sebe. Pokušavam ući u dijalog s prostorom, omogućiti mu da na rad utječe u jednakoj mjeri kao i ja sama.

Posebice me zanima način na koji se tijelo prilagođava i pregovara sa svojim okruženjem – kako upija povijest nekog prostora i kako, shodno tome, njegovo prisustvo suptilno mijenja značenje prostora. Procesi mi variraju ovisno o projektu i pokušavam ostati prilagodljiva, uvijek tragajući za različitim načinima rada. Moji radovi često streme otkrivanju onoga što je već prisutno.

Nedavni takav primjer pristupa prilagođenog lokaciji bio je tijekom moje rezidencije u New Yorku, gdje sam organizirala pop-up izložbu na krovu stana u kojem sam odsjedala. Prostor – utočište od intenziteta grada – nudio je trenutak mira usred prekomjernog dotoka doživljaja i informacija. Što je potaknulo ideju da ondje održim izložbu i transformiram krov u prostor zajedništva, intime i izgradnje zajednice. Nije to postao samo izložbeni prostor, nego i mjesto susreta namijenjen razmjeni, gdje su se ispreplitale osobne priče i kolektivno iskustvo.

Tijekom rezidencije u Zagrebu posjetila si različite nezavisne kulturne prostore. Što te najviše dojmilo?

Da, djelomično vođeni program tijekom rezidencije omogućio mi je da bolje razumijem zagrebačku nezavisnu umjetničku scenu. Najviše se izdvajao način na koji ti prostori funkcioniraju kao platforme za izgradnju zajednice, umjetničko eksperimentiranje i kulturni dijalog. Ja nastupam iz pozicije umjetnice, a tek onda radnice u kulturi, tako da mi je bilo bitno shvatiti kontekst tih prostora i kako stvaraju mogućnosti za umjetnike i doprinose održivom umjetničkom ekosustavu.

Jedan od prostora koji me se dojmio bio je BAZA, prostor BLOK-a, nezavisnog kolektiva posvećenog politički angažiranim umjetničkim praksama. Ono što je ostavilo dojam na mene bio je BLOK-ov kritički pristup ulozi umjetnosti u društvu – njihov prostor nije samo izložbeni prostor nego i aktivni sudionik u društveno-političkim raspravama. BLOK svojim programima dovodi u pitanje dominantne narative i istražuje teme poput gentrifikacije, radničkih prava i javnog prostora.

Kako sam iz Prištine, prirodno su me privukle usporedbe između nezavisnih prostora u dvama gradovima. Postoje jasne analogije u tome kako se umjetnici snalaze s financijskom nesigurnošću, institucionalnom nestabilnošću i borbom za vidljivost,  iako postoje i osjetne razlike u pristupu strukturnoj potpori. Nezavisni prostori u Zagrebu, iako se i dalje suočavaju sa specifičnim izazovima, imaju koristi od etabliranije kulturne infrastrukture, dosljednijeg financiranja, a i prednost toga što rade unutar šireg okvira za kulturne investicije Europske unije.

Nasuprot tome, nezavisna umjetnička scena u Prištini morala se razvijati na jedan više improvizirani i samodostatan način. Nedostatak EU sredstava, u kombinaciji s aktualnim političkim i ekonomskim poteškoćama na Kosovu, znači da se umjetnici i kolektivi znatno više oslanjaju na otpornost lokalne zajednice i neformalna umrežavanja kako bi njihov rad bio održiv.

Ti su razgovori potkrijepili moje uvjerenje da su snažnije regionalne umjetničke suradnje nužne. Dok Zagreb nudi model koegzistencije poluinstitucionalnih i nezavisnih prostora, Priština više operira na neformalnosti, prilagodljivosti i umjetničkom otporu u uvjetima sustavnog zanemarivanja. Doduše, oba grada imaju svoje specifične oblike kulturne otpornosti.

Za ovu rezidenciju cilj ti je bio istražiti koncept čekanja, temu s kojom si radila i tijekom rezidencije u New Yorku, no ovoga puta fokusirajući se na prostore kultivacije poput urbanih vrtova. Reci nam nešto više o svome prijedlogu i tome kako se razvijao tijekom rezidencije.

Moj se inicijalni prijedlog nastavljao na moje prethodne radove, naročito na istraživanje čekanja kao psihičkog i društveno-političkog stanja. U New Yorku, projekt What Are You Waiting For? proučavao je tenziju između anticipacije i ispunjenja, osvrćući se na načine na koje čekanje utječe na identitete, klasnu dinamiku i pripadanje u okruženju izuzetno brzog tempa. Na Kosovu je čekanje često povezivano s političkom stagnacijom i izolacijom, što snažno utječe i na individualnu i na kolektivnu psihu.

Za ovu sam rezidenciju htjela proširiti tu temu preusmjeravajući fokus na komunalne vrtne prostore s usporenom proizvodnjom, na skrb i na kolektivni angažman – ne bih li shvatila kako funkcioniraju i kako se suprotstavljaju ritmu ubrzanog života. U Prištini komunalni vrtovi nisu učestala praksa, što mi je općenito potaknulo znatiželju o njima, posebice o njihovoj poveznici s orodnjenim radom i principima održivosti.

Međutim, po dolasku u Zagreb, ubrzo sam shvatila da moram prilagoditi projekt. Zbog tajminga, godišnjeg doba i moje integracije u gradsku umjetničku scenu postalo je jasno da dubinsko bavljenje urbanim vrtovima u tako kratkom roku neće biti moguće. Vjerujem u rad tijekom kojeg se komunicira sa zajednicama, i nisam htjela nametati ili požurivati proces. Umjesto toga, dok sam prikupljala bilješke i angažirala se u nezavisnim umjetničkim prostorima koje smo posjećivali, fokus mi se prirodno preusmjerio na prekarne uvjete umjetničkog i kulturnog rada.

To me potaknulo na razvijanje novog rada koji je bio izložen u Kleti, Every Good Thing Is Always Somewhere Else, radu koji povlači paralele između mojih osobnih iskustava i opažanja o iskustvima umjetnika i kulturnih radnika u nezavisnim prostorima i općenitijih iskustava isključivanja, marginalizacije i neprestane borbe za prepoznavanjem. Nezavisna umjetnička scena, iako ključna i izrazito značajna, obilježena je i prešutnom ekonomijom samoizrabljivanja – pri čemu se od umjetnika, kulturnih radnika i organizatora očekuje da održavaju i brinu za prostore koji im rijetko kada uzvraćaju istom mjerom. 

Ta mi je promjena u istraživanju omogućila da promišljam o tome tko ima pravo pripadati, a tko se mora boriti za prostor. Čekanje se uvelike u tom kontekstu ne odnosi na sporost, nego na postojanje u sustavu koji vas poziva samo kada od toga može imati koristi.

Naslov Every Good Thing Is Always Somewhere Else govori o toj prekarnosti – ne samo što se tiče umjetnika, nego i onih koji stoje na marginama, bilo kao umjetnici iz poratnih područja, radnika u kulturnim prostorima ili pojedinaca kojima je prepoznavanje uvijek uvjetovano. Moja rezidencija u Zagrebu potvrdila je da strukturne nejednakosti i dalje postoje, unatoč tome što nezavisne umjetničke scene imaju prostor za sebe. To nije samo rad o isključivanju – bavi se time tko ima pravo definirati što vrijedi, tko ima pravo pripadati i tko se mora sam snalaziti po prostorima koji nikad nisu bili osmišljeni za njih.

Kakvi su tvoji planovi za skoriju budućnost? Hoćeš li nastaviti istraživanje koje si započela u Zagrebu?

Nastavit ću razvijati svoju umjetničku praksu i pritom aktivno sudjelovati na kulturnoj sceni u Prištini. Nedavno sam počela raditi u ODA Teatru, alternativnom kazališnom prostoru koji mi je potaknuo interes za izvedbene prakse i njihovu ulogu u umjetničkom krajoliku Prištine. Taj mi angažman omogućuje da područje rada proširim mimo vizualne umjetnosti i pomnije istražim mjesto na kojem se susreću izvedba, prostor i zajednica. Usporedno s time, pripremam se za nadolazeću samostalnu izložbu u prostorima Hajde! zaklade, na šestom katu Grand Hotela u Prištini. Iako smo Anyla Kabashi i ja na zagrebačku rezidenciju primljene svaka sa svojim projektom, raduje me što će ona biti kustosica ove izložbe. Ta je suradnja prirodni nastavak našeg trajnog umjetničkog dijaloga i zajedničkih istraživanja. Moje istraživanje u Zagrebu bilo je inspirativno. Naučila sam nešto o raznim inicijativama, principima i programima za koje se nadam da će potaknuti nove nezavisne inicijative.

Prijevod: Tomislav Žilić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

čini mi se da je bilo kasno proljeće, 2024.

Približava mi se poznata osoba na izložbi i, nakon kratkog pozdrava, iznebuha me pita zašto sam se tako jako udebljao od našeg zadnjeg susreta. Nije prvi put da mi netko postavlja to pitanje na izložbi, ulici, poslu, u kafiću ili dućanu pa često, u rijetkim trenucima slobodnog vremena, razmišljam o tome kako dovitljivo odgovoriti na to pitanje. Razmišljao sam, primjerice, da svaki put lažem o genezi svoje debljine, da ona jednom bude rezultat krivih suplemenata koje uzimam, da odgovorim kako je sada pomodno iz identiteta twinka prijeći izgledom u medvjeda ili da sam postao ovisan o visokokaloričnim veganskim čokoladicama iz Müllera koje bih, da mogu, konzumirao i intravenozno, koliko god to možda drugoj osobi zvučalo glupo. 

Na moju nesreću, nisam vrlo dovitljiv u takvim situacijama pa često iskoristim jedan od tri općeprihvaćena odgovora koji se koriste kada te netko pita za tvoju debljinu pa ih sada, na temelju svog iskustva, dijelim s vama ako će vam zatrebati: a) zaljubio sam se pa je to razlog zašto imam višak kila, b) kažem “ma samo sam se ugodno popunio” i tom obmanom uvjeravam drugu osobu da ona krivo vidi, u nadi da ću joj ponavljanjem te grozne šale dozlogrditi i da će se sama povući iz mog vidnog polja ili c) neka isprazna floskula poput “život se dogodi” ili “što ćeš” kojima se popunjava neugodna tišina koja bi u protivnom nastala kada bih zaista krenuo razmišljati o tome zašto sam debeo. 

Ne sjećam se koji sam odgovor dao tada na izložbi niti kako sam se izvukao iz rafala pitanja o tome bolujem li kojim slučajem od teške bolesti zbog koje sam nabio sve te dodatne kilograme. Poslije tog susreta, vidno nepokoleban razgovorom, svratio sam u Arena centar po uobičajeni veganski burger meni s pomfritom i Fuzetea ledenim čajem od breskve te jednim pakiranjem vrhnja.

I

Često dok listam internetskim stranicama dućana brze mode u nadi da ću pronaći barem jedan par hlača koje mi radi kroja neće na nelagodan način istaknuti nabore na međunožju kao da u njima držim zalihu Krašovih Bananka, pitam se na što smo sve kao debele osobe svedene u društvu. Ne mislim nužno samo na odjeću koja ne odgovara našim tjelesnim proporcijama neovisno koliko se X-ova nalazi u nazivu veličine, već i na to što smo u društvu ili nevidljivi u smislu potreba koje imamo ili je pak naša debljina toliko pod povećalom društva da je se uzima kao prigodno jedini relevantni, lakomisleni uzrok svih naših životnih boljki poput slabijeg zdravlja, nepovoljnih poslovnih prilika, ljubavnih nedaća ili zadovoljstva kvalitetom života. 

Što god nam ne polazi za rukom, lako se prišije debljini kao tihom krivcu, kao da će se nama debelima riješiti svi problemi ako nam se iz ruku istrgne neki izmišljeni masni, američki hamburger kojim se tovimo i pod zub ubaci koja sićušna vlat zelenila. Kao novopridošlica u zajednici Debelih, često shvaćam koliko sam prije kao mršava osoba uživao u privilegijama neopterećujući se pitanjima hoće li moje tijelo moći pripasti kakvom prostoru i hoće li određena funkcija prostora ili sam prostor odgovarati mojoj veličini. 

Sve te, možda na prvi mah, nerazumne strepnje o zauzimanju i korištenju prostora proizlaze iz opetovanog promišljanja o tijelu koje ne odgovara nekom izmišljenom tjelesnom standardu i koje se, baš onda kada vidljivo odstupa od postavljenih gabarita funkcija nekog prostora, afirmira kao nepoželjno. Taj osjećaj nepoćudnosti izaziva sijaset osjećaja kod nas debelih pa tako, osim poticanja još snažnijeg internaliziranja srama, potiče i izvjesnu dozu skepse oko toga hoćemo li u nekom trenutku početi predstavljati teret društvu.

Pitam se hoće li se neprilagodbom na primjer gradskih infrastruktura, javnog prijevoza ili zdravstvene skrbi ugroziti naša dobrobit te nam ograničiti da uživamo u istim pravima korištenja javnih prostora kao i ostali. Tako se ponekad uhvatim u strahovanju neće li kakvim uvijek novim rezovima u troškovima aviokompanije odjednom nuditi još kraće i slabije sigurnosne pojaseve ili neće li kojim slučajem novi Končarovi niskopodni tramvaji odjednom nuditi još uža sjedala osuđujući nas s viškom kilograma da tako ostanemo bez sjedišta. Možda smo još daleko od takvog distopijskog scenarija, no nije ni nezamislivo da se takvo što dogodi preko noći. 

II

Kako je žeđ za odgovorima na goruća društvena pitanja jednostavno utažiti u kulturi, pokušao sam pronaći bilo kakve tuzemne primjere iz meni bliske vizualne kulture koji bi mi možda dali naslutiti zbog čega se svako malo moram osjećati nevoljko radi troznamenkastog broja na vagi. Tražeći po svojoj maloj, privatnoj knjižnici i u bookmarksima gdje, uglavnom, samo spremim web stranice koje na kraju nikad više ne pogledam, počeo sam se prisjećati vizuala od kojih su me neki pratili čak i iz djetinjstva.

Tu sam naišao na raskošne prikaze Rubensovih ogoljelih, mesnatih muškaraca u jednom hrvatskom udžbeniku Likovne umjetnosti koji su mi zasigurno postavili (nerealne) estetske standarde u odabiru partnera i par poveznica na IMDb s popisom filmova u kojima uvijek prvoklasni Goran Navojec igra ulogu tipične debele osobe koja često zapada u neke od tropova o debelim ljudima koje rangiraju od veseljaka do tragičnog unesrećenika. Nakon par dana još dubljeg kopanja i konzultiranja s raznim osobama sa scene koje bi mogle znati više od mene, konačno sam si usudio postaviti pitanje – pa gdje su svi ti debeli ljudi za koje se rade silni propagandni plakati da bi ih se spasilo od njihove debljine?

Fenomen nevidljivosti debelih u kulturi nije samo utkan u našu lokalnu kulturu, već je nešto što je u kulturalnom svijetu opće mjesto. Pokušavajući mu ući u trag, autorica, kustosica i istraživačica Anna Mirzayan u svom tekstu Why Does the Art World Hate Fat People? navodi kako je i ona tijekom svog istraživanja bila nezadovoljna nedostatkom sadržaja u vizualnim umjetnostima koji su kritički raščlanjivali debelost. Naišla je tek na površne pozive za reprezentacijom debelih ljudi što smatra reduktivnim pristupom jer se, po njoj, ravnopravnost debelih ljudi mora ostvariti na više društvenih razina. Autorica nadalje komentira kako debele osobe u umjetnostima mogu biti reprezentirane samo ako ih se svede na društveno prihvatljive okvire kako bi drugima mogli poslužiti kao “zabava, moralna analogija, horor priča prije i poslije ili kao sredstvo za humor”. 

Debele osobe izvan okvira tih par tropova teško supostoje u kulturi, pa se debljina publici plasira bez jasne kritičke svijesti o njenoj pojavnosti. Osobe koje vlastiti strah od društveno nepoželjnog tjelesnog izgleda projiciraju na debele ljude često ih prvo napadaju i omalovažavaju, da bi ih kasnije, kako autorica ističe, ponovno iskoristile kao izvor zabave.

Ako već plešemo u limbu nevidljivosti i kulturnog spektakla za one s normativnim tijelima, gdje onda možemo vidjeti usjeke nade za nas debele? Koliko nam je potrebno imati vizualne reprezentacije različitih tijela, uključujući onih debelih, tumači i Lara Frater u svom tekstu Fat Heroines in Chick-Lit. Gateway to Acceptance in the Mainstream? iz perspektive književnosti. Frater piše kako je chick-lit jedan od rijetkih književnih žanrova u kojem se debele osobe mogu poistovjetiti s punašnim junakinjama (a danas i junacima) koji usprkos svojoj nekonvencionalnoj težini ipak ne završavaju kao predmet poruge. Za njih postoji mogućnost imaginiranja sretnog završetka, braka sa zgodnim muškarcem koji je za njima lud ili karijernog uspona koji ih ispunjava.

Napisani likovi ipak povremeno pokazuju blagi manjak samosvijesti kad sami sebe osuđuju zbog viška kilograma. Ponekad na kraju fabule izgube kilograme koji su ih tištali pa se raduju što više nisu debeli i omraženi ili pak budu na nekoj tankoj granici društveno prihvatljive debljine koja je tek sitnim korakom udaljena od mršavosti. Međutim, nesavršena reprezentacija debljine i dalje omogućuje male društvene pomake onima koji svoja tijela ne vide u mainstream medijima. 

U sferi nezavisnog izdavaštva postoji i danas arhiv nekadašnje aktivnog FaT GiRL samizdata o kojem piše Le’a Kent u tekstu Fighting Abjection. Representing Fat Women. Samizdat je uključivao različite tekstualne forme poput proze i poezije te one umjetničke poput stripova, grafika i fotografija. Zajednički cilj svih izdanja je bio prikazati debelo tijelo kao nešto što nije društveni spektakl ili groteska te pronaći načine da se zavoli tijelo čiji prirodni oblik društvo osuđuje. Kroz radikalan i feministički pristup opresiji debelih strejt i kvir žena, FaT GiRL je uspio maloj zajednici čitateljica i autorica ustupiti prostor oslobođen bilo kakvih represivnih tjelesnih politika. 

Prethodno spomenuta Anna Mirzayan također je dala svoj obol kritičkom izložbom Soma Grossa kojom propituje kako vizualne umjetnosti mogu poticati raslojavanje problematike društvene percepcije debljine. 

III

Kada to sve tako spomenem ovdje, čini se da ipak ima nade jer postoje neki bastioni koji čuvaju i njeguju kulturu debelih. Važno je napomenuti da zidine tih bastiona drže upravo žene. Nažalost, mršavost i dijetalna kultura toliko su već ustaljene i normalizirane u društvu da se čak i osobama čija tijela odgovaraju društvenim standardima serviraju razni paketi u obliku detoxa, vitaminskih boostera ili proteinskih dijeta koji, iako sami po sebi nisu u potpunosti loši, perpetuiraju da hranu doživljavamo kao sredstvo postizanja određenog društvenog statusa, a ne kao okrjepu koja je potrebna tijelu.

Neoliberalni kapitalizam profitira na našim nesigurnostima i potrebi da se uklapamo pa tako nalik zmijskom repu ouroborosa neprestano nas izjeda novim prehrambenim trendovima koji nas potiču na daljnje konzumiranje namirnica koje sami vjerojatno ne bi odabrali. Svaki prezreli avokado koji sam morao baciti u smeće jer sam ga zaboravio, bio je rezultat toga što sam se olako vinuo za trendovima na nekom of lifestyle portala.

Body positivity pokret koji je zaslužan barem za prstovet osvještavanja javnosti o štetnim učincima body shaminga, također je, nažalost, kooptiran kao dio neoliberalne kapitalističke strategije koja unovčava nesigurnosti debelih ljudi pod krilaticom da možemo biti debeli ako imamo i jednako debeo novčanik koji može ublažiti našu društvenu nepoželjnost. Jedan je takav primjer kampanja dm-a #bašja koja se trenutačno nalazi na oglasnim panoima diljem Hrvatske. Za razliku od promidžbenih kampanja ekstremno desnih političkih kandidata čije me ekspresije lica i položaji tijela od reda uvijek asociraju na osamljene, osušene spužve za pranje kupaonice koje zaboravljeno stoje u kutu prostorije, lijepo je vidjeti modno osviještene žene u šarenim odjevnim kombinacijama, na jumbo plakatima koje se uz hešteg bašja smiješe na svježe pokošenom travnjaku.

No to što neka od njih ima možda raznobojnu kosu, druga je punija ili što treća ima Downov sindrom promašuje cijelu poantu stvarnog uključivanja različitih skupina ljudi u društvo. Kada se takve reklame plasiraju bez dubljeg konteksta ili stvarne društvene promjene, njihova poruka postaje nejasna i gubi značenje u očima onih koji ih svakodnevno doživljavaju iz marginalizirane pozicije. Takve se kampanje, uvrh glave, zadržavaju na ispraznom propagiranju uvažavanja i ne čine ništa značajno za, primjerice, debele osobe i boljitak naših života.

Teškom sam mukom naučio voljeti svoje tijelo i prihvaćati se bez premca te uživati u tomu što imam tijelo koje imam. No, uhvatim se i ja, taj samoprozvani, samopouzdani gorostas, kako se nepotrebno kesim dežurnim konobarima u slastičarnici nakon što s dva pojedena komada kolača u želucu pokušavam na jedvite jade izaći iz malenog zakutka prostora a da svojim šlaufićima u zoni abdomena ne okrznem ubogog, usahnulog zmajevca koji mjesecima vapi za kojom kapljicom vode. Prihvaćanje sebe je valovita putanja osjećaja koji ponekad lakše, a ponekad teže sjedaju. U tim trenucima, dok se provlačim kroz takve uske prolaze, podsjećam se – moje tijelo nije isprika, nije teret, nije nešto što treba umanjivati. Ono je moj dom, i u tom prostoru učim se kretati s ponosom, čak i kada mi prihvaćanje samog sebe ide teško.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Stipendisti_ce će moći sudjelovati u radnom okruženju koje se sastoji od bogate dostupnosti materijala i predmeta, interakcije sa znanstvenicima i umjetnicima na licu mjesta, aktivnog uključivanja u istraživanje i programiranje događaja institucija koje dodjeljuju nagrade, kao i organizacijske i stručne podrške. Poželjna je prezentacija rezultata istraživanja u Kasselu, kao i u publikacijama ili izdavačkim forumima s međunarodnom vidljivošću.

Osigurana je mjesečna stipendija od 2000 eura za šest mjeseci istraživanja dokumenta u Kasselu, kao i pomoć pri podnošenju zahtjeva za vizu, pronalasku smještaja, rješavanju njemačke papirologije i istraživanju arhiva documente. Dvije stipendije u trajanju od šest mjeseci odvijat će se od 15. svibnja 2025. do 15. studenog 2025. godine.

Više informacija o uvjetima i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 27. veljače.