Više od dvadeset godina djelovanja pokret obilježava konferencijom Resisting Might-Makes-Right: For Palestine, for Humanity, koja se od 18. do 20. studenog održava u Barceloni. Organiziraju je Palestinski nacionalni odbor (BNC), koji vodi pokret, i Palestinska kampanja za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) zajedno s europskim saveznicima. Riječ je o prvoj takvoj konferenciji u Europi, koju organizatori najavljuju i kao priliku da se na temelju iskustva dugogodišnjih kampanja odredi smjer daljnjeg djelovanja pokreta.

Konferencija se otvara 18. studenoga javnim panelom, na kojem će uz suosnivača pokreta Omara Barghoutija i posebnu izvjestiteljicu UN-a za okupirana palestinska područja Francescu Albanese govoriti i kirurg Ghassan Abu Sitta koji je liječio ranjene u Gazi, pravna znanstvenica Noura Erakat, malezijska aktivistkinja i bivša zastupnica Nurul Izzah Anwar, glumica Hiba Abouk i Robert Del Naja iz Massive Attacka. Nakon otvaranja program se nastavlja raspravama i radionicama. 

“U vremenu kada se čini da gramzive elite drže sve poluge moći, BDS nas podsjeća da moć leži i u ljudima, kada se organiziraju, djeluju zajedno i odbiju da suučesništvo bude cijena pripadanja”, poručuje Albanese, dok Barghouti konferenciju vidi kao mjesto na kojem se solidarnost pretvara u politički pritisak, od povlačenja ulaganja i bojkota brendova do prekidanja akademskih, kulturnih i sportskih veza. Ni izbor grada nije slučajan, jer je Barcelona, kako ističu organizatori, grad duboko ukorijenjen u tradiciji solidarnosti.

Pozivi na kulturni i akademski bojkot ni u Hrvatskoj više nisu rijetkost. U javnosti je najviše odjeknuo slučaj riječkog HNK Ivana pl. Zajca, koji je, unatoč višemjesečnim zahtjevima niza inicijativa, održao premijeru predstave Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina. U akademskoj zajednici prekid suradnje s izraelskim sveučilištima zatražile su Studentice za Palestinu, a Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde krajem je rujna ponovno pozvala ministra znanosti Radovana Fuchsa na prekid znanstvene i obrazovne suradnje s Izraelom.

Kao i PACBI-jeve smjernice na koje se pozivaju, inicijative naglašavaju da bojkot ne cilja umjetnike i znanstvenike zbog njihova identiteta, nego na institucije i državni novac kojima Izrael “pere” svoj međunarodni ugled, a pritom normalizira okupaciju i genocid.

Programu obilježavanja dvadeset godina BDS-a može se prisustvovati uz solidarnu ulaznicu, čiji je prihod namijenjen konferenciji i pokretu, no za sve one koji se ne mogu pridružiti događanju u Barceloni omogućen je online prijenos uživo, uz prethodnu registraciju na stranici događanja.

Uz to su se pojačale i javne kampanje delegitimizacije i medijski napadi na nezavisne kulturne organizacije i umjetnike, dok slobodu kulturnog rada manje vidljivo sužavaju i strukturni uvjeti, od rascjepkanog javnog financiranja do politički uvjetovanih promjena kriterija i sastava kulturnih vijeća. Sve to često vodi i u autocenzuru, kada autori i organizacije sami odustaju od programa, unaprijed računajući s negativnim posljedicama s kojima se ne mogu nositi.

Upravo kako se organizacije ne bi same morale boriti s ovim pritiscima, Savez udruga Klubtura, kao nacionalna mreža udruga, umjetničkih organizacija i neformalnih inicijativa, otvorio je mogućnost prijave pritisaka, ograničenja i cenzure u kulturi. Među njih ubrajaju političke, ideološke, financijske, administrativne i pravne pritiske, prijetnje i napade uživo ili na internetu te izravnu i neizravnu cenzuru, koji, upozoravaju, često dovode do izolacije i slabljenja emocionalne, kognitivne i socijalne otpornosti pojedinaca i organizacija.

Prikupljeni podaci poslužit će za praćenje šireg uzorka te izradu godišnjeg izvješća i praktičnih vodiča za Klubturin rad s organizacijama. Cilj je, ukratko, pojedinačna, često prešućena iskustva pritiska pretvoriti u dijeljeno i dokumentirano znanje kao podlogu za zajednički odgovor na pritiske.

Prijavni obrazac obuhvaća širok raspon slučajeva, od uskraćenog ili uvjetovanog financiranja i otkazanih programa do administrativnih i pravnih prepreka, tužbi i prijetnji, a moguće je prijaviti i autocenzuru. Prijava može biti potpuno anonimna, a Klubtura podatke objavljuje isključivo objedinjene i anonimizirane, dok pojedinačne slučajeve objavljuje samo uz izričit pristanak prijavitelja.

Sve detalje o načinu prijave potražite na stranicama Saveza udruga Klubtura.

Kazališni program obuhvaća dramske i plesne predstave za različite uzraste, a među njima su i dvije premijere – Bliskost i druga čudesa zagrebačkog plesnog kolektiva Škvadra, te Glas(na) autorice i izvođačice Lucije Barišić. Mjesec otvara nova predstava zagrebačke kazališne grupe de facto Damir ide na kampiranje, dok prvi put na Ribnjaku gostuju beogradska predstava (Muš)kost u grlu i osječka Balonom iznad Kapadokije, koja je ove godine osvojila tri nagrade na festivalu Mali Marulić. Na programu su još predstava Sretni smo, dakle jesmo, četiri predstave Teatra Poco Loco iz ciklusa Priča mi se priča te industrial art-punk monodrama Deprah Maruške Aras koja je nedavno imala premijeru u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo.

Koncertni dio programa otvara interdisciplinarni autorski koncert Tene Novak Visible loops, a zatvara ga švicarski sastav Stepmother u sklopu ciklusa Impronedjeljci. Iz ciklusa Iza ugla, uho svijeta održat će se i dva koncerta, Duo lume i Pen pal. Popratni program čine radionice Razotkrivanje prirode AlanJamesa Burnsa i Uživanje u neradu Dražena Šivaka te tribine Umjetnost u doba krhkosti i Estetika otpora koju organizira kolektiv Škvadra.

Scena Ribnjak ujedno ponovno otvara Savjetovaonu ovisnih o nezavisnom, koju opisuju kao ured za organiziranje ideja. Tijekom cijelog listopada bit će otvorene prijave za besplatne individualne konzultacije namijenjene nezavisnim umjetnicima i kulturnim radnicima, a odnose se na razvoj ideja, skica, projekata i strategija rada na nezavisnoj izvedbenoj sceni. Konzultacije vode koreograf, redatelj i izvođač Matija Ferlin, kazališna redateljica Anica Tomić, muzikologinja i kustosica Davorka Begović, producentica interdisciplinarnih projekata Fanny Martin i dramatičar Ivor Martinić, kao i ravnateljica Centra kulture Ribnjak Pavlica Bajsić te voditelji programa Nenad Kovačić, Katarina Krešić i Silvija Stipanov.

Kako bi umjetnički sadržaji bili dostupniji široj publici, svi koncerti, radionice, tribine i konzultacije su besplatni, dok ulaznice za predstave za odrasle stoje 8, a za predstave za djecu 5 eura. Cijeli raspored programa dostupan je na mrežnim stranicama Scene Ribnjak.

Nakon premijere u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, kojom je zaokružen rad na temi započet javnim razgovorima i radionicama, performans kroz isti program kreće na turneju nazvanu Frejmovi istine. Naziv, kako objašnjavaju iz Procesa, upućuje na to da svaka nova izvedba postaje novi kadar iste stvarnosti, dok svaki grad u nju unosi vlastiti društveni kontekst i pitanja.

Performans spaja suvremeni ples, zvuk i svjetlo, a iz Procesa ističu da konverzivnim praksama ne pristupa kao apstraktnom društvenom fenomenu, nego u središte postavlja tijelo koje je bilo promatrano, procjenjivano i disciplinirano, ali koje ujedno ostaje prostor otpora i autonomije. Koreografiju potpisuje i izvodi Mateo Babić, dramaturg je Jan Samek, dizajn zvuka potpisuje Vibor Juhas, a koncept i vodstvo projekta Andrea Vidović.

Turneja je, prema riječima autorice, zamišljena kao izlazak iz zatvorenih krugova onih koji već znaju da takve prakse postoje, s namjerom da se dopre i do osoba koje možda prvi put prepoznaju vlastito iskustvo na pozornici, uključujući i one koji su još uvijek dio obiteljskih ili vjerskih zajednica u kojima se takve ideje zagovaraju. “Ne želimo nikome govoriti kada i kako mora izaći iz zajednice koja ga povrjeđuje, ali zasigurno želimo reći da postoji prostor izvan prisile i da njihov identitet nije problem koji treba riješiti”, ističe Vidović.

Prva izvedba zakazana je 24. rujna u karlovačkom Kinu Edison, 2. listopada performans gostuje u riječkom RiTeatru u sklopu festivala Smoqua, a turneja završava 23. listopada u splitskom MKC-u Beton. Nakon svake izvedbe predviđen je razgovor s publikom, a udruga će tijekom turneje osobama koje se prepoznaju u temi projekta nuditi i informiranje, podršku i savjetovanje.

Dodjela nagrada ove je godine organizirana u sklopu Festivala hrvatske koreografske scene FUTUR III., čije se pilot-izdanje održava 3. i 4. listopada u Muzeju suvremene umjetnosti i Zagrebačkom plesnom centru. Festival se nastavlja na FUTUR II., zajedničku inicijativu dviju udruga koja je 2017. godine u Ilici 69 djelovala kao privremeni plesni prostor, u kojem je plesna zajednica kroz samoorganizaciju sama stvarala izvedbeni, diskurzivni i edukativni program.

Novi format zamišljen je kao zajedničko godišnje mjesto suvremenog plesa – “mjesto predstavljanja umjetničkih radova, susreta scene i publike, profesionalnog povezivanja i zajedničkog promišljanja onoga što dolazi”. Stoga program, uz dodjelu nagrada, uključuje i ponovno predstavljanje prošlogodišnjih nagrađenih radova te razgovore o potrebama i budućnosti plesne scene. Organizatori pritom naglašavaju da FUTUR III. nije unaprijed dovršena nacionalna plesna platforma, nego početak procesa u kojem se ispituje kakav je okvir hrvatskom suvremenom plesu potreban i što bi trebao omogućiti umjetnicima, organizacijama i publici.

Među ovogodišnjim nominacijama, za najbolju predstavu u cjelini konkuriraju Spavaj, dijete moje malo, spavaj u režiji i koreografiji Matije Ferlina, nastala u suradnji s izvođačicama Petrom Chelfi, Martinom Tomić, Ivanom Pavlović i Petrom Valentić te u produkciji organizacija Katana i TRAS Studio. Slijedi Studija slučaja: Politpornografija autorice Anne Javoran, u produkciji POGONATORA 2025. i Centra za dramsku umjetnost (CDU), te Petricore u režiji i koreografiji dvojca Igor x Moreno, u izvedbi i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla.

U kategoriji najbolje koreografije nominirane su Matea Bilosnić za On words, chairs and everything you might read into umjetničke organizacije Os, zatim Marjana Krajač za Rekonstrukcije: krajolik pomaka na strukturi površine – privremeno disati, bilješke o vremenu te Silvia Marchig za Euridika izlazi.

Za najbolju izvedbu nominiran je ansambl predstave A MORE MUORE autorice Roberte Milevoj koju izvode Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto i Margareta Sinković, zatim Tomislav Feller i Marin Lemić za izvedbu u predstavi Adriatic Epic te Zrinka Užbinec za izvedbe u radovima Kamo ćemo kad se staklo razbije? i Lutke i koze.

Nagrada ohrabrenja za mlade umjetnike od ove godine nosi ime Nagrada Milane Broš, a dobna granica za njezinu dodjelu podignuta je s 25 na 28 godina. Ime je dobila prema hrvatskoj koreografkinji i pedagoginji Milani Broš, osnivačici Komornog ansambla slobodnog plesa (KASP) i jednoj od ključnih autorica u razvoju suvremenog plesnog izraza u Hrvatskoj. Za prvu Nagradu Milane Broš nominirane su Iva Katarinčić, Ana Kljujev i Margareta Sinković.

Nagrada za dugogodišnji i izniman doprinos razvoju, vidljivosti i institucionalnom jačanju suvremenog plesa u Republici Hrvatskoj nema nominacije, već će njezin dobitnik biti objavljen na samoj dodjeli koja se održava 3. listopada u dvorani Gorgona zagrebačkog MSU-a, s početkom u 21.15 sati.

Cijeli program festivala dostupan je na mrežnim stranicama UPUH-a.

Nagradu su 2012. osnovali European Museum Academy i Europa Nostra, a od 2023. njome zajednički upravljaju EMA i Forum slavenskih kultura. Dodjeljuje se multimedijskim i audiovizualnim projektima koji interpretiraju, promiču ili čuvaju kulturnu baštinu, a ove je godine među više od 30 prijava iz 19 zemalja žiri odabrao jedanaest finalista. Radovi će biti predstavljeni 30. rujna na festivalu Heritage in Motion na Bledu, gdje će iste večeri biti proglašeni i dobitnici.

Instalacija povezuje taktilne prikaze, zvučne i digitalne elemente u interaktivno iskustvo koje, kako navode iz Radione, posjetiteljima s oštećenjem vida nudi novi način upoznavanja umjetničkog djela. Nastala je u sklopu projekta “InkluLAB3: Taktilna senzorika, vizualna komunikacija i interdisciplinarne STEAM prakse”, unutar Radionine programske linije #inkluPrototip. Razvoj je započeo u prosincu 2023., a rad je u rujnu 2024. predstavljen i postavljen u Tiflološkom muzeju, gdje je otad u stalnoj upotrebi.

Iz Radione ističu da je cilj prototipa bio istražiti rješenja kojima se može unaprijediti dostupnost i doživljaj kulturnih sadržaja za osobe s oštećenjem vida, pri čemu pristupačnost nije tretirana kao naknadna prilagodba gotovog sadržaja, nego kao sastavni dio dizajna i razvoja samog rada. Ulazak među finaliste opisuju kao međunarodno priznanje pristupu koji spaja baštinu, asistivne tehnologije i interaktivni dizajn.

Sama slika Djed i unuk pripisuje se Vjekoslavu Karasu, iako o autorstvu u struci nema jednoznačnog stava, a riječ je o jednom od najpoznatijih djela povezanih sa slikarstvom ilirizma i jednoj od najreproduciranijih hrvatskih slika 19. stoljeća.

Koncept, dizajn i razvoj rada potpisuje Damir Prizmić, za razvoj i elektroniku zadužen je bio Goran Mahovlić, taktilne prikaze i verbalne opise izradila je Željka Bosnar Salihagić iz Radione, stručnu recenziju potpisuje Nina Sivec iz Tiflološkog muzeja, a produkciju i projektni menadžment Deborah Hustić.

Fond rabljenih knjiga, kako navode iz Sandorfa, prikupljen je najvećim dijelom u nizozemskim knjižarama i na sajmovima knjiga. Spoj stranih rabljenih knjiga i novih domaćih izdanja, čini se, naišao je na publiku, budući da posjetitelji, kako ističe osnivač Sandorfa Ivan Sršen, dosad podjednako posežu za objema policama. Knjižara je pritom zamišljena i kao mjesto čitanja, pa se knjiga može uzeti i prelistati u dvorištu bez obveze kupnje.

Uz knjižarsku djelatnost, prostor je opremljen i za programska događanja, koja započinju ubrzo nakon službenog otvorenja. Već 18. rujna, u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca, u knjižari gostuju grčki pjesnici i pisci Ioanna Lioutsia i Yiannis Kaisaridis, a krajem mjeseca, 30. rujna, slijedi predstavljanje nizozemskog pisca Donalda Niedekkera, čije romane Sandorf objavljuje u hrvatskom prijevodu. Nekoliko je predstavljanja dogovoreno i za početak listopada.

Govoreći o dugoročnim planovima, Sršen najavljuje da će od početka 2027. godine u knjižari sustavno održavati događanja s nekoliko različitih voditelja, a uz program same knjižare prostor je otvoren i za druge inicijative. U planu su, uz predstavljanja knjiga i gostovanja domaćih i stranih autora, i večeri poezije, predavanja, radionice te filmske projekcije.

Na otvorenju, koje knjižara priređuje u suradnji sa Sedmicom, nastupa slovenski kantautor Vlado Kreslin, čiju je zbirku pjesama Prokockani sat Sandorf objavio u hrvatskom prijevodu 2019. godine. Informacije o nadolazećim događanjima i novitetima na policama pratite na Instagram profilu knjižare.

Kako javljaju, tijekom nekoliko desetljeća u tom se prostoru nakupilo toliko materijala, od novih doniranih knjiga preko preostalih dječjih radova do opreme potrebne za festival SFeraKon, da je lokacija postala neadekvatna i pretvorila se u skladište. Pojedinim policama i ormarima više se ne može fizički pristupiti pa ni posudba knjiga nije moguća, a zbog takvog su stanja posljednjih godina bili prisiljeni i odbijati donacije.

Zbirka je nastajala od osnutka društva 1976. godine, a većinu fonda čine naslovi na engleskom jeziku objavljivani od Drugoga svjetskog rata naovamo, koji se danas više ne mogu naći u prodaji i imaju nezanemarivu povijesnu vrijednost. Uz knjige, fond obuhvaća i periodiku, od starih brojeva Siriusa, Alefa i Andromede do velikog broja primjeraka poznatih američkih i britanskih SF magazina poput Astoundinga, Asimov’sa i F&SF-a.

Specijaliziranih knjižnica koje prikupljaju djela iz područja fantastike u Europi ima nekoliko desetaka, uglavnom u većim zemljama. Najveća je Phantastische Bibliothek u njemačkom Wetzlaru s tristo tisuća naslova, druga je bečka Villa Fantastica, a slijedi knjižnica britanske SF Fondacije na Sveučilištu u Liverpoolu s oko četrdeset tisuća knjiga. Tu je i švicarski Maison d’Ailleurs u Yverdon-les-Bainsu, koji služi prije svega kao muzej, ali okuplja nekoliko desetaka tisuća knjiga, slika, plakata i skulptura vezanih uz sve vidove fantastike. U društvu procjenjuju da bi knjižnica koja bi okupila njihovu građu bila jedna od pet najvećih fantastičnih knjižnica u Europi.

Zbog situacije s prostorom na čekanju je i popisivanje građe, jedan od ključnih projekata SFere. U trenutku kad je knjižnica postala nedostupna sadržavala je oko pet tisuća naslova, a danas ne postoji cjelovita lista knjiga i časopisa koji se u njoj nalaze. Iz društva navode da je sa stručnjacima s Filozofskog fakulteta načelno dogovorena suradnja oko sortiranja građe, no ništa od toga nije izvedivo dok se ne riješi pitanje prostora jer do većine materijala nije moguće ni doći.

Ostaje pitanje kako riješiti status zbirke koja je desetljećima služila članovima i široj zajednici, a mogla bi biti i izvor za znanstvena istraživanja, tim više što u Hrvatskoj ne postoji institucija koja ciljano prikuplja žanrovsku građu. Jedno od mogućih rješenja je novi prostor koji bi odgovarao stvarnim potrebama udruge, a drugo ulazak zbirke u fond javne ustanove, kao u nedavnom slučaju zbirke jazz glazbe Dubravka Majnarića, koja je postala dijelom budućega Glazbenog odjela u centru Paromlin. U svakom slučaju rješenje pretpostavlja institucionalni angažman, a do tada ova vrijedna građa ostaje izvan upotrebe.

Uvjeti javnih poziva i cjelokupni postupak dodjele bespovratnih sredstava uređen je Pravilnikom koji definira tko se može prijaviti, koja tijela sudjeluju u procjeni prijava i na koji način se imenuju, kako izgleda stručna procjena kvalitete prijava te donošenje konačne odluke o dodjeli sredstava. Novi Pravilnik, usvojen četiri dana prije objave javnih poziva, u nekoliko ključnih točaka mijenja dosadašnji model.

Do sada, prijave je ocjenjivalo Povjerenstvo za procjenu kvalitete prijava – stručno tijelo koje prema propisanim kriterijima sastavlja prijedlog rang-liste koji Upravni odbor potom potvrđuje. U dosadašnjoj praksi zainteresirani stručnjaci sami su se prijavljivali na javni poziv koji je morao biti otvoren najmanje 30 dana. Uvjeti su pritom bili jasni: kandidati su morali imati najmanje pet godina relevantnog iskustva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a Povjerenstvo je moglo imati između tri i petnaest članova.

Ove godine stručnjake za Zakladinu bazu procjenitelja predlažu strukovne udruge, ustanove u području kulture i umjetnosti, umjetničke organizacije te druge udruge u području suvremene kulture i umjetnosti. Tijelo koje će ocjenjivati prijave ima i novi naziv – Povjerenstvo za supstancijalnu procjenu prijava. Umjesto propisanog minimuma iskustva kandidata, navodi se samo da trebaju “svojim dosadašnjim radom, aktivnostima i iskustvom dokazati da su mjerodavni za obavljanje poslova stručne procjene”. Javni poziv za predlaganje stručnih procjenitelja otvoren je samo 14 dana. 

To dozvoljava novi Pravilnik gdje rok za predlaganje kandidata nije definiran, kao što nije propisan ni raspon broja članova Povjerenstva – dokument kaže samo da Upravni odbor “može imenovati onoliko članova koliko je potrebno”. Kriteriji prema kojima Upravni odbor između predloženih kandidata odabire one koji ulaze u Bazu također nisu razrađeni: navodi se samo da će voditi računa o “stručnosti, iskustvu, području djelovanja i potrebama javnih poziva Zaklade”, bez dodatnih kvalifikatora ili kvantifikatora. 

Vrijedi pritom podsjetiti da model u kojemu organizacije predlažu kandidate za stručna tijela već postoji u sustavu kulturnih vijeća na nacionalnoj i lokalnoj razini. O tome koliko organizacije civilnog društva zaista mogu utjecati na sastav tijela koja vrednuju njihove prijave, dovoljno govori činjenica da u Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse – područje ključno za financiranje programa nezavisne kulturne scene – nije imenovan nitko čiji je profesionalni rad na ikakav način vezan uz tu scenu. Bez mehanizma koji bi osigurao da se prijedlozi organizacija doista odraze na sastav stručnih tijela ili barem omogućio uvid u razloge zbog kojih su odbijeni, takav postupak svodi se na privid sudjelovanja i iscrpljuje organizacijske i suradničke kapacitete sektora.

Najdalekosežnija promjena koju donosi novi Pravilnik nalazi se u članku 12., stavku 4.:

Iznimno, nakon razmatranja predloženih ocjena Povjerenstva i jedinstvene liste, Upravni odbor može drukčije ocijeniti pojedinu prijavu te izmijeniti iznos dodijeljenih bespovratnih sredstava. Svoje izmjene Upravni odbor treba obrazložiti.

Na Kulturpunktov upit o ovoj promjeni odgovorila je predsjednica Upravnog odbora Zaklade Romana Matanovac Vučković. Pojasnila je položaj Povjerenstva u postupku: ono je, prema njenim riječima, “pomoćno tijelo koje osniva Upravni odbor kako bi mu na stručan način pomoglo u procesu dodjele sredstava”, dok je “jedino zakonsko tijelo koje donosi odluke o dodjeli bespovratnih sredstava Upravni odbor Zaklade”. U odgovoru navodi i kako se “ne radi o novitetu” te da je ista mogućnost postojala i u prošlogodišnjem Pravilniku, a Upravni odbor je “zadržao zakonsku mogućnost da revidira pojedine ocjene koje je donijelo Povjerenstvo”.

Pri tome se poziva na članak 16. prošlogodišnjeg Pravilnika, no ta odredba formulirana je ipak bitno drugačije. Njome je propisano da Upravni odbor ne potvrđuje prijedlog Povjerenstva “samo u slučaju da Prijedlog nije u skladu s definiranim područjem suvremene kulture i umjetnosti, prioritetima programa podrške, ciljevima programskih područja te u slučaju da se utvrde nepravilnosti u radu Povjerenstva”. U takvim slučajevima prijedlog se vraćao Povjerenstvu na ponovno razmatranje.

Stoga smo Zakladu pitali u kojim slučajevima Upravni odbor može izmijeniti prijedlog Povjerenstva te kome obrazlaže tu odluku, s obzirom na to da Pravilnik ne propisuje ni jedno ni drugo. U odgovoru Matanovac Vučković navodi da UO može razmatrati “je li prijedlog Povjerenstva dovoljno uvažio strateške odrednice i smjerove razvoja Zaklade, je li neko umjetničko područje izrazito podzastupljeno u odnosu na neko drugo te može li se regionalna zastupljenost prijavitelja dodatno diversificirati”. Dodaje kako upravo zato što se “veliki broj organizacija nalazi unutar izrazito male razlike u ostvarenim bodovima” detalji odlučuju o tome tko će biti financiran, a tko ne. 

Navedeni razlozi načelno su u skladu s dosadašnjom praksom Zaklade u oblikovanju kriterija procjene koje je primjenjivalo Povjerenstvo. No u novom Pravilniku ti razlozi nisu propisani kao kriteriji prema kojima Upravni odbor može intervenirati u stručnu rang-listu. Upravo u situaciji u kojoj, kako se ističe, male razlike u bodovima odlučuju o tome tko dobiva sredstva, jasno normirani kriteriji za takvu intervenciju smanjili bi prostor za proizvoljnost i omogućili da odluke budu javno provjerljive.

Vezano uz pitanje transparentnog uvida u takve preinake, Pravilnik obvezuje Upravni odbor na obrazloženje odluke, no ne precizira kome se ono dostavlja ni na koji način. Iz Zaklade podsjećaju da su obrazloženja “dugogodišnja praksa postupka dodjele sredstava Zaklade ‘Kultura nova’, upravo sa svrhom transparentnosti i javnosti”, te da je “razlika samo da obrazloženja za prijavitelje koje je procijenilo Povjerenstvo i sa kojima se složio Upravni odbor sastavljaju članovi Povjerenstva, dok za ona s kojima se nije složio ili ih je djelomično revidirao, obrazloženja sastavlja Upravni odbor”. Iz toga se može razumjeti da će prijavitelji dobiti obrazloženje no neće znati je li stručna procjena izmijenjena niti zbog čega. 

Praksa Ministarstva kulture i medija posljednjih je godina pokazala koliko mogućnost naknadnog odstupanja od prijedloga stručnih tijela obesmišljava ulogu stručne evaluacije i dovodi u pitanje cjelokupni natječajni postupak. Zaklada “Kultura nova” u tom je kontekstu dosad predstavljala drugačiji model – instituciju koja je, uz povremene kritike, uživala značajno povjerenje korisnika upravo zbog jasno utemeljenog i transparentnog postupka dodjele sredstava u kojem su priznati stručnjaci u polju kulture imali autonomiju u donošenju odluka. Ove promjene šalju snažan signal da taj standard više nije zajamčen ni unutar institucija koje su ga gradile.

Et al. je, doznajemo iz uvodnika koji kolektivno potpisuje uredništvo, pokrenut s namjerom da otvori prostor za kritičku refleksiju o izvedbenim umjetnostima koja izlazi izvan estetskih okvira i zahvaća uvjete rada u umjetnosti, radne odnose u obrazovanju i proizvodnju samog diskursa o izvedbi. Autori pritom ne skrivaju ambivalenciju cijelog pothvata: “Pokretati humanistički znanstveni časopis u perifernoj zemlji, u ozbiljno podfinanciranom polju visokog obrazovanja, te se opredijeliti za dvojezičnu, elektronsku i tiskanu verziju, ne zvuči kao sistemski održiva opcija u ovom trenutku.” Upravo zato, pišu urednici, jedini odgovor koji su smatrali primjerenim bio je “rad na stvaranju platforme koja će upravo sistemske značajke postojećeg polja dovoditi u pitanje”.

A o značajkama tog polja i uvjetima u kojima časopis nastaje govorilo se i na samoj promociji, u razgovoru u kojem su sudjelovale teatrologinja Martina Petranović iz HAZU-a, kritičarka i teatrologinja Ana Fazekaš te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš, Una Bauer i glavni urednik prvog broja Goran Pavlić. Uz njega, urednički tim čine Agata Juniku (ADU), Nataša Govedić (ADU), Jelena Marković (Institut za etnologiju i folkloristiku), Gabrijela Puljić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Zrinka Užbinec (nezavisna umjetnica i istraživačica).

Kontekst u koji se Et al. upisuje najiscrpnije je ocrtala Petranović, smjestivši novi časopis u povijest dugog odsustva specijalizirane znanstvene publikacije za izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj. Prošavši kroz razvoj polja od kazališnih glasila do danas aktivnih časopisa, zaključila je da ni jedan od njih, neovisno o važnosti i teorijskim ambicijama, nije uspio postati sustavni prostor produkcije teorijskog znanja o izvedbi. No Et al., po njezinu čitanju, nadilazi puko popunjavanje te praznine. 

Opisuje ga kao časopis “s izoštrenom programskom vizijom i specifičnim vidokrugom” te ga, parafrazirajući Anatolija Kudrjavceva, naziva “časopisom sa zadatkom” koji ne proizvodi samo znanje o izvedbenim umjetnostima, nego istovremeno propituje uvjete rada u umjetnosti i uvjete proizvodnje diskursa o njoj. Formalnim ustrojem zadovoljava sve akademske kriterije, no sadržajem, ističe, “subvertira stvari iznutra”.

Goran Sergej Pristaš, bivši urednik Frakcije čiji je prvi broj izašao prije točno trideset godina, ponudio je usporedbu dvaju izdavačkih projekata i dvaju trenutaka. Frakcija je, objašnjava, nastala u poslijeratnoj praznini kad je cijela generacija kazališnih umjetnika ostala izvan institucija, a Hrvatska je bila nevidljiva na europskoj kazališnoj karti – trebalo je skupljati fragmente iz kojih bi se mogla oblikovati nova scena. Et al. nastaje u suprotnim uvjetima, u trenutku kad “svega ima previše, diskurs buja na sve strane i produkcija tekstova je enormna”. Iz te razlike Pristaš izvodi i razliku u njihovoj ulozi: “Ako je Frakcija pokušavala biti izraz svog vremena, biti ‘događaj u papiru’, čini se da ovaj časopis igra jednu danas možda puno važniju ulogu – biti situacija, biti oblik sažimanja mnoštva, oblik iskaza toga što i kako danas živimo.” 

Ana Fazekaš, koja je govorila s pozicije nezavisne kritičarke, manje se bavila samim časopisom, a više strukturnim uvjetima koji određuju tko može sudjelovati u ovakvim projektima. U tom okviru postavila je pitanje privilegije, za koju ističe da postaje opasna kad “kalcificira, kad zaustavlja i strahuje za poziciju koju razumije kao sklisku”, no u ovom poduhvatu prepoznala je onaj tip privilegije koji se doživljava kao poziv na odgovornost i time postaje produktivan.

Postavila je i pitanje kako spriječiti da diskurs koji prožima ovakve projekte ne postane manira, “prazna gesta koja se pretvara da djeluje, ali je sama sebi svrha”. Ta se gesta, odgovorila je, u ovom slučaju ne prazni jer tekstovi polaze od življene prakse – akademske, producentske, kritičarske, zagovaračke i sindikalne, umjetničke, pedagoške i aktivističke – i jer govore o osobnim, intimnim, subjektivnim doživljajima.

O imenu časopisa kao programatskoj gesti govorila je Una Bauer, koja je ujedno i jedna od inicijatorica projekta. Skraćenica et al. – “i drugi” – upućuje na one koji ostaju u pozadini, čiji se rad podrazumijeva, ali rijetko imenuje. U akademskom kontekstu, objašnjava Bauer, sustav citiranosti i vidljivosti tradicionalno počiva na isticanju velikih autorskih imena, dok kolektivni i suradnički oblici rada ostaju u sjeni, i upravo taj nevidljivi pogon časopis želi učiniti vidljivim.

Na tom tragu, urednik Goran Pavlić u završnom je izlaganju zahvalio onima bez kojih časopis ne bi bio moguć – knjižničarki Ivani Marinković Zenić, koja je bila ključna podrška u administrativnim zahtjevima projekta, dizajnerici Rafaeli Dražić, autorici vizualnog identiteta i prijeloma, te lektorici Ivi Klobučar Srbić, koja je doprinijela razvoju terminologije na hrvatskom jeziku s razumijevanjem za specifičnosti teorijskog pisanja o izvedbi. Stvaranje teorije na malim jezicima, ističe Pavlić, “emancipacijski je i subjektivacijski moment” koji omogućuje da se izbjegne uloga pukih prenositelja terminologije koju diktiraju bogatije i snažnije institucije s duljom tradicijom.

Časopis izlazi dvojezično, na hrvatskom i engleskom, u tiskanom i mrežnom izdanju u otvorenom pristupu. Kako je u razgovoru više puta istaknuto, i pokretanje ovakvog časopisa i njegovo čitanje podrazumijevaju određenu privilegiju, no iz samog projekta razvidno je da otvorenost i dostupnost uredništvo razumije kao sastavni dio vlastite misije. Odluka da Et al. bude besplatan dio je te logike, jednako kao i inzistiranje da teorijsko promišljanje izvedbene umjetnosti ostane ukorijenjeno u živoj praksi i kontekstu iz kojeg izrasta.