Et al. je, doznajemo iz uvodnika koji kolektivno potpisuje uredništvo, pokrenut s namjerom da otvori prostor za kritičku refleksiju o izvedbenim umjetnostima koja izlazi izvan estetskih okvira i zahvaća uvjete rada u umjetnosti, radne odnose u obrazovanju i proizvodnju samog diskursa o izvedbi. Autori pritom ne skrivaju ambivalenciju cijelog pothvata: “Pokretati humanistički znanstveni časopis u perifernoj zemlji, u ozbiljno podfinanciranom polju visokog obrazovanja, te se opredijeliti za dvojezičnu, elektronsku i tiskanu verziju, ne zvuči kao sistemski održiva opcija u ovom trenutku.” Upravo zato, pišu urednici, jedini odgovor koji su smatrali primjerenim bio je “rad na stvaranju platforme koja će upravo sistemske značajke postojećeg polja dovoditi u pitanje”.

A o značajkama tog polja i uvjetima u kojima časopis nastaje govorilo se i na samoj promociji, u razgovoru u kojem su sudjelovale teatrologinja Martina Petranović iz HAZU-a, kritičarka i teatrologinja Ana Fazekaš te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš, Una Bauer i glavni urednik prvog broja Goran Pavlić. Uz njega, urednički tim čine Agata Juniku (ADU), Nataša Govedić (ADU), Jelena Marković (Institut za etnologiju i folkloristiku), Gabrijela Puljić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Zrinka Užbinec (nezavisna umjetnica i istraživačica).

Kontekst u koji se Et al. upisuje najiscrpnije je ocrtala Petranović, smjestivši novi časopis u povijest dugog odsustva specijalizirane znanstvene publikacije za izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj. Prošavši kroz razvoj polja od kazališnih glasila do danas aktivnih časopisa, zaključila je da ni jedan od njih, neovisno o važnosti i teorijskim ambicijama, nije uspio postati sustavni prostor produkcije teorijskog znanja o izvedbi. No Et al., po njezinu čitanju, nadilazi puko popunjavanje te praznine. 

Opisuje ga kao časopis “s izoštrenom programskom vizijom i specifičnim vidokrugom” te ga, parafrazirajući Anatolija Kudrjavceva, naziva “časopisom sa zadatkom” koji ne proizvodi samo znanje o izvedbenim umjetnostima, nego istovremeno propituje uvjete rada u umjetnosti i uvjete proizvodnje diskursa o njoj. Formalnim ustrojem zadovoljava sve akademske kriterije, no sadržajem, ističe, “subvertira stvari iznutra”.

Goran Sergej Pristaš, bivši urednik Frakcije čiji je prvi broj izašao prije točno trideset godina, ponudio je usporedbu dvaju izdavačkih projekata i dvaju trenutaka. Frakcija je, objašnjava, nastala u poslijeratnoj praznini kad je cijela generacija kazališnih umjetnika ostala izvan institucija, a Hrvatska je bila nevidljiva na europskoj kazališnoj karti – trebalo je skupljati fragmente iz kojih bi se mogla oblikovati nova scena. Et al. nastaje u suprotnim uvjetima, u trenutku kad “svega ima previše, diskurs buja na sve strane i produkcija tekstova je enormna”. Iz te razlike Pristaš izvodi i razliku u njihovoj ulozi: “Ako je Frakcija pokušavala biti izraz svog vremena, biti ‘događaj u papiru’, čini se da ovaj časopis igra jednu danas možda puno važniju ulogu – biti situacija, biti oblik sažimanja mnoštva, oblik iskaza toga što i kako danas živimo.” 

Ana Fazekaš, koja je govorila s pozicije nezavisne kritičarke, manje se bavila samim časopisom, a više strukturnim uvjetima koji određuju tko može sudjelovati u ovakvim projektima. U tom okviru postavila je pitanje privilegije, za koju ističe da postaje opasna kad “kalcificira, kad zaustavlja i strahuje za poziciju koju razumije kao sklisku”, no u ovom poduhvatu prepoznala je onaj tip privilegije koji se doživljava kao poziv na odgovornost i time postaje produktivan.

Postavila je i pitanje kako spriječiti da diskurs koji prožima ovakve projekte ne postane manira, “prazna gesta koja se pretvara da djeluje, ali je sama sebi svrha”. Ta se gesta, odgovorila je, u ovom slučaju ne prazni jer tekstovi polaze od življene prakse – akademske, producentske, kritičarske, zagovaračke i sindikalne, umjetničke, pedagoške i aktivističke – i jer govore o osobnim, intimnim, subjektivnim doživljajima.

O imenu časopisa kao programatskoj gesti govorila je Una Bauer, koja je ujedno i jedna od inicijatorica projekta. Skraćenica et al. – “i drugi” – upućuje na one koji ostaju u pozadini, čiji se rad podrazumijeva, ali rijetko imenuje. U akademskom kontekstu, objašnjava Bauer, sustav citiranosti i vidljivosti tradicionalno počiva na isticanju velikih autorskih imena, dok kolektivni i suradnički oblici rada ostaju u sjeni, i upravo taj nevidljivi pogon časopis želi učiniti vidljivim.

Na tom tragu, urednik Goran Pavlić u završnom je izlaganju zahvalio onima bez kojih časopis ne bi bio moguć – knjižničarki Ivani Marinković Zenić, koja je bila ključna podrška u administrativnim zahtjevima projekta, dizajnerici Rafaeli Dražić, autorici vizualnog identiteta i prijeloma, te lektorici Ivi Klobučar Srbić, koja je doprinijela razvoju terminologije na hrvatskom jeziku s razumijevanjem za specifičnosti teorijskog pisanja o izvedbi. Stvaranje teorije na malim jezicima, ističe Pavlić, “emancipacijski je i subjektivacijski moment” koji omogućuje da se izbjegne uloga pukih prenositelja terminologije koju diktiraju bogatije i snažnije institucije s duljom tradicijom.

Časopis izlazi dvojezično, na hrvatskom i engleskom, u tiskanom i mrežnom izdanju u otvorenom pristupu. Kako je u razgovoru više puta istaknuto, i pokretanje ovakvog časopisa i njegovo čitanje podrazumijevaju određenu privilegiju, no iz samog projekta razvidno je da otvorenost i dostupnost uredništvo razumije kao sastavni dio vlastite misije. Odluka da Et al. bude besplatan dio je te logike, jednako kao i inzistiranje da teorijsko promišljanje izvedbene umjetnosti ostane ukorijenjeno u živoj praksi i kontekstu iz kojeg izrasta.

U trenutku kada je kulturni sektor u gotovo svim europskim zemljama kronično podfinanciran, a nova struktura proračuna EU-a otvara pitanja hoće li kultura zadržati svoje mjesto među europskim prioritetima, komparativna istraživanja koja stanje sektora sagledavaju u europskim razmjerima imaju dodatnu težinu. Upravo zato CAE, kao dio pripreme za novo izdanje, poziva radnike i radnice iz kulturnog i kreativnog sektora da podijele svoje iskustvo i stavove putem online ankete.

Anketa je namijenjena svima koji danas aktivno oblikuju kulturni i kreativni sektor – umjetnicama, kustosima, producenticama, kulturnim menadžerima. Obuhvaća i širok raspon disciplina: od arhitekture, audiovizualne produkcije, mode i dizajna, preko baštine i književnosti, do glazbe, izvedbenih i vizualnih umjetnosti. Prioritet imaju profesionalci iz EU i zemalja kandidatkinja, no odgovori sudionika iz drugih zemalja također će biti uključeni u pojedine dijelove analize.

Pitanja obuhvaćaju teme ključne za razumijevanje položaja kulture u suvremenom društvu: s kojim se izazovima kulturni sektor danas suočava, vrednuju li donositelji odluka kulturu u skladu s njezinom društvenom ulogom te kako sami kulturni radnici_e procjenjuju stanje kulture u Europi. Pritom CAE kulturu u istraživanju razumije široko – kao sustav koji obuhvaća kreativne i umjetničke prakse, simboličke izraze, predmete, slike, melodije, priče, pokrete, stilove i tehnike, ali i sve strukture i pojedince koji ih stvaraju.

Ispunjavanje ankete traje oko 20 minuta i sastoji se pretežno od pitanja višestrukog izbora, a otvorena je za pojedince i organizacije. Svi odgovori ostaju anonimni, a rezultati će biti objavljeni u izvješću State of Culture 2026 u jesen ove godine. Rok za sudjelovanje je 31. svibnja u ponoć.

Kao što joj i naziv sugerira, Nomadska cirkuska škola zamišljena je kao mobilni edukacijski program koji će se seliti između gradova u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Kurikulum obuhvaća osnovne i napredne cirkuske tehnike – podnu i partnersku akrobatiku, vještine ravnoteže, žongliranje i manipulaciju objektima – uz umjetničke discipline poput plesa, teatra, glazbe i improvizacije. Uz praktični rad, program uključuje i fizičku pripremu, istraživačke vještine, povijest cirkusa i dramaturgiju, kao i teme vezane uz zdravlje, anatomiju, prehranu i prevenciju ozljeda.

Kurikulum će se provoditi kroz pet modula od po sedam radnih dana te završni modul posvećen pripremi javne prezentacije, što ukupno čini oko četrdeset radnih dana raspoređenih tijekom godine. Nastavu će većinom voditi međunarodni i regionalni umjetnici i umjetnice iz područja suvremenog cirkusa i izvedbenih umjetnosti.

Ako ste zainteresirani za ovakvu vrstu obrazovanja koja pokušava premostiti nepostojeće edukacijske i prostorne elemente u našoj regiji i želite se prijaviti ili želite poslati svoje komentare i prijedloge, ispunite ovaj upitnik do 19. svibnja 2026. godine.

Za sva dodatna pitanja organizatori su dostupni na madeinyoucircus@gmail.com.

Program je namijenjen organizacijama koje rade u zahtjevnim i neizvjesnim uvjetima, s malim timovima i ograničenim resursima, a žele ojačati unutarnje procese i bolje odgovarati na izazove s kojima se suočavaju u svakodnevnom radu.

Osmišljen kao prostor praktičnog rada, razmjene iskustava i međusobne podrške, program nudi četiri oblika podrške: mentorske cikluse u trajanju od tri do šest mjeseci, savjetovanje za situacije koje zahtijevaju brzu reakciju, job-shadowing u organizacijama domaćinima te peer-to-peer radionice i tematske skupine usmjerene na zajedničko traženje rješenja.

Aktivnosti se provode online i u hibridnom formatu uz mogućnost sudjelovanja neovisno o geografskoj lokaciji, dok će za aktivnosti uživo troškovi sudjelovanja biti pokriveni.

“Želimo doprinijeti razvoju zajedničkog polja izvaninstitucionalne kulture, posebno u uvjetima pojačanih pritisaka, smanjenih mogućnosti financiranja i sve lošijih uvjeta rada”, poručuju iz Klubture.

Poziv je otvoren za kulturne radnice i radnike iz područja filma, glazbe, izvedbenih i vizualnih umjetnosti, interdisciplinarnih praksi, književnosti, nakladništva, dizajna, arhitekture, kao i za one koji djeluju na sjecištu kulture i drugih društvenih područja. Prvi rok za prijavu je 1. lipnja 2026., a poziv će ponovno biti otvoren na jesen 2026. te kroz 2027. godinu.

Više informacija i prijavni obrazac dostupni su na službenim stranicama mreže.

Kulturne radnice i radnici koji su stali uz studentski pokret suočili su se s dodatnim, ozbiljnim posljedicama: gubitkom financiranja, ograničenim pristupom javnim prostorima i medijima, otkazima i javnim kampanjama diskreditacije, zbog čega mnogi rade u uvjetima ozbiljne ekonomske nesigurnosti i bez osnovnih sredstava za nastavak rada. Uz ekonomsko i administrativno, pojačano je i fizičko nasilje pa se studenti i građani suočavaju s policijskom brutalnošću i uhićenjima. Autori apela naglašavaju da se ne radi o izoliranim incidentima, već o “jasnom obrascu sustavne represije, političkog pritiska i instrumentalizacije kulture”. Ulog, kažu, nije samo položaj pojedinih umjetnika i umjetnica, već sama mogućnost slobodnog kulturnog života.

Kao odgovor na takvo stanje, osnovana je neformalna inicijativa Zajednica umetnosti i kulture (ZUK), koja okuplja radnike_ce iz različitih područja kulturne produkcije. Jedna od njezinih ključnih aktivnosti je projekt Hronika represije, u sklopu kojega je ZUK u samo jednom mjesecu, od studenog do prosinca 2025., prikupio 37 prijava represije u kulturnom sektoru. Dokumentirani slučajevi uključuju cenzuru programskih sadržaja, otpuštanja i ucjene zaposlenika te manipulacije pri imenovanju ravnatelja kulturnih institucija. ZUK upozorava i na tzv. crne liste – nevidljiv i službeno porican, ali učinkovit mehanizam represije – te na sve izraženiji odljev kulturnih radnika i radnica u inozemstvo.

Opisana situacija teško je pogodila i međunarodnu suradnju: brojni projekti, festivali, rezidencije i izložbe zaustavljeni su zbog nedostatka financiranja. Istovremeno, neki su međunarodni umjetnici sudjelovali u projektima povezanim sa strukturama bliskim režimu, nesvjesni njihovog političkog i institucionalnog konteksta te posljedica koje takvi projekti imaju za lokalni kulturni sektor.

ZUK stoga posebnu pozornost u apelu posvećuje EXPO-u 2027 u Beogradu. Opisuju ga kao projekt “u potpunosti oblikovan i kontroliran od strane trenutne vladajuće garniture” te kao kulminaciju modela upravljanja obilježenog netransparentnošću, korupcijom i zaobilaženjem zakonskih procedura. Dok se značajan dio javnih sredstava usmjerava prema EXPO-u i strukturama bliskima vlasti, upozoravaju autori apela, ionako krhka kulturna infrastruktura dodatno propada, a većina lokalnih kulturnih radnika ostaje bez osnovnih uvjeta za rad. Projekt, navode, otvara i ozbiljna pitanja zakonitosti, ekološkog utjecaja te uvođenja iznimnih pravnih mjera koje podrivaju postojeći legislativni okvir. Sve to, napominju, teško je pomiriti sa službenim sloganom EXPO-a: “Igraj za čovječanstvo”.

Inicijativa stoga upozorava međunarodne kolegice i kolege da se pažljivo informiraju prije nego što prihvate bilo koji oblik suradnje ili sudjelovanja na EXPO-u 2027. Uz to ih poziva da pomognu u širenju informacija, pozovu na odgovornost svoje vlade i institucije te javno progovore o prijetnjama slobodi i demokraciji i tako iskažu podršku i solidarnost s kolegama i kolegicama u Srbiji.

Cijeli apel Zajednice umetnosti i kulture pročitajte ovdje.

Upravo to stanje postaje ishodišna točka 21. izdanja riječke manifestacije Moje, tvoje, naše, koju organizira Drugo more, ove godine u suradnji s kustoskom platformom Re:humanism. Od 23. travnja do 14. svibnja u Galeriji Filodrammatica na Korzu postavljena je skupna izložba Svijet u bunilu koju potpisuje upravo Cotimbo, a prate je razgovori s umjetnicima 24. travnja u velikoj dvorani Filodrammatice. Sva četiri prikazana rada polaze od istog pitanja koje Cotimbo postavlja u koncepciji izložbe: Što algoritamska kultura radi s našom percepcijom, vjerovanjem i kolektivnom imaginacijom?

Nije riječ samo o esteskom problemu – AI industrija, unatoč obećanjima o golemim ekonomskim koristima, sve otvorenije služi i kao alat ideološke manipulacije, pojačavanja podjela i proizvodnje konfuzije, a negdje već i kao sustav za navođenje vojnih dronova. Sintetički sadržaj odavno je postao oružje pa dok s jedne strane, primjerice, tražimo alate za provjeru istinitosti, s druge se prepuštamo tokovima teorija zavjere i apsurdnih narativa. Algoritamski trans, rekla bi Cotimbo.

Radovi koje predstavlja na rječkoj izložbi hvataju se u koštac s pitanjima tko upravlja tim narativima i možemo li i kako izaći iz algoritamskog transa. U trilogiji videoeseja The Future Is Weird AF Silvia Dal Dosso koristi sintetički rekonstruirani glas Adama Curtisa, britanskog dokumentarista poznatog po esejističkim filmovima o medijima i moći. Curtisov glas komentira eru post-post-post-istine: krajolik kojim lutaju virtualni influenceri, slavne ličnosti uskrsle iz mrtvih i milijarderi koji se povlače u podzemne bunkere. Jedini AI alat u radu je taj rekonstruirani glas; sve ostalo rezultat je, kako autorica kaže, ljudske opsesije – pokušaja da se kroz montažu pronađe smisao u bujici slika i zvuka.

Osjećaj kulturne vrtoglavice materijalizira se u radu The Bastard Fields kolektiva Most Dismal Swamp, koji ga opisuju kao “degenerativni, grozničavi san koji izranja iz kaotičnog svijeta urušenih modela stvarnosti”. Močvara se ovdje pojavljuje kao metafora kolapsa: liminalni prostor u kojem se psihička kriza i digitalni ekscesi ne daju razlučiti.

Zach Blas u instalaciji IUDICIUM pristupa umjetnoj inteligenciji kroz apokaliptičnu optiku. Monumentalna digitalna projekcija inspirirana Michelangelovim Posljednjim sudom i zagonetnom kutijom iz horor filma Hellraiser Clivea Barkera razotkriva kvazireligijske ideologije Silicijske doline. U njima algoritam preuzima ulogu božanskog suca koji svodi ljudski život na podatke i predikciju. Blas pokazuje kako AI nije samo tehnološki alat već i ideološki projekt, prožet eshatološkim fantazijama o tome tko će biti spašen, a tko osuđen.

Neočekivano terapeutski obrat nudi kolektiv Malpractice. Njihov AI Fatigue Rehab Agent konverzacijski je bot zamišljen kao ventil za burnout od generativne umjetne inteligencije – sustav koji polazi od pretpostavke da smo već iscrpljeni i ispituje kako se s tim nosimo. Ono što zvuči kao terapija kroz izlaganje, u praksi, kako sami autori kažu, često djeluje kao gaslighting. Instalacija bilježi razgovore posjetitelja izložbe i iz njih generira slike, postavljajući pitanje koje je sve teže izbjeći: od čega smo zapravo umorni?

Svijet u bunilu ne nudi odgovore, ali nas potiče da ih tražimo. U trenutku kada su granice između stvarnog i sintetičkog, informacije i manipulacije gotovo nevidljive, izložba funkcionira kao svojevrsni dijagnostički alat – ne za stanje u kojem se nalazi tehnologija, nego mi sami.

Pokrenut 1999. godine, Zarez je nastao nakon odlaska dijela redakcije Vijenca iz Matice hrvatske zbog neslaganja oko uređivačke politike i pritisaka izdavača. Novi časopis izdavala je tvrtka Druga strana d.o.o., koju su osnovali sami članovi redakcije, uz početnu potporu Instituta Otvoreno društvo.

Kroz sedamnaest godina i 430 brojeva, Zarez se etablirao kao jedno od rijetkih mjesta u domaćoj periodici koje je sustavno pratilo teme i aktere izvan fokusa mainstream medija – od nezavisne umjetničke scene i društvenog aktivizma do teorije. Pritom je otvarao prostor temama koje su se u širem medijskom polju pojavile tek kasnije, poput kritike privatizacije i urbanih transformacija, studentskih prosvjeda ili feminističkih pitanja.

U uvjetima kronične financijske nestabilnosti i oslanjanja na entuzijazam suradnika_ca, Zarez je istodobno funkcionirao kao platforma za afirmirane autore i kao prostor prvih objava mlađih i neafirmiranih autora i autorica. Heterogenost sadržaja i otvorenost prema različitim perspektivama činile su ga jednim od rijetkih medija koji je dosljedno povezivao kulturnu proizvodnju s njezinim društvenim i političkim kontekstima, zbog čega i danas predstavlja važnu referentnu točku za razumijevanje razvoja nezavisne kulture i kritičke misli u Hrvatskoj od kraja 1990-ih nadalje.

U digitalnu bazu zasad je podignuta većina brojeva – od prvog iz veljače 1999. do 346. broja iz studenog 2012. Arhiviranje je ostvareno u suradnji s Centrom za dokumentiranje nezavisne kulture, uz savjetodavnu i tehničku podršku zadruge Slobodna domena i Multimedijalnog instituta, a u planu je i dopunjavanje arhive preostalim izdanjima, sve do posljednjeg broja iz 2016. godine.

Istodobno, u prijedlozima drugih ključnih programa Europske unije – poput Obzora Europa, fondova za konkurentnost ili vanjskog instrumenta Globalna Europa – kultura gubi status zasebnog područja, a time i zajamčeni budžet koji uz njega ide. Tako se sužava prostor za razvoj kulturnih i kreativnih djelatnosti izvan specijaliziranih programa, dok se istodobno nazire širi smjer u kojem se kultura tretira kao dodatak drugim politikama, umjesto kao autonomno područje javnog interesa.

U takvom kontekstu, Savez udruga Klubtura zajedno s nizom nacionalnih i lokalnih mreža u kulturi uputio je dopis nadležnim ministarstvima i institucijama, pozivajući Hrvatsku da u pregovorima o novom proračunu zauzme proaktivnu poziciju te da zagovara povećanje i strukturno osiguranje sredstava za kulturu na razini Europske unije.

U dopisu se naglašava da postojeći modeli već sada ne odgovaraju potrebama sektora, što potvrđuje i izrazito nizak postotak odobrenih projekata u programima Kreativne Europe: u 2025. godini tek je 5 do 7 posto prijavitelja uspjelo ostvariti financiranje, i to gotovo isključivo etablirane organizacije i institucije s već osiguranim budžetima. Iako novi program AgoraEU donosi nominalno povećanje sredstava, upozorava se da ono, bez dodatnog povećanja ukupnog proračuna i jasnog definiranja udjela za kulturu, neće bitno promijeniti postojeće stanje.

Stoga se predlaže povećanje ukupnog proračuna programa te uvođenje minimalnog udjela za kulturu od 25 posto unutar Agore, kako bi se osigurala stabilnija i predvidljivija raspodjela. Istodobno, svjesne ograničenih proračunskih mogućnosti, udruge predlažu i uvođenje dodatnih izvora financiranja, uključujući usmjeravanje kazni koje Europska unija izriče tehnološkim kompanijama u kulturne programe.

Slični zahtjevi artikuliraju se i na europskoj razini: koalicija više od 500 organizacija iz područja kulture, medija i civilnog društva nedavno je uputila otvoreno pismo čelnicima institucija Europske unije, tražeći značajno povećanje sredstava za AgoraEU i njegovo zadržavanje među prioritetima u pregovorima o novom proračunu. Upozoravaju da predloženi program, unatoč svojoj širini, čini tek oko 0,43 % ukupnog EU proračuna, što ne odgovara ulozi koju kultura, mediji i civilno društvo imaju u suvremenim društvenim i političkim okolnostima.

Takav zahtjev podudara se i sa stavom Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta, koji u svom mišljenju poziva na povećanje proračuna programa AgoraEU na 12 milijardi eura, upozoravajući da interes za program višestruko nadmašuje dostupna sredstva te da su stope pristupa financiranju i dalje vrlo niske.

Uz Agoru, nacionalne i lokalne mreže u svom dopisu upozoravaju i na niz drugih programa Europske unije u kojima položaj kulture dodatno slabi. U programu Obzor Europa traži se zadržavanje kulture kao eksplicitnog područja unutar istraživačkog okvira, uz značajnije izdvajanje za kulturna istraživanja i inovacije. U novom fondu za konkurentnost upozorava se na izostanak kulturnih i kreativnih industrija, unatoč njihovu gospodarskom doprinosu, te se predlaže uvođenje posebnog područja koje bi obuhvatilo njihovu digitalnu transformaciju i razvoj.

U području socijalnih politika fokus je na nesigurnim radnim uvjetima u sektoru, zbog čega se kroz Europski socijalni fond traže mjere za zapošljavanje i razvoj vještina u kulturi. Konačno, u okviru vanjskog djelovanja Europske unije kultura je gotovo u potpunosti izostavljena, pa se predlaže uvođenje posebnog cilja koji bi obuhvatio međunarodnu kulturnu suradnju i kulturnu diplomaciju.

Uzevši u obzir nesigurnu raspodjelu sredstava i općenito slabljenje položaja kulture u novim programima EU-a, potpisnici dopisa od hrvatskih institucija traže da se u pregovorima o novom proračunu zauzmu za povećanje ukupnih izdvajanja za kulturu, uvođenje jasnih i obvezujućih udjela unutar ključnih programa te njezino vidljivije i stabilnije pozicioniranje kroz različite politike Europske unije, uz razvoj novih izvora financiranja i poboljšanje uvjeta rada u sektoru.

Cijeli dopis pročitajte ovdje. 

Dan kasnije, u utorak ujutro, jedna od organizacija koje se u posljednje vrijeme redovito nalaze na meti napada s političke desnice, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), evakuira svoj ured na zagrebačkoj Trešnjevci. U kuverti otvorenoj na radnom stolu nalazi se bijeli prah i poruka “neurotoksin”. Slijedi poziv policiji, očevid, potom i uključivanje postrojbe za nuklearno-biološko-kemijsku obranu. Ubrzo se utvrđuje da je riječ o bezopasnoj tvari, izbjeljivaču brašna. No važnije od same supstance jest poruka koju ona nosi, kao čin zastrašivanja upućen organizaciji koja se bavi ljudskim pravima i suočavanjem s nasljeđem ratova devedesetih.

Treći čin dolazi već u četvrtak. Na adresu Inicijative, koja je samo dva dana ranije bila meta prijetnje, stiže novi napad, ovog puta iz samog vrha vlasti. Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved javno proziva organizaciju zbog Erasmus+ programa koji provodi pod nazivom Kad kažeš Oluja, zamišljenog kao prostor susreta mladih iz Hrvatske i Srbije i razmjene različitih iskustava i sjećanja na rat. Dok ga YIHR predstavlja kao “prvi primjer strukturiranog dijaloga o ratu među mladima iz poslijeratne generacije”, u priopćenju Ministarstva program se opisuje kao pokušaj “izgradnje lažnog narativa” koji “vrijeđa dostojanstvo hrvatskih branitelja i svih stradalnika iz Domovinskog rata”, uz kategoričko odbacivanje ideje da Operacija Oluja može biti promišljana i kao iskustvo koje uključuje dimenziju stradanja i traume srpskih civila.

Tako smo u par koraka stigli do prepoznatljivog obrasca obračuna s neistomišljenicima koji pratimo već neko vrijeme, a koji kreće s delegitimiranjem svake kritike, potom se prelijeva u anonimno zastrašivanje, da bi završio institucionalnim discipliniranjem. Možda bi i vladajući prepoznali da svojim napadima potvrđuju ono na što upozoravaju izvještaji o rapidnom rasapu demokratskih standarda, da nisu zalijepljeni (p)ocrnjenom Hrvatskom. 

Na tu razinu političke instrumentalizacije institucija pažnju su skrenuli i članovi Inicijative, ukazujući u svom odgovoru ministru Medvedu na činjenicu da je reakcija Ministarstva, gotovo od riječi do riječi, u isto vrijeme objavljena i na kanalima Mladeži HDZ-a. Takva podudarnost, kažu, briše granicu između javne institucije i političke stranke, pretvarajući ministarstvo iz tijela koje bi trebalo pružati podršku građanima u instrument političkog obračuna. Istaknuli su pritom i ulogu ministra “koji, u ozračju prijetnje i pritisaka na organizaciju civilnog društva, dodaje ulje na vatru i čini situaciju još manje sigurnom.”

U nastavku odgovora razgrađuju ključne teze Ministarstva, prije svega optužbu o “lažnom narativu”, koja se u konkretnom slučaju odnosi na tvrdnju da njihov program izjednačava agresora i žrtvu te zanemaruje hrvatske žrtve. Takvu interpretaciju odbacuju, podsjećajući na dugogodišnji rad na mjestima stradanja i brojne programe koji uključuju komemorativne prakse i učenje o ratnim zločinima, uz naglasak na priznavanju svih žrtava i odgovornosti, bez obzira na njihov nacionalni predznak. 

Ministar se, naravno, mogao i izravno informirati o programu i radu Inicijative, no ne iznenađuje što to nije učinio, s obzirom na to da se činjenice o djelovanju civilnog društva sve češće podređuju političkom pozicioniranju na desnici. U tom smislu Inicijativa jasno prepoznaje politički okvir u kojem se ovaj napad odvija, pokazujući kako se rasprava o Oluji i njezinim posljedicama u javnom prostoru koristi za proizvodnju podjela: “Vidimo da nastojite prebaciti odgovornost s HDZ-a na hrvatske ratne veterane i na taj ih način iskoristiti za pranje obraza stranke. Kod nas, a ni kod hrvatske javnosti, to vam neće proći.”

Da neće biti taoci jedne istine i jedne interpretacije povijesti, poručuju i iz inicijative Za Hrvatsku slobode u reakciji na istup Ministarstva hrvatskih branitelja. Upozoravaju pritom da ovakvo djelovanje državne institucije predstavlja pritisak na civilno društvo i pokušaj sužavanja prostora za javnu raspravu, pri čemu se Ministarstvo pozicionira kao svojevrsni “arbitar povijesti”. Umjesto poticanja dijaloga, ističu, ovakve reakcije dodatno produbljuju društvene podjele i učvršćuju dominantni narativ u kojem se svako odstupanje proglašava neprihvatljivim. U takvom okviru, upozoravaju, svaka rasprava o odgovornosti ili civilnim žrtvama riskira biti označena kao “lažni narativ”, čime se sužava prostor za kritičko suočavanje s prošlošću.

Kad je riječ o kritičkom promišljanju nedavne prošlosti, vrijedi se vratiti i samom programu koji je bio povod napada: Kad kažeš Oluja, kako ističu iz Inicijative, rezultat je suradnje mladih i stručnjaka iz Hrvatske i Srbije te uključuje različite perspektive – od institucionalnih do osobnih – s ciljem da sudionicima omogući bolje razumijevanje složenosti događaja i njihovih posljedica. Prijave za sudjelovanje otvorene su do 8. travnja za one koji su zainteresirani za slojevito sagledavanje prošlosti i formiranje vlastitih stavova.

Upravo zato posebnu pažnju privlače primjeri kulturnih politika koje ovim pitanjima pristupaju nešto inventivnije, a među njima se u posljednje vrijeme ističe irski program temeljnog dohotka za umjetnike, pokrenut kao pilot-projekt o kojem je krajem 2025. za Kulturpunkt detaljnije pisala Julija Savić. Program Basic Income for the Arts (BIA) u međuvremenu je dobio i svoju trajnu verziju: irska vlada u veljači je potvrdila da će se nastaviti provoditi kao stalna mjera kulturne politike. Riječ je o trogodišnjim ciklusima podrške, u kojima će oko dvije tisuće umjetnica i umjetnika primati tjednu naknadu od 325 eura.

Pilot-shema uvedena je na inicijativu tadašnje ministrice kulture Catherine Martin kao odgovor na dugotrajnu nesigurnost umjetničkog rada. Tijekom trogodišnjeg eksperimenta sudjelovalo je dvije tisuće umjetnika iz različitih disciplina – od vizualnih umjetnosti i književnosti do glazbe, filma i izvedbenih umjetnosti – dok je gotovo tisuću dodatnih sudionika sudjelovalo u kontrolnoj skupini kako bi se pratili učinci programa.

Prema evaluacijama irskog Ministarstva kulture, zajamčeni prihod smanjio je financijsku nesigurnost i razinu anksioznosti među sudionicima, dok su istodobno zabilježeni povećani opseg umjetničke produkcije i veće ulaganje vremena u kreativni rad, jer sudionici nisu bili prisiljeni raditi poslove nepovezane s umjetničkim radom kako bi preživjeli. Većina sudionika nije živjela isključivo od tog iznosa, već ga je koristila kao stabilnu osnovu uz druge izvore prihoda, najčešće za pokrivanje osnovnih životnih troškova.

Pored blagotvornog utjecaja na mentalno zdravlje i egzistencijalnu sigurnost uključenih umjetnika i umjetnica, analiza je pokazala i širi društveni učinak programa. Naime, službena procjena irske vlade navodi da je svaki euro uložen u pilot-projekt generirao oko 1,39 eura društvenog povrata kroz porezne prihode, potrošnju i druge ekonomske učinke, što je zasigurno značajno pridonijelo odluci da program temeljnog dohotka postane trajna mjera kulturne politike.

Odluku irske vlade pozdravile su brojne organizacije koje djeluju unutar kulturnog i kreativnog sektora, ističući da program predstavlja važan korak prema stabilizaciji uvjeta umjetničkog rada. U njihovim reakcijama posebno se naglašava da takva mjera šalje i snažan signal kako država prepoznaje društvenu vrijednost umjetnosti i njezinu ulogu u javnom životu, odnosno potrebu da se umjetnički rad promatra kao društveno relevantna djelatnost koja zahtijeva stabilne i koliko je moguće predvidive uvjete za rast i razvoj.

Istodobno, dio umjetničke zajednice upozorava da program i dalje ima određena ograničenja. Sudjelovanje je vremenski ograničeno na tri godine po ciklusu, a umjetnici ne mogu kontinuirano primati potporu bez ponovne prijave, što ograničava dugoročnu stabilnost koju bi takva mjera trebala pružiti. Pojedini komentatori također ističu da iznos prije predstavlja stabilizirajući dodatak prihodu nego potpunu egzistencijalnu sigurnost.

Unatoč tim rezervama, irska mjera već je privukla značajnu međunarodnu pozornost. Kulturne organizacije i istraživači u nizu europskih zemalja pomno prate rezultate programa, prepoznajući u njemu potencijalni model za stabilnije oblike javne podrške umjetničkom radu. Njegov nastavak u trajnom obliku mogao bi dodatno potaknuti rasprave o javnom financiranju kulture, ali i o širem konceptu temeljnog dohotka u kulturnom i kreativnom sektoru.