Upravo to stanje postaje ishodišna točka 21. izdanja riječke manifestacije Moje, tvoje, naše, koju organizira Drugo more, ove godine u suradnji s kustoskom platformom Re:humanism. Od 23. travnja do 14. svibnja u Galeriji Filodrammatica na Korzu postavljena je skupna izložba Svijet u bunilu koju potpisuje upravo Cotimbo, a prate je razgovori s umjetnicima 24. travnja u velikoj dvorani Filodrammatice. Sva četiri prikazana rada polaze od istog pitanja koje Cotimbo postavlja u koncepciji izložbe: Što algoritamska kultura radi s našom percepcijom, vjerovanjem i kolektivnom imaginacijom?

Nije riječ samo o esteskom problemu – AI industrija, unatoč obećanjima o golemim ekonomskim koristima, sve otvorenije služi i kao alat ideološke manipulacije, pojačavanja podjela i proizvodnje konfuzije, a negdje već i kao sustav za navođenje vojnih dronova. Sintetički sadržaj odavno je postao oružje pa dok s jedne strane, primjerice, tražimo alate za provjeru istinitosti, s druge se prepuštamo tokovima teorija zavjere i apsurdnih narativa. Algoritamski trans, rekla bi Cotimbo.

Radovi koje predstavlja na rječkoj izložbi hvataju se u koštac s pitanjima tko upravlja tim narativima i možemo li i kako izaći iz algoritamskog transa. U trilogiji videoeseja The Future Is Weird AF Silvia Dal Dosso koristi sintetički rekonstruirani glas Adama Curtisa, britanskog dokumentarista poznatog po esejističkim filmovima o medijima i moći. Curtisov glas komentira eru post-post-post-istine: krajolik kojim lutaju virtualni influenceri, slavne ličnosti uskrsle iz mrtvih i milijarderi koji se povlače u podzemne bunkere. Jedini AI alat u radu je taj rekonstruirani glas; sve ostalo rezultat je, kako autorica kaže, ljudske opsesije – pokušaja da se kroz montažu pronađe smisao u bujici slika i zvuka.

Osjećaj kulturne vrtoglavice materijalizira se u radu The Bastard Fields kolektiva Most Dismal Swamp, koji ga opisuju kao “degenerativni, grozničavi san koji izranja iz kaotičnog svijeta urušenih modela stvarnosti”. Močvara se ovdje pojavljuje kao metafora kolapsa: liminalni prostor u kojem se psihička kriza i digitalni ekscesi ne daju razlučiti.

Zach Blas u instalaciji IUDICIUM pristupa umjetnoj inteligenciji kroz apokaliptičnu optiku. Monumentalna digitalna projekcija inspirirana Michelangelovim Posljednjim sudom i zagonetnom kutijom iz horor filma Hellraiser Clivea Barkera razotkriva kvazireligijske ideologije Silicijske doline. U njima algoritam preuzima ulogu božanskog suca koji svodi ljudski život na podatke i predikciju. Blas pokazuje kako AI nije samo tehnološki alat već i ideološki projekt, prožet eshatološkim fantazijama o tome tko će biti spašen, a tko osuđen.

Neočekivano terapeutski obrat nudi kolektiv Malpractice. Njihov AI Fatigue Rehab Agent konverzacijski je bot zamišljen kao ventil za burnout od generativne umjetne inteligencije – sustav koji polazi od pretpostavke da smo već iscrpljeni i ispituje kako se s tim nosimo. Ono što zvuči kao terapija kroz izlaganje, u praksi, kako sami autori kažu, često djeluje kao gaslighting. Instalacija bilježi razgovore posjetitelja izložbe i iz njih generira slike, postavljajući pitanje koje je sve teže izbjeći: od čega smo zapravo umorni?

Svijet u bunilu ne nudi odgovore, ali nas potiče da ih tražimo. U trenutku kada su granice između stvarnog i sintetičkog, informacije i manipulacije gotovo nevidljive, izložba funkcionira kao svojevrsni dijagnostički alat – ne za stanje u kojem se nalazi tehnologija, nego mi sami.

Pokrenut 1999. godine, Zarez je nastao nakon odlaska dijela redakcije Vijenca iz Matice hrvatske zbog neslaganja oko uređivačke politike i pritisaka izdavača. Novi časopis izdavala je tvrtka Druga strana d.o.o., koju su osnovali sami članovi redakcije, uz početnu potporu Instituta Otvoreno društvo.

Kroz sedamnaest godina i 430 brojeva, Zarez se etablirao kao jedno od rijetkih mjesta u domaćoj periodici koje je sustavno pratilo teme i aktere izvan fokusa mainstream medija – od nezavisne umjetničke scene i društvenog aktivizma do teorije. Pritom je otvarao prostor temama koje su se u širem medijskom polju pojavile tek kasnije, poput kritike privatizacije i urbanih transformacija, studentskih prosvjeda ili feminističkih pitanja.

U uvjetima kronične financijske nestabilnosti i oslanjanja na entuzijazam suradnika_ca, Zarez je istodobno funkcionirao kao platforma za afirmirane autore i kao prostor prvih objava mlađih i neafirmiranih autora i autorica. Heterogenost sadržaja i otvorenost prema različitim perspektivama činile su ga jednim od rijetkih medija koji je dosljedno povezivao kulturnu proizvodnju s njezinim društvenim i političkim kontekstima, zbog čega i danas predstavlja važnu referentnu točku za razumijevanje razvoja nezavisne kulture i kritičke misli u Hrvatskoj od kraja 1990-ih nadalje.

U digitalnu bazu zasad je podignuta većina brojeva – od prvog iz veljače 1999. do 346. broja iz studenog 2012. Arhiviranje je ostvareno u suradnji s Centrom za dokumentiranje nezavisne kulture, uz savjetodavnu i tehničku podršku zadruge Slobodna domena i Multimedijalnog instituta, a u planu je i dopunjavanje arhive preostalim izdanjima, sve do posljednjeg broja iz 2016. godine.

Istodobno, u prijedlozima drugih ključnih programa Europske unije – poput Obzora Europa, fondova za konkurentnost ili vanjskog instrumenta Globalna Europa – kultura gubi status zasebnog područja, a time i zajamčeni budžet koji uz njega ide. Tako se sužava prostor za razvoj kulturnih i kreativnih djelatnosti izvan specijaliziranih programa, dok se istodobno nazire širi smjer u kojem se kultura tretira kao dodatak drugim politikama, umjesto kao autonomno područje javnog interesa.

U takvom kontekstu, Savez udruga Klubtura zajedno s nizom nacionalnih i lokalnih mreža u kulturi uputio je dopis nadležnim ministarstvima i institucijama, pozivajući Hrvatsku da u pregovorima o novom proračunu zauzme proaktivnu poziciju te da zagovara povećanje i strukturno osiguranje sredstava za kulturu na razini Europske unije.

U dopisu se naglašava da postojeći modeli već sada ne odgovaraju potrebama sektora, što potvrđuje i izrazito nizak postotak odobrenih projekata u programima Kreativne Europe: u 2025. godini tek je 5 do 7 posto prijavitelja uspjelo ostvariti financiranje, i to gotovo isključivo etablirane organizacije i institucije s već osiguranim budžetima. Iako novi program AgoraEU donosi nominalno povećanje sredstava, upozorava se da ono, bez dodatnog povećanja ukupnog proračuna i jasnog definiranja udjela za kulturu, neće bitno promijeniti postojeće stanje.

Stoga se predlaže povećanje ukupnog proračuna programa te uvođenje minimalnog udjela za kulturu od 25 posto unutar Agore, kako bi se osigurala stabilnija i predvidljivija raspodjela. Istodobno, svjesne ograničenih proračunskih mogućnosti, udruge predlažu i uvođenje dodatnih izvora financiranja, uključujući usmjeravanje kazni koje Europska unija izriče tehnološkim kompanijama u kulturne programe.

Slični zahtjevi artikuliraju se i na europskoj razini: koalicija više od 500 organizacija iz područja kulture, medija i civilnog društva nedavno je uputila otvoreno pismo čelnicima institucija Europske unije, tražeći značajno povećanje sredstava za AgoraEU i njegovo zadržavanje među prioritetima u pregovorima o novom proračunu. Upozoravaju da predloženi program, unatoč svojoj širini, čini tek oko 0,43 % ukupnog EU proračuna, što ne odgovara ulozi koju kultura, mediji i civilno društvo imaju u suvremenim društvenim i političkim okolnostima.

Takav zahtjev podudara se i sa stavom Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta, koji u svom mišljenju poziva na povećanje proračuna programa AgoraEU na 12 milijardi eura, upozoravajući da interes za program višestruko nadmašuje dostupna sredstva te da su stope pristupa financiranju i dalje vrlo niske.

Uz Agoru, nacionalne i lokalne mreže u svom dopisu upozoravaju i na niz drugih programa Europske unije u kojima položaj kulture dodatno slabi. U programu Obzor Europa traži se zadržavanje kulture kao eksplicitnog područja unutar istraživačkog okvira, uz značajnije izdvajanje za kulturna istraživanja i inovacije. U novom fondu za konkurentnost upozorava se na izostanak kulturnih i kreativnih industrija, unatoč njihovu gospodarskom doprinosu, te se predlaže uvođenje posebnog područja koje bi obuhvatilo njihovu digitalnu transformaciju i razvoj.

U području socijalnih politika fokus je na nesigurnim radnim uvjetima u sektoru, zbog čega se kroz Europski socijalni fond traže mjere za zapošljavanje i razvoj vještina u kulturi. Konačno, u okviru vanjskog djelovanja Europske unije kultura je gotovo u potpunosti izostavljena, pa se predlaže uvođenje posebnog cilja koji bi obuhvatio međunarodnu kulturnu suradnju i kulturnu diplomaciju.

Uzevši u obzir nesigurnu raspodjelu sredstava i općenito slabljenje položaja kulture u novim programima EU-a, potpisnici dopisa od hrvatskih institucija traže da se u pregovorima o novom proračunu zauzmu za povećanje ukupnih izdvajanja za kulturu, uvođenje jasnih i obvezujućih udjela unutar ključnih programa te njezino vidljivije i stabilnije pozicioniranje kroz različite politike Europske unije, uz razvoj novih izvora financiranja i poboljšanje uvjeta rada u sektoru.

Cijeli dopis pročitajte ovdje. 

Dan kasnije, u utorak ujutro, jedna od organizacija koje se u posljednje vrijeme redovito nalaze na meti napada s političke desnice, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), evakuira svoj ured na zagrebačkoj Trešnjevci. U kuverti otvorenoj na radnom stolu nalazi se bijeli prah i poruka “neurotoksin”. Slijedi poziv policiji, očevid, potom i uključivanje postrojbe za nuklearno-biološko-kemijsku obranu. Ubrzo se utvrđuje da je riječ o bezopasnoj tvari, izbjeljivaču brašna. No važnije od same supstance jest poruka koju ona nosi, kao čin zastrašivanja upućen organizaciji koja se bavi ljudskim pravima i suočavanjem s nasljeđem ratova devedesetih.

Treći čin dolazi već u četvrtak. Na adresu Inicijative, koja je samo dva dana ranije bila meta prijetnje, stiže novi napad, ovog puta iz samog vrha vlasti. Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved javno proziva organizaciju zbog Erasmus+ programa koji provodi pod nazivom Kad kažeš Oluja, zamišljenog kao prostor susreta mladih iz Hrvatske i Srbije i razmjene različitih iskustava i sjećanja na rat. Dok ga YIHR predstavlja kao “prvi primjer strukturiranog dijaloga o ratu među mladima iz poslijeratne generacije”, u priopćenju Ministarstva program se opisuje kao pokušaj “izgradnje lažnog narativa” koji “vrijeđa dostojanstvo hrvatskih branitelja i svih stradalnika iz Domovinskog rata”, uz kategoričko odbacivanje ideje da Operacija Oluja može biti promišljana i kao iskustvo koje uključuje dimenziju stradanja i traume srpskih civila.

Tako smo u par koraka stigli do prepoznatljivog obrasca obračuna s neistomišljenicima koji pratimo već neko vrijeme, a koji kreće s delegitimiranjem svake kritike, potom se prelijeva u anonimno zastrašivanje, da bi završio institucionalnim discipliniranjem. Možda bi i vladajući prepoznali da svojim napadima potvrđuju ono na što upozoravaju izvještaji o rapidnom rasapu demokratskih standarda, da nisu zalijepljeni (p)ocrnjenom Hrvatskom. 

Na tu razinu političke instrumentalizacije institucija pažnju su skrenuli i članovi Inicijative, ukazujući u svom odgovoru ministru Medvedu na činjenicu da je reakcija Ministarstva, gotovo od riječi do riječi, u isto vrijeme objavljena i na kanalima Mladeži HDZ-a. Takva podudarnost, kažu, briše granicu između javne institucije i političke stranke, pretvarajući ministarstvo iz tijela koje bi trebalo pružati podršku građanima u instrument političkog obračuna. Istaknuli su pritom i ulogu ministra “koji, u ozračju prijetnje i pritisaka na organizaciju civilnog društva, dodaje ulje na vatru i čini situaciju još manje sigurnom.”

U nastavku odgovora razgrađuju ključne teze Ministarstva, prije svega optužbu o “lažnom narativu”, koja se u konkretnom slučaju odnosi na tvrdnju da njihov program izjednačava agresora i žrtvu te zanemaruje hrvatske žrtve. Takvu interpretaciju odbacuju, podsjećajući na dugogodišnji rad na mjestima stradanja i brojne programe koji uključuju komemorativne prakse i učenje o ratnim zločinima, uz naglasak na priznavanju svih žrtava i odgovornosti, bez obzira na njihov nacionalni predznak. 

Ministar se, naravno, mogao i izravno informirati o programu i radu Inicijative, no ne iznenađuje što to nije učinio, s obzirom na to da se činjenice o djelovanju civilnog društva sve češće podređuju političkom pozicioniranju na desnici. U tom smislu Inicijativa jasno prepoznaje politički okvir u kojem se ovaj napad odvija, pokazujući kako se rasprava o Oluji i njezinim posljedicama u javnom prostoru koristi za proizvodnju podjela: “Vidimo da nastojite prebaciti odgovornost s HDZ-a na hrvatske ratne veterane i na taj ih način iskoristiti za pranje obraza stranke. Kod nas, a ni kod hrvatske javnosti, to vam neće proći.”

Da neće biti taoci jedne istine i jedne interpretacije povijesti, poručuju i iz inicijative Za Hrvatsku slobode u reakciji na istup Ministarstva hrvatskih branitelja. Upozoravaju pritom da ovakvo djelovanje državne institucije predstavlja pritisak na civilno društvo i pokušaj sužavanja prostora za javnu raspravu, pri čemu se Ministarstvo pozicionira kao svojevrsni “arbitar povijesti”. Umjesto poticanja dijaloga, ističu, ovakve reakcije dodatno produbljuju društvene podjele i učvršćuju dominantni narativ u kojem se svako odstupanje proglašava neprihvatljivim. U takvom okviru, upozoravaju, svaka rasprava o odgovornosti ili civilnim žrtvama riskira biti označena kao “lažni narativ”, čime se sužava prostor za kritičko suočavanje s prošlošću.

Kad je riječ o kritičkom promišljanju nedavne prošlosti, vrijedi se vratiti i samom programu koji je bio povod napada: Kad kažeš Oluja, kako ističu iz Inicijative, rezultat je suradnje mladih i stručnjaka iz Hrvatske i Srbije te uključuje različite perspektive – od institucionalnih do osobnih – s ciljem da sudionicima omogući bolje razumijevanje složenosti događaja i njihovih posljedica. Prijave za sudjelovanje otvorene su do 8. travnja za one koji su zainteresirani za slojevito sagledavanje prošlosti i formiranje vlastitih stavova.

Upravo zato posebnu pažnju privlače primjeri kulturnih politika koje ovim pitanjima pristupaju nešto inventivnije, a među njima se u posljednje vrijeme ističe irski program temeljnog dohotka za umjetnike, pokrenut kao pilot-projekt o kojem je krajem 2025. za Kulturpunkt detaljnije pisala Julija Savić. Program Basic Income for the Arts (BIA) u međuvremenu je dobio i svoju trajnu verziju: irska vlada u veljači je potvrdila da će se nastaviti provoditi kao stalna mjera kulturne politike. Riječ je o trogodišnjim ciklusima podrške, u kojima će oko dvije tisuće umjetnica i umjetnika primati tjednu naknadu od 325 eura.

Pilot-shema uvedena je na inicijativu tadašnje ministrice kulture Catherine Martin kao odgovor na dugotrajnu nesigurnost umjetničkog rada. Tijekom trogodišnjeg eksperimenta sudjelovalo je dvije tisuće umjetnika iz različitih disciplina – od vizualnih umjetnosti i književnosti do glazbe, filma i izvedbenih umjetnosti – dok je gotovo tisuću dodatnih sudionika sudjelovalo u kontrolnoj skupini kako bi se pratili učinci programa.

Prema evaluacijama irskog Ministarstva kulture, zajamčeni prihod smanjio je financijsku nesigurnost i razinu anksioznosti među sudionicima, dok su istodobno zabilježeni povećani opseg umjetničke produkcije i veće ulaganje vremena u kreativni rad, jer sudionici nisu bili prisiljeni raditi poslove nepovezane s umjetničkim radom kako bi preživjeli. Većina sudionika nije živjela isključivo od tog iznosa, već ga je koristila kao stabilnu osnovu uz druge izvore prihoda, najčešće za pokrivanje osnovnih životnih troškova.

Pored blagotvornog utjecaja na mentalno zdravlje i egzistencijalnu sigurnost uključenih umjetnika i umjetnica, analiza je pokazala i širi društveni učinak programa. Naime, službena procjena irske vlade navodi da je svaki euro uložen u pilot-projekt generirao oko 1,39 eura društvenog povrata kroz porezne prihode, potrošnju i druge ekonomske učinke, što je zasigurno značajno pridonijelo odluci da program temeljnog dohotka postane trajna mjera kulturne politike.

Odluku irske vlade pozdravile su brojne organizacije koje djeluju unutar kulturnog i kreativnog sektora, ističući da program predstavlja važan korak prema stabilizaciji uvjeta umjetničkog rada. U njihovim reakcijama posebno se naglašava da takva mjera šalje i snažan signal kako država prepoznaje društvenu vrijednost umjetnosti i njezinu ulogu u javnom životu, odnosno potrebu da se umjetnički rad promatra kao društveno relevantna djelatnost koja zahtijeva stabilne i koliko je moguće predvidive uvjete za rast i razvoj.

Istodobno, dio umjetničke zajednice upozorava da program i dalje ima određena ograničenja. Sudjelovanje je vremenski ograničeno na tri godine po ciklusu, a umjetnici ne mogu kontinuirano primati potporu bez ponovne prijave, što ograničava dugoročnu stabilnost koju bi takva mjera trebala pružiti. Pojedini komentatori također ističu da iznos prije predstavlja stabilizirajući dodatak prihodu nego potpunu egzistencijalnu sigurnost.

Unatoč tim rezervama, irska mjera već je privukla značajnu međunarodnu pozornost. Kulturne organizacije i istraživači u nizu europskih zemalja pomno prate rezultate programa, prepoznajući u njemu potencijalni model za stabilnije oblike javne podrške umjetničkom radu. Njegov nastavak u trajnom obliku mogao bi dodatno potaknuti rasprave o javnom financiranju kulture, ali i o širem konceptu temeljnog dohotka u kulturnom i kreativnom sektoru.

Tekstovi prate razvoj institucije od njezina osnutka 1953. do osamdesetih godina prošlog stoljeća, uključujući manje poznato razdoblje prije useljenja u današnju zgradu u Ulici grada Vukovara 68. Posebna pozornost pritom se posvećuje oblikovanju novih modela obrazovanja odraslih, prilagođenih potrebama radnika, kao i ulozi Radničkog sveučilišta u širenju kulturnog i umjetničkog obrazovanja izvan tradicionalnih institucija.

Jedna od središnjih tema serije jest razvoj koncepta animatora kulture, koji se u okviru Radničkog sveučilišta postupno oblikuje od kraja 1950-ih godina. Animator kulture zamišljen je kao posrednik između kulturnih institucija i radnih sredina – radnik ili radnica osposobljen_a za iniciranje i organiziranje kulturnih aktivnosti u tvornicama, mjesnim zajednicama i kolektivima. Kroz seminare, klubove i druge specijalizirane obrazovne programe kultura se nastojala približiti radnicima kao sastavni dio svakodnevice, a ne tek kao oblik razonode u slobodno vrijeme.

Važno mjesto u istraživanju zauzima i filmsko obrazovanje, koje se u Radničkom sveučilištu razvija od samih početaka djelovanja ustanove. Rad Filmskog kluba “Moša Pijade” obuhvaćao je zajedničko gledanje filmova, diskusije i susrete s autorima, a arhivska građa svjedoči o nastojanjima da se filmska pismenost razvija kroz kolektivni rad i kritičku raspravu, unatoč čestim organizacijskim i programskim izazovima.

Program Fokus grupa dodatno je proširen tekstom Maše Štrbac, koji djelovanje Radničkog sveučilišta sagledava u kontekstu Pokreta nesvrstanih, potaknut izložbom Nikoline Butorac u sklopu programa Radničko. Istraživanjem arhiva POUZ-a i Hrvatskog državnog arhiva identificirani su dokumenti koji potvrđuju da su se tijekom 1960-ih i 1970-ih godina na Radničkom sveučilištu obrazovali i za studij pripremali deseci studenata iz zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike, čime se otvara nova perspektiva na međunarodnu dimenziju djelovanja ustanove u razdoblju Hladnog rata.

Serija tekstova pokazuje kako se kultura nastojala učiniti dostupnom izravno na mjestu rada, oslanjajući se na mrežu educiranih animatora kulture, ali i na niz konkretnih programa i alata – od kulturnih akcija u poduzećima do “džepnih knjižnica” – kojima se poticalo aktivno sudjelovanje radnika u kulturnom životu.

Kako ističu organizatori, cilj programa jest “široj javnosti približiti vrijedan, ali nedovoljno istražen dio arhiva POUZ-a, osvijetliti slojevitu povijest Radničkog sveučilišta te potaknuti daljnja istraživanja na tom području”.

Film se bavi šesnaestomjesečnom okupacijom grada 1919. godine, kada je Rijeka postala pozornica političkog “spektakla” pod vodstvom talijanskog pjesnika i protofašista Gabrielea D’Annunzija. Okosnicu filma pritom čine sami građani Rijeke, koji rekonstruiraju i reinterpretiraju povijest vlastitog grada, pretvarajući filmski projekt u kolektivni čin.

Upravo zbog takve snažne povezanosti filma i grada, uspjeh Fiume o morte! obilježit će se i javnom proslavom u Rijeci. Doček za redatelja i članove filmske ekipe održat će se u utorak, 20. siječnja u 16 sati, u parku uz Spomenik oslobođenja na Delti. 

Sam autor filma istaknuo je snažnu povezanost projekta s lokalnom zajednicom, navodeći u autorskoj izjavi da je film nastao iz želje da “upozna prošlost svojega grada, ali i da iz nove perspektive razumije njegovu sadašnjost”, pri čemu se proces rada razvio u kolektivni pothvat u kojem su sudjelovali brojni sugrađani, ispred i iza kamere. 

Takav pristup prepoznala je i stručna publika: u obrazloženju nagrade Tiger na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, žiri je istaknuo da film “koristi ljude i javne prostore kao saveznike u istraživanju prošlosti kroz prizmu suvremene Europe”, pritom se “poigravajući poviješću ne kao zatvorenim poglavljem, već kao živom stvarnošću”.

U tom smislu, film ostaje otvoren za nova gledanja i susrete s publikom. Za one koji tu priliku žele iskoristiti u kinu, Fiume o morte! prikazuje se u četvrtak, 22. siječnja u 19 sati u Kaptol Boutique Cinema, u sklopu Zimskog izdanja Mreže festivala Jadranske regije. Projekcija je besplatna, uz obaveznu prethodnu prijavu zbog ograničenog kapaciteta. Film je ujedno trajno dostupan i online u videoteci udruge Restart.

Posljednjih devet godina provela si u kolektivu Ministarstvo prostora, organizaciji koja se najšire rečeno bavi demokratizacijom urbanog razvoja. Kako se pitanje priuštivog stanovanja uklapa u širu borbu za pravo na grad i na sudjelovanje u odlučivanju o prostoru koji nas okružuje?

Ako pravo na grad shvatimo kao pravo na učešće u odlučivanju o tome kako je grad organizovan i oblikovan prema potrebama svih zajednica, onda je stanovanje jedna od ključnih tačaka gde se to pravo potvrđuje ili negira. Stanovanje ne podrazumeva samo fizički prostor stana, već i dostupnost školama i zdravstvenim ustanovama ili zelenim površinama, kvalitet infrastrukture, sigurnost, pa tako predstavlja i materijalni preduslov političkog angažmana. 

U kontekstu razvoja grada koji je pretežno organizovan tržišnom logikom, pristup stanu postaje pitanje ekonomske moći, a ne društvene potrebe. Time se sužava i prostor demokratije – ljudi koji žive u prekarnim stambenim uslovima imaju manje vremena, energije i resursa da se organizuju i da učestvuju u odlučivanju. U tom smislu, pravo na stanovanje je direktno povezano sa pravom na grad.

Demokratizacija urbanog razvoja zato ne znači samo učešće u procedurama, već otvaranje pitanja kako se distribuiraju resursi u gradu i ko ima pravo glasa u tom procesu. 

Pitanje stanovanja danas se sve češće prepoznaje kao ključno političko pitanje, i globalno i lokalno – od rasprava o regulaciji najma do toga da je socijalno stanovanje postalo jedna od glavnih tema izbornih kampanja u gradovima poput New Yorka. Kako vidiš te globalne trendove i kako nam mogu pomoći u razumijevanju stambene krize?

Ono što danas zovemo “stambenom krizom”, premda ona nije nikakva anomalija, već logična posledica načina na koji tretiramo protorne resurse, definitivno nije pitanje nekih izolovanih lokalnih pojava. Ona je rezultat komodifikacije prostora (ne samo stambenog) – prioritizacije razmenske vrednosti prostora nad njegovom upotrebnom vrednošću – i globalni je proces svih savremenih kapitalističkih društava. Zbog toga se isti obrasci pojavljuju u veoma različitim kontekstima – od prenapregnutog tržišta najma u Berlinu, preko borbi za pravo na stanovanje u Barceloni, do pitanja socijalnog stanovanja u New Yorku. Lokalni konteksti mogu imati svoje specifičnosti, ali strukturna logika je ista, a posledice se prelamaju kroz socijalne i prostorne nejednakosti.

Govorimo o složenom sadejstvu ekonomskih i političkih procesa koji grad u krajnjem ishodu otuđuju od svojih stanovnika i njihovih potreba – kroz urbanisitčko planiranje se reguliše vrednost zemljišta tako da pogoduje privatnim investicijama, zakonima omogućavaju uslovi za lakše i brže investiranje, a kapital masovno ulaže ili parkira u nekretnine – stanove, šoping centre, stadione… Možda se svaki od ovih elemenata na drugačiji način organizuje u različitim zemljama, ali mnogi akteri (od banaka, do investicionih fondova i firmi) koji učestvuju jesu internacionalni.

Zbog toga zaista govorimo o globalnom procesu, u kojem otpor može biti samo delimično lokalni. To svakako ne znači da je lokalna borba uzaludna, već da ona ima svoj domet, a da je za drastičnije promene neophodno tu borbu povezivati između različitih polja (od borbe za radna prava, do borbe protiv ekstrakcije prirodnih resursa) i internacionalizovati, jer je reč o otporu prema logici kapitalističkog sistema koji daleko prevazilazi granice pojedinačnih država ili regiona.

Na konferenciji Prava na grad o priuštivom stanovanju vidjeli smo konkretne primjere umrežavanja različitih aktera i inicijativa. U Beogradu je prije nekoliko godina također postojao pokušaj povezivanja kolektiva i inicijativa koje su se bavile pitanjem doma i stanovanja. Kako gledaš na te procese umrežavanja, koje vrste promjena ili pomaka takvi oblici suradnje mogu proizvesti?

Da, mi smo u Beogradu pokušali, mislim da je to bilo 2019. ili 2020. godine, da ukrupnimo pojedinačne borbe organizacija koje su se bavile pravom na stanovanje iz različitih perspektiva. Tada smo osnovali ono što je, rekla bih, bio pokušaj začetka jednog šireg pokreta, koji se zvao Pokret za stambenu jednakost. On je u tom trenutku okupljao pet organizacija – Ko gradi grad, A11 Inicijativa za ekonomska i socijalna prava, Housing centar, Združena akcija Krov nad glavom i kolektiv Ministarstvo prostora. Neki od njih se bave stambenim zadrugama kao alternativom za priuštivo stanovanje, neki borbom za socijalno stanovanje, otporom prisilnim deložacijama, neki pravednijim stambenim politikama. U svakom slučaju, to su bile komplementarne perspektive i delili smo jednu jasno zajedničku političku poziciju o tome kako stanovanje treba da bude tretirano.

Moram da priznam da, nažalost, osim tog udruživanja, do sada nije bilo šire mobilizacije oko pitanja stanovanja u Srbiji, premda mislim da se to može reći i za ceo region. Za razliku od drugih borbi, poput onih protiv ekstrakcije prirodnih resursa, koje su u regionu bile masovnije, stambene borbe ostaju manje vidljive, iako to po mom mišljenju svakako ne odražava stepen krize u oblasti stanovanja. Mi smo se i sami kroz različita preispitivanja često pitali zbog čega je to tako i zašto se to ne dešava. Mogući odgovori su brojni i ne isključuju jedan drugog – za razliku od ekoloških borbi, gde je neprijatelj često vidljiviji (npr. Rio Tinto u Srbiji), u stambenim borbama neprijatelj je više strukturalan – tržište, politika zemljišta, razvojna paradigma, što otežava izgradnju neposrednog političkog afekta i masovne mobilizacije; dok u drugim zemljama Evrope imamo korporativne vlasnike stotitina hiljada stanova u režimu najma, privatizacija u našem regionu ostavila je za sobom fragmentiranu strukuru vlasništva nad stambenim prostorom, barem još uvek, pa postoji tendencija da se individualizuje percpecija odnosa najmodavac/podstanar; ekonomska prekarnost većine stanovnika sprečava mobilizaciju i usmerava pažnju na osiguravanje puke egzistencije; i sigurno ih ima još.

Ipak, čini mi se da je u Srbiji, posebno u posljednjih godinu dana, koji su bili dosta burni u smislu opšteg otpora režimu, u pojedinim trenucima došlo do toga da tema stanovanja ponovo izađe u javni prostor. To je i dalje prilično stidljivo u odnosu na obim problema, ali je možda to jedan talas na kojem vredi ponovo pokušati širu mobilizaciju oko ove teme, jer kriza sigurno ne jenjava. Pitanje je samo, u kontekstu svih tih višestrukih kriza, gde i kada će pitanje stanovanja i prostorne borbe dobiti na značaju. 

Ono što je važno reći je da su u Srbiji, za razliku od ekoloških borbi koje su bile brojnije i u kojima su ljudi snažno reagovali, na primer protiv ekstrakcije litijuma u dolini Jadra, prostorne borbe i dalje uglavnom partikularne, ali nisu malobrojne. Građanke i građani se učestalo samoorganizuju protiv urbanističkih planova koji ne odgovaraju na potrebe lokalne zajednice, protiv investitorskih i bahatih prostornih intervencija. Taj otpor postoji i sve je jasnije politički artikulisan, samo još uvek nije agregirao u neku veću i masovniju borbu.

U tom kontekstu, Ministarstvo prostora nastoji djelovati kao podrška različitim skupinama građana koje se organiziraju u borbi za prostor. Kakva su iskustva s tim pristupom i kako on funkcionira u praksi?

Ono što kolektiv Ministarstvo prostora pokušava jeste da na neki način pruži podršku tim samoorganizovanim borbama kroz “Krizni štab za urbanističko planiranje”. Ta podrška ima različite oblike. Nekada je to rad na tome da zajedno protumačimo šta se zapravo sprema u planovima i da pripremimo neki formalni odgovor – bilo u formi primedbi, bilo u dodatnoj argumentaciji za javnu sednicu. Dugo je taj rad bio fokusiran na institucionalni odgovore, na pokušaje da se kroz formalne procedure pruži otpor. 

Međutim, s obzirom na to da te procedure pod ovim režimom u Srbiji nisu davale mnogo rezultata, jer su institucije u velikoj meri okupirane, postalo je jasno da takav pristup ima svoja ograničenja. Onda se otvaraju i drugi oblici otpora – protesti, javne akcije, medijske kampanje. Videli smo iz više primera koliko javni pritisak van institucija može biti značajan i učinkovit. Recimo, grupa građana iz naselja Stjepan Filipović u Beogradu sprečili su pre par godina izgradnju dodatnih stambenih zgrada na nestabilnom zemljištu i ponovo pokrenuli pitanje značaja mesnih zajednica kao demokratizacije političkog odlučivanja. Pa i poslednje privremeno zaustavljanje planova za rušenje Generalštaba može biti još jedan od primera. U tim pojedinačnim borbama pokazuje se da ipak postoji suženi prostor za pritisak, kroz i van institucija.

Dakle “Krizni štab” unutar Ministarstva prostora funkcioniše kroz različite formate i taktike, ali uvek sa ciljem da se osnaže samoorganizovane grupe građana i da se, kada je to moguće i kada ima smisla, te borbe i međusobno povezuju, kako bi se dodatno intenzivirale.

Jedan od vaših pokušaja da utječete na odluke o prostoru bio je i format građanskih skupština. Kako je to izgledalo u praksi i što ste vi iz toga naučili?

Participacija u prostornom razvoju je u Srbiji – mislim slično kao i kod vas – svedena na pro forma učestvovanje i građana i stručne javnosti, premda se u poslednje vreme i ta puka forma, minimalni uslovi propisani zakonom, narušavaju. Materijal koji se izlaže na ranom javnom i javnom uvidu je često nepristupačan za većinu građana, primedbe se najčešće odbijaju bez adekvatnog obrazloženja, javne sednice su struktuirane (u poslednje vreme uvodeći i online format) tako da otvoreno nipodaštavaju pokušaje građana da razumeju šta se dešava u njihovom okruženju i da na to utiču. To, naravno, vodi frustraciji i nepoverenju u institucije, što može uticati i na smanjenje motivacije za učešće u formalnim participativnim mehanizmima. Naravno, to je odlična vest za vlast. 

Međutim, mislim da je važno opet podvući da to nije isključivo lokalni problem. Možda se kod nas ovaj trend intenzivnije manifestuje, ali reč je o jednom širem talasu autoritarnog upravljanja, pa onda i autoritarnog urbanizma, koji kroz različite taktike deregulacije i isključivanja, polako ali sigurno centralizuje i zatvara procese planiranja i oblikovanja grada. 

Građanske skupštine koje smo organizovali tokom 2021. i 2022. godine za četiri konkretna urbanistička plana na teritoriji Beograda, naš su pokušaj da promislimo i zagovaramo kvalitativno drugačiji pristup participaciji. Inspirisani smo bili deliberativnim modelima koji polaze od toga da građani mogu da donose informisane odluke ukoliko dobiju adekvatno znanje, ravnopravan tretman i siguran prostor za razgovor. Delovalo nam je da upravo takav pristup odražava naše višegodišnje uverenje da su građani itekako stručni i kompetentni da kroz sopstveno iskustvo i uz pomoć tehničkih informacija dođu do kvalitetnih i legitimnijih prostornih rešenja za komšiluk ili grad u kom žive.

Naravno, naše eksperimentisanje služilo je i tome da vidimo kako taj format funkcioniše u okvirima sistema urbanstičkog planiranja, ali i kako brojni akteri uključeni u taj proces – stručna zajednica, građani, predstavnici institucija, reaguju na njega. Sa ove vremenske distance mogu da kažem da smo puno naučili o tom pristupu i svaki naredni put pokušali da unapredimo njegove pojedinačne elemente – od regrutacije, do strukture diskusije. Takođe možemo reći da, iako predstavnici institucija nisu želeli da učestvuju, građani i predstavnici stručne zajednice jesu imali vrlo pozitivna iskustva, kao i da se kroz učestvovanje izgradilo i poverenje u ovakav proces. 

Međutim, iako taj pristup ima emancipatorski potencijal, nailazi i na ozbiljna ograničenja kada se primeni u autoritarnom kontekstu. Svi koji učestvuju u zajedničkom procesu odlučivanja mogu biti osnaženi, a predlozi do kojih dođu kvalitetni, ali najčešće bez uticaja na stvarni proces izrade plana. Na duže staze, to može biti i obeshrabrujuće, pa i kontraproduktivno. To je otvorilo dilemu – da li nastavljati uprkos ograničenjima ili čekati povoljniji politički trenutak. Podizanje kapaciteta svih nas koji smo deo takvih procesa jeste dugoročno ulaganje u političku transformaciju društva, tako da građanske skupštine jesu potentan format, ali ostaje ključno pitanje u kakvom se kontekstu i u kakvoj postavci one implementiraju. 

Vezano uz kontekst, prošlu su godinu u Srbiji obilježili veliki prosvjedi potaknuti padom nadstrešnice na kolodvoru u Novom Sadu, što je tragična posljedica urušavanja javne infrastrukture i zanemarivanja zajedničkih dobara. U jednom ranijem intervjuu si istaknula kako smatraš da su prosvjedi protiv projekta Beograd na vodi bili prekretnica u osvještavanju pitanja prava na grad. Koliko ta borba danas rezonira u javnom i političkom životu Srbije?

Ono što mi se čini vrlo očiglednim, jeste da borbe oko Beograda na vodi, ali i najnoviji protesti, imaju zajedničku nit – one otvaraju i podvlače pitanja koja su dugo bila depolitizovana. Tada je to bio konkretno projekat Beograd na vodi (odnosno ono što sad znamo da je bila tek njegova prva faza), sada je to pad nadstrešnice, ali su se na tom talasu nadstrešnice otvorile i razne druge teme – nepriuštivosti stanovanja za mlade, održavanja postojeće javne infrastrukture, politike javnih ulaganja i mnoge druge. 

Zapravo, kao da broba protiv Beograda na vodi kontinualno traje, i figurativno i fizički. Sa jedne strane, bunimo se protiv istih principa planiranja i oblikovanja grada – od deregulacije do ekstrakcije javnog prostora za privatne interese, izgradnje luksuznih stanova u vremenu produbljujuće stambene deprivacije, isključivanja građana i stručne javnosti iz procesa planiranja. Sa druge, mnoge prostorne borbe danas, kao što je recimo pitanje Beogradskog sajma, rezultat su fizičkog širenja projekta Beograd na vodi. Prostorni plan područja posebne namene koji je usvojen krajem prošle godine i predviđa drastično širenje Beograda na vodi na teritoriju koja zalazi u nekoliko opština, ponovo je paradigmatičan primer legalizacije kršenja standarda i normativa planiranja, de facto privatizacije javnih resursa, kakav je obala reke Save, narušavanje prirodnih resursa grada (poput Ade Ciganlije) i zaštićenog arhitektonskog nasleđa. Sve ono o čemu danas kritičke urbane studije pišu kada govore o neoliberalnom urbanom razvoju, u Beogradu na vodi se dešava ili se planira desiti – on je kao svojevrsni pokazni poligon, ilustracija svih procesa koji se i inače, manje ili više eksplicitno, dešavaju u svim gradovima.

Tu prvu bitku protiv inicijalnog projekta Beograd na vodi smo izgubili – on je izgrađen. Ali ono što je ostalo, čini mi se, jeste šira politizacija urbanog razvoja i prostornih politika, i mislim da je to ireverzibilno. Pitanje je da li bi danas bilo otpora rušenju Generalštaba ili transformaciji Beogradskog sajma, da nije bilo protesta i akcija 2015. Ono što mi se takođe čini važnim u ovom trenutku jeste nešto što nije bio slučaj u prvom talasu otpora, a to je reakcija stručne zajednice – inženjera, urbanista, istoričara umetnosti, arhitekata. Za razliku od tadašnje tišine, danas su vrlo glasni i u velikoj meri ujedinjeni sa drugim organizacijama i inicijativama. Možda nam se razlikuju taktike i narativi, ali više niko nema dilemu da se savremeni urbani razvoj strukturno mora menjati. Kako tačno i u kom smeru, tek treba da raspravljamo (a to bi bila jedna teška, ali uzbudljiva diskusija). Sve dok se taj krug ljudi i aktera širi, mislim da ipak postoji šansa da smo na dobrom putu.

Na tom tragu širenja kruga aktera, zašto je važno da se pitanja stambene pravde i urbanog razvoja ne promatraju samo tehnički ili tržišno, nego kroz različite discipline i perspektive?

Zato što stanovanje, urbanističko planiranje ili upravljanje zemljištem nikada nisu neutralne tehničke, “racionalne” operacije, iako svedočimo snažnom trudu da se tako predstave. One direktno određuju uslove socijalne reprodukcije: gde ljudi žive, kakav im je pristup uslugama, koliko vremena troše u prevozu, ko brine o kome, kako se formiraju zajednice i kako se održava gradski život. One su takođe uvek u određenoj meri i arbitrarne, odnosno stvar dogovora između aktera koji imaju moć, oblikovanog u zavisnosti od njihove političke pozicije. A svaki dogovor se može promeniti, što nam i istorijsko iskustvo pokazuje.

Toj promeni, nema nikakve sumnje, važno je pristupiti mnoštvom disciplinarnih i među-disciplinarnih znanja koje imamo. Ta su znanja generisana kroz svakodnevni život, borbu, učenje, teoriju, praksu. Ona su komplementarna i ravnopravno značajna. Od sopstvene putanje obrazovanja, do iskustva rada u različitim kolektivima, to je uverenje kod mene opstajalo i jačalo. 

Iako se ponekad čini da ne možemo zamisliti drugačije prostorne politike u ovom trenutku, modeli iz naše neposredne prošlosti, a tu mislim na samoupravljanje i društvenu svojinu nad stambenim prostorom i zemljištem, ali i principe urbanističkog planiranja i projektovanja stanova, mogu biti inspiracija. Danas se takođe eksperimentiše sa kolektivnim, neprofitnim oblicima stambenog zadrugarstva, zajedničkim prostornim dobrima, modelima nespekulativnog upravlajanja zemljištem…to su sve razlozi za dalju borbu. Alternative možda nisu gotove i savršene, ali eksperimentisanje zahteva strpljenje i poverenje. To je način da se grade drugačiji proizvodni, prostorni, društveni odnosi.

Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Pravo na grad.

Naime, Ministarstvo je 14. studenog objavilo informaciju da će Hrvatsku na 61. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – Venecijanskom bijenalu predstavljati projekt Prostorno i sadržajno specifična ambijentalna instalacija dubrovačke umjetnice Dubravke Lošić, uz povjerenika Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Iako se vijest u trenutku objave doimala kao uobičajena informacija o izboru hrvatskog nastupa, naknadno izmijenjena formulacija objave Ministarstva te istup članice savjetodavnog Povjerenstva otvorili su pitanje procedure na temelju koje je odluka donesena.

Prema prvotnoj objavi Ministarstva (preneseno ovdje), članovi savjetodavnog Povjerenstva razmotrili su jedanaest pristiglih prijedloga, a povjerenika je imenovala ministrica Nina Obuljen Koržinek. Naknadno izmijenjena formulacija objave dodatno je ipak naglasila da je ministrica donijela odluku o izboru povjerenika, ali bez objašnjenja odnosa između njezina izbora i preporuke Povjerenstva.

Važnu dopunu konteksta pružila je jedna od članica Povjerenstva, umjetnica Vlatka Horvat, koja je u svojoj objavi na Facebooku pojasnila da je stručna skupina jednoglasno preporučila drugi projekt, koji na koncu nije potvrđen. Pritom je potvrdila da ministrica ima puno pravo donijeti odluku različitu od preporuke, budući da je uloga Povjerenstva savjetodavna, no istaknula je i da je presedan prihvaćanja preporuke Povjerenstva koji je uspostavljen prethodnih godina, ovaj put prekinut. 

Iako je formalno točno da je konačna odluka u nadležnosti ministrice, sporno je to što je u javnoj komunikaciji predstavljena kao potvrda izbora struke, bez jasnog navođenja da preporuka Povjerenstva nije prihvaćena. Time je, naravno, izostalo i bilo kakvo objašnjenje takvog ishoda, unatoč činjenici da je objava odluke kasnila tri tjedna. 

Ministarstvu kulture i medija stoga smo uputili upit o razlozima zbog kojih je ministrica zanemarila preporuku Povjerenstva i samostalno odlučila o izboru projekta. U odgovoru Ministarstvo prvi put iznosi tvrdnju da prijedlog Povjerenstva nije prihvaćen zbog, kako navode, sukoba interesa jedne od članica stručnog tijela. 

Prema službenom obrazloženju, ministrica je donijela odluku “uzevši u obzir činjenicu da je Povjerenstvo za odabir projekta, usprkos upozorenju na temelju analize stručnih službi, predložilo projekt koji je bio opterećen sukobom interesa jedne od članica Povjerenstva koja se nije izuzela od odlučivanja”. Ministarstvo pritom ističe da je “dužno osigurati zakonito postupanje pri dodjeli sredstava”, zbog čega navedeni prijedlog nije mogao biti prihvaćen.

Više detalja Ministarstvo ne iznosi, već zaključuje da “zbog zaštite dostojanstva svih prijavljenih umjetnika te članova Povjerenstva” neće davati daljnje komentare. Takvo obrazloženje, iako formalno zatvara slučaj, ne razjašnjava okolnosti donošenja odluke, već otvara dodatna pitanja o načinu na koji je postupak vođen. Ako je, kako Ministarstvo tvrdi, Povjerenstvo donijelo prijedlog koji je bio opterećen sukobom interesa logično bi bilo očekivati da se ta odluka poništi, a Povjerenstvo raspusti. 

Povjerenstvo za odabir projekta činili su ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti i predsjednica Povjerenstva Vesna Meštrić, umjetnica Vlatka Horvat, umjetnik Kristian Kožul, ravnateljica Galerije umjetnina Split Jasminka Babić te Nevena Tudor Perković, ovlaštena za obavljanje poslova ravnateljice Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija. Činjenica da je u radu Povjerenstva sudjelovala i predstavnica Ministarstva dodatno otvara pitanje kako je donesena jednoglasna preporuka ako je, prema navodima Ministarstva, već tijekom postupka postojalo upozorenje stručnih službi na mogući sukob interesa.

U odgovoru na naš upit predsjednica Povjerenstva Vesna Meštrić navodi da je Povjerenstvo svoj rad provelo u skladu s utvrđenim postupkom, te da o razlozima zbog kojih ministrica nije prihvatila njihovu preporuku nisu bili obaviješteni. “Nakon pregleda i razmatranja svih pristiglih prijava, Povjerenstvo je izradilo stručno utemeljeni prijedlog te ga, u skladu s propisanom procedurom, dostavilo ministrici kulture i medija. Uloga Povjerenstva je savjetodavna, dok je donošenje konačne odluke u nadležnosti ministrice”, navodi Meštrić, dodajući da Povjerenstvo “ne sudjeluje u donošenju konačne odluke niti može davati tumačenja odluka Ministarstva”.

Na obrazloženje Ministarstva osvrnula se pak prošlogodišnja predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu Vlatka Horvat, odgovarajući kako su optužbe na račun rada povjerenstva neosnovane. Prema njezinu pojašnjenju, Povjerenstvo je potencijalne sukobe interesa razmatralo i prije donošenja savjetodavne odluke, i to na sastanku kojem su prisustvovale i dvije zaposlenice Ministarstva kulture i medija. “Zaključeno je da sukob interesa ne postoji te da nema potrebe da itko istupa iz procesa, kao što je bila praksa prethodnih godina kad se radilo o mogućem sukobu interesa”, navodi Horvat. Nakon toga, dodaje, Povjerenstvo je u dobroj vjeri nastavilo s radom i donijelo jednoglasnu preporuku.

O ulozi stručnog povjerenstva u ovom procesu, odnosno o težini koju njegove preporuke imaju u odnosu na političku odluku, govori već i način na koji je postupak izbora postavljen. Naime, dok je u pozivu za prošlogodišnji hrvatski nastup stajalo da je odluka Povjerenstva “konačna i obvezujuća”, u ovogodišnjem pozivu navedeno je da se “obrazložena odluka dostavlja ministrici koja će imenovati povjerenika”. Takva formulacija unaprijed je otvorila mogućnost donošenja odluke mimo preporuke Povjerenstva, što je ministrica i iskoristila.

I to nije prvi put da ministrica odstupa od preporuka stručnih tijela. Podsjetimo, uvid u prijedlog Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse za 2024. godinu pokazao je da je ministrica Obuljen Koržinek i tada zanemarila stajališta Vijeća: pojedine preporučene programe u potpunosti je izostavila iz financiranja, nekima je povećala predložene iznose, dok je u financiranje uvrstila i projekte koji nisu ispunjavali uvjete natječaja, a koje su članovi Vijeća prethodno, u skladu s pravilima poziva, odbili. Iako su i kulturna vijeća formalno savjetodavna i njihovi prijedlozi nisu obvezujući, takve intervencije otvaraju pitanje njihove stvarne svrhe i transparentnosti cjelokupnog postupka odlučivanja.

Dio nejasnoća o tijeku i proceduri izbora i u ovom bi slučaju mogao razjasniti uvid u zapisnik sa sjednice Povjerenstva. Kulturpunkt je 10. prosinca Ministarstvu kulture i medija uputio zahtjev za pristup toj dokumentaciji, no do objave ovog teksta zapisnik nije dostavljen. Netransparentnost u komunikaciji i izostanak pravodobnog obrazloženja tako proizvode prostor za različita tumačenja i nagađanja, i to ne samo o radu Povjerenstva, već i o motivima koji stoje iza odluke ministrice. U tako postavljenom okviru savjetodavna tijela svode se tek na formalnu instancu, a procedure koje bi se trebale temeljiti na vjerodostojnosti i stručnosti postaju još jedan zatvoreni administrativni čin.

Posebnu pozornost Mucko stavlja na trenutke solidarnosti i mikro-utopije koje nastaju u susretima na terenu, ali i kontradiktorne pozicije u kojima se isprepliću istraživačka uloga, osobni angažman i volonterska praksa. Predavanje tako pruža uvid u svakodnevicu oblikovanu nesigurnošću, improvizacijom i stalnim pregovaranjem o granicama – doslovnim i simboličnim.

Predavanje Rubovi skliskog održano je u sklopu programa Kritička dramaturgija: izvan kontrole, u organizaciji Kurziva i SPID-a.

Razgovor s Bojanom Muckom vodila je Sara Panjkota, a snimku predavanja realizirao je Dražen Žerjav.