Radi se o jednodnevnoj edukaciji na kojoj će polaznici_e izrađivati instrumente na dodir koristeći tiskane pločice koje Tara Pattenden donosi sa sobom u Radionu. Tara od njih izrađuje razigrane instrumente nalik tentakulima (krakovima), no sudionici_e će moći razviti i vlastite ideje za mekana, taktilna zvučna sučelja.

Polaznici_e mogu donijeti svoj šešir, mekani predmet, tekstilni objekt ili nešto što se može držati, stiskati, nositi ili uhvatiti, a što može postati dio dodirnog sučelja njihova instrumenta. U slučaju da ne možete donijeti nešto od navedenog, organizatori_ce će osigurati potrebne materijale. Kotizacija iznosi 15 eura, a više detalja pronađite ovdje.

Prijave se vrše do petka, 19. lipnja u podne.

O njegovom interesu za jezik, metodama aktivacije značenja i osjećaja iz razlaganja semantičkih cjelina prisutnih u radu Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah), te reinterpretacijama glasa maskerona u Maskeron govori poslušajte u novom izdanju podcasta.

Audio serijal Zvukovanje bavi se zvukom u umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu, a u fokusu dosadašnjih epizoda je glas. Umjetnici i umjetnice dijele isječke svojih zvukovnih radova, govore o mjestu glasa u vlastitoj produkciji te doživljaju njegovog značaja i uloge u odnosu na druge elemente njihove prakse.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić
Snimke radova ustupio: Niko Mihaljević

Iako je tema Uljanika kao simbola industrijskog identiteta grada obrađivana iz različitih perspektiva – ekonomske, povijesne, organizacijske ili pak filmsko-dokumentarne – antropolog i etnolog Andrea Matošević odlučio se baviti njegovom zvučnom ostavštinom: i bukom i tišinom. Godine 2022., s pulskim glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom započinje ciklus radova Industrijska mapiranja, koji istražuje industrijsko nasljeđe i njegove zvučne pejzaže.

Zvučni arhiv jedne epohe

Ciklus Industrijska mapiranja započinje projektom Sicomat (2022.), zvučnom instalacijom i performansom koji se bavi industrijskom tišinom nastalom nakon gašenja proizvodnje. Polazeći od stroja za rezanje brodskog lima, autori (u suradnji s multimedijalnim umjetnicima Miodragom Gladovićem, Marijom Kalogjerom i Ivanom Marušićem Klifom) istražuju napetost između nekadašnje buke – simbola rada, napretka, ali i teškog života – i tišine koja u kontekstu deindustrijalizacije postaje znak odsutnosti i prekida. Zvuk sicomata tako postaje ishodište ritma, ali i kontrapunkt tišini: trag industrijskog pulsa u prostoru u kojem je proizvodnja zamrla. 

U sljedećem projektu, Propulzor – partitura za brod Galeb (2024.), fokus se premješta s prostora proizvodnje na simbolički objekt. Brod Galeb ovdje se tretira kao instrument i partitura, ali i kao arhiv jedne završene industrijske epohe. Koristeći arhivske snimke i zvukove broda, autori (kojima se ovaj put pridružuje medijski umjetnik i redatelj Vladislav Knežević) kondenziraju povijest rada u jedan predmet koji danas egzistira kao muzejski artefakt.

Na temeljima ovih projekata nastaje treći – Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada. Fokus se širi s pojedinačnih industrijskih prostora ili objekata na ritam rada kao zajednički nazivnik različitih okruženja: brodogradilišta, kamenoloma i radnih akcija. Kroz glazbu, zvuk i sliku reinterpretira se način na koji je takav kolektivni rad bio prikazivan u drugoj polovici 20. stoljeća. Premijerno izveden 18. prosinca 2025. na Maloj sceni INK-a u Puli, projekt je svoju zagrebačku izvedbu imao dva dana kasnije u kinu Kinoteka.

Polazište projekta i ovoga puta bili su arhivska građa, filmske snimke, terenske audio snimke i istraživački materijali koje je Andrea Matošević prikupljao tijekom godina rada na temi industrijske baštine. Izvedba je strukturirana kao audiovizualni performans u kojem se naracija uživo isprepliće s glazbom i montiranim arhivskim sekvencama. Tekst koji je Matošević napisao i tijekom izvedbe čitao funkcionira kao labavi scenarij, okvir koji su u procesu oblikovali i ostali članovi tima, Alen i Nenad Sinkauz (glazba i zvuk), Miodrag Gladović (spacijalizacija i trombon), Michele Sambin (šalmaj i video), Davor Sanvincenti (video) te Hrvoje Pelicarić (ton majstor). 

Projekt je nastao u otprilike 12 dana, tijekom desetosatnih druženja autorskog tima u pulskom klubu Kotač. Zajednički su muzicirali, svaki kroz svoj medij – tekst je inspirirao glazbene motive i songove, a oni video sekvence i obratno. U razgovorima nakon zagrebačke izvedbe, svaki od autora istaknuo je ispreplitanje i sinergiju u procesu: “Važno nam je raditi o kolektivitetu rada, ali i naglašavati naš vlastiti kolektivitet – nije riječ samo o zbroju dijelova, već o prožetoj cjelini”, kaže Matošević. 

Vizualni dio Sanvincenti i Sambin satkali su od nekoliko dokumentarnih filmova i arhivskih snimaka: Amerikanka Zorana Tadića (1970.), Pulski navozi Branka Bauera (1970.), Ho-ruk! Petra Trinajstića (1978.), Hop-Jan! Vlatka Filipovića (1967.), Narodziny statku Jana Lomnickog (1961.), Organizacija rada i života omladine na radnoj akciji, Shipyard Paula Rotha (1935.) te Od 3 do 22 Kreše Golika (1966.). 

Iz tog mozaika prizora brodogradilišta, radnih akcija i tvorničke svakodnevice izdvaja se Smilja Glavaš, dvadesetdvogodišnja tekstilna radnica i središnji lik audiovizualnog performansa. Njezin dan, zabilježen u Golikovu filmu, prati ritam dana majke, supruge i radnice zagrebačke tvornice Jedinstvo. Dramaturgija njezine svakodnevice – od alarma budilice i koračanja prema poslu, preko strojeva u tvornici, šuma slavine i lupkanja tanjura, mekih zvukova djeteta, do gašenja lampe i navijanja budilice za novi dan – uokviruje rad i prevodi se u dramaturški luk montiranih sekvenci.

Topliji pogled u prošlost

O vizualnom rješenju detaljnije je govorio Davor Sanvincenti, koji je sve filmove montirao u kvadratnom formatu 1:1. Ističe kako mu je bilo bitno “da je platno čisti film, da stvori osjećaj prozora u to vrijeme, poput 6×6 kamera iz 60-ih koje imaju određenu toplinu koju filmski format ili video nema – nije spektakl, intimnije je”. Takav estetski odabir, uz jednostavnu scenografiju platna obgrljenog glazbenicima, uistinu “miče suvišnost” i uranja gledatelja_icu u alternativnu prošlost – život i svakodnevicu radnika kakvu su 60-ih i 70-ih filmovi prikazivali, sada rekonstruiranu kroz novi kontekst. 

Zvučna slika izvedbe slojevito se gradi između komponiranog, improviziranog i arhivskog materijala. Braća Sinkauz koriste električnu, akustičnu i bas gitaru, efekte, ritam-mašinu i analogni sintisajzer, kombinirajući gotove songove s otvorenijim, (polu)improviziranim dionicama “zakucanog trajanja i tipologije zvuka”, kako ih opisuje Nenad. U zvuk se upisuju šumovi iz filmova, ali i terenske snimke Uljanika koje je Alen zabilježio još 2007. godine, a potom ih digitalno preradio u materijal koji se može izvoditi uživo. Povremeno se zvučnoj slici pridružuje i Michele Sambin, glasom i šalmajem, pretečom klarineta, dok Miodrag Gladović, pomoću višekanalnog sustava, premješta zvuk po zvučnicima u dvorani te se u jednom trenutku čak uključuje i trombonom.

Da nisam naknadno dobila tekst izvedbe, teško bih pohvatala količinu referenci i slojeva koji se u performansu preklapaju. Upravo je ta gustoća ono što povremeno najviše “grebe”: prenapučenost zna biti dezorijentirajuća, a slike koje tekst proizvodi djeluju poput kratkih bljeskova misli. Tekst, snažno obojen sarkazmom i cinizmom, već u uvodu uspostavlja jasnu perspektivu o tome kako je propast industrije “privrede [kao vitalnog organa]” pogodila ljude koji su istodobno i bili sama industrija – “išupaj srce, riješio si se ljudi”. 

Industrijski ritam pritom se misli organski, kroz cirkulaciju i puls: svakodnevni hod radnika_ca prema tvornicama proizvodi zvuk kolektivnog tijela, “benigni šum kolektivnog srca”. Taj osjećaj ritma i protoka glazba boji nervozno i distopijski. Čak i statičniji, krupni kadrovi Golikove Smilje u tramvaju zvuče nemirno. Pitomiji početni kadrovi postupno ubrzavaju kako se nižu prizori radnika_ca u tramvajima, na biciklima, u užurbanom hodu prema tvornicama, a glazba cijelu sliku dodatno zaoštrava, gotovo kao soundtrack Metropolisa podebljan beatovima koji daju klupski prizvuk, ogrnut punkersko-noiserskim veom. 

Glas industrije

Dalje u performansu tekst odlazi i na meta razinu, komentirajući Golikov “propust”, odnosno izostanak Smiljina glasa u njegovu djelu snimljenom u maniri nijemog filma. No, kao što “Golik” iz Matoševićeva teksta argumentira, Smiljin glas je u “vršku njenih prstiju, u vještini i brzini ‘snovanja’ stroja, u predanosti radu kao i u nježnostima prema djetetu”. Njen glas je, dakle, ritmičnost i zvučnost njena rada. Na pitanje imaginarnog “Golika” kako će to proći kod postkolonijalnih teoretičara_ki, istraživača_ica postsocijalizma, feministica i feminista, autori odgovaraju da takvu poziciju brane svojom izvedbom. Oni prevode i daju njenoj ritmičnosti i zvučnosti novi oblik, drugi život – (re)humaniziraju je. Pretvarajući zvuk njezina rada u novo glazbeno tkivo, stvaraju emocionalno nabijeniju sliku od  “tišine” prirodnih šumova. Trenutak tjelesnosti glasniji je nego što bi možda bio njezin glas – podsjetnik da iza ritma industrije uvijek stoji tijelo, ali i cijena koju je to tijelo platilo. 

Melankoličan intermezzo, tromog basa s plutajućom gitarom preko, prati depresivne vizuale: sjene radnika koji snažno zamahuju maljem ili se sizifovski spuštaju niz stepenice – kao u beskonačnoj petlji. Glazba prestaje. Čujemo ženski glas, a na platnu njen portret.  Javlja se “jedanaesterostruka” udarnica “Sonja Erbežnik”. Stvarna Sonja bila je prva žena u FNRJ koja je izvršila petogodišnji plan za 2 godine, 8 mjeseci i 21 dan. Matoševićeva “Sonja”, pak, u svom monologu pomiče granice te jezik petogodišnjih planova, normi i udarništva namjerno gura do ruba pucanja. Predstavlja se nizom postignuća koja zvuče groteskno, poput: “savladala sam tajnu protoka vremena”, “istovremeno radim na dvadeset strojeva”, “uskoro ću ispuniti drugi petogodišnji plan”. Upravo u toj pretjeranosti Matošević ukazuje na logiku sustava koji zahtijeva nemoguće, ali ga istodobno normalizira kroz jezik uspjeha. 

Kada se “Sonja” izravno obrati publici i uvede suvremene figure rada – “djelatnike”, “uposlenike”, “freelancere” samo ukazuje na imaginarnu promjenu fokusa: mijenjaju se nazivi i ideološki okviri, ali očekivanje brzine i sagorijevanja ostaju isti. To probijanje četvrtog zida i blago usporavanje izvedbe proizvodi komičan efekt, ali i nelagodu, jer “Sonja” ne traži ni dijalog ni razumijevanje. Ona nema vremena za refleksiju – čeka je norma. Kada publici poruči da zna “kako društveni procesi dozrijevaju u jeziku”, jasno je da ironija ne ide na račun radnice, nego onih koji vjeruju da su današnje riječi, ali i stvarni uvjeti rada, slobodniji ili humaniji od onih iz socijalističkog imaginarija. Pri čemu je potonji – za razliku od jezika kapitalizma koji je namjerno zamućen kako bi prekrio gore uvjete rada – barem direktniji.

Od kastracije do porinuća

U idućoj sekvenci tanka, suncem spaljena tijela, sinkronizirano odvaljuju brački kamen. To “[d]uboko, vrlo duboko zarivanje klinova, imenice muškog roda u čvrsto tijelo stijene, imenice ženskog roda” nalik je na ono što Matošević u tekstu imenuje kao gang bang –  silovanje prirode. Rad u takvim uvjetima tvori specifičan prototip maskuliniteta: otvrdnuto tijelo ispijeno nasilnim iskorištavanjem prirode, plaća danak godinama i zdravljem. Dok udaraju o kamen, radnici ponavljaju: “hop-jan” u ritmu zamaha svojih maljeva koji se njišu kao klackalice, hop-jan, hop-jan.

No glazba koja to prati ne imitira jačinu i gruboću udarca, već crta poetičniju, mekanu, nježnu sliku, kao da miluju kamen, “[k]ao da nema pjesme kojom se prikriva da stijena u tom grupnjaku i nije bespomoćna – krši prste, drobi šake, lomi ruke i slama noge”. Ono što naizgled predstavlja  plodonosan čin pokazuje se kao nasilje nad tijelom i kolektivom. U tom trenutku kreće Castration Song – naslov koji ironizira mit o plodnosti i moći na kojem počiva industrijski rad. 

U istom ključu čita se i prizor porinuća broda. Sinkronizirani zamasi drvenim trupcem i tupi ritam podbijanja drva prizivaju “porod” broda – još jedan ritual stvaranja. No taj porod nije trijumfalan, nego opasan. Zlokobni karakter Castration Songa, pojačan vrištanjem šalmaja, podsjeća da je industrijski mit o napretku uvijek bio isprepleten s rizikom i smrću. Opasnost i rizik dodatno se naglašavaju spominjanjem porinuća broda u Glasgowu 1883., u kojem su poginula 124 čovjeka, ilustrirajući koliko je taj ritual bio doslovno smrtonosan, a potom ga tekst suprotstavlja “još tupljem” suvremenom manjku – zvuku gašenja brodogradnje u Rijeci, Splitu, Puli i Zagrebu, odnosno “zvuku zločina”.

Performans završava naglim rezom: kadrovi neke plaže, žamor turista i zvuk njihovih šlapa dok koračaju po kamenju. Zapravo i nije važno o kojem gradu je riječ – zvučni identitet industrijskih gradova nestaje, zamijenjen unificiranim zvukovljem turistifikacije. Dok gledamo svjetlucajuće kamenčiće, sunce koje bljeska po vrhovima valova i šarenilo turista u pozadini, čuje se svirka uličnog muzičara koji izvodi The Scientist grupe Coldplay. Smilja gasi svjetlo. Ritam industrije zamijenio je klopot šlapa. 

Ho-Ruk! Hop-Jan! ne pokušava govoriti u ime radnika_ca, niti rekonstruirati izgubljeni svijet rada kroz neki heroizirani ili nostalgičarski pathos. Kako kažu braća Sinkauz, “mi nismo tamo i nećemo fingirati, mi nismo radnici u tom smislu”. Upravo ta distanca dopušta im da slike i zvukove industrije ponovno čitaju i oblikuju na svoj način – ne kao povijesnu činjenicu ili mit, nego kao ritam, zvuk i jezik koji otvaraju novu perspektivu i način da razgovaramo o tom nasljeđu.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Tijekom rezidencije u Zagrebu, Zanon će nastaviti svoje istraživanje zvuka mode, s posebnim naglaskom na ozvučivanje modnog arhiva. Nastavljajući rad na projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025., kustosica će eksperimentirati s izložbenim formatom kao metodom promišljanja modne teorije.

Rad The Sighing Sound of Lips Unsatisfied inicijalno je predstavljen u Telemark Kunstsenteru u Norveškoj. Kako pojašnjavaju organizatori_ce u tekstu najave, ova izložba je “istraživala zvuk mode kroz radove devet umjetnika_ca, modnih praktičara_ki i istraživača_ica – od kojih je većina bila novoproducirana. Radovi su se bavili bogatim i slojevitim zvukovima nošenja, izrade i prodaje odjevnih predmeta te propitivali koje su auditivne prakse prisutne u suvremenoj modi.”

Johanna Zanon nezavisna je kustosica i spisateljica. Kurira interdisciplinarne, istraživački usmjerene izložbe, projekte u javnom prostoru i filmske programe. Njezini kustoski interesi obuhvaćaju rad, kapitalizam, suvremenu primijenjenu umjetnosti, spekulativnu i interaktivnu fikciju, teoriju umjetnosti i znanost o okolišu.

Dolazak na predavanje potrebno je najaviti putem maila cimo.info.hr@gmail.com. Više detalja pročitajte ovdje.

Radionica polazi od ideje da je zvuk neodvojiv dio svakodnevice koji oblikuje našu percepciju prostora i raspoloženje. Kroz praktične vježbe sudionici će se usmjeriti na osvještavanje zvuka kao medija, istraživati njegovu ulogu u svakodnevnom životu te promišljati mogućnosti intervencija u zvučni okoliš.

Voditeljica Iva Galović završila je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sudjelovala na brojnim kulturnim i audiovizualnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. U proteklim se godinama posvetila proučavanju zvuka, završivši poslijediplomski studij EPAS (European Postgraduate in Arts in Sound) u Gentu, a živi i radi u Belgiji.

Donjogradski rezident Branimir Šutalo, kojem je sluh postao glavni način snalaženja u prostoru otkako je izgubio vid, objašnjava kako buka prometa, radovi na gradilištima i žamor na terasama kafića, jednako kao i rijetki odjeci prirode, stvaraju jedinstvenu mapu kvarta u kojoj svaki zvuk ima svoje mjesto i značenje.

Autorica: Barbara Matejčić
Oblikovanje zvuka: Magda Mas
Fotografija: Ana Opalić
Produkcija: ⁠Kurziv⁠ – Platforma za pitanja kulture, medija i društva

Tijekom zvučnih šetnji, inspiriranih pionirskim radom Christine Kubisch i njenim Električnim šetnjama, sudionici će identificirati i snimiti elektromagnetske frekvencije i indukcije nečujne ljudskom uhu, pretvarajući nečujno u dostupno slušno iskustvo. Nakon snimanja, zvukovi će biti preneseni na internetsku platformu, gdje će biti organizirani u digitalnu mapu grada i dostupni javnosti.

Digitalna mapa služit će kao pristupačan portal za istraživanje skrivenog zvučnog krajolika Karlovca s bilo kojeg mjesta na svijetu. Radionicom će se otkriti neprimijećene zvučne dimenzije urbanog okoliša, nudeći sudionicima i javnosti priliku da dožive Karlovac na novi, višesenzorni način.

Iva Galović od ranih godina istražuje različite aspekte umjetnosti, s posebnim interesom za audiovizualne i glazbene forme. Sudjelovala je na izložbama te radila na brojnim audiovizualnim i kulturnim projektima u Hrvatskoj, Tajlandu, Kini, Italiji, Njemačkoj i Belgiji. U proteklih nekoliko godina posvetila se proučavanju zvuka kao umjetničkog medija.

Sudjelovanje je besplatno, a broj sudionika ograničen. Prijave za sudjelovanje u radionici šalju se na e-mail info@ka-matrix.hr.

Više informacija o događanju možete pronaći ovdje.

Polaznici će kroz dvodnevnu radionicu imati priliku savladati osnovne tehnike snimanje zvuka za film i druge oblike pokretne slike u uvjetima interijera i eksterijera. Koje mikrofone odabrati, kako postaviti mikrofone u odnosu na kadar i svjetlo, kako snimati u pokretu, samo su neka od pitanja na koja ćemo pokušati naći odgovore.

Za radionicu se prijaviti možete ovdje do ponedjeljka, 12. veljače u podne. Radionica je besplatna.

Iz najave: “Što sve može proizvesti zvuk? Vibracije glasnica, žica, udarci bubnja. A što je sa senzorom blizine, žiroskopom, potenciometrom i dobrim starim tipkalom? Zvukom je na kreativan način moguće upravljati koristeći razne senzore koji mogu mjeriti fizikalne karakteristike naše okoline. Ova radionica služi kao opsežni uvod u to kako bilo koji signal na mikroupravljaču pretvoriti u MIDI – koji onda možemo unutar digitalne audio radne stanice spojiti kako bi upravljao s nekim dijelom stvaranja zvuka.

Ubacimo osjećaj stvarnog svijeta i ljudskog pokreta u inače programiranu i kvantiziranu elektroničku glazbu. Neka naši senzori sviraju za nas! Polaznici će na radionici isprogramirati vlastiti MIDI kontroler od pojedinačnih komponenti. Za sudjelovanje na radionici potrebno je vlastito računalo.”

Robert Sorić je embedded software developer u Soldered Electronicsu u Osijeku. Svakodnevno radi na razvoju proizvoda baš za makere i hobiste u svijetu mikroupravljača. Završio je diplomski studij računarstva u Osijeku. Svakom prilikom spaja programiranje s glazbenom produkcijom – s kojom se također bavi već dugi niz godina, trenutno pod aliasom Problem.

Projekt postavlja četiri različita istraživačka izazova u kojima umjetnici mogu razvijati svoje ideje:

• Dizajn glazbenog doživljaja: Koncerti su mnogo više od same glazbe koju prikazuju. Tehnologija donosi nove načine omogućavanja sudjelovanja na koncertima – na licu mjesta i na daljinu. To omogućuje širenje i produbljivanje iskustva publike.
• Nova tišina (Zvuk i mobilnost): Električni automobili uvode novu tišinu u gradu. Kako možemo dizajnirati unutarnji/vanjski zvuk automobila, kao kombinaciju ambijenta i audio sučelja kako bismo poboljšali sigurnost i kvalitetno iskustvo u mobilnosti.
• Zvuk urbanih prostora: Jedan aspekt koji utječe na kvalitetu urbanog života je zvuk. Analogno vizualnom planiranju grada, zvučni pristup može se primijeniti kako bi se analizirao oblik i zvuk postojećih prostora, izmjerila njihova kvaliteta i učinci na građane.
• Iskustvo zvuka cijelog tijela: Tradicionalno očekujemo da se zvuk doživi kroz naše uši. Međutim, danas imamo mogućnost kreirati alate i nosivu opremu koja može podržati pristup cijelom tijelu u doživljaju glazbe i zvuka.

Umjetnici_e iz cijeloga svijeta dobrodošli_e su poslati svoje prijedloge. ReSilence nudi stipendije od 40.000 eura odabranim umjetnicima_ama, kao i 80.000 eura malim i srednjim poduzećima (od čega 30% također mora ići izravno umjetniku za pomoć u produkciji srodnih radova). Projektni prijedlozi trebali bi istražiti jedan od četiri pilot slučaja uporabe zajedno s izazovima i prilikama koje zvučni i srodni mediji nude urbanoj budućnosti za stvaranje umjetničkih djela i poticanje javnog dijaloga kroz izložbe, komunikacijske inicijative i/ili industrijske suradnje. Trajanje boravka može varirati i očekuje se da će biti između 12 i 18 mjeseci.

Više informacija možete pronaći ovdje. Rok za prijavu je 1. rujna.