Prosvjed je organiziran s ciljem prekida suradnji hrvatskih i izreaelskih sveučilišta, a usmjeren je na partnerstva financirana kroz program Obzor Europa (Horizon Europe). Europska unija kroz ovaj program financira akademsku suradnju između sveučilišta, instituta i privatnih poduzeća unutar zemalja članica, no Izrael u njemu sudjeluje prema posebnom sporazumu. Osim u Zagrebu, prosvjed s istim zahtjevima održat će se istovremeno u više od 20 gradova diljem Europe.

Kako piše u najavi protesta, “izraelski Obzor projekti uključuju ulaganja u bespilotne letjelice, oružje (Elbit i Israel Aerospace Industries), kao i u tzv. ‘anti-terorističke projekte’ razvoja nadzora, tehnika ispitivanja i korištenja umjetne inteligencije u svrhu represije. A hrvatske znanstvene institucije nisu nevini promatrači. Fakultet elektronike i računarstva u Zagrebu sa Sveučilištem u Haifi, koje je poznato po svojoj podršci izraelskoj vojsci, proizvodi podvodne komunikacijske sustave s jasnom primjenom u izraelskoj ratnoj mornarici.

FER na još jednom projektu surađuje s izraelskom kompanijom GenCell, inače nagrađivanom za svoj ‘doprinos domovinskoj sigurnosti’. Institut Ruđer Bošković sudjeluje u proizvodnji podvodnih nadzornih sustava, zajedno s izraelskim okupacijskim snagama, izraelskim Ministarstvom obrane i Rafael Advanced Defence Systemsom”.

Zbog navedenih razloga, organizatori_ce prosvjeda traže potpuno izbacivanje Izraela iz programa Obzor, vodeći se isključenjem Rusije nakon napada na Ukrajinu.

Više detalja pronađite ovdje.

Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.

Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u. 

Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.

Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.

Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi. 

Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista. 

Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.

U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.

Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu. 

S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.

Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone. 

Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete? 

Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”

Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna. 

Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.

Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti. 

Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način. 

Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.

Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.

Glavni povod ovom okupljanju bilo je predstavljanje novog Bučkviriševog fanzina posvećenog Palestini. Sadržajan i stilski šarolik, ovo izdanje donosi pregled antirodnih pokreta u Hrvatskoj, preporuke lipsync klasika, promišljanja o “labavom zglobu” (limp wrist) kao gesti – označitelju kvir identiteta, dnevničke zapise o aktivizmu užitka, kvir stripove, seks kolumne i još mnogo toga. Iako nema tekstova o Palestini, kupnjom fanzina posjetitelji_ce su dobili_e poster Queers for Palestine na čijoj su poleđini ključne informacije o genocidu u Gazi i povijesti okupacije, kao i poziv na bojkot tvrtki koje financiraju izraelsku vladu.

Program je, uz kašnjenje, započeo upoznavanjem s Bučkvirišom i njegovim predstavnicima: Dolinom Bralom, Disko Tetom i Mist. Naziv kolektiva, kako pojašnjava Dolina, iskristalizirao se tijekom partije Katana, kao igra riječi, svojevrsni kalambur. Kolektiv je dobio kreativan naziv spajanjem riječi “bućkuriš” i “kvir”, što dosljedno odražava njihovo djelovanje, koje opisuju kao “kombinacija svega pomalo s ciljem promicanja lokalne kvir kulture i iskustva”. S formatom fanzina upoznali su se na radionici nevladine udruge gdje im se medij učinio pogodnim za bućkuriš sadržaja i tema kojim se bave. Iako njihovo djelovanje proizlazi iz političkog angažmana, Disko Teta je istaknula da “ne mora nužno sve u vezi njihovog fanzina biti političko, jer ipak okupljaju ljude s različitim interesima i ciljevima, pa se među stranicama fanzina mogu pronaći i veganske kuharice, preporuke kvir plejliste, itd”.

Osim kreativnog djelovanja kolektiv povezuje i aktivizam. Svake prve subote u mjesecu članovi_ice Bučkviriša sudjeluju¹ u kontraakciji tzv. klečavcima, nadglasavajući ih drugačijim metodama: nekad je to transmutacija u puževe pod geslom “puževni budite” (ironična preformulacija imena organizatora klečanja Muževni budite), ponekad narodnjačkom disko plejlistom koja bi rasplesala i klečeće bokove, a nerijetko akcijama podizanja transparenata. “Jako je emotivno iscrpljujuće stajati tamo i biti izloženi fašističkim porukama”, objašnjava Dolina, dodavši da je njihov ludički pristup aktivizmu došao spontano, iz potrebe da sami sebe zabave i zaštite od burnouta.

Kroz razgovor, predstavnici kolektiva istaknuli su da djeluju gotovo isključivo offline, uz izuzetak korištenja e-maila i newslettera. Razlog tome je njihova želja za zajednicom koja će uistinu sudjelovati jer u svoj rad unose “puno toga osobnog”. Bučkviriš surađuje s lokalnim anarhistima i udrugama koje im povremeno ustupaju prostore za organizaciju događanja, a osim aktivističkih akcija često organiziraju druženja, radionice i akcije u caffe barovima. “Ljudi su usamljeni, što nas dodatno potiče da nastavimo djelovati offline kako bismo izgradili zajednicu kroz druženje i stvorili siguran prostor za kvir ljude ne samo u Rijeci nego i diljem Kvarnera”, napominje Dolina.

Rat u Palestini eskalirao je istovremeno s početkom rada kolektiva na drugom broju fanzina, što ih je navelo na promišljanje o načinima na koje mogu pomoći palestinskom narodu. “Ne možemo zaustaviti rat, ali možemo educirati ljude i usmjeriti profit od prodaje fanzina ka kvir zajednici u Palestini”, ističe Dolina, uz poruku kako solidarnost proizlazi iz spoznaje da smo svi žrtve patrijarhata i kapitalizma. 

Disko Teta osvrnula se na komentare poput “ovo nije vaša borba”, često upućene kvir zajednici koja stoji uz palestinski narod, i istaknula da se “radi o borbi protiv opresije i borbi za čovječanstvo, stoga nije pitanje samo kvir prava nego pitanje ljudskih prava”. Usprkos srčanosti, u čitavom diskursu solidarnosti Bučkviriša nedostaje snažnije kritičko raskrinkavanje štetne, kvazi-liberalne politike koja instrumentalizira kvir prava s ciljem prikrivanja i opravdavanja drugih oblika nasilja. Moderator Lovro Turalija iz SZP-a doskočio je tome uvodeći pojam pinkwashinga, služeći se primjerom vojnika_inja IDF-a koji_e se fotografiraju sa zastavom u duginim bojama.

Obično kada se priča o pinkwashingu, neologizmu nastalom po matrici whitewashinga, misli se na prakse velikih korporacija koje se tijekom mjeseca ponosa odjednom prigodno odjenu u dugine boje, dok njihove vrijednosti nisu nimalo u skladu s vrijednostima LGBTQ+ zajednice. Posljedično s okupacijom Gaze, pojam pinkwashinga dobiva dodatni značenjski sloj i postaje propagandnom metodom kojom Izrael gradi lažnu sliku progresivnosti koja bi trebala poslužiti kao moralno opravdanje za genocid nad Palestincima_kama. 

Ta licemjerna propagandna strategija za cilj ima odvraćanje pažnje od problematičnih politika kolonizacije i aparthejda u okupiranoj Palestini, a kao kontrapunkt idiličnom imidžu liberalnog, gay-friendly Izraela hrani rasističku predrasudu o nazadnom palestinskom društvu kao barbarskom i homofobnom. Mitu o Palestini kao monolitnoj i homogenoj cjelini bez unutarnjih rodnih (i svih drugih) antagonizama suprotstavljen je mit o naprednom Izraelu, u čijoj je službi kolonijalnog nasilja odjednom i zastava u duginim bojama. Eva Marija Jurešić, jedna od organizatorica iz SZP-a, dodala je: “Globalna LGBTQ+ zajednica zatrovana je homonacionalizmom i imperijalističkim narativom o moralnoj superiornosti zapadne civilizacije, što čini svako progovaranje o kviru iz dekolonijalne perspektive, a pogotovo one koja u fokus stavlja palestinska kvir iskustva, prijeko potrebnim.”

Program se nastavio filmskim blokom koji je moderirala drag kraljica Cali Sorbet, a uključivao je projekcije triju kratkih filmova kvir tematike, od kojih su dva posvećena umjetnicima_ama palestinskog porijekla. Prvo je prikazan kratki dokufilm Sultana’s Reign o palestinskoj drag kraljici Sultani. Kroz intimne kadrove Sultaninog ulaska u drag tijekom kojih se ona šminka, odijeva, namješta periku i majčino krzno umjetnica progovara o izazovima svog kvir iskustva. Odrastanje na Bliskom istoku i povijest raseljavanja njezine obitelji, strah od suočavanja s ocem i nostalgija za glamurom egipatskih filmskih diva, dio su Sultaninog iskustva o kojem tako ranjivo i dostojanstveno pripovijeda. 

Sve te senzacije u mom trbuhu nagrađivani je animirani kratki film hrvatskog redatelja Marka Dješke, koji je raznježio sve okupljene. Vizualno prekrasan i imerzivan, film prati Matijinu tranziciju iz muškog u ženski rod / spol i izazove u pronalasku iskrene romantične povezanosti s drugom osobom. Kvir odrastanje je emotivno prikazano prvim šminkanjem, vršnjačkim maltretiranjem, prvim spojevima i izlascima, a protagonistica Matia unatoč svim izazovima ne odustaje od sebe. Posljedni u nizu bio je Wifi Rider u režiji Roxy Rezvany, film koji portretira mladog palestinskog modnog dizajnera Shukrija koji spaja globalnu estetiku pop kulture sa svojim kulturnim nasljeđem. 

Nakon kratke pauze za promjenu scenografije i tehnički setup, sa svjetlima reflektora pojavila se Disko Teta. U šljokičastom crveno-crnom kompletu, lipsyncajući uz disko himnu Love Sensation, Disko Teta je užarila plesni podij svojim energičnim nastupom. Savršeno tajmirani zamasi kose, dramatične piruete i preuveličane geste kanalizirale su neustrašivu powerhouse energiju Loleatte Holloway. Svoju performans sekvencu zatvorila je izvedbom domaćeg hita Dolje na koljena, izmamivši publiku da doslovce – padne na koljena. 

Slijedio je nastup Cali Sorbet, koja je iznenadila svojim eksperimentalnim pristupom dragu. Njen nastup bio je čista suprotnost od Disko Tete: intenzivnu camp energiju zamijenio je intiman, eksperimentalni performans koji je uključivao videoprojekcije s kadrovima iz njezinog svakodnevnog života i izlazaka. Odjevena u spavaćicu s bijelim korzetom i čipkastim ovratnikom, Kali je lipsyncala na pjesme MC Sajsi, Nipplepeople i Bojane Vunturišević i hipnotizirala publiku atmosferičnošću nastupa u koji je utkala puno emocije i ranjivosti.

Nakon zasluženih ovacija, drag kraljice su nas pozvale da se rasplešemo i da ostanemo “kontra patrijarhata, kontra homofobije”. Uz velikodušne količine pelinkovca i najšarenija disko svjetla, dio okupljenih ostao je plesati uz selekciju najvećih hitova, a svi su prije ili kasnije otišli doma s primjerkom fanzina i inspiracijom za promišljanje međunarodnog kvir pokreta i intersekcionalnosti kao ključnog pristupa u borbi protiv opresije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

1. Izvorna objava teksta sadržavala je netočnu informaciju da kolektiv Bučkviriš organizira kontraprosvjedne demonstracije. Ispravak je objavljen 10. studenoga 2025. ↩︎

Benefit počinje predstavljanjem zine knjižice Bučkviriš, naslovljene po istoimenom kolektivu, čije posljednje izdanje tematizira genocid u Palestini. Nakon prezentacije održat će se projekcija palestinskih queer filmova koji će biti popraćeni diskusijom.

Večer završava nastupom drag kraljica Disko Tete koja je u okviru Drag kokošinjca nastupila na Povorci ponosa u Puli i za sebe kaže da je “sitna, petitna i dinamitna”, te Cali Sorbet, “hostese za kratke filmove koja za show priprema slatke senzacije”, poručuju organizatori_ce.

Više detalja pronađite ovdje.

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovor je okupio filmaše, aktivistice i studente_ice iz Srbije i Hrvatske s ciljem razmjene iskustava otpora i promišljanja uloge studentskog organiziranja u borbi za društvene promjene. Matea Grgurinović, novinarka i istraživačica, vodila je razgovor s Aleksandrom Reljićem, novosadskim dokumentaristom, Pavlom Hrnčićem i Teodorom Rudić, studentima u Novom Sadu, te Irinom Masnikosom, aktivisticom i sudionicom zagrebačke blokade 2009. i Nikom Keserović, članicom inicijative Studentice za Palestinu FFZG-a. 

Kako je istaknuto u uvodu rasprave, cilj panela bio je ponuditi “malu gestu podrške studentima u blokadi, u želji da se povežu studentske i aktivističke inicijative u Srbiji i Hrvatskoj, uz uvjerenje da solidarnost ne smije biti sputana granicama”. Razgovor je započeo s Aleksandrom Reljićem, autorom dokumentarnog filma Najglasnija tišina, koji je uz Crveni tobogan Nebojše Slijepčevića otvorio ovogodišnji ZagrebDox. 

Reljić je istaknuo da pripreme za Tišinu nisu dugo trajale, no pronalazak same priče pokazao se izazovnim. Pristup studentima i organizacijskim grupama bio mu je ipak olakšan jer su ga studenti već poznavali, a ranije je održavao i gostujuća predavanja na Filozofskom fakultetu. Kao prekretnicu istaknuo je odluku studenata da Novu godinu dočekaju na ulici, odajući počast poginulima pod nadstrešnicom – trenutak koji je postao ključno mjesto u razvoju filma.

Film prati nekoliko studenata želeći “dati lice” pokretu, odnosno objasniti strukturu studentskih organizacija te društveni i politički kontekst u kojem djeluju. Iako je u filmu riječ o “tehničkim licima” jer glavnog aktera, karizmatičnog vođe nema, Reljić naglašava kako studenti cijelo vrijeme pokazuju “neverovatnu zrelost, znaju šta rade, društveno su svesni i odgovorni”.

A društveno svjesni i odgovorni Teodora i Pavle, studentica animacije na Fakultetu tehničkih nauka i student filmske i TV produkcije na Akademiji umetnosti, još su jednom pojasnili način ustrojstva blokada kao i sam historijat prosvjeda. Posebno su naglasili važnost društvenih mreža i komunikacijskih kanala u međusobnoj koordinaciji. Za razliku od blokade 2009. u Hrvatskoj gdje su plenumi bili otvorenog tipa, plenumi u Srbiji zatvoreni su za javnost – ulazak nije dopušten ni profesoricama i profesorima.

“Kod nas je to malo komplikovanije zato što se nalazimo u jako pipkavoj situaciji. Postoji jako puno ljudi koji žele da sruše blokade, ne možemo niti profesore da puštamo jer postoji deo profesora koji bi pravio probleme na fakultetima”, kazala je Teodora. Upravo takvim ograničavanjem sudjelovanja na plenumima – dopuštanjem ulaska isključivo uz predočenje indeksa – studenti su se zaštitili i uspostavili “firmu koja može savršeno da funkcioniše sa poverenjem”. 

Uspoređujući to iskustvo s blokadom iz 2009. u Zagrebu, Irina Masnikosa je naglasila kako je hrvatska blokada krenula iz neformalne studentske aktivističke skupine, za razliku od organizirane studentske grupe Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Plenumi su se održavali svake večeri i bili dostupni svima jer su se vodili mišlju da je “javno obrazovanje javna stvar”. Masnikosa je naglasila da u Hrvatskoj nije bilo opasnosti od fizičkog nasilja, što nažalost nije slučaj u Srbiji, ali i da im komunikacija nije bila toliko efikasna jer kanala poput WhatsAppa ili Vibera nije bilo. 

Iako je blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu trajala svega 35 dana, njezino nasljeđe je višestruko. U kontekstu institucionalnog pamćenja, blokada je iznjedrila brojne direktnodemokratske studentske inicijative i akcije, a mnogi koji su u blokadi sudjelovali, bili u kontaktu sa sudionicima ili su samo revno pratili zbivanja, svoj su aktivizam prenijeli i u druge pokrete, među kojima je i inicijativa Ne damo Varšavsku!. Vjerojatno najbitnija ostavština blokade iz 2009. je Blokadna kuharica, koja danas kruži svim komunikacijskim kanalima studentskih grupa u Srbiji, ali i studentica i studenata u Makedoniji koji su se mobilizirali zbog nedavne tragedije u noćnom klubu. 

Iako je njezina pozicija donekle odudarala od glavne teme panela, Nika Keserović iz inicijative Studentice za Palestinu osvrnula se na moguće paralele između studentskog organiziranja u Srbiji i vlastitog aktivističkog iskustva. Istaknula je da i kod nas postoji nepovjerenje u mogućnost i sposobnost studentskog organiziranja, uz gotovo sustavno ignoriranje studentske riječi i djelovanja.

U kontekstu priznavanja genocida u Palestini i sankcioniranja akademskog osoblja koji ga negira, Keserović je naglasila da tišina predstavlja konstantu, kako akademsku i institucionalnu, tako i među kolegama. Iako se u Srbiji točno zna tko podupire blokade, a tko im se protivi, mnoge se institucije ondje nisu službeno izjasnile. Osim toga, održavanje motivacije unutar Inicijative je nemjerljivo naspram mehanizama i tehnika kojima se služe kolegice i kolege u Srbiji, niti su je zagrebačke studentice u mogućnosti “živjeti 24/7” jer na FFZG-u nastava i dalje traje, fakultet nije u blokadi. 

Konačno, na pitanje iz publike kako se nose s dezinformacijama i pritiscima režimskih medija, Teodora i Pavle su istaknuli studentski portal Blokada INFO na kojemu se objavljuju live prijenosi protesta. U borbi protiv medijskog mraka također se služe izradom vlastitih medijskih sadržaja. 

Iako su podršku studentima u blokadi izrazile brojne osobe iz različitih društvenih sfera ali i brojni celebrityji u regiji i šire, Europa i dalje šuti. Upravo je zato, kako ističe Pavle, najvažnija trenutačna akcija studenata u blokadi je bicikliranje do Strasbourga na tzv. Tour de Strasbourg s namjerom “da Europa vidi šta se dešava u Srbiji”. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kružok prati dinamiku grupe, odnosno sudionika_ca, stoga je otvoren za sve koji žele doznati nešto više o antologiji El Ghourabaa: A Queer and Trans Arab Collection of Oddities koja se čita u petak. Knjigu su uredili_e Eli Tareq El Bechelany-Lynch i Samia Marshy, a u njoj su zastupljene proza i poezija koju pišu kvir osobe s područja SWANA regije.

U ovom, trećem izdanju kružoka posebna se pozornost pridaje mehanizmima pinkwashinga kao obliku kolonijalnog nasilja. “Dok se takozvana država Izrael promovira kao jedina ‘sigurna i slobodna oaza LGBTQ+ prava na Bliskom istoku’, kvir Palestinke i Palestinci zajedno sa svojim obiteljima, prijateljima, partnerima, susjedima, kolegama umiru pod izraelskim i američkim bombama, na oku snajperima i nadzornim kamerama, terorizirani nadzornim točkama, zatvaranjima, izgladnjivanjima, protjerivanjima”, poručuju organizatorice.

Ukratko predstavljajući antologiju i njen borbeni i emotivni ton, organizatorice kružoka zaključuju: “Pridajući pozornost svakodnevnim, šaljivim, emotivnim pričama autora_ica arapskih korijena vraćamo se njihovoj ljudskosti i kompleksnosti, u svim njihovim kontradikcijama, ponosima, tugovanjima i otporima.”

Kružok se održava u MaMi, a više detalja doznajte ovdje.

Prvo ovogodišnje izdanje Dokukino Etera “nadahnuto je studentskim blokadama u Srbiji”, pišu organizatori_ce te donosi projekciju filma koji govori o blokadi nastave na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2009. godine. Dokumentarni film Plenumovi “isprepliće arhivske snimke i razmišljanja protagonista s odmakom od pet godina, stvarajući dijalog kroz vrijeme”.

Nakon projekcije održava se razgovor s redateljicom filma Anom Jurčić, Evom Marijom Jurešić iz inicijative Studentice za Palestinu koja će govoriti o prosvjednim akcijama zagrebačkih studentica i Irinom Masnikosa koja će više reći o studentskoj blokadi Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2009. Razgovor će moderirati Tereza Kelam s Radio Studenta i Sara Panjkota s Radio Studenta i iz Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti.

Više o programu pročitajte ovdje.

Muzeologinja i kulturna aktivistkinja Petra Matić razgovarat će o Pokretu nesvrstanih i tadašnjem Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva s prevoditeljem i bivšim članom kluba Mohammedom Al Younisom. Prije razgovora održat će se projekcija filma Petre Matić Grad koji ima mir koji je prikazan u sklopu njene izložbe Nesvrstani Zagreb.

Petra Matić u svom radu istražuje nasljeđe Nesvrstanih, a kroz to i odnose hrvatskih studenata_ica s palestinskim kolegama_icama. Mohammed Al Younis porijekom je iz Jordana, a u Zagreb je došao kao jedan od mnogih studenata iz država članica Pokreta nesvrstanih.

Više informacija potražite ovdje.

Za početak, hoćeš li nam predstaviti inicijativu Studentice za Palestinu? 

Započele smo svoje djelovanje s tribinom održanom sredinom svibnja ove godine koja se bavila temom odgovornosti akademske zajednice u narodnooslobodilačkim borbama diljem svijeta, s fokusom na pitanje naše odgovornosti u oslobođenju Palestine. Ja sam bila moderatorica, a sugovornice su mi bile Ivona Grgurinović, Emina Bužinkić i još jedan kolega student koji bi radije ostao anoniman. Tribina je bila dobro posjećena, a iz publike je pristigla inspirativna, iako iznenađujuća, kritika. Pitanje je bilo zašto smo se našli da razgovaramo kad smo to vrijeme mogli iskoristiti za planiranje i organiziranje konkretne akcije. To je bio dovoljan impuls da se povežemo i zajedno vidimo što možemo. Krenule smo se organizirati i prva je akcija bila čin prekidanja šutnje akademske zajednice transparentom na kojem je pisalo Dosta šutnje! Studenti kontra genocida za slobodnu Palestinu. Stavile smo ga na zgradu Filozofskog kao simbolički čin otpora protiv uljuljkane pozicije akademske zajednice. U tom je trenutku već bio kraj semestra i znale smo da nemamo puno vremena za ozbiljnije organiziranje pa smo ljetni period iskoristile za planiranje strategije, umrežavanje s važnim saveznicima, generiranje zahtjeva upućenih Filozofskom fakultetu i kreiranje elaborata zahtjeva.

U ovoj novoj akademskoj godini dosad smo potakle jednu raspravu na Fakultetu na temu spornog angažmana bivše IDF-ovke Einat-Lilian Dotan koja na našem Fakultetu radi kao lektorica na Katedri za židovske studije. Vidimo etički problem u tome da visokoobrazovna institucija, koja se u svom statutu obvezuje zalagati se za deprivilegirane društvene skupine i poštivanje ljudskih prava, zapošljava bivše članove okupacijske vojske. Osim toga, Dotan nije odradila samo dvije godine obveznog vojnog roka, nego je služila u vojsci šest godina na visokim pozicijama, a pritom nema nikakav akademski angažman koji bi opravdao njezinu lektorsku funkciju na Fakultetu. Prije sjednice Fakultetskog vijeća javile smo se fakultetskim vijećnicima za koje smo smatrale da bi mogli podržati naše zahtjeve s obzirom da su potpisnici pisma Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, ali nažalost odgovora nije bilo. U ovom trenutku vidimo da se naš rad, prije svega, sastoji od edukacije o palestinskom pitanju, a potom od zagovaračkog rada u smjeru institucionalnog bojkota izraelskih visokoobrazovnih institucija dokle god potonje ne prekinu sa svojom ulogom u planiranju, sprovođenju i opravdavanju genocidne, aparthejdne i etnonacionalističke politike Države Izrael. 

Kako je došlo do samog stvaranja inicijative? 

Nakon inicijalne tribine, koja je poslužila ne samo da prekinemo šutnju, već i da “ispipamo” situaciju, dogodio se trenutak u kojem smo shvatile da nismo same u tom neizdrživom spoju osjećaja tuge i bijesa. Komunikacija tijekom i poslije tribine bila nam je znak da ima nas koje smo studentice, radnice, alumni, a koje osjećamo poriv da se zajedno borimo za pravdu i na taj se način izborimo i s osjećajem nemoći usred svjedočenja genocidu. Osim toga, tribina se odvijala u jeku studentskih blokada sveučilišta diljem svijeta, upravo u svrhu solidarnosti s Palestinom, stoga je i to poslužilo kao inspiracija da nešto poduzmemo. 

Spomenula si lektoricu Einat-Lilian Dotan. Nastavno na to: na koji način Sveučilište u Zagrebu, napose FFZG, dijele neposrednu krivnju za genocid u Gazi? 

Ne možemo govoriti o neposrednoj krivnji hrvatskih akademskih institucija za aparthejd i genocid u Palestini, ali zbog njihove suradnje s izraelskim institucijama i pojedincima o čijoj neposrednoj krivnji itekako možemo govoriti, možemo reći da naše institucije u ovom trenutku pružaju prešutnu podršku genocidu i aparthejdu. Svih osam izraelskih sveučilišta ključni su akteri vojne okupacije, aparthejda i genocidnih politika. Bez obzira na ovu dobro dokumentiranu činjenicu, postoji prevladavajući sentiment da bi bojkot suradnje s ovim institucijama zapravo kršio pravo izraelskih znanstvenika na akademsku slobodu. Čak na stranu toga da je bojkot na koji pozivamo institucionalne naravi, akademske slobode ni u kojem slučaju ne mogu biti važnije od prava na život bez okupacije. Fokusirajući se na percipiranu prijetnju privilegija izraelske akademske zajednice umjesto na stvarno nasilje kojem su palestinski akademski radnici i studenti izloženi svakodnevno još od začetka Države Izrael, takva kritika bojkota odražava kolonijalizam institucija s kojih potječe.

Jedan je od naših zahtjeva transparentnost informacija o suradnjama s izraelskim institucijama, no trenutno ne možemo konkretno reći koje sve suradnje postoje. Znamo da Sveučilište u Splitu ima zajednički studijski program o demokraciji sa Sapir koledžom i da FER surađuje sa Sveučilištem u Haifi. Dakle imate situaciju u kojoj u Splitu bivši veleposlanik Izraela, uz HDZ-ovog političara, studentima predaje o demokraciji, a FER s jednim od najmilitariziranijih sveučilišta u Izraelu surađuje na tehnologiji koja bi trebala pomoći s ribolovom dok izraelska opsada Gaze od 2007. godine sprječava Palestince da love dalje od šest nautičkih milja od vlastite obale. Ovakvim se akademskim suradnjama Izraelu pomaže da pere svoj imidž u inozemstvu.

Inicijativa Studentice za Palestinu bezrezervno stoji protiv svih ratova u svijetu, bilo kakvog ugnjetavanja političke autonomije i svih vrsta kolonijalizma, a od naših fakulteta očekujemo isto. Početkom ruske invazije na Ukrajinu nije bilo rasprava o tome treba li Filozofski izraziti podršku Ukrajini, a katedre za ruski jezik i književnost odmah su prekinule sve suradnje s ruskim sveučilištima, što znači da se ipak može. 

Osim kritika, s kojim se izazovima susrećete? Imate li podršku profesora, kolega, prijatelja s Fakulteta? 

Studentski zbor Filozofskog fakulteta i studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću vrlo brzo stali su uz naše zahtjeve, a sretna sam što mogu reći da su nas podržali i Klub studenata Filozofskog fakulteta i Odsjek za sociologiju, oboje važni saveznici na svoj način. Podrška sociologa osobito je važna u trenutku u kojem se suočavamo s ušutkivanjem iz dekanata. Dok se na fakultetskoj web stranici Katedre za židovske studije otvoreno konstruira pristanak na genocid tvrdnjama da su palestinski civili krivi za Hamasovo nasilje te se dijele članci u kojima se UN-ovu posebnu izvjestiteljicu za okupirane palestinske teritorije naziva antisemitkinjom, našu se inicijativu optužuje za radikalan jezik i taj se argument koristi kako bi se spriječio dijalog. 

Iz dosadašnjeg iskustva svjesne smo da su sveučilišta i dalje konzervativne sredine koje kao da ne prihvaćaju da svi mi činimo fakultet – i radnice, i studentice, i čistačice i uprava. U ovome trenutku uprava koristi institucionalno nasilje odbijajući otvoren demokratski dijalog i raspravu o inicijativinim zahtjevima tako da smo sad usredotočene na pridobivanje podrške što većeg broja fakultetskih vijećnika. Neki koje smo kontaktirale odgovorili su šutnjom, a neki su odgovori sadržavali neslaganja – od toga da su riječi poput genocida i kolonijalne okupacije prejake, da je poziv na bojkot lov na vještice i da stvaramo ozračje progona. Prikazuje nas se svakako, kao antisemite itd., ali u tim se optužbama osjeća strah profesora. 

Akademski su radnici ti koji prvi pate od cenzure. Nancy Fraser, iako je Židovka, otkazano je gostovanje na Sveučilištu u Kölnu zbog potpisivanja inicijative Filozofije za Palestinu, ljudima se ukidaju stipendije, odbijaju im se dati nagrade, prekidaju im se govori. Nama upućene kritike nose eho i tog straha i to nam je dokaz da su, iako to ne vidimo direktno kao studenti, represija i autocenzura tu. Također, dosta je indikativno da gdje god djelujemo, u obliku različitih inicijativa podrške Palestini, najangažiraniji su oni koji su u prekarnim institucionalnim pozicijama – studenti, doktorandi, asistenti. Veliko je pitanje otkuda dolazi ta konzervativna pozicija ljudi u trajnim zvanjima. Profesori često komentiraju kako studenti postaju sve gori i gori, nepismeniji, neobrazovaniji, nezainteresiraniji. Ova inicijativa dokazuje da najmlađi među nama ipak imaju najviše entuzijazma i da su spremniji izložiti se.

Kako procjenjujete stavove i svijest o palestinskom pitanju među studentima? 

Teško je govoriti generalno budući da smo s intenzivnim radom započele tek početkom ove akademske godine, ali zadovoljne smo interesom i posjećenošću naših događaja. Prošli smo mjesec u KSFF-u imale prvo izdanje svog kružoka koji smo započele čitanjem knjige Towers of Ivory and Steel: How Israeli Universities Deny Palestinian Freedom izraelske antropologinje Maye Wind. Wind je kao izraelsko – židovska znanstvenica političku privilegiju svog identiteta iskoristila kako bi istražila i u konačnici podijelila istinu o izraelskoj akademiji. Čitajući i analizirajući dijelove knjige povelo se pitanje o tome kakvo je naše znanje o tim temama bilo prije čitanja. Složili smo se da je pitanje palestinske slobode zakopano baš na svim razinama pa tako i na obrazovnoj. Knjiga Maye Wind podsjeća nas da nije ni čudno što ljudi ne znaju jer je izraelska propagandna mašinerija iznimno jaka. Ne treba ljude posramljivati jer nešto ne znaju, svi imamo puno toga za naučiti. Iskoristila bih zato ovu priliku da čitatelje pozovem da nam se pridruže na kružoku ovu srijedu, 27. studenog, u galeriji Suputnici u 18 sati. Više informacija i pristup knjizi može se pronaći na našim društvenim mrežama.

U kojem su odnosu Studentice za Palestinu s drugim, sličnim udruženjima poput Inicijative za slobodnu Palestinu? Sudjelujete li u organizaciji akcija, dijelite li članstvo? 

Imamo čvrste i kontinuirane poveznice s drugaricama iz inicijativa koje se solidariziraju s Palestinom. Kroz moj osobni višegodišnji angažman u antifašističkim zajednicama primjećujem da postoji stabilan mjehurić ljudi koji djeluju bez obzira na to radi li se o antirasizmu, solidarnosti s ljudima u pokretu, ljudima bez domova, stranim radnicima ili Palestini – to su isti ljudi. Odlično je ako ovime privučemo nekog novog jer nažalost opresije ne nedostaje. Surađujemo i imamo podršku kolegica, prije svega savjetodavnu oko organizacije i koordiniranja evenata. 

Zagreb ustvari ima povijest solidarnosti s Palestincima koja se veže uz doba Pokreta nesvrstanih. Tako se na vašem nedavnom kružoku spomenuo i Međunarodni studentski klub prijateljstva (MSKP) koji je djelovao od 60-ih do 90-ih u Zagrebu, a koji je bio mjesto okupljanja i potpore stranim studentima. Što mislite o nasljeđu tog kluba i kako ga vidite u kontekstu vašeg djelovanja? 

Drago mi je da me to pitate. Na tragu toga u prosincu organiziramo događaj s Petrom Matić, čiji je doprinos arhiviranju baštine Nesvrstanih neizmjeran za Zagreb, ali i za državu i region. Petra s kolegicom Stellom Marijom Vargom djeluje u udruzi Jutro i trenutačno planiraju predstavljanje arhiva koje je predviđeno za svibanj. Ja se još educiram o toj temi, ali važno je spomenuti da MSKP nije bio samo klub podrške stranim studentima, već klub koji su strani studenti vodili. Dakle, osnova njihovog djelovanja nije bila humanitarnost ni bjelački spasilački kompleks, već je to bila solidarnost s velikim S – svijest da sloboda ne postoji dok svi nismo slobodni i da su sve naše borbe povezane, lokalno i međunarodno. To ne smijemo zaboraviti, koliko god se teško oduprijeti kolektivnoj amneziji i cinizmu naših prostora. Nadam se da se vidimo i učimo zajedno u prosincu. 

U proteklih godinu dana diljem zapada smo vidjeli nevjerojatnu studentsku solidarnost s Palestinom, uključujući masovnu mobilizaciju i blokade fakulteta. Inspiriraju li vaš rad neka europska sveučilišta te imate li u planu organizaciju ozbiljnijih akcija, primjerice blokade? 

Ne mogu govoriti o planovima jer čekamo još reakcija i nadamo se da nećemo trebati ići tako daleko. Znamo da su službene brojke od 40,000 žrtava, a koje stoje na mjestu još od travnja, sigurno mnogo veće. Više od 12 tisuća studenata, naših kolega, ubijeno je u Gazi, kao i preko 500 obrazovnih radnika. Dekan se može truditi ignorirati nas, ali inicijativa neće stati s radom dok ne postignemo pravdu za ubijene. Nadamo se da će FFZG, UNIZG i druga sveučilišta shvatiti ozbiljnost situacije i poštivati etičke kodekse i međunarodni zakon u skladu s kojim moraju djelovati.

Ne radimo ništa naivno i ne mislimo da se generalna paradigma ljudske svijesti može promijeniti u jednom danu. Kad se sveučilišta oslobode suradnje s institucijama genocidne mašinerije, nadamo se da će inicijativa i dalje djelovati jer već sada znamo da Gaza više nije funkcionalno mjesto za život i da rat prestane danas, bit će ovisna o vanjskoj pomoći. Poslijeratno iskustvo našeg regiona govori nam o tome da posljedice rata odjekuju generacijama nakon službenog završetka, u obliku korupcije i neokolonijalnih projekata koji zadiru kandžama u politiku i resurse tih naroda. Educiranje i zagovaranje pravde ne staje s bojkotom Izraela i nadamo se da ćemo postići neke direktne veze sa studentima i radnicima u Palestini jer želimo pojačati njihove glasove. 

Dosta nas koje smo u inicijativi dugogodišnje smo aktivistkinje pa imamo kontakte sa stranim sveučilištima. Povezani smo s kolegama iz regije i u inozemstvu, a inspiraciju uzimamo ne samo u smislu proaktivnosti, već i u organizacijskom aspektu. Pokušavamo biti taktične i dobro tempirane s obzirom na lokalne uvjete. 

Kako vas se može podržati? 

Tko god je zainteresiran i misli da nas može i želi podržati neka dođe i javi nam se na naš Instagram i da svoj doprinos pravdi za Palestinu. U svim našim nesavršenostima ima mjesta za napredak. Aktivizam je stvar žrtvovanja i prihvaćanja da je budućnost oslobođenja za sve budućnost kolektivnog pregovaranja privilegija. Svjedočite, pričajte, pretočite to u djelovanje. Bijes, a ne tuga. Vidimo se u petak, 29. studenog, u 17 sati ispred FFZG-a na Maršu solidarnosti.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.