Riječ je o manifestaciji koja se diljem svijeta održava u znak sjećanja na prvo javno prikazivanje animiranog filma 1892. godine u Parizu, a ponovno će okupiti domaće autore_ice, studente_ice, producente_ice i ljubitelje_ice animacije.

Program započinje u subotu u Galeriji Šira radionicom stop animacije za djecu, koju će voditi filmska autorica i edukatorica Katrin Novaković. U večernjim satima slijedi otvorenje pop-up izložbe i promocija publikacija Haljina za finale i Raft Martine i Marka Meštrovića, koje čine drugo kolo nakladničke serije ASIFA Hrvatske posvećene procesu stvaranja suvremenih hrvatskih animiranih filmova.

U nedjelju se program seli u KIC, gdje će u jutarnjim satima biti prikazani kratki animirani filmovi za djecu nastali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slijedi drugo izdanje programa Animaklik, namijenjenog studentima i mladim autorima koji kroz kratke prezentacije i speed dating s producentima dobivaju priliku za povezivanje i buduće suradnje. Poslijepodne je rezervirano za natjecateljski program kratkog filma, a nakon  projekcije slijede razgovori s autorima. Na kraju programa stručni žiri u sastavu Sunčana Brkulj, Eugen Bilankov i Silvestar Mileta će proglasiti najbolje filmove i dodijeliti posebna priznanja. 

Više detalja pronađite ovdje.

U filmu Čarobna planina koji će biti prikazan u subotu, 1. veljače u 19 sati u središtu priče je lječilište i bolnica Abastomami u istoimenu gruzijskom gradiću koju je najmoćniji oligarh Bidzina Ivanišvili, osnivač stranke Gruzijski san, dao srušiti kako bi izgradio hotel. Nakon projekcije će filmski kritičar i povjesničar Silvestar Mileta održati online razgovor s autorskim dvojcem Mariam Chachijom i Nikom Voigtom, koji trenutno dokumentiraju aktualne demonstracije diljem Gruzije za potrebe realizacije novog dokumentarnog filma.

U nedjelju, 2. veljače u 19 sati bit će prikazan film koji je otvorio prošlogodišnji ZagrebDox, Nasmijana Gruzija. Redatelj Luka Beradze pratio je utrku za re-izbor gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija 2012. koji je najsiromašnijima obećao subvencioniranu stomatološku skrb. Po cijeloj zemlji državni zubari počeli su vaditi pokvarene zube uz obećanje da će ih zamijeniti u predstojećim mjesecima – a onda je predsjednik izgubio. Uz Nasmijanu gruziju u istom bloku prikazat će se i kratkometražni film Dnevnik jedne prometne gužve autorice Dee Tcholokave. Navedeni film producirao je Chai Khana, gruzijski partner KineDoka koji je zbog novog zakona stranke Gruzijski san o stranim utjecajima morao odustati od projekta. 

Više detalja o projekcijama možete pronaći ovdje.

Na programu su projekcije filmova Viđeno na Griču i adaptacija Krležine drame Glembajevi. Vrdoljak je za dokumentarni film Viđeno na Griču napisao scenarij, a kojim se metafilmskim postupcima koristio njegov redatelj, Obrad Gluščević, publika će doznati u ponedjeljak uz uvodnu riječ Silvestra Milete.

O filmu Glembajevi u najavnom tekstu stoji: “bio je labuđi pjev danas posrnulog producentskog diva Jadran filma. Minuciozno režiran, psihološki i emocionalno uvjerljiv, film je omogućio Eni Begović, Mustafi Nadareviću i Tonku Lonzi da ostvare glumačke izvedbe karijere na filmskom platnu.”

Kustos programa je Juraj Kukoč, viši filmski arhivist iz Hrvatske kinoteke.

Ulaz na program se ne naplaćuje, a više detalja možete pronaći ovdje.

Riječ je o jednoj od najznačajnijih manifestacija koje predstavljaju aktualnu domaću produkciju svih rodova, s posebnim naglaskom na kratki i srednji metar. Ovogodišnje izdanje koje obuhvaća igrana, eksperimentalna, dokumentarna, animirana i namjenska djela predstavili su umjetnički ravnatelj festivala Silvestar Mileta, članica selekcijske komisije Jelena Pašić i producentica Lana Dojčinović Matovina.

Od ukupno 175 prijavljenih filmova, u Natjecateljski program odabrano ih je 39, od čega je osam animiranih, 12 dokumentarnih, sedam kratkometražnih i srednjometražnih igranih, sedam eksperimentalnih i pet namjenskih filmova. Među odabranim je filmovima veći broj onih koji su se već istakli festivalskim uspjesima: Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dobitnik Zlatne Palme u Cannesu, već dobrano opjevani i nagrađivani El Shatt Ivana Ramljaka, Animafestov laureat Žarko razmazit ćeš dite Veljka i Milivoja Popovića, Naša djeca Silvestra Kolbasa (nagrade za režiju i montažu u Puli), Što da se radi? Gorana Devića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Obiteljski portret Lee Vidaković i drugi.

“Dani hrvatskog filma zapravo jesu manifestacija koja je svojevrsni godišnji pregled filmske produkcije u Hrvatskoj. Tu su svakako svoje mjesto morali naći laureati, bilo na domaćim festivalima, bilo na internacionalnim, europskim”, istaknula je na predstavljanju programa članica selekcijske komisije Jelena Pašić.

Filmove natjecateljskog programa obilježavaju teme rada, radništva, kolektiva i (izgubljene) utopije, a u taj se okvir uklapaju i filmovi Brod Elvisa Lenića, kao i Zemlja za nas Karle Crnčević i Motel Filipa Mojzeša. Pregled kratke dokumentaristike okuplja filmove Valerija Sare Jurinčić, 1001 noć Ree Rajčić, Espi Ivana Grgura, Oda Mije Maros Živković i U tranzitu Lucije Brkić. U off programu Trendovi prikazuju se filmovi Cijeli dan nisam stala (r. Klara Berdais), Skoro smo se čule (r. Sanja Merćep), Žena kuća (r. Ivana Ognjanovac), Šta je slađe od janjetine (r. Jakov Torić), Ljeto iz nas (r. Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever).

Inovativnost, edukacija, zabava i doživljaj glavne su odrednice popratnog programa čija je svrha omogućiti posjetiteljima dodatna znanja i vještine vezane uz industriju, prenijeti uspješne priče koje inspiriraju na umjetnički i/ili poslovni iskorak te približiti kulturu lokalne zajednice. Neki od formata popratnog programa uključuju projekcije Iz arhivskih riznica, što uključuje projekciju filmova Vatroslava Mimice, Branka Marjanovića i novi život starih majstora koje predstavlja Hrvatski filmski savez, zatim retrospektivu hrvatske VR animacije i kratku retrospektivu Nebojše Slijepčevića, posebnu projekciju kratkih filmova Dalibora Barića, produkcijske analize iz perspektiva filmskog snimanja, zvuka na filmu i filmske montaže, okrugli stol o vidljivosti domaće kratkometražne produkcije, filmske klubove u kojima se publika susreće s filmskim kritičarima te prijepodnevne projekcije i radionice prilagođene mlađoj publici kao i inkluzivni program Film svima.

Poseban naglasak ove godine stavljen je na umrežavanje i obrazovanje, s ciljem povezivanja filmskih profesionalaca i publike. “Svrha je da se filmska i zainteresirana javnost povežu i osnaže, a tome će doprinijeti i besplatni prijevoz iz Zagreba te neformalni Q&A segmenti”, stoji u priopćenju.

Ulaz na sve projekcije i događanja festivala je besplatan, a raspored je dostupan na mrežnoj stranici DHF-a.

Iz najave: “U novom izdanju Hall of Famea gledamo četiri domaća lažna dokumentarca o izmišljenim pjesnicima, problematičnim dječacima, nuklearnim katastrofama i pandemijama u kojima se (doslovno) umire od smijeha.”

Formu pseudodokumentarizma u sklopu koje se promišlja odnos dokumentarnog i igranog žanra, istražili su redatelji_ce Jasna Zastavniković (Ime majke: Naranča), Višnja Pentić (Srećko Kramp – skica za portret), Sunčica Ana Veldić (Video priručnik za slučaj nuklearne katastrofe u Krškom) i Marin Mandir (Pandemija smijeha).

Razgovor nakon projekcija moderirat će filmski kritičar Silvestar Mileta.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

“Njihovi splitski toposi kombinacija su starih i novih, u rasponu od Hajduka, Spinuta, kafića, igrališta, obitelji i muškoga drugarstva, do Ultre, turizma, videoigara, kvadrata zemljišta ili stana. Od snažne kulturološko-prostorne usredištenosti u ‘Mediteranu kakav jest’ mnogo je, međutim, važniji pristup koji temelje na verističkim motivacijama likova, ne preskačući najniže i jednostavne strasti, ne okolišajući oko mahom nedostižnih ambicija te time ‘kao ovlaš’ suočavajući gledatelje s neodoljivo provokativnim, ponekad sustegnutim, ograničenim ili nemilosrdnim, ali uvijek zanimljivim dečkima (i ponekom curom) iz susjedstva. Kada, primjerice, ‘pravo na ekran’ daju redikulu, ovi autori psihološki ga raz(g)rađuju i humaniziraju sve dok ne postignu obesmišljavanje toga problematičnog pojma”, organizatori poručuju u najavi Filmskih večeri.

Prikazivat će se filmovi Muškići (2022.) Andrije Tomića, Glava u balunu (2019.) i Bila soba (2018.) Mladena Stanić, Ultra (2018.) Igora Jelinovića te Devet mjeseci (2020.) Josipa Lukića.

Od pet dokumentaraca koji će biti prikazani, prvi je na programu u četvrtak 30. studenog u 19 sati, ihuman Tonje Hessen Schei, u kojem redateljica razgovara s vodećim stručnjacima u industriji AI-ja. Nakon projekcije, održat će se razgovor u kojem će sudjelovati docent na Odsjeku za psihologiju FFZG-a, dizajner videoigara i 2D/3D umjetnik Blaž Rebernjak i kustos Feđa Gavrilović te u ulozi moderatora, filmski kritičar i povjesničar Silvestar Mileta.

Dvije večeri za redom, u petak, 1. prosinca u 19 sati i subotu, 2. prosinca u 21 sat prikazivat će se gejmerski dokumentarac Knit’s Island režijskog trojca Ekiema Barbiera, Guilhema Caussea i Quentina L’helgoualc’ha. Film je dobitnik posebnog priznanja žirija na ovogodišnjem izdanju Subversive Film Festivala, a tematizira virtualizaciju naših života i simulacijske čari multiverzuma. Filmski osvrt koji je za Kulturpunkt napisala Irena Borić, možete pročitati ovdje.

Prije subotnje projekcije Knit’s Islanda, u 19 sati, na programu je njemački dokumentarac Hi, A.I. redateljice Ise Willinger koji preispituje robotsko-ljudske odnose. Možemo li zamisliti suživot i intimnije odnose s umjetnom inteligencijom, konkretno, s humanoidnim robotima?

U nedjelju, 3. prosinca u 19 sati, na programu je Bijelo na bijelom Viere Čákanyove, dokumentarac o antarktičkom videoputovanju na kojem redateljici društvo pravi umjetna inteligencija s kojom raspravlja o filmu i životu. Film se prikazuje u suradnji s KineDokom, a nakon projekcije održat će se online razgovor s redateljicom koji će voditi filmska kritičarka Dina Pokrajac.

Ciklus će u nedjelju, 3. prosinca u 21 sat, zatvoriti osebujni dokumentarac legendarnog redatelja Wernera Herzoga, Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta, koji postavlja pitanje što sanja internet? Herzog donosi priču o virtualnom univerzumu od njegovih početaka do samih rubova podjednakom radoznalošću kao i za mnoge zakutke fizičkog svijeta.

S druge strane, upravo gruba i neizvjesna svakidašnjica samo je dodatno učvrstila potrebu pojedinaca za kreativnim ventilima pri čemu se koncept animacije, kao mjesta svemogućeg, pokazao idealnim utočištem za nekolicinu mladih filmskih zaljubljenika. Kako se doznaje iz razgovora festivalske direktorice Arbe Hatashi i filmskog kritičara Silvestra Milete, ta omanja grupa entuzijasta 2010. godine ujedinila se u zamisli da iz apsolutne nule napravi festival animacije u Peći na sjeverozapadu Kosova. Bez ikakvog organizacijskog iskustva slali su naokolo molbe animatorima ne bi li im ovi ustupili svoje filmove, projicirali ih na improviziranim konstrukcijama u parku, a prvih sedam godina sav festivalski rad bio je isključivo volonterski. Danas Anibar ima reputaciju odgovorne, inovativne i inkluzivne organizacije na međunarodnoj razini, a festival predstavlja jedno od najvećih kulturnih događanja u Kosovu kojem iz godine u godinu raste broj posjetitelja, aktivnosti i filmova.

Selekcija od šest kratkometražnih filmova predstavljenih u Pogonu donijela je zagrebačkoj publici recentnu produkciju nastalu u periodu od 2019. do 2022. godine. S obzirom na opisano stanje kosovske kinematografije, nedostatak animatorske tradicije i činjenicu da su skoro svi prikazani filmovi bili debitantski, svaki pokušaj njihova analiziranja i vrednovanja na razini tehničke izvedbe čini se nepotrebnim i nepravednim, dočim se puno prikladnijim i relevantnijim čini primijetiti kako dijele isti odnos prema izvanfilmskoj stvarnosti. Premda je animacija savršeno podložna za eskapizam, nitko od autora nije dao petama vjetra u novooformljenu utopiju, štoviše, svi se vrlo direktno konfrontiraju s društvenom stvarnošću pri čemu se trokut rat-mentalno zdravlje-patrijarhat našao u srži svih šest priča.

Animacija kao kulturni aktivizam

Prva dva prikazana filma – Oni koji se utapaju drže se za pjenu (2020.) Urtine Hoxhe i Mardhë (2021.) Flake Kokolli –  dolaze iz pera autorica koje se, premda rođene nakon rata, i dalje nose s njegovim sveprisutnim odjecima. Baš zato što se rata ne sjećaju iz osobne vizure, a o njemu stalno slušaju priče prestvarne da bi bile fikcija i prenepojmljive da bi bile stvarnost, animacija im je poslužila kako bi ga upriličile na svoj način. Obje su se pri rekreiranju oslonile na arhivski projekt Oral History Kosovo čija baza sadrži brojne audio-intervjue s građanima koji iz prve ruke pripovijedaju o ratnim traumama, a krajnji narativ oba filma je ratna emigracija sa ženskom figurom u središtu. Hoxhu je najviše nadahnula priča Oli Syle, aktivistice za ženska prava, pri čemu često nezapažen doprinos žena u ratnim vremenima odlučuje odraziti monokromatskim prikazom njezine svakodnevice u Prištini u jeku NATO-vog bombardiranja 1999. godine.

Kao jedinoj ženi u četveročlanoj obitelji, za Oli je (uvjetno rečeno) najsigurnije bilo da napušta kuću, pa je tako rutinski odlazila u nabavku namirnica dok su se ulice na tom putu iz dana u dan transformirale pod teretom bombi. Njezina uloga bila je zaštititi vlastitu obitelj, a to je najbolje mogla zadržavajući privid normalnosti: “Sjećam se da je bio četvrti dan bombardiranja, a bio je i Bajram. Napravila sam svoj uobičajeni bajramski ručak, pozvala muža i sinove za stol. Otvorila sam bocu vina i razveselila ih, natjeravši ih da obećaju da ćemo sljedeći Bajram opet biti u ovoj kući zajedno živi i zdravi. Nije bilo normalno piti vino za Bajram, ali u to vrijeme ništa nije bilo normalno.” Kokollina animacija je pak crpila iz životne situacije Beti Muharremi, žene u kasnim četrdesetima koju su srpske sigurnosne snage s obitelji protjerale iz doma prema graničnom selu Blace. Otkrivajući beskrajan krug okrutnosti na tom pojedinačnom putu, autorica stvara djelo koje zrcali širu sliku iskustava političkih izbjeglica obilježenu učestalom praksom njihove dehumanizacije od strane opresora.

Mentalnom zdravlju bili su posvećeni filmovi dvaju autora – N’korniz (2019.) Gezima Ramizija i Magnet (2022.) Arvana Berisha. Glavni lik N’korniza je običan (malo)građanin koji živi u kolotečini, krajnje je frustriran, konstantno pasivno agresivan, a kava mu je, kao i svakom drugom Kosovaru, neizbježan ritual. Ovom gunđalu nedostaje “klik” u glavi da bi shvatio da se stvari oko njega neće promijeniti ako i sam nije spreman na promjenu. Kako doznajemo iz razgovora, riječ o prvom kosovskom stop-motion filmu (jer ta je tehnika zahtjevnija od ostalih), a u njegovom podtekstu nalazi se kritika onoga što organizacija Anibara proziva kao žarišnu točku protiv koje ustaje; odnosno kako u svom manifestu ističu, misija organizacije je “posvetiti se razbijanju građanske apatije kroz kulturni aktivizam”. I Magnet se da navezati na ovo, ali i još jedno od Anibarovih načela, ono koje potiče da u njihovoj organizaciji filmove stvaraju mladi i da se filmovi stvaraju za mlade. Film je to koji pripovijeda o usamljenom dječaku čija je obitelj hipnotizirana ekranima svojih mobitela dok on kuje veliki plan kako da ih izbavi (je li u tome uspio, zagrebačka publika mogla je saznati na ovogodišnjem Animafestu u konkurenciji filmova za djecu u dobi od 11 do 14 godina). 

Suočavanje s patrijarhalnim nasiljem

Posljednji od tri tematska ugla bio je naročito upečatljiv, a problematizirao je patrijarhat i okoštalost njegovih nakaradnih vrijednosti unutar kosovskog društva kao i krajnje implikacije takvih svjetonazora – rodno uvjetovano nasilje i femicid. Shpija (2022.) Flake Kokolli priča je o fizičkim i imaginarnim granicama koje se priječe između mladih djevojaka i slobode izbora da napuste svoj dom. Kako ih ta četiri zida ne bi zdrobila, one prisilno igraju po pravilima te farse pri čemu utjehu nerijetko traže u stvarima koje ih posramljuju, zarobljavaju i trajno oštećuju. Ako jednom i dobiju priliku za osamostaljenjem, internaliziran osjećaj inferiornosti prati ih poput aveti, naviknute na mrak, one se počinju bojati svjetla. O najtragičnijem ishodu takve situacije pjeva Kona, pjesmu samoukog dua Wonderwaves koji čine Bajram Kafu Kinolli i Shpat Morina, ujedno i autor popratnog animiranog videospota.

Kona je objavljena 8. ožujka 2020. godine kada je postala dio pokliča revoltirane mase u prosvjedu protiv femicida na Kosovu. Prema tadašnjem izvještaju Ženske mreže Kosova, u razdoblju od 2017. do 2020. godine 74 žene ubijene su od strane partnera, pri čemu je sigurno da je ta brojka i veća ako joj pridodamo žene preminule naknadno od posljedica povreda i one koje zbog nasilja život okončaju suicidom. Od tada do 2022. godine (prema podacima koje je iznijela kosovsko-albanska političarka Albulena Haxhiu) ubijeno je još 66 žena, a Kosovo trenutno zgraža svirepost tri najrecentnija slučaja – muž koji sjekirom ubija svoju suprugu u Prištini, samo par dana kasnije bivši muž koji ubija tridesetpetogodišnju trudnicu pred samim porođajem ispred bolnice, te sin koji brutalno ubija svoju majku u Peći. Ove podatke važno je isticati, iznova i stalno. U toj maniri i dvojac iz Wonderwavesa iskoristio je javni prostor, i njemu prijemčivu audiovizualnu formu, ne bi li skrenuo pažnju na to koliko duboko su ukorijenjeni (time još i problematičniji) principi koji dovode do ovakvih raspleta. Kona je ime dobila po prirodnom žućkasto-zeleno pigmentiranom prahu (kod nas poznatijem kao kana ili hena) za kojeg se vjeruje da donosi sreću pa se po običaju nanosi u tri situacije: na vojnika prije odlaska u vojsku ili rat, na životinju koja će se žrtvovati Allahu i na mladu djevojku prije braka. Pročitamo li još jednom zadnju rečenicu, gotovo da ništa drugo ne treba ni reći. Takozvana Noć kane, svojevrsni ekvivalent djevojačke večeri, ceremonija je koja se odvija dan prije vjenčanja, a u kojoj se mladenku ocrtava kanom dok djevojke oko nje pjevaju turske tradicionalne tužaljke ne bi li ju rasplakale (suze, tobože, donose sreću).

Najpoznatiju od tih pjesama, Yüksek yüksek tepelere (u prijevodu Visoko, visoko u brdima), navodno je napisala petnaestogodišnja djevojka Zeynep. Ona se prisilno udala za muškarca čiji dom se nalazio na izoliranu brdu, a koji se s godinama propio i svakodnevno ju tukao dok je ona pjevušila pjesmu u kojoj tuguje za svojim krajem i najbližima koje nije vidjela od udaje. Prema legendi, seoske starješine na kraju su pozvale njezinu obitelj, a za vrijeme njihova posjeta teško bolesna Zeynep je preminula. Kona nastaje kao suvremena obrada ovih pjesama (s izraženim kritičkim odmakom spram njih), a najpotresnije sekvence su one ukomponiranih audiosnimaka gdje majka priča o zlostavljanju svoje ubijene kćeri te one u kojima se u crvenim kapljicama kane (krvi?) ispisuju imena devet žrtava koje dijele istu sudbinu. Osim što poziva na razmišljanje, još važnije, Kona eksplicitno poziva na djelovanje, odnosno ustanak i ujedinjenje svih žena.

Filmska upornost

Prikazani filmovi dio su programske razmjene u kojoj, uz Pogon i Anibar, sudjeluju još kulturni centar Magacin (Beograd), omladinski kulturni centar Abrašević (Mostar) i sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje), a sa svrhom cirkulacije kulturno-umjetničkih djela među organizacijama nezavisne kulture u regiji. Uzevši to u obzir, selekcija filmova čini se višestruko opravdanom s obzirom na to da redom progovaraju o temama nažalost i dalje relevantnima za ove prostore pri čemu ih obrađuju bez ikakva uljepšavanja i peglanja. Uz to, ova programska razmjena teži osnaživanju i povećanju vidljivosti organizacija nezavisne kulture što jednom festivalu marginaliziranog žanra nikada nije na odmak. Premda je Anibar danas relativno (pre)poznat u svijetu filmaša, njegov put do tamo bio je poprilično neuobičajen; nešto kao da su se i sami vodili za savjetom “oni koji se utapaju drže se za pjenu” koji protagonistica Oli dobiva prilikom emigracije u istoimenom filmu. Ta stara izreka u Olinom je slučaju značila da ukoliko se želi domoći inozemstva, pred srpskom se graničnom policijom treba pojaviti nonšalantna, ušminkana i odjevena u najbolju haljinu, a u Anibarovom primjeru pak da i laici, ukoliko pokažu smjelost da se zaogrnu improviziranim platnom i “nažicanim” filmovima, imaju šansu da isto tako uspješno prekorače granicu k međunarodnom statusu.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Filmska čitanka je serija predavanja o filmskim fenomenima uz praktičnu primjenu znanja na produkcijskim radionicama. Treće izdanje programa koji nastaje u organizaciji Kinokluba Zagreb obuhvaća javna predavanja koja će se održati tijekom rujna i listopada 2022. Krovna tema ovogodišnje serije su prizori za pamćenje, a uključit će priloge petero filmologa_inja te filmskih kritičara_ki. Polazište svakog predavanja bit će filmski prizor po izboru predavača_ice, koji će mu se zatim detaljno i analitički posvetiti. 

Predavanja će redom održati Bruno Kragić, Karla Lončar, Leonardo Kovačević, Silvestar Mileta i Leonida Kovač, a odvijat će se svake subote u 19 h u prostorima Kinokluba Zagreb, na Trgu žrtava fašizma 14. Predavanja su besplatna i otvorena za javnost, a nakon svakog uslijedit će diskusija predavača s publikom. Prvo predavanje na rasporedu je u subotu 3. rujna u 19 h, a posljednje 1. listopada 2022. u 19 h. Sva predavanja bit će trajno javno dostupna kao video zapisi te kao tekstovi na službenim stranicama Kinokluba Zagreb.

Predavanja će biti popraćena i kratkom intenzivnom radionicom filmske analize pod vodstvom organizatorice Filmske čitanke Višnje Pentić Vukašinović uz asistenciju Bartola Babića Vukmira.

Prijave za radionicu podijeljenu u dva dijela (Zvuk i Slika) otvorene su do 2. rujna, a za prijavu je potrebno poslati kratki životopis na mail voditeljice.

Više detalja o rasporedu dostupno je na stranicama Kinokluba Zagreb.

Projekt izdavanja filmološkog časopisa Hrvatski filmski ljetopis bio je zajednički pothvat Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatskog društva filmskih kritičara i Filmoteke 16 iz Zagreba, a danas je izdanje Hrvatskog filmskog saveza (sa središtem u Zagrebu). Uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu grada Zagreba, časopis je počeo izlaziti 1995. godine kao tromjesečnik, te je u dvadeset godina tiskano 80 brojeva.

Aktualni ljetno-jesenji dvobroj predstavio je tematski blok o raznolikim licima klasične filmske avangarde: temeljit pregled života, karijere i dalekosežnog utjecaja prvaka nadrealizma Luisa Buñuela, tumačenje ekspresionističke poetike Metropolisa Fritza Langa s posebnim osvrtom na arhitekturu, svjetlo i klasične tekstove Hermanna Bahra, Siegfrieda Kracauera i Rudolfa Kurtza, te osvrt na dva filmova Sergeja Ejzenštejna (Oktobar i Oklopnjača Potemkin), uz naročitu pozornost ulici kao mjestu zbivanja te odnosu pojedinačnog tijela i mase u njezinu prostoru.

Nadolazeći, 84. broj, izlazi sredinom siječnja i donosi tematski blok o filmskom snimanju nastao u suradnji s gostujućim urednikom, akademskim snimateljem i fotografom Jasenkom Rasolom. Među ostalim, temat donosi i studije o znamenitim redateljsko-snimateljskim parovima Godardu i Coutardu te Bergmanu i Nykvistu. U rubrici “Hrvatski film” moći ćete pronaći tekst o ulozi audiovizualnih djela u legitimiranju političkih režima socijalističke Jugoslavije i neovisne Hrvatske, a nadolazeći broj predstavlja i ulomke iz knjige najuglednijeg svjetskog povjesničara animacije Giannalberta Bendazzija o pioniru latinskoameričkog dugometražnog animiranog filma Quirina Cristianija.

Vrijedi spomenuti i da je povodom 20 godina izdavanja Hrvatskog filmskog ljetopisa u subotu, 12. prosinca, na HRT-u 3 emitirano specijalno izdanje emisije Posebni dodaci, u kojoj su filmolozi Nikica Gilić i Hrvoje Turković te filmski kritičari Damir Radić i Silvestar Mileta razgovarali o hrvatskoj filmskoj kritici nekoć, njezinom sadašnjem stanju, te o Hrvatskom filmskom ljetopisu kao jednom od rijetkih tiskanih hrvatskih časopisa namijenjenih filmskoj umjetnosti koji već dva desetljeća objavljuje eseje, studije, recenzije, osvrte s područja filma iz pera kritičara i poznavatelja filma različitih generacija.

Arhivi HFLJ-a (br. 9 do 60) možete besplatno pristupiti ovdje.