Poziv je otvoren za udruge, neformalne inicijative ili umjetničke organizacije koje djeluju u području nezavisne kulture i mladih. Za 26. krug provedbe otvoren je samo jedan poziv na koji se mogu javiti i članice mreže Clubture kao i organizacije/inicijative koje nisu članice mreže. 

Na poziv je moguće prijaviti suradnički projekt (niz od od minimalno tri događanja u tri različita grada ili mjesta, osmišljen s barem jednom partnerskom organizacijom) ili suradničku turneju (jedno događanje koje se realizira u minimalno tri različita grada ili mjesta, osmišljeno s barem dvije partnerske organizacije). Pozivom su raspisane dvije kategorije novčane potpore, prva kategorija iznosi do 3500, a druga do 5000 eura. Ovim sredstvima pokrivaju se putni troškovi, dnevnice, smještaj, honorari, najam i transport opreme te materijali za realizaciju događaja.

Programom se potiče realizacija sadržaja iz područja suvremene umjetnosti i novih umjetničkih praksi, urbane kulture i kulture mladih, novih medija i tehnologije, interdisciplinarnih kulturnih projekata, suvremenih teorija istraživanja, arhitekture i urbanizma, razvoja kulturnih politika i edukacija.

Više detalja o novostima ovogodišnjeg natječaja možete doznati na info radionici koja će se održati u srijedu, 12. studenog u 16 sati putem platforme Google Meets. Za sudjelovanje na radionici potrebna je prijava putem obrasca, najkasnije do 11. studenog u 12 sati.

Puni tekst poziva pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 11. prosinca u 14 sati.

Program Clubture Foruma 23. listopada otvara grupna izložba Zeleni Kôd: Ekologika u AK galeriji. Ovom izložbom predstavljaju se radovi suvremenih multimedijalnih umjetnica i umjetnika, Huga Barangera, Ivane Papić i Kristine Pongrac, čije se prirodno i društveno nasljeđe veže uz ruralne krajobraze i teme poput tehnologije, ekologije i identiteta. Vodstvo izložbom održat će Tanja Špoljar, voditeljica AK galerije. Isti dan u 20:30 održava se projekcija filma Zajedno koji donosi proču o anarhističkom knjižničaru, DJ-u, VJ-ici, veganu-kibernetičaru i starom punkeru s amnezijom koji se susreću u napuštenoj tvornici te osnivaju kolektiv otpora.

U petak, 24. listopada od 10 do 14 sati održat će se Burza ideja, program koji služi za međusobno upoznavanje, predstavljanje rada organizacija i prostora djelovanja te razmjena ideja za aktivnosti, programe i/ili projekte. Isti dan u 18 sati na programu se nalazi javna tribina pod nazivm Kreiranje konflikta: Uvjeti rada i sloboda u suvremenoj kulturi i umjetnosti u Knjižnici Fran Galović. Na tribini sudjeluju Zrinka Džoić, Bojan Koštić, Kornel Šeper i Matija Mrakovčić. Program u petak zaključit će izvedba plesne predstave The Pogo Dolls i dub party.

Subotnji program počinje tematskim razgovorom i strateškim planiranjem u 10 sati, a zatim u 14 slijedi predstavljanje programa urbanog društvenog vrtlarenja pod nazivom Zajednički eko vrtovi ispred Funka. U 16 sati na programu je razgovor o stvaranju pod utjecajim rastućih globalnih i klimatskih promjena pod nazivom Krug iscjeljenja, a u 21 sat program Foruma završava koncertom benda Pips Chips & Videoclips.

Puni raspored možete pronaći ovdje.

Poziv je otvoren za udruge, neformalne inicijative ili umjetničke organizacije koje djeluju u području nezavisne kulture i mladih. Za 25. krug provedbe otvoren je samo jedan poziv na koji se mogu javiti i članice mreže Clubture kao i organizacije/inicijative koje nisu članice mreže. 

Na poziv je moguće prijaviti suradnički projekt (niz od od minimalno tri događanja u tri različita grada ili mjesta, osmišljen s barem jednom partnerskom organizacijom) ili suradničku turneju (jedno događanje koje se realizira u minimalno tri različita grada ili mjesta, osmišljeno s barem dvije partnerske organizacije).

Programom se potiče realizacija sadržaja iz područja suvremene umjetnosti i novih umjetničkih praksi, urbane kulture i kulture mladih, novih medija i tehnologije, interdisciplinarnih kulturnih projekata, suvremenih teorija istraživanja, arhitekture i urbanizma, razvoja kulturnih politika i edukacija.

Prijedlozi sadržaja koji su dominantno vezani za turizam, kulturno-umjetnički amaterizam, kulturnu baštinu i ostale djelatnosti izvan područja nezavisne kulture i umjetnosti neće biti prihvaćeni, odnosno smatrat će se da nisu zadovoljili formalne uvjete poziva.

Više detalja o novostima ovogodišnjeg natječaja možete doznati na info radionici koja će se održati u utorak, 12. studenog putem online platforme Google Meets, a za sudjelovanje je potrebna prethodna prijava preko obrasca do 11. studenog. Više detalja o uvjetima natječaja možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem online prijavnice do 12. prosinca u 14 sati.

S Vesnom Vuković (BLOK), Sanjom Burlović (Attack!) i Tomislavom Medakom (MaMa) razgovaramo o tome što je prethodilo samoj manifestaciji, kako se nezavisna kulturna scena kroz te procese subjektivirala, što se zapravo događalo tih deset dana u Bloku Badel te kako su borbe za adekvatne prostore za kulturu i mlade nastavljene nakon njenog završetka.

Vesna Vuković: Neobično je s odmakom od 17 godina govoriti iz osobne perspektive jer imaš potrebu istovremeno interpretirati iz sadašnjosti. Prije svega treba razgrnuti što su bili važni momenti. Prvo, Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 koji je krenuo 2003. godine kao bitan financijski poticaj i koji je projektno zadao takav tip okupljanja. Upravo taj projektni moment okupljanja scene mi se iz današnje perspektive čini važan. Kao drugo, i jako važno, treba u interpretaciju uvesti i čitav kontekst ranih 2000-ih. Jako je puno kolektiva i organizacija koje danas znamo u kulturnom polju nastalo tih godina. Bilo je puno inicijative, želje za samoorganiziranjem, puno programa, sve je živnulo. Danas je jasno da je nakon šok-terapije 90-ih, nakon izbora 2000. i početka eurointergracijskih procesa zavladao svojevrstan boom upravo NGO-a u kulturi, balon optimizma u kojemu se sve činilo moguće, sve jako privlačno. Sve u čemu danas živimo, projektni tip rada pod kojim lipsavamo, tad nam se nudio kao perspektivna budućnost. 

Pitanje arhive koje se u prepisci otvorilo, odnosno fotografija s manifestacije i ostale dokumentacije jest pitanje toga kako se i u kojim uvjetima radila Operacija:grad, s kojim parama i kojim uloženim radom. U osnovi je sve skupa financijski bilo jako skromno, pa i organizacijski – po broju ljudi, prostora, tehnike – za tako veliku manifestaciju. 

Platforma 9,81 je tih ranih 2000-ih kao studentska formacija eksperimentirala s organiziranjem programa u napuštenim prostorima u kojima se vidio potencijal, uglavnom u bivšim industrijskim pogonima, skladištima, ali i drugim neiskorištenim prostorima, kao što su oni nastali u prometnoj infrastrukturi, ispod nadvožnjaka i slično. Bili su to dominantno muzički programi, a ideja je bila da se prostori koji nisu funkcionalni, najčešće iz razloga deindustrijalizacije, ponude kao odgovor na bujanje programa i rast scene. Onda je u nekom trenutku Platforma pokrenula projekt Nevidljivi Zagreb, odnosno odlučila to i projektno uokviriti. Nevidljivi Zagreb je krenuo ambicioznije, strukturiranije, i u okviru njega je napravljeno minuciozno mapiranje. Ti su prostori viđeni kao idealni za programe nezavisne kulture jer su, prema interpretaciji Marka Sančanina, bili nekontrolirani, a njihova upotreba nedefinirana, dakle kao prostori slobode, najšire rečeno. I te je prostore i programe Sandro Lendler, recimo, odlično fotografirao. Napravljena je i mapa Nevidljivog Zagreba, koja se nudila organizacijama i inicijativama na upotrebu, kao impuls da svoje programe organiziraju upravo na tim lokacijama, ona možda još i postoji negdje, kao što sigurno postoji neki tip reprezentativnije dokumentacije, za razliku od ove dostupne na našem webu. Nisam sudjelovala u svim tim širim i prethodećim procesima pa ne mogu reći koliko je svaki korak bio isplaniran, a koliko je posljedica odgovora na tadašnje konstelacije. Mislim da nije postojao neki mega plan. Tomi će možda znati bolje. Svakako bi Marko Sančanin bio sjajan sugovornik, a posebno bi vrijedno bilo čuti kako danas, s vremenske distance, gleda na taj angažman.

Dakle, to su momenti koji su nezavisnu kulturnu scenu počeli formirati kao kolektivni subjekt. Činjenica je da većina organizacija koja je radila ili tek ulazila na scenu nije imala prostore, a ovi koji su bili na raspolaganju su, kao i danas, neadekvatni, često bez ugovora, pod stalnom prijetnjom izbacivanja i slično. Stoga je prostor bio kritična potreba, a uskoro se kroz angažman određenih aktera i artikulirao kao bitan moment koji može ponuditi solidniju osnovu za jačanje ili pak korak, sad kad gledam izdaleka, prema institucionalizaciji scene. Nije mi to tad bilo razvidno, ali s naknadnom pameti i distancom, da, nazvala bih to pokušajem da se nešto što se zove nezavisna scena u osnovi institucionalizira.

Sanja Burlović: Mi smo 2003. ostali bez prostora u Jedinstvu, koji nam nije ni odgovarao za sve naše potrebe i onda smo išli po gradu i tražili prazne placeve i isto tako nam je Sančo dao mapu, da mi to sve pregledamo i onda smo radili ilegalne partije po svim tim mjestima, i tamo i na Branimirovoj i u Klaonici, u nekoj vili tu negdje u centru grada, preko puta Spara, to je bila, ja mislim, Fina mehanika ili tako nešto. I onda je nastala ta ideja, mislim da je bila Teova, za adekvatne prostore za klubove MaMa, Močvara i Attack!. Tako smo upali zajedno s Kulturnim kapitalom 3000, bila je ta neka šira inicijativa. Sudjelovali smo u svim tim zagovaračkim aktivnostima.

Tomislav Medak: Mislim da je za taj trenutak bitno to što izlazimo iz ’90-ih, perioda potpune marginalizacije alternativne kulture, modernizma, samoorganiziranja u kulturi, kulture u zajednici. Sve te tendencije su bile potisnute na rubove kulturnog sistema u ’90-ima, kojim su dominirali nacionalistički narativ i politički podobni kadrovi, te su u nekoj mjeri preživljavale u okviru antiratnog i ljudskopravaškog pokreta… Ok, Institut Otvoreno društvo je tu osiguravao neke minimalne resurse jednom dijelu te istisnute kulture, em prostorno, em financijskim sredstvima. No, onda se početkom 2000-ih dogodila značajna promjena u kulturnoj politici, između ostalog na razini Ministarstva kulturna vijeća su dobila značajnija sredstva i autonomiju u odlučivanju, puno veću nego što je imaju danas. Tada je nastalo i Vijeće za nove medije, ako se ne varam. Ključan dokument za jačanje autonomije vijeća i restrukturiranje kulturnog sistema bila je Bilježnica Vjerana Zuppe, koja je 2001. objavljena u Zarezu. Zuppa je tada bio u Savjetu SDP-a i tadašnja vlada je napravila neke iskorake u kulturnom sistemu – uključujući dostupnost financijskih sredstava za ono što danas zovemo nezavisna kultura. Na Gradu se isto dogodio značajan iskorak kroz Vijeće za urbanu kulturu te otvaranje sredstava za nezavisne na drugim vijećima. To je bila prva mogućnost da ti marginalizirani akteri pristupe ikakvim javnim sredstvima.

Ali kao što je Vesna rekla, većina inicijativa, organizacija koje su krenule stasati i osamostaljivati se oko 2000, unatoč tim malim pomacima u financiranju, nisu imale pristup prostornim resursima. Multimedijalni institut je imao tu sreću da je proistekao iz internetskog programa Instituta Otvoreno društvo, pa kako je Institut odlučio zatvoriti svoje poslovanje u Hrvatskoj nakon mirne promjene vlasti 2000, odluka je pala da se osamostale programi fondacije. Mi koji ćemo kasnije voditi Multimedijalni institut, počeli smo se 1999. okupljati u Hebrangovoj i s osamostaljenjem te nestankom financijske sigurnosti djelovanja u okviru fondacije organizacija je prešla na nas. U tom procesu osamostaljenja mi smo inzistirali da je bitno da imamo javni prostor, pa je tako fondacija s Prosvjetom detektirala prostor u Preradovićevoj, za koji je kasnije ispostavilo da vlasnički odnosi nisu riješeni, što će izazvati sljedećih 20 godina problema s nestabilnošću boravljenja u tom prostoru. Ali taj prostor je bio značajan resurs, a mi smo bili organizacija kojoj je fokus bio na okupljanju ljudi i inicijativa te mijenjanju konteksta djelovanja za te inicijative, a ne na jednom polju djelovanja. Prostor MaMe bio je od početka otvoren da ga svi slobodno koriste i doista niz inicijativa i organizacija ga je počelo koristiti za svoje interne i javne programe.

Mimo moje uže perpektive otvaranja MaMe, za problematiku nedostupnosti prostora bitni momenti su ulazak AKC Attacka!, URK-a, Kufera i Indoša u Jedinstvo 2000. godine te Salon mladih 2001., koji su kurirali Sunčica Ostoić, Olga Majcen i Jurij Krpan, a Platforma 9,81 izlagala u jednom od paviljona Zagrebačkog velesajma. Dakle, u tom trenutku postoje Močvara, Attack! i MaMa. S pojavom velikog broja novih inicijativa i organizacija, nedostatak prostora za urede, produkciju i prezentaciju postaje jasan i velik problem. S druge strane, 2000. kreće potpuna transformacija prostora firmi uništenih u privatizaciji, između ostalog i Kinematografa. Krajem 1990-ih bankovni sektor je saniran i banke su prodane stranim bankama, s promjenom vlasti dolazi do normalizacije, odnosno sankcije su dokinute i kreće transformacija prostora koji su ostali napušteni nakon ‘90-ih kreditima stranih banaka. Kreće rasprodaja prostora i njihova brza komercijalizacija i izgradnja. 

Platforma 9,81 tada započinje mapirati Nevidljivi Zagreb – te napuštene prostore. Tad su jezgro Platforme 9,81 činili Miranda Veljačić, Dinko Peračić, koji će kasnije biti splitska organizacija Platforme 9,81, te Marko Sančanin i Damir Blažević. I oni kreću, kao što je Vesna rekla, organizirati programe po napuštenim prostorima. Uglavnom su to bila muzička događanja, ali BADco. je, recimo, igrao Rebro kao zeleni zidovi sa Sanjom Iveković kao gošćom u Nadi Dimić, na 3., 4. katu zgrade na Branimirovoj. 

Iz sve veće potrebe za prostorom i vidljive transformacije, nestajanja prostora koji bi mogli biti za javne potrebe kao što je kultura, kristalizirao se pritisak na Grad Zagreb koji je u tim privatizacijskim procesima postao vlasnik značajnog dijela industrijskih prostora koji su zbog kasnog rasta grada uglavnom bili smješteni u širem centru uz trasu željeznice, prostora kao što su Klaonica, Badel, Paromlin i Uljara.

Zašto je baš Badel odabran za manifestaciju?

Vesna Vuković: Badel je odabran kao jedna od lokacija iz te Platformine mape. Bilo je i drugih opcija, Klaonica u Heinzelovoj je bila jedan od njih, no ona je vjerojatno bila prevelika… I Tvornica ulja, isto kao jedan od mogućih prostora. I tvornica Nada Dimić je bila na popisu…

Sanja Burlović: Mislim da je Badel odabran zato što je po infrastrukturi bio dovoljno velik da se svi tamo smjestimo, a bila je i neka inicijativa da se prema Gradu ide da se taj prostor da nezavisnoj kulturi. On je u centru i bolji je od Klaonice.

Tomislav Medak: Badel je zapravo napušten 1985. kada tvornica izlazi iz prostora na Kvatriću. Neki prvotni plan Grada Zagreba, prema urbanističkom planu uređenja, bio je da se zgrada Pjenice pretvori u kazalište. Onda su Boris Bakal i Ognjen Baban poslali prijedlog da se to pretvori u multimedijalni kulturni centar. Tada je Sekcija za kulturu, fizičku i tehničku kulturu Općinske konferencije Medveščak prihvatila prijedlog te namjene. Prijedlog je bio da se prostor krene koristiti odmah uz minimalno uređenje, te da se po realizaciji tromjesečnog “pilot programa” krene u cjelovitije uređenje u skladu s potrebama. U 1990. MONTAЖ$TROJ je izveo svoju prvu predstavu Vatrotehna u Badelu, a nakon toga, ako se ne varam, prostor više nije bio korišten i u 2000-ima je postao u velikom dijelu ruševan.

Nisam bio dio te odluke, ali pretpostavljam da je Badel odabran kao pogodan prostor zbog centralne lokacije i što je u bloku više objekata. Grad kao vlasnik dao je dopuštenje za korištenje prostora za Operaciju:grad i tadašnji gradonačelnik Milan Bandić dao je obećanje prilikom samog otvorenja, vidjevši neočekivanu masu ljudi, da će Badel postati prostor javne namjene, prostor za kulturu i mlade.

Koje su još konstelacije, prilike, utjecale na umrežavanje i stvaranje šire platforme organizacija u kulturi?

Tomislav Medak: Čini mi se zanimljivo spomenuti da se 2002. osniva savez udruga Klubtura i započinje programsko povezivanje, odnosno razmjena programa među organizacijama nezavisne kulture diljem Hrvatske, kao i podrška njihovom organizacijskom kapacitiranju. I onda se 2004. događa taj moment – HDZ se vraća na vlast, Biškupić preuzima Ministarstvo, izrađuje se novi Zakon o kulturnim vijećima kojim je ukinuta njihova autonomija odlučivanja o sredstvima, a ukidaju se vijeća za arhitekturu i nove medije. Prvo su uspjeli ukinuti, drugo nisu. Klubtura preko noći organizira protest u Ministarstvu okupivši 70-ak organizacija iz čitave Hrvatske. U tom trenutku mislim da su svi shvatili vrijednost moći kolektivnog djelovanja i da je to, u budućoj perspektivi, bio ekstremno važan subjektivirajući moment.

Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 je nastao malo kasnije. Projekt Relations, koji je pokrenuo Kulturstiftung des Bundes, i Erste fondacija pozvale su nekoliko ljudi iz kruga nezavisne kulture u Zagrebu da predlože neki program za financiranje. Slijedeći to iskustvo suradnje kroz Klubturu odlučilo se da se sredstva usmjere u program suradnji u koji su se okupili Centar za dramsku umjetnost (CDU), Što, kako i za koga / WHW, Platforma 9,81 i Multimedijalni institut. U drugom ciklusu pridružili su se BLOK, Kontejner, Bacači sjenki i Community Art. Community Art, projekt Aleksandra Ilića i Ivane Keser, više ne postoji. Uglavnom, program je rađen od 2003. do 2006. i fokus je bio na razvijanju interdisciplinarnih ili transdisciplinarnih suradnji među različitim područjima djelovanja uključenih organizacija.

Poučeni iskustvom s Ministarstvom, u sklopu Zagreba – Kulturnog kapitala Evrope 3000 je napravljen i kolosijek aktivnosti na kojem se radilo na kulturnim politikama. S obzirom da su partneri bili osam većih organizacija nezavisne kulture u Zagrebu, htjelo se iskoristiti taj spoj različitih područja i društvenog značaja, da se mijenja kontekst djelovanja nezavisne kulture. Taj kolosijek se zvao policy forum. U sklopu policy foruma je organizirano nekoliko događanja koja su prethodili Operaciji:grad, ali su bili važni za njegove ciljeve i svrhu. U proljeće 2005. organizirane su tri tribine u HND-u. Prva je bila o nezavisnoj kulturi u kulturnoj politici Grada Zagreba, druga je bila o prostorima za nezavisnu kulturu i mlade i treća je bila o položaju nezavisne kulture nakon lokalnih izbora, koja je održana neposredno prije njih. Za tu tribinu je pripremljena Deklaracija “Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreba” koja je sadržavala devet konkretnih mjera, uključujući rješavanje dostupnosti prostora, višegodišnje financiranje, donošenje strategije za mlade te dodatna sredstva u rebalansu nakon izbora. Tada se tražilo od političkih stranaka da to potpišu. Na tribini su sudjelovali Milan Bandić ispred SDP-a, Dorica Nikolić ispred HDZ-a, Vesna Pusić ispred HNS-a i Toni Vidan ispred Zelenih za Zagreb. U dotadašnjoj koaliciji SDP-a i HNS-a Andrea Zlatar i Vladimir Stojsavljević su vodili kulturu, Stojsavljević kao pročelnik Ureda, a Zlatar kao savjetnica gradonačelnika za kulturu.

Možda je bitan još jedan moment. Klubtura je u određenoj mjeri proizašla iz toga da je Ured za udruge tražio od Multimedijalnog instituta da pomogne u izradi Nacionalne strategije za mlade. Tada je napravljeno mapiranje, ali ujedno i povezivanje s organizacijama mladih. Taj program se zvao, ako se ne varam, “Uključi se” i Multimedijalni je radio kampanju za izradu nacionalne strategije, odnosno za participaciju mladih u njenoj izradi… Tada su postavljeni počeci suradnje s organizacijama mladih. Mreža mladih Hrvatske osniva se tek 2003, ali mislim da je to bio katalizirajući moment da se osnuje krovna organizacija mladih i da joj se pokuša dati progresivno usmjerenje. Prvi predsjednik Mreže bio je Tomislav Tomašević, nakon njega Emina Bužinkić…

Te 2005. već je dakle izgrađeno zajedništvo između nezavisne kulture i organizacija mladih. Zato i Deklaracija ima te dvije stavke. I naše organizacije su bile organizacije koje su radile programe za mlade i u njima su radili su mladi.

Sanja Burlović: Tad smo još svi spadali u tu skupinu mladih.

Vesna Vuković: Nije nevažno reći, UrbanFestival je tada bio jedini BLOK-ov program, BLOK je – za razliku od drugih spomenutih – bio organizacija u povojima, doslovno, bez zaposlenih i bez vlastitog prostora. Krenuvši od ideje umjetničkih intervencija u javnim prostorima radno smo se počeli interesirati za procese koji ga grade i razgrađuju. S Platformom 9,81, odnosno sa Sančom, surađivale smo od 2002. kad smo u okviru UrbanFestivala organizirali program Džungla na asfaltu, autobusnu turu po bivšim industrijskim prostorima i seriju predavanja, pa opet 2003. na UF-u izvedbom/koreografijom slijepih izvođača u shopping centru, a onda i na izložbi u Galeriji Nova, koja se zvala Nevidljivi Zagreb: Kabinet čuda. Nešto i pretenciozno i smiješno istovremeno. I tu smo zavrtili priču da ćemo sljedeći UrbanFestival provući kroz mapu tzv. Nevidljivog Zagreba, da ćemo raditi intervencije i program na tim točkama. Tako je i BLOK ušao u projekt Kulturni kapital. Kako sam već spomenula, u organizaciji tad nije bilo zaposlenih, sve smo radili na bazi entuzijazma i povremenih honorara. U svakom slučaju, egzistenciju smo osiguravale većinom drugdje, ne na sceni, a živjele još uvijek studentski. 

Tomislav Medak: Operaciji:grad prethodila je još akcija, odnosno performans, 10. svibnja 2005. kad smo nominalno otvorili Centar za nezavisnu kulturu i mlade Gorica. Tada je održana konferencija za medije, govorili smo Tomašević, Višnić i ja te je bio umjetnički program, Željko Zorica Šiš je postavio ploču dr. H. C. Zabludovskom kojim je evociran pristanak gradskih vlasti još daleke 1986. da se osnuje kulturni centar, a napravljen je i kulturni program u kojem su nastupili Pravdan Devlahović sa segmentom iz predstave Walk This Way, Eks scena sa svojim nastupima, Zli bubnjari, Pytzek i Attackovi DJ-i… Mislim da je bilo usred dana.

Sanja Burlović: Da, usred dana je bilo. Vrki se obukao u Godzillu, imali smo iskaširanu Godzillu, to je bila Godzilla kulture.

Kako protječu pripreme za samu manifestaciju i koje biste ključne momente izdvojili?

Vesna Vuković: Traži se dozvola, čisti se prostor. Nije to bio mali problem, tamo je bilo jako puno krupnog otpada za koji ti doslovce treba bager. Bilo je puno priprema, trebalo je osposobiti struju, osigurati zaštitu. Badel je, naime, jako opasna zgrada, u njoj je raslo stablo. U svakom slučaju, bilo je jako puno pripremnog posla i onda slaganja programa, gdje će što ići, u koji prostor, s kojim resursima…

Tomislav Medak: Prvo je bio razgovor s organizacijama jer nisu samo organizacije Zagreba – Kulturnog kapitala 3000 sudjelovale nego čitav niz…

Vesna Vuković: 26 organizacija.

Tomislav Medak: Više-manje svi koji su imali koliko-toliko kontinuirano djelovali, da ih se moglo detektirati.

Vesna Vuković:Trebalo je prikupiti programske zahtjeve, kome što treba, tehnički i organizacijski, to je bio desetodnevni program, i to od jutra do mraka. Radilo se cijelo ljeto.

Tomislav Medak: Operacija:grad je završila 17. rujna. Bilo je vruće ljeto, predzadnji dan je krenula kiša i postalo odjednom hladno, ali baš je bila žega…

Vesna Vuković: Emina Višnić je koordinirala cijeli projekt, a koordinaciju programa, sa svim uključenim organizacijama i akterima, radila je Dea Vidović. To je, inače i na ovom mjestu zanimljivo istaknuti, ujedno i početak portala Kulturpunkt.hr. Kulturpunkt je rođen u Operaciji:grad.

Tomislav Medak: Što ste imali od programa? Je li zanimljivo da prođemo programe?

Sanja Burlović: Sjećam se da mi je Emina rekla u petom mjesecu: “Ajde, dajte program za 9. mjesec, za Operaciju:grad.” Ja gledam, ono, kako ću ti sad dat program? Što god da ih pitam, moju ekipu, to sigurno neće biti tako u 9. mjesecu. I tako je i bilo. Predala sam program za katalog i mi jesmo napravili program, ali potpuno neki drugi, smislili smo nešto novo. Tako smo tada funkcionirali. Nismo mogli pet mjeseci unaprijed osigurati program, sad to sve ide glatko, ali tada je bilo, kao – “kaj si ti normalna, Sanjice?”

Vesna Vuković: BLOK je, već sam rekla, programski sudjelovao UrbanFestivalom. Čitav se Festival te godine smjestio u okvire Operacije:grad i koncentrirao u tih deset dana, nakon što smo dvije godine program provodili u više segmenata i kroz duži period godine. Tematski se fokusirao na pitanje deindustrijalizacije, transformacije industrijskih prostora, radnih migracija. Program je obuhvaćao audio vodič kroz Badel i Goricu, produkciju talijanske grupe F.lli Fortuna, nastalu kroz arhivsko istraživanje kompleksa, zatim nekoliko (audio-vizualnih) instalacija: Kristine Björk i Magnusa Helgasona, Ane Hušman, Lare Mamule, Emmanuelle Rapin i Veljka Vidaka, Patricka Fontana… Pa interaktivni mural Painting by Numbers, američke grupe skvotera The Amaterus, koji su od nađenih materijala izradili različite DIY alatke za slikanje. Bacači Sjenki su sudjelovali s prvom izvedbom Ex-pozicije… Londonski kolektiv Collective CREative Dissent izgradio je svojevrsnu protu-akademiju, ambijent za diskusije, happeninge, čitaonicu i druženje…

Tomislav Medak: Multimedijalni je imao više programa u sklopu Operacije:grad. Jedan se zvao OutInOpen koji je tematizirao odnos tehnologije i javnosti i u sklopu njega smo imali dva programa – piratska televizija Telestreet ZG koju su organizirali aktivisti iz Italije i Austrije i dva-tri dana su emitirali piratski program iz Badela. Radionica je bila negdje u prostoru na vrhu Pjenice. Također instalacija austrijskog kolektiva Time’s Up. U sklopu programa pxlflx projekciju i predavanje su imali Pirate Cinema. A radili smo i predavanje Alexa Demirovića koje je držao u prostoru gdje je WHW imao izložbu…

Vesna Vuković: Nisam sigurna da je bio u prostoru izložbe jer je on bio zauzet stolicama, takav je bio postav… Sjećam se samo da se morala katedra dofurati…

Tomislav Medak: Da, Petar je inzistirao na…

Vesna Vuković: Alex Demirović, u toj derutnoj prostoriji, za katedrom i nas pet ispred…

Tomislav Medak: Najveći dio programa je bio festival Touch Me, kurirao sam to s Kontejnerom, festival bio-umjetnosti i body arta i on je zauzimao jedan kat Pjenice. Marta de Menzes, Joe Davis, Zoran Todorović i Will Linn su imali instalacije. Labrovićev reality TV s ovcama je bio iza Pjenice, a Tissue Art and Culture je imao svoj brod za spašavanje i biološki laboratorij ispred Pjenice. Marnix de Nijs je imao performans, kao i Stahl Stenslie, ali njegov performans s bolničkim krevetima bio je u jednom od ulaznih paviljona. Bila je i poveća popratna konferencija…

Sanja Burlović: Mi smo imali izložbu Komikaza, koncert Antenata i Stillnessa i mislim da su bili Mikrofonija i Pasi, ali se ne mogu sjetiti, moguće da jesu. Imali smo kuhanje reciklirane hrane svaki dan. Imali smo neke grafitere i, to se sjećam, imali smo tematsku večer s dress kodom, večer Kocke gdje su se igrale društvene igre, ali su se svi morali obući kao Havana Club. Jednu smo večer imali dress kod kao u vrijeme prohibicije i bila je takva muzika. Možda je čak Mario Kovač puštao tu muziku iz ’20-ih. Trance party smo napravili u Klaonici, i dub, imali smo dva flora tamo.

Tomislav Medak: Meni je od ta dva tjedna ostalo u sjećanju da je bilo iznimno intenzivno. Rad do otvorenja je bio mukotrpan, a onda smo imali brdo programa, stalno se radilo logistiku plus vođenja kroz izložbu. Imam dojam da je bilo puno posjetitelja, ali naprosto je bilo puno ljudi i oko samog događanja. Otvorenje je fakat bilo dobro, čitav taj središnji prostor je bio zapunjen…

Vesna Vuković: Unatoč mukotrpnim pripremama i radu na organizaciji, za takav tip programa trajalo je relativno kratko, i bilo je kontrolirano, ali svejedno su počele i organski nicati neke stvari. Tako smo imali čitalačku grupu, zatim buvljak, pomalo ljudi su dolazili tamo provoditi vrijeme, družiti se, sretati… Imam, recimo, fotografiju Tomislava Gotovca koji usred dana sjedi u dvorištu, možda čita novine, ali kao da spava…

Sanja Burlović: I ekipa misli da je performans, a on je samo zaspao.

Tomislav Medak: Partiji u Klaonici su bili dupkom puni. Znam da je BADco. htio odigrati Deleted Messages na Confusionovom partiju. Bio je to najuzaludniji pokušaj ikada, najgluplja zamisao.

Sanja Burlović: A, ne zezaj! Vi ste usred partija mislili imati neki performans?

Tomislav Medak: Da, da. Zato što se taj performans odvija kao koreografija među ljudima koji se kreću i prethodno smo ga igrali u industrijskim prostorima, iznimno u kazalištima. I mi smo krenuli to izvoditi kasno navečer, imali smo i projekciju te neke druge elemente predstave, ali ekipa je krenula plesati s nama i onda više nije bilo izvedbe… Tako da, naša izvedba je bila samo poziv za još veći kaos…

Sanja Burlović: Pa vi ste zapravo animatori, mogla bih vas zvati…

Tomislav Medak: U Badelu je bilo dosta projekcijskih programa, svi festivali – HRFF i RAF, bili su tu i razni programi – CDU i Ekscena… stvarno je bio presjek svega što se tada dešavalo na sceni.

Vesna Vuković: Sjećam se da se u nekom trenutku poveo razgovor, presječen je odmah, ali bila je ideja da se ostane u prostoru i nakon manifestacije. Dakle, da bude akcija u punom smislu riječi, a ne samo simbolička demonstracija.

Sanja Burlović: Evo, ja sam bila za okupaciju…

Vesna Vuković: Nažalost, većina je bila protiv toga…

Sanja Burlović: Zato što bi odgovornost bila na onima koji su dobili dozvolu. Nismo htjeli stavljati u neugodnu poziciju nekog drugog, iako je dozvola trajala do tada, a mi ostajemo od tada. No, ako ostajemo, tko će preuzeti odgovornost za to, to je sad bio drugi proces. Ipak smo odustali.

Vesna Vuković: Neko komešanje je nastalo, i ta situacija nije bila nezanimljiva, meni barem. Otvorio se neki prostor izvan planiranih okvira, a iz sudjelovanja uključenih.

Sanja Burlović: A, šteta, zato što je to bila užasno dobra prilika.

Vesna Vuković: Ja isto mislim da je šteta.

Kako se razvijaju stvari nakon same manifestacije u rujnu 2005.?

Tomislav Medak: Nakon Operacije:grad ostalo je obećanje da će se prostor izdvojiti za javnu namjenu. Krenulo se u proces programiranja i predlaganja što bi Badel mogao biti, kako bi trebao funkcionirati, kao resursni centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao javni prostor. Pokreće se Savez za centar za nezavisnu kulturu. Tada je artikulirana ideja polilokacijskog centra, kako ne bi uključivao samo Badel nego više prostora, Paromlin, Klaonicu, Uljaru. U studenom smo gledali i napušteno Kino Kalnik na Črnomercu. Međutim, do kraja godine Grad je započeo s preuređenjem manjih zgrada u kompleksu Badela, tamo su došli dućani sa sanitarijama, i to je, zapravo, bio triger za proteste.

Prva protestna akcija bila za Salon mladih, to je svibanj 2006. – prekriženi Bandić. Za taj Salon mladih PR-ovci su napravili neku kampanju gdje su uzeli Bandićevu osobnu i prekrižili njegov datum rođenja, implicirajući da je prestar za Salon mladih. To je bila njihova PR ideja, a onda smo te elemente reaproprirali: potcrtavajući da gradska vlast s Milanom Bandićem na čelu s jedne strane ništa ne želi napraviti za mlade, a s druge strane se promovira kroz njih. Napravila se akcija preljepljivanja plakata po čitavom gradu i to je, zapravo, bio početak antagonizacije.

I onda, najesen 2006. već preko nekih ljudi dolaze informacije oko projekta Cvjetni i 2007. kreće konfrontacija oko prostornih politika s Gradom. Tada se dogodila odmazda time da su nam svima na Gradu smanjena sredstva, a najviše, ako se ne varam, BLOK-u. Ok, nakon toga je došla 2008. koja je bila financijski rez za sve. Godinu dana kasnije, ako se ne varam, Močvara je došla u situaciju da ju tjeraju van… Sljedeći korak je bio privremena okupacija Jedinstva, kao privremenog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Tamo se održao festivalski program i tu se otvorio simbolički i konkretan prostor za artikulaciju toga što će biti Pogon i pritisak na gradsku vlast koji je dolazio od šire društvene mobilizacije oko prostornih politika u sklopu Prava na grad. Primjerice, Mreža mladih Hrvatske je imala jedan protest na Cvjetnom trgu, isto oko prostora, tema je bila Kino Zagreb. A u nekom trenutku napravljena je kampanja s billboard plakatima – Totalna rasprodaja i industrijskim prostorima koji su bili u pripremi za transformaciju.

Teško mi je iščitati motive druge strane, ali mislim da je zbog pritiska na tu prostornu priču, oko Cvjetnog i tako dalje, kad postaje jasno da od tih mobilizacija postoji politička opasnost, oni odlučuju dati sceni prostor Jedinstva. Sad, možda bi Ljuština gledao to drugačije, on bi paternalistički rekao, “Pa to sam ja i htio… Tako smo mi OKC osnovali”.

Sanja Burlović: To je bilo pred izbore pa su ipak pristali da to bude centar za nezavisnu kulturu i mlade, da će to biti javno-civilno partnerstvo.

Možete li podvući crtu pod manifestaciju i događanja oko nje, iz današnje perspektive?

Vesna Vuković: Uz sve uvodno naznačene kontekstualne momente, a i iz svega što je Tomi govorio, mislim da se već od toga trenutka događa neki tip profesionalizacije. Projekti, projektno financiranje, ljudi zaista vide svoje radno mjesto i svoj profesionalni razvoj u organizacijama civilnoga društva u kulturi. Za tako što ranije nije bilo prilike, ali – kako će se vrlo brzo pokazati – ta je prilika bila dosta nesretna. U tom momentu silnog stasanja organizacija čini se da one imaju perspektivu razvoja, u svakom slučaju one su mjesto gdje se može raditi, pa i zaposliti nakon studija. Nije to nebitno, ni u osobnom niti u strukturnom pogledu.

Tomislav Medak: Da, mislim da je u tom smislu potpuno drugačiji kontekst…

Vesna Vuković: Recimo, kao mentalna proba: pokušajmo to sve ponoviti sad. Neće se dogoditi zato što mladi ne žele na taj način raditi…

Sanja Burlović: Za ništa da bi dobili nešto.

Vesna Vuković: Tako je.

Tomislav Medak: Također i u smislu da već puno toga postoji u kulturi, što je djelomično nastalo protekla dva desetljeća… Drugo, više nema velike nezaposlenosti kakva je bila tada, bilo je malo prilika za zapošljavanje. Treće, institucije su u 2000-ima bile kontinuitet ‘90-ih. Tako da, ne znam je li naša generacija imala uopće neku drugu priliku, svi smo pomalo marginalci.

Vesna Vuković: Pa, nije. Mislim da većinom nije imala drugu priliku. I atmosfera je bila takva, zaista je u pitanju svojevrsni balon, svakako neki tip iluzije koja se stvorila i koja je bila poticajna. Povijest će pokazati koliko dugoročno korisna ili štetna.

Tomislav Medak: Zapravo, mislim da je bilo djelomično bitno i to da je 2002. osnovana Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. To je omogućilo širem civilnodruštvenom sektoru, pa onda i u kulturi da donekle stabilizira funkcioniranje, ali te prve godine su bile baš iznimno teške. Mi smo imali cyber café u MaMi, pa smo od toga imali prihode od kojih smo mogli platiti naše suradnike. Vedran Gulin i Marcell Mars imali su i svoju firmu čija su sredstva podupirala njihov rad, ali i rad organizacije. Sva projektna sredstva su trošena na projekte, više od toga je rijetko preostajalo. Baš je bila bijeda. Čini mi se da je danas kontekst drugačiji, i prostora je puno više i neki su više komercijalni…

Vesna Vuković: Da, perspektive su drugačije. Danas perspektiva razvoja unutar polja više ne postoji i puno je kratkoročnije planiranje i poimanje svega – života, vezivanja, privrženosti stvarima, struktura osjećaja se jako promijenila. Perspektive su danas mračnije, ali su i realističnije jer je materijalna baza konačno dobila na važnosti. To, naime, otvara prostor za drugačije organiziranje.

Sanja Burlović: Naša ekipa, mlađi ljudi, jednostavno ne znaju kako je raditi bez da imaš prostor. Oni su došli na gotovo, na prostor, na razglas, na sve. Nisu jednostavno svjesni toga što smo morali sve napraviti da bi dobili taj prostor, da bi mogli normalno funkcionirati i raditi, gdje sami odlučujemo… Koja je, zapravo, razlika između tada i sada? Na primjer, mi smo cijelu tehniku, cijelu produkciju, odrađivali volonterski – i ljudi koji su smišljali što ćemo raditi i svi koji su radili. Danas se to promijenilo, promijenili su se stavovi. U Attacku imamo taj moment da se neke stvari odrade volonterski, ali ne znam kako drugdje ljudi funkcioniraju, kad je neki povod za djelovanje, traže li se honorari. Kad su nas zvali da sudjelujemo u nečem širem, nikad nismo razmišljali o tome koliko ćemo dobiti novaca za to. Nama je bilo važno sudjelovati. I nama je to bila super prilika da pokažemo što bi sve radili u prostoru da ga i dalje imamo. 

Tradicionalni ili klasični kulturni centri nastali su u svrhu demokratizacije kulture – razvoja lokalne kulture, individualnog i kolektivnog stvaralaštva i konzumacije kulture usmjerene ka jačanju lokalne zajednice i unapređenju kvalitete života pojedinca. Društveno-kulturni centri kao noviji oblici centara, decentralizaciju vide primarno kroz paradigmu kulturne demokracije čija je temeljna svrha osigurati da svi imaju ne samo pristup kulturi i njenim sadržajima, nego da mogu aktivno sudjelovati u kulturi i kulturno-umjetnički se izražavati. 

Smjernice za javne politike obuhvaćaju šest područja i za svako od njih otvoreno je javno savjetovanje sa zainteresiranom širom javnosti.

Smjernica za razvoj financiranja i diversifikacije sredstava fokusirana je na društveno-kulturne centre koji primjenjuju sudioničko upravljanje te predlaže stvaranje poticajnog okruženja za njihov održivi razvoj, unapređenje institucionalne, infrastrukturne i programske potpore te unapređenje kapaciteta aktera uključenih u takav tip upravljanja. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj kulturnih i društveno-kulturnih centara u zajednici usredotočena je na razvoj zajednice i pravo na kulturu, sudjelovanje u kulturi, kulturnu raznolikost i socijalnu inkluzivnost te predlaže, među ostalim, da se lokalna zajednica uključi u razvoj, provedbu i evaluaciju lokalnih kulturnih politika te u rad (upravljanje i programiranje) kulturnih i društvenokulturnih centara kroz osnivanje različitih tijela (programskih, savjetodavnih, upravljačkih i slično). Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj lokalne kulturne infrastrukture i korištenje prostornih resursa kulturne baštine zalaže se za evidenciju i inventarizaciju prostorne infrastrukture za kulturnu namjenu mješovitog tipa (ciljano za društveno-kulturne centre) i objekata kulturne baštine, a predlaže uređenje imovinsko-pravnog statusa tih prostora, unapređenje sustava izrade planova i programa korištenja i upravljanja tom infrastrukturom, prilagodbu postojećih zakona i procedura upravljanja prostorom i kulturnim dobrima, te prenamjenu i revitalizaciju zapuštenih objekata kulturne baštine koja neće odgovarati samo na potrebe turizma i komercijalnih djelatnosti. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj centara u manjim zajednicama zalaže se, prvenstveno, za mapiranje i istraživanje domova kulture i njihovih resursa u manjim sredinama, ulaganje u održavanje i budući održivi razvoj postojećih kulturnih i društveno-kulturnih centara te prepoznavanje njihove važnosti od strane regionalnih i lokalnih kulturnih politika te otvaranje posebnih linija financiranja za te potrebe, kao i provoditi međusektorsku suradnju javnih politika u području održavanja i razvoja kulturnih centara u manjim sredinama. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za unapređenje policy i zakonodavnog okvira za društveno-kulturne centre predlaže stvaranje poticajnog normativnog okruženja za razvoj DKC-a, prepoznavanje uloge DKC-a kao vitalnih stupova kulturnog, umjetničkog i društvenog života lokalne zajednice, unapređenje institucionalnog statusa DKC-a na nacionalnoj razini te jačanje kapaciteta civilnih i javnih aktera za civilno-javna partnerstva. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj zelene komponente u društveno-kulturnim centrima predlaže, među ostalim, osiguranje sredstava za energetsku obnovu zgrada i podizanje kapaciteta civilnih i društvenih aktera za razumijevanje i uključivanje u te, u hrvatskom okruženju relativno nove teme. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju. 

Javno online savjetovanje otvoreno je do 15. rujna.

Tribina će se održati u četvrtak, 6. srpnja u 19 sati u privremenom prostoru društveno kulturnog centra u Karlovcu, u zgradi Hrvatske pošte, Matice hrvatske 4 (3. kat).

Na tribini će gradonačelnik Damir Mandić upoznati prisutne sa stanjem radova na obnovi zgrade Hrvatskog doma i daljnjim namjerama Grada Karlovca u smjeru uređenja objekta dok će voditeljica projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti, Ana Abramović iz Saveza udruga Klubtura, i voditeljica provedbe aktivnosti strukturiranog dijaloga, Mirela Travar iz Operacije grad, predstaviti smjernice za razvoj kulturne politike vezane za infrastrukturu za kulturu i društvene aktivnosti.

Više o smjernicama za razvoj kulturne politike vezane za infrastrukturu za kulturu i društvene aktivnosti potražite u tekstu Hane Sirovice.

Tribina se provodi u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt provodi Savez udruga Klubtura u partnerstvu s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Institutom za razvoj i međunarodne odnose, Savezom udruga Kaoperativa, Platformom Doma mladih, Art radionicom Lazareti, Savezom udruga Molekula, Savezom udruga Rojca, Kurziv – Platformom za pitanja kulture, medija i društva, Savezom udruga Operacija grad, Platformom za Društveni centar Čakovec, udrugom Drugo more. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u okviru operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali.

Prema priopćenju s okruglog stola, predstavnici Vlade, Helena Baus iz Ureda za udruge i Nemanja Relić iz Ureda potpredsjednice Vlade RH, usuglasili su se sa svima prisutnima o važnosti donošenja novog strateškog dokumenta za civilno društvo. Beus je napomenula da je Ured za udruge Vlade RH krenuo sa sastancima radnih skupina i uskoro nastavlja s radom podskupina. Na postavljena pitanja o odgovornosti za uskoro sedmogodišnji izostanak važećeg Nacionalnog plana, Beus je odgovorila pozivajući se na određene objektivne razloge, poput usklađivanja metodologije sukladno Zakonu o strateškom planiranju. Također je poručila kako bi novi Nacionalni plan prema aktualnom hodogramu trebao biti donesen u svibnju 2023. godine. Relić je pak napomenuo kako je Vladi stalo da Nacionalni plan postoji te da je on bitan: “Jako je važno da plan bude aktualan i provediv. Ohrabrujućim smatramo to da se počelo intenzivnije raditi na njegovom donošenju.”

S druge strane, Željka Rajković iz Udruge Biom i zamjenica članice u Radnoj skupini za izradu Nacionalnog plana iskazala je nezadovoljstvo jer se čini kako ne postoji pretjerana volja državne uprave za donošenjem i usvajanjem novog strateškog dokumenta. “Cijeli proces  ovisi o angažmanu civilnog društva, a nedostaje to da se organizacije civilnog društvo doživljava kao partnere”, zaključila je Rajković te dodala “Zar smo još u fazi stvaranja poticajnog okruženja? Zar ga ne bi već trebali imati i unapređivati?”. Slično je napomenula i Željka Leljak Gracin iz Zelene akcije, članica Savjeta za razvoj civilnog društva, istaknuvši kako je već to što Nacionalni plan ne postoji dovoljan dokaz da u Hrvatskoj nemamo poticajno okruženje za razvoj civilnog društva.

Sara Lalić iz Centra za mirovne studije, zamjenica člana Savjeta za razvoj civilnoga društva, podsjetila je da bi javne politike trebale služiti tome da vladajući shvate koji su vitalni interesi društva u kojem živimo: “Ako smo demokratsko društvo, trebali bi znati da je civilno društvo jedno od stupova razvoja društva i zajednice.” Lalić je također istaknula da civilno društvo danas ima ogromnih problema s financiranjem, da komentari organizacija civilnog društva ne ulaze u nove zakone i dokumente te ponovila da je institucionalni okvir koji imamo zadnjih godina propao. “Nacionalni plan trebao bi prepoznati te osnovne probleme s kojima se civilno društvo susreće kako bi se ono moglo razvijati. Nužno je adresirati probleme na koje nailaze organizacije civilnog društva koje pružaju usluge i vitalne su za određene ranjive skupine ljudi te organizacije koji sudjeluju u policy procesima i monitoriraju rad nadležnih službi”, zaključila je Lalić.

Snimku čitave rasprave možete pogledati ovdje.

Potaknuti ovim vrlo zabrinjavajućim, premda očekivanim znacima, Savez udruga Klubtura i Mreža društveno-kulturnih centara u četvrtak, 9. lipnja uputili su otvoreno pismo ministrici kulture i medija, kojim izražava “duboku zabrinutost” procesom izrade Nacionalnog plana te još jednom javno otvara pitanje participacije nezavisne kulture u njemu. “Unatoč trudu i volji da saznamo kako ste namjeravali u izradu ovog dokumenta uključiti civilno društvo i druge relevantne dionike te po kojim kriterijima se vršio izbor stručne radne skupine,” napominju, “nismo to uspjeli saznati.” Komentirajući obeshrabrujuću zatvorenost izrade novog krovnog zakona, iz Klubture i DKC-HR-a poručuju kako “u razvijenim demokratskim društvima procesi donošenja i usvajanja javnih politika izgledaju posve drugačije” te napominju da se to “osobito odnosi na ovako važne dokumente koji će neminovno imati direktan i značajan utjecaj na niz segmenata u području kulturne politike i sve njene aktere”. Također podsjećaju i da “Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske u članku 8. propisuje obvezujuće Načelo partnerstva, koje Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata Vlade RH definira kao “najviši stupanj suradnje i uzajamne odgovornosti Vlade i predstavnika zainteresirane javnosti”. Zaključno, potpisnici apeliraju na Ministarstvo da “žurno otvori proces izrade Nacionalnog plana razvoja kulture i medija” te napominju kako će “otvoren i participativan proces zasigurno rezultirati kvalitetnijom javnom politikom koja će osiguravati da ona ima pozitivan i konstruktivan učinak na  ne za koje se ta politika i donosi”.

Ministarstvo je na ovo javno pismo ubrzo odgovorilo, ali – znakovito – ne javnim priopćenjem, nego mailom upućenim potpisnicima direktno, koji možemo pročitati zahvaljujući činjenici da ga je Klubtura uz prethodnu najavu objavila na vlastitoj stranici. U njemu državni tajnik Ivica Poljičak navodi kako će se “inicijalni nacrt ciljeva i mjera potvrditina drugom sastanku Stručne radne skupine nakon čega će biti objavljen u formi online obrasca i dostavljen dionicima na komentiranje”. Po završetku prve runde komentara, ističe Poljičak, Ministarstvo će “pristupiti nastavku rada i finaliziranju dokumenta koji će prije upućivanja u proceduru ponovo biti stavljen na javnu raspravu putem online obrasca čime će se omogućiti širokom krugu dionika uključivanje u ovaj proces”. Kako pojašnjava, “poziv na sudjelovanje u ovim raspravama uz sve korisnike sredstava Ministarstva kulture i medija bit će upućen i svim organizacijama i institucijama u kulturi, strukovnim udrugama, ali i jedinicama lokalne i regionalne samouprave kao i drugim zainteresiranim udrugama i pojedincima”. Odgovarajući u tom smislu direktno na pozivanje javnog pisma na članak 8. Zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem RH, Poljičak poentira kako će se načelo partnerstva ostvariti “kroz dvije online rasprave putem digitalnog obrasca”.

To je, dakle, shvaćanje dijaloga i partnerstva iz vizure Ministarstva kulture i medija: na strogo kontroliranoj distanci, uz dosljedno odbijanje direktne razmjene i konfrontacije s kritičkim glasovima, ponajprije onima iz nezavisne kulture. Čitavo ponašanje Ministarstva kada je riječ o formuliranju kulturne politike mogao bi se ukratko opisati kao fingiranje participacije i dijaloga na svim razinama procesa – od “objavljivanja” vijesti o izradi Nacionalnog plana na način da im se praktički ne može pristupiti putem stranice Ministarstva, do svođenja komunikacije s dionicima u polju na online formular. U tom smislu, sva je prilika da će se monolog Ministarstva kulture i medija u domeni kulturne politike potpuno neometano nastaviti i u slučaju ovog, za sektor presudnog dokumenta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao i u slučaju druge “teške” baštine na ovim prostorima, obilježavanje sjećanja na Reihl-Kira uglavnom je prepušteno izoliranim inicijativama, poput onih civilnog društva. Nezaobilazna je u tom smislu izložba Ko je tebi Reihl-Kir? beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, otvorena 2010., a potom postavljena u više gradova Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije. U domaćem kontekstu vrijedi istaknuti Lunarov mural Rhythm of the Saints, realiziran u suradnji Centra za mirovne studije i obitelji Reihl-Kir i naslikan na unutarnjim zidovima napuštene zgrade nekadašnjeg Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, iz koje je, kako je navedeno na CMS-ovoj stranici, “Reihl-Kir zadnji put otišao iz Osijeka živ”. Što se pak službenog odavanja počasti tiče, kao usamljeni primjer stoji preimenovanje osječkog dijela Tenjske ceste, na kojoj je ubijen, u Ulicu Josipa Reihl-Kira 1999. godine.

Doprinos popunjavanju te goleme komemorativne praznine ovih dana nastoje dati đakovačka udruga ARLA i njeni osječki partneri REART i PARTWISH, koji organiziraju ciklus događanja pod nazivom Gdje je nestao Kir? Kako navodi ARLA-ina Marta Džaja, poticaj je bilo čitanje i promocija istoimenog romana Elvisa Bošnjaka, nakon čega je uslijedila prijava na Clubture-HR: Program razmjene i suradnje u 2022. godini, koji provodi Savez udruga Klubtura. Kako stoji u službenoj najavi, “projekt je zamišljen kao holistički umjetnički pristup jednoj od važnih prešućivanih tema u Slavoniji”, pri čemu je, napominje Džaja, cilj “pristupiti temi iz različitih perspektiva – književnosti, vizualne umjetnosti i glazbe”. Konkretnije, riječ je o trima događanjima u trima različitim gradovima u Hrvatskoj: promociji Bošnjakovog romana, koja se održava 17. svibnja u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, zatim glazbeno-poetskom performansu u Osijeku 1. srpnja, na dan Kirova stradanja, te oslikavanju murala na temu mira, koji će biti otkriven 25. srpnja, na Kirov rođendan. Džaja ističe kako svojom inicijativom pokušavaju “pronaći mjesto Kiru, s kojim država ne zna što da radi”, podsjećajući da se ni u udžbenicima ne susrećemo s njegovim spomenom. Dugoročni plan je da inicijativa preraste u festival pomirenja, koji će biti mjesto trajnog pamćenja Kirovog otpora ubilačkim namjerama nacionalnih elita početkom devedesetih godina.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nažalost, ni najnovija sjednica Savjeta nije donijela nikakav napredak po tom pitanju, budući da Ministarstvo kulture i medija sustavno odbija uvažiti nezavisnu kulturu kao sugovornicu, pa čak i u okviru nacionalnog savjetodavnog tijela koje bi trebalo jamčiti platformu za dijalog organizacija civilnog društva i tijela državne uprave. Naime, premda je Ministarstvo kulture i medija dio Savjeta, još od sredine prošle godine iz Runjaninove na sjednice ne dolaze ni Krešimir Partl kao član ni Krešimir Račić kao njegov zamjenik, čime se aktivno potkopava forum na kojem udruge u kulturi mogu direktno raspraviti svoje potrebe i probleme s ključnim institucionalnim dionicima.

Ta je činjenica posebno sporna uzevši u obzir da se nalazimo u prelomnom razdoblju za kulturni sektor, u kojem se definiraju presudni dokumenti za njegovu budućnost. Podsjećamo, pored Nacionalnog plana, u pripremi je i novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, čiji – sadržajno, dakako, problematičan – nacrt je izrađen na krajnje isključujuć i netransparentan način. Proceduralna bezobzirnost vladajućih kulminirala je ovih dana uvrštavanjem prijedloga novog zakona na dnevni red nadležnih saborskih odbora na isti dan kada se o njemu treba održati plenarna rasprava u Saboru, što “dovodi u pitanje smislenost i kvalitetu saborske rasprave”, kako upozorava Kulturpunktova Ivana Pejić.

Vratimo li se Nacionalnom planu razvoja kulture i medija, Ministarstvo je otišlo onkraj pukog ignoriranja Savjeta za razvoj civilnog društva, poručivši tom tijelu i njegovim članovima_icama da se o svemu mogu informirati na – internetu: nakon što se Savjet direktno obratio Ministarstvu na temu Nacionalnog plana, iz ureda ministrice Obuljen Koržinek došao je odgovor kako će sve podatke o procesu njegovog donošenja i izrade naprosto objavljivati na svojim službenim mrežnim stranicama. Bez prisutnosti predstavnika Ministarstva, članovi i članice Savjeta mogli su tek predložiti zaključak kojim se apelira na snažnije uključivanje civilnog društva u proces izrade nacionalnog plana. Domagoj Šavor iz Saveza udruga Klubtura napomenuo je kako participacija civilnog društva ne smije započeti u trenutku kada već postoji definirani dokument, kao što je bio slučaj s izradom novog zakona, ističući kako organizacije trebaju biti uključene kroz sektorske analize i različite oblike predstavljanja i rasprava o strategiji kulturnog razvoja. Uzevši u obzir način na koji Ministarstvo tretira sve ključne postupke definiranja kulturne politike, uključujući i početak izrade Nacionalnog plana, takvi se apeli međutim čine osuđenima na oholu tišinu adresata u Runjaninovoj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.