Glavni koncept nadolazećeg Salona mladih jest anemoia, odnosno čežnje za prošlošću. “Anemoia nadilazi nostalgiju utoliko što – relativiziranjem prošlosti kao temporalnog fenomena – otvara prostor za ‘foreverizaciju’ (Grafton Tanner), mogućnost da ideje prošlosti nastave živjeti u sadašnjosti kroz re-bootove, kinematičke univerzume, modu reciklaže, proizvodnju temporalnih pastiša i post-modernog aktivizma u kojem su mnogi vidjeli samo nadogradnju suvremenog spektakla u smjeru njegova razvoja sposobnosti da konzumira vlastite ‘nusproizvode'”, stoji u kustoskom tekstu.

Na natječaj se mogu prijaviti vizualni umjetnici do 35 godina starosti sa stalnim prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Prijavljeni radovi mogu biti svih umjetničkih disciplina u području vizualne umjetnosti, a razmatrat će se i intermedijalni i interdisciplinarni projekti.

Više informacija pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 15. listopada.

S obzirom na to da i dalje nije poznato kada će Meštrovićev paviljon biti otvoren nakon obnove, predloženi koncept treba uzeti u obzir mogućnost prilagodbe različitim prostornim kapacitetima i/ili uvjetima izlaganja odnosno predložiti načine i mogućnosti realizacije manifestacije u Gradu Zagrebu, a može biti usmjeren na nove načine i/ili oblike izlaganja.

U slučaju da je koncept orijentiran isključivo na obnovljeni Meštrovićev paviljon, a bude odabran od strane Organizacijskog odbora, HDLU zadržava mogućnost pomicanja termina izložbe na kraj 2026., odnosno 2027., kada se očekuje završetak obnove.

Predstavljanje mladih umjetnika_ca treba obuhvatiti sve tehnike/medije i različite umjetničke poetike te voditi računa o heterogenosti scene i generacijskim različitostima (studentima umjetničkih akademija, onima koji su tek završili studij, autodidaktima i mladim umjetnicima_cama). Ovisno o prostornim mogućnostima, Organizacijski odbor Salona mladih donijet će odluku o održavanju programa Situacija te imenovati selektora_icu tog izložbenog programa Salona mladih.

Za glavni koncept 38. Salona mladih, prijaviti se mogu umjetnici_ce, umjetničke organizacije, kolektivi, kustosi_ce i kustoske platforme.

Prijava treba sadržavati opis koncepta (do 5000 znakova), koncept popratnog programa koji fokus stavlja na prezentaciju radova mladih umjetnika_ce i međunarodni program koji za cilj ima povezivanje hrvatskih izlagača_ica s međunarodnom stručnom zajednicom, opis specifičnih tehničkih zahtjeva za provedbu izložbe, troškovnik, životopis i profesionalne reference predlagatelja_ice. Razmatranje i odabir koncepta vršit će Organizacijski odbor 38. Salona mladih u sastavu Tomislav Buntak, Josip Zanki, Ida Blažičko, Fedor Fischer, Vida Meić i Romana Nikolić.

Prijave se dostavljaju isključivo u elektronskom obliku na galerije.hdlu@gmail.com s naznakom 38. SALON MLADIH. Također, potrebno je ispuniti prijavnicu. Puni tekst natječaja i prijavnica dostupni su ovdje.

Rok za prijavu je 23. lipnja.

Lea Anić nedavno je predstavila svoj rad Construction Time Again na 37. Salonu mladih, a u pripremi je i njezina nadolazeća samostalna izložba u Galeriji SC. Uz to, u zimskom semestru 2024. vodi kolegij o analognim fotografskim tehnikama na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Razgovor u Booksi bit će prilika za refleksiju o njezinoj umjetničkoj i pedagoškoj praksi te o utjecaju rada u međunarodnim kontekstima na njezino poimanje medija i umjetnosti.

Više o razgovoru doznajte ovdje.

Pojedine okosnice kustoskog koncepta u radovima dobivaju svoju konkretniju razradu. Obrađen je otklon od društveno dominantnih vremenskih tokova prikazima jedinstvenih doživljaja pojedinaca poput proživljavanja poslovnog pritiska, trenutaka dosade, uronjenosti u kreativni rad, druženja s prijateljima ili pak uživljavanja u tuđu perspektivu. Pri tome radovi dotiču kulturne, ekonomske i ekološke aspekte suvremenog društva. Uz njih je bilo i radova koji nisu do kraja realizirali mogućnosti teme, bilo zbog problematičnog odabira materijala i/ili tehnike, bilo zbog određenih segmenata rada koji ne funkcioniraju dobro u izlagačkom prostoru.

Istaknuto mjesto u Galeriji Prsten zauzima rad I Am Missing 2, Don’t Follow Me Ivane Stećuk. Ogromni kartonski tetrapak s prikazom nestale osobe u obliku apstrahiranog crteža psa okružen je kolačićima izrađenim od tekstila, kaotičnim ostacima razderanih plakata i najlona i pozadinom od četiri platna na kojima posjetitelj nazire konture psa. Kao rad koji tematizira utjecaj izgaranja na poslu na osobnu percepciju vremena i naposljetku gubitak osobnosti, jedan je od zanimljivijih na izložbi. Ova instalacija s jedne strane predstavlja izvanjsku, a s druge unutrašnju posljedicu kroničnog stresa od posla. Izvanjska se očituje u obliku zaboravljenog doručka, a unutrašnja u onome što burnout radi samoj osobi, odnosno, kako utječe na modifikaciju i ubrzanje osobne percepcije vremena koje u konačnici dovodi do raspadanja identiteta. S dozom humora umjetnica traži sebe prikazujući nam plakate izgubljenog psa koji predstavlja personu umjetnice, a raštrkani predmeti okolo, kao i tragovi odnosno kolačići na stepeništu koji vode do tetrapaka svjedoče o nemogućnosti postizanja koherentnijeg proživljavanja vremena u kojem doručak ne bi bio zaboravljen.

Serija fotografija Dok čekam bus toliko mi je dosadno da želim nestati Davida Bakarića Mihaljevića uspijeva dočarati postojanje mimo produktivnog vremena. U njima autor rekreira događaje vlastite disperzije pažnje iz ponavljajuće svakodnevice. Unatoč tome što se radi o insceniranim prizorima i gestama, fotografije prenose atmosferu zaigranosti i lutanja. Ovaj je rad poseban po tome što artificijelnim sredstvima otkriva spontanosti osobnih trenutaka. Fotografije imaju kvalitetu čuđenja svakodnevici, sličnim onom kada za neku riječ koju inače često koristimo odjednom postanemo svjesni kako neobično zvuči. Takav je dojam umjetnik postigao isječcima neba, nesvrhovitim radnjama (poput pravljenja grimasa pred ogledalom) i uvrnutim, zamrznutim položajima tijela.

Od radova koji promišljaju temporalnost na granici između individualnog i društvenog iskustva izdvaja se Tao box Mije Maraković i Anđele Zanki. Formalnom izvedbom rada suprotstavile su prolaznost vlastitih proživljenih trenutaka i njihovog očuvanja bilježenjem u trajnijoj formi. Jedan od razloga zašto rad intrigira je to što predstavlja sintezu vrlo različitih likovnih senzibiliteta dviju umjetnica. Njihova prostorna instalacija podsjeća na sakralni objekt geometrijski jednostavnog tlocrta, s ispisanim rečenicama koje ispunjavaju zidove, svod i pod. Aludirajući na taoističku upotrebu kaligrafije naglašavaju efemernost svakodnevice i ostvaruju horror vacui istočnjačke ornamentalnosti. Neonsko crvena, narančasta, zelena i ljubičasta boja asociraju na dalekoistočne hramove, a fluorescentne cijevi na njihove arhitektonske elemente. Međutim, materijali i sirovost izvedbe – nesavršeno postavljeno platno, neuredni rukopisi, fluorescentna svjetla – daju im gotovo punkersko-subverzivni dojam. Atmosferu dodatno obilježavaju zvučni zapisi izvađeni iz svakodnevnih situacija, razgovora i ambijenata, od provođenja vremena kod kuće do izlazaka u večernje provode. 

Rad Op linije +/- Lava Paripovića ističe se načinom na koji posjetitelje fizički uranja u slikarske postupke. U manjoj prostoriji posjetitelji su s tri strane okruženi sasvim ispunjenim zidovima – jednim oslikanim zidom i dva s video projekcijama u kojima se pomoću tehnike stop-motion animacije prikazuje slikarev proces rada inspiriran op-art tradicijom u crnobijelom. Proporcije, ritam i gotovo monotono ponavljanje geometrijskih motiva ili samo poteza kista kombiniranog s prisustvom umjetnika koji se poput sjene provlači radom, instalaciji daju intenzitet koji balansira između osjećaja zarobljenosti u procesu rada ili pak pozitivnog stanja preplavljenosti umjetnika u kojem je jedini fokus stvaranje slike.

Iskoraci iz normativne temporalnosti putem šireg znanstvenofantastičnog pogleda vidljivi su u filmu Lov na zmajice Marka Gutića Mižimakova. Krajolici Dalmatinske zagore podsjećaju na Zabriskie point Michelangela Antonionija, dok zvukovi instrumenata među kojima je i konča (u legendi saznajemo da se radi o rogu školjke morskog puža) imaju odjeke Philipa Glassa i općenito minimalizma u glazbi. Rad crpi inspiraciju iz romana Stars in My Pocket Like Grains of Sand Samuela R. Delanyja koji svojim temama odbacuje društvenu heteronormativnost i promišlja svijet izvan binarnosti ženskog i muškog roda. U poglavlju na koje se referira naslov rada zapravo se radi o postajanju zmajicom koju se “lovi”. Upravo je način na koji autor koristi fikciju i maštu, kako bi približio vremenske osjete drugih fiktivnih ili postojećih bića, ono što rad čini uzbudljivim. U filmu je začudna promjena percepcije naznačena postupnim metamorfozama u organske i anorganske oblike koji se stapaju s pozadinom. U kontekstu ove izložbe rezultat toga je odvojenost ne samo od produktivnog radnog vremena, nego uopće ljudskog vremena. Taj je efekt postignut plesnom koreografijom kombiniranom s eksperimentalnom kompjuterski generiranom animacijom. Uz promjene oblika flore i faune, transformacija stijena uvlači posjetitelje prema još više apstrahiranoj perspektivi vremena koje nije ljudsko. 

Na sličan kontemplativni odmak koji dopušta sistematičniju razinu istraživanja upućuje i rad Klaster00 Anje Mergeduš. Ready-made odbačene predmete umjetnica slaže u pravilne razmake kao što kustosi precizno izlažu građu unutar muzejskih postava. Radi se o istrošenim materijalima u različitim stadijima raspadanja na kojima je vidljivo da su nekad imali uporabnu funkciju. Takva prezentacija postavlja pitanja ne samo o politici prikupljanja i činjenici da je to otpad, nego i o životnom ciklusu pojedinog predmeta, te njegovoj modifikaciji u kojoj poprima sadašnji oblik. Umjetnica je predmete prikupljala tijekom šetnji, pa se čini da je prikupljajući civilizacijske tragove odmakla iz razmišljanja o osobnom vremenu prema onom koje je vezano uz same predmete. Iz arheološko-geološkog kuta rad propituje relacije između iskustva umjetnice i čovječanstva u interakciji s materijalnim svijetom.

Kroz temu percepcije vremena spomenuti nam radovi kazuju o osobnom životu umjetnika i posjetitelja, radnim procesima, kao i o medijskoj, urbanoj, prirodnoj, životinjskoj, biljnoj i neživoj okolini. Određene tematske okosnice koje iz toga proizlaze (a koje ovdje nisu prisutne) bilo bi zanimljivo vidjeti u zasebnoj izložbi – recimo o percepciji vremena koja je od normativne odmaknuta menstrualnim ciklusima ili o razlici između neurotipičnog doživljaja vremena i osoba koje imaju ADHD.

Za razliku od krovne teme, sami radovi značajno fluktuiraju i ponegdje se više oslanjaju na improvizaciju nego na poliranje njihove forme. Kod slabijih radova često se radi o upitnom odabiru tehnike i materijala, nespretnoj prezentaciji ili pak njihovom nedostatnom oblikovanju. Više ili manje uspješno prate neke od spomenutih tematskih okosnica, a neki od njih zaslužuju više konteksta i vremena da se sasvim dožive. To je i inače problem formata ovakvih izložbi jer se s obzirom na količinu od trideset radova teško posvetiti svakom posebno. Bez obzira na to, radi se o dobro izvedenoj izložbi koja posjetiteljicama i posjetiteljima približava suvremeni pogled na drugačije doživljaje vremena.

SNOP je serija koncertnih i diskurzivnih večeri audiovizualnih performansa umjetnika_ca iz presjeka područja zvuka, slike i prostora. SNOP pruža umjetnicima_ama platformu za izražavanje, izlaganje i istraživanje intimne interakcije s publikom unutar i izvan klupskog ambijenta s naglaskom na zajedničko eksperimentiranje.

“Treći SNOP zatvara se u podrum i spušta strop. Reciklirani materijali, oni fizički i digitalni u međusobnoj interakciji ublažavaju nelagodu zatvorenog prostora i čine osjetila medijem beskrajnog putovanja i dilatacije vremena. Zvučni i svjetlosni valovi izazivaju višestruke osjetilne podražaje (sluh, vid, dodir). Monika Milas transformira prostor site-specific instalacijama i vizualnim senzacijama dok Kornet i Varboska uz live i DJ setove zaustavljaju vrijeme difuznim titranjima čestica zraka”, stoji u najavnom tekstu.

Više informacija i satnicu programa potražite ovdje.

Više o SNOP-u možete doznati u osvrtu Dore Matić na prvo izdanje ovog programa.

Kao dio izvedbenog programa Salona, 7. i 8. svibnja u večernjim satima održan je dvostruki program pod nazivom Scoring intimacies. Španjolski kolektiv Institute for Postnatural Studies (IPS) koji svoje suradnike pronalazi diljem svijeta ovom prigodom se udružio s lokalnih umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovom i Nikom Pećarinom. Polazeći od slušanja kao metode kojom možemo preispitati i promijeniti odnos prema svijetu koji nas okružuje nastaje izvedba u dva dijela. Suosnivači IPS-a, Gabriel Alonso i Yuri Tuma, svoje su predavanje Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost održali u Galeriji Bačva, a u maloj Galeriji Ispod, u podrumu, održan je performans Neke ruke nekad plitice Marka Gutića Mižimakova i Nike Pećarine.

Institute for Postnatural Studies u svoje djelatnosti ubraja studijski program, izdavaštvo (Cthulhu books) i multidisciplinarna istraživanja koja prezentiraju kroz produkciju izložbi, seminara, radionica i slično, temeljenih na pojmu postprirode. Prefiks post u tom pojmu ne odnosi se na promjenu u prirodi oko nas (primjerice uzrokovanu urbanizacijom ili klimatskim promjenama) nego na promjenu samog pojma prirode. Prosvjetiteljsko poimanje čovjeka kao bića univerzalnog uma koji je postavljen u harmoničnu i pasivnu prirodu iz koje stvara utopijski životni prostor za ravnopravne ljude pokazalo se, u kontekstu suvremenih društveno-ekonomskih odnosa, vrlo problematično. “Univerzalni” čovjek ne samo da ne uključuje sve ljudske rasne, rodne i ostale raznolikosti nego ih potlačuje; a priroda se ne ponaša kao statičan resurs iz kojega se može crpsti bogatstvo nego se drastično mijenja na način koji dovodi u pitanje ljudski opstanak.

Kroz dvadeseto stoljeće razvija se kritika svih gradbenih pojmova prosvjetiteljskog poimanja svijeta koja, zbog svojeg parcijalnog pogleda, nije donijela temeljne promjene. No, posljednjih godina javljaju se perspektive koje napuštaju opreku čovjeka i prirode u korist odnosa bez harmonije i dominacije, odnosa koji se opire definiciji jer ne teži nikakvom dovršenju (koje je uvijek utopijsko), nego se prepušta suživotu i komunikaciji. Koristeći pojam postprirode naglašava se odmak od značenja izgrađenog na tome, u osnovi, romantičnom pojmu i volja da se iznova definira naš odnos prema okolini. 

Za predavanje Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost podijeljeni su nam papiri s tekstom čitavog govora na engleskom, a iznad teksta naveden je citat Pauline Oliveros: “Slušanje utječe na ono što zvuči. To je simbiotski odnos. Dok slušaš, okoliš je oživljen.” U početku nas predavači pozivaju da zamišljamo zvukove počevši od nevidljivih procesa vlastitog tijela, a zatim usmjeravajući nas na prirodu: životinje, rijeke, biljke i slično. Metodom deep listeninga Pauline Oliveros slušanje NASA-ine snimke svemira, pucketave zvukove norveških škampa i pjev australskih izumirućih ptica, trebali bismo shvatiti kao duhovnu vježbu kojoj pridajemo svu našu pažnju.

Pozorno slušanje vodi nas ka svijesti o drugačijem vremenu. Ljudski govor, glazba, koraci i kucanje srca nalaze se u vrlo sličnim intervalima, no slušajući pjev kitova koji je Roger Payne snimio 1970. uranjamo u drugu temporalnost – sat je pao u bunar. Za osvještavanje drugog vremena koristimo empatiju i strpljenje, a ako pri tome ne zanemarimo našu osjetilnost dolazimo do pitanja: što bića izvan ljudske vrste čuju kada slušaju ljude? Ono što se time postiže Donna Haraway naziva kinship. Imenica kin ili kind u engleskom jeziku znači rod te označava krvno srodstvo. Haraway riječ kin zamjenjuje istozvučnicom čije značenje preuzima od pridjeva kind, na hrvatskom drag_a, i označava osobu “koja nije nužno niti individua niti čovjek.”¹ Ovom zamjenom Haraway nam pokušava reći da srodstvo nije temeljeno na statičnim i mjerljivim odnosima nego na djelovanju kroz nježnost i privrženost. Također se osnovno značenje srodnosti ne gubi jer ako pogledamo dovoljno duboko ili davno, svi smo mi u nekakvom rodu. Krenemo li svijet oko nas gledati kao ispunjen mnoštvom jedinstvenih osobnosti vrijednih pažnje, nužno će nam zasmetati pomisao na šumu u kojoj više ne možemo čuti razigrani pjev ptice nego samo monotono stenjanje pila. 

Tokom predavanja bili smo pozvani da se potpuno opustimo što je rezultiralo time da su se mnogi kretali kroz prostor, sjedali na pod te jedni uz druge. Za posljednji dio pozvani smo da zatvorimo oči te smo po uputama voditelja detaljno zamišljali sebe u kući u koju je sletjela ptica, posljednja od svoje vrste, te pjevala samo nama, dok nismo mi postali ta ptica i odletjeli daleko. Za vrijeme naše meditacije u dvorani je započelo lupkanje kao udaranje pribora za jelo na kolicima u hotelu ili zvonke kastanjete. Kada smo polako iz znatiželje otvarali oči vidjeli smo oko sebe Niku Pećarinu i Marka Gutića Mižimakova u plesu koji je izgledao kao igra s nama nepoznatim pravilima. Za hlače su imali zavezane sajle na koje su obješeni mali porculanski jezici koji su pri njihovom kretanju lupkali jedni u druge, a Pećarina je snimačem u ruci bilježio njihov zvuk. Nakon što smo se svi u njih zagledali, pratili smo ih do podruma gdje smo se smjestili na stolice, a oni su zauzeli prostor za izvedbu i krenuli graditi zvučni ambijent od snimljenog lupkanja, dugih tonova koje je Pećarina držao na saksofonu i recitacije Mižimakova koja se teško mogla razabrati i razumjeti. Na jednom je zidu bila projekcija koja je prikazivala uvećane porculanske jezičke, a na drugome mjestu su dvije dijaprojekcije prikazivale stare fotografije pejzaža i zgrada u Zagrebu. Umjetnici su ih počeli vrtiti, a zatim i razvijati asocijativne govore na temelju fotografija koji nisu težili opisivanju. U tekstu uz najavu ovaj segment se opisuje kao istraživanje telepatije “kao tajne veze svojstvene prijateljstvu.” Za kraj pozvali su publiku da nešto upita proročke slajdove (slideshow oracle) na što smo dobili zanimljiva pitanja i duhovite odgovore pa se ova podrumska meditacija završila smijehom. 

Svakako treba spomenuti da je vježbu slušanja koja se provodi u prvome dijelu izvedbe vrlo lako primjeniti na igru u drugome dijelu. Postigavši određenu razinu smirenosti i osjetilne otvorenosti, pjev ptica i prijateljska igra djelovali su mi veoma slično – razigrano grade svoju nježnu mrežu iznutra ne obazirući se na promatrača. Intimnost koju smo razvijali prema svijetu sada je bila ona među ljudima. No, iako nježnost kao osnovni pristup povezuje oba dijela izvedbe, postoji li sadržajna veza među njima, ili drugim riječima – kako smo došli od globalne ekološke krize do topline prijateljstva? Iako se ne nalaze na istoj ravni, oba se prizora nalaze izvan nama primarnog obzora, dakle put do njih je isti. Koristeći se pojmovima same izvedbe, mogli bi reći da je queer temporalnost kao izbjegavanje linearne kapitalističke krononormativnosti preduvjet graničnim pojavnostima kao što su igra i prijateljstvo. Cvijeće raste i djeca se igraju u queer temporalnosti – pao sat u bunar.

Teško je zaobići normativnost kapitalizma jer svoja pravila nameće na svim razinama društva. Kapitalistički realizam nas uvjerava da, iako nam se ne sviđa, ništa ne možemo promijeniti. U neku je ruku istina da svaki otpor sustavu zapada u kontradikcije te rezultira neuspjehom koji uzrokuje nemoć. Iako je čovjek u okviru suvremenog ekonomsko-političkog diktata nemoćan, to nije ni približno jedini način na koji se može odrediti. Snaga kojom je kapitalizam određen ne bi trebala poslužiti kao povod za malodušnost nego kao imperativ da se iskorači van kapitalistički određenog mišljenja. 

Ranije spomenuti pojam postprirode dio je šireg pokušaja da se stvori jezik kojim se može misliti izvan sustava čije posljedice dovode do ljudskog potlačivanja i uništavanja prirode. Još ne postoji čvrsti pojam kojim bi se takve pothvate moglo zajedno označiti no možda ih je najspretnije zvati više-nego-ljudskim perspektivama. Intimnost koju Scoring intimacies razvija svakako je više-nego-ljudska intimnost; intimnost prema prirodi i bićima oko nas. To je intimnost koja je politična i subverzivna, ali opisujući je tako istovremeno je ograničavamo. To je intimnost koja je blaga, smirena i dugog trajanja. To je intimnost koja se nalazi u razgovoru kosova kroz pjesmu, u dugoj tišini nakon što jedan postavi pitanje i prije nego što drugi odgovori.

1. Donna J. Haraway, Staying with the trouble, 103. str. ↩︎

Kao provodna nit koja povezuje većinu filmova programa provlači se tema dokolice, tj. vremena provedenog u neradu i besposličarenju. Ponekad je to vrijeme provedeno u melankoliji, snatrenju i slušanju glazbe (Plači kad se dogodi, Laida Lertxundi), rejvanju među avetima fizičkog rada (Nova stoljeća dolaze rijetko, kolektiv coyote), iskapanju i obradi internetskih klipova u praskozorju YouTubea (Perpetuum mobile u zemlji meda i mlijeka, kolektiv AL and AL) ili opsesivnom promatranju NPC likova u videoigrama (Iz pozadine, kolektiv Total Refusal).

Druga važna tema koju ističu organizatori je (ne)funkcionalnost naših tijela u vremenu, prostoru ili određenoj akciji, kao što su kuhanje (Raznesi moj grad, Chantal Akerman), održavanje erekcije kroz desetljeća (Krutost 1-3 / 7, Albert Sackl), odnosno umor i spavanje (Dostava snova, Yuan Zheng).

Detaljan program i opis filmova potražite ovdje.

Centralna izložba, ove godine u kustoskoj koncepciji Lovre Japundžića, naslovljena Pao sat u bunar, zauzet će sve izložbene prostore HDLU u kojima će se predstaviti trideset mladih umjetnika_ca. Predstavljeni radovi istražuju “mogućnosti koje nastaju uslijed neprilagođenosti normativnom toku vremena, a manifestiraju se kroz istraživanje novih smjerova prethodno zanemarenih odnosa s vremenom”, stoji u najavi. Popratni program centrane izložbe uključuje međunarodni skup Temporalnosti u izložbenim praksama na kojem će 18. svibnja u HDLU, sudjelovati međunarodni_e kustosi_ice.

Za vrijeme trajanja Salona održat će se i stalne izložbe poput Situacije, koja će se održati od 22. svibnja do 16. lipnja u organizaciji kustosica Lore Rajčić i Ivane Završki. Popratna izložba studenata ALU, naziva Venientes, otvorit će se 17. svibnja u različitim gradskim prostorima, a može se posjetiti do 29. svibnja.

Novost ovogodišnjeg Salona mladih jest dodatno programsko i prostorno širenje manifestacije gradom putem projekta Takeover u okviru kojeg će pet odabranih mladih umjetnika_ica svojim radovima i akcijama “zauzeti” prostore istaknutih tvrtki iz područja kulturnih i kreativnih industrija. Projekt kustoski provodi kolektiv KUĆĆA s članovima_icama Juricom Mlinarcem, Klarom Petrović i Lujom Šimunović.

Popratni program manifestacije sastoji se od izvedbenog, filmskog, glazbenog i edukativnog programa. Na otvorenju Salona mladih, održat će se performans Massa Confusa grupe autorica Marianne Nardini, Brune Jakupović i Lane Lehpamer. Izvedba nove produkcije španjolskog kolektiva Institute for Postnatural Studies u suradnji s umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovim i Nikom Pećarinom održat će se 7. i 8. svibnja, a izvedbeni triplet zatvorit će projekt studenata treće godine preddiplomskog studija Suvremeni ples u koreografiji Sonje Pregrad Ovo nije mali ples 11. svibnja u HDLU.

Filmski program 37. salona mladih organizira se u suradnji s 25 FPS u okviru programa Vizije koji će se prikazati 14. svibnja u Kinu Kinoteka. Tijekom trajanja Salona mladih, organizirat će se različiti glazbeni programi među kojima se ističe slušaonica audiovizualnog kolektiva Heartskomerz i predstavljanje SNOP-a, serijala koncertnih i diskurzivnih večeri inovativnih audiovizualnih performansa. 

Detaljni raspored programa možete pronaći ovdje.

Prostor na adresi Nova cesta 128 otvorila je izložba Don’t kill the grasshopper umjetnice Marianne Nardini, koja je ujedno bila i prva rezidentica programa Dnevna soba usmjerenog razvoju i produkciji istraživanja mladih umjetnika_ca ili kolektiva. Osim produkcijskih i prostornih uvjeta za rad, KUĆĆA im omogućuje umjetničko i kustosko savjetovanje, te pruža podršku u umrežavanju s drugim lokalnim i inozemnim umjetnicima i kustosima. Pristup je to koji kolektiv razvija od svojeg prvog velikog projekta u HDLU-u, a s jednakom spretnošću, senzibilitetom i znanjem ga nastavlja i u trešnjevačkom prostoru u nastajanju. U zajedničkom razgovoru rekli su nam više o tome kako vide njegov daljnji razvoj te kakve modele suradnje s mladim umjetnicima i umjetnicama imaju u planu. 

Možete li nam za početak reći kako ste i zašto nakon godina suradnje kroz različite formate došli na ideju osnivanja zajedničkog kolektiva i udruge? 

Luja: Ideja za osnivanje kolektiva bila je sasvim prirodna: Klara, Jurica i ja dugogodišnji smo prijatelji, a kroz zajednički profesionalni rad – kako kustoski, tako produkcijski i menadžerski – od početka nam je bilo jasno da dobro funkcioniramo. Nalazili smo se na planu umjetničkog i kustoskog interesa koji smo željeli zajedno istražiti. To se dogodilo za 36. salon mladih gdje smo imali priliku ne samo se samostalno predstaviti široj kulturnoj sceni, već se pobliže upoznati s našom generacijom umjetnika. Rad u udrugama koje postoje već desetak, ako ne i dvadesetak godina implicira djelovanje u okviru definiranog i etabliranog profila: što je s jedne strane prednost, ali i ograničenje pri oblikovanju nečega novog. Htjeli smo početi od “nule” – zauzeti vlastiti prostor koji nije samo fizički nego prije svega poetički, kako na lokalnoj tako međunarodnoj sceni.

Jurica: Kao što je rekla Luja, privatno i profesionalno smo povezani već dugi niz godina, no htjeli smo zauzeti novi prostor koji je podložan stalnim transformacijama i to je na neki način informiralo i oblike našeg kustoskog i programskog djelovanja. U suštini smo htjeli postaviti testing ground, polje neopterećeno formatima, a obilježeno istraživanjima neizvjesnosti i nestabilnosti koje naravno proizlaze iz intenzivne okruženosti krizama, ali također i iz potentnog promišljanja labavih zona između stvarnog i fiktivnog, stvarnosti umjetničkog rada i otvaranja novih svjetova – a koje se odražava u samom imenu. KUĆĆA kao nešto privatno, familijalno i intimno, ali s odmakom, aludirajući na određenu poetičku zazornost. 

Kako je došlo do suradnje sa Salonom mladih? Je li vam od početka cilj bio fokusirati se na mlade umjetnike i umjetnice? 

Klara: Rad s mladom generacijom dolazi nam prirodno jer smo i mi dio iste. Prva grupna izložba na kojoj smo Luja i ja radile bila je Transform…ation of image 2016. godine, u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na tom projektu smo imale priliku upoznati ALU kroz druženje i rad sa studentima i asistentima nakon čega smo nastavile pratiti njihov rad. Na sličan način, 36. salon mladih bila je odlična prilika za intenzivan rad s velikim brojem mladih umjetnica i umjetnika odmah nakon osnivanja kolektiva. Razvijajući temu Salona nije nam bilo teško u obzir uzeti mlađu generaciju kojoj je poziv usmjeren jer je to upravo scena s kojom smo najbliže upoznati. 

Jurica: Fokus na mlade umjetnike_ce je logičan s obzirom na dijeljenu generacijsku pripadnost i u tom je smislu zaista zahvalan s obzirom na zajednički jezik. Na primjeru Parazita 36. izdanja Salona mladih, polazili smo od osjećaja paraliziranosti za koje smo znali da će rezonirati među pripadnicima naše generacije. No, odlučili smo unatoč tim osjećajima predstaviti jednu transformativnu vitalnost i snagu umjetničkog djelovanja kroz prvenstveno metodološki postavljen okvir djelovanja metodama opstrukcija i iritacija. 

Je li želja za otvaranjem vlastitog galerijskog prostora bila prisutna od samog osnutka ili se profilirala tijekom rada? 

Klara: Prostor je odabrao nas – to je privatni obiteljski ured koji je više od 15 godina bio neiskorišten. Bilo nam je drago što se nalazi na Trešnjevci jer je to vrlo živ i zanimljiv kvart u kojem imamo mnoge susjede s nezavisne kulturne scene poput Šesnaestice i BLOK-ove Baze. Mogućnost korištenja tog prostora bila je zasigurno veliki motivator u samom osnivanju. Između ostalog, kao kolektiv smo htjeli djelovati u produkciji umjetničkih radova, a jedan od formata koji nam se činio uzbudljivim je upravo rezidencijalni boravak koji smo mogli odmah početi razvijati i tako je nastao projekt Dnevna soba. 

Jurica: To nam je pitanje od početka bilo bitno, i upravo je povezano s ranijim iskustvima. Radili smo u dvije udruge koje nemaju svoj prostor i znamo koliko vremena i energije odlazi na pregovaranje s drugim prostorima koji mogu udomiti tvoje sadržaje tako da nam je to bio jedan od prioriteta. Također, za neku energiju i mogućnost konstantnog flowa, odnosno razmjenu i suradnju s drugim ljudima jako nam je bitno da ovo nije samo galerijski, već primarno rezidencijalni i radni prostor za nas i za umjetnike.

Luja: Mislim da galerijski prostor dopušta i slobodu za ad hoc odluke, nešto što se dogodi spontano, tijekom rezidencije ili nekog programa. Ne moramo pregovarati za prostor, tražiti termine i slično, već ideju možemo realizirati ovdje. To pitanje kreativne kontrole je dosta važno.

Kako su reagirali susjedi iz kvarta, jesu li posjetili izložbu?

Klara: Susjedi su već za vrijeme renovacija bili znatiželjni oko novog prostora u dvorištu zgrada! Nadamo se ostvariti čvršći odnos s njima jednom kad započnemo neki radionički ili diskurzivni program kroz koji bismo se mogli bolje upoznati kao i kad ostvarimo uvjete za redovito radno vrijeme. Zasad se još uvijek čine sramežljivi i ne žele samo tako ući, ali naš izlog je ovih dana prilično zanimljiv i definitivno plijeni pogled! 

Spomenuli ste i rezidencijalni program Dnevna soba koji se također odvija u prostoru galerije. Možete li reći nešto više o tome kako ste zamislili njihovu interakciju?

Luja: Rezidencijalni program zamišljamo kao bazu, konceptualno izvorište i konzistentni element našeg djelovanja iz godine u godinu. Odvijat će se svake godine kroz proljeće, dok će ostatak godine bit posvećen realizaciji izložbi, performansa, radionica ili publikacija. Osim te praktične kategorije prostor nam je važan kao mjesto živog susreta i zajedničkog rada kustosa, umjetnika, teoretičara, znanstvenika ili kakvog god suradnika. U tom smislu, nije nam ključno da se KUĆĆA etablira kao galerijski prostor koji iz mjeseca u mjesec nudi nekakav – u stvari jednosmjeran – kulturni sadržaj, već kao polazišna točka za širi okvir djelovanja. Po pitanju same rezidencije, umjetnici s kojima radimo i s kojima ćemo raditi ondje strukturirano razvijaju rad kroz nekoliko mjeseci unutar kojih razvijamo ideje i generiramo projekte koji nadilaze našu trešnjevačku bazu.  

Klara: Dnevna soba je i čvrsto polazište za dugoročnu suradnju s umjetnicama_ima na svim nadolazećim projektima KUĆĆA-e, bilo da se radi o izložbama ili nekom diskurzivnom, radioničkom ili drugom formatu. Aktivno radimo na koprodukciji i distribuciji s međunarodnim organizacijama i akterima i želimo da naši umjetnici iskoriste te opcije. Vraćajući se na izgradnju zajednice, dosad smo sa svim umjetnicima s kojima smo blisko radili ostali u redovitom kontaktu. Veselimo se vidjeti njihove poduhvate i posebno nam je drago sudjelovati u njima. 

S obzirom na to da tako blisko surađujete s umjetnicima, koliko ste uključeni u sam proces nastanka radova? Vodite li razgovore tijekom nastanka ili dajete smjernice u početku? Kako to ide?

Jurica: Volimo biti u toku, a tako je zapravo bilo i sa Salonom mladih. Imali smo sastanke s umjetnicima koji su razvijali nove radove. To su dinamični i neopterećeni razgovori u kojima dijelimo kreativne inpute, i bez nekog autoriteta. Naravno, na Salonu su postojala određena ograničenja naše uključenosti zbog obujma izložbe, no bilo nam je važno pratiti procese nastanka posebice onih radova koji su nastajali za tu izložbu poput onih Andreja Beštaka i Anje Leko, kolektiva Medium movement, Marianne Nardini i Gaie Radić. 

Klara: Način rada ovisi i o umjetnicima. Ponekad je odnos formalniji, posebno u početku, ali svakako i opušteno jer ne očekujemo u potpunosti razrađen i zapakiran projekt. Ne želimo nametati svoje ideje pa se okrećemo postavljanju pitanja. Na primjer, Marianna se na svojoj rezidenciji većinski fokusirala na eksperimentiranje s njoj novim materijalima poput bitumena, kako bi dobila što vjerniji prikaz svoje zamisli u instalaciji. Ovdje smo intenzivno sudjelovali u pronalasku savršenog recepta za slime, odnosno ljigavce, što je bilo neuobičajeno, ali zabavno! 

Što je s virtualnom sferom? Hoće li galerija funkcionirati tako da dugoročno prati rad umjetnika i virtualno i imate li neki plan što se tiče prezentacije radova?

Luja: Još uvijek tražimo model koji bi najbolje funkcionirao na virtualnoj razini, ali takav pothvat također podrazumijeva protok vremena u najbanalnijem smislu – odnosno, akumulaciju nekakvog sadržaja o kojem bi mogli razmišljati, ali i financijsku podršku koja je specifično predviđena za oblikovanje online sadržaja. Taj element je svakako važan u angažiranju međunarodne publike, ali nam je posebno zanimljiv u retroaktivnom postupku mapiranja šire mreže tema, susreta i uopće konteksta.

Jurica: Ono što želimo izbjeći je puko dokumentiranje i prenošenje radova na web, što se zadnjih godina često predstavlja kao virtualni muzej, te promatrati web kao ekstenziju galerijskog i rezidencijalnog prostora te našeg djelovanja. Pritom nam je važno uzeti u obzie njegove konceptualne okvire koji su obuhvaćeni pitanjima reprezentacije umjetničkih radova te njihove digitalne prisutnosti s obzirom da živimo u dobu u kojem se produkcija i diseminacija umjetnosti zaista transformirala. Također, arhiviranje ipak podrazumijeva neke unaprijed definirane metodologije koje ponekad mogu biti krute, a mi ne želimo nametati formate. Želimo pratiti pojedinačne projekte i vidjeti što im inherentno odgovara u digitalnom prostoru, a ne obrnuto.

Planirate li na neki način uspostaviti suradnju sa studentima, primjerice Akademije likovnih umjetnosti? Oni su prošlo ljeto imali intervenciju baš na Trešnjevci, u suradnji s udrugom BLOK i inicijativom Mapiranje Trešnjevke.  

Luja: Od 2022. sam zaposlena kao asistentica pri Odsjeku za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje s profesoricom Jasnom Galjer već mnogo godina surađujemo u okviru izbornih i obveznih kolegija – kako povodom specifičnih projekata kao što je KONTEJNER-ov Kratki spoj, tako i povodom umjetničkih događanja kao što je bio 36. salon mladih. Taj oblik suradnje planiramo dalje nastaviti i iznimno nam je važan, ne samo zbog prijenosa znanja i upoznavanja studenata s našim djelovanjem, već zbog produktivnih dijaloga koji se otvaraju u susretu s mladim, potencijalno budućim povjesničarima umjetnosti, kustosima ili teoretičarima. Uz to, surađivali smo kroz različite formate s profesorima i studentima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu što svakako namjeravamo dalje nastaviti u obliku predavanja ili radionica.

Klara: Ove godine započinjemo i novu suradnju! Josip Zanki nas je pozvao da održimo predavanja ili radionice za studente doktorskog studija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koje bi se odvijale na jesen. Imali smo priliku pratiti izvannastavne programe poslijediplomskog studija ALU prošle godine pa nam je drago ovog puta sudjelovati u ulozi predavača. Nadamo se da će se i ova suradnja, kao i već spomenuta s Odsjekom za povijest umjetnosti, dugoročno održati.

Jurica: Na logiku našeg djelovanja uvelike utječe sukreiranje sadržaja od satelitskih popratnih programa poput cikličnih suradnji s Odsjekom za povijest umjetnosti do lokalnog i međunarodnog umrežavanja. Te smo procese uključili već na Salonu mladih pozivom lokalnih inicijativa poput Garaže Kamba i Planeta kao mjesta sastajanja lokalne umjetničke i dizajnerske scene, pa do međunarodnih partnera organizacije BLOK Magazine (Poljska), Rupert (Litva) i Shedhalle (Švicarska), kustosa Posta Brothersa (SAD) te slovenskog časopisa Šum koji je povodom Salona mladih kreirao novo izdanje posvećeno konceptu parazitiranja. Naravno, tu praksu nastavljamo pa tako, osim Odsjeka za povijest umjetnosti, s Josipom Zankijem razvijamo i program za studente Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao i s nizom međunarodnih organizacija s kojima trenutno razrađujemo modele koprodukcije i distribucije. 

Koji su vam planovi za budućnost, imate li već kristalizirane projekte i kako namjeravate razvijati red kolektiva?

Luja: Osim rezidencijalnog programa na proljeće za koji je trenutno otvoren poziv do 1. ožujka, iznimna nam je čast da smo ove godine pozvani kurirati 63. Porečki Annale koje će se odviti na ljeto. Između ostalog, ondje ćemo predstaviti oko pet posve novih produkcija domaćih autora – a iste te produkcije bit će prezentirane u Zagrebu kao samostalne izložbe u našem prostoru. Tema Annala će odraziti poetičke interese koje smo nastojali započeti s izložbom Paraziti: zanima nas status umjetničkog djela kao aktivnog dijela stvarnosti, stvarnosti koju u osnovi zamišljamo kao ontološki izravnjen teren unutar kojega se kroz kontinuirane procese djelovanja i postajanja generiraju alternativni modeli sadašnjosti i budućnosti. U tom okviru nas specifično zanima mjesto tehnoloških sistema i tehnološke misli u aktualizaciji novih fenomenoloških i epistemoloških kategorija: stranih, hibridnih subjektiviteta, autonomnih sustava, narativa koje presijecaju ili petljaju bilo vrijeme, povijest, materiju.

Jurica: Na tom tragu razvijamo višegodišnju strategiju kustoskog istraživanja koje će, što se formata tiče, biti fokusiran na produkcije mladih domaćih umjetnika, koprodukcijske projekte s međunarodnim partnerima, edukativne programe za umjetnike i studente, kao i izložbene programe i publikacije s lokalnim i međunarodnim teoretičarima i umjetnicima koji se trenutno razvijaju. Posebice nam je bitno, unatoč nezahvalnom cikličnom modelu funkcioniranja proizvodnje sadržaja u umjetnosti, u svom djelovanju inzistirati na ostvarenju dugoročnog razvoja kustoskih i umjetničkih koncepata, lišenih pritisaka projektne finalizacije, a ispunjenih otvorenim prostorom za testiranje i eksperimente – kako za nas tako i za umjetnike_ce!

AntiSalon je pokrenut 2012. kao opozicija Salonu mladih. Podsjetite nas na sam početak ove paralelne manifestacije.

Vladimir: AntiSalon je nastao kao posljedica druženja i shvaćanja potrebe povezivanja različitih dionika kulturno-umjetničke scene – posebno one manje zastupljene i introvertnije. Željeli smo stvoriti neku opuštenu atmosferu za umjetnike u kojoj autori mogu slobodno izlagati i neposredno komunicirati svoje ideje i radove. Shvatili smo i da je umjetnicima potrebna sigurna sredina, neopterećena društvenim formama i izlagačkim konceptom poput one “salonskog” tipa.

Nekritički karakter izložbe nametnuo se kao koncept koji umjetnicima otvara vrata prema širokoj publici, nekima i prvi put. Istovremeno volimo misliti kako AntiSalon publici omogućava širi i realniji uvid u umjetničku scenu, onu koja nije filtrirana kustoskim konceptom ili prestižom godišnjih događanja isključivog karaktera, poput Salona mladih. Volimo misliti kako AntiSalon time nudi najširi pregled ukupne umjetničke scene.

Govorite o izbjegavanju filtriranja radova kustoskim konceptom. Kako biste ipak opisali pristup izlaganju takvog neselektiranog korpusa heterogenih radova?

Stipan: Pristup je jako jednostavan. Svi koji nisu prošli su pozvani da pokažu svoj rad na AntiSalonu. Najveći dio kuriranja je održavanje te jednostavnosti, kao i sama organizacija eventa. Svaki AntiSalon više manje nalikuje pop-up izložbi – brzo se postavi i brzo skine. Mi kao organizatori najviše sudjelujemo u samom postavljanju radova na zidove i komunikaciji s umjetnicima i medijima.

Vladimir: Kustoski koncept je vrlo otvoren i slobodno shvaćen. AntiSalon je prije svega platforma za prezentaciju na Salonu nedoživljenih autorica i autora. Konačno, AntiSalon želimo koristiti kao komentar i neizravan kritički osvrt na situaciju na umjetničkoj sceni. Koncept izložbe temeljen je na izlaganju radova što većeg broja autora odbijenih na aktualnom Salonu mladih. Cilj nam je inicijalno bio prikazati najširi spektar ukupne umjetničke produkcije, ali ne ponavljanjem afirmiranih imena, već predstavljanjem autorica i autora koje kustoske koncepcije zaobilaze. Svake godine u predgovoru nastojimo dobiti jedinstven osvrt na aktualnu situaciju s margine, od autora različitih umjetničkih i drugih srodnih grana. Želimo da jedinstvenom perspektivom daju opći dojam o umjetnosti i životu u umjetnosti, kao i da povežu teme umjetničke teorije i estetike (kroz prizmu Salona mladih) s onim banalnim i rijetko adresiranim temama profesionalne egzistencije.

U sklopu samog Salona mladih pokrenut je niz popratnih programa, kao i paralelni program Situacije koji donekle preuzima ulogu AntiSalona. Što se događa s otporom i koje su daljnje opcije kad reakcija na bunt postaje aproprijacija alata i modela tog otpora?

Stipan: Otkada smo pokrenuli AntiSalon, od prve godine pa nadalje, Salon mladih je pokušavao na razne načine uključiti koncept AntiSalona u svoju koncepciju. Mi nismo razumjeli zašto oni to uporno žele, jer bogatstvo scene baš i jest u tome da postoji više perspektiva na jednu temu. Mi smo se odlučili postaviti vrlo jednostavno i iz godine u godinu radimo po istom principu. Volimo činjenicu da uvijek dođe jako puno ljudi, da je izložba medijski popraćena te da uvijek bude dobra zabava. Ideja otpora radi samog otpora nam i nije cilj.

Već smo i nakon prvog Salona bili iznenađeni koliko nam se ljudi javilo, koliko smo novih umjetnika upoznali, pa nas je i to navelo da se više zalažemo za tu ideju šarolikosti i vidljivosti nekih koje ni sami nikad nismo upoznali i vidjeli. Otkrili smo kako postoji mnogo umjetnika koji ne odgovaraju kriterijima koje su nametnule institucije, ne samo HDLU, već i kroz povijest, povijest umjetnosti itd., a koji su zaista vrhunski i imaju odlične ideje. Ti umjetnici često i dolaze iz gradova koji nisu Zagreb ili Split, već iz manjih mjesta i znaju doći u Zagreb samo radi AntiSalona. U tom smislu se volimo prikazivati kao neki pokret otpora, možda iz zabave i imidža, ali ono što uistinu radimo je puno više afirmativnog karaktera – usmjereno na ljude koji su uzastopno odbijani od strane art svijeta.

Vladimir: Nekakvo osnovno nastojanje AntiSalona je na nepretenciozan i neposredan način ostvariti komunikaciju između mladih neafirmiranih umjetnika i publike – prvenstveno onih koji se ne uklapaju u tuđe partikularne kustoske kriterije vrednovanja i selekcije umjetnosti. Kada bi Salon mladih zbilja krenuo u kritičkom ili samokritičkom smjeru prezentacije najšire scene, time bi negirao svoj smisao i mi bismo bili najsretniji. Pozdravljamo širenje područja borbe Salona mladih, no bojim se da je ono potaknuto samo populističkim motivima. Nastojanja organizatora da posljednjih deset godina koriste različite modele interakcije i komunikacije s publikom nažalost nije doprinijelo rješavanju sistemskih problema te problema samih članova unutar Društva (HDLU).

Da budem iskren, AntiSalon je potpuna suprotnost HDLU-u, a usporedba prema djelovanju mi se čini potpuno promašenom. Ipak, dopada mi se zavisnost naših nekompatibilnih sustava. Spominjete izostanak adresiranja sistemskih problema.

Koliko se u tom smislu kontekst kulturne scene promijenio u posljednjih deset godina, osobito iz perspektive umjetnika i kulturnih radnika izvaninstitucionalne scene?

Stipan: Zagreb ima tu sreću što i dalje djeluju prostori kao što su Medika, Močvara, Pogon, a uz to nastaju i neki novi prostori, udruge i inicijative u istom stilu. Samo da se makne jedna od tih inicijativa iza koje često stoji samo nekoliko ljudi, scena bi bila jako osiromašena. Tako da mogu reći da mi je lijepo vidjeti da ljudi koji se bave time čime se bave ne posustaju i kontinuirano održavaju “alternativu” na životu. U Zagrebu se stvari dosta sporo miču i dugo treba da dođe do promjene. Isti ljudi stoje na čelu institucija, kao i prije deset godina. Jedino što se mijenja je to da dolaze novi mlađi ljudi, a novim idejama tako se penetrira u sustav. Ono što jest drugačije, a to je na svjetskom nivou, jest pojava društvenih mreža i interneta, kao platforme preko koje se ljudi mogu izraziti i objaviti bez institucionalnog odobrenja. U tom smislu, kada ih institucije odobre, umjetnici često već imaju neki “online following“.

Vladimir: Otkako je AntiSalon prvi put otvorio vrata u Medici, prošlo je deset godina. Iz pozicije kulturnog radnika, osjećam da je mnogo vrijednih inicijativa s vremenom atrofiralo i ugasilo se, potaknuti nebrigom nadležnih gradskih i državnih ureda o čijem su patronatu ovisili. Ministarstva i gradovi (čast rijetkim iznimkama) zanemaruju vrijedne proaktivne i regenerativne inicijative. Društveni prostor je osiromašen za mjesta slobodnog komuniciranja i izlaganja. Subjekata koji su grassroot inicijativama i mladim autorima nudili potporu, poput Kulture promjene i galerije Greta, više nema ili su na marginama, a razlozi su brojni i nažalost dobro poznati. Pojedine vrijedne inicijative i organizacije uspjele su se održati zahvaljujući inozemnim financijskim poticajima, a prije svega nesebičnim radom članova (poput Saveza udruga Klubtura, Pogon, ATTACK, Ateljei Žitnjak…)

S AntiSalonom nismo željeli ovisiti o uvjetima grada države, kao ni o uvjetima HDLU-a, te smo se priklonili drugoj opciji, radi čega inzistiramo na slobodnom, no-budget principu. Ovogodišnji AntiSalon će se dogoditi u rujnu, u Medici, a na njemu ćemo moći vidjeti radove autora koji nisu prošli selekciju ovogodišnjeg Salona mladih.

Stipan: I moram naglasiti da nismo samo Vlado i ja radili na AntiSalonu, već da su nam svake godine pomagali i sami izlagači sa slanjem svojih radova i postavljanjem izložbe. Svake godine novi dizajner sudjeluje sa svojim rješenjem vizualnog identiteta (Andro Giunio, Dina Karadžić, Marin Nižić, Nikola Križanac), a jedne godine je Kolektiv EMGE preuzeo organizaciju, također Tena Bakšaj, Dina Karadžić (Format C) su na zadnjem AntiSalonu pomogli u organiziji, i uključit će se i ove godine. Kao fotografi nam uskaču razni prijatelji AntiSalona (Nives Milješić, Vladimira Spindler,  Ana-Marija Petričević…), prijatelji i kolege koji su svojim volonterskim radom i doprinosom pomogli u stvaranju AntiSalona. Iz te perspektive, AntiSalon nastaje iz komunikacije s prijateljima i uz kolaborativni rad s dosta širokom zajednicom.

Imate bogato iskustvo sudjelovanja u drugim većim projektima i organiziranja izložbi i događanja. Možete li se, polazeći od toga, osvrnuti na neke sistemske manjkavosti aktualnih kulturnih politika i opisati svoju viziju poboljšanja statusa umjetnika i radnika u kulturi?

Stipan: Kroz iskustvo rada s mnogim institucijama u Zagrebu, shvaćam da svaka ima svoje probleme i da zaista rade najbolje što mogu da odrade svoj posao. Često su ukopani duboko u svoje interne probleme i sakupljanje sredstava, a svaka izložba na kojoj sam sudjelovao je nastala iz potpunog kaosa. Baviti se kritikom tih većih institucija je dosta teško, i ne znam što bih istaknuo da bi oni mogli raditi bolje. U neku ruku ne bih ni tražio od njih da rade išta bolje nego što rade. I u smislu kritike, radije bih se oslonio na manje, paralelne inicijative koje komentiraju stvari iz druge perspektive. Naveo bih primjer galerije Greta, kao jedan od prostora s kojim je zaista bilo ugodno raditi, s obzirom da to da vodi samo jedna osoba, po principu dobre volje. Mislim da u Zagrebu treba više takvih prostora, iako se stvari kreću nažalost u suprotnom smjeru.

Vladimir: Nabrajanja manjkavosti zbilja nema mnogo smisla, no moj je dojam da strategije kulturnih politika posljednjih 30-ak godina nije bilo. Postoje nekakve paušalne smjernice koje se tiču javnih izvora financiranja. Pri tome stručna vijeća nemaju konačnu riječ nego često neke ispolitizirane instance. Često se dogodi da nevladin nezavisni sektor kreira interesantna društveno orijentirana rješenja i kulturne programe sa skromnim sredstvima, da bi ubrzo doživio burn-out nakon čega ih u kratkom roku slijede javne institucije s identičnim, ali obilnije financiranim programima. Konkurentnost u tom slučaju ne vidim kao problem, koliko neosjetljivost javnih institucija i lokalnih vlasti prema inicijalnim autorima. Kulturne politike vaninstitucionalnih programa bazirane su na progresivnom iscrpljivanju udruga sustavnim reduciranjem godišnjih sredstava, kao i činjenici da se ne omogućava dugoročnije planiranje, dok javne institucije raspolažu s izravnijim oblikom financiranja, istovremeno raspolažući postojećom infrastrukturom.

Primjera radi, festival Mjestimice svjetlo pokazao se kao izvrsna platforma za nove oblike umjetničkih praksi u javnom prostoru, kao i vrijedna gradska atrakcija koja okuplja šaroliku publiku. Dogodilo se da je nekoliko godina nakon te inicijative nastala gradska manifestacija Festival svjetla. Jednaku sudbinu smo i sami doživjeli s projektom Muzej kvarta koji sa svojim skromnim produkcijskim sredstvima nije mogao konkurirati kasnijim inicijativama jedne gradske institucije koja je raspolagala s drastično većim budžetom i snažnom infrastrukturom.

U takvim situacijama je jasno da tzv. kulturne politike u Zagrebu nisu postojale kako bi očuvale i razvijale postojeće inicijative ili umrežavale razne dionike kulturnog i društvenog djelovanja. Pokazalo se da se kroz postojeći sustav financiranja tzv. kulturne politike slijede praksu isključivih monolita koji potiče nekritičke i regresivne ideje. Konačno, najizdržljivijima su se pokazale inicijative koje su se uspjele osloniti na izvore financiranja iz inozemnih fondova i zaklada, što samo potvrđuje manjkavost domaćih kulturnih politika.

Stipan: Tako je i u Americi, gdje trenutno boravim. Scena je velika, a institucije rade svoje megalomanske projekte koji su često čista aproprijacija. Najbolja iskustva sam imao s manjim galeristima, s kojima se povezujem preko zajedničkog ukusa. Mogao bih te galeriste svrstati u nešto poput nezavisne scene koja s namjerom drži taj razmjer. Ali, to je skroz druga priča.

Vladimir: AntiSalon nismo htjeli vezati uz ičije financije ili pravne okvire (poput udruge), kako bi se uspio očuvati u svom neformalnom obliku i kako ne bi zastranio od ideje povezivanja neafirmiranih umjetnika. Pomaci će se dogoditi tek kada će u kulturne politike biti utkane vrijednosti solidarnosti, inkluzije i komunikacije, pri tome se principijelno i nezavisno vodeći jasnim smjernicama pri valorizaciji pojedinih ideja i rezultata. Ali, to je samo moja idealizirana i, bojim se, naivna slika svijeta kojeg je katkad lakše naći drugdje nego dočekati tu u kroacijani.

Tekst je dijelom suradničkog temata Kulturpunkta i programa Inquiry Inc. [2022] umjetničke organizacije Format C.