Izložba Pre/Formacije koncepcijski je usredotočena na promjenjivost materijala i pitanje – kada materijal postaje rad? U osnovi je to pitanje odnosa duha i tijela ili onoga mislećeg i protežnog čime su se bavile mnoge misleće glave poput Platona i Descartesa. Klasični dualizam radi iznimku s čovjekom koji jedini može pristupiti ovim odvojenim sferama, no to stvara probleme na području umjetnosti jer onda nema značajne razlike između boja u tubi i boja na platnu. O pitanju oduhovljenja materije uz rakiju su se svađali Kyriales i Filip Latinovicz. Filipu je to pitanje donosilo puno glavobolja, a što bi tek bilo da je vidio suvremenu umjetničku praksu u kojoj materijal uključuje digitalne medije, zvuk i izvedbu koji su daleko od nekih čvrstih materijalnih sirovina, a rad nije tek predmet pod izravnim utjecajem stvaratelja_ice (umjetnika_ce) nego sjecište značenja koje uz umjetnika_cu kreiraju institucije, kustosi_ce i druge silnice kulturnog polja u kojemu se umjetnički rad pojavljuje. Jasno je da onda pitanje kada i kako materijal postaje rad može skrenuti u mnoštvo tehničkih, socijalnih, kulturoloških smjerova. 

No, ROSE kolektiv se u ovoj izložbi usmjerava na rad Karen Barad, profesorice na američkom sveučilištu Santa Cruz u Kaliforniji na kojem su predavale Donna Haraway, Anna Tsing i Angela Davis. Riječ je o sveučilištu koje je poznato po svojem multidisciplinarnom pristupu humanistici koji počiva na razbijanju uhodanih binarnih odnosa, kao npr. odnos prirode i tehnologije koji je u fokusu istraživačkog rada Donne Haraway. 

Tekst TransMaterialities: Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings Karen Barad objavljen u GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies 2015. godine, slikoviti je kolaž koji na primjeru prirodoznanstvenih istraživanja, umjetnosti i humanistike preispituje naše shvaćanje materije. Primjerice, kvantna teorija polja (QFT) čestice ne promatra kao zasebne pojave nego kao elemente dinamičnih polja, čime se gubi stroga granica između energije (koja čini polje) i materije (koju čine čestice). Heisenbergovo načelo neodređenosti tvrdi da je nemoguće potpuno točno odrediti svojstva čestice (poput energije i položaja) jer se vrijednosti postupkom mjerenja nužno remete. Primjerice ako jednom atomu pošaljemo foton (najmanji dio svjetlosti) i promatramo kako će se on odbiti mi smo već energijom fotona promijenili stanje u atomu. No ne možemo jednostavno oduzeti energiju fotona od očitanog stanja jer su interakcije na kvantnoj razini neodređene (moglo bi se reći da ne postoji stanje atoma prije nego što je foton u njega udario). Prema teoriji polja, vakuum nije praznina nego polje koje je pobuđeno na najmanjoj mogućoj vrijednosti. Ta vrijednost ipak nije nula jer su točke polja u stalnom neodređenom međudjelovanju – fluktuaciji. Ove fluktuacije shvaćamo kao virtualne čestice koje stalno nastaju i nestaju. Njihovo djelovanje je poput neprestanog ispitivanje mogućnosti stvarnosti, primjerice elektroni proizvode fotone koje sami apsorbiraju i time ne utječu na ostatak polja. Moguće je i da se foton pretvori u elektron i pozitron koji se međusobno poništavaju i ponovno postaju foton. Dakle kvantna teorija polja pokazuje da ne postoji čvrsta i čista materija nego je ona uvijek dinamično isprobavanje mogućnosti, zaigrano titranje – materija je queer. 

Na otvorenju izložbe poljski je glazbenik Julek Ploski izveo DJ set koji je pratila video projekcija na zidu. Ploskijeva glazba je sintetizirana virtualnim instrumentima, a ponekad koristi i sampleove drugih pjesama. Glazbu pušta preko FL Studija, a ne preko klasične miksete tako da u trenutku nastupa ima mogućnost interveniranja u samu pjesmu. Dobio sam dojam da pjesme nisu unaprijed dovršene nego da ih na licu mjesta slaže od unaprijed pripremljenih elemenata, tako da je Ploskijev nastup zapravo nešto između sviranja i DJ seta. Grube i sintetičke teksture spajaju se sa sanjarskim, arhaičnim elementima tako da se cjelina doima kao da je na pola puta između ravea i glazbe koja svira u krčmi neke videoigre iz 2000-ih. Loop projekcija prikazivala je animacije na kojima virtualni lik vozi čamac ili puši u praznoj sobi. Ove kompjuterski generirane grafike izmjenjivale su se sa snimkama maskiranih figura koje hodaju kroz jednobojne hodnike nalik na bolnicu.Ovaj rad ostavlja dojam male digitalne oaze koju Ploski nastanjuje, a mi posjećujemo – što u velikoj mjeri dolazi od toga što je sama materijalnost ovog rada začudna. On budi nostalgiju i asocijacije, ali ipak je sasvim jedinstven. 

Na zidu pored onoga na kojem je bila projekcija Juleka Ploskog postavljen je rad Rene Hazulin pod nazivom Sigourney Claire koji se sastoji od velikog ogledala pored kojeg su sa svake strane na zid smještene vitrine u kojima su odljevi lica umjetnice u lateksu i alginatu. Ovaj monumentalan rad istovremeno sadrži puno preciznosti i detalja. Odljevi lica se raspadaju u žute amorfne listiće, a neki prikazuju zapanjujuće detalje kože i zubi umjetnice. Naime, različite smjese materijala omogućile su različite rezultate – od grubog lateksa do gotovo savršenog alginata. Izlažući jedne uz druge neuspjele pokušaje i precizne odljeve naglašava se proces usavršavanja, a ne samo gotov proizvod. Rene Hazulin polazi od vlastitog trans identiteta i otvara asocijacije na postupake izmjene tijela poput estetskih zahvata i rodno afirmirajuće skrbi. Suočavanje s materijalnošću vlastitog tijela za transrodne osobe je od središnje važnosti u ostvarivanju vlastitog identiteta, ali također je teško, komplicirano i bolno. Veliko ogledalo u središtu rada postiže to da promatrač_ica doživljava otvorene teme uz neposredni doživljaj materijalnosti vlastitoga tijela.  

Velik dio izložbenog prostora zauzima rad Marije Josipović koji se sastoji od glinenih figurica koje u sebi sadrže sjeme. Posjetitelj_ica je pozvan_a uzeti figuricu i posaditi je u svome vrtu ili u šumi u proljeće. Figurice su postavljene unutar rastera koji stvaraju pravokutni elementi od gaze. Njihov izgled imitira raster ulica, ali takvo doslovno čitanje nije osobito produktivno. Oni su jednostavno oznaka prostora, oni vode pogled promatrača_ice, oko njih se kreće i oni ostaju kada se glinene skulpturice tokom izložbe odnesu. Rad Marije Josipović, poput rada Rene Hazulin, vizualno je nježan i nenametljiv. Zastori velikog prozora za vrijeme izložbe su zatvoreni, rad Marije Josipović osvjetljen je polegnutim reflektorima, a rad Rene Hazulin svjetlom sa stražnje strane vitrina. Bijeli materijali, zrcalo i svjetlo koje je vrlo blizu radova kao da stvaraju bijelu blještavu cjelinu koja poput oblaka kroz sebe pušta svjetlo. 

Ovom mirnom skladu doprinosi i zvučni rad Krisa Komljenovića. Iz malih zvučnika postavljenih na različitim visinama po čitavoj dvorani nenametljivo sipi zvuk koji se na kratko pojača poput grmljavine pa se smiri. Zvuk je često nešto što ne možemo izbjeći, od buke se teško skloniti, no Kris Komljenović navodi promatrača_icu da traga za zvukom. Tek krećući se kroz prostor i prilazeći zvučnicima na različitim visinama možemo potpuno doživjeti ovaj rad, tako da poanta nije samo u zvuku nego i prostoru i pokretu. Marija Josipović svoj rad prostire u budućnost i u vrtove i šume, a Kris Komljenović čitavim prostorom izložbe – ali oba rada zahtijevaju posjetitelja_icu da ih dovrši. Oni polaze od toga da niti jedan rad ne stoji samostalno nego uvijek postoji u polju s predmetima i ljudima oko sebe. 

Poput potrage fizičara za materijom čini se da niti ovaj skup radova ne donosi jedinstven odgovor o tome što je materijal i koja je uloga materijala u stvaranju umjetničkog rada. Postavljajući ovako općenita pitanja zapravo možda je bolje dati višeznačan odgovor koji otvara prostor mašti i interpretacijama umjesto da ih zatvara, no čini mi se da ova izložba to ne uspijeva. Popratni tekst je dosta hermetičan i dok sam ga čitao na izložbi nije mi bilo jasno puno više od toga da je tema materijal. Tekst Karen Barad Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings započinje opisom munje. Usporavajući snimku munje postaje vidljivo da ona nije jedinstvena linija nego mreža mnogih napuštenih puteva kojima elektricitet iz oblaka putuje tragajući za konekcijom. Munja ispituje mogućnosti, griješi i vraća se nazad dok neka točka na tlu pobuđena njenom energijom ne ispusti kratki izdanak plazme s kojim se oblak poveže i ispusti nakupljenu energiju u eksploziji svjetlosti i zvuka. Barad koristi komplicirane koncepte i tešku terminologiju, no njen tekst ne bismo trebali promatrati kao čvrsti i formirani sustav nego kao materiju koja se može oblikovati prema našim potrebama. U slučaju ove izložbe postoji puno potencijala da se ona oblikuje prema obliku ili procijepima među radovima i donese im novu snagu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U sklopu projekta, kustosice Ana Kovačić i Lea Vene više su mjeseci mentorirale ROSE kolektiv u pripremanju izložbe u okviru koje će se predstaviti umjetnici_e Rene Hazulin, Marija Josipović, Kris Komljenović i Julek Ploski.

Navedeni umjetnici_e bave se “postajanjima i transformacijama, odnosno zamišljanjem i gradnjom stvarnosti, budućnosti ili mogućnosti; odnosima fikcije i realnosti”, stoji u popratnom tekstu. Polazeći od članka Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings Karen Barad, kustoski kolektiv pojašnjava koncept izložbe koji je “zamišljen je kao procesni kolaž zasebnih pojmova/ koncepata i njihovih intersekcija koje popunjavaju ili izdubljuju neizbježne interpretacije upisanih/prethodno (za)mišljenih odrednica (ne/neo)materijala te koje ispituju načine na koje mi to činimo ili na koje je to učinjeno za nas.”

Na otvorenju izložbe Julek Ploski održat će live DJ set, a više detalja o izložbi i umjetnicima_cama možete pronaći ovdje.

ROSE kolektiv grupa je tri autorice_a koja se bavi performansom i audiovizualnim instalacijama. Nastaje 2017. godine kada Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut upisuju Akademiju likovnih umjetnosti. Na završnoj izložbi Odsjeka za nove medije 2019. godine izvode prvi zajednički performans koji se bavi improvizacijom i interakcijom live zvuka i slike unutar zatvorenog loopa. Kolektiv se od tada nastavlja baviti idejama komunikacije, kolaboracije i improvizacije kroz kolektivnu umjetničku ekspresiju.

Ciklus obuhvaća pet umjetničkih događanja mlade generacije lokalnih i regionalnih umjetnika, umjetnica i kolektiva koji će premijerno predstaviti produkcije realizirane u sklopu godišnjih projekata kolektiva.

Ciklus se otvara u subotu, 23. studenog u 19 sati kad će Robert Fenrich prvi put predstaviti svoj modni brand INDECENT, zamišljen kao platforma za eksperimentiranje s modnim dizajnom te istraživanje održivosti brze mode, marginaliziranih identiteta, propitivanje struktura moći i žudnje za konzumacijom sadržaja suvremenom kapitalističkom svijetu. Prva kolekcije pod nazivom 365 km/h bit će popraćena izvedbom Is it the journey or the destination you desire? koja uključuje šest izvođača, a prati je glazbena produkcija DJ Le Chocolat Noir u kombinaciji sa soundscape dizajnom HV$VH.

U petak, 29. studenog u Hrvatskoj se prvi put predstavlja slovenska umjetnica Živa Božičnik Rebec s novim umjetničkim radom _Antinode19182028. Riječ je o instalaciji koja proizlazi iz ispitivanja fenomena objektnosti, alijenacije i proširene ekologije koristeći računanje kao metodu za kodiranje postojećih uzoraka i okoline u svrhu uspostavljanja novih uvjeta.

Andrej Beštak i Anja Leko u petak, 6. prosinca premijerno izvode performans cute cute cute cute cute cute cute cute cute cute. Performansom se stavljaju u ulogu predavača koji publici “dekonstruira” slatkoću, ne samo kao nevino stanje bivanja, već kao potencijalnu metodu za otpor dominantnom neoliberalnom diskursu.

Umjetnički trio ROSE kolektiv koji čine Bruna Jakupović, Ivor Tamarut i Lana Lehpamer u petak, 13. prosinca predstavljaju nastavak projekta Rose Velvet pod nazivom ECC/R (Etherometric Corporeal Compressor). Riječ je o multimedijskoj instalaciji koja se poigrava sa spiritualističkim motivima.

Javni program zaključuje se u petak, 20. prosinca prezentacijom istraživanja ovogodišnje rezidentice Dnevne sobe Paulom Tončić. Ona će u formi publikacije predstaviti istraživanje HEATERS koje se bavi propadanjem zagrebačke rave i alternativne klupske scene.

Program su osmislile kustosice Klara Petrović i Luja Šimunović, a više o njemu možete pročitati ovdje.

Ovim projektom kolektiv želi umjetnicima pružiti podršku i ponuditi produkcijske i prostorne uvjete za rad, umjetničko i kustosko savjetovanje, te lokalno i međunarodno umrežavanje koje se proteže čitavim projektom. Tijekom rezidencije zajedno s odabranim umjetnicima_cama i kolektivima razvija modele prezentacije istraživanja u fizičkom i digitalnom okruženju.

Radi se o trećem izdanju rezidencijalnog programa, a dosad su ugostili Mariannu Nardini i ROSE kolektiv čiji su rezultati istraživanja, osim u KUĆĆI, predstavljeni u prostoru za suvremenu umjetnost Apoteka u Vodnjanu, na 63. Porečkom annalu, kao i na predstojećoj izložbi krajem 2024. godine u umjetničkom prostoru u10 u Beogradu.

KUĆĆU zanimaju istraživački i interdisciplinarni prijedlozi koji:

• Zauzimaju kritičku poziciju naspram tehnoloških, društvenih i političkih fenomena današnjice;
• Koriste suvremene alate na neočekivane i nekonvencionalne načine;
• Umjetničko stvaralaštvo ne pozicioniraju kao refleksiju, već kao ekstenziju života — kao onu koja ima kapacitet artikulirati alternativna iskustva svijeta;
• Izletima u začudno izgrađuju nove subjektivitete i zajednice;
• Destabiliziraju tradicionalno binarne kategorije fizičkog i virtualnog, stvarnosti i fikcije, prirode i tehnologije, živog i neživog.      

Dnevna soba uključuje:

• Autorski honorar;
• Sredstva za produkciju umjetničkog istraživanja;
• Prostor za razvoj i prezentaciju istraživanja u Zagrebu;
• Samostalnu izložbu u KUĆĆI na jesen 2024.;
• Kolaborativan rad s kustosima na projektu;
• Priliku za lokalno i međunarodno umrežavanje pri razvoju umjetničkog istraživanja;
• Organizaciju otvorenih studija za javnost i pozvane goste s pozadinama relevantnim za umjetničko istraživanje.

Za pitanja vezana uz natječaj javite se na hello@kucca.hr. Poziv je otvoren do 1. ožujka, a prijave se šalju putem online obrasca.

U najavi Rose Velvet poručuje: “It’s me! RoSE! Rose Velvet – Tu sam, bok, hello! Ja sam online, onlajn- onLINE (…) U svim svojim oblicima, ja sam so real i so authentic! Jako sam produktivna, možda najproduktivnija na cijelom svijetu (…) Đihaaaa! Jašem prema horizontu Wild Wild Weba. Ja sam kauboj kojii gazi svoje neprijatelje! Ali volim se družiti sa svojim prijateljima!”

Umjetnici su rad kolektiva ove godine predstavili rezidencijom u GMK i ljetos na manifestaciji Porečki annale naziva Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke, koji se nastavio u Zagrebu prezentirajući u prostoru KUĆĆE šest novih produkcija nastalih u okviru annala. Ciklus je tematski usmjeren na “istraživanje umjetničkih praksi kao mjesta nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postojanja i nestajanja” navodi kustoski kolektiv KUĆĆA (Jurica Mlinarec, Luja Šimunović i Klara Petrović).

Više informacija o događaju pronađite ovdje.

Rekli su mi da planet ima živčane završetke je serija samostalnih izložbi koja će, nakon njihovog premijernog predstavljanja u sklopu 63. Porečkog annala – o kojemu više možete čitati u tekstu Irene Borić – predstaviti nove produkcije mlađe generacije domaćih i regionalnih umjetnika_ca i kolektiva zagrebačkoj publici u galerijskom prostoru kolektiva KUĆĆA. Annale i njegov nastavak u Zagrebu posvećeni su umjetničkim strategijama disrupcije stvarnosti korištenjem iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira, a predstavit će se Robert Fenrich, Andrej Beštak i Anja Leko, ROSE kolektiv, Gaia Radić, Marianna Nardini i Andrej Škufca. 

Motivirani narodnim predajama, praznovjerjima i mitološkim narativima o sovi, Beštak i Leko, koji se smatraju pripovjedačima priča vizualnim jezikom i zvukom, a ne riječima kako bi stvorili emotivnu razmjenu između umjetničkog djela i publike u novom radu  predstavljaju multimedijalno svetište posvećeno ovoj životinji koja zauzima ulogu božanske figure. 

“Prostorna instalacija suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream jedna je od šest novih produkcija premijerno prikazanih ovog ljeta, u sklopu 63. Porečkog annala. Zagrebački ciklus stoga uključuje šest samostalnih izložbi (Robert Fenrich, Andrej Beštak i Anja Leko, ROSE Kolektiv, Gaia Radić, Marianna Nardini i Andrej Škufca), a posvećen je umjetničkim strategijama disrupcije stvarnosti korištenjem iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira.

Rekli su mi da planet ima živčane završetke istražuje umjetničke prakse kao mjesto nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postajanja i nestajanja, prijelaznih subjekata i karnevalskih suspenzija, privremenih ekstenzija u nove nematerijalne, nadrealne i digitalne svjetove. To su svjetovi između, svjetovi koji nas vrebaju, čekajući da otvorimo vlastite granice. U njima i naša tijela pucaju i plove u nove stvarnosti, mutirajući u strane organizme”, stoji u najavi izložbe.

Budući da je Istarska sabornica redovito središnji izlagački prostor Porečkog Annalea, kustoski kolektiv je tematsko ishodište pronašao i u njezinoj eklektičnoj povijesti (arhitekture). Sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve i samostana – sakralnog prostora vjere i rituala, ali i političke moći – sabornica se preobražavala stoljećima, doživljavajući arhitektonske i društveno-političke preinake. U vrijeme Napoleona bila je pučka škola, a svoj naziv duguje održavanju sjednica Istarskog pokrajinskog sabora u drugoj polovici 19. stoljeća. Upravo te prostorne i namjenske transmutacije svjedoče o različitim vizijama svijeta, a izložba Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušava ih nadograditi. Svjetovi koje umjetnici traže “prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše”. Ipak, svi ti fiktivni narativi mogu poslužiti kao poligon za suočavanje s težinom svijeta koji nas okružuje.

Na tragu šestog masovnog izumiranja rad je Roberta Fenricha Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream, u čijem su fokusu plastožderi, plastična stvorenja koja poput gusjenica ovladavaju svakojakim metamorfozama – od jajašaca, kukuljice do gusjenice. Sintetička bića nastala su nakon misteriozne automobilske nesreće, čime se aludira na zagađenje/uništenje planeta kojem pridonose i automobilska industrija i zasićenje plastikom. Novonastala bića nastanjuju svijet nakon čovjeka kojeg je uništilo upravo ono što je bića omogućilo. Budući da, kako piše teoretičarka Heather Davis, o plastici ovisi cijela infrastruktura i brzina kapitalizma, kao i fantazija o beskrajnom ekonomskom rastu koji se zasniva na ekstraktivističkoj politici i masovnoj potrošnji, sintetički sjaj instalacije govori o našoj fascinaciji plastikom kao i nemogućnosti bijega od nje. Prema Davis, plastika širi svoje carstvo smrti i istovremeno prkosi nestanku, predstavljajući temeljnu logiku konačnosti, koja je zastrašujuća jer upućuje na nemogućnost raspadanja, povratka u sustave propadanja i ponovnog rasta. Upravo na tom tragu možemo čitati rad Roberta Fernicha koji logici konačnosti suprotstavlja imaginaciju drugačijeg životnog ciklusa plastike. 

Andrej Beštak i Anja Leko u radu It was nice to pretend we know it all pak koriste prostor Istarske sabornice kao integralni dio svetišta posvećenog digitalnoj božici u obliku sove, hibridnog bića svih praznovjerja, religija i mitologija. Začudnu oltarnu kompoziciju čini rešetkasta struktura koja nosi tri skulpture krilatog božanstva, dok na tlu dva ekrana kontrastno osvjetljavaju crninu izloženih kostiju (relikvija). U pozadini strukture na dva vertikalno položena ekrana promatramo digitalne inačice izloženih skulptura, dok učinak izmjene pozitiva i negativa podsjeća na rendgenske snimke. Gotički prozor u pozadini svetišta dodatno pridonosi sakralnoj atmosferi koju instalacija priziva. Premda vizualno zalaze na područje srednjovjekovnog misticizma, umjetnike zapravo zanima božanstvo koje se može nositi s internetskim nedaćama poput rudarenja podataka ili digitalnog nadzora. Umjesto istraživanja tehnoloških mogućnosti i predispozicija hardvera i softvera, umjetnici se radije okreću mističnom i neshvatljivom, ne bi li im to omogućilo lakše bivanje u svijetu nadziranog i korporativnog prostora interneta. Baš zato što suočavanje s ekonomskim i političkim sustavom djeluje bezizlazno, smisao pronalaze u poigravanju simbolima.

U traganju za magičnim u digitalnoj sferi gotovo je neizbježan susret s umjetnom inteligencijom. Fascinantna već zato što postoji faktor nepredvidljivosti i autonomije na koju ne možemo utjecati, umjetna inteligencija djeluje poput maga tehno infrastrukture. Susrest ćemo se tako s Rose Velvet koja u sebi emulira vlastite autore – ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut). Nastala na umjetničkoj rezidenciji GMK u proljeće 2023., Rose Velvet svoju formu duguje izgledu, glasu, karakterima i ponašanju članova kolektiva. Nastaje kao splet umjetne inteligencije, kompjuterski generiranih slika i marketinga, a umjetnici je koriste kao varijabilni alat ili metodu koja je čas persona, čas program, čas virus. Njezino je rotirajuće tijelo u cijelosti prikazano na ekranu, a djeluje poput ljušture avatara koji čeka klik oživljavanja. U pozadini čitamo bujicu izjava koje reflektiraju vlastitu infrastrukturu. Ipak, u okviru izložbe Rose Velvet djeluje pomalo nezgrapno, svedena je na reprezentaciju, nije previše uvjerljiva kao naš pandan jer izostaje dijalog. To vjerojatno ne bi bio slučaj da smo je sreli u digitalnom okolišu u kojem se njena fiktivnost preobražava u digitalnu stvarnost. 

Preplet digitalnog i stvarnog u fokusu je instalacije The Aqueduct Behind My Eyes Keeps Rebuilding Gaie Radić. Preuzimajući čitav prostor Male Galerije, umjetnica projekciju prelijeva preko stakla, čime je lomi, reflektira i umnaža te vodi promatrače_ice na vizualno putovanje bojama i oblicima. Omekšavanjem granica fizičkog prostora galerije uz pomoć vizualnih intervencija, digitalni svijet postaje metafora uma u obliku neograničenog i apstraktnog prostora. Novonastali krajolik djeluje kao nestvarno stvarni prostor, a budući da umjetnica ne poseže za imerzivnim tehnologijama poput VR naočala ili projekcije od 360 stupnjeva, digitalna i fizička sfera i dalje imaju podjednaku važnost.

Neuralgične točke digitalnih svjetova upravo su materijalne premise na kojima nastaju, kao i materijalne posljedice koje uvjetuju. Kao što je zapisala arhitektica i teoretičarka Keller Esterling u knjizi Extrastatecraft: The Power od Infrastructure Space: “Ponekad nas ono što medij govori spriječi da vidimo ono što medij čini.”  Za nju je prostor infrastrukture forma, ali ne poput fiksnog objekta, već je riječ o stalno mijenjajućoj platformi koja može podnijeti nove okolnosti, preobražavajući odnos između nosive strukture i njene logistike. Infrastrukturom se na simboličnoj razini bavi Andrej Škufca radom don’t even trust nobody. Postavljanjem u javni prostor – konkretno, na terasu iza Male Galerije gdje je ponekad ljetno kino – umjetnik začudni industrijski objekt izmješta iz pretpostavljenih okvira izložbe. Čelična struktura oblih šipki njeguje modularne elemente koje kustoski kolektiv, među ostalim, opisuje kao ”igru skrivača ██████ s udruženim šipkama koje tiho jedu zrak”. Kustoski tekst sve radove prati upisivanjem poetičnog narativa, a kod Andreja Škufce blokovi crnila vizualno korespondiraju sa šipkama instalacije, kao i s prazninama između njih.

Kontrapunkt svim spomenutim radovima čini Shut-In Marianne Nardini jer priziva ritual i poziva na doživljaj svijeta zakrivenih očiju. Dok ostali radovi afirmiraju prvenstveno vizualno iskustvo, u videu Marianne Nardini pratimo umjetničino kretanje kroz šumu s neprovidnom maskom koja joj ispunjava očne šupljine. Osjetilo vida i sve iskustveno svodi se na završetke vlastitih prstiju, na miris i sluh. Uključivanjem prizora crva u videu istaknuta je cikličnost života svakog bića. Umjetnicu zanima upravo proces transformacije, odnosno prelaska iz jednog u drugo stanje, zanima je fizičko, ali i stanje svijesti, i to nam podastire upravo kroz performans. Ispred projekcije, krug s kamenjem čini cjelinu koja naslućuje ritualno druženje koje se već dogodilo ili se tek treba dogoditi. 

Zaključno, 63. Porečki Annale na prestravljenost ovim svijetom odgovara stvaranjem drugačijih svjetova kako bi se otvorili novi pogledi, odnosno kako bi se pokušalo pronaći novu artikulaciju problema. Već samim naslovom, izložba intrigira, no nije naodmet reći da je roman Negativni prostor horor zbog čega živčane završetke planeta možemo shvatiti u kontekstu suvremenih ekoloških, političkih i drugih kriza. Jer iz svih fiktivnih i izmaštanih svjetova vreba mrvica naše stvarnosti, s ove ili one strane tipkovnice, kakogod.

Iz teksta najave: “Iza mladog kustoskog tima KUĆĆA stoje Jurica Mlinarec, Luja Šimunović i Klara Petrović koji su ovogodišnju manifestaciju nazvali Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke s fokusom na umjetničke strategije disrupcije iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira, a u Poreč su pozvali umjetnike_ce u usponu koji_e će predstaviti šest novih produkcija koje su nastale posebno za ovu izložbu. Nadahnuti povijesnim preobrazbama izlagačkog prostora, kolektiv KUĆĆA istražuje mogućnosti s onu stranu modernističkih obećanja utopije kroz razum i napredak rastvarajući umjetnički teren u kojemu se principi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prepliću. Od izvanzemaljskog svetišta posvećenom sovi, hibridnih bića koja se rađaju iz mjesta prometne nesreće pa sve do nove kompjuterski generirane virtualne influencerice, to su suvremene umjetničke prakse koje istražuju nove mogućnosti izgradnje svijeta prigrljujući iracionalnost, praznovjerje i pristranosti. Na izložbi sudjeluju: Andrej Beštak i Anja Leko, Marianna Nardini, Robert Fenrich, ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut), Gaia Radić i Andrej Škufca.”

Izjava kolektiva: “Otvaramo Porečki annale kao mjesto nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postajanja i nestajanja, prijelaznih subjekata i karnevalskih suspenzija, privremenih ekstenzija u nove nematerijalne, nadrealne i digitalne svjetove. To su svjetovi između, svjetovi koji nas vrebaju, čekajući da otvorimo vlastite granice. Oni remete dominate sustave stvarnosti prihvaćanjem iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira. U njima i naša tijela pucaju i plove u nove stvarnosti, mutirajući u strane organizme.

Potaknuto povijesnim transmutacijama Istarske sabornice, koja danas dvojako funkcionira kao izložbeni prostor i politička arena, 63. izdanje Porečkog annala usmjereno je prema transformativnim iskustvima koja je ovaj prostor mogao izazivati. Izgrađena na temeljima srednjovjekovne crkve i samostana, Istarska sabornica danas funkcionira kao potpuno racionalizirani sekulariziran prostor, postavši posveta multilinearnoj povijesnoj, društvenoj i metafizičkoj aksiomatici kreiranja stvarnosti. Iako neodrživa, stvarnost koju danas još uvijek živimo izgrađena je na modernističkom obećanju utopije kroz napredak i razum, preferirajući racionalno nad iracionalnim, sekularno nad sakralnim.

Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušaj je nadilaženja ovih neispunjenih obećanja otkrivanjem umjetničkog terena u kojem se prošli, sadašnji i budući principi stvarnosti prepliću. Izložbom predstavljamo ideju umjetničkih praksi koje iskopavaju prostorno-vremenske kontigencije koje putuju kroz suprotstavljene stvarnosti: od sakralnog od sekularnog, od magičnog do tehnološkog – i nazad. U prostoru još uvijek ispunjenom katoličkim motivima istražujemo nove mogućnosti stvaranja svjetova u tehnološkoj i digitalnoj sferi. Preuzimajući iracionalnost i pristranost, novoproducirani radovi uključenih umjetnika/ca stvaraju liminalne stvarnosti kojima otvaraju alternativna iskustva svijeta. Ovi svjetovi prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše.”