Prva polovica marta u Rijeci govori štošta. Na istočnoj strani grada Sveučilište u Rijeci, odnosno Centar za napredne studije jugoistočne Europe, u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Danske u RH i Maerskom, organiziraju konferenciju Connectivity and Maritime Security for the Mediterranean. Nekoliko dana ranije, ATRAC (Jadranski edukativno-istraživački centar za reagiranja na iznenadna onečišćenja mora) zapadnije, u Muzeju Grada, organizira Dan otvorenih vrata za 10. obljetnicu postojanja Centra. U centru grada, u Filodrammatici, Drugo more u suradnji s kolektivom Oaza, a u okviru projekta MADE IN Platforma i festivala Moje, tvoje, naše, otvara izložbu (Ne)ukroćeno more.

Tri male riječke vijesti, pravilno raspoređene gradom, naizgled djeluju nepovezano. Trima događajima zajednička je tema – more. Razlike među njima su značajne i tiču se pristupa. Program Sveučilišta bavi se povezivanjem. Kako stoji u knjižici programa, “povezivanje na Mediteranu je dvostruki mač: potiče ekonomski rad i regionalnu međuovisnost, a pritom izlaže ranjivosti infrastrukture, upravljanja i sigurnosnih sistema.” Za spomenutu konferenciju, Rijeka je prvenstveno lučki grad, Jadransko more je transportni koridor, pojava koja na značaju dobiva prema strateškoj ulozi koju ima za NATO. Jedan od suorganizatora programa, Maersk, danski je logistički mogul znakovit po transportu oružja.

ATRAC program, na drugoj strani grada i značenja, usmjeren je na posljedice. Siniša Orlić, ravnatelj uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, za Novi List tim je povodom izjavio: “[V]alja imati na umu da se u hrvatskim lukama godišnje pretovari oko 23 milijuna tona različitih tereta, od čega gotovo polovinu čine tereti koji su klasificirani kao opasni. Ostvarujemo i promet od oko devetnaest milijuna putnika godišnje, a na području našeg epikontinentalnog pojasa nalaze se tri polja za eksploataciju ugljikovodika. Kada sve uzmemo u obzir, postoje značajne potencijalne opasnosti od pomorskih nesreća i onečišćenja mora. Zbog toga je naša obaveza da samostalno i u suradnji s ostalim državama koje okružuju Jadran, kao i svim dionicima plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora, posvetimo posebnu pažnju zaštiti mora.” 

Izložba (Ne)ukroćeno more, bavi se “morem kao ekosustavom i morem kao resursom” i u slučajnoj igri značenja, postavlja se u metaforičku sredinu. Naime, iz lokalnih vijesti lako je uočiti složenost teme koja za grad kakav je Rijeka ima opipljive posljedice. Za neupućene, iako smještena uz more, Rijeka ni po čemu ne nalikuje klasičnom jadranskom obalnom mjestu – za one koji u njoj žive, riječ je o gradu koji je tek slučajno na moru pa ga zbog toga zaobilaze kako masovni turizam, tako i mehanizmi kojima se ulaže u održivost.

Pisati o izložbi koja se u spomenutom kontekstu bavi morem, priziva fusnote u kojima bubri život izvan galerijskog prostora. Razumljivo je stoga kako su tri rada izložena u (Ne)ukoroćenom moru, osmišljena kao dio šireg diskurzivnog i interdisciplinarnog programa, a ono što ih čini osobitim je što su njihovi autori, Robertina Šebjanič, Igor Eškinja te Silvio Vujčić i Miro Roman, radove stvarali po narudžbi, pri čemu je važan dio njihovih projekata bio istraživački rad.  

La decouverte de la pourpre (Otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje u središte promatranja stavlja kvrgavi volak. Riječ je o vrsti puža koji se od pretpovijesti koristio za bojanje tkanina, a koji je zbog interesa za purpurni pigment činio temelj feničke ekonomije. Eškinja signalizira kulturnu povijest – od Rubensove skice po kojoj Theodor van Thulden slika prizor Herkula i psa na čijem krznu ostaje pigment, do ljubičaste kao simbola luksuza na odjeći vladara. Ono što pripada sadašnjosti proizvodni je višak. Prazne kućice volka opstaju kao neiskoristivi materijal i za Eškinju su tihi subjekt povijesti koji u galerijskom prostoru dobiva centralno mjesto. Kako će napomenuti tijekom diskusije, vjerojatni je razlog preživljavanja volka pad Rimskog carstva. 

Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo vizualnog umjetnika i modnog dizajnera Silvija Vujičića, arhitekta i znanstvenika Mire Romana i kolektiva SOLL multimedijalni je postav koji se sastoji od video snimke i modne kolekcije izložene na 3D-print modelima. SOLL, umjetna inteligencija čiji se rad koristi sa 6 različitih UI pretraživača (stoga kolektiv), treniran je na bazi sastavljenoj od 31656 mediteranskih tekstilnih uzoraka. SOLL koristi Mediteran kao polazište za stvaranje te proizvodi ili “dovršava” Mediteran kao uzorak za tekstilni materijal. Rezultat SOLL-ovog rada je udaljeno čitanje (distant reading) u kojem se materijalno reinterpretira tijelo (prema bazi skulptura božanstava tipičnih za područje), i iz Mediterana kao apstraktnog načela (baza mediteranskih uzoraka) izvodi tekstilna kolekcija.

Rad Jadran I: Odjeci ponora slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, nastao na temelju rezidencijalnog boravka autorice na istraživačkom brodu TARA na Baltičkom moru, problematizira trajne tragove ljudskog djelovanja na more kao ekosustav. Dvodijelni postav se sastoji od video eseja i velikih vunenih tepiha s morskim motivima. Šebjanič se zanima za soničko zagađenje pa ga unosi u iskustvo promatranja ostataka oružja; dok gledamo snimke čahura biokemijskog otpada na morskom dnu, na zvučnome zapisu kakofono se gomilaju imena organizacija iz čijih je projekata oružje došlo. Kao što je morski biosustav napadnut zvukovima ljudskoga djelovanja, tako Šebjanič intervenira u iskustvo gledanja snimke. Naspram oružja i institucija, autorica postavlja sporu, manualnu praksu izrade tepiha. Riječ je kontrastiranju grubih vojnih akcija s lokalnim zanatskim radom kao činom ljubavi i ugode.

Otpor materije

Davor Mišković iz Drugog mora u katalogu izložbe reći će “još je Homer u Odiseji pisao kako je more sila koja će slomiti čovjeka”, a izložba (Ne)ukroćeno more poigrava se otporom materije prema nesmotrenosti ljudskih činova.

Pišući o materijalističkoj agensnosti, Jane Bennett kao jednu od dvije maksime za istraživački postupak u Powers of the Hoard: Notes on Material Agency navodi “stavljanje stvari u prvi plan, ljudi u pozadinu” (2012). Upravo takav, materijalistički i objektni pristup, djelovao je kao referenca koja se uporno plela u moj doživljaj sva tri rada u Filodrammatici. 

Igre u radovima Eškinje i Šebjanič podsjetile su me na drage dnevnike čitanja. Kvrgavi volak motiv je kakvim bi se u Saturnovim prstenovima bavio Sebald ili kakvog bi u Kada više ne razumijemo svijet uz priču o prusko plavoj naveo Labatut.

Šebjanič, čiji mi je rad pobudio intenzivnu reakciju, izvrće odnos ljudskog djelovanja i materije kako bi patološka isprepletenost čovjeka s ekosustavom postala bolno evidentna. Snimke morskog dna, a poglavito zvuk koji presijeca miran ritam dubine, spojen s tepihom koji evocira kućno i dom, grebe u načine na koje smo kao civilizacija unijeli nemir u habitate, kao da su mjesta koja možemo koristiti prema vlastitoj ugodi i nahođenju. 

Govorimo dakle o radovima koji daju glas materiji u koju je povijest fizički otisnuta. Ona nije diskurzivna jer materija nije tekst, ali će pažnja usmjerena na objekt, neminovno proizvesti priču o životu materijala. 

S druge strane, rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo Mediteran vidi samo kao tekst, pa se u artificijelnoj izvedbi zaključaka o njemu autori poigravaju materijalnim apsurdima do kojih dolazi u čitanju Mediterana: savršena, ali disfigurirana ljudska tijela, odjevena u kupaći kostim koji savršeno reprezentira podneblje a da o njemu ne govori gotovo ništa. Zamjerka od koje promatrajući ovaj rad nisam mogla pobjeći tiče se održivosti. S obzirom da je riječ o izložbi koja nastoji problematizirati ekološke katastrofe, uporaba UI kao znakovitog potrošača vode kao resursa djelovala mi je neoprezna, ali kako je riječ o novim izazovima u korištenju tehnologije, vjerujem da je tek potrebno dobro promisliti i jasno kodificirati načine na koji pristupamo temi generativnih modela.

Vratim li se na vijesti s početka ovoga članka, promatrajući postav, činilo mi se da materija vrišti. Naime kada je more postavljeno u središte, a ljudi u pozadinu, priča o kulturi i povijesti Mediterana značajno se opire perspektivi kakva je, primjerice, nametnuta u opisu konferencije Sveučilišta. 

Nakon izložbe premećem etimologiju pojma talasokracija, pitam se tko čime vlada i drago mi je da je netko ozbiljno prebacio more u poziciju subjekta. Neukroćenost iz naslova izložbe gubi zagrade, a ja držim fige da Rijeka neće, kao u radnji neke klimatske fikcije, postati jedan koridor za valove. 

Okupljajući kroz izložbu i simpozij suvremene umjetnike i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva, ovogodišnji program interdisciplinarne manifestacije Moje, tvoje, naše istražuje temu mora kao ekosustava i mora kao resursa, pri čemu se posebno zanimanje pridaje odnosu različitih oblika organizacije povijesno prisutnih i uvijek promjenjivih ljudskih aktivnosti usmjerenih prema moru.

Na grupnoj izložbi u Galeriji Filodrammatica bit će premijerno predstavljene tri nove umjetničke produkcije. Slovenska umjetnica Robertina Šebjanič izlaže rad Jadran I: Odjeci ponora, u kojem istražuje često nevidljive zagađivače u našim vodama – morske depozite odbačenih eksplozivnih naprava i municije koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ljudskom zdravlju.

Rad La decouverte de la pourpre (otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje bavi se sudbinom kvrgavog volka, morskog puža koji živi na prostoru cijelog Mediterana iz čijih se oklopa od prapovijesnih vremena dobivao rijetki i skupocjeni purpurni pigment za bojanje tekstila, koji ga je već u vrijeme Rimskog Carstva doveo na rub izumiranja zbog pretjeranog izlova.

Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić te arhitekt i znanstvenik Miro Roman, na izložbi će predstaviti rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo, nastao uz pomoć umjetne inteligencije SOLL, kroz koji istražuju priče, materijale i uzorke u dizajnu tekstila nastale u interakciji Mediteranskog mora i stanovnika njegovih obala.

Kroz razgovor o svojim radovima i razlozima odabira tema kojima su se bavili, navedeni će umjetnici ujedno otvoriti i diskurzivni dio programa, koji je u velikoj dvorani Filodrammatice na rasporedu 7. i 8. ožujka.

Više detalja o programu možete pronaći na službenoj stranici organizacije.

Tema festivala zasniva se na pojmu plave humanistike kroz dvije ključne figure – moreplovca i plivača. “Polazeći od te dvije figure, sam festival istražuje na koji način se odnosimo prema degradiranom morskom okolišu”, a tema festivala, Umreženo more “je more uhvaćeno u mrežu ekonomskih, političkih, socijalnih, tehnoloških i ekoloških čimbenika. Njegove kartografije tek treba iscrtati ne bi li se promijenila modernističko-kolonijalna vizija Mediterana”, ističe Borić.

Program će u ponedjeljak otvoriti umjetnica Tabita Rezaire projekcijom video rada Deep Down Tidal u Malom rimskom kazalištu s početkom u 20:45 sati. U srijedu slijedi otvorenje grupne izložbe Umreženo more u 20 sati Galeriji Novo, na kojoj svoje radove predstavljaju Katerina Duda, Marta Baradić, Kyriaki Goni, Uroš Krčadinac, Gaia Radić, Lana Stojićević, Robertina Šebjanič, Branimir Štivić, Marloes de Valk i Alexandre Leray.

Osim izložbenog programa, u okviru festivala održat će se i autobusni obilazak brijunskog priobalja koji organiziraju Katerina Duda i Marta Baradić, autorice projekta Vidim šumu, pišem pašnjak. Okupljanje za autobusne obilaske predviđeno je u četvrtak u 17 i u subotu u 9:30 sati na parkiralištu ispred Rojca.

Popratni program festivala čini petodnevna radionica spekulativnog dizajna The Sea Sees Us koja počinje u ponedjeljak, a završava prezentacijom radova u subotu, 1. lipnja, u 20 sati u Galeriji DAI SAI. Nakon otvorenja izložbe održat će se i festivalski party Plava struja u Klubu Kotač s početkom u 23 sata.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Zajednički tematski okvir programa koji traje do subote, 20. svibnja je more i njegove ljudske i neljudske morske zajednice i povezane ekološke krize. Većina umjetničkih projekata koji će se predstaviti u Domu mladih i Mediteranskom institutu za istraživanje života (MedILS) snažno se fokusira na zagađenje bukom ili zvuk općenito, a cijelo događanje je dio međunarodnog projekta A Sea Change.

Učinci antropogene buke na morski život i podvodni svijet i uloga zvuka u ponovnom promišljanju materijalnosti mora fokusi su zvučne instalacije Stijna Demeulenaerea, kao i istražvianja Marka Markovića i Josipe Vujević u sklopu rezidencijalnog programa u splitskom MedILS-u.

U svom apstraktnom radu o zagađenju okoliša, razvijenom u suradnji s video umjetnicima u-maticom i telematiqueom, iranska glazbenica i umjetnica pantea predstavlja impresivan, intenzivan audiovizualni performans tijekom kojeg troje autora zamišljaju fiktivne oblike života koji bi mogli nastati u životnim uvjetima ekstremnog zagađenja.

Instalacije Marca Barottija i Francisce Rocha Gonçalves fokusirane su na ljudsko onečišćenje morskog okoliša, dok se instalacija Robertine Šebjanič bavi uvjetima u okolišu morskih ježinaca, a njezin performans uživo s Tanjom Minarik posljednjeg dana događanja potiče na promišljanje novih
ekoloških stvarnosti u doba antropocena.

Umjetnica Fara Peluso sudjeluje na rezidencijalnom programu u okviru kojeg se bavi istraživanjem gotovo nevidljivih mikroalgi dijatomeja izuzetno bitnih za održavanje bioraznolikosti i života mnogih vrsta – uključujući i nas kao ljudskih bića.

Detaljan raspored programa potražite ovdje.

Program Kako nas čuje more osmislio je i producirao KONTEJNER u sklopu međunarodnog projekta A Sea Change fokusiranog na interdisciplinarne i intermedijske umjetnosti te umjetnička i kustoska istraživanja koja se bave širokim rasponom tema povezanih s morem, kao što su morski ekosustavi, dobrobit obalnog stanovništva, plava ekonomija i bioakustika.

Samostalna izložba Robertine Šebjanič Plimna (si)(e)mpatija predstavlja dva recentna rada koji demonstriraju izravan utjecaj ljudskog djelovanja na mora i oceane. Audio-vizualna instalacija Echinoidea Future – Adriatic Sensing, koja “pokazuje krhkost, ali i otpornost vodenih vrsta”, imala je premijeru na festivalu Ars Electronica u Linzu 2022. godine. Bavi se trenutnim bio-geološkim i morfološkim uvjetima u okolišu morskih ježinaca u kojem se, zbog ljudskog djelovanja, bilježi drastično smanjenje razine kisika. Imerzivna instalacija Atlantic Tales, dostupna u galeriji samo na dan otvorenja izložbe, isprepliće mitologiju i znanost u priči ispjevanoj u tradicionalnom irskom sean-nós stilu, s naracijom i terenskim snimkama snimljenima tijekom autoričinog boravka na znanstveno-istraživačkom brodu RV Celtic Explorer, za vrijeme ekspedicije u Sjevernom Atlantiku. Audio vodstvo upotpunjeno je audio zapisima obje instalacije.

Izložba kojom nas je provela sama autorica u Galeriji Filodrammatica (Korzo 28/1, Rijeka) traje od 26. siječnja do 17. veljače.

Snimanje: Dubravko Matanić / Drugo more
Montaža i uređivanje: Martina Kontošić
Fotografija: Tanja Kanazir / Drugo more
Vizual: Klasja Habjan

Audio vodstvo je nastalo u suradnji Kurziva i Drugog mora. 

Posvećujući se odnosima čovjeka i prirode, umjetnica u svojoj stvaralačkoj praksi dubinski promišlja biološke, kemijske, političke i kulturne stvarnosti vodenih okoliša, kao i problematiku ljudskog djelovanja na druge organizme. Njezini su radovi interdisciplinarni, često vrlo poetični i istovremeno snažno povezani sa znanošću i drugim područjima društvenog djelovanja. Na samostalnoj izložbi u Filodrammatici, umjetnica će predstaviti dva recentna rada koji demonstriraju izravan utjecaj čovjekovog djelovanja na okolna mora i oceane, i prepoznaju iskustvo koje dijele sva stvorenja, bez obzira na njihovu veličinu.

Prvi je rad Echinoidea Future — Adriatic Sensing koji je premijerno izložen u Linzu na festivalu Ars Electronica, najvećem festivalu novomedijske umjetnosti u Europi i jednom od najprestižnijih u svijetu. Ova umjetnička audiovizualna instalacija bavi se trenutnim bio-geološkim i morfološkim uvjetima u okolišu morskih ježinaca, koji bilježi drastično smanjenje razine kisika zbog ljudskog djelovanja u vidu stvaranja tekućeg otpada. Istražujući faktore stresa lokalnog i globalnog ljudskog otiska na okoliš, umjetnica kroz projekt prikazuje krhkost, ali i otpornost vodenih vrsta.

Glavno istraživanje za umjetnički rad provedeno je u okviru rezidencije The Zero Pollution Adriatic koju je pokrenuo UR Institut iz Dubrovnika u sklopu projekta STARTS4Water, a odvijalo se u obalnom području južnog Jadrana. Samo na dan otvorenja izložbe, u velikoj dvorani Filodrammatice bit će izložena i instalacija Atlantic Tales: Selachophilia: Cetorhinus maximus – Limaria hians, audiovizualna pripovijest o morskim dubinama i mračnim projekcijama za njihovu budućnost ako se ne smanji dosadašnji čovjekov destruktivni utjecaj.

Izložbu je uz slobodan ulaz moguće posjetiti do 17. veljače, a više o umjetnici i predstavljenim radovima doznajte na ovoj poveznici.

Počevši od samog smještaja zabavnog parka u Karlovcu, gradu na četiri rijeke, koje su potrebne da energetski opskrbe tehnološku mašineriju u pozadini parka, prokazuje se štetnost čovjekova gospodarenja prirodnim resursima pod utjecajem kapitalizma. Naličje široj publici prijemčivog oblika liberalnog feminizma odražava se u virtualnom entitetu kustosice koja je dio globalne mreže industrije zabave. Pod njenim se nadzorom omogućava potrošna simulacija zadovoljstva, čije se razine otključavaju ovisno o financijskim mogućnostima njenih klijentica. Uviđajući štetnost parka Sladostrašće, koji žene ostavlja u kontinuiranom procesu tranzicije, protagonistkinja ga, zajedno sa svojim frendicama, uništava. Ne zadržavajući se pritom na idiličnom sretnom kraju, ona također upozorava na prijeku potrebu za solidarnošću u nadolazećim bitkama.

Često potencirajući napetost i iščekivanje karakteristično za žanr horora, priče ove zbirke rastu oko tematskih čvorišta poput promišljanja budućnosti, pozicioniranja umjetnika unutar konteksta proizvodnje na kapitalističkom tržištu i prodora povijesno zanemarivanih glasova. U ocrtavanju ljudskih zajednica i pojedinačnih iskustava u presjeku s njima, Bakić kolažira/kombinira različite stilske registre kao što su antička književnost, romantičarski klasici ili politička teorija, uparujući ih s prikazima tjelesnosti, seksualnošću i materijalnošću svakodnevice. Navedeni elementi sudjeluju u izgradnji kompleksnog svijeta zbirke boreći se protiv budućnosti opterećene boljkama prošlosti i pritom zagovarajući promjene na razini kolektivnog stvaranja/sudjelovanja u suvremenosti.

Prevrednovanje kategorijalnih polazišta u spekulaciji o budućim prostorima i zajednicama predstavio je i kustos Miha Colner izložbom Novo doba, koja se održava u zagrebačkom MSU-u od 11. rujna do 30. listopada. Uviđajući važnost interdisciplinarnog i istraživačkog hvatanja u koštac s problemima koje otvaraju ekofeministička kritika i kritika kapitalizma, Colner je u MSU-u okupio segmente radova slovenskih umjetnica Maje Smrekar, Robertine Šebjanič, Tanje Vujinović i umjetničkog dvojca PLATEAURESIDUE. Izloženi segmenti radova preispituju mogućnosti čovjekova djelovanja unutar vlastite zajednice i njegova odnosa s više-nego-ljudskim svijetom.

Potonju kategoriju razlaže makedonska istraživačica Tara Kalaputi u eseju Ljudi i više-od-ljudskog svijeta upozoravajući na nejedinstvenost kategorije neljudskog. Njen je esej dio zbornika Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija, koji okuplja radove internacionalnih i regionalnih autora na temu suočavanja s antropocenom kroz okvire ekološke teorije zagovarajući poštovanje ljudskih marginalaca i vegetacijske njege kao izvora političkog uvida u regenerativni rad, kako u tekstu Antropocen – Razmišljajući u >>dubinskom geološkom vremenu<< ili >>dubinskom libidinalnom vremenu<< navodi autorica Ariel Salleh.

Solidarnošću čovjeka s ne(/više-nego-)ljudskim svijetom i hibridnim zajednicama koje tvore bavi se i umjetnica Maja Smrekar u ciklusu radova K-9_topology: Hybrid Family, čiji se naziv simbolički poigrava engleskom inačicom izraza koji označava porodicu pasa canis povezujući ju s dijeljenim svojstvom ljudske fizionomije, očnjacima. Dio ovog ciklusa prikazan je u Zagrebu još 2019. godine u sklopu festivala Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav u obliku performansa izvedenog u skučenoj prostoriji nalik na dnevni boravak ispunjen namještajem i psećim krznom.

U reduciranoj varijanti postava izložbe u MSU-u, rad Maje Smrekar prikazan je nizom fotografija kojim je dokumentiran proces nastanka navedenog rada, ali i rada Posao i dom iz 2018. godine. Mizanscenu fotografije velikog formata na samom ulazu u izložbeni prostor čini umjetnica koja spravom za dojenje izdvaja mlijeko dok sjedi na podu bijele sobe sa svojim psom Adom. Djelomično se nastavljajući na performans Josepha Beuysa Coyote, Smrekar u svojem radu proučava odnos između čovjeka i psa s fokusom na zajednice koje tvore, propitkujući pritom poziciju žene unutar njih.

Procesu dojenja prethodio je višemjesečni rad u kojem je umjetnica stimulirala hipofizu masažom dojki, što je dovelo do izlučivanja hormona koji potiče nastajanje mlijeka, navodi kustos Miha Colner u programskoj knjižici. Preostale fotografije manjeg su formata i prikazuju umjetnicu u različitim životnim razdobljima u društvu pasa s kojima je odrastala, kao i različite stadije rada K-9_topology. S obzirom na to da je odrasla u obitelji koja se sporadično bavila uzgojem pasa, Smrekar preoblikuje ulogu psa od životinje s uporabnom vrijednosti do punopravnog člana njene hibridne zajednice, prkoseći specizmu. Umjetnica kroz ovaj projekt nastoji nadići kategorije ljudskog i više-nego-ljudskog, na tragu promišljanja Rosi Braidotti o posthumanizmu, iznesenog u knjizi The Posthuman, i drugosti zasnovanoj na eurocentričnoj paradigmi čovjeka, odnosno muškarca, i drugog, reduciranog na potrošno tijelo.

Interspecijsko pozicioniranje i proučavanje, iz čovjekove perspektive potrošnih tijela manje vidljivih organizama predstavljeno je u videoeseju Lygophilia Robertine Šebjanič, proizašlom iz istraživanja mračnih i vodenih staništa. Šebjanič 2017. godine započinje istraživanje vodenih staništa u Meksiku s fokusom na ugroženu vrstu duguljastih, bijelih vodozemaca aksolotla, koji se nalaze pred izumiranjem zbog proširenja i razvijanja urbanog pejzaža Mexico Cityja, a po povratku u Sloveniju ga nastavlja s fokusom na čovječju ribicu.

Projicirana videoinstalacija nastala je montiranjem snimki jedne do druge, koje, ovisno o tome jesu li identične ili naizgled nepovezane, stvaraju različite značenjske slojeve. Većina je materijala site specific i prikazuje rituale poput vađenja aksolotla iz vode, njihova uzgoja i ponašanja u kontroliranom okolišu. Poetičnost videoeseja leži upravo u neskrivenom kolažiranju i montiranju snimki jedne do druge čime se potencira meditativni efekt kružnih kretanja aksolotla i ponavljajućih zaveslaja kroz njihova vodena staništa u Meksiku.

Aksolotle, njihovu genealogiju i kulturni značaj kroz povijest predstavljaju dva generička pripovijedna glasa iz pozadine. Osim snimaka aksolotla, kroz esej se periodički ponavlja rečenica It is almost impossible for humankind to see Axolotl as they are, animals in the process of inevitable extinction, kojom umjetnica upozorava na previđanje potreba i važnosti više-nego-ljudskog, u ovom slučaju iskorištavanog u svrhu znanstvenih eksperimenata.

Znanstveno-istraživački aspekt rada predstavljen je, osim u videu, putem karte vodenih staništa uz prikupljene uzorke tla i žiroskop u kojem se nalaze. Razdvajanjem različitih dijelova rada, privučena je pozornost na interdisciplinarnost i suradnički element potreban za njegov nastanak.

Kroz interdisciplinarnu suradnju je nastao i MetaVrt, projekt novomedijske umjetnice Tanje Vujinović. Problematici održivosti i nestanka ekosustava Vujinović pristupa primarno kroz digitalnu animaciju uz koju paralelno razvija vizualne/taktilne, zvučne i konceptualne elemente. Istoimena serija radova nastala je u suradnji s drugim istraživačima, znanstvenicima i zvučnim umjetnicima, čiji je rad Vujinović koristila kao polaznu točku u vlastitu stvaralaštvu.

Dio ciklusa predstavljenog na izložbi, instalaciju Sfera 3 Otok, tvore dva dijela koja odražavaju fizičku prisutnost kozmičkog vrta u videoradu postavljenog u pozadini. Dva se Otoka Sfere 3 sastoje od brežuljkastog reljefa koji predstavlja prostor čija je fizička neuhvatljivost potencirana bijelom bojom, neprirodnim izvorima svjetla i neodređenim biomorfnim oblicima. Osim reljefa, bitan element je izvor i zvukovna kvaliteta vode koja teče kroz fontanu i pridonosi umirujućem efektu. Kao kontrast fizičkom prostoru , projiciran je i drugi dio Sfere 3, Sektor P. Videorad prikazuje pročišćeni futuristički okoliš koketirajući s načinom na koji pojedinac može zamisliti virtualni prostor, napominje Miha Colner.

Kurirana ambijentalnost važan je aspekt videorada Sub Persona autorskog dvojca PLATEAURESIDUE, koji čine Aljaž Celarac i Eva Pavlič Seifert. PLATEAURESIDUE u svom radu kombinira vizualne umjetnosti i kritičku ekologiju kako bi ukazali na brzorastuće promjene u okolišu nastale ljudskim djelovanjem. Videorad Sub Persona problematizira etičnost gospodarenja šumama kroz šest cjelina. Svako od poglavlja naznačeno je crvenim naslovom ispisanim tipografijom u gotičkom stilu, koja, uparena s crno-bijelom slikom i dugim kadrovima mračnih šuma te zlokobne glazbe mjestimično stvara napetost karakterističnu za horor-filmove. Žanrovska hibridnost rada povlači za sobom ozračje nelagode pri pogledu na šumu, dok se paralelno ističe uloga čovjeka u održavanju, ali i remećenju prirodnih ekosustava. Rad se pripovjedno oslanja na razgovore s osobama upoznatim sa prostorom slovenskih šuma kroz privatni ili institucionalni angažman, kako bi se prikazali različiti aspekti i problemi (ne)brige za njihovo održavanje.

U intervjuu s kustosom izložbe, Eva Pavlič Seifert naglašava važnost imerzivnog iskustva pri gledanju filma, postignutog nekom vrstom drvene konstrukcije koja funkcionira kao intervencija u postojećem prostoru. Njena uloga je da potiče intimnu atmosferu i ujedno omogućava određenu vrstu kontrole nad osjetilnim podražajima poput svjetline, mirisa i temperature, kojima je gledatelj izložen. Premda u MSU-u nije bilo navedene konstrukcije da potpomogne imerzivnost i ambijentalnost videoinstalacije, intimnost je ostvarena smještanjem projekcije u manju, izdvojenu sobu.

Promišljajući povijesne i zakonske uvjete krčenja i održavanja šuma, PLATEAURESIDUE iznosi koherentan umjetnički rad, čiji poetični slow cinema momenti predstavljaju kontrast surovosti strojeva za sječu, a vizualne aluzije na horor-film implicitno nameću pitanje o katastrofi koja nas u budućnosti očekuje zbog neodgovornog gospodarenja šumama.

Izložba Novo doba predstavila je različite pristupe novomedijskog promišljanja ljudskog djelovanja i ekologije. Izloženi segmenti radova samo su dio širih istraživanja pojedinačnih autora i kao takvi ne nude rješenja, već potiču posjetitelje na daljnje razmišljanje o iznesenoj problematici. Oni zbog toga posjeduju svojevrsnu didaktičku kvalitetu, što napominje i Miha Colner, a time ujedno i bude nadu u vidu shvaćanja važnosti solidarnog rada vidljivog iz interdisciplinarnog pristupa svakog od projekata.

Prema riječima Ide Hiršenfelder, osnovna je ideja ovog rada stvaranje situacije u kojoj rast kristalnih struktura zauzima centralno mjesto. Ljudsko iskustvo, u smislu percepcije iz perspektive čovjeka, pritom se nastoji potisnuti i ostaviti sa strane kako bi se potaknula nova dimenzija slušanja – ona u kojoj smo izloženi posve drugačijoj perspektivi geološke prolaznosti vremena. Naša prolaznost vremena u odnosu na monumentalno geološko vrijeme je pitanje kojim autori izazivaju antropocentričnu perspektivu. Kroz nizanje kemijskih vrtova punih rastućih kristalnih tvari, boja i oblika, slovenski tim autora istražuje i evoluciju zvuka te principe kemije s ciljem pružanja uvida u kemijske procese sa samog početka nastanka života na Zemlji. Vrtovi su u stanju stalne promjene boja i oblika; te promjene detektira kamera, prenosi ih u računalni program i na taj način mijenja zvučni dio instalacije. Promjene u zvuku koje stvaraju vrtovi slika su geološkog vremena – spore i neprimjetne, posve izvan dohvata ljudskoj percepciji.

Organizatori su Udruženje za razvoj kulture URK, Klub Močvara i KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse.

Echo 10^-9 zadivljuje jedinstvenom analognom estetikom ambijentalnih audio-vizualnih pejzaža nastalih preoblikovanjem formalnih karakteristika materijala na licu mjesta. U odnosu na mikro i makrofluide, nanomaterijale i polja magnetske reakcije, nanoboti stvaraju vlastitu koreografiju nastalu kao rezultat stimuliranih autopoetičkih kemijskih reakcija koje utječu na zvučnu kompoziciju. Prožimanjem fizike, kemije i računala otkrivaju se nevidljiva polja i širi se osjetilni spektar, čime ovaj performans dovodi u pitanje samu percepciju i otkriva sitne svjetove s različitim zakonima koji koegzistiraju na mnogobrojnim razinama – poput pogleda u neku novu dimenziju kojim se pruža mogućnost drugačijeg promišljanja svijeta.

Poslije performansa opustite se uz Solfeggio for colour harmonies Davora Sanvincentija, isprobajte Vrijeme disanja Vitra Drinkovića, pogledajte eksperimentalne filmove Ivana Ladislava Galete i oslobodite se straha od smrti u interaktivnoj instalaciji Trenutak smrti Gjine Šutića.

Performans će biti održan u subotu, 6. prosinca, u Galeriji Klovićevi dvori, s početkom u 12 sati.

Device_art je trijenalna međunarodna izložba koja se bavi umjetnošću naprava i robotikom. Termin Device_art označava umjetničku produkciju utemeljenu na dovitljivoj upotrebi novih i zastarjelih tehnologija, a uključuje mehanizme bazirane na analognoj ili digitalnoj tehnologiji, projekte s obilježjem interaktivnosti. Udruga KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse započela je Device_art 2004. godine sa svrhom da potakne, mapira i kontekstualizira produkciju umjetnosti u sprezi s tehnologijama na području Hrvatske i internacionalno.

Device_art je osmišljen kao komparativna izložba. Prvo izdanje 2004. godine obuhvatilo je radove domaćih umjetnika i onih iz najbliže razvijene novotehnološke scene – slovenske. Godine 2006. uz hrvatske i slovenske umjetnike predstavljena je bila kalifornijska scena sa svojom divljom, vatrenom, uzbudljivom robotikom. Ove godine pozvani su naši imanjaci – japanski Device Art. Naravno toj odluci nije odmogla činjenica da su uz Amerikance upravo Japanci najpoznatiji u svijetu po svojoj umjetnosti u sprezi s novim tehnologijama.

Nintendo

Kad uguglate termin „device art“ izlaze rezultati koji se tiču ili hrvatskog ili pak japanskog Device Arta. Ovih drugih – japanskih rezultata ima mnogo više, ali za to postoje i objektivni razlozi. Oni proizlaze iz konceptualne prirode samih projekata, kao i okolnosti u kojima se projekti realiziraju.

                                                                       Mika Fukumori Ototenji

Device art je koncept koji je osmišljen gotovo istodobno 2004. godine i u Japanu i kod nas. Oni koji prate scenu vezanu uz umjetnost i nove tehnologije gotovo ne mogu vjerovati da nije riječ o svojevrsnom prepisivanju, te se pitaju tko je od koga preuzeo naziv.

No, činjenica da, srećom ili možda nesrećom, dijelimo isto ime, ne znači da je isti i koncept onoga što taj termin označava. Tako je primjerice dr. Andreas Broeckmann, povjesničar umjetnosti i nezavisni kustos te dugogodišnji direktor Transmediale festivala, kada je vidio kataloga Device_arta 2004. u Zagrebu, tu razliku prokomentirao riječima „Exactly the oposite!“ Pri tom je naravno malo pretjerao, naime nije sasvim suprotno, no sasvim sigurno japanski i hrvatski device art konceptualno se razlikuju. Naime, japanski Device Art termin su osmislili dr. Machiko Kusahara, uvažena predavačica na UCLA i dr. Hiroo Iwata sa Sveučilišta Tsukuba i taj je naziv simplificirano rečeno označavao dijelom produkt, dijelom igračku, dijelom skulpturu.

Tri su osnovne karakteristike japanskog Device Arta. Prva je da sam mehanizam predstavlja temu djela, tj. medij je sadržaj, druga je da su ti umjetnički radovi često namijenjeni igri te se u nekim slučajevima proizvode kao serije namijene široj komercijalnoj distribuciji. Treća karakteristika je da ta zaigranost radova proizlazi iz japanske tradicije i kulture koja je oduvijek bila zaintrigirana sofisticiranim alatima i materijalima

Postoje dvije vrste budućnosti, kaže Derrida – le futur – ona budućnost koja je na neki način predvidljiva, mjerljiva, vjerojatna, te – l’avenir – ona koja je totalno neočekivana, i to je, prema njegovom mišljenju, prava budućnost. Device Art umjetnici iz Japana, rade na aspektu neočekivanosti i nepredvidljivosti naše budućnosti jer svojim šik ‘izumima’ i njihovom masovnom distribucijom, mogu doprinijeti njenoj izmjeni.

Končar

Ako izdvojimo osnovne karakteristike hrvatskog device arta, kao prvu najočigledniju razliku u odnosu na japanski Device Art koji je high tech i u smislu tehnologija i dizajna, domaći radovi najčešće nastaju na temelju low tech materijala i tehnologija, pa je takav i njihov dizajn. Koncept odnosno sadržaj je izuzetno bitan za domaće radove, i iako često proizlazi iz naprave, gotovo uvijek nadilazi tehnološki aspekt rada.

Za razliku od prethodne dvije karakteristike koje suprotstavljaju japanski i hrvatski device art, treća karakteristika ih povezuje. Naime na domaćim device art izložbama često dominira apsurdistički (nonsense) ton.

                                                                  Martina Mezak Logos

Gorenje

Rezultat dugogodišnje kustoske suradnje na projektu device arta s kustosicom Sandrom Sajovic iz ljubljanske Galerije Kapelica, je i ovogodišnji izbor male slovenske reprezentacije.

Iako zajedno radimo već treće Device_art trijenale, slovenski se radovi razlikuju od hrvatskih kao i u prvoj sezoni. Prije svega treba reći da umjetnici koje redovno prezentiramo, redovno i rade tehnološki utemeljene radove, dok se kod hrvatskih umjetnika tek sporadično događaju ‘izleti’ u taj sektor. U tom su smislu slovenski radovi, tehnološki gledano, većinom zanimljiviji i bliskiji europskoj tradiciji umjetnosti u križanju s tehnologijama. 

Primjerice Robertina Šebjanič i Luka Frelih se u interaktivnoj instalaciji Pufinacija bave simulacijom određenog eko sustava. Njihov rad, pritom posjetitelja ne stavlja u glavnu ulogu unutar sustava, već on predstavlja samo jedan od ‘života’ unutar biosfere u kojoj egzistiraju simulirani mikroorganizmi i slično. Na taj način ovaj umjetnički par izoštrava pogled na ono što u stvarnosti uopće ne zapažamo, a bez čega bi i naš život bio nemoguć, te upozorava na one prave biološke relacije.

Mali doprinos genezi svakodnevnog života Mihe Ciglara i Nike Autor je performans za dvoje, u kojem oba izvođača čine konstitutivni element audiovizualnog instrumenta na kojem sviraju. Oboje su strujnim kablom povezani s elektroničkom mrežom instrumenta tako da audio i video signali koji se projiciraju publici prolaze kroz tijela oba izvođača u svojoj primarnoj (električnoj) formi. Zvuk je domena prvog izvođača, dok je drugi zadužen za video. 

                                               Sašo Sedlaček Origami Space Race

West end East and East and West

Po riječima dr. Hirooa Iwate karakteristike koje smo ranije naveli kao obilježja japanskog Device Arta nisu uobičajene za ‘zapadnjačku’ umjetnost te je upravo radi toga taj pravac privukao svjetsku pozornost. Japanskoj ‘autohtonosti’ definitivno pridonosi i razvijenost tehnologije, postojanje te vrste industrije koja je toliko razvijena da izvozi svoje proizvode po čitavom svijetu te činjenica da razne industrije podupiru i tehnološki i novčano umjetnike u izradi, primjerice robota. Budući da na našim prostorima nema te podrške i u tom smislu kulturološki gledano mi osjećamo Japan jednako kao i Ameriku – kao Zapad. No, uza sve razlike koje smo nabrojali, a u koje možemo uključiti i one konceptualne i one tehnološke, pa čak i to na koju se umjetničku tradiciju naslanjaju koji radovi, možemo reći da postoji i sličnost, a ona se tiče pomaknutog, ludičkog elementa radova. Deleuze kaže da ljudi imaju šarm samo kroz svoje ludilo (folie). Ono što je šarmantno kod nekog je ona strana koja ih pokazuje pomalo neuravnoteženima (où ils perdent un peu les pédales). To isto možemo primijeniti na umjetnička djela prikazana na izložbi, kako japanska tako i hrvatska i upravo je to ključ koji povezuje ovu izložbu u cjelinu. Upravo je ludilo izvor šarma robotičke pjevačice Maywe Denkija, ponovno znojavog Bonga Williama Linna, kao i pijane kuglice Dubravka Kuhte Tesle.

Maywa Denki ravno iz budućnosti u Močvaru!

Glazbeno-umjetničko-robotička skupina u Japanu popularnija od Madonne održat će svoj eksperimentalni elektro punk noise eksperiment u sklopu festivala u klubu Močvara.

Već spomenuta nonsense filozofija ključan je element rada ove izuzetno popularne grupe. Maywa Denki je umjetnička jedinica pod vodstvom Novmichija Tose i djeluje na način komercijalne tvrtke. Tosa ovdje koristi mitate kako bi pretvorio svoju umjetničku jedinicu u malenu tvrtku pod vodstvom CEO-a (tj. umjetnika), koji izmišlja čudne proizvode jedan za drugim kako bi preživio u industriji kojom upravljaju mega-tvrtke. Čineći to, on omogućuje da njegovi radovi i performansi poprime više slojeva značenja. Jedinstveni stil skupine Maywa Denki naznačen je rječnikom koji koristi: tako se svaki njezin komad naziva “proizvodom”, a performansi uživo “predstavljanjem proizvoda”.

Iako je skupina Maywa Denki poznata i izrazito cijenjena zbog svoje umjetnosti, njezine promotivne strategije veoma su raznolike te uključuju izložbe, predstavljanja uživo, performanse, glazbenu produkciju, video, tekstove, komercijalne igračke i električne naprave.

                                                                 Maywa Denki

Zagrebačka će publika imati jedinstvenu priliku vidjeti koncert skupine Maywa Denki koji izvodi se na originalnim robotičkim glazbenim instrumentima. Svaki put kad dođe do mehaničkog problema, njezini radnici izvedu hitan popravak. To je umnogome nalik na Grand Prix Formule 1, gdje su nesreće i sudari uobičajena pojava. Na koncertima nećete vidjeti samo glazbala, nego ćete upoznati i robote po imenu Punch-kun, Renda-chan i Seamoons, sporedne likove kao što su Sava-O i Poodles, kao i komične ljude poput računovođe Wono-sana, Radnika i Jenkija (japanske omladinske bande) koji pripadaju skupini Maywa Denki.

Galerija Nano – gadgeti japanskog device arta

Elemente japanske tradicionalne kulture poput mitatea, isticanja zaigranosti, poštivanja alata i kulture kata (uzoraka forme ili prakse), kao i fuziju umjetnosti i zabave, iscrpno je analizirala i na originalan način upotrijebila Maywa Denki. Tosa stvara niz funkcionalnih, stilski dorađenih, a ipak smiješnih i često satiričnih robotskih oruđa kao umjetnost, koristeći i low-tech tehnologiju – mehaničku ili električnu – i high-tech digitalnu tehnologiju. Ti “beskorisni strojevi” koje proizvodi Maywa Denki (u prijevodu  Elektrokompanija Maywa) funkcioniraju kako treba i koriste se za performanse (što se naziva “demonstracijom proizvoda”) koje izvode Tosa i njegovi “zaposlenici”, koji na pozornici nose “uniforme tvrtke”. Neki od proizvoda mogu se naručiti preko mrežne stranice “tvrtke”. Omanji predmeti, igračke i spravice “masovno” se proizvode u jednoj kineskoj tvornici i dostupni su preko interneta i u klasičnim trgovinama, kao što je slučaj s Na-Cordom, električnim kablom u obliku riblje kosti za kućnu upotrebu kojeg ćete moći pogledati u Galeriji Nano. Taj nazubljeni kabel povrijediti će nogu korisnika ako stane na nj bosonog (budući da se papuče ne nose u japanskim kućama), podsjećajući ga na prirodu elektriciteta koju obično zaboravljamo. Spravica zaigrano otkriva stvarnost i opasnost skrivenu iza udobnog i praktičnog života u kojemu uživamo, a koji će nas ubrzo dovesti do takozvanog sveprisutnog okoliša. Dok industrija i inženjeri stvaraju okoliš primjeren svačijoj inteligenciji, u kojemu su tehnologije učinjene nevidljivima u crnoj kutiji ili skrivene iza zidova, umjetnik vizualizira samu tehnologiju u domovima korisnika, izvan muzeja i galerija. Masovna proizvodnja tih spravica komentar je na potrošačko durštvo i kritika “svijeta umjetnosti”, a vjerojatno i jedini način da se dosegne šira publika. Za one koji si ne mogu priuštiti Na-Cord, lako je dostupna mini-verzija kao traka za mobitel u raznim bojama i po povoljnoj cijeni. Kada se pričvrsti za mobilni telefon, traka može šiljcima oštetiti džep korisnika. Korisno-beskorisni, smiješno ironični, popularni i dio svakodnevice, a ipak umjetnički, ti proizvodi privlače one koji nisu nužno redoviti posjetitelji muzeja.

                                                       Hiroo Iwata Simulator hrane

Okus je posljednja prepreka virtualnoj stvarnosti. Teško ga je dočarati budući da je posrijedi osjetilo koje sačinjavaju kemijske tvari, dodir i zvuk. Jedan od osnivača Device arta je i Hiroo Iwata koji je razvio inovativno sučelje koje prikazuje jačinu ugriza. Oblikovano je tako da ga korisnik može staviti u usta. Simulator hrane stvara silu ovisno o zabilježenoj sili pri žvakanju prave hrane. Simulator hrane može se koristiti u kombinaciji sa slušnim i kemijskim osjetom okusa. Zvuk žvakanja snima se pomoću vibrirajućeg mikrofona i emitira se preko vibrirajućih slušalica, a pritom se i sinkronizira sa samim žvakanjem. Kemijski osjet okusa može se dočarati pomoću mikroubrizgivača na vrhu uređaja. Kemijski osjet se umjetno stvara iz pet osnovnih okusa: slatko, kiselo, gorko, slano i umami (ukusno).

Interaktivne umjetničke igre s IAMAS-a

 

IAMAS je ime najpoznatije umjetničke medijske škole na svijetu, iz koje proizlaze nove snage umjetnosti na raskrižju s novim tehnologijama, poput izumitelja plašta nevidljivosti. Kratica IAMAS se odnosi na dvije obrazovne ustanove u gradu Gifuu: jedna je Međunarodna akademija medijskih umjetnosti i znanosti, a druga Institut za napredne medijske umjetnosti i znanosti, koji se nalazi unutar istog kampusa. Kada je IAMAS otvoren 1996. godine, bio je samo jedna škola, a obuhvaćao je dva multimedijska studijska programa za 25 preddiplomskih studenata, kao i umjetničko-medijsku radionicu za 25 poslijediplomskih studenata. Njihova ambicija bila je da omoguće studentima ove potonje da steknu magistarsku titulu; nakon opetovanih pokušaja da unaprijedimo nastavni program, nacionalna vlada dala je svoj pristanak i program je 2001. godine pretvoren u visoku školu. Ipak, zadržana je ista kratica zbog sličnih ciljeva u našem obrazovnom sustavu.

Na izložbi u dvoranama Jedinstva zagrebačka će publika dobiti priliku pogledati neke od najzanimljivijih radova koji su isproducirani na tom sveučilištu od 2004. na ovamo.

Watashi-chan umjetnice Tomoko Ueyame odjevni je predmet koji vizualizira zvukove u prostoru. Na odjeću su pričvršćeni baloni koji se napuhuju na pojavu zvuka u prostoru. Čak i ako se zvuk pojavi marginalno, ako ga osoba koja nosi odijelo ne čuje, baloni će se ipak napuhati. Drugim riječima, osoba koja nosi odijelo zvukove prepoznaje vizualno. Watashi-chan prepoznaje zvukove koje ne osjećate svjesno, koje ne raspoznajete – on vas informira i tako funkcionira poput dodatnog osjetilnog organa.

                                                              Yosuke Kawamura Textron

Textron, rad koji stvara tekstilne vizije predstavit će Yosuke Kawamura. Slika i zvuk se isprepliću, uz pomoć pokreta igle te pokreta samog stroja koji služe kao povratna informacija. Iako su, zbog repetetivnog načina rada stroja, pokreti mehanički i neprekidni, pojavljuju se sitne razlike i greške, jer strojem ipak upravljaju ljudi.

Hayashi Yosuke predstavlja aplikacijski softver koji tekst pretvara u zvuk sonicode. Nakon što je napravio nekoliko aplikacijskih softvera za glazbene izvedbe, htio je da se izvedba dešava u realnome vremenu, da se njima upravlja intuitivno i u procesu kojim samo računalo može upravljati. Tekst koji se upotrebljava u sonicodeu ima dvije uloge. Njegovo značenje i oblik utječu na zvuk i ishod. Rastavljanje kompleksne aplikacije i izrađivanje nove efektivan je način učenja o računalnom sistemu i vraćanju fleksibilnosti i kreativnosti.

Umjetnica Mika Fukumori predstavlja napravu Ototenji pomoću koje ljudi koji vide lako mogu naučiti Brailleovo pismo koristeći svoj vid, sluh i dodir. Japansko Brailleovo pismo sastoji se od 50 slova organiziranih pomoću jednog stupca i šest točaka. Kombinacijom samoglasnika i suglasnika određuje se redoslijed stupaca. U šest utora na ploči umeću se kuglice, a kada se pojavi niz na Brailleovom pismu, kroz zvučnike se začuje izgovor odgovarajućeg slova. Istovremeno se veza između samoglasnika i suglasnika osvjetljava različitim bojama.