Kao povod ovogodišnjoj temi festivala, organizatori_ce ističu radove feminističkih i queer autorica poput Rebecce Solnit “koje su pisale upravo o nadi i o radosnim mogućnostima kolektivnog otpora”. Kako piše aktivistkinja Solnit, “imati nadu ne znači poricati realnost, već biti spremna suočiti se s izazovima koji su pred nama i vjerovati da su promjene moguće. Naposljetku, put naprijed gotovo nikad nije ravna crta, već vijugava staza.”

Filmski program u dvorani 2 kina Kaptol Boutique Cinema 5. svibnja otvara dugometražni dokumentarac Drugi spol – Tragom Simone de Beauvoir, a zatim slijedi Dan kada je Island stao koji je na rasporedu 7. svibnja. Filmski segment u Kaptolu zaključuje projekcija filmova Godina prođe, dan nikako i Ljeto iza nas koji su na rasporedu 9. svibnja. Osim navedenog, dio filmskog bloka održava se i u Šesnaestici gdje će biti prikazani dokumentarci Greta Gerwig: Itinerary of a Rising Star i Bloodsisters.

Diskurzivni blok otvara tribina Queer Joy – Radost queer postojanja u četvrtak, 8. svibnja u Šesnaestici, a nastavlja se u ponedjeljak, 12. svibnja diskusijom o biografskom filmu Itinerary of a Rising Star o životu i radu umjetnice i redateljice Grete Gerwig. Razgovor o snazi i ideji queer poduzetništva pod nazivom Queer Beez Pitching Day će zaključiti diskurzivni dio festivala.

Osim mnogobrojnih radionica čiji puni popis možete pronaći na poveznici s rasporedom, izdvajamo i zabavni program koji čine LezBijada pod geslom Otpor ženo kapiju i Gledaonica Eurosonga by House of Flamingo. O atmosferi prošlogodišnje LezBijade možete doznati više u reportaži Karle Kostadinovski. Oba programa se odvijaju 17. svibnja, na posljednji dan festivala.

Poziv na sudjelovanje u programu organizatori_ce zaključuju citatom Sare Ahmed koja ističe da “Ima nešto buntovno u bivanju sretnima onda kada ne bismo trebali biti sretni”, stoga vas pozivaju da im se pridružite u “festivalskom prostoru bunta i radosti, gdje je otpor uvijek moguć, a bolja budućnost čeka iza ugla – samo se moramo izboriti za nju.”

Radost! je zagrebački free rock sastav aktivan na sceni nešto više od deset godina. Do danas su objavili pet studijskih i jedan živi album, od čega posljednja dva u 2017. godini – od kritike zapaženi U zoni (s gostovanjima Branimira Norca, Ivana Ščapeca, Nine Romić, Zvonke Obajdin, Ivane Dragičević i Hrvoja NIkšića) te upravo izašli album s glazbom iz predstave Zlatna medalja Vesne Mačković. Radost svira u klasičnoj rock postavi (dvije gitare, bas, bubnjevi) i u svom studiju Radost! snima kolektivne improvizacije (metoda preuzeta od kraut rocka) koje kasnije oblikuju u pjesme.

Bend se bavi istraživanjem zvuka i ritma, te propitivanjem ljudskih odnosa – veze onih koji nešto izvode i onih koji to (ne) gledaju i (ne) slušaju, i koje to (ne) zanima. Nastup u Močvari donijet će, kako to kaže sam bend, “autistične improvizacije u baršunastim aranžmanima”, s naracijom s temama smrti, užasa, humora, sporta i obitelji, kao i neke, gotovo normalne, prethodno snimljene pjesme. Na koncertu je moguće gostovanje nekog od prethodnih ili budućih suradnika, ali to se ne može sa sigurnošću potvrditi. Na koncertu bi se moglo dogoditi bilo što, a najvjerojatnije i hoće.

“Ima nešto jako meditativno u ovome, neka prirodna dinamika koja me ljulja i tješi. Postigle ste nešto neobično i dragocjeno: iako su teme naizgled depresivne, a muzika melankolična, sve skupa ima neki sjaj, jasnu crtu radosti, neiskazane i prigušene, ali jako prisutne. Stvari su odlično aranžirane, zvuk je točan, odgovara pjesmama, gitaristica je izvrsna. U tekstovima sam se našao do kraja, to je valjda generacijski, ali mislim da su dovoljno otvoreni i univerzalni za bilo koga. Izvrsno, bravo!”

Ove riječi za prvo izdanje benda Ti, ja i moja mama napisao je pokojni Ante Perković i to je možda i najtočniji i najdirektniji opis glazbe koju stvaraju. Ovaj alternativni pop bend je osnovan u Zagrebu 2015. godine, a kreativnu okosnicu čine klavijaturistica Ana Opalić i gitaristica Sandra Sobočanec. Uz njih tu su pjevačica Martina Zvonić (U pol’ 9 kod Sabe), basistica Helena Ernoić i Berko Muratović (Jinx) na bubnjevima. Debitirali su EP-em Gurni me u valove objavljenim prošle godine, a za travanj 2018. najavljuju i album pod nazivom Teška kao dno.

Koncert počinje u 22 sata, a upad je 30 kuna. 

Piše: Antonela Marušić

Što je zajedničko inicijativama i projektima koji su posljednjih nekoliko godina proširili utjecaj i dosege nezavisne glazbe u Hrvatskoj i regiji? Jesu li globalni slom diskografije i kriza medija otvorili prostor za jasnije pozicioniranje DIY koncepata u umjetnosti i pop kulturi? Svjedočimo li istinskom procvatu ove scene u lokalnim okvirima ili tek privremenom zanosu, temeljenom na optimizmu kratkog vijeka? Ovo su pitanja kojima se kanimo pozabaviti u tekstovima koji slijede. Za početak, pokušat ćemo predstaviti nekoliko malih, ali značajnih inicijativa koje svjedoče o potencijalu i održivosti nezavisne glazbene etike. 

Od samog početka pisanja ovog teksta nametala mi se pjesma srpske grupe Jarboli Podrška je važna. Soundtrack nije slučajan jer stihovi pjesme, kao i uostalom dugogodišnji put ove grupe na regionalnoj sceni, dobro ilustriraju jedan od ključnih zamašnjaka ovog dijela umjetničke produkcije – solidarnost i zajedništvo. Svaki od naših šestero sugovornika pored same glazbe bavi se i nekim od vidova promotorskog posla: Valent Samardžija prvi je čovjek projekta MIMO, Nina Romić voditeljica je i pokretačica koncertnog programa Začarana Močvara, Matija Habijanec sa svojim je prijateljima i glazbenim istomišljenicima osnovao nezavisni diskografski label Noisy Night Records, Zvonka Obajdin pokrenula je seriju koncerata i kompilacija Bistro na rubu šume, Dimitrij Petrović Mišo s prijateljem je pokrenuo glazbeni studio Radost, a Ante Perković nastupa kao kantautor, dok kao glazbeni novinar godinama piše o problematici funkcioniranja glazbene scene. 

U suradnji s Hrvatskim radijom, Grafičkom školom i Muzejem suvremene umjetnosti u čijoj se dvorani Gorgona održavaju koncerti ovog projekta, MIMO (Medijski Inventar Muzičkih Originala) već drugu sezonu zaredom uspijeva dva puta mjesečno u eteru javnog radija promovirati domaću autorsku glazbu i izvođače koji su svojim statusom na sceni mahom nezavisni. MIMO se održava nedjeljama navečer, dok priliku za jednosatne nastupe garnirane razgovorima svake večeri imaju po dva glazbena izvođača. Program prati i živi prijenos na prvom programu Hrvatskog radija, a odnedavno i live streaming. Pokretača ovog projekta Valenta Samardžiju pitamo smatra li da se pod utjecajem MIMO projekta, ali i ostalih inicijativa na nezavisnoj sceni, u posljednje vrijeme podigla vidljivost nezavisnih i nekomercijalnih glazbenih izvođača u mainstream, ali i nezavisnim medijima.

“Scena je oživljena, bogata i vrlo zanimljiva. Problem je što publika zaostaje zbog zaokupljenosti ogromnom količinom sadržaja koji se nude. U sklopu projekta Ima li ViBRe MiMo etera? nastojimo skrenuti pažnju na to da oko nas postoji domaća i regionalna glazba koja je autentična, iskrena i dobro producirana. Vidljivost na komercijalnim medijima, po mom mišljenju, nažalost nije moguća za male i nezavisne izvođače, jer su se mainstream mediji povampirili za profitom i izgubili svaku društvenu odgovornost. Glazbena industrija je ionako preopterećena i mediji love gledanost provjerenim ukusom većine. Internet je prenapučen, Facebook sumnjiv u smislu promocije, tako da ostaju mjesta gdje možete vidjeti glazbenike uživo kao što je Free Stage i osobnom preporukom aktivirati ljude oko sebe da se aktivnije uključe u praćenje, podršku i plaćanje ulaznica za ovakve koncerte. Tu se Hrvatski radio postavio doista kao javni servis i trenutno nam je osim nezavisnih radija (Student, 808, Maestral, KLFM) jedina šansa da proširimo glas o izvođačima čiju glazbu ostali mediji zaobilaze. Mali nezavisni portali su također aktivni oduvijek i prate događaje što je velika pomoć u širenju informacija”.

Važna karika koja je nedostajala domaćoj nezavisnoj i indie sceni su bili i nesolidarnost i česta nezainteresiranost bendova jednih za druge. Nakon što se projektima poput Začarane Močvare, Bistroa na rubu šume i MIMO-a uspjelo u međusobnom umrežavanju i povezivanju – vidljivost i doseg među publikom su porasli. S tim se slaže i idejni tvorac MIMO-a. “MIMO pomiče interes za povezivanje i udruživanje kao i vjeru da možemo puno toga sami učiniti. Jedan od problema domaće suvremene glazbene scene je da se mnogi glazbenici ne poznaju uživo, iako se znaju se po imenu i rade na sličnim projektima. Druženje uživo jako je važan dio zajedničke snage. Digitalna komunikacija je manjkava. I MIMO se rodio iz susreta uživo između mene, urednice Hrvatskog radija Jelene Balent i voditelja Free Stagea Krešimira Znike. Do tada smo samo kukali svatko u svom mikro svijetu, a danas radimo zajedno”.

Premda većina nezavisnih izvođača svoju glazbu distribuira putem digitalnog downloada na svojim bandcamp stranicama ili na etiketama nezavisnih kuća poput slovensko-hrvatske izdavačke kuće Moonlee Records i Geenger Records, još uvijek na sceni postoji prostor za nove slične labele, unutar kojih svoju glazbu mogu promovirati izvođači koji dijele zajedničke etike i estetike. Da je tome tako, svjedoči i osnivanje nezavisnog glazbenog lebela Noisy Nights Records (NNR) što ga je sa svojim prijateljima i istomišljenicima pokrenuo Matija Habijanec, kantautor i glavni autor benda Marshmallow Notebooks, jedan od najžilavijih aktera domaće nezavisne scene. Matija kao kantautor u različitim postavama i inkarnacijama djeluje više od petnaest godina, a valja napomenuti i to da je sve svoje albume objavljivao i distribuirao sam, bez podrške izdavačkih kuća, najprije na kasetama, zatim na CD-ima, a nakon snimanja posljednjeg albuma Marshmallow Notebooks koncentrirao se na besplatni digitalni download i tisak ploča u limitiranim nakladama. Ploče ovog benda za nezavisne prilike i medij LP-a vrlo se dobro prodaju i što je najvažnije – udruga koja stoji iza NNR-a sav “profit” ulaže u tisak svojih narednih izdanja. 

“Ploče radimo u tiraži od dvjestotinjak komada, što je najskromnija tiraža koju je uopće moguće naručiti, a poklanjamo ih svakome tko donira barem 80 kuna našoj neprofitnoj udruzi”, kaže Habijanec koji nam je povjerio i planove o budućim izdanjima bendova ove male etikete. “Uskoro su, točnije 14. studenog vani druga i treća Noisy Night ploča – album Define Success Benchwarmersa i Vacation Freeze benda The Lesser Men. Iduće godine stižu ploče The Moody Broodersa i dubrovačkih čarobnjaka Izae, voljeli bismo krenuti i s objavljivanjem knjiga, možda napravimo neku Noisy Night rezidenciju na mjesečnoj bazi u nekom od zagrebačkih klubova… Tek smo počeli”, entuzijastično će Habijanec kojeg pitamo i o tome planira li ovu malu izdavačku kuću podići na još višu razinu, s većim katalogom i platformama koje bi je učinile vidljivijom na nezavisnoj sceni regije. Odgovor koji dobivamo posve je u skladu s Matijinim scenskim i umjetničkim senzibilitetom introvertnog indie glazbenika i promotora. “Noisy Night je specifična priča, zapravo potpuno blesava amaterska eskapada – ne prijavljujemo se na natječaje, ne pišemo projekte, ne zanimaju nas evropski fondovi i nemamo vremena za suradnje s drugim udrugama jer svatko od nas živi previše života”.

Da glazba i nezavisna scena za najveći broj njenih akterica i aktera nije posao kojim zarađuju za život svjedoči i primjer kantautorice Nine Romić, koja premda je među najafirmiranijim imenima, i dalje radi kao odgajateljica u vrtiću. Upravo Nina je pokretačica Začarane Močvare, koncertnog programa koji je posljednjih godina bio poligon za prva predstavljanja mnogih talentiranih domaćih debitanta, ali i onih iza kojih je dugogodišnje djelovanje na sceni regije. Prvotno zamišljeni kao intimni koncerti kantautora i kantautorica Začarana Močvara povremeno promovira i bučnije pop i rock formacije. Pitamo Ninu o budućim planovima vezanim uz Začaranu Močvaru. “Program se planira širiti malo više na regiju, i neka druga inozemna imena. I dalje planiramo ići u smjeru u kojem smo krenuli, uz dodatno razgranavanje. Voljeli bismo se povezati i ostvariti suradnju s nekim programima iz drugih država”, kaže Nina koja je nakon iskustava u organizaciji ovog programa očito spremna za širenje izvan granica Hrvatske. Na pitanje je li zadovoljna stupnjem solidarnosti među glazbenicima, ali i podrškom medija, Nina nije pesimistična. “Mislim da podrške ima, i to je pozitivna stvar. Kantautorska scena je uvijek bila na marginama, no sada su se stvari malo pokrenule i neki temelji za dalje su postavljeni. O ljudima sve ovisi. Nadam se da će svi uvidjeti da je solidarnost ono što jača scenu i pokreće nas u dobrom smjeru”.

Njezina kolegica iz grupe Svemir, Zvonka Obajdin najvećom vrijednošću što ju je nezavisna scena iznjedrila posljednjih godina smatra upravo rad njenih aktera i akterica na zajedničkim projektima poput kompilacija i koncertnih programa Bistro na rubu šume. Obajdin najvećim postignućem Bistroa smatra povećanu vidljivost scene koju Bistro predstavlja, bez podrške bilo kakve postojeće organizacije ili institucije. “Ono što se dogodilo u pozadini i što je možda i glavni uzrok da je projekt uspio na takav način, je to što smo se unutar scene povezali i prepoznali, na osobnom nivou, bez neke posredničke institucije. Radeći kompilacije dijelili smo iskustva, probleme, savjete, mišljenja. Ostale su veze i kontakti koji će nekima koristiti i u budućnosti. Najkorisnija stvar koju sam dobila radeći Bistro je učenje iz tuđih primjera, mogućnost da ne moram baš sve naučiti na vlastitim greškama. Također sam konačno shvatila o kolikoj je količini posla zapravo riječ, te da to nije nešto što se dugoročno može raditi ‘usput’. Za organizaciju nije potrebno puno novaca, ali je potrebno dosta vremena i energije”, smatra kantautorica. Saznajemo i da ekipa Bistro ne planira nastavak kompilacija, trenutno je aktivan samo klupski program pod tim imenom u zagrebačkom klubu Klub. Moguće da projekt više ni neće imati nastavak, ali Zvonku takvo što ne obeshrabruje, svjesna je da svaka inicijativa ima svoj rok trajanja i da u budućnosti neće manjkati novih inicijativa od strane ostalih glazbenika i glazbenica. 

Tim koji je uz Zvonku Obajdin radio na projektu kompilacija Bistro na rubu šume zaslužan je i za pokretanje za ovu scenu važnog tonskog studija Radost. U ovom studiju već je snimljeno nekoliko izdanja bendova s nezavisne scene, a ista ekipa već nekoliko mjeseci realizira seriju live koncerata Soundset Sessions na kojima različitim izvođačima s nezavisne scene pružaju priliku za sviranje i promociju. Još jedan od aktivnih protagonista na nezavisnoj sceni je snimatelj i bubnjar grupe Radost! Dimitrij Petrović – Mišo koji nam je ispričao kako je nastao studio Radost i što je tehnički bilo potrebno da ga se stavi u funkciju i pokrene. “Rekao bih da je studio Radost nastao iz sušte potrebe. Cijelu proteklu godinu sam provodio većinu vremena u podrumskom prostoru u kojem ‘probavaju’ bendovi Radost!, Fishy Fish i U Pol’ 9 kod Sabe. U tom periodu sam bio okupiran projektom Bistro na rubu šume, te je odlučeno da na prvu kompilaciju bude uvrštena pjesma Mrtav je Johnny Mikija Solusa, a kako on nije imao nijednu reprezentativnu snimku, ponudio sam da uz pomoć običnog zooma i par posuđenih mikrofona snimimo tu stvar. Nakon toga, me prijateljski dvojac (Ivča i Tena iz benda Seine) tražio da zajedno snimimo i miksamo njihov EP, pa se nakon tog projekta (kraj 2013. odnosno početak 2014) pojavila iskra koja je rasplamsala ideju studija Radost”, kaže Mišo koji emisiju zajedno s kolegom Dinom Kraljetom radi na svemu što je potrebno za emitiranje Soundset Sessionsa. 

“Budući nastupi u emisiji će biti složeni po sličnom modelu kao i do sada, otprilike 45 minuta svirke i 15 minuta ugodnih riječi, želja i pozdrava. S obzirom na to da sessione radimo u svoje slobodno vrijeme pored poslova i drugih više-manje fakultetskih obaveza, trudimo se da emisija zadrži određenu kvalitetu, te na takav način vježbamo i učimo i svakom emisijom. Mislim da će buduće emisije biti sve bolje i bolje, ali ne mogu nikoga izdvojiti za budući nastup jer se dogovori za emisiju često događaju po načelu entropije. S vremenom ćemo možda pokušati dobiti prostor za ‘duplu’ emisiju, a neka emisija će možda biti bez imalo razgovora, samo čista svirka. Želimo da svi kantautori, bendovi, VIS-ovi, i ostali glazbenici osjećaju slobodu da dođu u studio i snime nešto, važna je samo dobra i pozitivna vibra. Sve emisije i buduće i prošle projekte možete poslušati ovdje“. 

U priči ispunjenoj optimizmom i poletom vrijedi plasirati tračak skepse i (samo)kritike, a tko je za to bolja osoba ako ne kantautor i novinar Ante Perković. On, naime, smatra kako se vidljivost nezavisne scene podigla, no nije siguran koliko ju je primijetila potencijalna publika. Ante je također oprezan u detekciji vidljivosti nezavisne scene u medijima, no obzirom na njegov dugogodišnji novinarski staž u različitim glazbenim medijima, takvo što nije teško razumjeti. “Nisam više siguran koliko mediji, i oni iz glavne struje i oni oko nje, uspijevaju biti alatom za širenje dobrog glasa i afirmaciju ove scene zainteresiranoj javnosti. Hype se još uvijek da stvoriti, ali to je jednokratni PR uspjeh koji dugoročno ne znači puno”, kaže Ante s kojim nismo željeli polemizirati predočavanjem fotografije sa sjajno posjećenih klupskih nastupa što su se u posljednje vrijeme dogodili na nezavisnoj sceni. Perković pozdravlja fokus nezavisnih izvođača na DIY koncepte, no kritičan je kada ga pitamo o prodoru ove glazbe u mainstream medije. “Situacija je paradoksalna; mislim da se trebamo pitati želimo li veću vidljivost u medijima koji su nam na raspolaganju i u kakvu vrstu kompromisa ulazimo kad nam ‘nezavisnu’ glazbu počinju promovirati strukture i mehanizmi za čiji raspad, ili barem dubinsku transformaciju, navijamo. DIY je jedini dugoročno održivi i čisti koncept za bavljenje glazbom u ovom trenutku”, zaključuje Ante. 

U dvanaest pjesama novog albuma Radost! se predstavljaju kao indie rock bend koji ima dovoljno sviračkog iskustva i ludizma da unište i ponovno sastave strukturu pop/rock pjesme. U stihovima se akrobatski ljuljaju između svijesti o aktualnom društvenom trenutku i malih, ali učinkovitih strategija otpora koje im pomažu da glavu drže iznad vode.

Mlada zagrebačka kantautorica Irena Žilić vlastitim riječima opisuje svoj glazbeni put: “Glazbom sam se ozbiljnije počela baviti krajem prošle godine , kada je u prosincu objavljen i stavljen na download i prvi EP Days of innocence. Ovaj mini album, sastavljen od četiri pjesme, sniman je većinom  akustično, osim jedne pjesme snimljene uz pratnju benda. EP bi se stilski mogao  svrstati u atmosferični indie-folk-pop, a nastupam uglavnom akustično”.

Koncert počinje točno u 20 sati.