U tom je kontekstu Zelena akcija, u suradnji s austrijskom organizacijom GLOBAL 2000 i Zelenom Istrom, objavila priručnik Alati za savezništva i koalicije, praktični vodič za jačanje suradnje između organizacija civilnog društva. Namijenjen ponajprije organizacijama u području zaštite okoliša, klimatskog aktivizma i društvene pravde, priručnik je primjenjiv i u drugim aktivističkim područjima.

Autori priručnika – Konstantin Riermeier, Dora Sivka i Bernard Ivčić – ističu važnost strateških savezništava koja organizacijama omogućuju veći društveni doseg kroz udruživanje resursa, znanja i političkog utjecaja. Takva partnerstva postaju osobito važna u uvjetima suženog prostora za djelovanje, obilježenog represivnim mjerama, uskraćivanjem financiranja ili negativnim medijskim i javnim narativima. “Uspješno zagovaranje moguće je kroz pažljivo planiranje, održavanje strateških partnerstava i prilagodljivost u provedbi kampanja”, navode.

Priručnik, čije vizualno oblikovanje potpisuje Ena Jurov, pruža četiri praktična alata za prevladavanje izazova koji se javljaju pri izgradnji uspješnih koalicija. Alat Manevriranje kroz sistemski otpor bavi se inherentnom tendencijom organizacija da se opiru promjenama koje bi mogle ugroziti njihove postojeće strukture, identitete ili vrijednosti. Umjesto da se otpor tumači kao rezultat loših namjera, priručnik predlaže njegovo sagledavanje kao zaštitnog mehanizma kojim se grupe pokušavaju nositi s neizvjesnošću.

Alat Uloga ili pozicija? razjašnjava ključnu razliku između funkcionalnih uloga koje pojedinci preuzimaju u timu i formalnih pozicija iz kojih predstavljaju svoju organizaciju ili skupinu. Priručnik upozorava da zamjena tih razina često dovodi do nesporazuma, nejasnih odgovornosti i erozije povjerenja, posebno u većim koalicijama.

Dodatni alati – Kombinirano donošenje odluka i Sociokracija – pružaju strukturirane procese za participativno donošenje odluka i upravljanje koalicijama. Priručnik detaljno opisuje različite modele donošenja odluka, od koordinatorskih odluka do konsenzusa te navodi kada primijeniti koji model, ovisno o hitnosti, stručnosti i važnosti odluke. Sociokratski pristup nudi fleksibilne metode za samoorganizaciju i kontinuirano poboljšavanje suradničkog procesa.

Kako ističu autori, uspješna primjena ovih alata počiva na dugoročnoj izgradnji odnosa, prilagodljivosti i učenju iz prakse, pri čemu učinkovite koalicije uspijevaju povezati kratkoročne potrebe s dugoročnom vizijom i time doprinijeti stvarnim sistemskim promjenama.

Knjiga i izložba istražuju teme migracije, identiteta i pripadnosti kroz prizmu tipografije, tiska i osobnog arhiva. Projekt je nastao u suradnji s umjetnicima i umjetnicama iz regije, a objavljen je u izdanju Art radionice Lazareti.

Više informacija pronađite ovdje.

Publikacija, koju su uredile Nataša Bodrožić i Antonia Vodanović, posvećena je modernističkoj arhitekturi Dječjeg lječilišta u Krvavici – kultnoj zgradi arhitekta Rikarda Marasovića iz 1960-ih koja, iako zaštićena kao kulturno dobro, već desetljećima propada. Knjiga je rezultat višegodišnjeg suradničkog rada koji uključuje arhitekte, povjesničare umjetnosti, aktiviste, dizajnere, arheologe, umjetnike i građane. Projekt je započeo 2020. pokretanjem peticije protiv najavljene prodaje zgrade, a naslanja se na kontinuirane aktivnosti programa Motel Trogir koje se od 2016. bave zaštitom ovog modernističkog zdanja.

Kroz niz interdisciplinarnih tekstova i vizualnih priloga ova dvojezična publikacija donosi priču o stvarnim i paralelnim životima Dječjeg lječilišta, originalno izgrađenom za liječenje djece s respiratornim bolestima. No, kako ističu autorice, ovo nije (samo) publikacija o arhitekturi – riječ je o slojevitoj studiji koja progovara o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja u kontekstu radikalnih društvenih promjena i njihovih posljedica.

Na promociji će uz urednice sudjelovati arhitektice Miranda Veljačić i Jelena Borota. Autori_ce tekstova okupljenih u publikaciji su: Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Sanja Petrović Todosijević, Jelena Borota, Miranda Veljačić, Antonia Vodanović, Ivan Huljev, Josipa Balajić, Tamara Bjažić Klarin, Maroje Mrduljaš, Udruga mART (Tina Divić, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić), Irena Skouta i Tea Noite.

Za fotografije i vizualne priloge zaslužni su Žaklina Antonijević, Josipa Balajić, Željko Blaće, Duška Boban, Nataša Bodrožić, Doplgenger, Ela Gašperov, Silvia Hoedl, Ivan Huljev, Marija Ivanković, Dijana Jelić Škorlić, mART, Tea Noite, Dario Odak, Brankica Pejković, Saša Šimpraga, Antonia Vodanović i Ana Vuko.

Više informacija pronađite ovdje.

Tijekom programa, mještani i mještanke su kroz niz organiziranih susreta u mjesnim odborima i kroz individualne razgovore s voditeljicom Mašom Štrbac, dijelili svoja sjećanja na život u četvrti u to vrijeme.

Publikacija nalik lokalnim novinama, okuplja priče mještana o vremenu intenzivne stambene izgradnje koja definira obrise čitavih naselja i vremenu kada se kroz mjesne zajednice građane željelo neposrednije uključiti u odlučivanje o lokalnim pitanjima.

Razgovore prate isječci iz tadašnjeg tiska, najvećim dijelom iz Susedgradskog lista koji je u izdanju Općine Susedgrad izlazio od 1977. do 1990. godine, te ilustracije Marijane Jelić.

Više informacija o promociji pronađite ovdje.

Situacija izlazi isključivo u tiskanom obliku, a prvom nakladom tiskano je 200 primjeraka. Uz 10 autorskih tekstova na temu pejzaža, čiji fokus varira od analize jadranske obale i aktivističkog pristupa mediju skice do alegoričnih prikaza prirode u baroknim grafikama i metoda obnove parkovne baštine modernizma, u Situaciji se može pronaći i pregled svih objavljenih epizoda podcasta Krajobrazovanje, prijedlozi stručne i popularne literature, pa čak i enigmatika.

Za Situaciju pišu: Božo Benić, Damir Gamulin, Tadej Glažar, Stjepko Golubić, Emil Jurcan, David Klepej, Barbara Kostanjšek, Jere Kuzmanić, Doroteja Matić, Mate Rupić, Antun Sevšek i Daniel Winterbottom.

O zagrebačkom predstavljanju publikacije više pročitajte na poveznici.

Kako iz Krajobrazovanja napominju, publikacija je nastala kao odgovor na trenutno stanje stručne kritike i izdavaštva – pogotovo na nedostatak platformi otvorenih za nove i neafirmirane autorice i autore. Grafički oblikovana prema principima fanzina ili neformalnih novina, “Situacija nije knjiga, podlistak, stručni ni znanstveni časopis. Nije za posebnu publiku, ali nije ni za svakoga. Ona je naša prva samostalno izdana publikacija, naš mali doprinos razvoju stručne kritike i kulture dijaloga. Situacijom želimo pokazati da se pisati i djelovati može i mora. Nadamo se da je ona samo početak novog vala izražavanja o stručnim temama, a možda i nekog novog tipa diskursa. Važno nam je da se glas nove generacije krajobraznih arhitektica i arhitekata i drugih stručnjakinja i stručnjaka koji se bave prostorom čuje i želimo sudjelovati u stvaranju prilika, okvira i formi preko kojih taj glas može stići do stručne i šire publike”.

U skladu s intencijom stvaranja otvorenog kritičkog prostora, Situacija okuplja deset tekstova čije su autorice i autori uglavnom pripadnici mlađih generacija. Iz Krajobrazovanja ističu kako su se željeli ograničiti na minimalne uredničke intervencije u radove, što je dovelo do zahvaćanja širokog spektra tema – od obnove i očuvanja antifašističke baštine na primjeru šibenskog Spomen-parka Šubićevac, osvrta na rad arhitekta i anarhista Colina Warda, interpretacije takozvanih đepnih parkova do eseja o smeću i preobrazbi krajolika. Osim autorskih tekstova publikaciju zaokružuju uvodni fest (poigravanje s riječi manifest), rubrika Dopunska nastava s preporukama tekstualne i video literature te sekcija posvećena enigmatici.

U sklopu samog predstavljanja Situacije organiziran je i prigodni javni razgovor Stručna kritika i (samo)izdavaštvo. Raspravu o načinima na koje samoizdavaštvo stvara nove modele suradnje i rada moderirao je Mate Rupić iz Krajobrazovanja. Maja Kolar i Nina Bačun iz Oaza kolektiva opisale su iskustvo i podjelu izdavačkog rada u dizajnerskom kolektivu. Ispreplitanje različitih uloga koje su u komercijalnom izdavaštvu obično odvojene – autorske, uredničke, umjetničke, dizajnerske – prema Kolar i Bačun otvara prostor za kolektivno stvaranje. S time se složio i Bruno Lang Kosić iz časopisa Tristotrojka i istaknuo važnost kolektiva koji organski nastaju u procesu suradnje – pogotovo u slučaju mladih autora i autorica koji_e nemaju previše prilike izraziti se na takav način u sklopu studija. Stjepko Golubić, također iz Krajobrazovanja, usporedio je procese rada na podcastu i publikaciji, kao i nove izazove koje im je izdavanje Situacije predstavilo. Sudionici i sudionice su zaključili da eksperimentiranje s raznim formatima doprinosi otvaranju znanja, kao i što njegovu produkciju čini dostupnijom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U promociji sudjeluju dr. sc. Zvonko Maković (recenzent knjige), Markita Franulić (ravnateljica TMNT i urednica) i Darko Fritz (autor knjige, izložbe i mrežne stranice).

Poslije promocije (u 12.30) Darko Fritz održava stručno vodstvo kroz izložbu Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968. – 1984.

Ulaz je slobodan.

Više o knjizi čitajte u osvrtu Irene Borić.

Nakon uvodnika programske koordinatorice i suurednice Ane Abramović, publikaciju otvara pregledni tekst Luke Ostojića koji rad Clubturea smješta unutar njegove četiri ključne odrednice – nezavisne kulture, decentralizacije, angažiranosti i suradništva. Polazeći od koncepta nezavisnosti oko kojeg na teorijskoj razini i dalje postoji određena doza neuhvatljivosti, pa i kontradikcija, Ostojić prepoznaje da je na konkretnom planu pojam “afirmacijom u kulturnom polju uspio postati simbol koji povezuje preko 20 godina određene lokalne produkcije”. Davor Mišković, koiji je obnašao funkciju predsjednika mreže od 2009. do 2016. godine, tu će konstataciju prisnažiti skrećući pozornost na činjenicu da je upravo Clubture svojom autorefleksijom i nastojanjem da odredi granice vlastitog djelovanja znatno utjecao na artikulaciju scene. “Clubture je doista postigao da je pojam nezavisne kulture postao neupitan, da svi u tom polju imaju svijest da pripadaju nezavisnoj kulturi, što je velika stvar”, navodi.

Ključnim za rad mreže prepoznaje se njezin angažman u mijenjanju i izgradnji okvira u kojem djeluje – nepristajanju na zadato stanje u kojem bi nezavisna kultura, unatoč svojoj inovativnosti i propulzivnosti, bila osuđena na skrajnutu poziciju naspram insitucionalne kulturne proizvodnje. Djelujući u dvostrukoj ulozi, kao organizacija koja djeluje “unutar kulturnog sustava i prema kulturnom sustavu”, kako je definira Abramović, Clubture je zaslužan za pozicioniranje nezavisne kulture kao aktera u kulturnom polju, ali i kao neizostavnog faktora u drugim područjima borbe. “Organizacije koje se zalažu za kulturu kao zajedničko dobro, koje se direktno bave kontekstom u kojem same djeluju, neizbježno će kad-tad izaći iz konvencionalnih granica kulture i ući u druge političke borbe koje se vrte oko tih vrijednosti”, piše Ostojić podsjećajući na neke od ključnih borbi za javne resurse i društvenu demokratizaciju u posljednjem desetljeću, rasvjetljujući ulogu koju je Clubture imao u njima.

Doprinos Clubturea u kreiranju dinamika kulturne scene slijedi iz središnjih vrijednosti i ideja oko kojih se mreža formira, a to su decentralizacija, suradnja i razmjena. Clubture omogućuje novim i mladim organizacijama iz čitave Hrvatske da se etabliraju, povežu i krenu u provedbu programa učeći od iskusnijih. Osim razmjene znanja i podrške koja služi kao odskočna daska mladim inicijativama, za razvoj mreže podjednako je značajna razmjena znanja o zagovaranju, zagovaračkim procesima i kulturnim politikama. Zahvaljujući njoj orgranizacije su imale priliku osvijestiti svoj položaj unutar hrvatskog kulturnog sustava, a onda se i same aktivno uključiti u proces promjene tog sustava i stvaranja boljih uvjeta rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Način rada koji potiče horizontalno odlučivanje, solidarnost i kooperativnost reflektira se u svim programima mreže, među kojima je svakako najvidljiviji i najdugovječniji program CT-HR: Programska razmjena i suradnja. O njegovoj važnosti za umrežavanje i suradnju, inkubaciju novih projekata i osnaživanje mladih organizacija u publikaciji doznajemo iz intervjua koje je s različitim akterima, članovima i članicama mreže vodila Hana Sirovica. Katarina Pavić, Clubtureova koordinatorica od 2008. do 2018. godine, i Marino Jurcan, predsjednik pulske udruge Metamedij koja u radu Clubturea sudjeluje od samih početaka, podsjetili su i na neke “umirovljene” projekte koji su bili ključni za razvoj kapaciteta organizacija u nezavisnoj kulturi. Među njima se izdvajaju programi edukacije i peer-to-peer učenja, kao i zagovarački programi koji su doprinijeli značajnim pomacima u kulturnom sektoru, posebno na lokalnim razinama.

Od Mirande Veljačić iz arhitektonskog kolektiva Platforma 9,81, Luize Bouharaoua iz udruge za promicanje književnosti i kulture Skribonauti te Deborah Hustić, predsjednice Radione – Udruge za razvoj ‘uradi sam’ kulture, dobivamo uvide u značaj Clubtureove podrške za inicijative koje izlaze iz okvira uskog shvaćanja kulture, koje nastaju na sjecištima sektora, pravaca i žanrova i koje kao takve kulturni sustav ne prepoznaje. Bez administrativne podrške i “prilike za pogrešku” kako je opisuje Hustić, takve bi inicijative teško imale priliku stasati i razviti se u programe i projekte koji s vremenom premašuju okvire Clubtureove programske suradnje.

Prateći kroz različite Clubtureove programske rukavce razvoj nezavisne scene, publikacija pruža uvid i u ograničenja s kojima se ona kontinuirano susreće, a zbog kojih mreža i dalje, umjesto prostora za razmjenu i osnaživanje, za mnoge organizacije predstavlja esencijalnu infrastrukturu. U kontekstu sustavnog smanjivanja potpore razvoju civilnog sektora u području nezavisne kulture, ponovno se ističe važnost zagovaračkih aktivnosti mreže koje Jurcan prepoznaje kao ključne. “Danas mi se čini da je Clubture jedina instanca na nacionalnoj razini s kojom udruge mogu razgovarati i komunicirati potrebu za promjenama. Možda je to danas i najvažnija uloga mreže”, zaključuje.

Pavić i Hustić u svojim će se intervjuima dotaknuti i posvemašnje birokratizacije i administrativnog tereta koji udrugama i umjetničkim organizacijama ostavljaju sve manje vremena za osmišljavanje sadržaja i proizvodnju programa. “Nalazimo se u situaciji iscrpljenosti scene, u trenutku kada mi se čini potrebnim resetirati načine na koje ćemo raditi društveni shift, stvarati kreativni nered i poticati paradokse”, ističe Hustić. U tom smislu nazire se i smjer nastavka rada mreže koja je u prvih dvadeset godina svoga rada snažno utjecala na stvaranje polje nezavisne kulture, ne samo u kontekstu aktivnosti i povezivanja organizacija, već i u određivanju samog okvira u kojem one djeluju, a kojem je ponovno nasušno potrebna promjena.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sredinom listopada u zagrebačkom je Europskom domu predstavljena publikacija Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva. Publikacija pruža sustavan i pregledan sažetak jedne društvene patologije, a pripremila ju je i uredila Đordana Barbarić, dugogodišnja aktivistkinja i humanitarka. Barbarić je između ostaloga jedna od osnivačica udruge MoSt. Riječ je o organizaciji civilnog društva osnovanoj 1995. godine u Splitu koja se od tada kontinuirano bavi društvenim uključivanjem siromašnih osoba, beskućništvom, mladima s problemima u ponašanju, kao i zagovaračkim radom za bolju koordiniranost sustava socijalne skrbi. Udruga ne djeluje samo na lokalnoj razini već je i članica više nacionalnih mreža, poput Hrvatske mreže za beskućnike, te je dijelom iz potrebe za daljnjim umrežavanjem, suradnjom, ukazivanjem na postojeće resurse i skupljanjem primjera dobrih praksi nastala i spomenuta publikacija.

Đordana Barbarić je za knjižicu sakupila i sastavila različite tekstove, istraživanja i strateške dokumente te je pokušala problemu siromaštva pristupiti iz više perspektiva – aktivističke, akademske, medijske i institucionalne. Kako ona napominje, rezultat tog rada je svojevrstan “zapis o vremenu u kojemu živimo, glasno se progovara o značajnom društvenom problemu i čini ga vidljivim kako bi se utjecalo na učinkovite javne politike i doprinijelo društvenim promjenama”.

Siromaštvo je kao društveni fenomen ovisno o historijskom kontekstu, naglašava Barbarić. U prošlosti je neimaština bila ciklička pojava, a siromašne su osobe živjele kulturno i prostorno segregirane od pripadnika srednje klase. Ta segregacija itekako postoji još i danas, ali se forma siromaštva sredinom prošlog stoljeća djelomice mijenja pa ono postaje “kronično i strukturno, a uvelike nestaju razlike u težnjama i načinu života siromašnih i srednje klase. Iako su nezaposlenost i slaba razina obrazovanja glavni uzroci siromaštva, zaposlenje danas više nije sigurna brana protiv egzistencijalnih nedaća, pa siromaštvo pogađa i one koji stalno rade ali slabo zarađuju. Tehnološki napredak i globalizacija gospodarstva znači pojačanu ugroženost pojedinih, najčešće klasičnih niskoakumulativnih grana gospodarstva, pa su zaposleni u njima jače izloženi ostajanju bez posla, nesigurnosti i/ili malim primanjima”.

Publikacija se stoga dobrim dijelom bavi pregledom raznih teorijskih – u prvom redu socioloških i pravnih – definicija i pristupa kako bi čitatelj/ica uopće dobila uvid u načine konceptualizacije siromaštva. Primjerice, određena pojmovna određenja, poput razlikovanja između apsolutnog i relativnog siromaštva, posebno su korisna u kontekstu suvremenih rasprava o socioekonomskoj nejednakosti. Mnogi se gorljivi zagovornici sadašnjeg načina proizvodnje i distribucije bogatstva u svojoj argumentaciji pozivaju na podatke o golemom broju osoba izbavljenih od siromaštva u proteklom stoljeću. Međutim, ono na što pritom misle je apsolutno siromaštvo, koje se definira u odnosu na potrošačku košaricu dovoljnu za minimum preživljavanja. Nešto konkretniji uvid u razinu materijalne deprivacije u pojedinom društvu dobivamo kroz prizmu relativnog siromaštva koja pokazuje broj osoba živi značajno ispod prosjeka nacionalnog standarda – to jest, pokazuje razinu nejednakosti u društvu.

Jedan od osnovnih statističkih pokazatelja o siromaštvu u Hrvatskoj je takozvana stopa rizika od siromaštva. Prema definiciji Državnog zavoda za statistiku, riječ je o postotku osoba koji imaju raspoloživi dohodak ispod 60 posto medijana dohotka populacije. U 2019. godini to je bukvalno značilo dohodak od 32 tisuće kuna za jednočlano kućanstvo i 68 tisuća kuna za obitelj s dvoje djece. Na temelju tih pomalo dvojbenih i izuzetno niskih kriterija, anketa o dohotku stanovništva provedena 2019. godine pokazala je kako  gotovo svaka peta osoba živi u riziku od siromaštva. Rizik je pritom najizraženiji kod starije populacije – posebno kod žena starijih od 65 godina. Međutim, problem sa stopom rizika od siromaštva kao mjerilom je što više govori o nivou prihoda u društvu nego o tome kako građani zapravo žive.

Nešto konkretniji pokazatelj za mjerenje razine siromaštva u društvu je stopa materijalne deprivacije. Državni zavod za statistiku razinu materijalne deprivacije prati pomoću devet stavaka koji pružaju uvid u životni standard građana: kašnjenje s plaćanjem najamnine, režija, kredita; nemogućnost korištenja tjedan dana godišnjeg odmora; nemogućnost priuštivosti obroka koji sadržava meso, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; nemogućnost podmirenja neočekivanog financijskog troška; nemogućnost da se priušti TV u boji, automobil, perilicu za rublje; adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima. Podaci su poražavajući – polovica građana si ne može priuštiti godišnji odmor ni neki izvanredni trošak, a tek petina bez poteškoća spaja kraj s krajem.

Treći važan indikator razine siromaštva u društvu su kućanstva niskog radnog intenziteta. Radi se o kućanstvima u kojima radno sposobni članovi do 60 godina rade tek 20 posto od onog koliko bi u određenom razdoblju mogli raditi – primjerice, za jednočlano kućanstvo to znači otprilike dva i pol mjeseca rada godišnje. U RH 9,2 posto osoba živi u takvim kućanstvima, unatoč opet veoma nisko postavljenoj letvici. Niski prag za također znači da u statistici nisu zahvaćeni efekti nesigurnih oblika zaposlenja, poput raširenog rada na određeno i pola radnog vremena. Barbarić je u publikaciji istaknula kako se takve forme neimaštine uzrokovane društvenom nesigurnošću pokušava obuhvatiti pojmom novog siromaštva.

Barbarić pojašnjava kako je riječ o suvremenom konceptu na čiju je “pojavu utjecalo nekoliko čimbenika, a misli se na erodiranje sustava socijalne sigurnosti; masovnu nezaposlenost i nestabilnost zaposlenja; financijsku nesigurnost i zaduženost; pojavu ranjivih tipova obitelji kao takvo, ono predstavlja siromaštvo koje se javlja kao posljedica krize industrijskog sustava pa se definira kao stanje u kojima su obitelji nemoćne u održavanju dosadašnje razine životnog standards. U takvoj situaciji javlja se neizvjesnost kao novo, nepredvidivo stanje. Novo siromaštvo uglavnom se povezuje s pojmom socijalne isključenosti pa postoji začarani krug povezanosti ovih termina”.

Dosad prezentirani podaci uglavnom su se doticali razine siromaštva na općoj populaciji, ali ono kao društvena pojava nije ravnomjerno rasprostranjeno. Materijalna deprivacija u posebnoj mjeri pogađa ranjive društvene skupine. Razina siromaštva prisutna u određenim zajednicama, primjerice u mnogim zajednicama romske manjine, predstavlja ključni uzrok njihove društvene isključenosti. Jednom kad su zbog neimaštine isključeni iz društvenih procesa, pojedincima i manjinskim skupinama ponovna je uspostava kontrole nad vlastitim u najmanju ruku znatno otežana, a ponekad i gotovo nemoguća. Barbarić napominje da se na ovaj način ranjive skupine “udaljava od prilika za rad, mogućnosti za ostvarenje prihoda i obrazovanje, kao i od mreže društvenih aktivnosti i aktivnosti u zajednici. Socijalno isključeni nemaju pristup tijelima moći i procesima odlučivanja te se zbog toga često osjećaju bespomoćni i nesposobni preuzeti kontrolu nad svojim odlukama koje utječu na njihov svakodnevni život”.

Drugu polovicu publikacije Barbarić posvećuje mapiranju raznih aktera koji rade na suzbijanju siromaštva u RH. Osim što na samom kraju nudi sveobuhvatan adresar svih važnih organizacija koje se bave problematikom materijalne deprivacije, autorica je dosta prostora posvetila prikazu dobrih praksi i predstavljanje djelovanja raznih nacionalnih udruženja poput Hrvatske mreže za beskućnike, Hrvatske mreže protiv siromaštva, Mreže socijalnih samoposluga itd. Djelovanje tih brojnih udruga se svakodnevno pokazuje neophodnim, a posebno kad se u obzir uzme nedostatna iskorištenost institucionalnih resursa.

Kako je Barbarić naglasila u tekstu i predstavljanju u Zagrebu: “Ako u RH postoji 555 jedinica lokalne samouprave, 428 općina, 127 gradova, i 21 jedinica regionalne samouprave koje imaju odjele socijalne skrbi programe, strategije, mjere, novčana sredstva i ako imamo 80 centara za socijalnu skrb, 38 podružnica i velik broj zaposlenih stručnjaka – kako je moguće da nam promaknu djeca, pojedinci i obitelji koje žive bez struje, vode, toplog obroka – ljudi koji žive u potpunom siromaštvu?” Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva je stoga jako koristan resurs svakome tko će na to pitanje pokušati odgovoriti ili pak poželjeti nešto promijeniti.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Umjetničko djelovanje Sanje Iveković prije svega obuhvaća konceptualnu umjetnost, videoumjetnost i performans, ali važno poglavlje njezinog rada pripada i grafičkom dizajnu, kojim se kontinuirano bavila od ranih 70-ih do kraja devedesetih godina. Unatoč tome, njen dizajnerski rad, kao i dizajnerski aspekti niza njenih umjetničkih projekata dosad uglavnom nisu obrađeni. Ova knjiga posvećena je upravo tome — s jedne strane naručenim dizajnerskim radovima, a s druge onim umjetničkim projektima Sanje Iveković koji ne samo imaju nezanemarivu grafičku dizajnersku komponentu, nego je za njihovo razumijevanje bitno razgovarati upravo o dizajnu, oglašavanju, masovnim medijima itd. Knjiga na 125 stranica, na hrvatskom i engleskom jeziku, daje presjek dizajnerskih radova Sanje Iveković koji uključuje plakate za kulturne institucije i različite ženske organizacije, akcije i inicijative, promotivne kampanje, oblikovanje knjiga Grafičkog zavoda Hrvatske i Ženske infoteke, televizijske grafike za Radioteleviziju Zagreb 70-ih, no osim toga osvrće se i na nekoliko ključnih umjetničkih projekata iste autorice ovom prilikom iščitavanih iz dizajnerskog rakursa.

O knjizi će govoriti povjesničarke umjetnosti dr.sc. Ivana Mance, viša znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti, Vesna Vuković, kustosica i članica kustoskog kolektiva BLOK, grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić, autori Marko Golub i Dejan Kršić te umjetnica Sanja Iveković.

Cijena ovog izdanja je u slobodnoj prodaji 99 kn, a prilikom same promocije moći ćete je kupiti za 80 kn.