Programom Posvoji Prostor otvaraju se vrata Prostora akterima u Splitu i okolici, kako onima koji nemaju prostor za provedbu aktivnosti, tako i onima koji u ovom pozivu vide način da svoj rad i aktivnosti besplatno predstave u Prostoru. Hub Prostor sastoji se od nekoliko multifunkcionalnih prostorija koje mogu ugostiti različite vrste aktivnosti: izložbe, radionice, predavanja, izvedbe, projekcije, diskusije, kratkoročne umjetničke intervencije i druge.

Poziv je otvoren za sve koji se bave kulturom, suvremenom umjetnošću, edukacijom te uključuju raznoliku publiku, posebice mlade ili ranjive skupine. Prednost pri odabiru imat će aktivnosti participativnog karaktera, a prijavljene aktivnosti moraju biti otvorene za javnost i besplatne. Prostor se može posvojiti na maksimalno jedan dan. Moguće je prijaviti samo jedan prijedlog aktivnosti po prijavitelju u tekućoj godini.

Prijave su otvorene do 23. siječnja, a prijavni obrazac i uvjeti korištenja nalaze se na poveznici.

“Trima mladim umjetnicama iste generacije, Sandri Črnelč, Eliji Friganović i Dunji Karanović, prva zajednička poveznica bila bi iskustvo studiranja na China Academy of Art u Hangzhou, a druga, koja ovu kolaboraciju i učvršćuje, interes je za umjetničke procese koji će se baviti semiosferom neposredne im okoline, prirodnog i socijalnog pejzaža. Koriste se semiološkim alatima za proučavanje naoko nevažnih predmeta, struktura i oblika, kao i odbačenih stvari, koje nalaze u svom okruženju.”

O umjetnicama i njihovim radovima: “Sanda Črnelč svojom prostornom instalacijom naziva Experiment on How Much My Hands Can Take / Experiment on How Much Damage a Brick Can Make propituje sam objekt, u ovom slučaju građevni materijal – cigle, u njihovom međuodnosu, u suodnosu sa samom sobom i prostorom u kojemu se nalaze. Cigle ovdje nisu tek ready-made objekti, izabrane zbog svojih vizualnih specifičnosti već simboliziraju težinu tj. silu kojom na neko tijelo djeluje gravitacijsko polje Zemlje. Kako ta težina djeluje na umjetnicu, a kako na prostor, pitanja su koja imaju više razina značenja, a čitaju se u okviru kodiranih odnosa unutar cjeline. Također, cigle nisu tek nasumce izabrani materijal specifične težine. Ovdje simboliziraju i konstrukt javnog prostora, naročito onog kulturne namjene, kao i njegovu ulogu unutar zajednice.

Elia Friganović rad Bricolage / Jezik mase gradi od sakupljenih metalnih predmeta, čiji je prvotni izgled izmijenjen pod utjecajem atmosferilija, i kolaža industrijske poetike. Svaki taj odbačeni predmet, nagrižene i modificirane primarne strukture, prolazeći razne metamorfoze kroz vrijeme, postaje izložak, umjetnički artefakt, čija transformacija traje i dalje. Aktivirana korozija željeza na mikro razini razgrađivat će izloženi predmet i sudjelovati u daljnjem procesu stvaranja novih formi.

Dunja Karanović će, u svom neopopartističkom radu Mikroplastika, primijeniti sakupljačku metodu odbačenih ili izgubljenih predmeta koje će izložiti kao ready-made skulptur(ic)e. U dvogodišnjem procesu, koji je podrazumijeva aktivno kretanje urbanim prostorom s određenim kolekcionarskim ciljem i strašću, umjetnica je prikupila znatan broj malih relikvijica konzumerističke kulture, izrađenih od raznobojne plastične mase. Dinosauri, razne egzotične životinje, morske sirene, lutke, glave lutaka, pojedinačni ekstremiteti, ruke, noge, zatim lego kocke, setovi posuđa, štipaljke, što god u malom mjerilu, a što svjedoči potrošačkom kultu suvremenog društva, dobit će novo, semiološko čitanje.”

Više informacija o izložbi potražite ovdje.

Na panelu posvećenom predstavljanju rezultata istraživanja provedenih u sklopu projekta – koja su pokrila teme povijesti kulturnih centara, razvoja sudioničkog upravljanja, arhitektonske analize korištenja postojeće infrastrukture te dinamiku razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse – sudjelovali su Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nikola Tomašegović s Odsjeka za povijest istog fakulteta, Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, arhitektica Tea Truta i Sanja Sekelj s Instituta za povijest umjetnosti. 

Nikola Tomašegović je predstavio istraživanje historijskog razvoja kulturnih centara. Istaknuo je da centri nisu isključivo proizvod 20. stoljeća, već da je njihov razvoj moguće pratiti još od 19. stoljeća, zbog čega je predložio podjelu na četiri paradigmatska razdoblja: građansko koje je povezano sa stvaranjem nacionalnog identiteta, a u kojem kulturne ustanove imaju proizvodnu ulogu; razdoblje moderne masovne kulture od početka do polovice 20. st., obilježeno pritiskom radničke klase i omasovljenjem kulture; samoupravno socijalističko razdoblje, u kojem se redefinira uloga centara iz jednostrane transmisijske u prostore koji artikuliraju kulturne potrebe radnika i građana; te posttranzicijsko razdoblje koje obilježava retradicionalizacija kulturnih institucija, ali i razvoj nezavisne kulture i modela društveno-kulturnih centara. 

Prema Kruni Kardovu, kriza kulturnih centara može se pratiti od 1980-ih godina, kada je širenje centara postupno počelo opadati. Iako su poneki centri preživjeli u srednje velikim gradovima, mnoga manja mjesta ostala su bez ovih važnih prostora, koji su s vremenom postali zapušteni. U periodu od ‘90-ih moguće je pak primijetiti određenu regulacijsku neurozu. Naime, unatoč neoliberalnom demontiranju mnogih javnih institucija, ustanove u kulturnom sektoru u određenom smislu ostaju zaštićene. Ta zaštita postoji zahvaljujući razvijenim profesionalnim udruženjima i mrežama povezanim s ekonomskom i političkom elitom koja osigurava regulatornu sigurnost od tržišta. Kao rezultat toga, kulturni centri, iako važni, ne dobivaju priznato mjesto u društvu. Drugim riječima, ustanove tako zauzimaju prostor i marginaliziraju nove aktere u kulturi, dok njihova uloga ostaje nejasna.

Razgovori koji su tijekom istraživanja vođeni s voditeljima i voditeljicama kulturnih centara o tome kako vide ulogu ustanova na čijem su čelu iskristalizirali su četiri glavna motiva: osiguravanje dostupnosti kulture (smanjenje prostornih i financijskih barijera), proizvodnja visoko kvalitetnog programa, osiguravanje mjesta za prvi ulazak u kulturu (rad na animaciji građana) te reprodukciju zajednice (slobodno vrijeme, obrazovanje, sport).

Istraživanje koje je predstavila Željka Tonković fokusiralo se pak na pitanja o ulozi kulturnih centara u kulturnom životu i razvoju sredina u kojima djeluju, kao i o modelima upravljanja i razvojnim perspektivama. Istraživanje koje je provela zajedno s Anom Žuvelom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, fokusiralo se na studije slučaja tri centra: Kristalna kocka vedrine u Sisku (osnovano 1963., trenutno 28 zaposlenika), Kulturnog centra u Veloj Luci (1975., 1.5 zaposlenika) i Kulturnom centru Osijek (2018., 8 zaposlenika). Tonković je istaknula kako su centri nerijetko prepušteni osnivačima, jedinicama lokalne samouprave koje nemaju ideju i viziju njihova razvoja. Istraživanje je pokazalo kako se centri financiraju na različite načine – neki  iz lokalnih proračuna, dok drugi ovise o EU projektima – što dovodi i do velikih varijacija u broju zaposlenih: Vela Luka nema dovoljno zaposlenika za kvalitetan razvoj programa, Centar u Sisku potencijalan je primjer ranije spomenutih klijentelističkih odnosa, dok je dio zaposlenika u Osijeku projektno (prekarno) zaposlen. Svi ti faktori pridonose razilaženju između razvojnih strategija osnivača, zaposlenika i lokalne zajednice,  čestim pritiscima osnivača, kao i otporu prema novim modelima upravljanja. Uloga civilnog društva pritom je ograničena na povremenu programsku suradnju.

Većina društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj nije prvobitno građena za kulturne svrhe, no to ne znači da njihova trenutna funkcija nije zadovoljavajuća ili da ne funkcioniraju dobro, istaknula je Tea Truta u izlaganju posvećenom arhitektonskoj analizi kulturne infrastrukture. Trenutno ne postoji pravilnik koji bi regulirao obnovu tih prostora i definirao potrebe korisnika za prostorom, a ni modeli šire participacije u obnovi nisu jasno definirani. Truta je stoga naglasila nužnost promjena na planskoj razini kako bi se bolje upravljalo obnovom i urbanističkim parametrima. Sanja Sekelj predstavila je istraživanje Networking through Persistence: Case Study on the Position and Development of the Clubture Network, koje je izradila zajedno s Edgarom Buršićem, Davorom Miškovićem i Donatom Riccijem. Istraživanje analizira djelovanje mreže Clubture fokusirajući se na razdoblje od 2001. do 2016. godine te na dva različita skupa podataka: godišnje podatke o ocjenama koje članovi mreže dodjeljuju programima koji se prijavljuju na poziv za razmjenu i suradnju, što je primjer participativnog odlučivanja o programima koji se financiraju, te podatke o subnacionalnim i  nacionalnim platformama u kulturi koje financira Zaklada Kultura Nova. Istraživanje pruža uvid u unutarnju dinamiku Mreže, različite zajednice unutar neovisne scene te novo razvijene modele suradničkog rada.

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti izrađene su policy preporuke koje analiziraju dosadašnji rad kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, o čemu smo već i ranije pisali na Kulturpunku. Prostori kao ključna kulturna infrastruktura jedan su od gorućih problema cjelokupnog kulturnog sustava, što je potvrdio i Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koji je Ministarstvo kulture i medija objavilo prošle godine. U tom kontekstu, prostorna infrastruktura za mješovite organizacijske oblike s raznolikom namjenom posebno je kompleksno pitanje. To se prvenstveno odnosi na društveno-kulturne centre odnosno pitanje korištenja javne prostorne infrastrukture od strane aktera koji nemaju statusno pravo korištenja tih resursa (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme…). Na razini države i na razini pojedinih gradova ne postoji usustavljen popis prostorne kulturne infrastrukture, no prakse postojećih društveno-kulturnih centara i prostora koje koriste akteri civilnog društva iz područja kulture i umjetnosti ukazuju da prostora nema dovoljno, da ih se iznimno teško dobiva na korištenje te da su uvjeti korištenja ograničeni kratkim rokovima.

Na javnoj tribini o izrađenim policy smjernicama sudjelovale su Mirela Travar iz Operacije grad iz Zagreba, Bojana Španiček Kanoti iz Platforme za Društveni centar Čakovec te Petra Marčinko iz Art radionice Lazareti. Travar je podcrtala važnost izrade kvalitetnog policy okvira. Naime, u praksi se odvijaju različiti oblici upravljanja i organiziranja u kulturi koji nemaju sustavnu podršku. Travar je prema tome istaknula potrebu za uspostavljanjem niza javnih politika i regulacija koje će osigurati stabilnost i kontinuirani razvoj kulturnog sektora. U takvom okruženju, kulturni centri, DKC-ovi i prostori stvaralaštva civilnog društva u kulturi mogli bi se bolje povezati i organizirati. Također je naglasila važnost prepoznavanja uloge zajednica: kulturni centri neraskidivo su povezani s lokalnim zajednicama, no trenutna kulturna politika nedovoljno definira tu ulogu, što otežava razvoj relevantnih programa koji odražavaju njihove potrebe i interese. Bez adekvatne regulacije naprosto udaramo u zidove, zaključila je Travar.

Španiček Kanoti je opisala poteškoće s kojima su se suočavali u pokušaju uspostavljanja društveno-kulturnog centra u Čakovcu, ali i pozitivnije iskustvo upravljanja malim prostorom u lokalnoj zajednici općine Sveti Juraj na Bregu. Više pak o upravljanju prostorima kulturne baštine govorila je Petra Marčinko. Baština se prema Marčinko nalazi u dihotomiji pretjerane komercijalizacije ili potpune zapuštenosti. Također je napomenula da ne postoji strateška vizija razvoja baštine za dobrobit zajednice, već je gotovo isključivo riječ o turistifikaciji različitih prostora. Bilo kakav utjecaj na zajednice ostavlja se kao nešto što se može dogoditi, ali i ne mora, zaključila je.

Brojnost i raznolikost te kulturno-umjetnička i društvena relevantnost društveno-kulturnih centara u lokalnim sredinama ukazuju na potrebu unapređenja uvjeta za njihov daljnji rad. To se podjednako odnosi na osiguranje adekvatne financijske potpore te na stvaranje prilika za pozicioniranje društveno-kulturnih centara kao suvremenih kulturnih institucija koje osiguravaju aktivno uključivanje lokalne zajednice u kulturni razvoj, istaknuto je na tribini. Na tom putu daljnjeg razvoja nove javne kulture izrazito je važna uloga gradova, dok je podrška zakonodavca u unapređenju pravnog i institucionalnog okvira presudna, zaključak je jednodnevne konferencije.

U sklopu programa Nova 2.0, kojim WHW obilježava 20. godina programskog vodstva Galerije Nova, serija razgovora Meandriranja u dijalogu s protagonistima/icama scene mapira meandriranja avangardnih umjetničkih tokova gradom Zagrebom od 60-ih godina 20. stoljeća do danas. WHW je pozvao na suradnju kustosa, dizajnera i pisca Bojana Krištofića, u konceptualizaciji i moderaciji ovih razgovora.

Nakon što je prvim razgovorom, čiji su sudionici_e bili Branka Stipančić, Antun Maračić i Darko Šimičić, obuhvaćena tema samoorganiziranij i izvaninstitucionalnih prostora za kulturu od kraja 60-ih do konca 80-ih godina, na drugim Meandriranjima Krištofić će razgovarati s Miljenkom Buljević, Goranom Sergejem Pristašom i Kornelom Šeperom, koji su kao sudionici/e scene koja se oblikovala 2000-ih bili dijelom izvedbenih, glazbenih, literarnih i drugih nezavisnih kulturnih kretanja, kao i različitih oblika udruživanja i prostornog djelovanja.

Kroz samoorganizaciju kulturni radnici/e i umjetnici/e su 2000-ih odgovorili na urgentne potrebe za regionalnim i međunarodnim povezivanjem s progresivnim kulturnim strujanjima, razvijajući gustu mrežu suradnje i proizvodnje kulture, koja je utjecala i na kulturne politike. Programi malih i nezavisnih organizacija koje prostorno djeluju u kontinuitetu, poput Multimedijalnog instituta (MI2) i Kluba MaMa, Galerije Miroslav Kraljević i Kluba Močvara, kao i programi kustoskih, umjetničkih i kulturnih kolektiva i udruga poput [KONTEJNER]-a, [BLOK]-a ― Lokalne baze za osvježavanje kulture, Attack!-a, BADco., Bookse, Galerije Nova, Galerije Greta i mnogih drugih ― postali su sinonim za kulturno-umjetničku proizvodnju koja se ustrajno ostvaruje mimo nacionalnih, profitnih i eksploatacijskih predznaka, te neprekidno naglašava važnost javnog prostora ne samo kao platforme i sredstva za rad, već i razloga okupljanja i zajedničkog djelovanja na kulturnoj i umjetničkoj razmjeni.

Koja je uloga malih i nezavisnih organizacija? Kakve prostore one okupiraju u gradu? U kakvim uvjetima djeluju? S kojim se izazovima i problemima nose? Koje su mogućnosti i limiti participativnog i kolektivističkog modela rada? Zašto smo još uvijek tu?, pitanja su koja će biti dotaknuta razgovorom.

Razgovori su dio projekta Nova 2.0 u sklopu Podrške za organizacijsko i umjetničko pamćenje Zaklade Kultura Nova i diskurzivnog programa Galerije Nova Povijest umjetnosti i društva: prostori samoorganizacije. Program podržavaju Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova

Kroz analizu dosadašnje kulturne politike grada te s naglaskom na suvremene kulturne i društvene prakse, raspravit će se sljedeća pitanja: Postoji li razvojna strategija grada koja vodi računa o ravnopravnom održivom razvoju njegovih ekonomskih, kulturnih i društvenih dimenzija? Postoji li dugoročna strategija upravljanja gradskim javnim prostorima i površinama, posebno na području uže gradske jezgre? Kako raspolaganje prostornim resursima vide predstavnici nezavisne kulturne i civilne scene? Koja je uloga (nezavisne) kulture u budućem planu razvoja Poluotoka? Kakav održivi suradnički model predlažu sudionici rasprave?

Na tribini sudjeluju: Nives Kozulić, ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje Zadarske županije, Darko Anton Franceschi, predsjednik Društva arhitekata Zadar te Sven Marcelić i Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Javna rasprava bit će održana u četvrtak, 16. svibnja, u dvorani ex-kina Callegro s početkom u 18 sati.