Dvadeset četvrto izdanje izložbenog i istraživačkog projekta temeljenog na promišljanju pozicije pokretnih slika i suvremene umjetnosti, Cinemaniac > Misliti film donosi u popratni program Pulskog filmskog festivala izbor radova iz recentne međunarodne skupne izložbe Iza plime Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU).

“Izbor radova kreće se od tema rada i prikaza života i rada uz more i na moru kao temeljnog uvjeta egzistencije, preko aktualnih fenomena koji uključuju suvremene prizore migracija, ekologije, krajolika kao mjesta eksploatacije i ekstrakcije”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi osam umjetnica i umjetnika koji koriste medij filma ili fotografije, a to su: Tina Gverović, Siniša Ilić, Stefan Kruse, Elena Mazzi, Renata Poljak, Oliver Ressler, Petar Trinajstić i Mladen Tudor. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Branka Benčić, a može se posjetiti do 22. kolovoza.

Više detalja pronađite ovdje.

Dok se zagrebačka vlast pozitivnim pomacima bori protiv ekoloških neprilika kroz različite projekte, poput sadnje stabala za ozelenjivanje Zagreba ili uvođenja ekološke i lokalno proizvedene hrane u zagrebačke osnovne škole, postavlja se pitanje na koji način gradske kulturne institucije u svojim programima tematiziraju izazove održivosti s kojima se suočava grad. 

Koliko su uopće značajne ekološke teme rekla nam je u razgovoru Ana Dević, povjesničarka umjetnosti i kustosica kolektiva WHW: “Danas pratimo kako se i u svijetu umjetnosti i kulture različiti dionici otvaraju prema temama ekologije i održivosti. Umjetnost i kultura kao pedagoški prostor i prostor artikulacije važno je polje borbi i novih mogućnosti promišljanja osobne i kolektivne spremnosti za djelovanje unutar kompleksnih geopolitičkih uvjeta ekološke krize.” Muzej suvremene umjetnosti svoj obol borbi za ekološku pravdu dao je organizacijom Foruma petkom, klimatskog foruma koji se u suorganizaciji sa Zelenom akcijom i Austrijskim kulturnim forumom održavao petkom u prosincu 2021. i siječnju 2022. godine. Događaj se odvijao paralelno uz samostalnu izložbu austrijskog umjetnika Olivera Resslera Barikadiranje ledenih ploča u Muzeju suvremene umjetnosti, a sama izložba rasvjetljavala je utjecaj ljudske ruke u klimatskoj krizi i aktivističko ophođenje prema restaurativnim ekološkim praksama kroz različite medije, sežući od fotodokumentacije, zvučnih instalacija, transparenata pa sve do skulpturalnih i slikarskih radova. Ciklus diskusija u Forumu petkom okupio je glavne aktere hrvatske i zagrebačke ekološke aktivističke scene – Extinction Rebellion Zagreb, Greenpeace Hrvatska, Fridays 4 Future, Prijatelji životinja i Zelena akcija – koji su zainteresiranoj publici predstavili izazove koji se s međunarodne razine zrcale i na zagrebačku svakodnevicu te pojasnili svoje pristupe očuvanju okoliša i tako ih potaknuli da se možda priključe redovima ekoloških aktivista ili da svojim mikroaktivističkim utjecajem neposrednu okolinu učine boljom i osvještenijom za ekološke ideje.

Na tragu adresiranja planetarnih podviga u što pravednijem postupanju s prirodom u lokalnom i širem kontekstu bila je i izložba Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!, u organizaciji kustoskog kolektiva WHW te predstavljena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu prošle godine. Izložba je pratila 9. Međunarodnu konferenciju odrasta u Zagrebu, između ostalog, i iz rakursa suvremenih ekopolitičkih, ekofeminističkih i dekolonijalnih perspektiva te se suočila sa štetnim političkim paradigmama oko hiperindividualnog pristupa ekološkoj pravdi. Koncepcijski fokusirana na principe solidarnosti, skrbi, odrasta i pozivanja na slogu u akciji protiv kapitalističkog okolišnog razaranja, izložba je predstavila domaće, regionalne i međunarodne umjetnike i umjetnice koji su svojim radovima vješto dekonstruirali manjkave tuzemne i inozemne ekopolitike. Ana Dević istaknula nam je nekoliko umjetnica i umjetnika s te izložbe, među kojima libanonsku umjetnicu Marwu Arsanios i njenu seriju video radova Who is Afraid of Ideology? koja se, prema riječima Dević, suprotstavlja političkim i društveno-ekonomskim sustavima opresije i eksploatacije prikazivanjem alternativnih ekodruštveno-političkih praksi koje poštuju prirodu, a to su često feminističke i ženske zajednice, poput ženskih kolektiva u Rožavi. Drugi primjer dobre prakse dekonstrukcije štetnih globalnih ekopolitika u lokalnom kontekstu je rad Željka Beljana Borovo: restlovi, 2023. koji je, kako Dević navodi, zahvatio lokalni postindustrijski pejzaž karakteriziran privatizacijom, koja je obezvrijedila radnička prava i društvenu solidarnost. Umjetnik Marko Tadić je bio autor postava izložbe, koji je realiziran pomoću nađenih objekata iz skladišta i dijelova ranijih izložbenih displaya. Ana Dević se i sama pita kako kultura već danas može biti obazrivija prema okolišu, društvenoj pravednosti, resursima i samom polju kulture: “Nemamo neki gotov recept, ali nastavljamo graditi nove metode i načela rada koji priču o ekologiji stavljaju u naše vlastite ruke tako da umjetnost ne sudjeluje u nekom novom green washu – da nije samo zelena na van, već i smeđa, vezana za zemlju i zajednice kojima pripada i koje stvara.”

Atelijeri Žitnjak početkom prošle godine realizirali su projekt Žitnica umjetnosti na rubu grada koji je kvart s periferije grada postavio u epicentar događanja. Izuzev toga što su Atelijeri otvorili posjetiteljima i posjetiteljicama svoja vrata da se upoznaju s radom galerije te posjete atelijere umjetnika i umjetnica koji rade u tim prostorima, programsko je vodstvo usmjerilo zainteresirane da galeriju dožive u njenom okruženju te da sudjeluju u upoznavanju s kvartovskom zajednicom i njenom prošlošću kroz sjećanja lokalnog stanovništva. Galerija se na taj način nije predstavila kao hermetični, sterilni i samoodrživ organizam koji živi u zrakopraznom prostoru, već je dovedena u vezu s amalgamom oprečnosti gradskog predjela kojeg u jednu ruku obilježavaju industrije, a s druge strane tragovi netaknute prirode. Naglašavajući, ali pritom i kritički raščlanjujući takve kontraste života na Žitnjaku, programsko je vodstvo uz pomoć vizualnih umjetnica, kulturnih antropologinja i susjedstva osmislilo prateće događaje koji su se nizali od razmjene i sadnje sjemena pa do zajedničkog pripremanja i degustacije hrane. Upravo u tom horizontalnom pristupu zajednici, kontekstualiziranju galerije u njenoj neposrednoj okolini i održivim praksama kroz radionice i akcije, lansirali su galeriju i njezin program u svjetske rangove, posebice danas kada mnogi galerijski djelatnici i djelatnice promišljaju o važnosti uloge muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova unutar zajednice u kojoj djeluju.

Projekt koji se iskazao kao pogodna ekološka kronika Zagreba je Mapiranje Trešnjevke, koji se odvija u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka. Fokusirajući se na bilježenje veduta kvarta, projekt je početkom ove godine izdao dokumentaciju zbrinjavanja otpada u tom dijelu Zagreba unazad stotinu godina. Osim tekstualnog predstavljanja živopisnog povijesnog pregleda odlaganja otpada na Trešnjevci, stranica projekta uključuje i recentnije snimke kontejnera i koševa za smeće koji su prikazani kao artefakti vremena. Morfološki raznovrsno dizajniranim kontejnerima i koševima za smeće u usporedni se položaj stavljaju i snimke obavijesnih tablica te grafita na fasadama koji služe kao dovitljiv memorandum kvartovskih nedaća oko zbrinjavanja otpada. Unatoč tomu što je projekt ponajprije dokumentarni prikaz jedne zagrebačke lokacije, njime se, putem fotografija, vizualno uspijeva problematizirati i sadašnja situacija nedostatne infrastrukture za odlaganje i zbrinjavanje otpada, dajući na kreativan način publici dublji uvid u trešnjevački smetlišni krajolik. Dok su se prethodna dva umjetnička projekta uglavnom bavila odražavanjem globalnih ekoloških narativa u Zagrebu, projekt Mapiranja Trešnjevke svježe je pristupio ekološkoj tematici s predumišljajem prezentiranja Zagreba i njegovog nošenja s otpadom na mikro razini. 

Navedeni projekti odabrani su kao neki od svjetlijih primjera s hrvatske vizualno-kulturne scene koji se nisu bavili samo estetskom reprezentacijom ekološke nepravde, već su učinili korak prema aktivnijem pristupu u okupljanju i informiranju javnosti kroz programe, radionice ili predavanja. Tu se, dakako, mogu istaknuti i dobri primjeri ekološko-osviještenih izložbi poput one kustoskog kolektiva Kontejner s projektom Theca. Funkcija nevidljivog berlinske umjetnice Fare Peluso, koja se bavila multidisciplinarnim istraživanjem mikroalgi dijatomeja. Ili, primjerice, u Galeriji Miroslav Kraljević izložba TRAKA Branimira Štivića, koji se bavio propitivanjem eksploatacije ne samo globalne ekologije, nego i prisilnog te slabo plaćenog rada. 

S obzirom na tek prstohvat spomenutih projekata iz područja vizualnih umjetnosti, postavlja se pitanje jesu li i odraz toga koliko se zagrebački muzeji i galeriji hvataju u koštac sa srozavajućim ekološkim uvjetima u kojima živimo. O tome Bojan Dmitrović Krištofić, likovni kritičar i voditelj Galerije Atelijera Žitnjak od siječnja 2019. do rujna 2023., kaže: “Odgovor na pitanje bave li se zagrebačke gradske ustanove za kulturu, koje u opisu posla imaju vizualnu kulturu i likovnu iliti suvremenu umjetnost ili im je to pak prvenstveno polje kulturne proizvodnje, u dovoljnoj ili čak avangardnoj mjeri sadržajima iz područja ekologije i ekološke pravde, vjerojatno bi bio niječan. Međutim, isto se tako može postaviti pitanje je li nastojanje u tom smjeru trenutno prioritetni zadatak tih ustanova. To kažem s obzirom na rastuće osiromašenje sektora koji nikad nije niti bio bogat, a gdje su tek sad – a i rezultate toga tek treba vidjeti – radom aktualne gradske vlasti zapuhali nešto povoljniji vjetrovi, a uzevši u obzir nezahvalne uvjete rada u kulturi, kako u institucionalnom, tako i u civilnom dijelu tog polja. Nije li pomalo zazorno od njegovih, u djelovanju na mnogo načina ograničenih, radnica i radnika uvijek očekivati predvodništvo u naprednim društvenim pomacima? Kako bilo, moje je mišljenje da Grad Zagreb treba nastaviti planirati rad svojih ustanova za kulturu tako da, u svakom smislu, njihov rad bude održiv te da se umjesto preambicioznih, skupih i produkcijski neopravdano zahtjevnih projekata sve više potiče suradnja s kulturnim radnicima u civilnom sektoru i lokalnim zajednicama te da se putem takvih prioriteta postupno – ako nije moguće izravno i trenutačno – hijerarhija ustanova preoblikuje u istaknutije horizontalnim i direktno-demokratskim smjerovima. To bi, vjerujem, moglo i trebalo nastaviti jačati opću društvenu i socijalnu osviještenost i empatičnost ustanova, pa tako i što se tiče zalaganja za ekološki boljitak Zagreba, ali i šire. Jer, moje je duboko uvjerenje da se samo kroz ostvarivanje pravednosti sustava i načina rada može ostvariti i ekološka pravednost.”

Na izložbi će svoje radove predstaviti Uli Aigner, Michael Endlicher, Peter Hauenschild, Barbara Anna Husar, Kitty Kino, Antonio Kutleša, Ferdinand Melichar, Ana Mušćet, Klaus Pichler, Monika Pichler, Oliver Ressler, Davor Sanvincenti, Marielis Seyler, Laurent Ziegler i Georg Blaschke.

Više informacija dostupno je ovdje.

Očigledno ironijski stil gornjeg opisa, međutim, ne može sasvim isprati neugodno sladunjav i deplasiran sadržaj. Substandardan, za početak, kako bi podsjetio zašto pisati o umjetnosti ‘kakva mi se sviđa’ nije tako lako, niti je nužno poželjno. Kako god ga terminološki odredili, žanr u kojem se osvrćete na tuđi umjetnički rad mutna je voda. Definicije žanra podložne su kontinuiranim mijenama i uvijek aproksimativne, na vremenskoj lenti. Preskriptivnost je out, gdje joj je i mjesto. Kritikalnost je in, ali i iz nje proviruju nemani, poput izlišnosti jeke tuđeg rada ili redundantnosti proizvoljnog, asocijativnog i terapirajućeg sebe, kojemu se nešto piše. Principijelna odgovornost prema ostalim jedinkama u lancu – koja uključuje ekologiju javnog prostora u koji izbacujete sadržaj – također ima transhistorijsku kvalitetu. Prekomjernim intimnim ushitima pretpostaviti ono što je tematski važno za zajednicu, barem kad su vremena krizna, mogao bi poslužiti kao još jedan solidan, premda provizoran predložak (te elegantan zaklon od teoretičarskog negodovanja).

Da je napisan prije par mjeseci, mogao je to biti početak osvrta na izložbu Olivera Resslera u MSU. Da je napisan, imao bi u radu austrijskog aktivista-umjetnika sadržajno pokriće za manjak tekstopisačkog nadahnuća, jer je Ressler sav njegov semantički sloj podložio jednoj te istoj temi. Najvažnijoj temi našeg doba – klimi, dakako. Rezime tih formalno heterogenih radova bio bi da su redom čista doksa. U njihovoj jasno posloženoj moralnoj ekonomiji zna se tko je koje boje, gdje se smjestio, a gdje mu je zapravo mjesto. Biti na papiru al pari takvom radu je izazovno. Nad operativnim žargonom kojim komuniciraju art entuzijasti, pojmovima poput dvosmislenosti, iskliznuća, ruptura, procijepa, iskošenja i sličnog rafinmana nadvija se mrak umjetnikovih projekcija crne, zadušene, prljave budućnosti na mrtvom planetu. Bolje od opisa samih radova (koji uostalom nisu fokus teksta), iz jednog doku-videa gdje pet panelista sjedi i razgovara o klimatskoj krizi izdvaja se par jednostavnih rečenica koje izgovara jedan bivši umjetnik. U dotjeranoj redakciji glasile bi otprilike ovako: “Umjetnici, klimatski sat otkucava. Položite oruđe i zatomite individualne preokupacije, sve kreativne snage upregnite u spas našeg planeta.”

Taj dramaturški apel, sav od patosa i pragmatike, afektivno čini što i brechtovska interupcija. Na puno širem planu od tog tamo izložbenog polumraka želi vam surovo odgristi prostor za ushit nekim drukčijim, neangažiranim atrakcijama. Iskusili smo slično otrežnjenje, recentno, na više razina: najednom, kad utihne muzika i upale se svjetla. Povijesno, umjetnici su polagali kistove tijekom društvenih kataklizmi, u borbi ili melankoliji, ostavljajući za sobom anti-umjetnosti ili kanonske praznine. To da je naš klimatski čas doista dramatičan i samo je postalo doksa, stoga nije bez učinka kada čekić Resslerova ‘dramaturga’ udari po generacijskoj recepturi za umjetnost ‘kakva nam se sviđa’. I podsjeti nas da onu slatkastu igru razmjene, čuđenja i iskustvenog bogaćenja, kakvu od nje očekujemo, neugodno nagriza vrijeme. Ostavljam po strani spekulaciju o tektonskim posljedicama takve nove recepture po cjelokupni spektar egzistencija u i oko umjetnosti, stišćem se u sve skučeniji prostor i pitam – kako sada napisati osvrt o eko artu?

Na liniji manjeg otpora, u dramatskoj deflaciji, otvara se pregledna forma; ne ushićuje, ali dobro dođe. U posljednje vrijeme, na lokalnoj je sceni zamjetan diskurzivni proboj ekologije, premda u proširenom značenju koje bi moglo zamagliti ovaj prizemni rezime. Samih umjetnika, umjetnica, koji i koje svojim radom zahvaćaju eko tematiku nije velik broj, ali je zadnjih godina u porastu. Ako ovo i dalje čitate, zacijelo ste netko tko je dosad nabasao na instalaciju od otpadaka. Navažanje otpada u galeriju nije eko art, reče mudri kritičar (i ime mu bi zaboravljeno, a zaslužio je citat). O eko artu se iz perspektive galerijskog okoliša ni ne može pisati, dodajem, ovo su natuknice o recentnim izložbama u Zagrebu, bez izlaska na teren. Spomenimo i bio art, koji u potki obično nosi nelagodnu distopijsku slutnju i eko konotaciju. Bio umjetnost je međutim skupa te iziskuje studiozan ulog pa je se osim na Kontejnerovim trijenalima susreće rijetko, možda u vidu neke kiborške (okrutne?) instalacije, dizajnirane da biljci, prikopčanoj na aparate, iscijedi koju kap zelene mudrosti. Na suprotnom polu, u tradicionalnim medijima, zelenog te bilja drugih boja ima napretek, kao i jasnog rezona zašto je tako. O nekoliko različitih ‘zelenih’ izložbi pisala je prošle zime Tihana Bertek. U drugom pak dijelu sezone, kako su natječaji donosili jesenske plodove, a pandemija odnosila (i) unutarnji balans, u galerije je stigla nova porcija ljekovitog zelenila. Niz izložbi šumskih tema i motiva donio je zadnjih mjeseci pravi katalog semantika i poetika, više ili manje složenih dramaturgija, medija, prikazivačkih i političkih ambicija.

Nekontrolirano raslinje, ružnog imena korov, i njegov povratak na deindustrijaliziranu periferiju dominantan je motiv slajdova Lee Anić. Od retro-prikazivačkih rekvizita, uprizorila je jesenas u Atelijerima Žitnjak nepretenciozan i šarmantan pandan rubnoj, inkluzivnoj poetici tog mjesta za umjetnost. Divlji rast i prirode i društva tema je i naslov digitalnog herbarija Ane Kuzmanić. Može ga se supostaviti kao studioznu, arhivističku opreku prethodnom radu jer tematizira (dobrim) dijelom isti fenomen na drugom kraju grada, opet liminalnom i hibridnom. Dio je fundusa Muzeja susjedstva Trešnjevka. Veze i suprotnosti različitih, propalih moderniteta s prirodom tvore podeblji interpretacijski sloj značenjski vrlo kompleksnih radova Dušice Dražić, predstavljenih jesenas u Pogonu Jedinstvo. Šuma, dominantna među umjetničinim temama, uobličena je dijelom statičnom video instalacijom, a dijelom u zvučnoj formi, jednosatnom audio dramom (Kiše padaju drukčije, 2021.). Protagonistica, jedna konkretna šuma, dijete je lokalnog moderniteta; antropogena je, posađena u kolektivnoj radnoj akciji 1980-ih. Sada traži svoj identitet: ne pripada vremenu koje je poima kao resurs ni ljudima koji je teritorijaliziraju, čeka vrijeme koje će zacijelo biti njezino, na neki novi nepoznati način. U prvom licu govori o sebi, o društvu i ekosustavu, jezikom prepleta značenja, asocijacija, poetika, žanrova – savršeno komplementarno ranije spomenutom, rafiniranom žargonu.

O drveću i šumama, autorice Teute Gatolin, rad je referentno i performativno slojevitiji od prostornog kolaža šumskih suvenira viđenog prošle jeseni u Garaži Kamba. Premda gradi i spekulira na pozadini eko krize, umjetnica principijelno odbacuje distopijsku poziciju te se oslanja na fikciju i mogućnost alternativnih narativa (kakva su to, i za koga rješenja, pitanje je koje zaslužuje drukčiji okvir, fokus i analizu). U svom pozadinskom sloju i neplanirano, njezin rad je primjer umjetničke forenzike – kao dokument jedne konkretne deforestacije. Umjetnica s tim elementom ne naglašava odnos, kao što to čini s drugim živim i neživim šumskim akterima, ali redovito pohodi isti prostor i nalazi ga uvijek iznova degradiranog.

Višegodišnji multimedijski projekt Slušaj šume! Azre Svedružić i Demirela Pašalića, još kad se podcrta taj imperativ u naslovu i ‘povišena’ interpunkcija, sam se deklarira kao artivistički. Subordiniranost jednoj temi, dugotrajna predanost zajedničkom dobru te eksplicitno i konkretno političko djelovanje pripadaju korpusu socijalne skulpture. MSU je umjetničkom paru otvorio prostor za čak dvije izložbe u par mjeseci, objema je kustosica Ana Škegro. Na zimskoj, Šuma to go, iskustvo devastacije park šume Medvednica koja se odvija pred očima cijelog jednog milijuna posjetitelja godišnje, umjetnik i umjetnica su pretočili u parodiju retrospektive. Nije bila smiješna: biste palog drveća na visokim bazama, u vitrinama i s legendama kao vrijedni relikti spaljeni komadi biomase, muzealizirana mrtva stabla, fotografije degradacije i pustošenja, instalacije o ljudskoj pohlepi i smrti šume. Svi kažu da je jezik tih radova jednostavan, kaže umjetnica. Doista, pristupačan je i odgonetljiv, uprogramiran mu je takav cilj.

Proljetna izložba Pozor, pejzaž! retrospektivni format sažima u kompaktno mjerilo te otvara prostor za tri izvedbena segmenta. Umjetničin je klasični angažirani performans koji istovremeno opisuje kazivačica, čime se postiže medijska rezonancija – opet nam je olakšana recepcija. Umjetnik na izložbi nije prisutan. On izvodi radnje u park šumi, obilazi je više puta tjedno. Kao forenzičar dokumentira mijene, fotografira degradacije, možda i kriminalne sječe. Kao dugotrajni performer zamjenjuje javne službenike čija je zadaća čuvati zajedničko dobro, a zakazali su. Treći izvedbeni akter dolazi u formi konferencije koju organiziraju umjetnici i kustosica. Mala klimatska konferencija Slušaj šume – razgovor o prirodi i društvu bavit će se temama iz konteksta perifernog kapitalizma: koruptivnim praksama, komodifikacijom šumskog biotopa te razmjerima njegove devastacije. Bit će riječi i o modalitetima otpora na tom terenu borbe za klimatsku pravdu. Nema govora da je sam umjetnički rad dostatan da učini razliku, potrebno je povezati više aktera, svakog u svom klasično delimitiranom polju znanja i društvenog dosega, ispada.

Takva je podjela solomonsko rješenje: o obje vrste kulturne produkcije može se govoriti uvriježenim kategorijama, bez zadiranja u naučenu ravnotežu umjetničkog i pragmatičkog. S jedne strane, dobro poznati eksport političkih pitanja u umjetničku sferu, koja čini progresivnije, ali manje operativno djelatno krilo društvenog sklopa jedno je od ilustrativnijih disfunkcionalnosti našeg vremena. S druge strane, kako je to umjetnik i kritičar Naeem Mohaiemen nedavno lakonski primijetio, većina suvremenih umjetnika ne bavi se klimom i nije angažirana oko globalnog opstanka. Niti oko bilo čega drugog, kao ni ostatak populacije, uključujući dobar postotak od onih milijun ljudi koji su se u protekloj godini popeli na planinu iznad Zagreba, a da gore nisu vidjeli ništa loše, čuli ništa loše, a kamoli išta po tom pitanju poduzeli. Zato ću vlastite, proizvoljne, dojmove ostaviti nedorečenim, kao na ranijem dramatskom vrhuncu, sa zaključnim upitnikom. Pozvati na konferenciju i izložbu te se, ekološki, povući.

Klimatski forumi petkom koje zajednički organiziraju MSU i Zelena akcija, uz podršku Austrijskog kulturnog foruma, zamišljeni su kao mjesto na kojem će udruge i inicijative u neformalnom i prijateljskom okruženju predstaviti metode svoga djelovanja te načine na koje se svi zainteresirani za klimatski i okolišni aktivizam u njega mogu uključiti.

“Nakon UN-ovih klimatskih pregovora u Glasgowu (COP26) i nedavnog Klimatskog marša u Zagrebu, ovo je idealna prilika da nastavimo razgovarati o ovoj ključnoj temi današnjice i pokušamo je približiti novim publikama”, poručuju organizatori.

Na dosad održanim Klimatskim forumima široj javnosti predstavila se inicijativa mladih Fridays for Future, članovi hrvatskog ogranka globalne organizacije Greenpeace te Prijatelji životinja i Udruga građana Siget. Do kraja siječnja, dokad je otvorena i Resslerova izložba, na Forumu gostuju Zelena akcija i Znanstvenici za klimu, pokret Extinction Rebellion Zagreb te Institut za političku ekologiju.

Kao primjer angažirane umjetničke intervencije koja istražuje dubinu klimatske krize, izložba Olivera Resslera predstavlja polazišnu točku za razgovor, čiji je primarni fokus na mogućnosti doprinosa ili uključenja građana i građanki svih dobnih skupina u borbu za održivu budućnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba Olivera Resslera Prošlost je otkazana, budućnost je nepovratna konačna je najava nastavka izložbenih aktivnosti u Rijeci nakon velikog prekida kojem smo svjedočile tijekom prošlih mjeseci. Resslerov projekt u nastajanju, koji se u organizaciji Drugog mora u Galeriji Filodrammatica može pogledati do 6. lipnja, započet je 2016. godine, a prati akcije aktivista i aktivistkinja za klimatsku pravdu, snimljene tijekom raznorodnih protestnih skupova. U galeriji nalazimo šest filmova koji sažimaju neke od premisa pokreta, a uz intervjue i snimke javnih govora prenose atmosferu s pojedinih protesta, blokada, akcija ili autonomnih zona u borbi “protiv ekonomskog sustava koji je u velikoj mjeri ovisan o fosilnim gorivima”. 

Oliver Ressler, umjetnik koji se kroz svoj rad dotiče brojnih gorućih društveno-političkih tema, od radničkih prava, migracija, ekonomske pravde itd., temom klimatskih promjena bavi se od početaka svog umjetničkog djelovanja. U svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Kunstverein Salzburg referirao se na rano istraživanje Svantea Arrheniusa naslovljeno “Utjecaj ugljične kiseline u zraku na temperaturu zemlje”, uslijed povećane industrijske proizvodnje na zagrijavanje planeta koja je te 1996. godine obilježavala svoju stotu godišnjicu. I njegov novi rad – šest filmova okupljenih pod zajedničkim naslovom Sve se slaže dok se sve raspada (Everything‘s coming together while everything‘s falling apart) – dokumentira različite oblike organiziranja za klimatsku pravdu, a Ressler, za razliku od uobičajenih medijskih reprezentacija koje su do početka 2020. konačno prešle iz opskurnosti u mainstream, pokret primarno portretira iz pozicije aktivista i aktivistkinja za klimatske promjene.

Kroz glasove protagonistica i protagonista filmova osim o temi klimatskih promjena saznajemo i o osnovnim taktikama i ciljevima njihove borbe. Za razliku od brige o vlastitom okolišu na razini čišćenja plaža i razdavanja otpada cilj je pokreta ukazati na nedjelatnost inicijativa fokusiranih na promjene u ponašanju pojedinki i pojedinca i na potrebu za hitnim strukturnim promjenama, koje će kao dio svojih politika svijet u totalu morati misliti na drugačiji način. Ressler dokumentira one segmente borbe koja se veže uz politike odrasta, a ne uz neoliberalne modele efikasnije implementacije i proliferacije zelenih tehnologija. 

Film ZAD (2017.) prati slučaj autonomne Zone za obranu smještene u blizini francuskog Nantesa i njene stanovnike od kojih saznajemo kako se odnos francuske vlasti prema zoni mijenjao ovisno o načinu na koji se vlast pozicionira prema pitanju klimatskih promjena. Preuzeti akronim ZAD (La zone d’aménagement différé), administrativni je termin koji u prijevodu s francuskog znači Zona odgođenog razvoja. U razgovoru s aktivisticama i aktivistima koje su proglasile autonomnu zonu saznajemo da francuske vlasti postepenim otkupom zemlje, još od 1970-ih godina na tom terenu planiraju izgradnju aerodroma.

Resslerov film pokazuje preuzete dokumentacijske snimke iz 2012., snimljene tijekom velikog okršaja oko 40.000 prosvjednika i policije, te ih kombinira s vlastitim snimkama nastalim 2017. u vrijeme primirja. Od intervjuiranih stanovnica i stanovnika zone saznajemo da je dolaskom Macrona na vlast pritisak, koji se manifestirao intenzivnim policijskim intervencijama, splasnuo. Objašnjenje za to nalaze u Macronovoj neoliberalnoj inačici eko kapitalizma koja se jasno manifestirala njegovom brzom javnom osudom Trumpovog povlačenja iz Pariškog ugovora koji je SAD potpisala tijekom COP21 samita. 

Pariški klimatski samit COP21 u 2015. godini i prosvjedi protiv njega bili su u svoje vrijeme jedni od najvećih medijskih događaja na temu klimatske pravednosti. Resslerov video COP21 (2016.) dokumentira prosvjede te kroz glas naratorice sažima središnji problem samita – diskrepanciju između činjenice da se pod okriljem zaštite prirode radi dobar biznis dok su istovremeno zaključci samita neobvezujući. U tom je smislu Trumpov kasniji istup podjednako marketinški trik usmjeren prema svojoj glasačkoj bazi kao što su to i mnogi ne-povučeni potpisi iskrenih potpisnica i potpisnika zaključaka konferencije.  

Sljedeća tri filma predstavljena na izložbi dokumentiraju akcije usmjerene protiv iskapanja i eksploatacije ugljena. Prvo je dokumentacija akcije Ende Gelände (Kraj puta iz 2016.) koja je pod sloganom “Zadržimo ugljen pod zemljom” bila usmjerena protiv otvorenog rudnika lignita na krajnjem njemačkom istoku, u pokrajini Lužici smještenoj nedaleko od Berlina. Tijekom ove je akcije na više od 48 sati prekinut dotok ugljena, što je onemogućilo rad termoelektrane koja je jedan od najvećih zagađivača CO₂ u Europi. Tu je i dokumentacija Limity jsme my (Granice smo mi) iz 2019. koja je nastojala blokirati rudnik ugljena Bilina sjevernoj Bohemiji u Češkoj. Ressler, kroz glas naratorice, izjavljuje kako je “kapital rođen na izumiranju”, metaforički stavljajući znak jednakosti između ugljena kao taloga organske materije koja pod pritiskom postaje akumulirana energija spremna za daljnju eksploataciju i cirkulaciju kapitala. 

Ova relacija postaje još očitija u trećem filmu Code Rood (Šifra crveno) iz 2018. koji prikazuje jednodnevnu blokadu amsterdamske, druge najveće europske luke za ugljen, u 2017. godini. Amsterdamska se luka razvila na eksploataciji životne energije robova, dok se današnja eksploatacija ugljena u Kolumbiji, odakle primarno dolazi ugljen u Amsterdam, povezuje s razmještanjem i nasiljem nad ne-europskim starosjedilačkim stanovništvom. Ugljen u kolektivnoj imaginaciji vežemo uz slike industrijaliziranih gradova prve industrijske revolucije, a ima svoje mjesto i u imaginaciji prvih artikulacija klasne borbe. Kao što je klasa djelomično opravdano dugo predstavljala okvir pod koji su se podvlačile mnoge različite borbe (primjerice rana interpretacija Haićanske revolucije kao klasne od strane C. L. R. Jamesa) tako je i borba za klimatsku pravednost puno šira borba koja naglašava kako će globalno zatopljenje najteže pogoditi siromašne i one koji se iz drugih razloga već nalaze u neprivilegiranoj poziciji.    

Jedan od gradova kojemu najviše prijeti globalno zatopljenje, iako njegovo stanovništvo uglavnom ne spada pod one ekonomski ugrožene, je i Venecija – mjesto održavanja prvog talijanskog Klimatskog kampa u 2019,. organiziranog od strane odbora No Grandi Navi (Ne velikim brodovima) u suradnji s međunarodnim pokretom Fridays for Future. Film Venice Climate Camp (Venecijanski Klimatski kamp iz 2019.) dokumentira Kamp koji se koristi medijskom strategijom okupacije kako bi preusmjerio pažnju na klimatsku borbu. Mjesto velike vidljivosti – crveni tepih uoči dodjele Zlatnog lava – postaje poligon za proteste. U jednom od govora Marco Baravalle, talijanski kustos i član odbora No Grandi Navi, upozorava na odgovornost umjetničkih institucija da se čvrsto pozicioniranju za klimatsku pravdu: “Oni pokazuju radikalnu umjetnost, ali kada je vrijeme jasno pokazati stav, kad se suoče s nečim što nije kulturni proizvod, šute na vrlo sramotan način.”

Još je Sylvia Pankhurst, slikarica i engleska sufražetkinja početkom 20. stoljeća bila aktivna u vizualnom komuniciraju sufražetskog pokreta, ali taj segment njene prakse u svoje vrijeme nije smatran umjetnošću. Projekti Olivera Resslera, poput ovog prikazanog u Filodrammatici, doprinose informiranosti i pomažu u regrutiranju novih snaga za borbu. Prilikom najave novog projekta Barricading the Ice Sheets, koji će se također baviti temom klimatskih promjena, Ressler je naglasio kako upravo umjetnice i umjetnici danas imaju sve važniju ulogu u pokretima, a unutar njegovog rada nalazimo bilješku barem još jedne umjetničke akcije grupe Tools for Action, aktivne u orkestriranju protesta i davanju vidljivosti društvenim pokretima.  

Danas planetarno poznati pokret Fridays for Future krajem 2019. pokrenuo je medijsku kampanju koja je pitanje globalnog zatopljenja dovela do vrhunca medijske pažnje, a znanstveno utemeljena upozorenja na teške posljedice istoga postala su sveprisutna. Glas naratorice u filmu Ende Gelände upozorava – odrast će neminovno doći, samo je pitanje hoćemo li njime moći upravljati ili ćemo biti zatečeni posljedicama klimatskih promjena. Upravo je nedavna globalna obustava proizvodnje i prometa ukazala na moguće posljedice drugog modela. 

U većini slučajeva okupacija ne predstavlja promišljeni način preuzimanja kontrole od strane radnika, već njihovu borbu protiv zatvaranja proizvodnog pogona ili tvrtke ili njihovog premještanja u drugu državu. Te borbe često se rasplinjuju, ne ostvarujući konkretne rezultate. Okupiraj, odupri se, proizvedi bavi se onim rjeđim, bolje organiziranim borbama kojima je cilj kontrolu nad proizvodnjom staviti u ruke radnika. Oni pak nisu samo prosvjednici, već preuzimaju inicijativu i postaju protagonisti, gradeći horizontalne društvene odnose u tvornicama te primjenjujući mehanizme direktne demokracije i kolektivnog donošenja odluka. Prestrukturirana na taj način, mjesta rada često se transformiraju, a stvaraju se i veze s lokalnom zajednicom i društvenim pokretima. 

Trokanalna video instalacija Zauzmi, obrani, proizvodi sastoji se od tri filma o okupiranim tvornicama u Milanu, Rimu i Solunu. Riječ je o slučajevima kada su radnici uspjeli organizirati rad i sami upravljati tvornicom, a svaki film zasniva se na razgovorima s radnicima. Također, snimani su njihovi sastanci, na kojima su se zajednički donosile odluke. Iznimno je važno prepoznati razlike između situacija, konteksta i praksi tih triju tvrtki koje se nalaze u rukama radnika, ali također je važno shvatiti radničko upravljanje ili preuzimanje mjesta rada kao društveno-politički, a ne tek ekonomski čin.

Maflow, multinacionalni proizvođač auto dijelova iz Milana, zatvorio je svoju proizvodnju 2009. godine, kada je vlasniku, tvrtki Italian Lifestyle Partners, prijetila tužba za prijevaru tijekom stečaja. Radnici su započeli borbu za ponovo pokretanje tvornice pod vlastitom kontrolom. Godine 2013. okupirali su tvornicu, i od tada je 20 radnika redovno sudjelovalo u pokretu, u potpunosti transformirajući i sebe i tvornicu, koju su preimenovali u RiMaflow. Primjenjujući koncept “otvorene tvornice” radnici su počeli reciklirati računala i druge elektroničke uređaje, otvorili su kafić i kantinu te organizirali buvljak i različite kulturne aktivnosti zajedno s lokalnom zajednicom. Uz to su uspostavili suradnju s lokalnim proizvođačima organskih proizvoda te osnovali skupinu za solidarnu kupovinu.

Tvrtka Officine Zero (prethodno RSI – Raid Service Italia) nekoć je bila specijalizirana za održavanje i popravak spavaćih kola. Kada su talijanske željeznice ukinule noćne vlakove u prosincu 2011. godine, RSI se zatvorio. Dvadesetak radnika od ukupno njih 60 odbilo je jednostavno prihvatiti zatvaranje tvrtke te su je u veljači 2012. okupirali. Godine 2013. službeno je osnovana Officine Zero kao eko-socijalna tvornica. Officine Zero doslovno znači “Nula radionice”: “nula šefova, nula izrabljivanja, nula onečišćenja,” kako je glasio njihov novi slogan. Otvorene su radionice za stolariju, oblaganje, reciklažu kućanskih aparata, računala i namještaja. Cilj ovog kolektivnog projekta je pretvoriti bivši servis spavaćih kola u centar za recikliranje i prenamjenu otpada.

Tvrtka Vio.Me. iz Soluna proizvodila je industrijsko ljepilo, izolatore i druge umjetne građevinske materijale. Tijekom 2010. godine radnici su bili slani na neplaćeni dopust svakih 4-6 tjedana. Kada je vlasnik konačno prestao isplaćivati plaće, u srpnju 2011. radnici su odlučili okupirati tvornicu i uzeti vlastitu budućnost u svoje ruke. U veljači 2013. Vio.Me. počeo je proizvoditi organske proizvode za čišćenje i sapun. Kako bi poslovanje bilo legalno, osnovana je zadruga. Radnici je ne smatraju svojim vlasništvom, već općim dobrom koje treba služiti cijeloj zajednici. Vio.Me. ima svoje “pristaše solidarnosti” koje plaćaju mjesečnu naknadu i zauzvrat dobivaju proizvode. Skupština za solidarnost također podupire radničke mobilizacije.

U budućnosti umjetnici planiraju nastaviti snimati filmove o okupiranim tvornicama i širiti video instalaciju kako se radničke borbe nastavljaju. 

Otvorenje izložbe koja predstavlja trokanalnu video instalacija Daria Azzellinija i Olivera Resslera je u petak, 3. lipnja u 20 sati tijekom kojega će Ressler predstaviti svoje filmove, a pridružit će mu se i Dragutin Varga, sindikalni povjerenik Regionalnog industrijskog sindikata i predsjednik radničkog Upravnog odbora u tvornici ITAS – Prvomajska d.d. iz Ivanca, jedan od istaknutih boraca za preuzimanje tvornice.

Izložba ostaje otvorena do 25. lipnja. 

S jedne strane, malen prostor kojeg svakodnevni prolaznici u žurbi i ne primjećuju na prvi pogled nije adekvatan za potrebe agilne umjetničke galerije, no s druge, valja podsjetiti da je G-MK osnovana još 1986. u sklopu Udruge građana KUD INA, te je kao takva izvanredan primjer očuvanja tradicije inkluzivnog kulturnog aktivizma u radničkim kolektivima – tradicije čija se neprocjenjiva emancipatorska vrijednost, u međuvremenu gotovo ugušena, danas iznova otkriva. Stoga, primjerice, nije nimalo slučajno što je kustoski tim G-MK (poimence, voditeljica Ana Kovačić i njene suradnice Sanja Sekelj i Lea Vene) ove godine surađivao s umjetnikom Marijanom Crtalićem i kustosicom Natašom Kadin u organizaciji Festivala Željezara u Sisku, gradu čija je umjetnička scena bila u velikoj mjeri potaknuta i inspirirana radom njegove ključne tvornice – u vremenima kada “šljaka” na takvom mjestu nije podrazumijevala samo “rintanje”, već i stjecanje kulture i obrazovanje. Uglavnom, ako su WHW istraživanje ideologije umjetničkog polja istaknuli kao svoj stvaralački credo, a [KONTEJNER] začudno umrežavanje umjetnosti i prirodno-računalnih znanosti, tada G-MK s aktualnim vodstvom (nakon mandata Branka Franceschija i Antonije Majače) na dnevni red uvodi zadiranje u suptilne svakodnevne pojave i stanja, pak ih dovodeći u izravnu vezu s političkim mehanizmima koji određuju naše živote.

Nije u tome iznimka ni aktualna skupna izložba Skretanje pogleda, dio dugoročnog projekta Srami se! koji je G-MK pokrenula zajedno s Centrom suvremenih umjetnosti iz Celja (CELEIA) i Udruženjem za kulturu i umjetnost CRVENA iz Sarajeva. Izložbu su kurirale Ana Kovačić i Irena Borić, a predstavljeni su radovi umjetnica i umjetnika Ivane Pipal i Nicole Hewitt (Hrvatska), louie+jesse (Ujedinjeno Kraljevstvo), Olivera Resslera (Austrija) i Chloe Turpin. Prema riječima kustosica, “projekt Srami se! uspostavlja platformu za umjetničko i teorijsko istraživanje pojma srama uvjetovanog specifičnim političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom. (…) Koji identiteti i prakse se smatraju sramotnima i koje strukture ili pozicije imaju moć označiti ih takvima?”. Mada je ovakav koncept potpuno univerzalan s obzirom na vrijeme i prostor, dojam je da je sada i ovdje posebno bremenit značenjima. Osjećaj srama u neposrednoj je korelaciji sa strahom koji također proizvode skriveni ili očiti društveni mehanizmi, bilo oni duboko usađeni u nama samima tijekom godina reprodukcije neupitnih normi ponašanja, a njih se ne može riješiti preko noći, bilo oni koji danas eksplicitno emaniraju moć.

U tom smislu, strah se najčešće manifestira kao ekstremna odbojnost prema Drugom i drugačijem, koja u sebi nosi natruhe nasilja, a ti Drugi logično su zrcalo naših vlastitih osobina kojih se iz određenih razloga sramimo, pri čemu sram nipošto ne treba shvaćati kao sinonim za savjest. Dapače, dok im je konkretan emotivni učinak možda sličan, savjest predstavlja sukus čovjekovih moralnih uvjerenja koja su nominalno najčešće u skladu sa službenim etičkim principima u demokratskim državama (ne kradi, ne ubij, ne kleveći, i slično u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom). Ipak, porijeklo i uloga srama manje su jasni, a za razliku od savjesti, on se najčešće tumači kao okidač negativnih emocija i stanja, kao uznemirujuća reakcija na pojave ili situacije koje same po sebi ne moraju biti sporne. Odnosno, onaj koji u Hrvatskoj ni kriv ni dužan nosi stigmu Drugog (a tko je to, može se vrlo dobro vidjeti prateći pogrdne grafite upućene Zdravku Mamiću, od “Mamiću Srbine!”, do pederu, Cigane i najnovijeg – Turčine, dakle susjed, homoseksualac, Rom i odnedavno izbjeglica islamske vjeroispovjesti) će u doticaju s prosječnom osobom najvjerojatnije osjetiti neku vrstu srama, samo zato što je Drugi i što se onaj Prvi, logično, prepoznaje u njemu Drugom. Doduše, nedovoljno da bi se potpuno identificirao, ali dovoljno da bi se osjetio ugroženo, tj. izmješteno iz sigurnog okrilja zajedničkih nazivnika.

Umjetnici/e na izložbi Skretanje pogleda su rječito i slikovito progovorili o ovim temama i mnogim njihovim implikacijama, pa se uspješnost izložbe ogleda i u tome koliko su studiozno pojedini aspekti fenomena srama istraženi i prikazani. Mlada umjetnica, ilustratorica i strip-autorica Ivana Pipal je u svom prepoznatljivom, nježnom i dojmljivom crtaćem stilu ispripovijedala intimnu priču o vlastitim “sramotnim” stanjima, kombinirajući dnevničke zabilješke s preciznim crtežima u kojima analizira svojevrsnu arhitekturu međuljudske komunikacije – njezinu labavu statiku, ali i neophodne nosive konstrukcije. Rad Upute za upotrebu (ljudsko tijelo) se osim niza crteža i bilježaka sastoji i od seta obrazaca sa savjetima o korektnom ponašanju u pomalo apsurdnim, repetitivnim svakodnevnim situacijama kao što su razgovori sa susjedima ili hinjena ljubaznost pri susretima na ulici ili primanju neželjenih poklona. Veoma duhovit i sistematičan, rad Ivane Pipal nas na samom početku postava uvodi u onu samorazumljivu, naizgled osobnu dimenziju srama, istodobno pokazujući koliko je ona slična od individue do individue te vidljivo društveno uvjetovana. K tome, naprosto je užitak razabrati vještinu kojom Ivana Pipal fiksira njoj interesantna stanja, ističući se kao prvakinja u međuvremenu gotovo kanoniziranog pristupa ilustraciji, a koji se ipak pomiče dalje zahvaljujući talentiranim stvarateljima poput nje. Setove obrazaca s pet kartica posjetitelji mogu slobodno ponijeti sa sobom, koristeći ih kao nezaobilazni vodič za svagdanju borbu.

Duo louie+jesse odlučio se pak na potpuno drugačiji pristup, kreirajući ni više ni manje nego društvenu kartašku igru Haaška istina, u kojoj se igrač u ulozi pritvorenika i optuženika za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije mora riješiti svjedoka kako bi se oslobodio, sam ili surađujući s drugim haškim uznicima. Apsurdno zabavna igra za četvero uznika nije pretjerano kompleksna ni zahtjevna, stoga partije traju kratko (osoblje G-MK rado će s vama odigrati jednu), taman toliko da se posjetitelji užive u uloge ratnih zločinaca i zakratko borave u koži onih koji nemaju srama, a vjerojatno ni savjesti. Igra je nazvana prema fragmentu iz posljednjih stihova pjesme Sime Zarića, napisane u Schevenginenu 1998., optuženika koji je beskonačno trajanje suđenja kratio, očito, umjetničkim izražavanjem. Zanimljivo je što smo doživljavajući ovaj rad mi, promatrači, oni koji se srame zločina počinjenih od strane Drugih, i premda je naš sram opravdan, ali nepotreban jer iskupljuje one koji to ne zaslužuju, mehanizam posramljenja isti je kao u slučaju srama potaknutog strahom – naposljetku, sramimo se samo onog što poznajemo, što nam je blisko. Baš kao što se onaj koji na cesti prođe pokraj stranca srami jer ga se boji, a boji se uistinu sebe sama, dok se stranac srami jer nehotice budi strah i boji se preplašenog, tako se i mi u tišini sramimo zbog zločinaca jer ih se bojimo javno prozvati, jer nas je strah suprotstaviti se. Naoko benigno slikovit i vrckavo ilustriran, rad tandema louie+jesse nepokolebljivo izriče ovu neugodnu istinu.

Ako izuzmemo performativno predavanje Nicole Hewitt Ova žena zove se Jasna 06, održano samo na otvorenju izložbe kojem nažalost nisam prisustvovao (a također se tiče srama svjedoka na Haaškom sudu), preostala dva rada znatno su manje eksplicitna i meditativnog su tipa. Oliver Ressler u filmu Vidljivo i nevidljivo svojom kamerom progovara o kompleksnim odnosima moći u navodno rajskoj zemlji poput Švicarske, prikazujući jedno od središta svjetskog financijskog mešetarenja kao varljivu koprenu iza koje prolaze nebrojene kolone radničke klase bez odlaska u raj na kraju pjesme. Hrabar koncept, ali nedorečena realizacija u kojoj se teško uhvatiti za određeni motiv ili misao čine ovaj film vrijednim pokušajem koji ipak nije ostvario sve svoje političke potencijale. Naposljetku, Mora Chloe Turpin, video snimka plesnog performansa u tri čina, s plesačicom Nikolinom Komljenović u glavnoj i jedinoj ulozi, na samom kraju postava u određenom smislu vraća nas na početak, u pretpostavljeno intimno, pa čak i podsvjesno. Prema zacrtanoj koreografiji, plesačica se senzualno kreće u tamnom, neodredivom interijeru, u jednom navratu mijenjajući kostim, od prvog koji ju stapa s pozadinom do drugog – erotski namjerno izazovne zlatne haljine čiju zavodljivost performans propituje u kontekstu “čudovišne ženstvenosti”, reference iz drame Milana Begovića Pustolov pred vratima (1925). Repetitivna struktura videa svjesno utječe na opuštanje racija, stoga smo performans potaknuti doživjeti intuitivno, prepuštajući se nagonu koji je, naravno, u katoličkoj sredini usko povezan sa sramom. Autorica i izvođačica performansa pozivaju nas da podlegnemo iskušenju čitanja izvedbe u kontekstu dominantnih patrijarhalnih klišeja, ali je istodobno konstantno prisutan i odmak. Namjerna artificijelnost koreografije, kostimografije i scenografije pri kraju performansa bez daljnjega sugerira brehtijanski efekt začudnosti, podsjećajući nas da iza erotskog aspekta života (pa čak i pogotovo njega!) također čuče zamršeni rodni i klasni odnosi. I da se, na kraju krajeva, nemamo čega sramiti.

Riječ je o recentnim kratkim filmovima: The Visible and the Invisible (20 min, 2014), Leave It in the Ground (18 min, 2013), The Right of Passage (19 min, 2013). Svi filmovi su na engleskom jeziku.

Nakon projekcije u razgovoru s umjetnikom sudjelovat će Selma Banich, izvedbena umjetnica i aktivistica, Branka Benčić, kustosica, te Goran Dević, filmaš. Razgovor će moderirati Leila Topić, kustosica programa.

Oliver Ressler (r. 1970) umjetnik je i filmski stvaralac, poznat po svojem aktivističkom angažmanu, instalacijama i intervencijama u javnom prostoru kojima propituju neuralgične točke globaliziranog društva poput anomalija u ekonomiji, demokraciji ili globalnim klimatskim promjenama te istražuje modele društvenih alternativa postojećem poretku. Izlagački je također iznimno aktivan te je u 2014. predstavio nekoliko samostalnih izložbi poput one u Shedhalle u Zürichu i Lentos muzeju u Linzu, a nedavno je otvorena i njegova samostalna izložba u berlinskom NBK-u (Neuer Berliner Kunstverein).

Ulaz je besplatan.

To ti je politička ekonomija, budalo okuplja grupu izuzetnih umjetnika koji stavljajući aktualnu krizu u fokus ostaju suzdržani i kritični. Umjesto mirenja s lošim okolnostima, ova izložba postavlja pitanje nije li došlo vrijeme da se pruži otpor stezi i diktatu kapitalističke logike i da se, nekim sredstvom umjetničke magije, započne sa spašavanjem onoga što razumijemo pod pojmom društvenoga u njegovom temeljnom značenju.

Izložbu prati publikacija To ti je politička ekonomija, budalo: Globalna financijska kriza u umjetnosti i teoriji (Pluto Press, 2013) u kojoj su zastupljeni Slavoj Žižek, Brian Holmes, Judith Butler, David Graeber, Julia Bryan-Wilson, John Roberts i drugi.

Prethodne verzije izložbe predstavljene su u okviru Open Space, Open Systems u Beču (2011), u Austrijskom kulturnom forumu u New Yorku (2012), u Centru za suvremenu umjetnost u Solunu (2012), u Umjetničkom muzeju Porija (2013), u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (2013) i u Galeriji 400 Sveučilišta Illinois u Chicagu (2013).

Izlažu Zanny Begg i Oliver Ressler, Filippo Berta, Libia Castro i Ólafur Ólafsson, Julia Christensen, Paolo Cirio, Field Work (Lise Skou i Nis Rømer), Yevgeniy Fiks i Olga Kopenkina i Alexandra Lerman, flo6x8, Melanie Gilligan, Jan Peter Hammer, Alicia Herrero, Institute for Wishful Thinking, Sherry Millner i Ernie Larsen, Dread Scott. Kustosi su Oliver Ressler i Gregory Scholette.

Otvorenje izložbe predviđeno je za 20 sati u srijedu, 12. ožujka, a prethodi joj predavanje i program projekcija Olivera Resslera pod nazivom Okupacije prostora, u 18 sati.

Oliver Ressler predstavit će opus koji se bavi implikacijama financijske i ekonomske globalne krize te glavnim nedostacima modela parlamentarne demokracije koji su u krizi postali očiti. Resslerovi filmovi i instalacije često polaze od razgovornih situacija u kojima umjetnik stvara platformu za probleme svojih protagonista. Dobar je primjer za to osmokanalna video-instalacija Što je demokracija (2009) u kojoj razgovori s aktivistima postaju, zapravo, općenita analiza teške političke krize s kojom se suočio model zapadne demokracije. Ta kriza očituje su u činjenici da izbori u parlamentarnim demokracijama postaju sve više rituali lišeni smisla, dok se konkretne odluke donose izvan javnih rasprava. Resslerov najnoviji film, In the Red (2014, s koredateljicom Anom Pečar) govori o grupi Strike Debt, ogranku organizacije Occupy Wall Sreet iz New Yorka koja za vrlo malo novca otkupljuje od banaka već otpisane osobne dugove pojedinaca i potom ih “ukida”.

Oliver Ressler rođen je 1970. godine, živi u Beču u Austriji. Bavi se vizualnom i filmskom umjetnošću, produkcijom izložbi, autor je niza projekata u javnom prostoru i filmova koji se bave ekonomijom, demokracijom, globalnim zatopljenjem, oblicima pružanja otpora i socijalnim alternativama.

Izložba je otvorena do 10. svibnja.

Izložba i program predavanja i projekcija su dio višegodišnjeg međunarodnog projekta pod nazivom Početi najbolje što se može (kako govorimo o fašizmu?), u suradnji s programom Estetike otpora.