Koreografkinja predstave, Sonja Pregrad, s timom od šest plesača i vokalnih izvođača iz Zagreba i Bratislave koji čine Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Nika Pećarina i Eva Priečková istražuje biljke, te kako se one “kreću, kako vole i imaju djecu, kako pate i umiru”, stoji u najavi.

Pretvarajući biljke u metaforu za ljude, one su u predstavi prezentirane kao drag kraljice koje pozivaju publiku da ih gledaju u emotivnim i intimnim situacijama. Kako piše u najavi: “Pokreti koji se odvijaju dolaze iz različitih svjetova – osjetilnih i osjećajnih, formalno i povijesno plesnih, vokalnih i poetskih, dočaravajući energetsku geometriju ovog plesa koji je ujedno i poema o (biljnom) životu:

Nešto je lijepo u pasivnosti
Nije mi smetao prostor
Gravitacija, toliko prisutna
Razmišljao sam, kako privlačim
Sve slike čovječanstva i svrhe života
Sudar drveća i nešto u vezi s tvojom kosom
Moram biti u istom položaju s tobom
Širenje polja
Trava koja nikada neće rasti
Međuovisnost
Grozdovi maslačka
Krug, precizan krug
O“

Sonja Pregrad je koreografkinja, plesačica, predavačica i kustosica performansa. Završila je magisterij iz autorstva solo plesa na UdK Berlin. Sada živi u Zagrebu, gdje stvara samostalne i grupne radove koji su više puta nagrađivani Nagradom hrvatskog glumišta, Strukovnom nagradom i dr, a u posljednje vrijeme bave se temama majčinstva, drag biljaka i poezije.

Više detalja pronađite ovdje.

Rad Zbogom formi je umjetnička instalacija, čija je okosnica zvučni zapis nastao na osnovu istraživanja svojstava glasa i mogućnosti razmjene glasova, a do sada je zasebno izlagan u formatima instalacije i izvedbe. Polazište rada su razni “metabolički procesi preobrazbe tvari ukalupljeni u keramičke ploče glazirane pepelom i urinom, popraćene zvučnim zapisom pjesme u trajanju od 25 minuta”.

“Orbitirajući oko pojmova zajedništva, transspolnosti i ljepote”, ovaj rad bavi se “pitanjima političke dinamike i mogućnosti razmjene glasova, kao i žudnjom koja nije upitna. Služi se načelima slušanja kao praksom usmjerenom na pronalaženje kritičkih pristupa korištenja zvuka, glasa i teksta”, stoji u tekstu najave.

Nika Pećarina magistrirao je nove medije u Zagrebu. Djeluje na sjecištu audiovizualnih i izvedbenih umjetnosti gajeći praksu eksperimenta i improvizacije. Kritički pristupa zvuku i tekstu, dok u svom radu primjenjuje interes za lirsko, analitično i osjetilno. Pridaje pažnju područjima akustemologije, performansa i različitim granama umjetničkog istraživanja koji se nerijetko opredmećuju u formi keramike, filma, zvuka ili poezije.

Više detalja pronađite ovdje.

Taj moment uzajamnog podbadanja dvojice prijatelja, putnika koji su prešli pola zemaljske kugle kako bi u Zagrebu slagali pakete u skladištima, ali i pisali poeziju, igrali nogomet i zafrkavali se za vrijeme posjeta muzeju, stvorio je u meni određenu vrstu buržujske liberalne nelagode. Iako Sonamove riječi ni na koji način nisu bile upućene meni, ja sam se u taj iskaz sama interpelirala: uostalom, ja sam idealna posjetiteljica zagrebačkih muzejskih postava – bijela, školovana, s kulturnim kapitalom, rođena i odrasla u Hrvatskoj.

Što gledam kada gledam izložene predmete u muzejskom kontekstu? Da sam rođena u drugo vrijeme i na drugom mjestu, bi li subotnja jutra provodila promatrajući ljudski zoološki vrt? Bi li u njemu bili izloženi i Sonam, Amrit i Paru? I kako se točno obračunavam s teretom neokolonijalnog poretka unutar kojeg je Hrvatska iz poluperiferije postala centar, s nasiljem policije kojemu su već godinama svakodnevno izložene osobe u pokretu na našim granicama, sa strukturnim i svakodnevnim nasilnim praksama kojima svjedoče strani radnici i radnice?

Ova su me pitanja iznova preplavila kad sam se u Etnografski muzej vratila na izložbu Na izmaku svitanja (otvorenoj od 22. listopada do 30. studenog), koja i stalni postav i Putnike koristi kao kontekst za intervencije. Radi se o izložbi inspiriranoj stihom koji se ponavlja kroz prozno-poetsku poemu Bilježnica povratka u zavičaj Aiméa Césairea (1913.-2008.), pjesnika i političara s karipskog otoka Martinika, bivše francuske kolonije, koji je i danas prekomorski departman Francuske. Kustosice izložbe su Što kako i za koga / WHW i Ana Kovačić, koje su u prostor i postav Etnografskog muzeja donijele radove niza autora i autorica. Tu su Majd Abdel Hamid, Nolan Oswald Dennis, Sharon Hayes, Belinda Kazeem-Kamiński, Glorija Lizde, Alban Muja, Fette Sans i Miloš Trakilović.

Tea Kantoci kurira performerski dio izložbe na kojem sudjeluju selma banich, Nika Pećarina i Anna Javoran, dok su radovi ostalih umjetnika_ca izloženi bilo u izložbenom prostoru, bilo u dijalogu s muzejskim predmetima. Inače, intervencije u muzejski postav od devedesetih nadalje postaju česte u kontekstu postkolonijalne teorije, i danas figuriraju kao opće mjesto u suočavanju s institucionalnim naslijeđem kolonijalizma.

Radovi na ovoj izložbi raspoređeni su između izložbene dvorane, stalnog postava na prvom katu, te intervencija u Putnike, izložbu koja je već sama napravljena kao neka vrsta intervencije u postav – tako što kritički preispituje muzejsku zbirku izvaneuropskih kultura. Uz artefakte koji su u fundus muzeja došli kroz privatne zbirke Dragutina Lermana ili braće Seljan, i koji sa sobom nose teret kolonijalnog nasilja, autorica izložbe Marija Živković postavlja i kritičke antikolonijalne tekstove i problematizira sakupljački poriv koji se nalazi u srži stvaranja zbirke. Posebno je vrijedno što izložba nije stala samo na (samo)kritici muzejske povijesti, već se otvorila prema kritičkom preispitivanju sadašnjeg trenutka i graničnog režima, kroz rad Epilog: neželjeni autora_ica Marijane Hameršak, Bojana Mucka, Mojce Piškor i Ive Pleše.

U izložbu Putnici intervenira Belinda Kazeem-Kamiński s radom U spomen čovjeku koji je postao poznat kao Angelo Soliman, (Ante Mortem) I & (Post Mortem) II koji se direktno nadovezuje na pitanja koja je otvorila Sonamova opaska od prije nekoliko mjeseci. Dvodijelni fotografski rad bavi se muzejskim prikazom Angela Solimana prije i poslije smrti. Solimanova je životna priča fascinantna: rođen kao Mmadi Make u kraljevskoj porodici Kanem-Bornua (na području današnje Nigerije), porobljen je i doveden u Europu. Kao rob živio je u nizu europskih plemićkih domaćinstava, gdje bi dospijevao prodajom ili razmjenom među plemstvom.

Naposljetku je završio u Beču, na dvoru kneza od Lichtensteina, gdje je napredovao u aristokratskim krugovima prijestolnice, te postao viđen gost u intelektualnim krugovima, kao i osobni prijatelj cara Josipa II. Oženio se s plemkinjom, učlanio u masonsku ložu u kojoj su bili i Haydn i Mozart, unio revoluciju u masonske rituale, te se do danas u masonskim ložama slavi kao “otac čiste masonske misli”. Nakon ženine smrti povlači se iz javnog života i biva zaboravljen sve do vlastite smrti, kada u morbidnom obratu njegovo tijelo biva preparirano i izloženo u Kabinetu čudesa nekadašnjeg Carskog i kraljevskog dvorskog muzeja, zajedno s prepariranim životinjama. Njegova je kći Josephine više puta pisala austrijskom caru s molbom da vrati tijelo kako bi ga dostojno pokopala, no bezuspješno (što je romansirala i Olga Tokarczuk u jednom od fragmenata svoje zbirke Bjeguni). 

Kazeem-Kamiński fotografira predmete atribuirane Solimanu – turban, piramidalne predmete, metalnog lava, perje – izložene u vitrini i označene inventarnim brojevima, ali njezin kadar obuhvaća i dvije ruke u bijelim rukavicama koje vitrinu drže. Poziv je to na koncentrično promatranje, ne samo predmeta izloženih u vitrini, već i svega što nije vidljivo: Solimanovog tijela, izgorjelog u nemirima 1848., te današnjih austrijskih kustosa koji čuvaju i izlažu, više ne tijelo, već predmete (je li to zaista zadovoljavajući pomak ka humanizaciji?).

Ovo kretanje s objekta, s predmeta na pozadinu i okvir, nastavlja se i u kontekstu intervencije u izložbu Putnici: kadar se širi, naša se pažnja premješta na kontekst rada, vitrine s vjerskim predmetima iz devetnaestostoljetnog Konga, te u istom smjeru nastavlja propitivanje – ukoliko kritička izložba ostaje u instituciji muzeja i zbirci “izvaneuropskih kultura”, je li to dovoljno da se izbjegne kolonijalni okvir? Preko puta diptiha postavljen je filmski segment izložbe – program Naknadni životi: Nespokojni arhivi, u izboru Belinde Kazeem-Kamiński, s radovima Kenta Chana, Onyeke Igwe, Niija Kwate Owooa i same Kazeem-Kaminski. Odabrani radovi prikazuju arhive i muzejske zbirke u kojima se otkrivaju slojevi kolonijalnih povijesti i tragovi onoga što su institucije pokušale utišati.

Dok je intervencija u izložbu Putnici (koja je, rekli smo, i sama već intervencija) jasno usidrena u kontekst antirasističkog i dekolonijalnog pristupa sličnim zbirkama u svjetskim muzejima, intervencije u stalni postav manje su direktne, ali ne i manje zanimljive. Započinju s radovima Fette Sans, konceptualne umjetnice koja živi i djeluje u Zagrebu, a koja je izložila predmete načinjene od aluminijske konstrukcije i pronađenih objekata, te se se tako igra s idejom zaštitnih predmeta (možda čak i s notom egzotizacije) na više mjesta unutar vitrina stalnog postava. Naziv rada je Proročanstva toliko istinita da su morala biti zakopana, a umjetnica ga opisuje kao predmete koji se “namijenjeni […] nošenju u borbi – kao čin pobune protiv ukorijenjenog uvjerenja da ćemo prije dočekati kraj svijeta nego kraj kapitalizma”.

Teško da će sami predmeti bez popratnog teksta navesti na takvu interpretaciju, a to ne čini ni njihovo smještanje uz muzičke instrumente. Ipak, izloženi uz zvončarske maske, oni se uklapaju u svoj istinski interpretacijski okvir: onaj pokladne borbe protiv sila tame. Ovaj je rad nastao 2025., no ni iz opreme izložbe niti popratnog teksta nije jasno je li i site-specific. Ukoliko nije, trebao bi postati.

Audio instalacija Sharon Hayes Marširam u povorci slobode, ali dokle god te volim, nisam slobodna nastao je u potpuno drugom kontekstu. Popratni tekst kaže: “U ovom radu stajala sam na ulici s megafonom u New Yorku i obraćala se ljubavnim pismom neimenovanom ‘tebi’. Čini se kao da držim ‘javni govor’, ali obraćam se voljenoj osobi od koje sam razdvojena iz razloga koji ti tekstovi ne objašnjavaju do kraja.” Ovaj nas audio rad prati po cijeloj prostoriji, svojom interpretativnom matricom – željom da se tematiziraju sjecišta između ljubavi i politike – nameće se predmetima koji stoje zatvoreni u vitrinama. Zapitala sam se čuje li se taj zvuk iza zaštitnih stakala, ili je simboličko institucionalno zaglušenje odnosa spram političke stvarnosti dovoljno jako da priguši zvuk.

Fotografska serija Glorije Lizde Neustrašiva mladost, te video Albana Muje Vjerujem da me portret spasio posljednja su dva rada interprelirana u kontekst stalnog postava. Iako oni samostalno funkcioniraju i međusobno ulaze u dijalog, smještanjem u muzej ne dobijaju na interpretativnoj širini na način na koji to funkcionira u prethodno opisanim primjerima.

Lizde jukstapozicijom fotografija i dviju razina narativnih fragmenata (vlastitih tekstova i citata iz neobjavljene autobiografije djeda o njegovom ratnom putu u dvije vojske tokom Drugog svjetskog rata) stvara refleksivnu atmosferu građenu na evociranim slikama, dojmovima i emocijama. Muja uprizoruje anegdotu iz života svog oca, nastavnika likovnog, kojeg u ratu na Kosovu od logora ili stratišta spašava kredom nacrtan portret srpskog oficira. Kroz voice-over naraciju i snimku učionice u Mitrovici koja je služila kao sabirni centar, prikazuje grupu od dvadesetak muškaraca koji napeto prate rekreiranje portreta na školskoj ploči. 

Ovim radovima možemo pridružiti i video Miloša Trakilovića, koji se također bavi temama rekreacije i istraživanja ratne traume predaka, u njegovom slučaju majke i rata u BiH. On u digitalnom prostoru pokušava rekreirati zelenu nijansu koju je njegova majka vidjela kada je, sjedeći u parku ispred nizozemskog izbjegličkog centra, shvatila da je napokon sigurna. Zadatak rekreacije zelene unaprijed je osuđen na propast: i sam video neprestanim krupnim kadrovima očiju protagonistkinje sugerira da ta boja postoji jedino u pogledu trenutka.

Trakilovićev je rad smješten u centralnoj sobi namijenjenoj privremenim izložbama, zajedno s radovima Majda Abdela Hamida i Nolana Oswalda Dennisa. Hamid u radu Pomorske granice minucioznim bodom veze prikaz linija razgraničenja na Mediteranu, dok su Dennisovi Ksenoliti – kolektivno izrađene skulpture od zemlje – nastali u suradnji s radnicima i radnicama Muzeja, uz upotrebu lokalne zemlje. Potonji rad time nam još jednom vraća pažnju na kontekst izložbe, muzej i lokalnu realnost u kojoj je smještena.

Aimé Césaire, obavijestit će nas izložbeni deplijan, počeo je pisati Bilježnicu povratka u zavičaj 1935. u Šibeniku, gdje je nekoliko dana boravio na ljetovanju kod prijatelja sa Sorbonne, Petra Guberine. Na taj se susret osvrće Françoise Vergès u tekstu Martinska/Martinique, gdje opisuje Césaireovo oduševljenje sličnostima između siromašnog Mediterana i njegova rodnog Martinika. Pojavljivanje Vergès u popratnom tekstu izložbe nije slučajno: WHW već neko vrijeme aktivno surađuje s ovom političkom teoretičarkom, a njene ideje o dekolonizaciji muzeja nalaze se u potki i ove kustoske intervencije.

Vergès se u knjizi Program apsolutnog nereda (Programme de désordre absolu, 2023) referira na Franza Fanona koji terminom “apsolutnog nereda” opisuje dekolonizaciju. Ona se fokusira na (ne)mogućnost dekolonizacije muzeja bez radikalne društvene transformacije koja u konačnici obuhvaća i potpunu dekonstrukciju same institucije – odbacivanje zahtjeva da je “popravljamo” ili “reformiramo” i poziv na prekid logike kolonijalne modernosti. Vergèsina je primarna meta takozvani “univerzalni muzej”, institucija od središnjeg značaja za izgradnju nacionalnog mita građanskih država, s Louvreom kao paradigmatskim primjerom, a za koju ne vidi mogućnosti iskupljenja bez negacije same njezine biti.

Izložba Na izmaku svitanja zastaje korak prije: ako provocira, izaziva, interpelira i kritički interpretira, još uvijek ne propituje sam legitimitet muzeja kao institucije. Ipak, dok je muzej još među nama, njegovo otvaranje alternativnim diskurzivnim programima i ovakvim izložbama, koji ipak propituju ulogu i društvenu funkciju muzeja, predstavlja važan iskorak prema programu apsolutnog nereda.

Umjetnik će se predstaviti radom Zbogom formi, a riječ je o umjetničkoj instalaciji čija je okosnica zvučni zapis nastao na osnovu istraživanja svojstava glasa i mogućnosti razmjene glasova. U tom zvučnom zapisu umjetnikov glas “postaje melodija, ali i glas koji čita tekst, ljubavno pismo o formi, umjetnikovo promišljanje o identitetu, političkoj solidarnosti, zajedništvu, transrodnosti, ljepoti i žudnji. Zvučni zapis nadopunjen je istraživanjem tjelesnosti kroz procese preobrazbe tvari koje umjetnik ostvaruje u izradi keramičkih pločica. Pepeo materijala, kao ostatci prehrane, te urin u tragovima postaju sirovine za izradu glazura izloženih keramičkih pločica”, stoji u najavnom tekstu.

Zvučno-skulpturalnu instalaciju prati cijeli niz predmeta, kao spužvasti ležajevi koji emitiraju zvučni zapis, scenski namještaj i tehnika, nađeni materijali i oblici,  kao i posebno za ovu izložbu izrađeni manji predmeti. Galerijski postav tako postaje pozornica koja poziva posjetitelje na slušanje, zamišljanje i sanjarenje kao kolektivnu praksu preispisivanja značenja.

Nika Pećarina (r. 1992.) bavi se audiovizualnim i izvedbenim umjetnostima na razmeđu lirskog, analitičkog i osjetilnog. Posvećen je eksperimentu i improvizaciji kao metodologijama koje stvaraju prostor za mogućnost provođenja promjena na intimnoj razini istovremeno reartikulirajući različite kategoričke odnose društvenog prema tjelesnom. Njegova praksa odvija se između područja akustemologije, izvedbe ili raznih oblika audiovizualnog istraživanja, poput keramike, filma, zvuka ili poezije.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Kao dio izvedbenog programa Salona, 7. i 8. svibnja u večernjim satima održan je dvostruki program pod nazivom Scoring intimacies. Španjolski kolektiv Institute for Postnatural Studies (IPS) koji svoje suradnike pronalazi diljem svijeta ovom prigodom se udružio s lokalnih umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovom i Nikom Pećarinom. Polazeći od slušanja kao metode kojom možemo preispitati i promijeniti odnos prema svijetu koji nas okružuje nastaje izvedba u dva dijela. Suosnivači IPS-a, Gabriel Alonso i Yuri Tuma, svoje su predavanje Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost održali u Galeriji Bačva, a u maloj Galeriji Ispod, u podrumu, održan je performans Neke ruke nekad plitice Marka Gutića Mižimakova i Nike Pećarine.

Institute for Postnatural Studies u svoje djelatnosti ubraja studijski program, izdavaštvo (Cthulhu books) i multidisciplinarna istraživanja koja prezentiraju kroz produkciju izložbi, seminara, radionica i slično, temeljenih na pojmu postprirode. Prefiks post u tom pojmu ne odnosi se na promjenu u prirodi oko nas (primjerice uzrokovanu urbanizacijom ili klimatskim promjenama) nego na promjenu samog pojma prirode. Prosvjetiteljsko poimanje čovjeka kao bića univerzalnog uma koji je postavljen u harmoničnu i pasivnu prirodu iz koje stvara utopijski životni prostor za ravnopravne ljude pokazalo se, u kontekstu suvremenih društveno-ekonomskih odnosa, vrlo problematično. “Univerzalni” čovjek ne samo da ne uključuje sve ljudske rasne, rodne i ostale raznolikosti nego ih potlačuje; a priroda se ne ponaša kao statičan resurs iz kojega se može crpsti bogatstvo nego se drastično mijenja na način koji dovodi u pitanje ljudski opstanak.

Kroz dvadeseto stoljeće razvija se kritika svih gradbenih pojmova prosvjetiteljskog poimanja svijeta koja, zbog svojeg parcijalnog pogleda, nije donijela temeljne promjene. No, posljednjih godina javljaju se perspektive koje napuštaju opreku čovjeka i prirode u korist odnosa bez harmonije i dominacije, odnosa koji se opire definiciji jer ne teži nikakvom dovršenju (koje je uvijek utopijsko), nego se prepušta suživotu i komunikaciji. Koristeći pojam postprirode naglašava se odmak od značenja izgrađenog na tome, u osnovi, romantičnom pojmu i volja da se iznova definira naš odnos prema okolini. 

Za predavanje Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost podijeljeni su nam papiri s tekstom čitavog govora na engleskom, a iznad teksta naveden je citat Pauline Oliveros: “Slušanje utječe na ono što zvuči. To je simbiotski odnos. Dok slušaš, okoliš je oživljen.” U početku nas predavači pozivaju da zamišljamo zvukove počevši od nevidljivih procesa vlastitog tijela, a zatim usmjeravajući nas na prirodu: životinje, rijeke, biljke i slično. Metodom deep listeninga Pauline Oliveros slušanje NASA-ine snimke svemira, pucketave zvukove norveških škampa i pjev australskih izumirućih ptica, trebali bismo shvatiti kao duhovnu vježbu kojoj pridajemo svu našu pažnju.

Pozorno slušanje vodi nas ka svijesti o drugačijem vremenu. Ljudski govor, glazba, koraci i kucanje srca nalaze se u vrlo sličnim intervalima, no slušajući pjev kitova koji je Roger Payne snimio 1970. uranjamo u drugu temporalnost – sat je pao u bunar. Za osvještavanje drugog vremena koristimo empatiju i strpljenje, a ako pri tome ne zanemarimo našu osjetilnost dolazimo do pitanja: što bića izvan ljudske vrste čuju kada slušaju ljude? Ono što se time postiže Donna Haraway naziva kinship. Imenica kin ili kind u engleskom jeziku znači rod te označava krvno srodstvo. Haraway riječ kin zamjenjuje istozvučnicom čije značenje preuzima od pridjeva kind, na hrvatskom drag_a, i označava osobu “koja nije nužno niti individua niti čovjek.”¹ Ovom zamjenom Haraway nam pokušava reći da srodstvo nije temeljeno na statičnim i mjerljivim odnosima nego na djelovanju kroz nježnost i privrženost. Također se osnovno značenje srodnosti ne gubi jer ako pogledamo dovoljno duboko ili davno, svi smo mi u nekakvom rodu. Krenemo li svijet oko nas gledati kao ispunjen mnoštvom jedinstvenih osobnosti vrijednih pažnje, nužno će nam zasmetati pomisao na šumu u kojoj više ne možemo čuti razigrani pjev ptice nego samo monotono stenjanje pila. 

Tokom predavanja bili smo pozvani da se potpuno opustimo što je rezultiralo time da su se mnogi kretali kroz prostor, sjedali na pod te jedni uz druge. Za posljednji dio pozvani smo da zatvorimo oči te smo po uputama voditelja detaljno zamišljali sebe u kući u koju je sletjela ptica, posljednja od svoje vrste, te pjevala samo nama, dok nismo mi postali ta ptica i odletjeli daleko. Za vrijeme naše meditacije u dvorani je započelo lupkanje kao udaranje pribora za jelo na kolicima u hotelu ili zvonke kastanjete. Kada smo polako iz znatiželje otvarali oči vidjeli smo oko sebe Niku Pećarinu i Marka Gutića Mižimakova u plesu koji je izgledao kao igra s nama nepoznatim pravilima. Za hlače su imali zavezane sajle na koje su obješeni mali porculanski jezici koji su pri njihovom kretanju lupkali jedni u druge, a Pećarina je snimačem u ruci bilježio njihov zvuk. Nakon što smo se svi u njih zagledali, pratili smo ih do podruma gdje smo se smjestili na stolice, a oni su zauzeli prostor za izvedbu i krenuli graditi zvučni ambijent od snimljenog lupkanja, dugih tonova koje je Pećarina držao na saksofonu i recitacije Mižimakova koja se teško mogla razabrati i razumjeti. Na jednom je zidu bila projekcija koja je prikazivala uvećane porculanske jezičke, a na drugome mjestu su dvije dijaprojekcije prikazivale stare fotografije pejzaža i zgrada u Zagrebu. Umjetnici su ih počeli vrtiti, a zatim i razvijati asocijativne govore na temelju fotografija koji nisu težili opisivanju. U tekstu uz najavu ovaj segment se opisuje kao istraživanje telepatije “kao tajne veze svojstvene prijateljstvu.” Za kraj pozvali su publiku da nešto upita proročke slajdove (slideshow oracle) na što smo dobili zanimljiva pitanja i duhovite odgovore pa se ova podrumska meditacija završila smijehom. 

Svakako treba spomenuti da je vježbu slušanja koja se provodi u prvome dijelu izvedbe vrlo lako primjeniti na igru u drugome dijelu. Postigavši određenu razinu smirenosti i osjetilne otvorenosti, pjev ptica i prijateljska igra djelovali su mi veoma slično – razigrano grade svoju nježnu mrežu iznutra ne obazirući se na promatrača. Intimnost koju smo razvijali prema svijetu sada je bila ona među ljudima. No, iako nježnost kao osnovni pristup povezuje oba dijela izvedbe, postoji li sadržajna veza među njima, ili drugim riječima – kako smo došli od globalne ekološke krize do topline prijateljstva? Iako se ne nalaze na istoj ravni, oba se prizora nalaze izvan nama primarnog obzora, dakle put do njih je isti. Koristeći se pojmovima same izvedbe, mogli bi reći da je queer temporalnost kao izbjegavanje linearne kapitalističke krononormativnosti preduvjet graničnim pojavnostima kao što su igra i prijateljstvo. Cvijeće raste i djeca se igraju u queer temporalnosti – pao sat u bunar.

Teško je zaobići normativnost kapitalizma jer svoja pravila nameće na svim razinama društva. Kapitalistički realizam nas uvjerava da, iako nam se ne sviđa, ništa ne možemo promijeniti. U neku je ruku istina da svaki otpor sustavu zapada u kontradikcije te rezultira neuspjehom koji uzrokuje nemoć. Iako je čovjek u okviru suvremenog ekonomsko-političkog diktata nemoćan, to nije ni približno jedini način na koji se može odrediti. Snaga kojom je kapitalizam određen ne bi trebala poslužiti kao povod za malodušnost nego kao imperativ da se iskorači van kapitalistički određenog mišljenja. 

Ranije spomenuti pojam postprirode dio je šireg pokušaja da se stvori jezik kojim se može misliti izvan sustava čije posljedice dovode do ljudskog potlačivanja i uništavanja prirode. Još ne postoji čvrsti pojam kojim bi se takve pothvate moglo zajedno označiti no možda ih je najspretnije zvati više-nego-ljudskim perspektivama. Intimnost koju Scoring intimacies razvija svakako je više-nego-ljudska intimnost; intimnost prema prirodi i bićima oko nas. To je intimnost koja je politična i subverzivna, ali opisujući je tako istovremeno je ograničavamo. To je intimnost koja je blaga, smirena i dugog trajanja. To je intimnost koja se nalazi u razgovoru kosova kroz pjesmu, u dugoj tišini nakon što jedan postavi pitanje i prije nego što drugi odgovori.

1. Donna J. Haraway, Staying with the trouble, 103. str. ↩︎

Centralna izložba, ove godine u kustoskoj koncepciji Lovre Japundžića, naslovljena Pao sat u bunar, zauzet će sve izložbene prostore HDLU u kojima će se predstaviti trideset mladih umjetnika_ca. Predstavljeni radovi istražuju “mogućnosti koje nastaju uslijed neprilagođenosti normativnom toku vremena, a manifestiraju se kroz istraživanje novih smjerova prethodno zanemarenih odnosa s vremenom”, stoji u najavi. Popratni program centrane izložbe uključuje međunarodni skup Temporalnosti u izložbenim praksama na kojem će 18. svibnja u HDLU, sudjelovati međunarodni_e kustosi_ice.

Za vrijeme trajanja Salona održat će se i stalne izložbe poput Situacije, koja će se održati od 22. svibnja do 16. lipnja u organizaciji kustosica Lore Rajčić i Ivane Završki. Popratna izložba studenata ALU, naziva Venientes, otvorit će se 17. svibnja u različitim gradskim prostorima, a može se posjetiti do 29. svibnja.

Novost ovogodišnjeg Salona mladih jest dodatno programsko i prostorno širenje manifestacije gradom putem projekta Takeover u okviru kojeg će pet odabranih mladih umjetnika_ica svojim radovima i akcijama “zauzeti” prostore istaknutih tvrtki iz područja kulturnih i kreativnih industrija. Projekt kustoski provodi kolektiv KUĆĆA s članovima_icama Juricom Mlinarcem, Klarom Petrović i Lujom Šimunović.

Popratni program manifestacije sastoji se od izvedbenog, filmskog, glazbenog i edukativnog programa. Na otvorenju Salona mladih, održat će se performans Massa Confusa grupe autorica Marianne Nardini, Brune Jakupović i Lane Lehpamer. Izvedba nove produkcije španjolskog kolektiva Institute for Postnatural Studies u suradnji s umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovim i Nikom Pećarinom održat će se 7. i 8. svibnja, a izvedbeni triplet zatvorit će projekt studenata treće godine preddiplomskog studija Suvremeni ples u koreografiji Sonje Pregrad Ovo nije mali ples 11. svibnja u HDLU.

Filmski program 37. salona mladih organizira se u suradnji s 25 FPS u okviru programa Vizije koji će se prikazati 14. svibnja u Kinu Kinoteka. Tijekom trajanja Salona mladih, organizirat će se različiti glazbeni programi među kojima se ističe slušaonica audiovizualnog kolektiva Heartskomerz i predstavljanje SNOP-a, serijala koncertnih i diskurzivnih večeri inovativnih audiovizualnih performansa. 

Detaljni raspored programa možete pronaći ovdje.

Antirepertoar donosi niz predstava koje su svoje premijere imale tijekom prošle godine jer “svaka nova izvedba u svojoj suštini anti je repriza, novi susret s pitanjima, procesima i odnosima koji su ju oblikovali, s pažnjom nove publike, a intenzitet zajedničkog doživljaja svaku izvedbu čini jedinstvenom i neponovljivom”, piše u najavi.

Program se otvara u utorak, 19. ožujka u 20 sati s repriznom izvedbom O Sonje Pregrad u suradnji s Ivanom Bojanić, Viktorijom Bubalo, Lanom Hosni, Annom Javoran, Nikom Pećarinom i Evom Priečkovom, uz prošireni tim suradnica koji čine Bruna Jakupović, Liberta Mišan, Ema Kani, Lana Lephamer, Martina Gucić i Tea Kantoci.

U srijedu 20. ožujka u 17 sati počinje prvi grupni razgovor Razgovori o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih, koji vodi Lana Hosni. Slijedi izvedba predstave Ova: Misericordia Anike Cetine i Valentine Miloš s početkom u 20 sati.

U petak, 22. ožujka na programu je drugi dio Razgovora o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih, a u 19 sati u foajeu MSU-a gostujući kolektiv Federacija postavlja 45-minutnu izvedbenu instalaciju Stalni postav sadašnjosti u sklopu programa Nedohvatljiv arhiv (plesa). Program se zaokružuje predstavom Dvorana Ana Nike Mihaljevića, izvedbom bez (vidljivih) izvođačkih tijela u kojoj sama dvorana postaje performativni subjekt.

Četverodnevni blok Antisezone završava u subotu, 23. ožujka, s trećim dijelom Razgovora o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih koji počinje u 17 sati. Program se zatvara u 20 sati izvedbom Oh, Mary Shelley autorice Silvije Marchig i umjetničke organizacije Kik Melone.

Ulaznice za izvedbe mogu se rezervirati na recepcija@msu.hr ili kupiti na blagajni MSU-a. Ulaz na instalaciju Stalni postav sadašnjosti je slobodan, kao i na Razgovore o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih, za koje je obavezna prethodna najava.

Više o programu čitajte ovdje.

Iz najave: “Dok se naša tijela u gradovima, baš kao i ona u šumama, polako smiruju i pripremaju na dugu mračnu zimu, program ANTISEZONE donosi nam izvedbe kristale, koje će nam dugo ostati titrati sustavima: na retinama, u ušima, u žilama, u vrijeme nadolazeće hibernacije.”

Program bloka u utorak, 21. studenog otvara premijera predstave Ova: Misericordia Anike Cetine i Valentine Miloš. U petak, 24. studenog slijedi premijerna izvedba O, ujedno i nastavka suradnje Sonje Pregrad s grupom umjetnica_ka: Ivanom Bojanić, Viktorijom Bubalo, Annom Javoran, Lanom Hosni, Nikom Pećarinom i Evom Priečkovom, uz prošireni tim suradnica koji čine: Bruna Jakupović, Liberta Mišan, Ema Kani, Lana Lephamer, Martina Gucić i Tea Kantoci. Blok u nedjelju 26. studenog zatvara zimska izvedba Najtužnije Metode. Ikad. – Izvedbenih krajolika niskog potencijala i visokog rizika Umberta Lancie i Silvije Marchig/ Kik Melone.

U prostoru MSU-a bit će predstavljena i izvedbena instalacija Stalni postav sadašnjosti Kolektiva Federacija (Andreja Rauch Podrzavnik, Snježana Premuš i Gregor Kamnikar). Uz izvedbe u subotu i nedjelju održat će se i diskurzivni program Hangover sesija.

Više informacija o programu i rasporedu pronađite ovdje.

Premda se doima kao da je slušaonica kao žanr razmjerno prisutna u različitim klupskim i nezavisnokulturnim kontekstima, ponajprije je riječ o događanjima koja tematski ne grabe prema rubnim zvučnim i glazbenim praksama, niti formom nastoje istraživati nove moduse kolektivnog javnog slušanja. Korake upravo u tim smjerovima nastoje napraviti skupna zbivanja u Galeriji Miroslav Kraljević, predstavljena kao “ciklus izvedbenih slušaonica”, koja će svoju prvu inačicu doživjeti u nedjelju, 5. srpnja, s početkom u 17 sati.

Kako stoji u najavi, zbivanja su dio GMK-ovog programa Čvorište efemernog – skriveno pred očima i zamišljena su “kao galerijski susret za pomno slušanje tematskih zvučnih kompilacija. Zbivanjima u javnom prostoru potiče se praksa fokusiranog i kolektivnog usmjeravanja pažnje na zvuk u prostoru i iskustvo slušanja kao takvo. Odabirom teme skupna zbivanja istražuju male i srednje narative kraj konceptualnih, eksperimentalnih i raznorodnih zvučnih, odnosno, glazbenih zapisa”.

Njihov organizator, novomedijski umjetnik Nika Pećarina pojašnjava da zvučni materijali koji će biti predstavljeni na prvoj inačici slušaonice zapravo tvore “istraživački korpus proizišao iz nekih drugih umjetničkih projekata, zvučnu građu zanimljivu za samostalno predstavljanje”. Projekt o kojem Pećarina govori je film o glini, posvećen temi postanka, što će biti i tematski obzor koji će okupiti kompozicije i zvučne zapise predviđene za prvo skupno zbivanje. Prikupljeni glazbeni materijali bit će prezentirani kao svojevrsni izložak i popraćeni Pećarininim zvučnim esejem na temu slušaonice.

Od posjetitelja se ne traži autorska investicija u situaciju, pojašnjava Pećarina, tek slobodna slušateljska participacija. Konačni cilj slušaonice je, navodi, istražiti zvučne radove kao specifični medij prenošenja znanja i emocionalnog iskustva, ali i njihove narativne potencijale.

U prostoru splitskog Doma mladih i organizaciji kolektiva Queeranarchive otvorena je izložba Psu glede cvijeća vizualnog umjetnika Nike Pećarine. Autor je u Galeriji kluba Kocka predstavio objekt u obliku teksta i vizualnog materijala koji zajedno s video radom koji će se prikazati na Marjanu čini umjetničko istraživanje odnosa ljudi i životinja, transspolne tjelesnosti, arhitekture vrta i prirode. Video rad je izvorno prikazan na prošlogodišnjoj diplomskoj izložbi Odsjeka za animirani film i nove medije pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. U njemu Pećarina polazi od svakodnevnih šetnji sa psom u zagrebačkom Maksimiru i vizualno se poigrava s različitim situacijama međuvrsnog kontakta između pasa, ljudi, drugih životinja i biljaka te umjetničkim sredstvima ulazi u dijalog s kompleksnom problematikom odnosa (ljudske) tjelesnosti i okoliša. 

Tekstualni dio Psu glede cvijeća pristupa istoj problematici putem jezika. Sastoji se od intimnih i teorijskih refleksija o umjetnikovom odnosu prema vlastitom psu, a zatim i odnosu kulture prema psima i drugim (ljudskim i neljudskim) životinjama, direktno se nadovezujući na teorijska pitanja koja u humanističkim i društvenim znanostima otvara interdisciplinarno područje kulturne animalistike kroz optiku queer studija. Rad u cjelini posebno je zanimljiv upravo zbog načina na koji vizualnim i teorijskim jezikom artikulira i povezuje ove pristupe i njihove probleme. 

Umjetnikov teorijski pristup nadovezuje se na recentnije zaokrete u suvremenim društvenim i humanističkim znanostima, a koje u sve većoj mjeri propituju etičnost i utemeljenost hijerarhijske slike svijeta u kojoj su ljudi nadmoćni ostalim živim bićima. Pritom se i kategorija ljudskosti uopće pojavljuje kao predmet analize. U tom smislu mnogi teoretičari i teoretičarke u posljednje vrijeme govore o posthumanističkom ili postljudskom zaokretu u humanistici, a ključni prilozi u promišljanjima ljudsko-životinjskih odnosa dolaze iz antropologije kao discipline čije je polazište upravo čovjek kao kategorija. U domaćem kontekstu neizostavan doprinos ovom području dolazi od etnologinje i kulturne antropologinje Suzane Marjanić, koja kroz brojne znanstvene radove, publicističke tekstove i kao suurednica zbornika Kulturni bestijarij i Kulturna životinja sustavno pristupa odnosu ljudi i neljudskih životinja. U međunarodnom kontekstu, spomenimo utjecajnu feminističku antropologinju Donnu Haraway na koju se Pećarina poziva u tekstualnom dijelu Psu glede cvijeća. 

U poznatom tekstu Manifest vrsta za druženje Haraway je istražila neke od lekcija koje možemo naučiti iz dugotrajnog suživota ljudi i neljudskih životinja, a zaključila je kako evoluciju ljudi i vrsta za druženje treba promatrati kao zajednički, međuvrsni proces u kojemu nema stroge granice (životinjske) prirode i (ljudske) kulture. Štoviše, predložila je i koncept “prirode-kulture” kao kontinuuma (umjesto prirode i kulture u oprečnom odnosu), a odnosima ljudi i vrsta za druženje pristupila je kao srodničkim odnosima koji su postojali paralelno sa srodničkim odnosima unutar vrste i u određenoj mjeri zasigurno na njih utjecali. Prema Carmenu Pettaciu, Manifest vrsta za druženje pokazuje kako “načini na koje tretiramo životinje otkrivaju važne istine o našoj ljudskosti, njezinom prekrasnom potencijalu i destruktivnim kontradikcijama, kao i etičke i političke implikacije koje sežu puno dalje od prisutnosti ljubimaca u našim domovima i hrane na našim tanjurima.”

Opisani pristupi kulturne animalistike prokazuju ideologiju ljudske premoći nad neljudskim životinjama kao neopravdanu. Pritom ukazuju i na na proizvodnju hijerarhijskog odnosa između različitih ljudskih tijela, odnosno na hijerarhije ljudskosti unutar same ljudske vrste. Konkretnija pitanja o hijerarhiji tijela u okvirima ljudske vrste postavljaju pak queer studiji, a pogotovo studiji transseksualnosti i interspolnosti koje Pećarina također rabi u svom radu. Ta se pitanja odnose na tijela kojima se odriče ljudskost i dehumanizira ih se, poput ženskih, migrantskih, bolesnih tijela; tijela s posebnim potrebama ili nižim socioekonomskim statusom, te tijela (i identitete) rodno nenormativnih tijela trans i interspolnih osoba. Proučavanja transseksualnosti i interspolnosti na koja se Pećarina poziva pokazuju kako je u ovom procesu presudna uloga prirodnih znanosti, a posebno medicine kao sustava koji proizvodi znanja i norme te (često i nasilno) klasificira određena tijela te mentalna i tjelesna stanja kao patološka.

Psu glede cvijeća u tekstualnom dijelu, dakle, povezuje problem klasifikacije i taksonomije vrsta u prirodnim znanostima s medicinskom, dijagnostičkom klasifikacijom transrodnosti, transspolnosti i interspolnosti unutar ljudske vrste. S druge strane, u videu umjetnikov glas aludira na ova pitanja da bi ih vizualno i zvučno produbio, a na neki način i predložio njihovo utopijsko rješenje u umjetničkom okviru. Naime, u Psu glede cvijeća vizualno se gradi prostor kakav bismo mogli opisati terminom Donne Haraway kao kontinuum prirode-kulture. Prostor videa je krajolik koji ljudi, psi i drugi organizmi ravnopravno dijele, a kombinacijom snimljenog materijala i animacije njihove se tjelesnosti na različite načine isprepliću. U tom smislu rad prikazuje i pokazuje raznolike mogućnosti suživota različitih tijela i čestica, a prije svega afirmira odnos ljudi i pasa kao snažnu emotivnu vezu i punokrvni primjer srodništva koje nadilazi okvir vrste. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.