Na ta pitanja pokušalo se odgovoriti na forumu Centra za mirovne studije pod imenom Who Has a Voice? Youth, Migration and Political Participation koji se održao 15. travnja u Centru kulture Ribnjak. Dok je prvi panel otvorio prostor za raspravu o političkom sudjelovanju mladih i izazovima poput manjka interesa i trajno niske izlaznosti na izbore, drugi panel pozabavio se sve relevantnijom temom strukturalnih i intersekcionalnih barijera u političkoj participaciji s kojima se suočavaju migranti_ce.

Iskustva koja su prenosile panelistice s migrantskom pozadinom upućuju da Hrvatsku čeka dug put prema implementaciji konkretnih rješenja koja bi olakšala njihovu integraciju u društvo. Migrantsko iskustvo sa sobom nosi karakteristične prepreke, posebice u kontekstu borbe za stjecanje i održavanje stalnog boravka ili državljanstva, koja bi mogla biti dodatno otežana direktnim političkim izlaganjem.

Stjecanje državljanstva, koje u konačnici donosi puna politička prava poput glasanja ili izdavanja putovnice, uz poznavanje hrvatskog jezika i kulture, zahtijeva neprekidan boravak koji u pravilu traje osam godina. Uz to, proces naturalizacije (pravni proces dobivanja državljanstva) nešto je dulji nego u drugim državama, a podnositelji_ce se pritom često susreću s raznim popratnim problemima – od zastarjelih dokumenata i dugih procesa obrade, do nedostatka transparentnosti, jezičnih prepreka i drugih strukturalnih barijera.

Na takve barijere naišla je i Kamerunka Octavie Florette Pouabe Ndeugoue, suosnivačica Panafričkog društva u Hrvatskoj, koja ovdje živi više od petnaest godina, a još uvijek nema državljanstvo. Tek je nedavno dobila stalni boravak, a kada se prvi put prijavila za njega, uvjet je bio neprekidan boravak od deset godina. Iako je bila sigurna da je prikupila sve potrebne dokumente, zahtjev joj je odbijen zbog nedostatka jednog dokumenta za koji nije ni znala da ga treba pribaviti. Uz sve to, na odluku se nije mogla ni žaliti. 

Kenijka Lynder Musimbi Libese, članica vladinog participativnog tijela Advisory Group of Third-Country Nationals and Persons with a Migrant Background te udruge Afrikanci u Hrvatskoj, danas je hrvatska državljanka, ali se i sama susrela s nepotrebno teškim zahtjevima – na primjer, dobiti potvrdu o nekažnjavanju iz matične države u kojoj nije bila godinama.

Takvi otežani procesi koji stvaraju životnu neizvjesnost odbijaju migrante_ice i strane radnike_ce od političke participacije, a stvari se dodatno kompliciraju kada vidimo kojim smjerom ide Europa i svijet – pooštravanje migracijske politike, kažnjavanje mirnih prosvjeda, proglašavanje propalestinskih organizacija terorističkim skupinama, prijetnje kriminalizacijom “Antife” – a sve to s većim rizikom za marginalizirane skupine.

Linda Al Rajabi, profesorica i pripadnica druge generacije palestinskih migranata, susreće se sa sunarodnjacima koji žive u Hrvatskoj, a izričito su oprezni oko javnog izlaganja i pružanja  otpora dominantnim politikama jer se boje ugroziti sebe i svoju obitelj. S druge strane, Al Rajabi je aktivna članica Inicijative za slobodnu Palestinu koja na prosvjede vodi i svoju djecu jer im, kako kaže, od malena želi otvoriti taj prostor i naučiti ih da nepravda zahtijeva djelovanje.

Na sličan način razmišlja i Libese, čija se kćer naučila ponositi majčinom hrabrošću tijekom njezina sudjelovanja i medijskog izlaganja za vrijeme Black Lives Matter prosvjeda u Hrvatskoj. Iako su obje naišle na osudu, kako šire okoline tako i prijatelja zbog eksponiranja svoje djece, u današnje vrijeme ispravnije bi se bilo zapitati što je pogubnije za djecu – izlaganje prosvjedima, ili svijet u kojem više neće imati pravo na njih.

Sve panelistice barem su se jednom susrele s rasističkim ili islamofobnim komentarima – na poslu, u školi, na ulici ili u tramvaju, pa i u državnim institucijama. Iako često volimo misliti da “toga kod nas nema”, njihova iskustva pokazuju drugačije. A na pitanje zašto ne prijavljuju nasilje, odgovaraju s istim nepovjerenjem kakvo i druge ranjive skupine imaju prema institucijama koje bi im trebale pružiti sigurnost i zaštitu. Osim što ih često ne shvaćaju ozbiljno, nekad ni same ne znaju kome bi se točno obratile, niti koja su njihova prava.

Radi se o još jednoj, osobito u kontekstu stranih radnika_ca, sve evidentnijoj barijeri – manjku organizirane institucionalne pomoći i adekvatnog informiranja o pravima i mogućnostima. Kako ističe jedna od panelistica i koordinatorica grupe Filipinci u Hrvatskoj Vida Kličko, manjak informacija među stranim radnicima_ama prati i svojevrsna mantra koju bi se moglo svesti na “šuti i radi”, odnosno da što učinkovitije odrade posao zbog kojeg su ovdje i došli, zarade za obitelj i osiguraju dostojanstven život. Umjesto kao neophodan, politička participacija čini se kao dodatan angažman za ispunjenje tog zadatka.

Takav pogled postaje sve veći problem uzmemo li u obzir nedavne rezultate istraživanja koje je proveo Institut za istraživanje migracija (IMIN) od studenog 2024. do siječnja 2025. godine na uzorku od četiristo stranih radnika iz Azije i Afrike. Oni pokazuju da nemali broj njih (prema ovom istraživanju 41 %), planira u Hrvatskoj ostati do mirovine ili čak do kraja života. Jedna četvrtina ispitanih (24 %) planira u Hrvatskoj ostati između šest i deset godina, dok je kratkoročniji boravak u Hrvatskoj opcija tek za malo više od jedne trećine ispitanika (37 %). 

Ovi podaci upućuju na to da privremeni rad više nije privremen, te da će veliki dio stranih radnika_ca u nekom trenutku postati trajni dio radne snage i društvenog života. Ako se sami ne budu uključivali u politički život, pitanje je tko će se boriti za njihova prava. Budući da na manjak informacija često ne mogu utjecati sami, ljudima u takvoj poziciji ključna je pomoć institucija i organizacija civilnog društva, ističe Kličko.

Dodatan je problem, kao što su istaknule sudionice oba panela, to što se politika i među mladima i među migrantima_cama (a možemo dodati i u velikom dijelu hrvatske populacije) doživljava samo kroz čin glasanja na izborima, bez svijesti o drugim oblicima participacije. Demokracija je u Hrvatskoj, kao i u većini “demokratskih” država, u tom smislu samo prividna jer ako nije izravna, ovisi o privilegiji, odnosno pristupu informacijama koje nisu svima jednako dostupne. 

U tom kontekstu, važnost ovakvih foruma nadilazi samu razmjenu iskustava: oni otvaraju prostor za drugačije oblike političkog djelovanja – od samoorganiziranja i uključivanja u rad udruga do sudjelovanja u savjetodavnim i radnim tijelima. Pitanje koje pritom ostaje otvoreno jest tko ima pristup tim prostorima i pod kojim uvjetima.

Dokumentirajući iskustva četrnaestogodišnjeg Khaleda dok bježi iz rodnog Alepa i sam putuje balkanskom rutom, film se može čitati kao pacifistički u najmanje dva ključna elementa: centriranju civilnih patnji umjesto vojničkih, te činjenici da njegov protagonist napušta dom kako bi izbjegao prisilno novačenje. Dezerterstvo je pritom prikazano ne tek kao čin vrijedan suosjećanja, već i jedina alternativa smrti – tuđoj, vlastitoj, a najčešće i jednoj i drugoj. U trenutku ponovnog uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja u domaćem, te eskalacije oružanih sukoba u globalnom kontekstu, napose na Bliskom istoku, univerzalnosti filma dodana je i nova aktualnost.

Nakon osvajanja dviju nagrada glavnog žirija na 41. Festivalu filmova iz mediteranskih zemalja u Aleksandriji te europske premijere u Španjolskoj, Khaledova priča o bijegu od rata i preživljavanju u tuđini tako se ponovno nameće kao relevantan podsjetnik na cijenu militariziranog svijeta. Tim povodom razgovarala sam s redateljicom Enom-Sanan Hdagha, koja se s Khaledovom pričom upoznala još 2015. godine, kada ga je put nanio u Zimski prihvatno-tranzitni centar na rubu Slavonskog Broda.

Filmskom umjetnošću baviš se iz različitih perspektiva – kao glumica, producentica i režiserka. Kako je ta raznolikost oblikovala tvoj pristup kreiranju filma Iza jednog osmijeha i kako si navigirala istodobnim ulogama producentice, scenaristice, montažerke i dizajnerice?

Iza sebe imam šaroliko i bogato iskustvo edukacije i rada na području izvedbenih umjetnosti, kako u kazalištu tako i na filmu, u Hrvatskoj i inozemstvu. Za vrijeme umjetničke edukacije te rada na raznim umjetničkim projektima završila sam i studij strojarstva u Zagrebu. Vjerujem da je moja svestranost unutar ovoga posla i više nego dobrodošla, a posebno to mogu zaključiti iz rada na ovom filmu koji je, između ostalog, nosio sa sobom i izvanredne okolnosti, brze odluke, promišljanja i veliku odgovornost, tim više jer se radilo o djetetu bez pratnje.

Inače, oduvijek kombiniram više različitih funkcija unutar projekta na kojemu radim, vjerojatno zato što, kada odlučim nešto raditi, jednostavno mi se stvori jasna cjelokupna ideja i vizija kako bi sve trebalo biti od samoga početka do kraja i u kojim bi smjerovima moglo završiti. Poanta i cilj mi najčešće budu momentalno kristalno jasni, zatim krenem sve to stvarati i razvijati, te se tako nađem u više različitih uloga. Također, unutar kreiranja nekog projekta volim puno istraživati i paralelno nadograđivati svoje vještine i znanje, jer me to zabavlja i dovodi do novih izazova, koji od mene zahtijevaju maksimum posvećenosti i energije kako bi rezultat bio u skladu s onim što sam za njega zamislila. A kada radite nešto što volite, sve to na kraju bude vrlo produktivno i zabavno iskustvo.

Kao i većini toga u umjetničkom poslu, i ovom projektu pristupila sam na temelju osjećaja, inspirativnih odnosa s ljudima i situacija – pažljivo sam osluškivala, istraživala, pratila i tako oblikovala filmsku priču. Naravno, ova tema zahtijevala je posebnu pažnju kako bi se sačuvala jednostavnost, autentičnost, ljepota, toplina i čistoća koju donosi pogled jednog djeteta na situaciju u kojoj se našlo. 

Budući da sam cijelu izbjegličku krizu provela na terenu kao volonterka, ova je priča i nastala vrlo spontano i iz želje da se prije svega dodatno pomogne i pruži podrška ljudima u nevolji, posebice djeci i maloljetnicima bez pratnje kao najranjivijim skupinama izbjeglica.

U stvaranju ove priče bilo je uključeno mnogo suradnika i suradnica. Kakve je to nosilo izazove, a kakve prednosti?

Bilo je svakako zanimljivo raditi odjednom s više ljudi u različitim zemljama, a veliku podršku pritom mi je pružila Jasmina Hdagha, moja sestra i jedna od producentica. Glavni snimatelj je Ivor Ferić, a s ostalim snimateljima surađivala sam povremeno, kako bih u pravim i ključnim trenucima imala snimke iz različitih zemalja. Volim reći da sam imala i dosta sreće što sam surađivala s dragim i divnim ljudima, različitim kreativcima i entuzijastima koji svoj posao rade s ljubavlju, što je, na kraju krajeva, najbitnije. 

Što se tiče izazova, morala sam dobro promisliti kako da najbolje uskladim sve te materijale, koji se prilično razlikuju po formatu, kvaliteti i slično; kako da sve kombiniram i posložim tako da se smisleno i stilski uskladi, poveže i uklopi u cjelinu koja će na najbolji mogući način ispričati ovu priču. 

Sve u svemu, sretna sam s cjelokupnim rezultatom, i mislim da se sve zajedno lijepo stopilo s originalnom glazbom koju je skladao Tomislav Petrčić i dizajnom zvuka koji je oblikovao Dario Domitrović (Embrio Production).

U kojem si trenutku i iz kojeg razloga osjetila potrebu da među brojnim sudbinama koje su se ispreplele u tom prihvatnom kampu u Slavonskom Brodu naglasak staviš baš na Khaledovu?

Budući da sam volontirala u kampu u Slavonskom Brodu i uglavnom provela cijelu izbjegličku krizu na terenima, kampovima i prihvatilištima u Hrvatskoj i susjednim zemljama, u jednom trenutku sam sasvim slučajno upoznala dječaka Khaleda. 

U našim razgovorima i druženju vrlo brzo sam shvatila da bi njegovu nevjerojatnu priču bilo važno podijeliti sa svijetom zbog samih izbjeglica, ali i zbog domicilnog stanovništva. Radilo se o maloljetnoj osobi bez pratnje, četrnaestogodišnjaku koji je, unatoč svim teškoćama i nedaćama, sačuvao sve dobro i lijepo što čovjek treba pronalaziti, razvijati i njegovati u sebi.

Postoji li određena univerzalnost u njegovoj priči, koja je čini vrijednim simbolom za cjelinu mukotrpnih iskustava razmještenih osoba?

Khaleda sam upoznala u njegovim najtežim trenucima na putu – kada se od iscrpljenosti slomio u kampu u Slavonskom Brodu, i tada sam sasvim prirodno osjetila da tom dječaku moram nekako pružiti nešto više pažnje, podrške i vremena. Tako je sve započelo.

Ono što je za mene posebno vrijedno u cijeloj ovoj priči jest upravo to da je on, bez obzira na sve nevolje, uspio sačuvati ljubav prema ljudima i životu. To je ono što ohrabruje i motivira, te ovu priču čini istovremeno dirljivom, snažnom i tužnom, ali i inspirativnom. 

Khaled je svoju bol i tugu često izražavao pjesmom. Kada bi zapjevao, većina prisutnih u kampu uključila bi se u pjesmu, neki bi i zaplesali. Bile su tu istovremeno često prisutne i suze i osmijesi na licima oko njega – i samih izbjeglica, ali i volontera, policije, vojske i ostalih ljudi iz raznih humanitarnih organizacija. Nikada neću zaboraviti te prizore unutar toliko slomljenih i uništenih sudbina.

Kako je tekao proces uspostavljanja povjerenja između Khaleda i tebe?

Dok sam volontirala u kampu nisam imala namjeru išta snimati; bila sam tamo s jasnom namjerom i željom da pomažem ljudima u svakodnevnim stvarima koje su bile potrebne i da im budem podrška koliko je to moguće u situaciji u kojoj su se nalazili.

Ideja za snimanjem dokumentarca dogodila se spontano, u trenutku kada sam malo bolje upoznala Khaleda kroz naše svakodnevne razgovore. Njegov način promišljanja o životu, svemu što se dogodilo i njemu i oko njega, vrlo je jednostavno vodio k tome da me inspirira za film. Shvatila sam da to dijete ima puno toga što vrijedi podijeliti sa svijetom. Na kraju krajeva, i sam je film nastao iz želje da se dodatno pomogne, skrene pažnja i podrži ljude u nevolji.

Povjerenje se gradilo postepeno i spontano unutar par mjeseci. Provodila sam dosta vremena s izbjeglicama, vodila razne kreativne, sportske, jezične i umjetničke radionice. Razgovarala sam s njima, slušala ih i pružala im riječi razumijevanja i podrške, a ponekad bih ih i uspjela nasmijati i vratiti im nadu. Pretpostavljam da se kroz sve to stvaralo i razvijalo povjerenje koje je na kraju rezultiralo time da smo imali dovoljno vjere jedno u drugo da napravimo ovako vrijednu priču.

Iza jednog osmijeha sadrži i brojne autentične snimke, poput prelazaka granica, plovidbe morem i razrušenog Alepa. Kako su te snimke nastale, koji su im izvori i kako je tekao proces njihova prikupljanja?

Sam dječak snimao je neke dijelove svoga putovanja. Snimale su i ostale izbjeglice koje je putem upoznao, a neke od njih su također završile u istom kampu u Slavonskom Brodu. Kada sam krenula raditi na dokumentarcu, ljudi su mi sami ustupili snimke sa zajedničkog dijela Khaledovog i njihovog puta. Imala sam i snimatelje na terenima u drugim zemljama, a u filmu se nalaze i neki arhivski materijali, kao i snimke koje sam sama snimala.

S obzirom na osjetljivost i inherentnu političnost obrađene teme, što te ponukalo da je obradiš u primarno humanitarnom tonu? Nastavno na to, pristupaš li dokumentarizmu kroz težnju za što nepristranijim prenošenjem danog sadržaja, ili kao mediju za njegovo uobličavanje u drukčijem i specifičnom narativnom svjetlu?

Iza jednog osmijeha svakako nije samo priča o dječaku Khaledu, izbjeglištvu, ratu i raseljenosti, već i o humanosti, snazi ljubavi i vjere, poštovanju bližnjega, podršci, razumijevanju i pomoći. Moj dokumentarni film govori o četrnaestogodišnjem dječaku koji se našao usred strašnog rata i bio prisiljen odrasti prije nego što je trebao, o mladiću koji želi biti oslonac svojoj obitelji i živjeti životom dostojnim čovjeka u okruženju koje je pred njega postavljalo teške izazove. 

Zahvaljujući hrabrosti jednog maloljetnika bez pratnje, koji nas vodi putevima vlastitih strahova, briga i nade, upoznajemo svijet djece i mladih pred kojima se na najokrutniji način ruše njihovi snovi. Kao u Khaledovoj Siriji, snovi brojne djece nastavljaju se gasiti i u Palestini i svim ostalim područjima zahvaćenim ratovima. Stoga smatram da se ovim filmom dotičemo tema koje će, nažalost, uvijek biti aktualne, a to su ljudskost, empatija, tolerancija i poštovanje.  

Smatram da mi je dugo volontersko iskustvo pružilo jednu specifičnu redateljsku perspektivu. Odlučila sam tražiti i staviti pažnju na ljudsko srce i humanost umjesto političkih floskula i površnosti kojom uništavaju nevine ljudske živote.

Film sam upotrijebila kao medij za pojačavanje dječjih glasova, koji se u razgovorima o ratovima i razaranjima često svedu tek na brojke na papiru. Kao netko tko intenzivno radi s djecom kroz kazališne radionice, predstave i humanitarne programe, razumijem njihov svijet i krhkost – posebno kada su izložena izbjegličkoj krizi. Važnost ovog filma vidim u činjenici da se izravno obraća djeci i dječjim dušama u odraslima. 

Osjećaš li, s obzirom na porast ideološkog, političkog i kulturnog konzervativizma kojemu svjedočimo posljednjih godina, razliku u stavu prema osobama u pokretu u odnosu na razdoblje prije desetak godina? Misliš li da bi danas odgovor na humanitarnu krizu potaknutu migrantskim kretanjima bio još radikalniji?

Trudim se ne promatrati stvari na način što bi bilo, kada bi bilo. Ne volim tako sagledavati životne situacije – pogotovo kada se radi o osjetljivim temama i ljudskim sudbinama. Mogu samo reći da sam svjesna kako je neznanje, nedovoljna informiranost i manjak suosjećanja uzrok velikim predrasudama, strahovima, pa i mržnji. Tako je bilo prije, a tako je i sada.

Bilo je jako teško slušati sve te predrasude za vrijeme izbjegličke krize, posebice kada ste volonterski toliko intenzivno u njezinom žarištu; naiđete na ljude koji sve to promatraju iz velike distance i bez osobnog emocionalnog uključivanja, nemaju pojma što se oko njih događa i tko su zapravo ti ljudi koje bez imalo grižnje savjesti i suosjećanja osuđuju, pljuju i vrijeđaju, nerijetko upućujući i nama, koji tim ljudima pomažemo, ružne komentare. U svijetu sve više nedostaje osnovnog truda oko razumijevanja, poštovanja i empatije.

Stoga smatram da je približavanje stvarnosti u kojoj smo se nalazili ili se nalazimo kroz umjetnost o kojoj govorim danas ne samo dobrodošlo, nego i nužno. 

Uzrok smrti: Granica slušatelje_ice vodi duž takozvane Balkanske rute, stopama uglavnom izvaneuropskih migranata i migrantkinja koji su izgubili živote pokušavajući naći sigurno mjesto u Europskoj uniji. Autorica obilazi groblja na migrantskoj balkanskoj ruti i razgovara s aktivistima koji, za razliku od institucija koje su trome i nezainteresirane, pomažu obiteljima u pronalasku i identificiranju njihovih voljenih članova obitelji. U Bosni se susreće s Afganistancem čiji se rođak utopio u rijeci između Bosne i Hrvatske, nakon što je hrvatska policija pucala u gumeni čamac u kojem se nalazio i potopila ga. U Maroku razgovara s ocem mladića koji se utopio u rijeci u Hrvatskoj.

“Kroz radio dramu se upoznajemo sa sistemskim rasizmom, politikama smrti, tužnim pričama poginulih migranata i migrantkinja i obiteljima preminulih, koje tuguju tisućama kilometara daleko”, najavljuju organizatorice. 

Barbara Matejčić slobodna je novinarka, istraživačica i audio autorica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše za medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskoga radija, s istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama te s umjetnicima, aktivistima i znanstvenicima. Za pisani istraživački rad o smrtima migranata s međunarodnim timom novinara dobitnica je European Press Prize (2024.) i nagrade Investigative Journalism for Europe (2024.).

Tijekom slušanja radio drame i razgovora s autoricom prikupljat će se donacije za obitelji pogođene genocidom i gladi u Palestini.

U europskim državama čije bogatstvo počiva na kolonijalnoj eksploataciji, raznolikost koju sa sobom donose migracije dio je svakodnevice, a participativni kulturni programi uhodana praksa. No ovaj je osvrt potaknut uvidima u jedan drugi tip kulturne i uže umjetničke proizvodnje, a to su velike izložbe u etabliranim muzejima europskih (kulturnih) centara, u kojima možemo prepoznati novi trend. Posebno se fokusiram na izložbu Tijela i duše (Corps et âmes) koja se do 25. kolovoza može pogledati u impozantnom pariškom muzeju Bourse de Commerce i istražujem kako reprezentacija crnih tijela, uza sav teret duge povijesti nasilja koji nose na svojim plećima, funkcionira u tom specifičnom prostoru.

Tijela i duše kurirala je glavna kustosica kolekcije Emma Lavigne, a njezin je koncept postavljen prilično široko, bez spominjanja crnačkog identiteta kao krovne teme. Ipak, zbog činjenice da donosi brojna djela umjetnika_ca iz Afrike i afričke dijaspore te da je za plakat odabrano lice crnca preuzeto sa slike Canton de Coral brazilskog umjetnika Antonia Obáe, izložba se percipira kroz prizmu crnačkog identiteta.

U ne tako dalekom Bruxellesu, u još jednom reprezentativnom “hramu” suvremene umjetnosti, u BOZAR-u, gotovo istovremeno može se pogledati izložba When We See Us – A Century Of Black Figuration In Painting. Prikazuje isključivo radove umjetnika_ca afričke i afričko-dijasporaške provenijencije te eksplicitno, bez raskoraka u koncepciji i percepciji, tematizira crnačku (auto)reprezentaciju. Kustosica te izložbe, Koyo Kouoh, bila je zadužena za kuriranje idućeg Venecijanskog bijenala kao prva Afrikanka na toj poziciji i prva osoba koja je profesionalno bila vezana za afričke suvremeno-umjetničke institucije. Prerano je preminula u svibnju ove godine, a njezin ćemo koncept središnje izložbe u Veneciji svejedno vidjeti u realizaciji njenih suradnika_ca. 

Gledamo li od Pariza južnije, španjolsku MACBA-u od 2021. vodi Španjolka afričkog porijekla Elvira Dyangani Ose, a za ovo je ljeto kurirala izložbu američko-kubanske umjetnice Coco Fusco poznate po svojim radovima na temu rase i kolonijalizma. Ukratko, veliki suvremeno-umjetnički muzeji bivših kolonijalnih sila otvorili su svoja vrata umjetnicima_cama i kustosima_cama iz Afrike i afričke dijaspore. Vidim taj trend kao rezultat potrebe umjetničkog svijeta da rastrese vlastite hijerarhije, ali i potrebe umjetničkog tržišta za stalnim širenjem i otkrivanjem novoga.

Upravo mi je zato zanimljiva pariška izložba koja temu crnačkog identiteta donosi kroz radove i umjetnike_ce, ali ne i eksplicitno kroz koncept, a kuća koja iza nje stoji privatni je muzej. “Uljez” među navedenim javnim institucijama, Bourse de Commerce prvi je pariški izlagački prostor Françoisa Pinaulta, francuskog magnata koji posjeduje jednu od najvažnijih zbirki moderne i suvremene umjetnosti na svijetu koja broji nevjerojatnih desetak tisuća djela. Pod dojmom da Tijela i duše izrasta iz prostora na kojem se presijeca interes privatnog kapitala i potrebe kustoskih praksi da kritički odgovore na dugu povijest kolonijalizma i rasizma, želim se osvrnuti na izložbu s podjednakim interesom za biznis i za umjetnost.

Počnimo s tvrdim činjenicama, onima iznesenim u jednom od rijetkih znanstvenih radova koje sam uspjela pronaći, a da se bave kolekcijom Françoisa Pinaulta. Treba uzeti u obzir da je spomenuti rad, Investigating preferences in art collecting: the case of the François Pinault Collection, objavljen 2021. godine, u vrijeme kada se Bourse de Commerce netom otvorio, a autori Federica Codignola i Paolo Mariani obrađuju podatke koje se odnose na razdoblje od 2006. do 2015. godine. Ipak, u nedostatku recentnijih analiza, a imajući na umu i da je riječ o privatnoj kolekciji o kojoj potpuni podaci nisu javno dostupni, neki uvidi iz ovog rada čine zanimljiv uvod u izložbu Tijela i duše.

Condignola i Mariani u svom radu napominju da najveće svjetske kolekcionare karakterizira sklonost ka riziku i kupovanju nadolazećih ili “upravo nadošlih” umjetnika_ca. Time ih svrstavaju u skupinu koju nazivaju “inovativni i avangardni kolekcionari”. Oni pomiču granice, diktiraju trendove, itd.; ne zovu se uzalud i vodeći kolekcionari. No do kraja njihovog teksta, ako ne i ranije, i autorima i čitateljicama postaje potpuno jasno da za Pinaulta rizika zapravo nema, iako je prema činjenicama koje se iznose najskloniji upravo nadolazećima i tek nadošlima, umjetnicima_ama ispod 50 godina starosti. Zmija je to koja jede vlastiti rep: značaj Pinaultove kolekcije za suvremeno umjetničko polje takav je da čim otkupi nečiji rad, tržišna vrijednost tog umjetnika ili umjetnice raste.

Osim toga, čak i da nekim čudom Pinault neki rad proda po cijeni nižoj od one za koju ga je kupio, on će opet zaraditi jer, gle koincidencije, vlasnik je Christie’sa, “jedne od dvije vodeće aukcijske kuće, u kojoj se isti umjetnici koje izlaže kroz svoje privatne muzeje i izložbe svakoga dana prodaju za impresivne cifre”. Namjerno citiram znanstveni rad kako bih naglasila da je riječ o tvrdoj činjenici, a ne o paušalnoj procjeni maliciozne kritičarke.

Nakon dobne preference, druga činjenica koja potvrđuje Pinaultovu vjernu pripadnost skupini inovativnih i avangardnih kolekcionara, tiče se samih radova i raspodjele po medijima. Unatoč jambranju kritičara_ki privatnog tržišta umjetnina da ono favorizira tradicionalne medije odnosno objektnu umjetnost, apsolutni pobjednik u Pinaultovoj kolekciji jest multimedija sa 60.2 % zastupljenosti. Slijede je slikarstvo sa 16.3 %, instalacija s 8.9 %, skulptura sa svega 4.9 % itd. Koliko su se ovi podaci s vremenom promijenili, nemoguće je točno utvrditi, ali moram priznati da odgledavši izložbu Tijela i duše, nisam očekivala ovakvu raspodjelu, na što ću se ponovno vratiti kasnije.

Zanimljivi su i podaci koji se tiču zemlje porijekla i zemlje u kojoj umjetnici_e rade. Što se tiče porijekla, po kontinentima prednjače Europa (43.9 %), Sjeverna Amerika (28.5 %) i Azija (16.3 %). U slučaju Azije, riječ je većinom o kineskim umjetnicima_ama pa prenesimo usput i činjenicu da su porezne politike Kine i SAD-a vrlo blagonaklone međunarodnoj trgovini umjetninama. Što se pak tiče zemlje rada, prema podacima, među umjetnicima_ama koji migriraju, većina se skrasi i svoje karijere ostvaruje u SAD-u, Njemačkoj ili Francuskoj. Kad se i to uzme u obzir, vaga se još više naginje na Zapad.

Podatak o zemlji u kojoj umjetnici_e rade, bez obzira odakle dolaze, na koji skreću pozornost Condignola i Mariani, važan je kada govorimo o uključivanju umjetnika_ca s globalnog juga u svjetske suvremeno-umjetničke tokove jer može otvoriti daljnje rasprave o tome koliko pritom i dalje ostajemo u zapadnim umjetničkim središtima, a zapostavljamo aktere_ice koji ostaju u svojim podrazvijenim sredinama.

U vezi s tim, treba spomenuti još jednu činjenicu, a tiče se brzine kojom umjetnici_e ulaze u kolekciju. Analiza podataka za period od 2006. do 2015. pokazala je da su najbrži muški umjetnici u dobi od 30 do 39 godina iz Sjeverne Amerike i Europe, ali ne slijede ih Azijati već Afrikanci, što se može povezati s visokom stopom emigracije s ovog kontinenta. No iz današnje perspektive taj se podatak može čitati i kao najava povećanog interesa suvremeno-umjetničkog tržišta za afričku umjetnost kojem upravo svjedočimo. 

Tu vidim i mjesto gdje se tržišne potrebe susreću s dobrodošlim težnjama suvremeno-umjetničke scene da umjetnici_e porijeklom (pa makar i dalekim), a prvenstveno bojom kože, povezani s Crnim kontinentom, postanu ravnopravni sa svojim bijelim kolegama, a također i da se sadržajno otvori prostor kritičkom tematiziranju rase. Međutim, kako sam već spomenula, kustosica izložbe Duše i tijela u uvodnom tekstu ne eksplicira takve namjere. Ostaje na općem terenu, ističući tek da “oslobođeno mimetičkih okova, tijelo – fotografirano, modelirano, nacrtano, snimljeno ili naslikano – ne prestaje ponovno uspostavljati samo sebe, dajući umjetnosti esencijalno organsku kvalitetu kojom ona, kao preko pupčane vrpce, preuzima puls ljudskog tijela i duše“.

Kako o specifičnom pitanju crnačkog identiteta nema govora, izložba ispada poprilično isključiva, crno-bijela u ignoriranju svih drugih rasa, da se poslužim tim terminom kojim još uvijek označavamo različite nijanse boje kože. Zastupljeni umjetnici i umjetnice dobro se nadovezuju na podatak iz istraživačkog rada Condignola i Marianija, bez obzira što je star 10 godina; gotovo su uvijek vezani za Europu, Sjevernu Ameriku i Afriku. Jedini azijski umjetnik na izložbi je Libanonac Ali Cherri s ciklusom skulptura 24 Ghosts per Second izloženim u vitrinama koje prate kružni ophod oko monumentalne središnje dvorane zgrade. Taj je segment ujedno i jedan od zanimljivijih na izložbi.

Riječ je o skulpturalnim instalacijama, njegovim intervencijama na dijelove kipova iz različitih povijesnih razdoblja, uglavnom okrnjene šake i glave kakve možemo zamisliti da se krijumčare s Istoka. U vitrinama koje su nekoć služile za izlaganje tehnoloških inovacija, u zgradi koja je izvorno sagrađena kao burza žita, a burzovnu je namjenu zadržala i kasnije, ovi radovi, istovremeno humoristični i kompleksni, funkcioniraju savršeno. Ujedno su i dobar primjer odgovora na temu, gotovo doslovan, a istovremeno promišljen tako da otvara pitanja identiteta, komodifikacije, nasilja, reprezentacije, a naravno i tržišta umjetnina, suptilno provocirajući čitavu zgradu i kolekciju.

Ipak, izložba kao cjelina (pre)široku temu duše i tijela tretira prilično nekonzistentno. Ukupno jedanaest sekcija od kojih neke predstavljaju po jednog ili dvoje umjetnika, a neke i više od deset (što samo po sebi nije problem jer dinamizira iskustvo gledanja), ne donose isto toliko jasno postavljenih podtema. Umjesto toga, operira se općim pojmovima uz povremeno spominjanje specifičnih pitanja poput rasizma u SAD-u, nasilja nad ženama ili objektivizacije žena kroz umjetnost, koja međutim nisu do kraja artikulirana.

To ne znači da dio pokazanih radova ne govore sami za sebe: primjerice video Arthura Jafe Love is the Message, the Message is Death, dirljiv je primjer korištenja postojećih video-snimki dostupnih u mrežnim bespućima, glazbe i govorene riječi američkih crnaca, od čega umjetnik stvara potresan kolaž o nasilju, licemjerju i borbi. Na nekoliko mjesta u izložbi može se iščitati odvažna kustoska gesta Emme Lavigne. Primjerice, izložen je crtež američke umjetnice Kare Walker na kojem u metežu crnih i bijelih tijela vidimo i scenu prisilnog oralnog seksa bijelca i crne djevojčice dok ju majka drži za ruku, a nasuprot, raširene noge u punoj plastici – Rodinov akt. 

U istoj sekciji zanimljivo je vidjeti i akvarel Marlene Dumas, bjelkinje rođene u Južnoafričkoj republici, koji prikazuje lice crnkinje. Međutim kad se kasnije njeni radovi pojave u još tri sekcije, bez neke očite poveznice s ostalim radovima, postaje jasno kome pripada zadnja riječ u ovoj instituciji. Da se ponovno poslužim znanstvenim opažanjima Condignole i Marianija: “Pinault je i ljubitelj umjetnosti i biznismen”. U slučaju Dumas, jedne od najskupljih živućih umjetnica čiji se radovi prodaju za milijunske iznose, kojoj je u vrijeme predzadnjeg Venecijanskog bijenala u Palazzo Grassi priređena velika retrospektiva, očito je na djelu Pinault ljubitelj, jer biznismen je već odradio svoje. 

Za usporedbu, crni filmaš Arthur Jafa prodaje svoje (uglavnom) video radove, u kojima se redovito bavi crnačkim iskustvom, za “svega” nekoliko stotina tisuća dolara. Pinault je njegov video rad AGHDRA pokazao i prilikom otvaranja Bourse de Commerce 2021. godine, a prije toga ne nalazim zapise o Jafinoj zastupljenosti u kolekciji. Radi se o uznemirujućoj kompjuterskoj simulaciji mora ispunjenog tamnosmeđim nakupinama koje bude razne asocijacije uz distorzirane glasove crnačke glazbe. AGHDRA odskače od drugih radova na izložbi koji doslovno prikazuju ljudsko tijelo. U tom smislu, mogu spekulirati da je odluka da se ne ostane samo na videu Love is the Message, the Message is Death potaknuta željom da se ovaj američki video umjetnik što više izlaže i istakne. Tako bi razmišljao Pinault biznismen.

Arthur Jafa jedan je od svega četvero umjetnika_ca zahvaljujući kojima smo na ovoj izložbi dobili uvid u nano-djelić onog najvećeg segmenta kolekcije koji se tiče multimedijske umjetnosti. Svega sedam video radova izloženo je u moru slikarstva, crteža, fotografije, skulpture. Pritom se baš niti jedan rad ne bavi temom iz perspektive biopolitike. Ako ste pak mislili da bi na izložbi koja u naslovu ističe tijelo moralo biti više performansa, u živo ili kroz dokumentaciju, razočarat ćete se.

Pokazana su tri rada Ane Mendiete, kubansko-američke umjetnice poznate upravo po svojim performansima i na njima temeljenim videima. Performans je zastupljen i kroz slabo vidljiv, u prolazu između galerija postavljen dokumentarni rad Right On (Ceremony of Us) iz 1969. godine. Temeljen je na snimkama vrlo zanimljive radionice Anne Halprin u kojoj je ova crna američka koreografkinja po prvi puta u izvedbi spojila plesače_ice crne i bijele boje kože. Na svu sreću, zaseban auditorij je dobio meditativni rad Cecilie Bengolee koji prati izvedbu jamajkanskih plesača_ica na ulici za vrijeme kišne oluje. Na izložbi sudjeluje i poznata njemačka performerica Anne Imhof, ali ne izvedbom već crtežima koji su temeljeni na njenoj koreografskoj praksi.  

Bez sumnje, radovi koje sam do sad izdvojila, a i mnogi drugi koje nisam imala prostora spomenuti, važni su i dobri. Spadaju u visoko-artikulirana i estetski promišljena djela suvremene umjetnosti, a često iza njih stoje žene, osobe crne boje kože, ili čak bijeli muškarci koji nisu zbog toga cijepljeni od sposobnosti da se bave kritikom društvenih nejednakosti. Mnogi od tih autora i autorica još uvijek su mnogo manje poznati, pa i na tržištu mnogo manje vrijedni, od nekih dobro poznatih bijelih Europljana i Amerikanaca. Baš zato se pitam što ti posljednji rade na ključnim mjestima izložbe, kao recimo Georg Baselitz čiju gigantsku skulpturu gledamo dok na ulazu čekamo u redu radi gotovo aerodromske provjere i čija monumentalna platna s polu-apstraktnim figurama izranjaju iz mraka u posljednjoj sekciji izložbe.

Pitanje je retoričko, a dojam razmetanja koji se postiže ovakvim “vrhuncima” iz kolekcije dio je istog problema kao i spomenuta odskakanja radova Dumas i Jafe. O sličnim problemima pisala je kritičarka Louise Darblay povodom izložbe kojom je 2021. godine kuća otvorena: “pitam se kome ovaj muzej zapravo služi: za cijenu karte koja se kreće od 14 pa preko 18 EUR, očekivali bismo predaniji kustoski pristup i diskurs, a ne dojam pretenciozno raskošne proslave u čast Pinaultovog ukusa i bogatstva.” 

Četiri godine kasnije, vjerojatno smo korigirali očekivanja. Ipak je jasno da izložba u kolekciji Pinault pokazuje, uza sve odlične radove, da nešto duboko nije u redu. Zaključujem osvrt iskustvom koje nije bilo kognitivno već se ticalo nelagode tijela – mojega i tuđih. Popevši se do kata na kojem se nastavlja izložba, došla sam do rada jednog od najvažnijih američkih kipara druge polovice 20. stoljeća, Duanea Hansona, poznatog po svojim hiperrealističnim ljudskim figurama. Housepainter I iz 80-ih godina ocijenila sam pomalo prevaziđenim. Replika samog Hansona, bijelog muškog umjetnika s “cvikama” i vunenom kapicom, u jeansu i tenisicama, zamišljeno sjedi na stolici dok iza njega korpulentni crnac u bijeloj odori liči zid galerije u ružičasto.

Muški bijeli umjetnik sjedi i razmišlja, muški crni radnik boji – on je “soboslikar”. Da danas netko napravi takav rad, pogotovo bijeli muškarac, smatrala bih ga predoslovnim i prejednostavnim. No onda sam u idućoj sobi ugledala korpulentnog crnca u tamnoplavoj odori kako nepomično sjedi na stolici, odsutna pogleda. Oko njega sami bijelci, stoje i gledaju izložene radove, i ja među njima, promatram njega među svim tim fotografiranim, modeliranim, ili naslikanim crncima i crnkinjama, svjesna da na neki način nije u redu da gledam njega. Do kraja izložbe nisam vidjela ni jednu crnu osobu, a da nije bila čuvar. Tako će oni kojima se najbolji radovi na ovoj izložbi bave, te radove vidjeti samo kao vlasništvo “gazde”.

Unatoč sjajnim umjetničkim djelima i cijeloj listi imena crnih umjetnika_ca, na kraju se crna tijela na ovoj izložbi pojavljuju dva puta, jednom kao protagonisti skupih radova, a drugi put kao jeftina radna snaga. U privatnom umjetničkom hramu jedne od najmoćnijih persona suvremene umjetničke scene postaje jasno da se grijesi prošlosti, kao ni na njima utemeljene prakse u sadašnjosti, ne daju tako lako oprati. Za naš hrvatski kontekst, koji jest bitno drugačiji, ali svejedno nije lišen ni rasizma niti suvremenih oblika eksploatacije osoba koje su većinom i druge boje kože, poučna je to lekcija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Smrt i život jednog Severina, João Cabral de Melo Neto, 1955.

Bila je to jedna nedjelja u ožujku i zima se polako opraštala. Dan je osvanuo plav, ali je potom posivio. Punih pola godine života u Lisabonu naučilo me da se ne čudim toj pojavi. Iza mene je bilo šest uzastopnih dana teškog rada i, kao većina ugostiteljskih radnika, svoj jedini slobodan dan započeo sam stavljanjem prljave odjeće na pranje i iskoristio priliku da pospremim svoju sobu. Sunce me obradovalo jer mi uštedi i novac i vrijeme za odlazak u praonicu.

Izašao sam iz kuće, hodao nešto manje od deset minuta i stigao do Fonte Luminosa (što u prijevodu znači “svjetleća fontana”). Niti je dobro osvijetljena, niti posebno održavana, ali ipak je bolja od rimske fontane Trevi. U tom trenutku dan je već bio siv i najavljivao kišu koja će pasti te večeri. Ipak sam trebao otići u praonicu, pomislio sam. Nastavio sam hodati duž ulice Dom Afonso Henrique, nazvane po prvom portugalskom kralju.

Ubrzo sam ugledao modernističku građevinu koja mi je zapela za oko čim sam prvi put ovdje kročio. Simbol arhitekture Estado Nova u Portugalu, otvorena je 1955. kao kino-kazalište Império, iste godine kada je u Brazilu objavljena knjiga Morte e Vida Severina (Smrt i život jednog Severina). Zgrada je napuštena za vrijeme osamdesetih i ostala je takva sve dok je 1992., godine mog rođenja, nije kupila Univerzalna crkva Kraljevstva Božjeg. Ondje gdje su nekad stajali plakati s filmskim naslovima, sada se na vrhu zgrade nalazi jednostavan podsjetnik prolaznicima: Isus Krist je Gospodin.

Na pozornici tog istog kazališta, 6. lipnja 1966., vatreni Lisabon proslavio je završetak turneje koja je u grad dovela adaptaciju božićne predstave s brazilskog sjeveroistoka – Smrt i život jednog Severina, djelo brazilskog pjesnika Joãa Cabrala de Mela Neta. Predstavu je dovela kazališna družina TUCA (kazalište Papinskog katoličkog sveučilišta u São Paulu). João je stigao zajedno s njima i bio toliko dirnut oduševljenjem publike na premijeri da je pratio ansambl na daljnjim izvedbama u Coimbri i Portu.

O svemu tome, i još mnogočemu, pričala mi je Rafaela Cardeal, istraživačica iz Rio de Janeira koja se posvetila istraživačkom projektu koji je kulminirao njezinom doktorskom disertacijom o portugalskoj recepciji pjesnikova djela.

Prema Rafaelinim riječima, za uspjeh predstave zaslužni su mnogi faktori, a među njima je i način na koji su likovi, odjeveni u bijelo i bez scenografije, izražavali društvenu kritiku stvarnosti brazilskog sertãoa koja je snažno rezonirala s Portugalcima pod diktaturom. Mlada publika, koja se tada borila protiv fašističke represije, poistovjetila se s porukom predstave, za koju je glazbu na početku svoje karijere skladao Chico Buarque. U to je vrijeme osuda društvene nejednakosti i ugnjetavanja postala simbolom otpora protiv portugalske represije.

Sjedili smo za stolom u Pão de Açúcaru, kafiću iz pedesetih godina koji se nalazi nasuprot Impéria, odnosno Univerzalne crkve, kako je danas poznata. U stražnjem dijelu kafića nalaze se pločice koje prikazuju razigrani krajolik s razglednice iz Rija kroz koji sam dobar dio mog života svakodnevno prolazio na putu do fakulteta. Izbor lokacije nije bio namjeran. Ali zahvaljujući Pão de Açúcaru i kinu pretvorenom u Univerzalnu crkvu osjećao sam se kao kod kuće.

Preseljenje u Lisabon u meni je očvrsnulo brazilski identitet koji je, iako nikad nije bio neprimjetan, sada postao iznimno opipljiv. Čini se da sam prelaskom Atlantika simbolično stupio u proces smrti i života. Vjerujem da svaki imigrant proživi svojevrsno ponovno rođenje. I cijeli taj proces je bolan na mnogo načina. Život ovdje naučio me da nasilje doživljavam drugačije od onoga na što sam navikao. Ovdje nasilje nije eksplicitno, ono je suptilno i institucionalno. U mnogim je situacijama nasilje maskirano kao birokracija.

Isprva sam mislio da znam zašto sam došao ovamo, ali nekoliko mjeseci kasnije više nisam siguran. Znam da sam pobjegao od nasilja u Riju i da sam došao u potrazi za boljom kvalitetom života, ali više mi nije posve jasno što to zapravo znači. Kao što je Severino shvatio, možda je otkriće u samom putovanju, a ne u odredištu. Moji susreti na tom putovanju pomogli su mi da shvatim što znači biti Brazilac i bolje razumjeti vlastiti put.

Sidnei Granja

Bio je prvi tjedan ljeta kada je Sidnei prošle godine stigao u Lisabon. Uz kofer i mali ruksak, nosio je sa sobom obećanje boljeg života. Njegov život na periferiji Rio de Janeira, daleko od bajkovitih slika ovjekovječenih u bossa novi Toma Jobima i Viníciusa de Moraesa, bio je traumatičan. Neprestane pljačke i besmisleno nasilje koje je pratilo samu činjenicu postojanja natjerali su ga da odluči ostatak života graditi u Portugalu.

Bez ikakvih jamstava, prošao je imigracijsku kontrolu s tromjesečnom turističkom vizom. Prošlo je sada već devet mjeseci i ni pod kojim uvjetima ne razmišlja o povratku u Brazil. Ali to ne znači nužno da je ovdje pronašao raj. Naprotiv, kao osobe iz radničke klase, u Portugalu je otkrio nove izazove. Naravno, kvaliteta života mu je bolja, ali s njom je došao i novi osjećaj ranjivosti. Budući da ne može regulirati svoj imigrantski status, osjeća se kao da je u nekoj vrsti limba. Nesiguran kada će moći prijeći portugalske granice i istražiti Europu o kojoj sanja, živi iz dana u dan, radeći u restoranu u Portu, blizu popularne tržnice Bolhão.

Ropstvo. To je riječ kojom opisuje svoj svakodnevni život. To je postalo jasno kad je pokušao pronaći tečaj koji bi mu omogućio pronalaženje novih poslovnih prilika, ali nije uspio naći nijedan program koji bi se uklapao u stvarnost osobe koja počinje raditi u podne i nema vremena nikamo otići. Sve ovisi o gostima. Može se dogoditi da restoran u kojem radiš zatvara u 23 sata, a može biti i u ponoć. Nikad ne znaš kada će naići grupa gladnih turista.

Iza pulta, u vrijeme kada nema gužve, promatraš život koji se odvija vani. Osjeća se kao da je u akvariju, gledajući ljude kako prolaze kroz staklo koje ga dijeli od života za kojim žudi. U rijetkim sunčanim danima u Portu zimi najviše ga izjeda osjećaj gušenja. Tada najviše želi osjetiti toplinu slobode.

Laís Del Castillo

Tijekom svog prvog mjeseca u Lisabonu, živio sam u hostelu u četvrti Chiado. Jedne listopadske večeri zatekao sam Laís u kuhinji kako razgovara sa svojom djevojkom putem videopoziva. Uzbuđeno joj je pokazivala videe koje je snimila na koncertu brazilskog pjevača Jorgea Vercilla. I ja bih otišao da sam znao, njegove sam pjesme zavolio pod utjecajem svoje majke. Početkom 2000-ih slušao sam ih gotovo svakodnevno.

Poistovjetio sam se s Laís jer je ondje bila samo jednu noć, sutradan se vraćala u Setúbal gdje živi zbog posla kuharice u restoranu. Kad se prisjetim tog trenutka, shvaćam ironiju našeg susreta u kuhinji. Od tada naše prijateljstvo samo jača i svakim susretom saznajem više dijelova njezine priče.

Naši su susreti rijetki. Poput mene, i Laís radi puno radno vrijeme u smjenama podijeljenima na dva dijela s pauzom usred dana. Trosatne pauze rijetko dopuštaju druženja s prijateljima koji žive pedesetak kilometara dalje. No jedne nedjelje početkom veljače uspjela je dobiti pola dana slobodno i došla u kazalište pogledati Virginiu, predstavu koju je napisala i u kojoj glumi brazilska glumica Cláudia Abreu. Na toj izvedbi u publici sam vidio i brazilsku pjevačicu Fafá de Belém kako odaje počast svojoj prijateljici. Belém je iz Parája, na sjeveru Brazila, odakle potječe moja baka.

Laís je rođena u istoj regiji. Točnije, rođena je u općini Macapá u saveznoj državi Amapá. No dok je bila sasvim mala, preselila se u Natal, glavni grad Rio Grande do Nortea, gdje je i odrasla. Tijekom djetinjstva sudjelovala je na šahovskim prvenstvima i bila je dobra, što uvijek voli naglasiti. Osvajala je državna, općinska, pa čak i regionalna prvenstva. Nikada nije osvojila nacionalno prvenstvo, ali je ušla među deset najboljih.

To iskustvo putovanja na prvenstva još u ranoj dobi oblikovalo je slobodni duh koji ima danas. Zato joj nije bilo preteško donijeti odluku da se zbog posla preseli u Punta Canu gdje je vodila kuhinju, iako u početku nije govorila španjolski. Biti imigrantica za nju, dakle, nije ništa novo, ali dobro zna da svako preseljenje donosi nove izazove. Lakoća s kojom se kreće odvela ju je do još jedne destinacije, ovoga puta u Albufeiru na jugu Portugala. Osim što traži posao koji će je poštovati kao ljudsko biće, blizina mora za nju je nužnost, kao i za mnoge koji su odrasli na brazilskoj obali.

Kad smo izašli iz kazališta i otišli na večeru, primijetio sam, dok je skidala kaput, ogromnu opeklinu na njezinoj lijevoj podlaktici. To su uobičajeni tragovi koji ostaju na tijelima kuhinjskih radnika i radnica. Dok mi je pričala o nesreći, činilo se kao da to doživljava sasvim normalno, kao dio posla koji se neizbježno ponavlja. Ipak, vidim snažnu simboliku u tragovima koje ovakav rad ostavlja na tijelima velike većine imigranata.

U isto vrijeme, prisjećam se pozornice u kazalištu Maria Matos i izvedbe u kojoj se Virginia Woolf suočavala s dilemom hoće li postati velika književnica. Na rubu osjećajnosti i ludila, promatrao sam stvaralački proces žene koja se početkom 20. stoljeća suočavala s golemim, gotovo homerovskim teškoćama kako bi dokazala svoju izvrsnost u književnom okruženju kojim su vladali muškarci. Bol je imala ključnu ulogu u njezinu radu. Ali pitam se treba li doista boljeti.

Od tog dana, mnoge misli mi se vrte po glavi, a jedna rečenica iz dugog monologa i dalje odjekuje u meni: sloboda je imati vremena za život. I tako shvaćam da ni ja, ni Laís, ni Sidnei nismo uistinu slobodni.

Davi Afonso

Poput nas, ni Davi nije posve slobodan. Većinu svog šestodnevnog radnog tjedna dijelim s njim u istom restoranu. Ja sam konobar, a on pomoćni kuhar. Povremeno uđem u kuhinju da mu pomognem oko čega god treba, i tada otkrijem još jednu dimenziju ugostiteljstva: nije važno ima li gostiju ili nema, u kuhinji uvijek ima posla.

Ako ne rade na trenutačnim narudžbama, pripremaju se za idući dan. Bilo da prave pudim, moj omiljeni desert koji za mene ima okus djetinjstva, ili pripremaju cozido à portuguesa, portugalski gulaš koji će poslužiti sutradan za ručak, kuhinja je uvijek okrenuta budućnosti.

Jednog smo petka Davi i ja odlučili prekinuti uobičajenu rutinu i otišli u boemski Bairro Alto. Dok smo hodali od ulice Rua de Santa Marta do našeg odredišta, uz Aveniju slobode (Avenida da Liberdade) razgovarali smo o životu. Upravo sam na tom putu shvatio da je, kad je odlučio otići iz Curitibe na jugu Brazila, želio istražiti svijet. Tamo odakle je došao imao je siguran posao administrativnog asistenta u velikoj tvrtki, živio je u vlastitoj kući i život je izvana izgledao ispunjeno. Ipak, nešto je nedostajalo.

I tako je odlučio doći u Portugal. Obitelj je sumnjala u njega, ali on je ipak stigao ovamo. U zanosu uzbuđenja, nekoliko mjeseci prije polaska, kupio je kartu baš za dan majčina rođendana. Ujutro, 20. svibnja 2024., otišao je k njoj na kavu i da se oprosti. Ona nije htjela jesti, pozdravili su se i on je otišao na aerodrom bez žaljenja, bio je istinski sretan. U tom trenutku ni majka ni sin nisu shvatili što taj rastanak zapravo znači. Jednog dana nazvala ga je i rekla da je napokon postalo stvarno, shvatila je da je otišao.

U Baru da Vera, mjestu koje okuplja Brazilce u lisabonskom noćnom životu, otkrili smo da se ono jedno pivo za koje smo se dogovorili pretvorilo u dvije boce vina i nekoliko žestica neobičnih imena. Davi ima neobjašnjivu energiju za nekoga tko ima skoro 30 godina. Bez obzira na to koliko naporno radio i koliko dan bio iscrpljujuć, uvijek se želi zabaviti.

DJ je puštao brazilsku glazbu i nije prošlo dugo prije nego što smo odustali od plana da se vratimo rano kući. Zabavljali smo se, upoznavali ljude i nakratko živjeli neki drugi život. Uvijek je poseban osjećaj sresti ljude s kojima nešto dijelim, to je svojevrsna mentalna vježba da se prisjetim tko sam i odakle dolazim. Te noći biti imigrant činilo se kao tek usputni detalj.

Sedamdeset godina je prošlo otkako je Severinovo putovanje stiglo na police brazilskih knjižara. Osim što predstavlja društveni portret zemlje, taj je lik i arhetip modernog pojedinca kojeg je, suočenog s napretkom svoga vremena, progutala ideja modernizacije. Siromaštvo i glad i dalje su stvarnost u Brazilu, to je nemoguće poreći.

Kao i na mnogim drugim mjestima, stotine imigranata riskiraju život na moru. Svjedoci su teških smrti u bespućima oceana. Prema izvješću koje je objavila organizacija Caminando Fronteras, više od 10.000 migranata poginulo je pokušavajući doći do Španjolske u 2024. godini. Bilo bi neodgovorno pokušavati uspoređivati dramu tih putovanja s našima. No isto tako ne možemo zanemariti da su nova vremena donijela druge dileme i tjeskobe u brazilsku stvarnost.

“Ne želimo samo hranu. Želimo hranu, zabavu i umjetnost. Ne želimo samo hranu, želimo ići bilo gdje.” U tim je stihovima napisanima krajem osamdesetih Arnaldo Antunes iz brazilskog benda Titãs nagovijestio nove zahtjeve. Godine 2025., u vremenu kasne moderne, oslanjam se na argumente Stuarta Halla o identitetu kako bih objasnio proces fragmentacije, nestabilnosti i neprestanog ponovnog osmišljavanja kojem smo izloženi.

Globalizacija, migracije i urušavanje čvrstih uporišta razaraju ideju neprekinutog i koherentnog “ja”, baš kao kod Severina. U Lisabonu živimo stvarnost koja se nameće našem brazilskom iskustvu. Moj identitet, koji je nekad bio čvrsto usidren u Brazilu, sada se iznova gradi na sjecištu jezika, običaja i birokracije koje me smještaju u neku međuzonu – ni ovdje ni ondje.

Prijevod: Marina Kelava | Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together, a izvorno objavljen na portalu Gerador. Projekt sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Izlaganje se bavi rasijaliziranim prikazima migranata u hrvatskim medijima te se temelji na empirijskim rezultatima istraživanja provedenog u okviru projekta INCLuDE. U fokusu su nacionalni, regionalni i lokalni mediji, a analiza prikazuje kako se migrantski identiteti oblikuju kroz distinkciju između “prijetnji” i “poželjnih” izbjeglica.

U najavi događaja stoji kako će predavanje posebno razmatrati diskurzivne strategije koje migrante smještaju u liminalne pozicije – između straha i integracije. Takvo prikazivanje proizlazi iz političkih ciljeva kontrole migracija, ali i iz potrebe usklađivanja sa zahtjevima europskih programa preseljenja.

Ovakva medijska konstrukcija koristi stereotipe “stranca”, čime se produbljuju ideje kulturne i biološke nepodudarnosti. Takav pristup pridonosi razvoju oblika suvremenog, “nevidljivog” rasizma koji proizlazi iz kulturne, a ne biološke isključenosti, napominju organizatori_ce događaja.

Sudjelovanje na predavanju potrebno je najaviti putem e-maila na adresu: kultura@irmo.hr. Predavanje će biti održano na hrvatskom jeziku.

Organizator događaja je zaklada Friedrich Ebert, koja djeluje u duhu promicanja solidarnosti i društvene pravde. Događaj je osmišljen kao prostor za razmjenu znanja, iskustava i ideja koje mogu pomoći da se ne govori samo o radnicima – nego o ljudima koji u Hrvatsku dolaze s nadom, ambicijama i svojim pričama.

Kako napominju organizatori_ce događaja, uspješna integracija stranih radnika_ca ključna je za društvenu koheziju i stabilnost tržišta rada. Budućnost Hrvatske uvelike ovisi o tome kako će se razvijati integracija stranih radnika. Jednako je važno razmotriti i kakvu budućnost ti ljudi mogu graditi unutar hrvatskog društva – hoće li ostati privremeni gosti ili postati punopravni članovi zajednice?

Konferencija okuplja sudionike koji se bave temama stranih radnika, bilo kroz institucije, civilni sektor, akademsku zajednicu ili izravni rad s migrantima. Cilj je umrežavanje i zajedničko promišljanje o načinima integracije koji vode prema pravednijem društvu.

Konferencija će koristiti open space metodu, koja sudionicima omogućava aktivno sudjelovanje i sukreiranje sadržaja. Radni jezici bit će hrvatski i engleski, uz osigurani prijevod.

Prijavu za sudjelovanje potrebno je poslati na e-mail: bruno.korica@fes.de.

Više informacija o konferenciji pronađite ovdje.

Kako stoji u pozivu, cilj radionice je omogućiti ljudima koji privremeno ili trajno žive u Zagrebu da izraze vlastita iskustva u vezi s migracijama, a dugoročno razviti mrežu koja povezuje migrante, lokalnu zajednicu i članove_ice Kinokluba.

Osmišljena kroz zajednički rad i suradnju, radionica uključuje projekcije, analize filmova i praktični segment snimanja i montiranja vlastitog kratkog rada. Format radionice je fleksibilan, odnosno osobe mogu sudjelovati samo na jednom modulu, a ako imaju mogućnost pohađati sva četiri, kroz njih mogu razvijati svoj filmski projekt. Opremu za snimanje i montažu omogućava Kinoklub.

Teme i termini radionice izgledaju ovako:

• srijeda 2. travanj i subota 5. travanj  / Video dnevnik
• srijeda 23. travanj  i  subota 25. travanj / Običaji
• srijeda 7. svibanj i subota 10. svibanj / Povezanost
• srijeda 14. svibanj i subota 17. svibanj /  Pronađene i arhivske snimke

Radionica je besplatna, otvorenog tipa, a za sudjelovanje nije potrebna prijava, već samo najava dolaska slanjem imena i prezimena na e-mail adresu radionice@kkz.hr.

Više detalja o pozivu pronađite ovdje, a tekst natječaja na engleskom ovdje.

Prva faza započinje javnom tribinom Gdje vas žuljaju? koja će se održati od 18 sati u prostoru DKC-u Šesnaestica. Tribini je cilj otvoriti dijalog o stavovima, predrasudama i interesu zajednice za integraciju migranata. Sudjelovat će Jelena Hadži-Manev, ravnateljica Tragača i suautorica programa, Lucija Mulalić iz CMS-a, Filip Stipić iz Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Margareta Gregurović iz Instituta za istraživanje migracija te Marko Kotar, glumac i voditelj dramskih družionica.

Projekt se temelji na korištenju umjetničkih tehnika, ponajprije tehnika dramske umjetnosti, za poticanje izražavanja migranata i olakšavanje njihove integracije, a zaključci s tribine poslužit će za oblikovanje dramskih družionica koje će se održavati od 9. veljače do 18. svibnja ove godine.

Prvi je dokument Vodič za inkluziju i emancipaciju kroz umjetnost i kulturu: poštivanje kulturnih prava migranata. Nastao je u sklopu Erasmus+ projekta MigrArts: integracija migranata kroz umjetnost i kulturu. Cilj je projekta, kako stoji u uvodu Vodiča, “poboljšanje integracije, uključivanja i emancipacije migranata boljim uvažavanjem njihovih kulturnih prava na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini”. Projektom se želi podržati organizacije i ustanove u kulturi i institucije odgovorne za inkluziju, a koordinira ga La Ligue de l’enseignement (Francuska) u suradnji s Arci (Italija), CMS-om (Hrvatska) i Institutom za razvoj zajednice (Sjeverna Makedonija). Navedeni partneri provodili su različite umjetničke i kulturne projekte u vlastitim zemljama, s migrantima i za njih, a rezultat je Vodič koji nudi korisne aktivnosti organizatorima_cama i voditeljima_cama projekata, inspirativne primjere i praktične alate koji mogu olakšati rad u ovom području. 

Lucija Mulalić, članica iz CMS-ovog programa Izgradnja uključivog društva smatra da Hrvatska prolazi kroz brze demografske promjene i vidljivu heterogenizaciju društva u etničkom, nacionalnom, jezičnom, religijskom i drugom smislu. Govoreći o razlozima nastanka ovog Vodiča, ističe sljedeće: “Nažalost, zbog strukturnog i kulturnog rasizma kojim je prožet europski kontinent, vidimo sve više tenzija i u hrvatskom društvu, sve više teza o navodnim fundamentalnim nekompatibilnostima i nepremostivim kulturnim različitostima i nemogućnosti koegzistencije, a vidimo i porast vidljivog rasno motiviranog nasilja na ulicama, kojem je u pozadini ono manje vidljivo administrativno i strukturno nasilje i nejednakost.”

I u takvom se ozračju, doduše, i dalje stvaraju sadržaji koji, manje ili više uspješno, otvaraju prostore kontakta, razmjene, dijaloga i pokušaja razumijevanja i učenja o Drugome, nastavlja Mulalić. Ističe kako je iz tog razloga svima zainteresiranima važno ponuditi osnovne smjernice i ideje koje mogu poslužiti kao orijentir u procesnom radu. To obuhvaća razumijevanje dinamike samog procesa stvaranja, načina na koje se migrantske zajednice aktivno uključuju u taj proces, te ključne aspekte na koje treba obratiti pažnju tijekom provedbe takvih aktivnosti. Vodič je zato, kaže Mulalić, “utemeljen na nekim od uspješnih primjera stvaranja kulturno-senzibilizacijskih sadržaja u Hrvatskoj, tematizacije kulturnih prava i kao takav može poslužiti kao dobra početna točka u pripremanju i izvođenju takvih aktivnosti.”

Vodič donosi pregled europskih politika za integraciju migranata koji objašnjava i povijesni kontekst te problematike, kao i opću definiciju kulturnih prava i povezanih pojmova. Tu je i poglavlje posvećeno primjerima dobre prakse uključivanja kroz aktivnosti u kulturi u kojem se opisuju različite aktivnosti već provedene u zemljama partnera, a nakon toga i konkretne smjernice za razvoj projekata u kojima se poštuju kulturna prava migranata te metodološki okvir za njihovo praćenje. Na kraju Vodiča nalazi se i svojevrsni popis relevantne literature koja se bavi ovom tematikom. 

Vodiču je komplementaran drugi objavljeni dokument, Materijali i pripreme za edukacije, koji sadrži pet razrađenih jednodnevnih i dvodnevnih edukacijskih programa. Njihove teme uključuju dobrodošlicu i poštivanje kulturnih prava osoba s migrantskim iskustvom, ulogu kulture i umjetnosti u nastavi jezika, razumijevanje interkulturalnosti u višekulturnim grupama, neformalno učenje kao vektor osnaživanja te planiranje inkluzivnih i emancipatornih kulturno-umjetničkih projekata.

Mulalić je naglasila da ovakvi dokumenti imaju svoja ograničenja u smislu sadržaja i razumijevanja koncepata integracije i kulturnih prava, ali se uvijek može nadopuniti “dodatnim sadržajima koji donose šira razumijevanja i kritičke pristupe konceptu integracije, kulturnih prava i prava općenito”. Spomenula je i važnost dekolonijalnih procesa zajedničkog stvaranja koji “veći naglasak stavljaju na proces, izgradnju zajednice, izgradnju povjerenja i dijeljenje, a manji na nekakav finalni produkt, output, uspješno ispunjen indikator i slično”. 

Vodič za inkluziju i emancipaciju kroz umjetnost i kulturu može se preuzeti ovdje, a Materijali i pripreme za edukacije dostupni su ovdje. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.