Prva zagrebačka izvedba izvedbenog predavanja iz ovog ciklusa održala se u organizaciji Kurziva (nakladnika Kulturpunkta) na sceni Akademije dramske umjetnosti, a među publikom se zatekla i mlada ilustratorica Petra Divković koja je svoje dojmove pretočila u ilustriranu reportažu.

“Bilo mi je važno da u ilustracije unesem dio atmosfere koju smo, kao publika, doživjeli na izvedbi. Cijela ta večer neposredno me podsjeća na crvenu boju, zato je bilo i više nego smisleno koristiti ju na ilustracijama – nosila sam crvene čarape, majicu na crvene pruge, na podu je stajala crvena harmonika, a iz mraka se pojavila Tea Vidmar, jedna od izvođačica, u crvenoj haljini”, pojasnila je Petra okidače svog radnog procesa.

“Mrak, kao važan element izvedbe, također sam uključila u ilustracije jer je on bio ključan u stvaranju okruženja koje otvara prostor za izražavanje. ‘Temnica’ (tamna komora) u koju nas glumica Lina Akif na početku izvedbe uvodi, pridonijela je stvaranju intimne atmosfere, a tijekom cijele izvedbe, unatoč težini priča i iskustava koje smo čuli, bio je prisutan osjećaj sigurnosti i povezanosti. Gotovo kao da je tama omogućila slobodu izražavanja, otvaranja, preispitivanja i suočavanja s problematikom.

Odabrala sam motive koji su na mene ostavili poseban dojam; nisam htjela ulaziti u temu kroz tekstualne opise i natuknice, tako da istraživanje o samoj temi ostavljam čitatelju”, napisala nam je umjetnica. Ilustracije pogledajte u nastavku.

Reportaža je dio naše serije ilustriranih refleksija na programe nezavisne kulturne scene.

Kao dio programa Exposium u organizaciji udruge Kurziv (Kulturpunktovog nakladnika), 9. studenog u prostoru F22 (izvedbena scena Akademije dramske umjetnosti) u 20 sati održat će se gostovanje izvedbe Spolni odgoj II: Sposobnost.

Spolni odgoj II slovenske redateljice Tjaše Črnigoj, u koprodukciji Maske iz Ljubljane, Slovenskog mladinskog gledališča i udruge Mesto žensk, ciklus je od pet izvedbenih predavanja (Dijagnoza, Consentire, Sposobnost, Igra i Borba) koja skreću pozornost na pravo na seksualni užitak kao temeljno seksualno pravo u kontekstu ljudskih prava, iz različitih perspektiva i kroz različite izvedbene prakse. Izvedbena predavanja se temelje na razgovorima sa ženama koje su podijelile svoje osobne priče, iskustva i poteškoće, te na razgovorima sa stručnjacima iz različitih područja.

Sposobnost se temelji na pričama četiriju žena o njihovu seksualnom sazrijevanju, njihovu odnosu prema tijelu, njihovoj seksualnosti i odnosima. Ono što im je zajedničko je da sve četiri žive s invaliditetom te su stoga, kako Elena Pečarič navodi u svojem eseju Tako lijepa, a invalid, suočene s dvostrukom diskriminacijom, kao osobe s invaliditetom i kao žene. U Sloveniji je seksualnost osoba s invaliditetom zanemarena na sustavnoj razini, a seksualni odgoj je u tom području posebno manjkav, dok socijalni radnici imaju diskrecijsko pravo odlučiti hoće li ženama s invaliditetom pomoći u seksualnoj praksi, jer im to nije u opisu posla.

“U takvoj atmosferi koja sputava, žena s invaliditetom se doslovno mora boriti s vjetrenjačama kako bi izrazila svoju seksualnost, ženstvenost, dobrobit ili zadovoljstvo svojim izgledom, sobom i svojim tijelom. […] Zašto je tako teško shvatiti i prihvatiti da žena s invaliditetom može biti zadovoljna sobom ili svojim tijelom takvih kakvo jest, da se osjeća dobro, da se osjeća lijepom, privlačnom ili seksi.” (Elena Pečarič: Tako lijepa, a invalid)

U izlaganju se navode i izjave intervjuiranih stručnjaka (Elene Pečarič, Jerneja Hazimalija i Stevena De Weirdta) te ulomci iz eseja Elene Pečarič Tako lijepa, a invalid, objavljenog u časopisu Socijalni rad (slo. Socialno delo), god. 44, broj 1/2.

Projekt je dio ciklusa izvedbenih predavanja u kojima kao autorice i izvođačice sudjeluju i Nika Rozman, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, te stručne suradnice Alja Lobnik, dr. Gabrijela Simetinger i dr. Maja Vehar.

Nakon izvedbe slijedi razgovor s umjetnicama Spolnog odgoja II: Sposobnost u vodstvu Une Bauer.

Ulaz je besplatan. Broj mjesta je ograničen i obavezna je prijava putem formulara.

Izvedbeno predavanje se realizira u suradnji Kurziva s udrugom Maska i Akademijom dramske umjetnosti.

***

Režija: Tjaša Črnigoj
Izvođačica: Lina Akif
Izvođačica zvuka i autorica glazbe: Tea Vidmar

Vizualno oblikovanje i kostimografija: Tijana Todorović
Scenografija: Barbara Kapelj
Nurin glas: Katarina Stegnar
Oblikovanje i montaža zvuka: Jure Vlahovič
Oblikovanje svjetla: Tjaša Črnigoj, Igor Remeta, Manca Vukelič, Barbara Kapelj
Prijevod: Tina Malič, Andrea Rožić, Kristina Matić
Fotografija: Nada Žgank
Produkcija: Tina Dobnik
Postprodukcija: Nastja Kotnik Minik
Tehnički tim: Igor Remeta, Klemen Švikart, Jasmin Dasović

Iskustva su podijelile Martina Piskač (i Uroš Sede), Nura, Suzana, Tjaša i Linda.

***

Sex Education II: Ability

As part of the Exposium program organized by Kurziv (the publisher of Kulturpunkt), a performance of Sex Education II: Ability will take place on November 9 at 20h in F22 (Academy of Dramatic Art).

Sex Education II by Slovenian director Tjaša Črnigoj, co-produced by the Maska Ljubljana, Mladinsko Theatre and City of Women, is a series of five lecture-performances (Diagnosis, Consentire, Ability, Play, Fight), that shed light on the right to sexual pleasure as the fundamental sexual right in the context of human rights from different perspectives and through diverse performance practices. They are based on conversations with women who shared their personal stories, experiences and difficulties, and on interviews with experts in different fields.

Ability is based on stories of four women about their sexual coming-of-age, their relationship to their bodies, their sexuality and their relationships. What the four women have in common is that they live with a disability and are thus, as Elena Pečarič says in her essay So beautiful, yet disabled, faced with double discrimination, as persons with a disability and as women. In Slovenia, the sexuality of people with disabilities is overlooked at a systemic level and sex education is particularly lacking in this area, while social care workers have discretion as to whether they help women with disabilities with sexual practice, as this is not in their job description.

“In such a stifling atmosphere, a woman with disability literally has to fight windmills to express her sexuality, femininity, well-being or satisfaction with her appearance, herself and her body. […] Why is it so difficult to understand and accept that a woman with disability can be happy with herself or her body as it is, to feel good, to feel beautiful, attractive or sexy.” (Elena Pečarič: So beautiful, yet disabled)

Included are statements by expert-interviewees (Elena Pečarič, Jernej Hazimali and Steven De Weirdt) and excerpts from Elena Pečarič’s essay So Beautiful, Yet Disabled, published in the journal Social Work, Volume 44, Issue 1/2.

The project is part of a series of lecture-performances in which also Nika Rozman, Sendi Bakotić and Vanda Velagić participate as authors and performers, and Alja Lobnik, PhD Gabrijela Simetinger and PhD Maja Vehar as expert collaborators.

After the performance, there will be a discussion with the artists of Sex Education II: Ability, led by Una Bauer.

Admission is free. Seating is limited, and registration is required via form.

This lecture-performance is organized in collaboration between Kurziv, Maska, and the Academy of Dramatic Art.

The program will be held in Slovenian, with Croatian and English subtitles.

Directed by: Tjaša Črnigoj
Performer: Lina Akif
Sound Performer: Tea Vidmar

Music: Tea Vidmar
Visuals and Costume design: Tijana Todorović
Set design: Barbara Kapelj
Nuri’s voice: Katarina Stegnar
Editing audio tapes and Sound design: Jure Vlahovič
Lighting design: Tjaša Črnigoj, Igor Remeta, Manca Vukelič, Barbara Kapelj
Translation: Tina Malič
Fotography: Nada Žgank
Production: Tina Dobnik
Postproduction: Nastja Kotnik Minik
Technical team: Igor Remeta, Klemen Švikart 
Production: The New Post Office (Maska Ljubljana and Mladinsko Theatre)
Co-production: City of Women

Martina Piskač (together with Uroš Sede), Nura, Suzana, Tjaša and Linda shared their experiences.

Spolni odgoj II: Sposobnost dio je projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji provode Kurziv, Maska i Krytyka Polityczna uz potporu programa Kreativna Europa Europske unije. Akademija dramske umjetnosti pridruženi je partner projekta.

Exposium je interdisciplinarni program u organizaciji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta) i predstavlja završno javno događanje međunarodnog projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem. Kroz ovaj projekt pokrenut je niz kreativnih procesa posvećenih promišljanju, testiranju i produkciji “reparativnih” pristupa, odnosno pristupa koji kroz otvorenost za iznenađujuće i neočekivane ishode – potaknuti radošću i užitkom prije nego strahom ili strepnjom – traže načine za suočavanje s različitim sustavnim problemima koji opterećuju odnose u kulturi i društvu te odnose prema okolišu i budućnosti.

U trodnevnom programu Exposiuma, koji se održava u prostorima Pogona Jedinstvo i Akademije dramske umjetnosti (F22) te uz jezera Savica, u susretu s publikom, neposrednim okolišem, neljudskim i više-no-ljudskim bićima, pojavama i anomalijama pokušat ćemo domisliti kako iz sada-i-ovdje, obilježenog višestrukim i uzastopnim krizama koje nam ne pružaju puno razloga za optimizam, misliti bolje tada-i-tamo. 

Umjetnički dio Exposiuma uključuje ciklus Rizomatske geste, koji predstavlja radove Maje Bojanić, Hrvoslave Brkušić, Nadije Markiewicz i Fette Sans, četiriju umjetnica koje su uz kustosicu Leu Vene u produkciji Kurziva razvijale svoje odgovore na materijale i fokuse projekta u formi izvedbi, instalacija i performativne ekspedicije, te gostovanje izvedbenog predavanja Spolni odgoj II: Sposobnost redateljice Tjaše Črnigoj i ljubljanske udruge Maska. Kolektiv Zakole, koji je kroz rad na močvarnom području Varšave razvio niz metoda opservacije i povezivanja s okolišem, svoju će metodologiju pretočiti u eksperimentalnu šetnju jezerima na Savici. 

Razgovorni program otvara se uz okrugli stol posvećen metodama i strategijama suočavanja s i djelovanja usprkos problemima u kulturnom ekosustavu, nastavlja se uz dijeljenje umjetničkih metoda i praksi umjetnica Rizomatskih gesti te predstavljanje kolektivnih praksi usklađivanja s okolišem i regenerativnog aktivizma Zakole i njihovih suradnika, a završava uz razgovor s umjetnicama Spolnog odgoja II.

Program se odvija na engleskom jeziku, uz iznimku segmenta Spolni odgoj II: Sposobnost koji se održava na slovenskom jeziku uz engleske i hrvatske titlove.

RASPORED:

Četvrtak, 7.11. | Otvorenje Exposiuma | Pogon Jedinstvo (velika dvorana)

18.30h | Here-and-now of our cultural ecosystem – how do we cope, why do we persist and where do we strive? (okrugli stol)

• sudjeluju: Pia Brezavšček, Karla Crnčević, Nina Gojić, Adrijana Gvozdenović, Hana Sirovica

20.30h | Rhizomatic Gestures I

Nadia Markiewicz: Ballad of the Withering Rose (performans i instalacija)

Hrvoslava Brkušić: Veda Zagorac (radni naslov) (instalacija)

Fette Sans: I passed the stage of disappointment long ago (instalacija)

Petak, 8.11. | Pogon Jedinstvo

18h | Mala dvorana | Rhizomatic Gestures: Practices and Methods (razgovor) 

• sudjeluju: Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, Fette Sans, Lea Vene

19h | Mala dvorana | Swamp Gatherings (razgovor) 

• sudjeluju: članice i suradnice_i Zakole kolektiva

20.00h | Velika dvorana | Rhizomatic Gestures II  

Fette Sans: I passed the stage of disappointment long ago (izvedba)

Subota, 9.11.

11h | Jezera Savica | Overflow (eksperimentalna šetnja)*

vodstvo: Zakole kolektiv

*broj polaznika je ograničen, obavezna prethodna prijava putem formulara.

14h  | Pogon Jedinstvo | Rhizomatic Gestures III

Maja Bojanić: HIC SVNT DRACONES, no actually mld (vođena audio ekspedicija zgradom Pogona i razgovor s umjetnicom)

20h | F22 | Zatvaranje Exposiuma | Spolni odgoj II: Sposobnost (izvedbeno predavanje)* 

– nakon izvedbe održava se razgovor u vodstvu Une Bauer

*ulaz je besplatan, uz obaveznu prijavu putem formulara.

~~~

Kurziv zahvaljuje Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade i Akademiji dramske umjetnosti na suradnji u realizaciji programa.

Vizual potpisuje Maja Maar.

~~~

ENGLISH:

Exposium is an interdisciplinary program organized by Kurziv (publisher of Kulturpunkt) and serves as the final public event of the international project Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem. This project has launched a series of creative processes focused on exploring, testing, and producing “reparative” approaches. These approaches, open to surprising and unexpected outcomes—motivated by joy and pleasure rather than fear or anxiety—seek ways to address various systemic issues that burden relationships within culture and society, as well as our relations to the environment and the future.

The three-day Exposium program takes place at Pogon Jedinstvo, the Academy of Dramatic Arts (F22) and by the Savica Lakes. Through interactions with the audience, the immediate environment, non-human and more-than-human beings, phenomena, and anomalies, we will explore how to envision a better “then-and-there” from our “here-and-now,” a time marked by multiple, successive crises that offer little reason for optimism.

The artistic part of Exposium includes the Rhizomatic Gestures cycle, which features works by Maja Bojanić, Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, and Fette Sans. These four artists, along with curator Lea Vene, developed their responses to the project’s themes and materials in collaboration with Kurziv in the form of performances, installations, and a performative expedition. It also includes lecture-performance Sex Education II: Ability by director Tjaša Črnigoj, brought by association Maska from Ljubljana. The Zakole collective, which has developed various methods of observing and connecting with the environment through their work in Warsaw’s wetlands, will bring their methodology to Zagreb in an experimental walk around the Savica Lakes.

The discursive program opens with a round table focused on methods and strategies for addressing and acting despite challenges in the cultural ecosystem. It continues with the sharing of artistic methods and practices from the artists of Rhizomatic Gestures, presentations of collective practices of regenerative activism by the Zakole collective and their collaborators, and concludes with a conversation with the artists of Sex Education II.

The program will be held in English, except for the segment Sex Education II: Ability, which will be in Slovenian with English and Croatian subtitles.

SCHEDULE:

Thursday, November 7 | Exposium Opening | Pogon Jedinstvo (Big Hall)

18:30 | Here-and-now of our cultural ecosystem – how do we cope, why do we persist and where do we strive? (round table)

• participants: Pia Brezavšček, Karla Crnčević, Nina Gojić, Adrijana Gvozdenović, Hana Sirovica

20:30 | Rhizomatic Gestures I

Nadia Markiewicz: Ballad of the Withering Rose (performance and installation)
Hrvoslava Brkušić: Veda Zagorac (working title) (installation)
Fette Sans: I Passed the Stage of Disappointment Long Ago (installation)

Friday, November 8 | Pogon Jedinstvo

18:00 | Small Hall | Rhizomatic Gestures: Practices and Methods (artist talk)

• participants: Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, Fette Sans, Lea Vene

19:00 | Small Hall | Swamp Gatherings (conversation)

• participants: members and collaborators of the Zakole Collective

20:00 | Main Hall | Rhizomatic Gestures II

Fette Sans: I Passed the Stage of Disappointment Long Ago (performance)

Saturday, November 9

11:00 | Savica Lakes | Overflow (experimental walk)*

• led by: Zakole Collective
  *registration required via form.

14:00 | Pogon Jedinstvo | Rhizomatic Gestures III

Maja Bojanić: HIC SVNT DRACONES, no actually mld
(guided audio expedition through Pogon building and conversation with the artist)

20:00 | F22 | Exposium Closing | Sex Education II: Ability (lecture-performance)*

• the performance will be followed by artist talk led by Una Bauer
  * entry is free of charge; registration is required via form.

~~~

Kurziv extends its gratitude to Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and the Academy of Dramatic Art for their support.

Design: Maja Maar

***

Program Exposium je dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji Kurziv provodi u partnerstvu s organizacijama Maska i Krytyka Polityczna uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije. Program se realizira uz podršku Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija RH te Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i Akademija dramske umjetnosti pridruženi su partneri projekta.

Exposium is part of the project Testing Ground: Reparative Practices for a New Cultural Ecosystem project, which Kurziv is implementing in partnership with Maska and Krytyka Polityczna, with support from the Creative Europe program of the European Union. The program is being carried out with the support of the City of Zagreb, Kultura Nova Foundation, Ministry of Culture and Media of the Republic of Croatia, and the Office for Non-Governmental Organizations of the Government of the Republic of Croatia. Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and the Academy of Dramatic Art are associate partners of the project.

Žena koju je Lange fotografirala zove se Florence Owens Thompson, potječe iz starosjedilačkog plemena Cherokee (zbog čega je bila u još ranjivijoj poziciji u odnosu na migrantice – njezin sin je godinama kasnije rekao da ju je bilo strah tražiti pomoć od države jer se bojala da će joj zbog toga oduzeti djecu) i četrdesetak godina nakon objave dala je intervju u kojem je izjavila da bi radije da ju Lange nije uslikala i da uz svu pozornost koju je fotografija dobila, ona od nje ne može zaraditi ništa. Thompsonovoj djeci fotografija prikazuje ženu koju ne vide u svojoj majci, i djetinjstva koja ne izjednačuju sa svojima iako su to zaista oni na fotografiji. Ne žele se gledati kroz leću koja je u njima vidjela savršene žrtve, žele da njihova sjećanja ostanu onakva kakva jesu: imali su za jesti, iako majka ponekad nije, kad su roditelji imali više novca, išli su u kino, bilo je i sladoleda. Bilo je to možda drugačije i deprivilegirano djetinjstvo, ali bilo je njihovo. S druge strane, iako je cementirala Lange u američki umjetnički kanon, ne može se reći da je fotografija napravljena bez stanovite brige; pomoć, kakva takva, stigla je nekim drugima (iako je teško procjeniti koliko je 9100 kg hrane ublažilo glad u kampu, osobito ako se radilo o jednokratnoj pošiljci), a nakon što je Thompson oboljela od raka, od kojeg je i umrla u dobi od 80 godina, omogućila je njenoj obitelji da skupe novac za terapiju. 

U knjizi Život umjetnosti: Poprečne linije brige – prvo objavljenoj na engleskom jeziku 2021. godine u izdanju slovenske udruge Maska, a potom 2023. na hrvatskom u izdanju Kulturtregera, Multimedijalnog instituta i Maske – filozofkinja i dramaturginja Bojana Kunst bavi se upravo kontradikcijama koje su ukalupljene unutar diskursa o brizi (skrbi). Riječ je o konceptu koji je, prema autorici, posljednjih desetak godina preuzeo fokus, kako van tako i unutar institucionalnih okvira proizvodnje u umjetnosti. Umjetnost brine za patnje drugih, (su)osjeća s prekarnim životima i istovremeno si daje zadatak zamisliti nove svjetove  – u tom smislu, feminizam, majčinstvo, queer, ekološke, više-nego-ljudske i migrantske teme zauzimaju široko polje interesa u suvremenoj umjetnosti. Ali dok se tim temama bavi retorički, umjetnost često (nesvjesno) ponavlja isto nasilje protiv kojeg se bori, te poput Lange, umanjuje težinu svoje involviranosti u procese izvlaštenja performativnom gestom koja neopipljivu naknadu preusmjerava u budućnost – pomoć ili promjena će doći. Bez potrebe ili želje da se prema praksama brige u umjetnosti postavi cinično, Kunst kopa duboki tunel kroz dekolonijalnu i feminističku teoriju da bi otvorila, između ostalog, i pitanja o koegzistiranju i relacionalnosti koja prožimaju svijet jer se tiču gotovo svih života, ljudskih i više-nego-ljudskih, te presjecaju ratne, ekološke i društvene krize u kojima se nalazimo. Ni u jednom trenutku ne dolazi do konačnosti ili odgovora koji bi nekako razriješio nelagodu asimetričnosti unutar naših odnosa – koja postoji i kada brinemo. Kunst radije umjetnost i njenu isprepletenost sa životom dovodi do “političkog, etičkog i legalnog ruba” – da bi onda nastavila hodati tim rubom, a čitateljica zajedno s njom. “Uzmemo li brigu zaozbiljno”, piše u svom uvodu, “u njezinoj materijalnosti i tjelesnim implikacijama, u njezinoj temeljnoj međuovisnosti, tada umjetnost više ne može živjeti jednako kao i do sad i treba zahtijevati drugačiji život umjetnosti”. 

Da bismo razumjeli način na koji demistificira brigu unutar suvremenog umjetničkog diskursa, potrebno je najprije razumjeti kako Kunst promišlja isprepletenost umjetnosti i života. Za nju, umjetnost nije utkana u život zato što se tematski bavi problemima svijeta i što želi angažirano intervenirati u njega, nego zato što se sudara s heterogenošću života; ona ne razrješava niti ispravlja, nego djeluje sa, i obrnuto, mijenja se dodirnuta životom. To mikropolitičko otvaranje umjetnosti, njezina neautonomnost spram života, stavlja ju u poziciju u kojoj je istovremeno upletena u svijet i njegove nepravednosti ali ima mogućnost da heterogeno izmišlja svijet, da u njega intervenira. U tom smislu, Kunst smatra da je vrijeme da drugačije pristupimo i samim podjelama kojima navigiramo kroz polje umjetnosti – progresivno i konzervativno, staro i novo, lijevo i desno – i potražimo nova savezništva. U takvoj relacionalnosti sa svijetom umjetnica može (a vjerojatno i mora jer je sama dirnuta i promijenjena) postupati s brigom. 

Kunst pritom ne piše samo o umjetnicama nego u svoju analizu uključuje i institucionalne okvire unutar kojih se – radi vrijednosti kao što su sloboda, očuvanje i zaštita umjetnosti – uspostavljaju mreže pravnih, ekonomskih i radnih odnosa koji su povijesno situirani u modernizam što se poklapa i s poviješću kolonijalizma. Umjesto da se ti odnosi moći destabiliziraju, promjene ili uruše, institucije ih opetovano reproduciraju dok pritom retorički “brinu” za slobodu i autonomnost umjetnosti. Kroz reprezentaciju institucije nastavljaju svoju ekspanziju; čak i kad je cilj poboljšanje svijeta, radi se o produžetku kolonijalizma, onog koji misli svijet kroz hijerarhiju razlika. U tom kontekstu, briga može biti nasilna, ili još gore, okvir kojim se opravdava nasilje. 

Problematizirajući koncept političke umjetnosti koji prožima avangardu 20. stoljeća, Kunst se okreće eseju Arhivomanija latinskoameričke psihoanalitičarke i kritičarke Suely Rolnik. Rolnik razlikuje aktivizam od umjetnosti, prikazujući tako umjetnicu koja se antagonistički, buntovnički ili čak militantno suprotstavlja političkoj situaciji i traži promjenu poretka, kao onu koja zrcali makropolitičke strategije ideologije: preuzima ulogu žrtve (ili govori u ime žrtve), ali ostaje zaštićena unutar polja izuzetka. Umjetnica je autonomna, uzdignuta, slobodna. Umjesto povratka u neku vrstu formalizma, Rolnik, a zajedno s njom i Kunst, argumentiraju da je politika inherentna umjetnosti, jer umjetnost uvijek operira “unutar polja odnosa i proporcija”. Politika je već unutra, nije pridodana zbog posebne angažiranosti umjetnice, kustosice ili umjetničke institucije. Ali, za razliku od aktivizma na koji Rolnik gleda kao makropolitičku pobunu, umjetnost (shvaćena više kao poetičnost) djeluje unutar mikropolitike koja je zapravo prosvjed nesvjesnog. Ta pobuna je uvijek nedovršena, međuovisna i promjenjiva, a kroz nju se artikulira život kao kontinuirani proces stvaranja: “život se pokazuje tek kada dopustimo da nas ono što je izvanjsko pogodi”. Tek kada smo ranjive, kada smo povezane, kada smo otvorene, možemo mijenjati svijet. Ali neminovno je i sljedeće: ranjivost razotkriva naše vlastite privilegije. 

Ovdje ću izdvojiti tek jedan od brojnih radova kojima se Kunst bavi u svojoj knjizi. Umjetničku instalaciju Scaffold (“Giljotina”) američkog umjetnika Sama Durranta čini sedam povijesnih konstrukcija giljotina, a među njima je ona na kojoj je 38 pripadnika naroda Dakota izgubilo život 1862. godine kada je predsjednik Lincoln naredio najveću masovnu egzekuciju u američkoj povijesti. Prikazana prvo 2012. godine u sklopu documente u Kasselu, zatim u Škotskoj, instalacija je bila prihvaćena kao intervencija koja ukazuje na povijest smrtne kazne i otpor prema njoj. Poslije kada je postavljena u Walker Art Centru u Minneapolisu uzrokovala je snažnu javnu reakciju i prosvjede Dakota koji su tražili njeno uklanjanje jer je rad oživljavao njihovu traumu i zadirao u prava njihovih mrtvih. “Njihovo je sjećanje na tragediju izvlašteno, umjetnički čin ih je izvlastio i ono što im je pripadalo pretvorio u univerzalnu vrijednost”, dodaje Kunst. Zanimljivi dio tek slijedi. Durant je nakon javne isprike, svoja autorska prava prenio na službene predstavnike naroda Dakote, a oni su samostalno odlučili kako će ukloniti rad, odnosno giljotinu. Prvotno su je htjeli spaliti, ali onda su odlučili da će je ritualno očistiti, rastaviti i zakopati. Kunst piše da paradoks u kojem je umjetničko djelo vrjednije od ljudskih života nije posljedica neke uzvišene istine u kojoj je sjećanje vječno (pa se može očuvati u umjetničkom djelu), a čovjek konačan. Nedodirljivost umjetnosti je vrijednost koju je oblikovala kultura Zapada, ista ona koja nema puno poštovanja prema nedodirljivom unutar drugih kultura. Prijenosom vlasništva na one koji su bili dirnuti i čiji su životi oblikovani tim djelom, Durant je promijenio materijalne odnose koji se tiču autorskih prava, zaštićenosti umjetničkog djela i njene slobode. Kako bi ovakav postupak izgledao u kontekstu fotografije Majka migrantica? Da je Lange, zamislimo, ponudila Thompson ili njezinoj djeci mogućnost da preimenuju fotografiju (jer prava na fotografiju su u javnoj domeni), ako ništa drugo fotografija bi u muzejima bila predstavljena u kontekstu njihove priče, a ne one koju su Lange ili njezini poslodavci producirali radi senzibiliziranja javnosti. Sama fotografija nas navodi da se pitamo koja je priča prikazane žene, a četrdesetak godina nismo znali niti njezino ime. 

Kako da onda brinemo na pravi način, ako briga u umjetnosti nikad nije neutralna ili dobra sama po sebi? Kada je 2008. godine Obama postao predsjednik SAD-a, odnosno dvije godine nakon izraelskog napada na Libanon, naivno sam rekla svom stricu: “Sad će i nama ovdje (u Libanonu, op. ur.) biti bolje, otišao je Bush.” Na to mi je on odgovorio: “Bush, Obama ili netko treći, samo neka nas puste na miru.” Ubrzo sam shvatila da američki imperijalizam dolazi upakiran u mnoge oblike (a jedan je briga za demokratske – čitaj američke – vrijednosti u cijelom svijetu), i da se za svoju slobodu borimo onda kada se borimo za slobodu drugih – da odlučuju, da budu uključene, da ih, na kraju krajeva, pustimo na miru. I obrnuto, one koje se bore za svoju slobodu, bore se ujedno i za našu. 

Što to znači za umjetnicu? Da treba raditi / zahtijevati umjetnost koja ju ne izuzima izvan (ili iznad) svijeta, nego postaje dio kompleksnosti različitih postojanja u svijetu. Briga koja je zaista usmjerena na patnju drugih ne može biti simbolična: ona mora biti situirana, svjesna vlastitih ekonomskih, institucionalnih i društvenih uvjeta nastajanja, spremna na sudar i na ranjivost. Kunst citira iz teksta Honesty with the real filozofkinje Marine Garcés: “Hoću umjetnost, poeziju, filozofiju, poduku, koji nisu alati i zabava kapitalizma, koji je ujedno šaren i brutalan, koji ne pridonose licemjerju s kojim možemo nastaviti sa stvarima kao da se ništa ne događa ili kao da se ono što se događa ne događa nama.”  

Prepoznajući nužnost usporavanja kao temelj za održiviji ustroj našeg društva i odnosa prema okolišu, Repair Shack Molat, interdisciplinarno kreativno otočko utočište koje nastaje u suorganizaciji udruge Kurziv (Kulturpunktovog nakladnika) i slovenske udruge Maska, na otoku Molatu će između 22. i 27. svibnja 2024. okupiti umjetnike i istraživače projekta Testing Ground, posvećenog razvoju kreativnih istraživačkih suradnji. Program se realizira u suradnji sa Sveučilištem u Zadru i CONA Institutom iz Ljubljane, organizacije čiji su multimedijalni projekti posvećeni istraživanju povezanosti zvuka i prirodnog okoliša.

Molat je izabran kao lokacija ovog Repair Shacka upravo zbog bliske i dugogodišnje veze koju umjetnici i osnivači CONA Instituta Irena Pivka i Brane Zorman njeguju s otokom, bliskosti na temelju koje su razvili i projekt Kolonija Molat, zamišljen kao istraživanje sistematizacije slobodnog vremena potaknuto nekadašnjim praksama umjetničkih kolonija, kao i (danas gotovo nepostojeće) sistematizacije vremena za rad i odmor. Repair Shack jedna je od materijalizacija Maskinog dugogodišnjeg fokusa istraživanja jugofuturizma, kroz koju u okviru projekta Testing Ground projekta razvijaju reparativne metode oslanjajući se na dobre prakse jugoslavenskog perioda. U Jugoslaviji je slobodno vrijeme bilo sistematizirano kao dio radnog ciklusa. Slobodno vrijeme bilo je namijenjeno regeneraciji radnika_ca, jer se rad cijenio kao doprinos osobnom i zajedničkom boljitku, drugarskoj izgradnji socijalističke budućnosti. Danas u mnogim slučajevima, posebice u kulturnom sektoru, osnovna radnička prava nisu osigurana, budući da je posao strukturiran prekarno. Obaveza stalne dostupnosti i egzistencijalna neizvjesnost uskraćuju radnici_ku pravo na odmor, a rad u području kulture često je podcijenjen i nije prepoznat kao legitiman.

Repair Shack Molat odvijat će se kao kolektivno istraživanje potencijala kulture za generiranje praksi odmora i dokolice koje mogu poslužiti kao alternativa ekološki i društveno destruktivnoj hiperproduktivnosti. Slijedeći viziju Kolonije Molat Pivke i Zormana, Repair Shack koncipiran je kao prostor i vrijeme za bezuvjetni odmor i opuštanje grupe kulturnih radnika_ca u otočkom okruženju bez stresa. Svako planiranje, promišljanje nadolazećih projekata, rokova, prijava, izložbi, arhiviranja i slično  – smatra se nepoželjnim.

U sklopu Repair Shacka Molat predstavit ćemo i niz aktivnosti u nastalih u organizaciji Kurziva u suradnji sa CONA-om i Sveučilištem u Zadru, koje će istražiti potencijale održivog turizma, odnosno turizma kakav omogućuje odmor koji – umjesto eksploatacije masovnog, tržišno orijentiranog turizma – stvara podržavajuće veze s prirodom i lokalnom zajednicom, veze koje bi mogle imati reparativni učinak na svoj okoliš.

Tako ćemo na Molatu u četvrtak, 23. svibnja održati ekološku turu otvorenu javnosti. Tura je posvećena bioraznolikosti Molata i zadarskog arhipelaga, a vodit će ju biologinja i ekologinja mora Taida Garibović. Okupljanje je u 16 sati ispred Ribarsko-poljoprivredne zadruge Molat.

Pored javnog dijela programa koji je otvoren svima zainteresiranima, na Molatu će se održati i interdisciplinarni praktikum u kojemu će nam se pridružiti studenti_ce Sveučilišta u Zadru.

Dio praktikuma posvećen alternativnim oblicima turizma koji će uključivati vježbe i kreativne zadatke promišljanja pojmova kao što su usporavanje, odmor, putovanje, zajednica, domaćin ili gost, vodit će Željka Tonković, izvanredna profesorica na zadarskom Odjelu za sociologiju. Temu održivosti iz umjetničke perspektive promišljat ćemo u segmentu posvećenom potencijalima odmora i dokolice u vodstvu Brane Zormana, koji će podijeliti CONA-ine prakse, povesti nas u šetnju u kojoj ćemo vježbati slušanje i pokazati nam kratki film Kolonija Molat (2023., produkcija CONA i Maska).

Po povratku na kopno, u ponedjeljak, 27. svibnja u 10 sati na Sveučilištu u Zadru (Ulica Šime Vitasovića 1, dvorana 002) održat će se javni razgovor posvećen važnosti i potencijalima interdisciplinarnih suradnji u kojemu će sudjelovati Brane Zorman te poljske umjetnice i istraživačice Pola Salicka i Olga Roszkowska, članice grupe Zakole koja predstavlja uspješan primjer transdisciplinarne i dugoročne suradnje između umjetnica_ka, aktivistkinja_a, teoretičarki_a i biologinja_a. Razgovor će voditi Luka Antonina, asistent na Odjelu za sociologiju.

Program se izvodi na engleskom jeziku.

***

Program je dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji su uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije razvili i provode Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Stowarzyszenie Im. Stanislawa Brzozowskiego/Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana. 

Program podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH, Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Zagreb, Zaklada Kultura nova
i program Kreativna Europa Europske komisije.

Krenule smo od pokušaja da se bavimo temom umora na način da ipak radimo, a pritom se ne umaramo (previše), i da na taj način isprobavamo metodologije rada koje ne podupiru mehanizme hiperproizvodnje, iluzije proizvodnje novog i stalnih estetsko-produkcijskih kompromisa u kontekstu neadekvatnih uvjeta rada na plesnoj sceni. Za konačnu izvedbu BARTLBLOB odlučile smo raditi s onim što već imamo i što nam je ostalo iz prijašnjih procesa rada, nadovezujući se na pitanje koje je postavila Anna Javoran tijekom naše rezidencije u Kući Klajn: Ako treba pustiti zemlju da miruje, kako pustiti publiku da miruje? 

Razgovori tijekom kolektivnog rada neminovno su utjecali na neka od razmišljanja iznesenih u ovom tekstu. Ova verzija teksta skraćena je za potrebe objave na Kulturpunktu, a prevela ga je i mjestimično revidirala autorica.

———-

O neobičnoj povijesti umora i lijenosti

Dubljim ulaskom u temu umora, kako osobnog tako i onog u svijetu, naišla sam na niz mogućih gledišta i povijesti kojima se može pristupiti ne baš banalnoj činjenici da smo danas gotovo uvijek i u većini umorne_i. Umorne_i smo u smislu da nas nešto umara – nečega nam je dosta i želimo raskinuti s time što nas umara – ali i u smislu koje se odnosi na stanja iscrpljenosti, umora, neispavanosti. Za mene se ti aspekti umora gotovo uvijek isprepliću. Budući da često patim od poremećaja spavanja koji mi narušavaju kvalitetu svakodnevice, i proživjela sam i nešto kao sagorijevanje, smatram umor jednom od svojih zasluženih tema, da posudim izraz od Damira Bartola Indoša.

Štoviše, u jednom razdoblju života, kad sam bila preizmorena radom i iscrpljena zbog previše različitih vrsta aktivnosti (što je vrlo česta nuspojava prekarnog rada u kulturi i ne samo tamo), pažnja mi se toliko rasula da je čak i svakodnevna komunikacija postala izazov i nisam se mogla fokusirati na jednostavne interakcije, poput slušanja što mi netko govori i pažljivog obraćanja pozornosti na sadržaj razgovora. Uspjela sam djelomično poboljšati stanje tako što sam počela primjenjivati određene odluke o tome kako radim i kako odvajam rad i ne-rad u svakodnevnom životu, što se često čini nedostižno za kulturne radnike_ce – ali sam i svjesna da je ovaj tip rezona dio mita u narativu koji poriče kulturnom radu njegov status rada. 

U svakom slučaju, komplementarna iskustva rada u kulturi i nesanice potakla su me da proučim povezanost pažnje i umora kao istovremeno osobnih i političkih fenomena. Na trenutak bih se pozabavila etimologijom riječi pažnja. Ona se odnosi na percepciju okoliša osjetilima, ali i na pažljivost prema nečemu ili nekome, što implicira stanje svjesnosti i znatiželje. Značenje blisko tome dolazi i s riječju pozornost koja se odnosi na sposobnost održavanja koncentracije na jednoj djelatnosti, a nalazi se i u korijenu riječi pozornica. Pored toga, pažnja se nalazi u korijenu glagola paziti na, u značenju brižnosti i skrbi, ali i upućuje na upozorenje ili poduzimanje mjera opreza ako se koristi u imperativnom obliku (pažnja!). Ambivalencija obiju riječi – pažnja i pozornost – dovela me do još jedne lingvističke slučajnosti na koju sam naišla istražujući promjenjivo shvaćanje umora tijekom povijesti.

Neobična povijest umora i lijenosti, koji su često bili percipirani kao istovjetna svojstva, čuva uspomenu na fenomen akedije. Sama riječ dolazi iz grčkog jezika i doslovce znači nedostatak brige. Njezino semantičko punjenje s vremenom se mijenjalo, ali u najranijem značenju označavalo je stanje ravnodušnosti, izostanak boli i brige. U 4. stoljeću Evagrije Pontski, kršćanski redovnik koji je dio života proveo kao pustinjak u Egiptu, klasificirao je akediju kao osmi smrtni grijeh – najteže savladiv od svih. Vjerovao je da akediju uzrokuje Podnevni demon koji je obično zaposjedao redovnike između 10 ujutro i 2 poslijepodne, a obilježavali su ga zamršeni i često proturječni simptomi somatskog i psihičkog porijekla: manifestira se kao pospanost i slabost u tijelu, zajedno s osjećajima tuge, apatije, ravnodušnosti, ali i nemira, nestrpljivosti, hiperaktivnosti, neukrotive znatiželje i posvemašnje nemogućnosti da se zadrži pozornost.

Kad sam saznala za ovaj fenomen, zvučao je kao vrlo precizan opis mojih iskustava bliskih sagorijevanju, ali također i osjećaju nemogućnosti smirivanja nakon što ti periodi iscrpljivanja privremeno stanu, primjerice u vrijeme godišnjeg odmora. Saznanje da taj afektivni nered nije nova pojava bilo je svojevrsno iznenađenje, ali me i navelo da se zapitam o potencijalno reparativnim učincima ukoliko se odlučimo prigrliti takva proturječna stanja. Kao što objašnjava povjesničar Daniel Rosenberg¹, akedija kod Evagrija “odnosi se na gubitak užitka u Bogu koje ponekad doživljava asket i na njegovo posljedično odvraćanje od kontemplativnog iskustva”. Prevedemo li “užitak u Bogu” u sekularnu perspektivu suvremene kulturne radnice, to bi se moglo odnositi na užitak u onome čemu smo odlučile biti posvećene. 

To me vraća ambivalentnom odnosu prema poimanju kulturnog rada, koji je često popraćen prepostavkom o ljubavi prema onome što radimo, baš kao što redovnik voli biti posvećen bogu, te da je ta ljubav razlog zašto je gotovo nemoguće odvojiti se od onoga čemu smo odabrali posvetiti većinu svojeg budnog vremena. Međutim, pristanemo li na tu usporedbu, riskiramo perpetuiranje opasnog poriva da vrednujemo sebe i svoj rad količinom samoizrabljivanja koje smo spremni vršiti. Ipak, vjerujem da postoji potencijal u ovim proturječjima. Iskustvo mi govori da nas ona, ako ih prihvatimo kao proturječja, mogu dovesti do reevaluacije posvećenosti prema onome o kome/koga/čemu, za što i s kime/čime biramo biti brižni_e, a prema čemu biramo biti ravnodušni_e, kako bismo se približili_e kratkotrajnim stanjima izostanka boli, kao što je impliciralo jedno od izvornih značenja akedije.

U renesansi je grijeh akedije spojen s grijehom lijenosti, čime se izgubila gustoća osjećaja koju je taj pojam izvorno obuhvaćao. Novo se značenje prvenstveno vezalo uz neaktivnost, dok je pojava melankolije preuzela nešto od te “semantičke labavosti”². Pojedini istraživači povijesti lijenosti i umora smatraju da se akediju može smatrati drevnim oblikom depresije, a sam pojam gotovo je nestao iz opće uporabe do početka 20. stoljeća. Osobito je zanimljivo da nestanak akedije koincidira s još jednim povijesnim razvojem, a tiče se dvojakog odnosa na razmeđi ljubavi i mržnje kojeg postprosvjetiteljsko društvo gaji prema umoru, kao što nam govori tekst Marine van Zuylen³ o filozofijama umora.

Van Zuylen piše o tome kako se umor povijesno smatralo “krvnim srodnikom lijenosti”, ali prava promjena dogodila se krajem 19. stoljeća s razvojem industrijskog kapitalizma kad se za “umor krivilo mnoštvo isprepletenih uzroka – nova očekivanja koja je demokratsko društvo postavljalo pred svoje građane, prošireno vrijeme dokolice i monotoniju mehaniziranog rada”. Posljedično, rodila se ideja organizacije vremena (eng. time management) kojoj je osnovna svrha bila da učini (tejloristički) rad što efikasnijim, pri čemu je prvi korak bio pronaći načine kako posve eliminirati umor. Van Zuylen nabraja nekoliko prilično bizarnih tehnika kojima se to nastojalo postići, uključujući eksperimentiranje s napravama koje su mjerile mišićnu mehaniku i razvijanje cjepiva u spreju protiv umora kojima se sprejalo učionice. U to vrijeme počeli su se razvijati i prvi stimulansi i narkotici kojima se istraživalo odnos tjelesnog i mentalnog umora. Prema tome, ideja kapitalističke efikasnosti infiltrirala se u naše krvne tokove i živčane sustave dulje nego što sam pretpostavljala.

Umor u svijet vraća čuđenje

Za suvremeniju dijagnozu odnosa kapitalizma i psihičkih stanja koja prevladavaju u društvu, osvrnula bih se na kolekciju eseja Društvo umora Byunga-Chula Hana. Premda ti eseji sadržavaju, čini mi se, suviše linearan prizvuk o tome kako društva prelaze iz jedne strukture osjećaja u drugu i autor ne zapaža iskustva geografskih regija u kojima se proturječni politički procesi odvijaju istovremeno (poput, primjerice, konteksta u kojem ovo pišem), ipak je za ovu priliku nekoliko njegovih argumenata vrijedno pažnje.

Han tvrdi da se dogodila promjena paradigme od Foucaultove ideje disciplinarnog društva, obilježenog bolnicama, kasarnama, zatvorima i tvornicama. U današnjem društvu uspjeha, tvrdi Han, njihov emblematski status preuzimaju fitness-studiji, uredski tornjevi, banke, zračne luke, trgovački centri i genetski laboratoriji⁴, dok su subjekti tog društva poduzetnici čiji je glavni modalni glagol postao “moći” umjesto “trebati”. Dominantni oblik sistemskog nasilja u takvoj situaciji jest neuralno nasilje koje potom rezultira neuralnim bolestima popust depresije, poremećaja pozornosti (ADHD), graničnog poremećaja ličnosti i sindroma sagorijevanja⁵. To čini patološki krajolik početka ovog stoljeća s obzirom na to da ih uzrokuje višak pozitivnosti koji proizlazi iz viška produktivnosti, efikasnosti i komunikacije, a koje omogućava permisivno i pacificirano društvo. Na taj način, (toksična) pozitivnost postaje imanentna društvu, zbog čega projekti, inicijative i motivacije zamjenjuju zabrane, naredbe i zakone, pri čemu su subjekti uspjeha, za razliku od subjekata poslušnosti, internalizirali mehanizme kontrole i prisile, i tako postali podređeni samima sebi. Posljedica toga je golemo samoizrabljivanje. Prema Hanu, rasprostranjenost tog fenomena proizlazi iz prisilne slobode, što je patološka manifestacija paradoksa prema kojem je “iskorištavani istovremeno i onaj koji iskorištava”.⁶

Doduše, ako je tome tako, jesu li to potencijalno dobre vijesti? Ako smo kao mi kao pojedinci_ke mjesto na kojem se odvija društveno uvjetovano neuralno nasilje, to bi moglo značiti da su nam i sredstva društvene promjene bliže nego pred nosom. Premda Han ne spominje emancipacijske aspekte stanja koje je detektirao, čini mi se da ima smisla spekulirati o posljedicama ako se njegova argumentacija odvede korak dalje. Možda, ako smo mi sami mjesto svoje moći i kontrole, onda smo i mjesto na kojem počinje emancipacija. Ideja da treba krenuti od sebe kako bismo bili_e spremni_e za bilo kakvu političku borbu naravno nije nimalo nova, ali doima se bitnom u kontekstu toliko sveobuhvatne dijagnoze kakva je Hanova. Razmišljajući koja bi to sredstva borbe mogla biti, dolazim do Jenny Odell, autorice knjige How To Do Nothing: Resisting the Attention Economy, koja tvrdi da je resurs koji nam nitko ne može oduzeti upravo naša pažnja/pozornost. 

Knjiga Jenny Odell nudi brojne emancipacijske poglede na činjenicu da je ponovno povezivanje sa svojom pažnjom i sa svojim lokalnim kontekstom naša posljednja prilika za antikapitalistički otpor (iako vjerujem da ima još nekih). “Ništa” iz naslova autoričin je prijedlog kako kontrirati kapitalističkom imperativu produktivnosti, i to tako da inzistiramo na “neproduktivnim” načinima interakcije sa svojom okolinom: od aktivnog slušanja, inzistiranja na radu održavanja i skrbi kao namjerno “beskorisnim” praksama, zamišljanja alternativnih društvenih mreža koje ne kapitaliziraju na našoj intimnosti i raspršenoj pažnji, do radikalnog prakticiranja bioregionalizma kao načina identifikacije s mjestom gdje živimo, Odellina knjiga puna je inspirativnih i uzbudljivih ideja kako da čuvamo svoju pažnju/pozornost od svakodnevnih napada na nju. Iako autorica kaže kako je često jedini način da pružamo otpor kapitalističkoj ekonomiji pažnje taj da se odmaknemo od izvora koji nam previše podražavaju osjetila, ona i više puta naglašava nužnost hibridne reakcije: nužno je povremeno se povući (mentalno, fizički, ili oboje) kako bismo se mogli_e vratiti, te odgovorno i obnovljene snage sudjelovati u izgradnji svojeg konteksta. Jednostavno rečeno, podsjetila me da mogu odabrati da budem pažljiva prakticirajući stanje otvorenosti koje me čini dostupnom nepoznatome, iznenađenjima i čudima. 

Ono što posebno osnažuje u njezinom tekstu jest uvjerljiv argument da svi imamo sposobnost uvježbavati svoju pažnju i preusmjeravati je prema zajedničkim političkim ciljevima. Podsjeća nas koliko je važno inzistirati na susretima s drugim ljudskim i neljudskim bićima, i to takvima koja uvijek sadrže latentno transformativan učinak na sve nas koji u takvim susretima sudjelujemo. Iako Odell ne ističe izvedbene umjetnosti kao medij koji počiva upravo na kapacitetu da dijelimo živa iskustva temeljena na interpersonalnim vezama i baš su zato neodvojive od konteksta iz kojeg izranjaju, njezini argumenti funkcioniraju kao utješni podsjetnik zašto radim to što radim i zašto nisam prestala vjerovati u ljepotu (i nužnost!) susreta uživo, kao i to da ostanemo osjetljive_i prema događanjima i bićima u svojoj neposrednoj okolini. I podsjetila me da ima smisla baviti se umorom u izvedbenom kontekstu. Doduše, kao što dobro zna svatko tko je ikad bio_la umoran_a, gotovo je nemoguće ostati pažljiva i pozorna dok su um i tijelo u potpunosti izmoreni.

Vratimo li se Hanu i van Zuylen, vidjet ćemo da oboje razumiju stanje umora kao preduvjet za “radikalnu samospoznaju”⁷. Pitam se može li svojstvo umora doprinijeti otvorenosti koju sam spomenula, ali kao otklon, koji ne može nego biti neugodan baš zato da bi stvorio uvjete da naša svijest može otići tamo kamo inače ne bi. Tekst Marine van Zuylen nezaobilazna je postaja za temu umora s obzirom na to da obavještava o utjecajnim filozofskim, uglavnom francuskim tradicijama, koje su obrađivale vrludavi status umora i njegovu relevantnost za razvoj filozofske misli. Primjerice, navodi da je za Emmanuela  Lévinasa umor “kamen temeljac procesa mišljenja”, dok nesanica implicira specifičnu budnost koja proizlazi iz dijaloga sa samom sobom, pri čemu je mišljenje jedina opcija. Nadalje, od Charlesa Baudleairea preuzima ideju “rastegnutog umora” koji obitava između lucidnosti i očaja, što ju navodi da se pri kraju teksta zapita: “Što se, dakle, dogodilo s blaženim umorom koji ne pripada ni izmorenom tijelu niti introspektivnoj duši? Gdje se nalazi oslobađajući umor koji nas zatiče nespremne i brani nas od bezumnih podražaja u svakodnevici?”

Isprva me iritirala prividna romantizacija vrsta umora koje nabraja van Zuylen, baš zato što znam da u trenucima kronične neispavanosti postajem najgora verzija sebe: nervozna, otresita, podivljale mizofonije, tijela koje istovremeno nemirno i preumorno za kretanje, misleći istovremeno lijene i nekontrolirano leteće misli, a sposobnost govora mi varira između nefiltriranog brbljanja i nesposobnosti da završim rečenice… Koliko god teško bilo naći riječi za to stanje, Beckettove igre riječima poput “meremost minimum” i “going on when there’s nohow on”⁸ čine se najprikladnijima. Ali isto tako, kad god se vratim Beckettu, sjetim se da se neke od najljepših invencija, kako u jeziku tako i drugdje, događaju kad prigrlimo redukciju kao glavni poetski postupak. Ako se prepustim umoru i to tako da istovremeno budem svedena na minimum, a mašta mi svejedno nemirno radi, kao da me zaposjeo Podnevni demon, mogu pronaći očuđenje u liminalnim situacijama kad me tijelo i um iznenađuju na istovremeno zastrašujući i ugodan način.

Da posudim još tuđih riječi za to, vratila bih se nakratko Byungu-Chulu Hanu koji također piše o tome da se invencije događaju kad se nalazimo u izmijenjenim stanjima svijesti uzrokovanima umorom. Referirajući se na Petera Handkea⁹, priziva ideju “fundamentalnog umora”¹⁰ koji opisuje kao sposobnost da se otvorimo prema Drugome i tako postanemo receptivni prema svijetu. Nije riječ o iscrpljenosti, već o umoru koji sadrži posebnu vrstu moći: onu koja inspirira i stvara uvjete da se dogodi nešto novo. “Umor u svijet vraća čuđenje”¹¹, reći će Han u predivnoj rečenici koja bi mogla poslužiti kao logline ovog teksta. Također, kaže kako fundamentalni umor olabavljuje granice identiteta i čini da stvari trepere na rubovima, postaju neodređenije, prozirnije i gube nešto od svoje čvrstine i tako utiru put za auru prisnosti bez funkcionalnog vezivanja¹². 

I ovaj opis zvuči adekvatno za neka od mojih iskustava poremećenog sna. Primjerice, u periodu između objave prve i sadašnje verzije ovog teksta iskusila sam što znači ne moći spavati šest dana uzastopce – iskustvo je to onkraj umora kakvo zaista mijenja svijest i olabavljuje identitet na način o kojem sada radije ne bih. Osim toga, u prijašnjim borbama s poremećajima sna, kao sredstvo upravljanja noćnim morama razvila sam sposobnost lucidnog sanjanja, što je čak neka vrsta rudimentarne psihomagije. Naučila sam i komunicirati tijekom paralize sna tako da mi ljubav zna da me treba probuditi jer se sama ne mogu. A kad nakon buđenja usred noći ne mogu ponovo zaspati, nešto se razjašnjava tijekom opsesivnih misli koje se javljaju u gluho doba noći, i upravo ih činjenica da se pojavljuju baš tada čini nekako istinitijima, uvjerljivijima i upornijima nego kad se te iste nesigurne misli pojavljuju dok sam odmorna. A ipak, jasnoća proviruje i bljeska tamo negdje između ta dva stanja i tako se taj proces mišljenja-osjećanja (ćutilnosti?) nelinearno rasteže kroz vrijeme.

Pa ako bih sada postavila nelako pitanje, bilo bi: trebamo li više umora ili manje?

Radije ne bih

Jedan od najvažnijih uvida do kojeg sam došla hvatajući se u koštac sa svojim umorom i pokušajem reparacije pažnje bio je taj da prepoznam vezivna tkiva i kontinuitete između različitih suradničkih i individualnih praksi koje sam proteklih godina imala priliku razvijati. Pisanje ovog teksta i istraživanje/projekt BARTLBLOB¹³ dio su tog nastojanja. Pri kraju, kratko bih se osvrnula na radni naslov Bartlebyjeva dilema i ponudila spekulaciju o tome što bi ta dilema mogla biti, jer kod izvornog Bartlebyja zapravo nema dileme, on naprosto radije ne bi. Znakovito je da je gotovo sva literatura koju smo proučavale tijekom rada uključivala reference na Melvilleovog znamenitog lika, ali sa značajnim razlikama.

S jedne strane, Han opisuje Bartlebyja kao figuru neurastenije kojeg karakteriziraju apatija i nedostatak poriva – on je biće bez odnosa prema sebi ili ikome/ičemu drugome¹⁴. Međutim, perspektiva koju nudi Jenny Odell, a nastavlja se na Deleuzea, pokazala se relevantnijom od Hanovog psihologiziranja zato što ona Bartlebyja smatra figurom koja odbija uvjete pod kojima je pitanje uopće postavljeno¹⁵. To se čini osobito uzbudljivim jer Odell nudi načine kako razumjeti sposobnost pojedinaca, ili kolektiva okupljenog oko zajedničkog cilja, da proizvode prijelome u svojoj okolini i to sredstvima koja ne počivaju ni na antagonizmu niti na nadidentifikaciji s onime što se odbija. Stoga, u kontekstu našeg prijedloga, jedan mogući izraz dileme bio bi u napetosti između činjenice da su uvjeti rada na zagrebačkoj plesnoj sceni uvijek nedostatni i želje da na njoj ipak nastavimo raditi. Možemo li eksperimentirati s metodologijama rada koje potencijalno mogu afirmirati kulturni rad kao jedan od rijetkih tipova rada čiji rezultati ostaju neotuđeni od nas koji ga proizvodimo?

Na svakodnevnoj razini, pokušavam održavati tu dilemu kad donosim odluke o tome kako se pozicioniram spram onoga što nazivam radom. Konkretno, to znači pitati se što sam uvjetovana misliti da moram raditi, ali i za što imam snagu volje – i privilegiju, kad takva privilegija postoji – da kažem da radije ne bih. U jednostavnim rečenicama, to bi moglo zvučati ovako:

Radije ne bih imala uključene zvukove na mobitelu nakon 20 sati.
Radije ne bih imala uključene notifikacije za mobilne aplikacije.
Radije ne bih radila cijeli dan i radije ne bih radila svaki dan u tjednu. Radije ne bih slala e-mailove vezane uz rad nakon 18 sati i radije ne bih očekivala od drugih niti da se od mene očekuje da budem dostupna za razgovor o radu nakon tog vremena.
Itd.

Međutim, za naš zajednički rad, dilema se odnosila i na to kako stvoriti uvjete za susrete koje želimo ponuditi. Razgovarale smo o tome što cijenimo u radovima iz našeg plesnog konteksta koje smo imale priliku iskusiti ili sudjelovati u njihovom nastanku. Iz moje perspektive, nekoliko izvedbenih radova koji su u posljednje vrijeme nastajali na zagrebačkoj plesnoj sceni omogućuju fluidni odnos prema pažnji svoje publike. Radije nego da dijagnosticiraju ili komentiraju ovaj svijet, angažiraju nam osjetila na nježan, brižljiv način, i tako pozivaju da sudjelujemo u nekoj drugoj vrsti svjetotvorstva. Pronašla sam užitak između stanja sna i budnosti u radovima koji mi omogućuju da plutam na rubu lucidnosti, radovima poput stasis: to visit Anne Javoran i Ariane Prpić, Jave Silvije Marchig i Darka Japelja, Oh Mary Shelley Silvije Marchig, Nismo bile ovdje Ivane Bojanić i Viktorije Bubalo, Eksplodiranog razmaza Zrinke Užbinec, Svijeta od poljubaca ne kamenja kolektiva Mold, i nekoliko radova Ane Kreitmeyer u čijem sam stvaranju imala priliku sudjelovati, poput prošlogodišnjeg Ljudovanja.

Smatram te radove značajnima jer neinvazivno omogućavaju dobrodošlicu u neke druge, privremene svjetove i daju obećanje mekšeg, nenametljivog, čudnovatog susreta koji je doduše moguć samo tih kratkih sat vremena njihova trajanja. (Ali ako je nešto moguće nakratko, moguće je uvijek). Ako bih trebala pronaći vezivno tkivo između ovih radova i našeg zajedničkog pothvata koji smo istraživale u BARTLBLOBU, to bi bilo njegovanje sposobnosti da ostanemo otvorene prema čuđenju, ne samo kao stanju zapitanosti, već i kao proizvodnji uvjeta da se dogode čuda. U međuvremenu, izgubile smo se u tunelima, postale sestre sluznjači, otopile se u dijelove koji ne postoje zasebno. I dalje nestrpljivo čekam da vidim leži li negdje između treperave iscrpljenosti i očuđene pažnje nada u buđenje u drugom svijetu, u besano snoviđenje. 

———-

Za nastanak ovog teksta, osim sa suautoricama BARTLBLOBA, bila su važna druženja i razgovori s mnogim ljudima, poput ostatka autorskog tima predstave Dostaviti n/r g. J. kojeg, uz već spomenutu Natašu Antulov, čine Luka Bulović, Silvio Mumelaš i Aleksandra Stojaković; već u tom procesu zajedno smo odlučili potajno i javno svemu se zauvijek čuditi. Od Dore Levačić dobila sam preporuku da čitam Jenny Odell, a od Josipa Brkovića sam prvi put čula za pojam akedije koji mi se potom nastavio pojavljivati na raznim mjestima gdje sam tražila umor. Posebno hvala Piji Brezavšček na pozivu da ovim tekstom doprinesem Maski i na njezinoj uredničkoj pozornosti.

U Kulturpunktovoj čitanci donosimo izbor iz tiskanih publikacija različitih izdavača, a ostali tekstovi čitanke dostupni su ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

1. Daniel Rosenberg, “The Young and The Restless: A history of busy idleness”, Cabinet, 2008 ↩︎
2. Ibid. ↩︎
3. Marina van Zuylen, “Fatigued: philosophies of fatigue”, Cabinet, 2008 ↩︎
4. Byung-Chul Han, Društvo umora, prevela Nataša Medved, Zagreb: Sandorf, 2020, str. 19 ↩︎
5. Ibid. str. 11 ↩︎
6. Ibid. str. 22 ↩︎
7. Marina van Zuylen, “Fatigued: philosophies of fatigue” ↩︎
8. Citati iz pretposljednjeg i, tvrdim, neprevodivog Beckettova teksta Worstward Ho, preuzeto iz: Samuel Beckett: Company / Ill Seen Ill Said / Worstward Ho / Stirrings Still, London: Faber and Faber, 2009. ↩︎
9. Kad već promoviram čuđenje, istaknut ću na ovom mjestu ironiju toga da Peter Handke zaziva otvorenost prema Drugome, znajući za njegovo spoticanje u podršci neprihvatljivim političkim opcijama. ↩︎
10. Byung-Chul Han, Društvo umora, str. 44 ↩︎
11. Ibid. str. 45 ↩︎
12. Ibid. str. 45-47 ↩︎
13. Završni naslov predstave na kraju je odabran s obzirom na to kako se materijal razvio i odluku da koreografski i dramaturški radimo s idejom sporosti, trajanja i odmora za pažnju. Bez suvišnih spoilera, BARTLBLOB smo osmislile inspirirane dosjetkom Georgesa Pereca u čijem romanu Život, način uporabe postoji lik Bartlebooth, a mi smo spojile Bartlebyja i englesku riječ blob koja ima čitav niz značenja i sva su nam bila relevantna: nadimak je za sluznjaču, može značiti mrlju, kap, kuglicu, točkicu, općenito neraspoznatljivu formu bez obrisa i rubova, kolokvijalno znači i nulu u igrama, može značiti i nešto dosadno, sporo i nezanimljivo, postoji i nekoliko horor filmova The Blob, a jedan klimatski fenomen morskog toplinskog vala također nosi to ime. ↩︎
14. Ibid. str. 37-39 ↩︎
15. Jenny Odell, How To Do Nothing: Resisting the Attention Economy, New York, London: Melville House, 2019, str. 89 ↩︎

Od 2023. godine ova inicijativa je postala ključni dio projekta Repair, međunarodnog projekta posvećenog razvoju kreativnih metoda koje reparativno odgovaraju na trenutne socioekonomske i ekološke izazove.

U sklopu projekta, okupila se međunarodna grupa istraživačica_a koji_e su zajedno istraživale jugofuturizam. U povodu YUFU ciklusa događanja, koje se održalo u siječnju u Ljubljani, o pojmu jugofuturizma, kao i o mašti, mogućim i nemogućim budućnostima razgovaramo s nekima od njih: Rokom Kranjcem i Verom Mevorah.

Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem je projekt koji su uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije razvili i provode Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Stowarzyszenie Im. Stanislawa Brzozowskiego i Maska Ljubljana. 

Ideja reparativnosti, naglašena i rječju Repair koju smo izabrali za skraćeni naziv ovog projekta, slijedi koncept “reparativne kritike” teoretičarke Eve Kosofsky Sedgwick, koji se u humanistici koristi kako bi se opisali oblici mišljenja i tipovi reakcije koji ne slijede unaprijed zadane pristupe ni već postojeće okvire. Umjesto toga, reparativni pristupi svom objektu pristupaju bez upisivanja i predumišljaja, ne analiziraju ga s distance već misle uz njega ili s njime, omogućujući da iz odnosa bliskosti i pažnje proiziđu neočekivani ishodi. Polazeći od takvog razumijevanja “reparativnog”, projekt će tražiti radikalnije mogućnosti reparativnih kulturnih praksi i metoda, nadilazeći postojeće podjele unutar kulturnog polja te kroz istraživanje i testiranje novih oblika stvaranja i kulturne medijacije. Vjerujemo kako su reparativni pristupi ključni za (pre)osmišljavanje načina na koje kultura i umjetnost mogu djelovati u kriznim situacijama, koje su obilježene erozijom javne sfere i zaoštrenjem društvenih podjela.

U okviru projekta, testirat ćemo i razvijati reparativne metode koje odgovaraju na različite zone neizvjesnosti: rodnu neravnopravnost, ekološku krizu u urbanom okolišu, te strukturne prepreke s kojima se suočava umjetničko i kulturno stvaralaštvo. Pokrenut ćemo niz interdisciplinarnih radnih procesa u kojima će sudjelovati umjetnici_e, kustosi_ce i producenti_ce, znanstvenice_i, novinarke_i i kritičari_ke, istraživači_ce i teoretičarke_i, a s ciljem zamućivanja uobičajenih granica između umjetničke i znanstvene proizvodnje znanja.

U iduće dvije godine, partnerske organizacije će predstaviti niz tribina i seminara, predavanja, izvedbi i izvedbenih predavanja, izložbi; eksperimentirat ćemo s medijskim formatima i organizirati rezidencije za umjetničko istraživanje kako bismo stvorili prostor za testiranje i razvoj reparativnih metoda. Na naše prvo zajedničko javno događanje – online seminar na kojemu ćemo predstaviti fokuse istraživačkih timova koje trenutno formiramo  – pozvat ćemo vas već u travnju.

*

Repair nastaje u partnerstvu organizacija koje su već surađivale na projektima u područjima kritičke, medijske i umjetničke produkcije.

Maska je organizacija koja kroz široki spektar umjetničkih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti razvija kreativne pristupe u umjetnosti i teoriji. Maska je izdavač istoimenog časopisa te knjiga o suvremenoj umjetnosti i politici, produkcijska kuća u područjima izvedbe, vizualnih umjetnosti i interdisciplinarnih praksi, proizvođač sadržaja i zbivanja koja zasijecaju vlastiti kulturni i politički kontekst.

Krytyka Polityczna se zalaže za društvenu promjenu. Žele poticati spoznaju, razumijevanje i mijenjati svijet u jednakiji, pravedniji i dobrohotniji okoliš za ljude i druge vrste. S ovim ciljevima, stvaraju portal KrytykaPolityczna.pl, izdaju knjige kroz Wydawnictwo Krytyki Polityczna, vode društvene i kulturne centre u Cieszynu i Varšavi, istražuju i educiraju kroz Institut Krytyka Polityczna, sudjeluju u međunarodnim projektima, podržavaju aktivističke inicijative i sudjeluju u društvenim raspravama.

Kurziv, koji je izdavač neprofitnog elektroničkog medija Kulturpunkt.hr, razvija svoje aktivnosti u online i offline prostoru, stvarajući kritički i analitički diskurs, edukacijske, istraživačke i nakladničke programe koji su usmjereni (pre)oblikovanju javnog dijaloga o suvremenim kulturnih i umjetničkih praksi, civilnog društva i medija.

Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem je projekt koji su uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije razvili i provode Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Stowarzyszenie Im. Stanislawa Brzozowskiego i Maska Ljubljana. 

Prije četiri godine, u ožujku 2017. godine, putovala sam noćnim vlakom iz Zagreba u München. Na granici sa Slovenijom, negdje kod Dobove, vlak se zaustavio. Dugo smo stajali, dovoljno dugo da izađem iz kabine da provjerim što se događa, ili da se samo uvjerim da ima i drugih ljudi u tom vlaku. Ispred susjedne kabine stajali su policajka i policajac u slovenskoj uniformi sa psom. Ne sjećam se zašto sam im se približila, da li je moja znatiželja zaista tako jaka, da li sam nešto čula ili vidjela, ili sam sama zaključila o čemu se radi jer sam se sjetila mladića nervoznog pogleda koji se ukrcao na vlak kad i ja. U njegovoj kabini je stajao još jedan policajac. Upitala sam ih mogu li im pomoći jer govorim arapski jezik. Policajka mi je pokazala da mogu ući i ja sam se našla oči u oči s mladićem između 15 i 19 godina, tamne puti, izrazito mršave građe, s kapom na glavi. Pozdravila sam ga, rekla sam da ću prevesti što kaže i upitala ga od kuda dolazi. On je rekao nešto što je meni zvučalo kao mumljanje i prvo što sam pomislila je da se moram bolje fokusirati, jer možda se radi o dijalektu koji mi je stran. Pokušala sam opet, i dalje čujem samo mumljanje. Nakon nekoliko pokušaja, pod nadzorom policije, postala sam nervoznija, riječi nisu pronalazile svoj put, a mladić je odjednom skinuo kapu i pokazao uho. Bilo je odsječeno, a na ćelavoj glavi su se vidjeli tragovi rana koje su zarasle u kožu. I danas osjećam slabost koja me preplavila, kao da je netko napravio presjek u vremenu, jer ono što sam do tog trenutka mislila i osjećala više nije postojalo, a suočena sam s nekim o kome nisam znala ni misliti ni osjećati. Okrenula sam se policiji i rekla da im ne mogu pomoći. Htjela sam otići što brže, ali do svoje kabine sam došla sporije, kao da sam vukla vlastito tijelo. Godinama nisam pronalazila riječi za to što sam doživjela, tako da nikome nisam ni ispričala ovaj događaj, predosjećajući da ni moji sugovornici neće naći riječi koje bi mi pomogle procesuirati viđeno, nego će mi samo ukazati na to da se ne trebam voziti noćnim vlakovima i da se ne miješam u stvari koje me se ne tiču. Tako se otprilike ponaša pristojan europski građanin: ne petlja se u procese koji su postali policijska nadležnost, ne propituje svoje svjedočanstvo i skreće pogled.

Kartografija brutalnosti

Gejm, predstava mladog slovenskog redatelja Žige Divjaka u koprodukciji kazališta Slovensko mladinsko gledališče i neprofitne kulturne organizacije Maska, izvedena na festivalu Perforacije, traži upravo suprotno – da ne skrenemo pogled i da slušamo svjedočanstva koja nam izazivaju slabost i mučninu kakvu sam ja osjetila u noćnom vlaku za München. Dva sata, koliko je otprilike trajala predstava, slušali smo iskaze o ilegalnim pushbackovima dokumentiranim od strane nevladinih organizacija poput Are You Syrious? i Centra za mirovne studije, koji već godinama sistematično izvještavaju i upozoravaju na policijsku brutalnost i kršenje ljudskih prava na granicama EU. Od uskraćivanja prava na traženje azila, deportacija na granicu s BiH u zamračenim kombijima bez ventilacije i izvora svjetlosti (koliko je ova slika slična onoj koja se sve češće pojavljuje u medijima o krijumčarima, pravim ilegalcima, koji u neadekvatnim prijevoznim sredstvima prevoze izbjeglice ugrožavajući im živote?) do prisilnog razodijevanja žena s hidžabom, zastrašivanja djece psima, brutalnog premlaćivanja mladih muškaraca, uništavanja osobnih dokumenata i imovine te pljačkanja.

Kao i u svojoj prošloj predstavi 6, također u koprodukciji Maske i Slovenskog mladinskog gledališča koje već nekoliko godina, pod umjetničkim ravnateljstvom Gorana Injaca, istupa s politički vrlo provokativnim i aktualnim predstavama, Žiga Divjak koristi dokumentaristički pristup koji je rezultat dugotrajnog istraživačkog procesa (asistentica u istraživanju novinarka Maja Ava Žiberna) u koji su bili uključeni migranti koji su uspjeli prijeći granicu, ali i oni sa pograničnih područja u Velikoj Kladuši i Bihaću koji još uvijek traže način, te novinari i nevladine udruge koje se bave pitanjima i pravima migranata. U Divjakovom režijskom potpisu dominira minimalizam izvedbenih postupaka, on ne zavodi dramskom radnjom ili simbolikom, njegova publika je suočena sa suhim sadržajem poput statističkih podataka i svjedočanstvima koja su iznesena bez podmetanja emotivnih interpretacija. Podvrgnuti ponavljanju istog sadržaja u bezbroj priča s malim varijacijama, one postaju priča o nama, našim granicama, našoj policiji, našoj vladi, te barem toliko koliko traje predstava, one su naš problem. Što je svakako puno duže od nekoliko minuta koliko nam treba da pročitamo takvu istu ili sličnu priču u novinama, koliko god ona bila potresna.

Glumci Primož Bezjak, Sara Dirnbek, Maruša Oblak, Matej Puc i Vito Weis sjede u prvim redovima među publikom, te naizmjenično prenose iskustva onih koji su prelazili slovensku granicu iz brojnih, po život opasnih, pokušaja. Game je sleng koji migranti koriste za višebrojne pokušaje prelaska granice EU, zadnjih stotinjak kilometra puta koji ih dijeli od dolaska na neko sigurno mjesto prihvatilišta. Od skliskog i neprohodnog terena, tzv. džungle, hladnoće i promrzlosti koja ih paralizira tijekom noći, dezorijentiranosti u slučaju kada GPS zakaže, do susreta s divljim životinjama ili lokalnim stanovnicima koji ih prijavljuju policiji,­ game se upisuje u tijela onih koji prelaze granice ostavljajući im trajne rane, netretirane lomove (nemaju pristup bolnicama), strahove i traume. Naravno, ako ne izgube život. Ako bi neka čitateljica, u trenutku nepažnje, pomislila da pišem o režimima policijskih država poput Pakistana ili Sirije, asocijativno bi bila u pravu. Ali radi se o granicama Hrvatske i Slovenije, nekoliko desetaka kilometara od Zagreba. Dramaturginja Katarina Morano je odabrane slučajeve pushbackova, a ima ih nebrojeno više, ujednačila tako da je svaki iskaz uokviren statističkim podacima: datum, broj uključenih osoba, njihova dob i spol, jesu li prisutna djeca, potvrda da je zatražen azil, te koja vrsta nasilja je primijenjena od strane policije.

Iskaz se potom pretvara u svjedočanstvo iz prvog lica bezimenih protagonista; sin koji je odvojen od oca, otac koji je odvojen od supruge i djece, mladić koji je odvojen od obitelji s kojom je u dogovoru glumio da je bližnji rođak, muškarac koji je ostao sam u šumi nakon što je ozlijedio nogu. Nizanjem svjedočanstava autor nam ocrtava dvije slike. Jedna je na podu, razvučena preko cijelog izvedbenog prostora na kojem je scenograf Igor Vasiljev ocrtao geografsku kartu od zapadnih granica Bosne do istočnih dijelova Slovenije i Italije, dakle, kobni put koji su neki od migranata prošli i po dvadeset puta i na njemu ostavili svoje tragove. Tijekom svakog iskaza, glumci na karti označuju mjesta predmetima poput dijelova odjeće i obuće, vreće za spavanje, novčanika, konzervi hrane, kanistara benzina kojim je policija zapalila njihove osobne dokumente, komada kruha koji je bačen grupi ljudi nakon višednevnog pritvora, i time ispisuju novu kartu koju mi, građani tih zemalja, ne poznajemo. Druga slika koju autor ocrtava je u glavi gledatelja. Sličnosti koje primjećujemo u iskazima – odvajanje mladih muškaraca da bi se oslabila grupa i da bi se nad njima izvršila najnasilnija metoda prisile zbog informacija o tome gdje je grupa prešla granicu i konačnog zastrašivanja – ukazuju na to da slučajevi nasilja nisu iznimni, ni slučajni, niti su postupci koji se primjenjuju specifični za određenu grupu policajca. Upravo suprotno, njihovi postupci su sistematični. Napokon, nisu samo psi istrenirani i uvjetovani da laju.

Otvaranje očiju

Predstava odmiče, kraj se ne nazire jer se priče nadovezuju jedna na drugu u neprekinutom krugu, dvorana Zagrebačkog plesnog centra u kojoj se predstava izvodila čini se još manjom nego što jest, a autor nas gura još jedan korak dalje ili još jedan korak dublje. Publika je smještena na dvije strane dvorane, zrcaleći jedna drugu, osvjetljenje je dovoljno jako da među njima vidimo glumce (dizajn svjetla potpisuje Igor Remeta), ali jasno vidimo i jedni druge, svoje sugrađane, prijatelje, poznanike. Nečije tijelo koje sve dublje upada u stolicu, nečija pojačana osjetljivost na zvukove, nečiji pogled fiksiran u jednoj točki, svi oni zrcale moje postepeno raspadanje. Istovremeno, dok slušamo o tuđim tragedijama, spoznajemo vlastitu ulogu punopravnih građana koji iz pozicije sigurnosti promatraju tuđu nesreću. Iz te privilegirane pozicije promatrača reproduciramo ono što režim čini – migrante čije iskaze slušamo obilježavamo kao žrtve, koje žalimo, ali samim tim što ih i dalje vidimo kao izbjeglice, ne uspijevamo ih zamisliti kao potencijalne sugrađane, te im uskraćujemo prava koja bi im omogućila da se obrane, zatraže pravdu i privedu agresore. Predstava sama čini isto, reproducira upravo ono što kritizira, iako autor ni u jednom trenutku nije licemjeran, predstava je zapravo o nama i za nas – prokazuje slijepe točke društva koje se skriva iza demokratskih načela jednakosti, ali jednakosti za one koji imaju status građana.

Migranti se, u stvarnosti, ne ponašaju kao žrtve (čime nikako ne umanjujem nasilje koje doživljavaju i ne poričem zločine), oni rade upravo suprotno, a to se najjasnije čuje onda kada napokon, unutar predstave, progovore svojim riječima. Preko audiosnimke na engleskom jeziku čujemo svjedočanstva ljudi s imenom i prezimenom (Hamza Aziz, Zaher Amini, Khalid Ali i Behnaz Aliesfahanipour): hrane nas dovoljno da nas održe na životu,.. mislim da neću čekati da mi daju odbijenicu i deportiraju me natrag u Bosnu, ići ću dalje,…nisam gubitnik, nisam to bila ni u svojoj zemlji, borila sam se za ženska prava i zato sam morala otići, jer mi je život bio ugrožen – oni protestiraju, svjedoče, ne čekaju milost, svjesno riskiraju živote, ne zaboravljaju da su ljudi ni nakon što mjesecima žive u blatu i smradu, dolaze na europske granice i traže svoje pravo na međunarodnu zaštitu.

Iako su njihove riječi potvrdile ono što smo do tada slušali, za mene su bile kao svjetlost na kraju dvosatnog putovanja kroz tunel – mogla sam ih zamisliti kao svoje sugrađane. Neke od njih su borci za ženska prava, neki su doktori, mnogi od njih su izgubljeni u pubertetu, dok su neki lopovi i kriminalci. Neki od nas su borci za ženska prava, neke su doktori, mnogi od nas su izgubljeni u pubertetu, dok su neki lopovi i kriminalci.

Publika je izlazila s predstave kao što sam ja izašla iz kabine mladića odrezanog uha, vukli smo svoja tijela iako smo se zapravo htjeli što brže vratiti svojim životima i svojim pričama. S jedne strane želim vjerovati da bi ta težina mogla otvoriti put k drugačijem mišljenju, a time i drugačijoj budućnosti, s druge strane, to je naivno, jer za drugačiju budućnost nam treba druga vrsta političke imaginacije. Imaginacija koja ne perpetuira politiku režima, nego nam omogućava da vidimo pluralno društvo. Odgovornost ostaje na nama, građanima, ali sami odlučujemo koliko te odgovornosti možemo preuzeti i u kojem trenutku – svjesni da zatvaranjem očiju i skretanjem pogleda pogodujemo političkoj samovolji koja kršenjem međunarodnih zakona o ljudskim pravima, ljude pretvara u lovine, koje je još jedno, u ovom kontekstu, stravično značenje riječi game.

Epilog ili način da ne ponovim

 

Pokušat ću zato reimaginirati svoje iskustvo u vlaku, ispričati priču na način na koji se nije dogodila, priču u kojoj sam odbila surađivati u režimu u kojem živim, u kojoj sam odbila lajati tihim tonom, ali po istoj uputi:

Upitala sam policajce da li im mogu pomoći jer govorim arapski jezik. Policajka mi je pokazala da mogu ući u kabinu i ja sam se našla oči u oči s mladićem između 15 i 19 godina, tamne puti, izrazito mršave građe, s kapom na glavi. Pozdravila sam ga, rekla sam da ću prevesti što kaže i upitala ga od kuda dolazi. On je rekao nešto što je meni zvučalo kao mumljanje i prvo što sam pomislila je da se moram bolje fokusirati jer možda se radi o dijalektu koji mi je stran. Pokušala sam opet; i dalje čujem mumljanje. Nakon nekoliko pokušaja, pod nadzorom policije, postala sam nervoznija, riječi nisu pronalazile svoj put, a mladić je odjednom skinuo kapu i pokazao uho. Bilo je odsječeno, a na ćelavoj glavi su se vidjeli tragovi rana koje su zarasle u kožu. I danas osjećam slabost koja me preplavila, kao da je netko napravio presjek u vremenu, jer ono što sam do tog trenutka mislila i osjećala više nije postojalo, a suočena sam s nekim o kome nisam znala ni misliti ni osjećati. Ipak, pogledala sam ga u oči i rekla: oprosti ali ne mogu ti pomoći. Policiji sam rekla da ne govorim njegov jezik. Izašla sam iz kabine, vukući svoje tijelo. Nisam mogla utjecati na njegovu sudbinu niti sam išta promijenila u njegovom životu, ali nisam, u trenutku straha od nepoznatog drugog, u policiji vidjela svoje (jedine) sugrađane kojima treba pomoć. Pomoć je tražio mladić odrezanog uha, inače ne bi skinuo kapu u pokušaju da nam kaže tko je i što mu se dogodilo.

Ovogodišnje izdanje Zoom Festivala, kojeg već devetu godinu zaredom organizira udruga Drugo more, kao svoj tematski okvir postavilo je seksualni, odnosno nematerijalni rad u kontekstu promišljanja rada u suvremenom društvu, te riječkoj publici predstavilo niz kako domaćih, tako i međunarodnih autora i izvođača koji su ovoj temi pristupili kroz različite medije i aspekte, ostavši uvijek u domeni tijela i tjelesnog. Dodatni program ovog festivala izvedbenih umjetnosti otvorilo je prostor i nekim drugim temama, a u sklopu njega prikazana je i predstava 6 slovenskog redatelja Žige Divjaka, nastala u koprodukciji ljubljanske Maske i Slovenskog mladinskog gledališča, premijerno izvedena u ožujku ove godine.

Iako se ne bavi seksualnim radom, može se reći da se i predstava 6 u nekoj mjeri tematski uklapa u koncept rada kao djelovanja vanjske sile na (neautonomno) tijelo. U ovom slučaju radi se o tijelima šestorice mladih migranata, maloljetnih izbjeglica bez roditeljske pratnje; pod utjecajem vanjske sile okolnosti u kojima su se našli kao tražitelji azila u Sloveniji. Naime, predstava gotovo kirurški precizno dokumentaristički uprizoruje događaje iz 2016. godine kada plan smještanja šestero dječaka u Đački i studentski dom Kranj nije sproveden zbog pritiska lokalne javnosti i negodovanja roditelja čija djeca u domu borave.

Ravnateljica doma Judita Nahtigal donijela je odluku da se maloljetnim tražiteljima azila ustupi ionako prazni prostor potkrovlja doma, a ta je odluka, prije nego što je do nastanjivanja uopće došlo, pokrenula lavinu protestnih ksenofobnih reakcija mještana te roditelja đaka i studenata. Uz pomoć novinarke Maje Ave Žiberna prikupljeni su materijali i dokumentacija događanja u obliku pisama, mailova i dopisa koji zorno prikazuju negativni stav roditelja, koji na trenutke pokušavaju “racionalno” razložiti problematiku zaogrnuvši se strahom i brigom za vlastitu djecu, dok ima i primjera prijetnji ispisivanja djece i agresivnih napada na ravnateljicu. Reakcije nadalje poprimaju izopačen, gotovo distopijski diskurs u pokušaju da se tobože opravdaju, naglašavanjem “vrijednosti” sadašnjih stanovnika doma navodeći njihove sportske uspjehe. Tako majka jedne učenice dopisom upozorava:

“Iz vašeg Doma dolaze zlatni olimpijci s Olimpijskih igara mladih, dobitnici nagrada na međunarodnim natjecanjima, sportaši koji će predstavljati Sloveniju na Svjetskom prvenstvu mladih sljedećeg tjedna u Rumunjskoj. To su naši najbolji i budući veleposlanici Slovenije u svijetu, pa vas molimo da se odlučite za premještanje djece migranata, kao što to žele roditelji i vaši stanovnici.”

Pritom se veličanjem nacionalnog “ponosa” i isticanjem mladih migranata kao kakve zaraze ili prijetnje blagostanju druge djece već nazire kulminacija rasizma, u jasnom odjeljivanju njih-i-nas, odnosno naše-i-njihove, čime se neki životi proglašavaju vrjednijima od drugih. No, ksenofobni vrtlog neopravdanog i iracionalnog straha ne dolazi samo od roditelja – predstava uprizoruje i burne reakcije javnosti kroz obavijesti o organiziranju prosvjeda protiv dolaska “pošasti” u obliku šestero djece, što, uz spoznaju da ovo nije samo fiktivna predstava nego prikaz stvarnih događaja, nedaleko i nedavno od ovdje i sada, priču nikako ne smješta u tragikomično ili ironično nego jedino i isključivo u užasno. Šestero mladih – koji su povod, a ne i uzrok nastaloj halabuci – prisutno je svojim neprisustvom, a lokalna politika, umjesto da zauzme glas razuma i humanosti, zapada u populizam čime podcrtava strašnu realnost i ozbiljnost ove polemike.

Tekstualno bogata, predstava balansira minimalizmom u izvedbi kojeg zadržava i na razini rasvjete i glazbe, a koncipirana je na dva plana –  na pozornici je poredanih pet mikrofona pred kojima stoji pet stolica. Cjelokupan dokumentaristični dio iznesen je čitanjem stojećki, dok se premještanjem na stolice u prvom planu glumci preobražavaju u likove direktno i osobno vezane uz događaj: ravnateljicu doma, kućnog majstora, odgajatelja, kuharicu i vratara. Nasumično se izmjenjuju u kratkim monolozima, u kojima, gotovo kronološki, iznose osvrte na događaje iz vlastite perspektive, isprva pružajući kontrast drugom planu svojim otvorenim, toplim stavom naklonosti i dobrodošlice prema imigrantskoj djeci.

Na početku potpuno sigurni u svoje stavove praktički ismijavaju iracionalne reakcije svojih sugrađana, da bi se do kraja predstave i oni postupno priklonili većini, svatko u svom tempu i na svoj način. Rast i širenje društvenog pritiska izneseno je suptilno kroz njihove monologe, dok detalji iz svakodnevice grade atmosferu punu predrasuda i netrpeljivosti, ocrtavajući portret ksenofobije koja prodire u svaku poru života kao kakav zloćudni micelij. Nadalje, nije slučajno da se prvi plan odvija sjedećki-pasivno i “raspada” u procesu, dok se drugi gradi, nadima i naglašava sve brže, dok nas ne zapljusne buka i polifonija izmiješanih napada, informacija prosvjednika i mailova, dopisa, dogovaranja oko sastanka roditelja s upravom Doma. Ton se povisuje i sve kulminira u nemogućnosti uspostavljanja razumnog dijaloga, pri čemu je iracionalni strah glasniji od razuma i oglušuje se na ljudskost. Trenutak je to u kojem jasno spoznajemo konačnost i jednosmjernost fašizma koji nas podsjeća da, riječima Aleksandra Hemona, on nije “ideja o kojoj se može debatirati, nego niz akcija protiv kojih se treba boriti”. Fašizam briše mogućnost Drugosti da koegzistira u svojoj različitosti i prilično je konkretan u svojim nakanama.

Kranjski primjer funkcionira kao simbol onoga što se dešava diljem Europe i zapadnog svijeta – isprva tobože bezopasno i postupno gomilanje straha i osuda, koji u konačnici mogu dovesti i do masovnih stradanja. Gorivo koje pritom potpaljuje mržnju u europskom čovjeku 21. stoljeća svakako je medijska propaganda. Prema već ustaljenoj praksi, širenje netolerancije i straha od različitoga koji je “potencijalno opasan”  gradi se na temelju bezuvjetne vjere u izvor informacija i nedostatak kritičkog propitivanja. Zaoštravanje prirodnog straha od različitosti i širenje rasizma proces je koji je već viđen pa bi trebao upozoravati na opasnost apstrahiranja imaginarnog zla i na psihičku uvjetovanost medijskim sadržajima. Stvarajući neprijatelja koji je nepoznat, ali imenovan, stvara se i vanjski akter kojega je moguće okriviti za sve što “ne valja”. Negativna slika koja se pritom stvara širi se eksponencijalno i danas je dodatno pomaže uobličiti glad za spektaklom koja se želi zasititi na krivom mjestu, u informativnom sadržaju, nerijetko praćena fetišiziranjem nasilja koje odmiče od biti i stvarnih uzroka prikazane situacije.

Prizori na Divjakovoj sceni postaju gotovo groteskni kada se ta “mitologizirana prijetnja” konkretizira u projiciranim video snimkama dječaka – apstrakcija je napokon dobila lice. Naime, radi se konačno o šest mladih života o kojima se odlučuje, o šest života koji bivaju objektivizirani i dehumanizirani kroz razne aluzije. Problem na koji ukazuje predstava leži upravo u tome što kranjska javnost nije u “6” vidjela šestero dječjih lica i šestero sudbina, nego brojku koja potencijalno može rasti i koja prijeti komforu svijeta kojega poznaju.