Nakon prošle serije čitateljskih klubova tijekom kojih se čitala Tajna mog turbana Nadije Ghulam i Marx i lutka Maryam Madjidi, Platforma Upgrade nastavlja otvarati prostor za dijalog, razmjenu iskustava i upoznavanje različitosti. Kroz novoodabrane naslove suvremenih autora_ica koje pišu o identitetu i susretima kultura, polaznici_e će “zajedno istraživati što znači pripadati različitim društvima, prelaziti njihove granice i povezivati svjetove – stvarne i simboličke”, stoji u pozivu.

Na prvom susretu čitat će se Nas tri Shide Bazyar, roman o “prijateljstvu kao obliku preživljavanja. U pričama Hani, Kasih i Saye – tri žene koje su zajedno odrastale na rubu malog njemačkog grada – autorica istražuje klasne razlike, rodne uloge i političku stvarnost Europe danas. Onu koja se, osim otvorenog nasilja, često očituje u naoko sitnim gestama, poput pogleda u javnom prijevozu ili administrativnih zapreka”.

Broj mjesta je ograničen na deset polaznika_ca, a za sve sudionike_ce osigurane su besplatne knjige kao mali poticaj kućnoj biblioteci i daljnjem dijeljenju knjiga. Klub vodi Anja Tomljenović – novinarka, kritičarka i radnica u kulturi, članica Programske grupe udruge Kulturtreger. Anja je svoje iskustvo vođenja čitateljskih radionica razvijala u Booksi, gdje je vodi Booksa Book Club, Booksa Book Club + i Dječji čitateljski klub. 

Prijave za sudjelovanje vrše se mailom na adresu: julijana@operacijagrad.net.

Rok za prijavu je 11. siječnja.

Kolokvij nastavlja višegodišnje promišljanje književno-kritičke interpretacije, a ove se godine dodatno osvrće i na prethodni ciklus posvećen politikama stvaranja kanona na poluperiferiji. U tom će se kontekstu predstaviti i dva nova izdanja: zbornik Politike stvaranja kanona na poluperiferiji (Booksa, 2025.) te knjiga Espija Tomičića Jutro donosi kraj (Booksa i MaMa, 2025.), zbirka kolumni objavljivanih na portalu Booksa.hr između 2020. i 2025. godine.

Javni dio programa počinje 9. prosinca u 19 sati panelom Pogled izvana, na kojem sudjeluju Muanis Sinanović (Slovenija), Arian Leka (Albanija) i Patricia Lorenzoni (Švedska), uz moderaciju Mirele Dakić. Panel će se održati na engleskom jeziku. U 20.30 sati slijedi predstavljanje zbornika i Tomičićeve knjige, uz autora i urednicu Ivanu Dražić te moderaciju Tomislava Augustinčića.

Drugog dana, 10. prosinca, održava se zatvoreni kolokvij književnih kritičarki i kritičara, usmjeren na razmjenu praksi i propitivanje suvremenih kritičarskih pozicija.

Centar za dokumentiranje nezavisne kutlure, koji od 2011. godine zajednički razvijaju udruge Kurziv (Kulturpunkt.hr) i Kulturtreger (Booksa.hr), arhiv je posvećen bilježenju i očuvanju materijala s nezavisne kulturne, umjetničke i aktivističke scene u Hrvatskoj.

Tijekom cijelog dana prikupljat će se tiskani materijali (časopisi, fanzini, novine, posteri, flajeri, programske knjižice, knjige, katalozi, brošure…), audio i video materijali (glazba i filmovi producirani na nezavisnoj sceni, dokumentarne snimke, radio emisije, umjetnički radovi…), fotografije, pressclippinzi i promotivni dodaci (torbe, majice, bedževe…) koji će se u Centru za dokumentiranje obraditi, katalogizirati, digitalizirati i prezentirati kako bi bili trajno i besplatno dostupni na korištenje svoj zainteresiranoj javnosti.

U sklopu gostovanja, od 11 do 13 sati održava se radionica održavanja organizacijskih arhiva, a u 19 sati javni razgovor o koprivničkoj sceni kroz materijale prikupljene tijekom dana. Pozivaju se sve organizacije, kolektivi i pojedinci da donesu svoje tiskane, audio-vizualne, fotografske i promotivne materijale, koji će po obradi i digitalizaciji postati dio online arhiva Centra – javno dostupnog prostora kolektivnog pamćenja i zajedničkog kulturnog nasljeđa.

Gostovanje Centra u Koprivnici odvija se povodom 15 godina njegova kontinuiranog djelovanja te 20 godina arhiva usmene povijesti na portalu Kulturpunkt.hr.

I ove godine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture provodi edukaciju u sklopu koje se volonteri_ke imaju priliku upoznati s razvojem nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te steći osnovne vještine arhiviranja. Volonteri_ke će se upoznati sa značajnim korpusom materijala s polja nezavisne kulture koji je arhiviran u Centru, a koji nije dostupan kroz formalnu edukaciju, kao i sa svrhom, kontekstom, uvjetima i načinima rada Centra.

Program je podijeljen u edukacijske i mentorske formate. Edukacijski formati uključuju posjete knjižnicama i arhivima nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu uz predavanja stručnjaka koji vode spomenute institucije, radionicu digitalizacije materijala pohranjenih u Centru kao i radionicu osnova uređivanja Wikipedije. Mentorski formati uključuju obradu građe kao što su plakati, sitni tisak, knjige, časopisi i ostali materijali pohranjeni u arhivu Centra te unos u online dokumentacijsku bazu Centra. Mentorski segment je individualiziran tako da se njegovo trajanje, intenzitet i sadržaj prilagođava drugim obavezama volontera_ki kao i njihovim interesima i mogućnostima.

Voditelji Centra su Miljenka Buljević i Marko Kovačić, a prostor Centra nalazi se u Klubu Booksa.

Program počinje početkom lipnja, a prijave se vrše kratkim predstavljanjem putem e-maila centar.booksa@gmail.com do 1. lipnja.

Više detalja o pozivu možete pronaći na poveznici.

Na prvom susretu čitat će se knjiga Tajna mog turbana autorice Nadije Ghulam, u prijevodu Vedrane Lovrinović (Iris Illyrica, 2024). Riječ je o autobiografskoj priči u kojoj autorica, zajedno s katalonskom novinarkom Agnès Rotger, iznosi potresnu ispovijest o osam godina provedenih prerušena u muškarca kako bi mogla raditi i uzdržavati svoju obitelj u Afganistanu pod talibanskom okupacijom. Kroz knjigu autorica obrađuje teme identiteta, religije, ljubavi i ženske seksualnosti, osvrćući se na osobna iskustva i društvene nepravde, istovremeno pružajući uvid u snagu ljudskog duha.

Čitateljski klub vodi novinarka, kritičarka i radnica u kulturi Anja Tomljenović, članica Programske grupe udruge Kulturtreger, koja je iskustvo u vođenju čitateljskih radionica razvila kroz programe poput Booksa Book Cluba.

Za sudjelovanje u čitateljskom klubu potrebno je prijaviti se putem e-maila na adresu julijana@operacijagrad.net do 3. veljače, a broj mjesta ograničen je na deset sudionika. Za sve prijavljene osigurani su besplatni primjerci knjige.

Interkulturni čitateljski klub dio je projekta Otvoreno Trnje: zagrebački kvart interkulturalnosti, koji se provodi u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici, pod vodstvom udruge Operacija grad.

Javni program Kolokvija čija je tema politike stvaranja kanona na poluperiferiji održava se 5. listopada u suorganizaciji s Multimedijalnim institutom, a namjera mu je produbiti stoljetnu raspravu o kanonizaciji u književnosti. Iako se možda čini se da je o kanonu sve “već rečeno, svakodnevna praksa pokazuje da se usprkos tome politike kanonizacije sporo mijenjaju”, pišu organizatori_ce u najavi programa. S fokusom na književnu kritiku, program je osmišljen da preispita njezinu ulogu u “perpetuiranju, dekonstrukciji odnosno transformaciji kanonizacije i mehanizmima, strategijama i taktikama koje se pri tome koriste u poluperiferiji od nagrada, festivala, do akademije i marketinga”. Pojašnjavajući zašto koriste pojam poluperiferija referirajući se na našu regiju, organizatori_ce napominju da ovaj koncept “s jedne strane otvara prostor raspravi o odnosima moći između centra i periferije u geo-kulturno-političkom smislu, a s druge strane o mogućim emancipacijskim potezima između centra i periferije u kulturtregerovskom smislu”. Baveći se starim problemom kanona, program, kažu organizatori_ce, cilja na kritiku i autokritiku, ali neće izostaviti niti pohvalu.  

Navodeći ga kao ”primjer ambiguiteta književnog kanona na poluperiferiji”, program Kolokvija će se u velikoj mjeri baviti kanonskim statusom književnika Davida Albaharija. U sklopu programa bit će predstavljena njegova knjiga Piščev dnevnik koja je objavljena u biblioteci Prijatelji u izdanju Kulturtregera i Multimedijalnog instituta te u suradnji s kolektivom Škart. Knjiga sadrži Albaharijeve kolumne koje je pisao za Booksin portal.  

Kolokvij počinje u 16 sati tribinom Koliko kanona nam treba? na kojoj će sudjelovati Nađa Bobičić, Tomislav Brlek i Mirnes Sokolović, a moderirat će je Matija Prica. Tribina će se baviti “pozicijom i funkcijom književnog kanona danas, kada je društvena uloga i važnost književnosti poljuljana i relativizirana”, a jedna od tema bit će i supostojanje paralelnih kanona, “što po sebi predstavlja izazov osnovnoj definiciji i intenciji kanona”.

Nakon tribine, u 18 sati održava se predavanje nagrađivanog književnika (i matematičara) Vladimira Tasića Kanon, kaleidoskop. U svojoj najavi predavanja, Tasić postavlja pitanje o svrsishodnosti riječi “kanon”, utvrđujući da su odnosi unutar književnog polja uvijek promjenjivi i plastični, i navodi primjer Davida Albaharija kao “zanimljivo pitanje za književnu kritiku”.

Eksperimentalni umjetničko-dizajnerski kolektiv Škart koji čine Dragan Protić i Đorđe Balmazović održat će svoj “možda-literarni program” ŠKABARE u 20 sati. Najavljujući ga riječima “udruženim snagama: grupa Škart + ti i ti i ti + neke i neki što pišu i pjevaju i čuda kažu + ćutači/ce iz trećeg reda + svašta nešto”, beogradski kolektiv sugerira da će se njihov program voditi tragovima Kulturnog centra Albahari i Pesničenja, treninga aktivnog čitanja poezije u javnim prostorima koji je, njihovom inicijativom, nastao u Beogradu 2008. te se već godinama održava na mjesečnoj bazi.  

Ukratko najavljujemo i Booksinu tradicionalnu, već dvadesetu po redu, Reviju malih književnosti, koja se u ovom izdanju vraća svojim počecima posvećujući se književnosti na Balkanu. Tako je ovogodišnja tematska odrednica Queer Balkan. Program se odvija od 7. do 10. listopada, a uključuje i popratnu antologijiu u kojoj su okupljeni suvremeni queer autori i autorice iz “deset balkanskih zemalja – Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Bugarske, Srbije, Rumunjske, Kosova, Grčke, Makedonije i Albanije, točno onim kronološkim redoslijedom kako su se od 2005. do 2014. održavale Revije posvećene tim književnostima”, najavljuju selektorice Ivana Dražić i Lara Mitraković. Detaljni program pronađite ovdje.

I ove godine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture provodi edukaciju u sklopu koje se volonteri_ke imaju priliku upoznati s razvojem nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te steći osnovne vještine arhiviranja. Volonteri_ke će se upoznati sa značajnim korpusom materijala s polja nezavisne kulture koji je arhiviran u Centru, a koji nije dostupan kroz formalnu edukaciju, kao i sa svrhom, kontekstom, uvjetima i načinima rada Centra.

Program je podijeljen u edukacijske i mentorske formate. Edukacijski formati uključuju posjete knjižnicama i arhivima nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu uz predavanja stručnjaka koji vode spomenute institucije, radionicu digitalizacije materijala pohranjenih u Centru kao i radionicu osnova uređivanja Wikipedije. Mentorski formati uključuju obradu građe kao što su plakati, sitni tisak, knjige, časopisi i ostali materijali pohranjeni u arhivu Centra te unos u online dokumentacijsku bazu Centra. Mentorski segment je individualiziran tako da se njegovo trajanje, intenzitet i sadržaj prilagođava drugim obavezama volontera_ki kao i njihovim interesima i mogućnostima.

Voditelji Centra su Miljenka Buljević i Marko Kovačić, a prostor Centra nalazi se u Klubu Booksa.

Program se provodi od 25. rujna do 1. prosinca, a prijave se vrše kratkim predstavljanjem putem maila. Po završetku programa, sudionici_e će dobiti potvrdu o volontiranju.

Više detalja o pozivu možete pronaći na poveznici.

Rok za prijavu je 23. rujna.

Žena koju je Lange fotografirala zove se Florence Owens Thompson, potječe iz starosjedilačkog plemena Cherokee (zbog čega je bila u još ranjivijoj poziciji u odnosu na migrantice – njezin sin je godinama kasnije rekao da ju je bilo strah tražiti pomoć od države jer se bojala da će joj zbog toga oduzeti djecu) i četrdesetak godina nakon objave dala je intervju u kojem je izjavila da bi radije da ju Lange nije uslikala i da uz svu pozornost koju je fotografija dobila, ona od nje ne može zaraditi ništa. Thompsonovoj djeci fotografija prikazuje ženu koju ne vide u svojoj majci, i djetinjstva koja ne izjednačuju sa svojima iako su to zaista oni na fotografiji. Ne žele se gledati kroz leću koja je u njima vidjela savršene žrtve, žele da njihova sjećanja ostanu onakva kakva jesu: imali su za jesti, iako majka ponekad nije, kad su roditelji imali više novca, išli su u kino, bilo je i sladoleda. Bilo je to možda drugačije i deprivilegirano djetinjstvo, ali bilo je njihovo. S druge strane, iako je cementirala Lange u američki umjetnički kanon, ne može se reći da je fotografija napravljena bez stanovite brige; pomoć, kakva takva, stigla je nekim drugima (iako je teško procjeniti koliko je 9100 kg hrane ublažilo glad u kampu, osobito ako se radilo o jednokratnoj pošiljci), a nakon što je Thompson oboljela od raka, od kojeg je i umrla u dobi od 80 godina, omogućila je njenoj obitelji da skupe novac za terapiju. 

U knjizi Život umjetnosti: Poprečne linije brige – prvo objavljenoj na engleskom jeziku 2021. godine u izdanju slovenske udruge Maska, a potom 2023. na hrvatskom u izdanju Kulturtregera, Multimedijalnog instituta i Maske – filozofkinja i dramaturginja Bojana Kunst bavi se upravo kontradikcijama koje su ukalupljene unutar diskursa o brizi (skrbi). Riječ je o konceptu koji je, prema autorici, posljednjih desetak godina preuzeo fokus, kako van tako i unutar institucionalnih okvira proizvodnje u umjetnosti. Umjetnost brine za patnje drugih, (su)osjeća s prekarnim životima i istovremeno si daje zadatak zamisliti nove svjetove  – u tom smislu, feminizam, majčinstvo, queer, ekološke, više-nego-ljudske i migrantske teme zauzimaju široko polje interesa u suvremenoj umjetnosti. Ali dok se tim temama bavi retorički, umjetnost često (nesvjesno) ponavlja isto nasilje protiv kojeg se bori, te poput Lange, umanjuje težinu svoje involviranosti u procese izvlaštenja performativnom gestom koja neopipljivu naknadu preusmjerava u budućnost – pomoć ili promjena će doći. Bez potrebe ili želje da se prema praksama brige u umjetnosti postavi cinično, Kunst kopa duboki tunel kroz dekolonijalnu i feminističku teoriju da bi otvorila, između ostalog, i pitanja o koegzistiranju i relacionalnosti koja prožimaju svijet jer se tiču gotovo svih života, ljudskih i više-nego-ljudskih, te presjecaju ratne, ekološke i društvene krize u kojima se nalazimo. Ni u jednom trenutku ne dolazi do konačnosti ili odgovora koji bi nekako razriješio nelagodu asimetričnosti unutar naših odnosa – koja postoji i kada brinemo. Kunst radije umjetnost i njenu isprepletenost sa životom dovodi do “političkog, etičkog i legalnog ruba” – da bi onda nastavila hodati tim rubom, a čitateljica zajedno s njom. “Uzmemo li brigu zaozbiljno”, piše u svom uvodu, “u njezinoj materijalnosti i tjelesnim implikacijama, u njezinoj temeljnoj međuovisnosti, tada umjetnost više ne može živjeti jednako kao i do sad i treba zahtijevati drugačiji život umjetnosti”. 

Da bismo razumjeli način na koji demistificira brigu unutar suvremenog umjetničkog diskursa, potrebno je najprije razumjeti kako Kunst promišlja isprepletenost umjetnosti i života. Za nju, umjetnost nije utkana u život zato što se tematski bavi problemima svijeta i što želi angažirano intervenirati u njega, nego zato što se sudara s heterogenošću života; ona ne razrješava niti ispravlja, nego djeluje sa, i obrnuto, mijenja se dodirnuta životom. To mikropolitičko otvaranje umjetnosti, njezina neautonomnost spram života, stavlja ju u poziciju u kojoj je istovremeno upletena u svijet i njegove nepravednosti ali ima mogućnost da heterogeno izmišlja svijet, da u njega intervenira. U tom smislu, Kunst smatra da je vrijeme da drugačije pristupimo i samim podjelama kojima navigiramo kroz polje umjetnosti – progresivno i konzervativno, staro i novo, lijevo i desno – i potražimo nova savezništva. U takvoj relacionalnosti sa svijetom umjetnica može (a vjerojatno i mora jer je sama dirnuta i promijenjena) postupati s brigom. 

Kunst pritom ne piše samo o umjetnicama nego u svoju analizu uključuje i institucionalne okvire unutar kojih se – radi vrijednosti kao što su sloboda, očuvanje i zaštita umjetnosti – uspostavljaju mreže pravnih, ekonomskih i radnih odnosa koji su povijesno situirani u modernizam što se poklapa i s poviješću kolonijalizma. Umjesto da se ti odnosi moći destabiliziraju, promjene ili uruše, institucije ih opetovano reproduciraju dok pritom retorički “brinu” za slobodu i autonomnost umjetnosti. Kroz reprezentaciju institucije nastavljaju svoju ekspanziju; čak i kad je cilj poboljšanje svijeta, radi se o produžetku kolonijalizma, onog koji misli svijet kroz hijerarhiju razlika. U tom kontekstu, briga može biti nasilna, ili još gore, okvir kojim se opravdava nasilje. 

Problematizirajući koncept političke umjetnosti koji prožima avangardu 20. stoljeća, Kunst se okreće eseju Arhivomanija latinskoameričke psihoanalitičarke i kritičarke Suely Rolnik. Rolnik razlikuje aktivizam od umjetnosti, prikazujući tako umjetnicu koja se antagonistički, buntovnički ili čak militantno suprotstavlja političkoj situaciji i traži promjenu poretka, kao onu koja zrcali makropolitičke strategije ideologije: preuzima ulogu žrtve (ili govori u ime žrtve), ali ostaje zaštićena unutar polja izuzetka. Umjetnica je autonomna, uzdignuta, slobodna. Umjesto povratka u neku vrstu formalizma, Rolnik, a zajedno s njom i Kunst, argumentiraju da je politika inherentna umjetnosti, jer umjetnost uvijek operira “unutar polja odnosa i proporcija”. Politika je već unutra, nije pridodana zbog posebne angažiranosti umjetnice, kustosice ili umjetničke institucije. Ali, za razliku od aktivizma na koji Rolnik gleda kao makropolitičku pobunu, umjetnost (shvaćena više kao poetičnost) djeluje unutar mikropolitike koja je zapravo prosvjed nesvjesnog. Ta pobuna je uvijek nedovršena, međuovisna i promjenjiva, a kroz nju se artikulira život kao kontinuirani proces stvaranja: “život se pokazuje tek kada dopustimo da nas ono što je izvanjsko pogodi”. Tek kada smo ranjive, kada smo povezane, kada smo otvorene, možemo mijenjati svijet. Ali neminovno je i sljedeće: ranjivost razotkriva naše vlastite privilegije. 

Ovdje ću izdvojiti tek jedan od brojnih radova kojima se Kunst bavi u svojoj knjizi. Umjetničku instalaciju Scaffold (“Giljotina”) američkog umjetnika Sama Durranta čini sedam povijesnih konstrukcija giljotina, a među njima je ona na kojoj je 38 pripadnika naroda Dakota izgubilo život 1862. godine kada je predsjednik Lincoln naredio najveću masovnu egzekuciju u američkoj povijesti. Prikazana prvo 2012. godine u sklopu documente u Kasselu, zatim u Škotskoj, instalacija je bila prihvaćena kao intervencija koja ukazuje na povijest smrtne kazne i otpor prema njoj. Poslije kada je postavljena u Walker Art Centru u Minneapolisu uzrokovala je snažnu javnu reakciju i prosvjede Dakota koji su tražili njeno uklanjanje jer je rad oživljavao njihovu traumu i zadirao u prava njihovih mrtvih. “Njihovo je sjećanje na tragediju izvlašteno, umjetnički čin ih je izvlastio i ono što im je pripadalo pretvorio u univerzalnu vrijednost”, dodaje Kunst. Zanimljivi dio tek slijedi. Durant je nakon javne isprike, svoja autorska prava prenio na službene predstavnike naroda Dakote, a oni su samostalno odlučili kako će ukloniti rad, odnosno giljotinu. Prvotno su je htjeli spaliti, ali onda su odlučili da će je ritualno očistiti, rastaviti i zakopati. Kunst piše da paradoks u kojem je umjetničko djelo vrjednije od ljudskih života nije posljedica neke uzvišene istine u kojoj je sjećanje vječno (pa se može očuvati u umjetničkom djelu), a čovjek konačan. Nedodirljivost umjetnosti je vrijednost koju je oblikovala kultura Zapada, ista ona koja nema puno poštovanja prema nedodirljivom unutar drugih kultura. Prijenosom vlasništva na one koji su bili dirnuti i čiji su životi oblikovani tim djelom, Durant je promijenio materijalne odnose koji se tiču autorskih prava, zaštićenosti umjetničkog djela i njene slobode. Kako bi ovakav postupak izgledao u kontekstu fotografije Majka migrantica? Da je Lange, zamislimo, ponudila Thompson ili njezinoj djeci mogućnost da preimenuju fotografiju (jer prava na fotografiju su u javnoj domeni), ako ništa drugo fotografija bi u muzejima bila predstavljena u kontekstu njihove priče, a ne one koju su Lange ili njezini poslodavci producirali radi senzibiliziranja javnosti. Sama fotografija nas navodi da se pitamo koja je priča prikazane žene, a četrdesetak godina nismo znali niti njezino ime. 

Kako da onda brinemo na pravi način, ako briga u umjetnosti nikad nije neutralna ili dobra sama po sebi? Kada je 2008. godine Obama postao predsjednik SAD-a, odnosno dvije godine nakon izraelskog napada na Libanon, naivno sam rekla svom stricu: “Sad će i nama ovdje (u Libanonu, op. ur.) biti bolje, otišao je Bush.” Na to mi je on odgovorio: “Bush, Obama ili netko treći, samo neka nas puste na miru.” Ubrzo sam shvatila da američki imperijalizam dolazi upakiran u mnoge oblike (a jedan je briga za demokratske – čitaj američke – vrijednosti u cijelom svijetu), i da se za svoju slobodu borimo onda kada se borimo za slobodu drugih – da odlučuju, da budu uključene, da ih, na kraju krajeva, pustimo na miru. I obrnuto, one koje se bore za svoju slobodu, bore se ujedno i za našu. 

Što to znači za umjetnicu? Da treba raditi / zahtijevati umjetnost koja ju ne izuzima izvan (ili iznad) svijeta, nego postaje dio kompleksnosti različitih postojanja u svijetu. Briga koja je zaista usmjerena na patnju drugih ne može biti simbolična: ona mora biti situirana, svjesna vlastitih ekonomskih, institucionalnih i društvenih uvjeta nastajanja, spremna na sudar i na ranjivost. Kunst citira iz teksta Honesty with the real filozofkinje Marine Garcés: “Hoću umjetnost, poeziju, filozofiju, poduku, koji nisu alati i zabava kapitalizma, koji je ujedno šaren i brutalan, koji ne pridonose licemjerju s kojim možemo nastaviti sa stvarima kao da se ništa ne događa ili kao da se ono što se događa ne događa nama.”  

Za potrebe istraživanja kreiran je online anketni upitnik s ukupno 45 pitanja otvorenog i zatvorenog tipa. Prikupljanje podataka trajalo je u razdoblju od 20. ožujka do 2. svibnja 2023. godine, a anketu je ispunilo 70 organizacija civilnog društva. Samom je upitniku pristupilo 228 ispitanika, no samo ih je 30,7% ispunilo anketu u potpunosti. Posrijedi može biti činjenica da brojne organizacije ne prepoznaju da provode aktivnosti arhiviranja u svrhu očuvanja organizacijskog pamćenja, da im u sklopu upitnika nije dovoljno dobro pojašnjen pojam organizacijskog pamćenja, te da ne smatraju temu očuvanja organizacijskog pamćenja relevantnom za njihov rad.

Reprezentacija

U istraživanju su sudjelovale 64 udruge, 4 saveza udruga i 2 umjetničke organizacije. Najviše je ispitanika iz Grada Zagreba (31,4 %), zatim iz Splitsko-dalmatinske županije (12,9 %), potom iz Dubrovačko-neretvanske (11,4 %), Osječko-baranjske (10 %), Istarske (8,6 %) i Karlovačke županije (7,1 %). Najviše organizacija registrirano je u Zagreba, potom u Dubrovniku, Osijeku, Splitu i Karlovcu.

Najzastupljenije područje djelovanja organizacija je “kultura i umjetnost” (64,3 %), što ne iznenađuje jer se radi o području civilnog društva koje kontinuirano proizvodi građu koja se dokumentira i arhivira, te koje je za razliku od drugih područja djelovanja ima sektorsku Zakladu Kultura nova koja, među ostalim, podržava očuvanje organizacijskog pamćenja. Najzastupljenija područja djelovanja unutar područja “kultura i umjetnost” su interdisciplinarno (37,1 %), vizualne umjetnosti (35,7 %), izvedbene umjetnosti (27,1 %), pa izdavaštvo (22,9 %) i glazba (21,4 %). Više od 25 % ispitanika OCD-ova djeluju u području “obrazovanje, znanost i istraživanje” (25,7 %), potom “demokratska politička kultura” (22,9 %), “ljudska prava” (20 %) te “ostala područja djelovanja” (20 %).

Najveći broj organizacija osnovan je između 2000. i 2009. godine (42,9 %), potom od 2010. do 2019. (25,7 %). Jednak je broj organizacija osnovanih prije 1990. i u desetljeću od 1990. do 1999. (14,3 %) – od organizacija osnovanih u tom ključnom društveno-političkom trenutku za oblikovanje današnjeg civilnog društva u Republici Hrvatskoj (1987-1992), jedna je iz područja kulture i umjetnosti, dvije iz područja zaštite okoliša i prirode te dvije iz područja ljudskih prava i socijalne djelatnosti.

Svega 8 organizacija (10 %) ima više od 100 članova. Najveći broj članova imaju organizacije koje djeluju još od prve polovice 20. stoljeća (1928., 1947. i 1950.) te po jedna organizacija iz područja branitelji i stradalnici (osnovana 2011.), zaštita okoliša (2004.) te plesna umjetnost (2006.) Jedna trećina organizacija nema nijednog zaposlenog, dok svega 8 od 70 organizacija zapošljava više od 10 ljudi. Jedna organizacija zapošljava više od 30, a jedna više od 90 ljudi. Anketiranih 70 organizacija imalo je ukupno u 2022. godini 4585 članova, 2153 volontera i 367 zaposlenih.

U 2022. godini 25 % organizacija ostvarilo je prihode manje od 15 000 EUR, dok je 25 % organizacija ostvarilo prihode veće od 200 000 EUR. Najviše organizacija djeluje u unajmljenom prostoru (47,1 %), a nešto manje od trećine organizacije djeluje u prostoru koji je dobiven na korištenje bez novčane naknade (31,4 %). U najvećem broju slučajeva vlasnik prostora je jedinica lokalne samouprave (45,7 %), dok je na drugom mjestu fizička osoba (24,3 %). Čak 15,7 % organizacija nema stalni prostor za rad.

Arhiviranje

Više od 50 % organizacija prikuplja fotografije, plakate, publikacije koje je izdala organizacija, brošure, videozapise, elektroničke zapise i ostale datoteke, dok 45 % njih čuva zvučne zapise i zbirku izvadaka iz novina i časopisa. 16 organizacija prikuplja osobna svjedočanstva i sličnu građu. Pored građe koja pripada njihovoj organizaciji, dio organizacija u svom arhivskom fondu čuva i građu vezanu uz područje djelovanja organizacije (48,6 %), građu fizičkih osoba (20 %), drugih organizacija (17,1 %), neformalnih građanskih inicijativa i društvenih pokreta (15,7 %) te građu iz ostalih područja djelovanja (11,4 %).

Kod nešto više od 50 % organizacija arhivski fond je podijeljen na više mjesta i ne postoji kao cjelina ili je uglavnom nesređen (nerazvrstan). Kod nešto više od 25 % organizacija dio arhivske građe nepovratno je izgubljen i uništen, dok se u 14,3 % slučajeva arhivski fond organizacije dijelom nalazi u privatnim arhivima osoba te mu se ne može pristupiti.

Na pitanje o tome tko je unutar organizacije zadužen za bavljenje arhivskom građom, 90 % ispitanika odgovorilo je kako se arhivski rad obavlja periodično te da ga obavljaju sami, dok je u samo 4,3 % organizacija angažirana stručna osoba koja se bavi tom građom (3 organizacije). Od vanjskih suradnika, 18,6 % organizacija povremeno se oslanja na volontere, dok se svega jedna organizacija oslanja na pomoć studenata.

U pogledu procjene različitih prepreka u sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje, najveći dio organizacija suočava se s nedostatkom vremena (78,6 %), manjkom ljudskih resursa (74,3 %), nedostatnim financijskim sredstvima (68,6 %). Nadalje, navedene prepreke odnose na neodgovarajuće prostorne preduvjete (58,9 %), nedostatak stručnih znanja (55,7 %), tehničke preduvjete (47,1 %), te odlazak ljudi sa specifičnim znanjima iz organizacije (24,3 %).

Upitnik je sadržavao i pitanje o različitim preprekama u digitalizaciji građe s kojima se susreću organizacije. Dobiveni nalazi u skladu su s rezultatima o problemima i preprekama s kojima se organizacije općenito suočavaju kada je riječ o sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje: manjak vremena (83,6 %), nedostatna financijska sredstva (74,6 %), troškovi održavanja digitalnog arhiva (64,2 %), nedostatak ljudskih resursa (66,7 %).

Više od 50 % organizacija koje su sudjelovale u istraživanju učinile su dio svoje arhivske građe dostupnim za javno korištenje. Nešto manje od trećine organizacija nije javno prezentiralo ili aktiviralo arhivsku građu i trenutno to ne planiraju, dok 21,4 % organizacija to još nije učinilo, ali planiraju. Oko 30 % organizacija organiziralo je izložbu odabrane arhivske građe, oko 25 % objavilo je publikaciju o povijesti djelovanja organizacije, a oko 20 % koristilo građu u obrazovne svrhe.

Financiranje

Od ukupnog broja organizacija, 58,6 % nije koristilo nikakve izvore financiranja za očuvanje organizacijskog pamćenja. Kod 41,4 % organizacija koje jesu koristile izvore financiranja, većinom se radi o sredstvima jedinica lokalne samouprave, dok je na drugom mjestu Zaklada Kultura nova (12,9 %). Manji broj ispitanika naveo je ostale izvore financiranja: Hrvatski audiovizualni centar, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Međunarodno vijeće za arhive te međunarodne zaklade.

Kada je riječ o ministarstvima kao izvoru financiranja, najviše je organizacija (sedam) koristilo sredstva Ministarstva kulture i medija, dok je jedna organizacija koristila sredstva Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Među organizacijama koje su koristile izvore financiranja, najviše je onih koje su ta sredstva upotrijebile u svrhu objave specijalizirane publikacije (24,3 %), potom za sistematizaciju i sređivanje postojeće arhivske građe (12,9 %), opremanje čitaonice, izložbenog prostora i sličnih javnih dokumentacijskih prostora (10 %), digitalizaciju građe (8,6 %), objavu audiovizualnog materijala (8,6 %), stručnu obradu, analizu i interpretaciju građe (7,1 %), istraživanje i prikupljanje arhivske građe (7,1 %).

Prijedlozi mjera i preporuka za donositelje odluka

Upitnik je sadržavao neobavezno pitanje otvorenog tipa o prijedlozima mjera u svrhu poticanja organizacijskog pamćenja. Ukupno su prikupljena 34 odgovora. Analizom dobivenih odgovora izdvojene su dvije temeljne vrste mjera: obrazovne i financijske. Iz dobivenih odgovora vidljiva je potreba za sustavnom podrškom organizacijama civilnog društva u tom području.

“Poticanje razvoja arhiva nezavisne kulture koji nisu dio same organizacije, tj. arhiva koji djeluju neovisno o organizacijama. Ovo predlažemo jer rad na organizacijskom pamćenju unutar organizacije često nadilazi naše kapacitete. Isto tako, u okvirima financiranja u kakvima se nalazimo, slabi su izgledi da će organizacije civilnog društva iz područja nezavisne kulture imati sredstava za kontinuiran i stručan rad na prikupljanju, organizaciji i očuvanju arhivske građe.”

“Smatram da bi bilo dobro nastaviti s inicijativom za zajednički arhiv – kroz dogovor o financiranju takvog tijela / organizacije ili dr. ustrojstvenog oblika (godišnja financijska podrška ili članarina uz naravno, podršku institucionalnog okvira za razvoj CD – Zaklada i Ureda za udruge).”

Na neobavezno pitanje otvorenog tipa o preporukama za donositelje odluka prikupljen je 21 odgovor. Organizacije su istaknule nedostatak u pogledu financijskih sredstava i nedostatak u pogledu organizacijske podrške, što uključuje i potrebu za besplatnim obrazovnim sadržajima u ovom području. Nekoliko je ispitanika istaknulo potrebu za boljom suradnjom s vanjskom službom Državnog arhiva.

“Financijski podržati u većoj mjeri, osigurati sredstva za zapošljavanje osobe da se time bavi. Financirati i mentorske programe kroz koje će se omogućiti kvalitetnije arhiviranje.”

“Vanjska služba pri arhivima trebala bi biti otvorenija za rad s organizacijama civilnog društva. Hrvatsko arhivističko društvo koje je mjesto gdje se stvara popis privatnih imatelja /stvaratelja arhivskog gradiva trebalo bi biti transparentnije i uključiti same organizacije u odlučivanje o tome koje se gradivo kojih organizacija ima smatrati arhivskim.”

“Primarno je da se gradivo OCD-a valorizira kako bi trebalo. S obzirom na postojeće mjere i (ne)aktivnost državnih institucija za brigu o organizacijskom pamćenju neprofitnog sektora, jasno je da one nisu svjesne od kakve važnosti je gradivo koje OCD-i čuvaju iz čega proizlazi i manjak interesa za očuvanje gradiva OCD-a. Jednom kad se prizna važnost navedenog gradiva, možemo pričati o dodatnoj financijskom pomoći i razvoju privatnih arhiva organizacija, no nažalost još smo daleko od toga.”

Zaključno

S obzirom na nedostatak prethodnih istraživanja na temu organizacijskog pamćenja, nalazi izloženi u anketnom izvještaju mogu biti korisni u promišljanju mjera kojima bi se potaknula sustavna podrška organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe. Na temelju provedenog istraživanja može se konstatirati kako je riječ o važnom, ali zanemarenom području djelovanja. Jednako tako, radi se o području kojim se sve organizacije civilnog društva bave, barem na razini prikupljanja materijalnih dokaza za izvještaje o potrošnji namjenskih sredstava, ne uključujući financijsku administraciju što je zakonska obaveza.

Ključni problem i prepreka s kojom se organizacije suočavaju odnosi se na manjak odnosno nedostatak vremena za sustavnu brigu o organizacijskom pamćenju. Čak 83,6 % organizacija istaknulo je da naprosto nemaju vremena obavljati rad koji nije dio nekog projekta ili nije podržan kroz institucionalne podrške za civilno društvo. Prema iskazima, radi se o sporadičnom, periodičnom radu koji obavljaju sami, uz rijetke prilike angažmana vanjskih stručnjaka i suradnika. Stoga ne čudi da je među preporukama spomenuta i suradnja s vanjskom službom službenih državnih arhiva za koje se smatra da imaju adekvatne ljudske, prostorne i tehničke resurse da surađuju s organizacijama.

Na važnost podrške organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe ukazuju i odgovori 28,6 % organizacija kako postoji interes vanjskih stručnjaka, znanstvenika i istraživača za arhivskom građom koju čuvaju. Gubitak građe, kao i njezina nesređenost i nesistematiziranost, ne predstavlja samo problem organizacijama koje gube važan aspekt vlastite memorije, nego i zainteresiranoj javnosti, stručnjacima i istraživačima koji ostaju zakinuti za nezamjenjive izvore informacija o povijesti djelovanja organiziranog civilnog društva i njegovog utjecaja na razvoj lokalnih zajednica i procese demokratizacije društva.

Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Sonetni vijenac Dolina leptira – rekvijem prvi je ukoričeni hrvatski prijevod Inger Christensen, u unikatnom prijevodu Miše Grundlera koji se strogo drži svih formalnih zadatosti te lirske forme. Vrtoglava pjesnička meditacija o smrtnosti i gubitku u kojoj odjekuje i pjesnikinjin posjet Jugoslaviji.

Dolinu leptira u dvojezičnom, dansko-hrvatskom izdanju objavili su MaMa i Booksa, u ediciji Prijatelji u kojoj su, pored ostalih, objavljeni naslovi Annie Ernaux, Laszla Krasznahorkaija, Davida Albaharija i Dubravke Ugrešić, a svezak je oblikovao Damir Gamulin Gamba.

U Booksi će u četvrtak, 4. svibnja u 19 sati o Inger Christensen govoriti prevoditelj Mišo Grundler, dramaturg Goran Sergej Pristaš, a publika će dijelove Doline leptira imati priliku čuti i u recitaciji na danskome. 

Predstavljanje knjige organiziraju  Multimedijalni institut/MaMa, Kulturtreger/Booksa i Veleposlanstvo Kraljevine Danske.