Polazeći od priča o Josipu Reihlu Kiru i Tomi Buzovu, razgovor je otvorio šira pitanja o tome kako se društvo nosi s ratnom prošlošću, postoji li prostor za alternativne perspektive u odnosu na dominantne narative te može li umjetnost biti mjesto dijaloga umjesto poligon za kulturne ratove.

Snimku razgovora ustupio je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Zato današnje zazivanje “rodne ideologije” u javnom diskursu snažno podsjeća na Satanic Panic s kraja prošlog stoljeća – samo su pozicije obrnute pa umjesto djevojačkog dozivanja Bloody Mary kao otpor mizoginiji, mantranje o “rodnoj ideologiji” demonizira upravo društvenu kritiku koja je proizašla iz feminističke i rodne teorije.

Na početku bijaše Riječ… ili dvije.

Prije nego se sagleda razvoj pojma “rodna ideologija”, potrebno je osvrnuti se na zasebno značenje riječi u sintagmi.

To da je ideologija rodna znači da se vezuje uz pojam roda, odnosno rodnostudijske ili rodnoteorijske i feminističke spoznaje prema kojima, pojednostavljeno, spol predstavlja biološku datost, a rod društvenu interpretaciju spola. Prema Hrvatskoj enciklopediji, pojam ideologija izvorno je označavao znanost o idejama, “tj. o osjetima (senzacijama), koji svojim odnosima i spajanjima (…) daju osnovu i građu sveukupnoj ljudskoj spoznaji”. Od te definicije do danas, pojam ideologije je ponešto promijenio značenje, ali i dalje označava društveno uvjetovani sustav ideja, jasno definiranu i vrijednosno nabijenu interpretacija svijeta.

Pojmu su pripisane i negativne konotacije, počevši od Marxove interpretacije kako je riječ “o izvrnutoj, lažnoj i krivoj svijesti i spoznaji, proizašloj iz njezine posebne klasne uvjetovanosti i određenosti”, preko Mannheimovog partikularnog pojma ideologije koji označava ono “lažno” i “pogrešno”. Jadranka Rebeka Anić napominje kako je u hrvatskom kontekstu ovaj pojam stekao dodatnu negativnu konotaciju kao referenca na društveno-političko uređenje bivše države pa je rodna ideologija okarakterizirana i kao produkt komunizma i marksistička taktika u tzv. “kulturnim ratovima”. Barem tako misle oni koji koriste ovaj pojam, stoga je logično sljedeće pitanje – a tko ga to koristi?

Prema sociolozima Romanu Kuharu i Davidu Paternottu, termin je skovala Katolička crkva, a operacionaliziran je djelovanjem različitih društvenih aktera povezanih s Crkvom, ponajviše udruge poput U ime obitelji i Vigilare u Hrvatskoj. Time se nastoji suprotstaviti aktivizmu za ženska i LGBTIQ+ prava, kao i znanstvenim istraživanjima koja dekonstruiraju uobičajene i često biologističke i esencijalističke pretpostavke o rodu i seksualnosti. Upravo se zbog toga spomenute aktere promatra kao članove društvenih pokreta objedinjenih pod imenom “antirodni pokreti”.

U Kuharovoj i Paternotteovoj knjizi Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality, navodi se kako diskurs o opasnosti od “rodne ideologije” proizlazi iz teologija o ženama i tijelu pape Ivana Pavla II., koje su inzistirale na razlikama i komplementarnosti spola, konkretno u poslanicama Mulieris dignitatem iz 1988. i Evangelium Vitae 1995. godine. Takav diskurs nastao je kao reakcija na feminističke i LGBTIQ+ pokrete koji su u društvo uveli “nevolje s rodom”, kritizirajući dominantne društvene strukture i norme iz kojih proizlaze rodno utemeljene nepravde.

Prema istraživanjima obojice autora, ali i drugih poput Agnieszke Graff i Elżbiete Korolczuk, upotreba pojma rodne ideologije počinje se širiti tijekom devedesetih godina kao reakcija Katoličke crkve na dvije konferencije Ujedinjenih naroda – Međunarodnu konferenciju o stanovništvu i razvoju (Kairo, 1994) i Četvrtu međunarodnu konferenciju o ženama (Peking, 1995). Ove su konferencije predstavljale posebnu opasnost za Crkveni “prirodni poredak” zato što je UN po prvi puta artikulirao važnost unapređenja seksualnih i reproduktivnih prava te koncept rodne ravnopravnosti kao civilizacijski temelj svakog demokratskog društva. Za Crkvu to je značilo međunarodno priznanje prava na pobačaj, LGBTIQ+ prava te udaljavanje od tradicionalnog koncepta obitelji.

Pojam rodne ideologije stoga nije zamišljen samo kao analitički alat, već i kao političko oružje za širenje (ultra)konzervativnih vrijednosti, a ova je strategija dodatno učvršćena kada je Papinsko vijeće za obitelj 2003. godine objavilo svoj Leksikon: Dvosmisleni pojmovi i rasprave o obitelji, životu i etičkim pitanjima. Akteri antirodnih pokreta su, ironično, iskoristili upravo marksističko tumačenje ideologije u koncipiranju pojma.

“Rodna ideologija” u Hrvatskoj

Događaj koji je ovaj pojam uveo u diskurzivni mainstream u Hrvatskoj bila je ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija. Kako puni naziv dokumenta sugerira, Konvencija je namijenjena unapređenju sustava zaštite žena od nasilja u obitelji i partnerskog nasilja te predviđa sveobuhvatne reforme u gotovo svim sektorima državne uprave. Ono što je postalo “problem” nije bila namjera Konvencije, već to što se u Konvenciji spominju rod i rodno utemeljeno nasilje, a to je moglo značiti samo jedno – rodna ideologija napada Hrvatsku.

Iz tog su se razloga aktivisti antirodnog pokreta organizirali u inicijativu “Istina o Istanbulskoj” i krenuli u prikupljanje potpisa za referendum s ciljem otkazivanja Konvencije (što je prema napisima Faktografa bilo pravno neutemeljeno), te ujedno informiranje javnosti o tome što se “zapravo krije” iza tog dokumenta. Krije se, dakako, “rodna ideologija”. Iako je Konvencija nastala kao produkt rada mnogih specijaliziranih organizacija i stručnjaka_inja u području zaštite žena od partnerskog nasilja i adresirala problem rodno uvjetovanog nasilja na strukturalnoj i društvenoj razini, akteri antirodnih pokreta su u medijskom i javnom diskursu u Konvenciju upisali cijeli niz tema kojima se ona uopće ne bavi.

Na web stranici Inicijative, Konvenciju se optužuje i da je protuustavna, da se temelji na “određenim dogmama rodne teorije koje nemaju svoje znanstveno uporište, dapače dokazano su neznanstvene” (nisu, op. a.), da želi iskorijeniti tradiciju i obiteljske vrijednosti te nameće rodnu ideologiju djeci i mladima u vrtićima, školama i medijima.

Osim rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, javnost je bila izložena i gnjevu protiv “rodne ideologije u obrazovanju” koja se želi uvesti “pod krinkom zdravstvenog odgoja”, “rodne ideologije u sportu” jer sportašica ne odgovara heteropatrijarhalnim i binarnim shvaćanjima spolne kromosomske slike, “rodne ideologije u crtićima” jer se Disney u 2023. usudio imati prvog nebinarnog lika, i zapravo rodne ideologije na svakom koraku, a da ona u svakom idućem susretu predstavlja neki novi “problem”.

Zabrinjavajuće je što se takvi narativi, pojavljivanjem u medijskom prostoru, čine jednako relevantni i legitimni kao oni koji proizlaze iz znanstvene i stručne zajednice. Primjerice, prenošenje komentara tajnika komisije Hrvatske biskupske konferencije na otvaranje rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je izrekao sljedeće: “Ujutro mogu biti žena, poslijepodne leptir, navečer muško i to nažalost imamo, nitko ne može reći da se to u društvu ne promiče.” Što je točno to što se promiče, ostaje misterij.

Što onda “rodna ideologija” kao pojam znači?

Ako je za povesti se Sokratovom metodom otkrivanja kontradikcija tako da se stvari dovedu do njihovog ekstrema, onda je odgovor na postavljeno pitanje – ništa. Ukoliko je pojam toliko širok da se primjenjuje na sve, utoliko gubi svoje specifično značenje. To pretpostavlja ideju da apsolutna univerzalnost negira sadržaj, pa kako se moglo vidjeti u prethodnim primjerima, ako je “rodna ideologija” sve, onda je “rodna ideologija” ništa.

U Kuharovoj i Paternotteovoj knjizi, pojam “rodne ideologije” naziva se praznim označiteljem, oslanjajući se na teoriju poststrukturalističkog političkog teoretičara Ernesta Laclaua, koji tvrdi kako prazni označitelji mogu nastati “samo ako postoji strukturalna nemogućnost u označavanju kao takvom”. Laclau tvrdi i kako prazni označitelji omogućuju različitim skupinama da se okupe oko nekog pojma, unatoč međusobno različitim specifičnim zahtjevima, i ključni su za političku mobilizaciju – što odgovara Kuharovoj i Paternotteovoj tvrdnji kako pojam “rodna ideologija” omogućuje stvaranje koalicija s raznim akterima upravo zbog svoje “populističke praznine”.

No, nisu svi pokreti koji se služe praznim označiteljima konzervativni, religijski i desni pokreti. Primjerice, suvremeni online #MeToo pokret koji je kroz prepoznatljiv hashtag predstavljao sve – od uznemiravanja na radnom mjestu do sistemskog patrijarhata i time omogućio globalnu solidarnost sa žrtvama seksualnog i rodno utemeljenog nasilja, bez jedinstvene agende (o čemu je pisala Judith Butler). No, za razliku od #MeToo pokreta, kojim se adresira rodno utemeljeno nasilje koje je jedno od najčešćih oblika diskriminacije u svijetu prema UN-u, “rodna ideologija” služi upravo negiranju postajanja rodno uvjetovanog nasilja. Pokretom #MeToo traži se zaštita i unaprjeđenje prava žrtava heteropatrijarhata, a antirodni pokreti pozivanjem na “rodnu ideologiju” oduzimaju ista ta prava.

I zaključak je…?

“Rodna ideologija”, sad već konstantna jeka u javnom prostoru, manifestira se kao bezoblična prijetnja protiv koje akteri antirodnih pokreta mobiliziraju javnost već desetljećima. No, ako ste mislile da će ovaj članak razjasniti što je to “rodna ideologija”, sada je pošteno priznati kako je to sve bila najobičnija navlakuša, budući da ni autorica ovog članka ni istraživači_ice antirodnih pokreta ne mogu dokučiti konačne granice tog pojma.

Međutim, ono što je jasno nakon iščitavanja sve brojnije literature u ovom području jest da “rodna ideologija” kao koncept, sa svim svojim negativnim konotacijama, ima barem ove jasne funkcije: 1. da opovrgne tvrdnje o hijerarhijskoj konstrukciji rodnog i heteroseksualnog poretka; 2. da delegitimizira feminističke i queer teorije roda; 3. da spriječi implementaciju politika rodne i LGBTQ+ ravnopravnosti na globalnoj i lokalnoj razini; te 4. da reafirmira heteropatrijarhalne koncepcije spola, roda i seksualnosti. I zato se pojam “rodne ideologije” upotrebljava u javnom diskursu kao krovni termin za sve negativno, neopravdano i protivno katoličkom svjetonazoru. No pojam kao takav nije znanstveno utemeljen niti znanstveno potvrđen, ma što pisalo na plakatima Hodova za život. Tako da slobodno možete stati pred zrcalo i triput izgovoriti “rodna ideologija”, ništa se neće dogoditi. Sve je to samo još jedan Satanic Panic.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Prije te aproprijacije, pojam je izrastao iz primarno afroameričkog kolokvijalnog govora. Počeo se koristiti još 1930-ih kako bi označio potrebu za sviješću o strukturama rasne diskriminacije u SAD-u, u razdoblju kada je eksplicitna rasna segregacija bila zakonski propisana u nizu saveznih država kroz zakone Jima Crowa. Sedamdesetih se termin ponovno javlja, ovaj put kao kritika “post-rasnog” narativa nakon inicijalnih uspjeha pokreta za građanska prava 1960-ih. U tom razdoblju, kao i tijekom ponovne popularnosti 2010-ih, njime se ukazuje na nastavak rasne diskriminacije drugim sredstvima, unatoč pozitivnim zakonodavnim promjenama.

Woke je tako u svojoj posljednjoj progresivnoj iteraciji označavao osobe koje su svjesne društvenih nepravdi u zapadnim demokracijama i razumiju strukture koje različite društvene skupine drže u nepravednom položaju.

Svoj vrhunac doživio je tijekom globalnih prosvjeda protiv rasne diskriminacije i policijske brutalnosti u ljeto 2020., iako ga je alt-right pokret već tada koristio u pejorativnom smislu. Poput izraza cancel, koji je također potekao iz afroameričke zajednice, woke je kroz preuzimanje desnice gotovo potpuno nestao iz jezika progresivnih zajednica te se danas ponajprije koristi kao izraz ismijavanja i kritike. Time je uvelike izgubio svoje izvorno značenje, ali je postao iznimno plodan okvir za širenje dezinformacija. Danas se to ponajviše čini kroz njegovo pejorativno korištenje u svrhu manipulacije i denuncijacije osoba i pokreta optuženih da su woke.

U ovom ćemo tekstu analizirati mehanizme širenja dezinformacija kroz tu semantičku transformaciju, ali ćemo i razmotriti kako “izvorni” wokeizam (u značenju prije 2020.) umjesto emancipacije diskriminiranih društvenih skupina može rezultirati održavanjem statusa quo.

Granice digitalne solidarnosti

Tijekom 2010-ih, dok je radikalna desnica nizala izborne uspjehe – od prve Trumpove pobjede u SAD-u do Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu – wokeizam se među progresivnim zajednicama širio kao oznaka samoidentifikacije mladih koji se nisu slagali s desnim politikama svojih vlada. U nedostatku mehanizama i prilika da svojim glasovima promijene smjer politike, dio progresivne mladeži sve je češće nalazio prostor izražavanja na internetu i društvenim mrežama, koje su im omogućavale jednostavno javno iskazivanje vlastite progresivnosti i načelne solidarnosti bez kolektivnog djelovanja i organiziranja. 

Tehama Lopez Bunyasi i Candis Watts Smith su u svojoj knjizi Stay Woke: A People’s Guide to Making All Black Lives Matter (NYU Press, 2019) ponudile kritiku takvog samooznačavanja i natjecanja u tome tko je više woke. U poglavlju “Dvadeset i jedna afirmacija za dvadeset i prvo stoljeće” upozoravaju na rizik od egocentričnog natjecanja u progresivnoj samoedukaciji nauštrb djelovanja u zajednici i stvarnog društvenog angažmana.

U devetoj afirmaciji “Beware of Woker-than-Thou-itis!” savjetuju čitateljima_cama da umjesto zatvorenog ignoriranja ili odbijanja onih koji možda nisu jednako educirani o pitanjima društvene nepravde, s njima razgovaraju i pokušaju ih razumjeti. Umjesto prozivanja drugih da “prepoznaju vlastite privilegije” i dijeljenja sadržaja s namjerom sakupljanja što više lajkova na društvenim mrežama, savjetuju razvijanje snažnijih odnosa u zajednici.

Ovakva blaga kritika nije bila upućena bez razloga. U periodu kad je ova knjiga objavljena, prozivanje za nedovoljnu progresivnost na društvenim mrežama bilo je iznimno često i redovito je dovodilo do raspada i sukoba unutar lijevo orijentiranih zajednica. Francesca Duchi je u članku The ‘call-out culture’ controversy: An identity-based cultural conflict analizirala 103 instance prozivanja na internetu i kvalitativno ih sortirala u autentične i performativne prozivke. Zaključila je da je rast performativnih istupa direktno povezan s dinamikama ekonomije pažnje (attention economy) i poticaja interneta i društvenih mreža. Kontroverzni sadržaji i sukobi na internetu dobivaju više pažnje, pa se samim time i kultura prozivki širila sve više.

Iako je kontekst pet godina kasnije bitno drugačiji, slična dinamika ostaje prisutna u načinu na koji se društvene mreže koriste za samoidentifikaciju u odnosu na politička i društvena pitanja. Kada je u proljeće 2024. izraelska vojska najavila napad na grad Rafah na jugu Gaze, Instagramom se proširio viralni trend All Eyes on Rafah – AI generirana slika ogromne izbjegličke kolone u pustinji. Slika je čudna i groteskna te ne prikazuje prizor koji ima ikakve stvarne veze s Palestinom niti s patnjom izbjeglica u Gazi.

Kritičari su ovaj bizarni viralni fenomen također opisali kao performativni akt, ali u ovom slučaju s još gorim negativnim učinkom. Riječ je, u osnovi, o primjeru širenja dezinformacija i posljedične (ne)namjerne manipulacije javnošću: umjesto točnih i provjerenih informacija te stvarnih fotografija iz Gaze koje dijele palestinski novinari u iznimno teškim i opasnim uvjetima, All Eyes on Rafah je korisnicima dao sanitiziranu verziju rata i trenutnu satisfakciju “jer su nešto učinili”, ali bez ikakve mogućnosti da politički djeluju.

Od performativnosti do panike

S druge strane, od 2019. svjedočimo sve češćem korištenju termina woke u pejorativnom smislu, ponajprije među akterima desnice koji ga koriste za diskreditaciju liberala i ljevice. Političarima, aktivistima, ali i drugim osobama optuženima da su woke često se pripisuju lako provjerljive lažne vijesti, čime se svjesno potiče širenje dezinformacija. Upravo je taj trend uveo termin woke u europski, pa tako i hrvatski javni prostor, u kojem zapravo nikada ni nije zaživio u svojem izvornom, progresivnom značenju.

Ilustrativan primjer širenja takvih dezinformacija na najvišoj razini imali smo tijekom posljednje predsjedničke kampanje, kada je HDZ-ov kandidat za predsjednika RH Dragan Primorac ponovno aktualizirao tvrdnju da Grad Zagreb umjesto “majke” i “oca” uvodi pojmove “roditelj 1” i “roditelj 2”. Radilo se o prenošenju lažne vijesti koju je izvorno plasirao saborski zastupnik stranke Domovinski pokret, Igor Peternel. Iako su Grad Zagreb i Zagrebački holding još 2023. demantirali te navode, desni, ali i brojni mainstream mediji nastavili su ih nekritički širiti, često uz homofobne i transfobne opaske.

U ovom se primjeru lažna vijest o rodnoj neutralnosti, koja navodno briše tradicionalne roditeljske norme, reciklira nekoliko puta tijekom više godina, a širitelji dezinformacija optužuju svoje političke protivnike za napad na “tradicionalne obiteljske vrijednosti”.

Princip širenja lažnih informacija u Hrvatskoj slijedi isti obrazac kao i u drugim državama. Pri stvaranju klasične woke moralne panike, politički akteri i desni mediji preuzimaju neku vijest, često neprovjerenu i proširenu putem društvenih mreža, te je interpretiraju u kontekstu kulturnog sukoba oko ljudskih prava i manjinskih identiteta.

Teme koje se odnose na prava rodnih i seksualnih manjina, izbjeglica te rasnih i etničkih skupina posebno su podložne takvim manipulacijama. Vijestima koje obično sadrže određeni element istine zatim se dodaje novi, lažni sloj, koji ih često dovodi do apsurda. Nakon toga širitelji dezinformacija identificiraju “krivce” – najčešće osobe ili organizacije politički pozicionirane u centru ili na ljevici – te ih optužuju da kroz woke ideologiju uništavaju tradicionalno društvo i kulturu zemlje.

Koliko je taj koncept ideološki fleksibilan, možemo vidjeti na primjeru višegodišnje kampanje koja nastoji američku vojsku prikazati kao woke. Još 2021. počele su se širiti usporedbe reklama za novačenje u ruskoj i američkoj vojsci: ruske su vojsku prikazivale kroz tradicionalne slike maskuliniteta i agresivnosti, dok su odabrane američke reklame prikazivale inkluzivniju vojsku i primjere netradicionalnih vojnikinja i vojnika u američkim oružanim snagama.

Desni kritičari posebno su ismijavali reklamu u kojoj se pojavljuje vojnikinja koju su odgojile dvije majke, optužujući vojsku da se bavi objašnjavanjem mikroagresija umjesto “pravim” ratovanjem poput ruske vojske. Takve su se usporedbe nastavile i nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., a američki desničari nastavili su ih širiti kao primjere navodne nadmoćnosti ruske ideologije i pristupa ratovanju, unatoč velikim gubicima i problemima ruske vojske.

Do 2024. američki Republikanci u potpunosti su preuzeli politiku borbe protiv “woke vojske”, a nakon druge inauguracije Donalda Trumpa započeli su veliku čistku – otpuštajući transrodne vojnikinje i vojnike te masovno degradirajući žene i ne-bijele časnike sa zapovjednih pozicija. Kampanja je doživjela je svoj vrhunac krajem rujna, kada je američki ministar obrane¹ Pete Hegseth u bizarnom govoru pred američkim generalima najavio kraj wokea u oružanim snagama.

Vrijedna valuta u ekonomiji pažnje

Ovaj primjer pokazuje koliko daleko woke dezinformacijske kampanje mogu ići. Još uvijek nije posve jasno jesu li američki republikanci, pod utjecajem ruskih propagandnih narativa o “woke vojsci”, prihvatili njihovu kritiku ili su te kampanje iskoristili kao izgovor da preoblikuju oružane snage prema vlastitoj ideološkoj viziji, sustavno diskriminirajući rodne i rasne manjine. Jedno je sigurno – termin koji se spontano razvio kako bi unutar jedne manjinske i diskriminirane zajednice ukazao na potrebu buđenja i boljeg informiranja danas se dominantno koristi za manipulacije i širenje laži.

Kao što smo vidjeli iz hrvatskog primjera “roditelja 1” i “roditelja 2”, ali i iz početka kampanje o američkoj “woke vojsci”, društveni mediji i njihovi algoritmi bili su ključni za širenje ovih dezinformacijskih kampanja. U hrvatskom je slučaju kampanja krenula s Facebook profila zastupnika u Hrvatskom saboru, da bi kroz dvije godine i širenje u medijima došla do kandidata za predsjednika Republike. Američka kampanja protiv “woke vojske” također je započela na društvenim mrežama, dijeljenjem montiranih videoklipova, da bi danas diktirala vojnu politiku najveće oružane sile na svijetu.

Algoritmi i društvene mreže prepoznali su polarizacijski potencijal ovog pojma i već ga godinama iskorištavaju kao isplativo sredstvo u ekonomiji pažnje. Stoga bi svako njegovo pojavljivanje u medijima trebalo biti poziv da budemo posebno pažljivi i kritični – da ne kažemo budni – te da prepoznamo kada se tim pojmom nastoji izazvati reakcija, a ne potaknuti razumijevanje.

1. Američki predsjednik Trump je u rujnu 2025. izvršnom odredbom autorizirao korištenje naziva Secretary of War, ali ovdje i dalje koristimo naziv “Secretary of Defense” zato jer po američkim zakonima jedino američki Kongres može službeno preimenovati tu poziciju. Vidi više na poveznici. ↩︎

Takva je strategija, kako pokazuju i veze autorice plana Beatrix von Storch s Trumpovim krugom, oblikovana prema američkom modelu kulturne polarizacije, s ciljem da AfD više ne bude izolirana, nego da postane jedina stranka s kojom konzervativci mogu koalirati nakon sljedećih izbora.

Ono što dokument čini posebno zanimljivim nije samo njegova cinična jasnoća, nego i ono što otkriva o ulozi medijsko-informacijskih poremećaja u oblikovanju društvene polarizacije, odnosno o učinkovitosti alata koje koristimo za njihovo prevladavanje.

Polarizacija kao okidač informacijskih poremećaja

U društvu u kojem podjele oblikuju način na koji ljudi primaju i tumače informacije, činjenice prestaju djelovati kao neutralan arbitar i postaju oružje u političkoj borbi. To pokazuje istraživanje objavljeno 2021. u časopisu American Political Science Review, koje je analiziralo navike 2.300 američkih korisnika tadašnjeg Twittera. Studija je pokazala da je širenje lažnih vijesti puno više povezano s političkom polarizacijom i stranačkom lojalnošću nego s neznanjem ili nedostatkom medijske pismenosti. 

Glavni motiv dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama – bilo da je riječ o točnim ili lažnim vijestima – jest potvrđivanje vlastitih političkih stavova i diskreditacija protivničkog tabora. Istraživanje je također otkrilo asimetriju u dijeljenju fake newsa. Naime, republikanci dijele više takvog sadržaja, no ne zato što su neinformirani, nego zato što se za sadržaj koji demokrate prikazuje negativno moraju obratiti izvorima koji obiluju lažnim vijestima, dok demokrati takav sadržaj mogu pronaći u mainstream medijima. Posljedica je da građani u fragmentiranom medijskom polju konzumiraju i dijele vijesti na način koji potvrđuje njihovu političku pripadnost, a ne stvarnost u cjelini.

Time se stvara začarani krug: politička polarizacija potiče širenje dezinformacija, a one u povratnoj sprezi produbljuju podjele i dovode do daljnjeg slabljenja povjerenja u medije i institucije koje bi trebale biti temelji društvenog poretka.

Ograničeni dosezi regulacije

Nadalje, međunarodno istraživanje The Polarizing Impact of Political Disinformation and Hate Speech: A Cross-country Configural Narrative, provedeno u 177 zemalja, pokazalo je da političke dezinformacije i govor mržnje igraju presudnu ulogu u poticanju polarizacije. Primjenom teorije kompleksnosti autori su utvrdili da ne postoji jedinstven uzrok, već različite kombinacije čimbenika – od stranih i domaćih dezinformacijskih kampanja do uloge političkih stranaka, države i digitalnih platformi – koje mogu voditi većoj ili manjoj razini društvene fragmentacije. 

Ključni je nalaz da se prisutnost govora mržnje gotovo uvijek povezuje s visokom polarizacijom, dok je uloga različitih regulatornih mjera dvosmislena: monitoring sadržaja na društvenim mrežama, blokiranje određenih stranica ili platformi te novinarski alati poput fact-checkinga u nekim slučajevima mogu ograničiti širenje dezinformacija i smanjiti polarizaciju, ali u drugim, osobito u kombinaciji s govorom mržnje, mogu imati suprotan učinak.

Naprimjer, kada netko podijeli lažnu tvrdnju da 90 posto imigranata nikada ne radi, tradicionalni fact-checking odgovara točnim statistikama. Ali problem nije što ta osoba nema pristup točnim podacima – problem je što točni podaci ne služe njihovom političkom cilju prikaza imigracije kao problema. Oni namjerno biraju “korisne” neistine umjesto dostupnih istina. Također, kada fact-checkeri ispravljaju lažnu tvrdnju omiljenog političara nekog čitatelja, taj čitatelj rijetko pomisli da je bio u zabludi. Umjesto toga, često postane još uvjereniji u svoju poziciju i pomisli da je to dokaz pristranosti fact-checkera. Ispravljanje netočnih informacija u javnom prostoru tako može dodatno ojačati početno uvjerenje pojedinaca.

Tradicionalne metode borbe protiv dezinformacija počivaju na nekoliko pretpostavki koje se u praksi često ne potvrđuju. Prva je da je širenje dezinformacija ponajprije posljedica manjka točnih informacija, a ne selektivne recepcije sadržaja motivirane političkim ciljevima. Druga je da će ljudi promijeniti mišljenje kada im se ponude uvjerljivi dokazi. Treća je da je provjera činjenica neutralan postupak koji je nemoguće koristiti u političke svrhe. Istraživanja, međutim, pokazuju suprotno: ljudi uglavnom biraju informacije koje potvrđuju njihov svjetonazor, često odbijaju ispravke koje doživljavaju kao prijetnju vlastitom identitetu, a sam proces provjere točnosti nerijetko postaje predmet političkog spora.

Prokušani recepti i političke strategije

Ova globalna perspektiva pokazuje da AfD-ova strategija nije autohtona, već dio isprobane “kuharice” za destabilizaciju demokracije. Ekstremno desni pokreti – od Trumpove Amerike do Bolsonarovog Brazila – naučili su koristiti postojeće alate za borbu protiv dezinformacija kao argument u svoju korist, prikazujući ih kao dokaz urote elita i medijske pristranosti. AfD u tom smislu samo nastavlja obrasce u kojima se metode zamišljene kao zaštita demokratskog poretka izvrću u instrumente njegova rušenja.

Da je strategija više nego efektna pokazuje anketa RTL/ntv objavljena mjesec dana nakon što je dokument procurio u javnost, prema kojoj je AfD prvi put pretekao konzervativni CDU/CSU i s 26 posto podrške postao najpopularnija politička stranka u Njemačkoj. Demografija koju eksplicitno nastoji pridobiti – radnici, stanovništvo ruralnih krajeva, mladi te ruski i istočni Nijemci – ujedno su skupine u kojima se stranka pokazuje najranjivijom, jer bi ih političke opcije s naglaskom na ekonomska, a ne identitetska pitanja, mogle pridobiti. Upravo je to u svojim kampanjama u berlinskom Lichtenbergu prepoznala kandidatkinja Die Linke Ines Schwerdtner. Interni dokument time otkriva i ono čega se AfD najviše pribojava: politika koje odbijaju ući u kulturni rat koji ekstremna desnica nameće i unutar kojeg se želi predstaviti kao “razumna” alternativa.

Konačno, osnovni problem nisu same dezinformacije, nego politički i društveni uvjeti koji čine polarizaciju profitabilnom. Strategija funkcionira jer uspješno iskorištava postojeće podjele i ekonomske teškoće, pretvarajući ih u identitetske sukobe koji mobiliziraju glasače. Ekonomska nejednakost, regionalne razlike i osjećaj političke marginaliziranosti stvaraju plodno tlo za rast populizma, dok se prevladavajuće metode borbe protiv dezinformacija uglavnom bave simptomima tog stanja – lažnim tvrdnjama i manipulacijama u javnom prostoru – no teško mogu utjecati na njihove uzroke. AfD je ovim dokumentom otkrio svoje karte, a otvoreno ostaje pitanje kako će se društvo nositi s posljedicama strategije koja iz kulturnog rata lako prelazi u stvarno, fizičko nasilje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

O tome što se zapravo krije iza tog koncepta, zašto on na našim prostorima nije nikakva novost, kako nova zagrebačka naselja idu u suprotnom smjeru od njega i zašto urbanizam postaje polje kulturnih ratova razgovarali smo s Filipom Pračićem, arhitektom i istraživačem iz udruge Pravo na grad.

Podcast serijal Fakti i fikcija bavi se dezinformacijama i narativima koji oblikuju javni prostor. Emisija je nastala u okviru projekta Odgovorno novinarstvo: uspostava provjere činjenica kao standarda dobre prakse koji provode Savez udruga Rojca (Radio Rojc), K-zona (VoxFeminae.net) i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Kulturpunkt.hr). Projekt se financira bespovratnim sredstvima Mehanizma za oporavak i otpornost – NextGenerationEU, koja je dodijelila Agencija za elektroničke medije.

U tekstu se iznose tvrdnje o štetnosti rodno afirmativnog pristupa, a osim paušalnih formulacija, poput one da “brojna istraživanja ukazuju na to da afirmacija rodne konfuzije može uzrokovati ozbiljnu štetu”, pojavljuje se i jedan od najčešće citiranih mitova u javnim raspravama o transrodnosti i tranziciji. Naime, autor_ica teksta navodi kako: 

“Studije pokazuju da više od 80% djece s rodnom disforijom spontano preraste tu fazu do kasne adolescencije, te da čak ni potpuna ‘promjena spola’ često ne rješava povećanu sklonost samoozljeđivanju i suicidalnosti kod takvih osoba – dapače, može je i pogoršati.”

Ova tvrdnja, poznata kao desistance myth ili mit o odustajanju, već se niz godina ponavlja u medijima, političkim kampanjama i različitim internetskim raspravama kao argument protiv rodno afirmativne skrbi. No istraživanja na koja se oslanja imaju ozbiljne metodološke nedostatke, a zaključci koji iz njih proizlaze su više puta osporeni u znanstvenoj zajednici.

Mit o odustajanju oslanja se na istraživanja iz 1990-ih i ranih 2000-ih, provedena na uzorcima djece koja se nisu nužno identificirala kao transrodna, već su jednostavno odstupala od rodnih normi ponašanja. Ova istraživanja koristila su kriterije tada važećeg dijagnostičkog priručnika DSM-IV (1994.), koji je rodnu disforiju klasificirao kao “poremećaj rodnog identiteta” (od 2013. više se ne klasificira kao poremećaj, službeno je zamijenjen pojmom rodne disforije). Prema tadašnjim kriterijima dijagnoza se mogla postaviti i djeci koja nisu izražavala jasnu identifikaciju s drugim rodom kao što je danas slučaj; dovoljno je bilo da iskazuju nelagodu povezanu s rodnom ulogom ili pripisanim spolnim identitetom.

Jedan od najčešće citiranih autora u kontekstu ove teorije je američko-kanadski psiholog Kenneth Zucker, čije se istraživanje iz 1995. često predstavlja kao uporište za tvrdnju prema kojoj bi 80 do 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju tijekom djetinjstva “odustalo” od trans identiteta ako bi prošli pubertet bez medicinske tranzicije.² Međutim, ta se brojka temelji na istraživanju čija je metodologija u više navrata bila predmet stručnih kritika, među ostalim zbog veličine uzorka, visokog broja ispitanika koji su napustili studiju te, ključno, kriterija uključivanja djece koja nisu nužno izražavala trans identitet.

Zuckerova studija je, naime, provedena na 45 djece, od kojih su mnoga u istraživanje uključena zbog rodno netipičnog ponašanja (npr. djevojčice koje su se igrale “muškim” igračkama), ali nisu izražavala identifikaciju s drugim rodom. Uz to, studija je imala visok udio sudionica i sudionika koji su s vremenom ispali iz istraživanja (eng. dropout rate) što dodatno kompromitira pouzdanost rezultata, jer nije jasno zašto su ispali niti što bi podaci o njihovom kasnijem razvoju pokazali. Ovakva metodologija dovela je do značajnog precjenjivanja učestalosti “odustajanja”, što se u kasnijim analizama i znanstvenim kritikama pokazalo kao ključna manjkavost Zuckerova rada.³

Dodatne kontroverze vezane su uz terapijske prakse koje su se provodile u klinici pod Zuckerovim vodstvom, a koje su, prema nalazima nezavisne kanadske revizije iz 2015., uključivale preporuke roditeljima da obeshrabruju djecu u rodno netipičnom ponašanju te tretmane koji se danas prepoznaju kao konverzijska terapija. Iako on negira takve optužbe, klinika je zatvorena zbog kršenja stručnih smjernica. Naknadno je Zucker pokrenuo sudski postupak protiv bolnice zbog narušavanja ugleda, a slučaj je završen nagodbom. Od tada nastavlja raditi u privatnoj praksi i kao konzultant, a njegov rad i dalje izaziva duboke podjele u stručnoj i široj javnosti.

Na Zuckerove radove kasnije se nadovezao nizozemski istraživač Thomas D. Steensma, čije se studije iz 2011. i 2013. godine također često navode kao “dokaz” visoke stope odustajanja od trans identiteta kod mladih. Međutim, i ta istraživanja dijele ključne metodološke slabosti sa Zuckerovim: temeljena su na zastarjelim dijagnostičkim kriterijima, uključivala su mlade koji nisu nužno izražavali identifikaciju s drugim rodom, te su analizirala podatke iz razdoblja kada medicinska tranzicija za maloljetne osobe nije bila ni dostupna ni uobičajena.

Unatoč tim ograničenjima, rezultati se često izvlače iz konteksta i pogrešno interpretiraju, osobito u konzervativnim i anti-trans narativima gdje se koriste kao argument protiv rodno afirmativne skrbi za mlade.

Preuzimaju ih i politički motivirane organizacije, poput američke Heritage Foundation, koja je u objavi na mreži X podijelila osporavanu tvrdnju da većina djece s rodnom disforijom s vremenom “odustane” od trans identiteta. Heritage Foundation je, podsjetimo, inicijator Projekta 2025, političke platforme usmjerene na oblikovanje konzervativne administracije u SAD-u, čiji planovi uključuju zabranu rodno afirmativne skrbi i ograničavanje LGBTQI+ prava.

Zucker i sam uživa značajnu podršku u konzervativnim krugovima, gdje se njegovi radovi često citiraju kao znanstvena potvrda tvrdnje o “odustajanju”. Tako ga je, primjerice, Jordan B. Peterson u objavi iz 2023. nazvao “najvećim svjetskim autoritetom” za temu odustajanja od rodne disforije kod djece. 

Taj koncept, koji je izvorno formuliran unutar starih dijagnostičkih okvira, danas tako sve češće služi kao argument za osporavanje rodno afirmativne skrbi, kako ga koristi i autor_ica LŠ. Danas se, međutim, u dijagnostici koristi priručnik DSM-5, koji je 2013. godine zamijenio stare termine i kriterije. Novi pristup zahtijeva dosljednu i ustrajnu identifikaciju s drugim rodom, čime se izbjegava pogrešna klasifikacija rodno nekonformne, ali cispolne djece, i omogućuje relevantnije istraživanje stvarnog iskustva trans mladih.

1. Arhivirano ovdje ↩︎
2. Zucker, K. J., & Bradley, S. J. (1995). Gender identity disorder and psychosexual problems in children and adolescents. New York: Guilford Press. ↩︎
3. Vidi npr.: Julia Temple Newhook et al. (2018). A critical commentary on follow-up studies and “desistance” theories about transgender and gender-nonconforming children. International Journal of Transgenderism, 19(2), 212–224. https://doi.org/10.1080/15532739.2018.1456390; Florence Ashley (2022). The clinical irrelevance of “desistance” research for transgender and gender creative youth.Psychology of Sexual Orientation and Gender Diversity, 9(4), 387–397. https://doi.org/10.1037/sgd0000504; Karrington Baer et al. (2022). Defining Desistance: Exploring Desistance in Transgender and Gender Expansive Youth Through Systematic Literature Review. Transgender Health, 7(3), 189–212. https://doi.org/10.1089/trgh.2020.0129. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Pokušate li u neku internetsku tražilicu upisati pojam “petnaestminutni grad” neizbježno ćete se susresti s nekim od nebrojenih urotničkih videa, članaka ili komentara. U mom algoritamskom okolišu prvi se pojavljuje video Krešimira Mišaka naslovljen Petnaestminutni grad je konclogor. O političkim odjecima internetskih teorija urote u proteklom desetljeću mnogo je toga već rečeno i napisano, ali njihovo metastaziranje na urbanističke teme predstavlja određenu novost. Naime, kako gradovi sve više usvajaju progresivne strategije urbanog dizajna – od biciklističkih staza i pješačkih zona do mjera za smirivanje prometa – tako sve vidljiviji postaje i otpor tim politikama. O razini interesa za temu – ali i njezinom clickbait potencijalu – možda najbolje govori činjenica da su ukidanje desetak parkirnih mjesta u svrhu proširenja biciklističke zone u centru Zagreba prošlo ljeto s barem jednim prilogom popratili gotovo svi nacionalni mediji, pri čemu su se u tim prilozima često isticali bijes i nezadovoljstvo građana. 

Antagonizam prema alternativnim modelima mobilnosti ne odvija se u vakuumu, već u širem kontekstu tihog ublažavanja ili odustajanja od ekoloških ciljeva dogovorenih prije samo nekoliko godina, kao i sve češćih masovnih prosvjeda izazvanih upravo tim ciljevima. Rasprave o biciklističkim stazama, zonama prilagođenima pješacima ili smanjenju ovisnosti o automobilima u tom se kontekstu na prvu mogu doimati kao jednostavni prijepori o praktičnosti urbanog života. Ipak, ispod naizgled čisto komunalnih pitanja kriju se dublje napetosti koje odražavaju društvene nejednakosti i suprotstavljene vizije grada. Na jednoj je strani vizija koja privilegira srednju klasu i održava status quo orijentiran prema automobilima, a s druge ona koja se bori za povratak urbanog prostora ljudima, a ne mašinama.

Urbanističko planiranje uvijek je odraz odnosa društvene moći i konkretnih političkih odluka. Gradovi u kojima danas živimo (re)dizajnirani su – poglavito u drugoj polovici 20. stoljeća – da bi omogućili što jednostavniji promet automobila i kapitala. Autoceste su počele presijecati kvartove, a ekspanzija prigradskih naselja radikalno je promijenila način na koji ljudi žive, kako rade i kako se kreću. Pješaci su istisnuti na uske rubove ulica, njihovo kretanje i sigurnost ograničeno je tokom motornog prometa. Javni prijevoz, u mnogim gradovima devastiran nedostatkom ulaganja, dodatno je usporen gužvama, koje danas intenziviraju individualistički i luksuzni servisi poput taksija ili Ubera. Istovremeno, gradske četvrti postale su izoliranije, a javni prostori žrtvovani zbog privatnih interesa. Nemoguće je ignorirati i utjecaj na okoliš – gužve guše ulice kako u metaforičkom tako i u javnozdravstvenom smislu. Ranjive zajednice u pravilu su najteže pogođene ovim modelom urbanog razvoja te su često prisiljene živjeti u izoliranim područjima s malo javnih sadržaja, lošom kvalitetom zraka, nedostatkom osnovne infrastrukture itd. 

Navedene karakteristike gradova ovisnih o automobilskom prometu ne nastaju tek kao pasivni odraz preferencija građana, već su posljedica političkih odluka koje su pozicionirale automobile kao glavno prometno rješenje – o aktivističkom suprotstavljanju tim politikama podrobnije je već pisao Vlado Vince. Štoviše, masovna uporaba automobila uspješno je konstruirana kao jedna od ključnih aspiracija srednje klase. Automobil je iz prijevoznog sredstva izrastao u simbol slobode, prosperiteta i modernog života. Ova slika moderniteta, prvotno oblikovana u američkim gradovima, preuzeta je i u europskom kontekstu. Pod utjecajem pandemije ovisnost o automobilima samo dodatno raste – prema podacima Eurostata udio osobnih automobila u prijevozu putnika u EU povećao se sa 69,8 posto na 81,9 posto. U Hrvatskoj je vlasništvo automobila od 2012. do 2022. poraslo za gotovo 45 posto. Ovaj golem rast daleko premašuje mogućnosti postojeće infrastrukture, što između ostaloga pokazuju svakodnevni izvještaji o zagušenim ulicama i prometnim kolapsima. 

Obećanje automobila kao sredstva individualne slobode stoga počinje pokazivati određene pukotine, ili se barem susreće s granicama održivosti. Tako je za mnoge radnike i radnice, osobito u područjima s nedovoljno financiranim i nepouzdanim javnim prijevozom, posjedovanje automobila prestalo biti stvar izbora. Istovremeno, troškovi posjedovanja i održavanja vozila, u kombinaciji s rastućim cijenama goriva i parkiranja, predstavljaju sve veće financijsko opterećenje. Osim cijene koju plaćamo pojedinačno, ne treba zaboraviti ni prikriveno društveno subvencioniranje automobilskog prometa. Na primjer, studija provedena u Njemačkoj procijenila je da društveni i ekološki troškovi vlasništva automobila – kao što su oni koji se odnose na emisije ugljika, nesreće, zagađenje zraka, potrošnju prostora, utjecaje na zdravlje itd. – iznose približno 5000 eura godišnje po vozilu u privatnom vlasništvu. Začarana spirala osigurava da što se više gradovi transformiraju u mjesta za privatne automobile, to su potrebna veća javna ulaganja u infrastrukturu. Rješenja poput izgradnje novih prometnica ili proširivanja postojećih u pravilu ne funkcioniraju – štoviše, dodatno produbljuju problem koji nastoje riješiti. 

Ukratko, gradovi ovisni o automobilskom prometu nisu održivi, nesigurni su i loši za pješake, vozače, bicikliste i stanovnike općenito. Tu konačno dolazimo do ideje petnaestminutnih gradova. Koncept je jednostavan: urbani prostori trebaju biti dizajnirani tako da su osnovne potrebe i usluge – škole, radna mjesta, vrtići, kulturni sadržaji, trgovine, zdravstvena zaštita – dostupne unutar petnaestminutne pješačke ili biciklističke udaljenosti. Model je zamišljen kao ekološka alternativa koja smanjenjem oslanjanja na automobile rješava probleme gužvi, zahvaljujući rasterećenju ulica omogućava učinkovitiji javni prijevoz, potiče zdravlje, bolju povezanost zajednica, a javni prostor vraća svima. Gradovi koji su predvodili smanjenje upotrebe automobila – poput Kopenhagena, Amsterdama, Utrechta, Beča itd. – danas se redovito ističu kao mjesta s posebno visokom kvalitetom života. Iskustva takvih gradova također pokazuju kako građani vrlo brzo prihvaćaju te promjene, usprkos početnim burnim reakcijama. 

Svim pozitivnim argumentima unatoč, “javni zazor” prema ovim idejama je snažan, a postoje naznake da postaje još snažniji. Prijedlozi za proširenje biciklističkih staza, pješačkih zona ili smanjenje automobilskog prometa nerijetko se suočavaju s optužbama za kršenje osobne slobode, narušavanje ustaljenih načina života, povećanje troškova i udovoljavanje bogatoj eliti koja si može priuštiti prihvaćanje “urbane” životne filozofije. Tako je prošle godine u jednom od svojih prvih akata na funkciji gradonačelnika Barcelone – grada koji je u proteklom desetljeću pod vodstvom Ade Colau postao primjer održivog planiranja i ograničavanja automobilskog prometa – socijalist Jaume Collboni najavio prenamjenu pješačke zone u parkirna mjesta. Slična se situacija odvija u Parizu, još jednom gradu-primjeru zelene tranzicije, gdje socijalistička gradonačelnica Anne Hidalgo postaje sve omraženija, što se ogleda i na europskoj razini, kako pokazuju rezultati posljednjih izbora. Val klimatskih prosvjeda i entuzijazma mladih također je donekle splasnuo u usporedbi s vrhuncem s kraja prošlog desetljeća, ili je barem smanjena njegova medijska vidljivost. Iz te perspektive posebno je važno preispitati uzroke aktualnog rasta antizelenih pokreta. 

Kada se pažljivije saslušaju argumenti protivnika takozvane zelene tranzicije, ne otkriva se samo briga oko biciklističkih staza, već i tjeskoba povezana s klasom, društvenom mobilnošću i osjećajem pripadnosti. Važno je pritom imati na umu kako znatan dio otpora proizlazi iz straha od gubitka srednjeklasnih privilegija i komfora.  Za one koji preferiraju videoeseje, detaljniju kulturološku analizu tih bojazni nudi Abigail Thorn u videu Why We Can’t Build Better Cities. Upravo su narativi o klasnoj privilegiranosti česta polazišta u argumentaciji protivnika ekoloških politika. Uzmimo za primjer tezu o biciklima kao elitističkom prijevoznom sredstvu. Na prvi pogled je riječ o tvrdnji potpuno odvojenoj od stvarnosti. Naime, bicikli su jedan od najpristupačnijih oblika prijevoza, pružaju mobilnost onima koji si ne mogu priuštiti automobil ili osloniti na javni prijevoz (iako valja imati na umu da nisu priuštivi svima, kao i da mnogima predstavljaju sredstva za rad). Kako su onda bicikli postali simbol elitizma? Postoji li neka materijalna osnova za takvu tvrdnju ili je riječ o pukom cinizmu?

Jednoznačan odgovor na ovo pitanje nije jednostavno pronaći. Sociodemografske i klasne karakteristike biciklista razlikuju se ovisno o kontekstu. Mlađe osobe su obično više motivirane ekološkim razlozima i priuštivošću bicikala, dok su stariji češće rekreativni biciklisti. Iako bicikli predstavljaju dodatni trošak, kao što podrazumijevaju i privilegiranosti zdravog tijela, svejedno su za većinu nemjerljivo pristupačniji od automobila. Razlozi stoga ovise više o društvenoj percepciji, konstrukciji kulturnih označitelja. Na primjer, (nerekreativno) korištenje bicikala uglavnom je ograničeno na gradove, dok su u ruralnim područjima udaljenosti dnevnih migracija često prevelike za bicikliranje.¹ Razloge elitističkoj etiketi moguće je tražiti i u gentrifikaciji samih gradova. Infrastruktura za bicikle, na primjer, nerijetko se prioritizira u bogatim, centralnim područjima gdje stanovnici već imaju pristup raznim opcijama prijevoza, dok radnička naselja – ona koja bi najviše profitirala od pristupačnog, dostupnog prijevoza – u većoj mjeri ostaju izostavljena. Unatoč tome što ne postoje indikacije da infrastruktura za bicikle pridonosi gentrifikaciji, bogatija područja imaju veću tendenciju uvođenja biciklističkih staza, zbog čega ih se veže uz estetiku “vibrantnih” i “humanih” prostora koja nerijetko služi tek za privlačenje investicija i bogatih stanovnika. 

Drugim riječima, problem nije u konceptu petnaestminutnih gradova ili unaprijeđenju biciklističke infrastrukture, već u percepciji društvene pravde. Iako zeleni urbanistički prijedlozi u pravilu donose stvarno povećanje kvalitete života, poput smanjenja ugljičnih emisija, većeg javnog prostora i održivijeg načina života, oni se, bez uključivanja zajednica i klasnih politika, lako mogu transformirati u kulturne označitelje koji nose teret gentrifikacije i privatizacije javnih prostora. U tom kontekstu, “ekološki napredak” postaje povezan s isključivanjem onih koji već ionako nemaju pristup resursima, čime se otvara prostor ciničnim političkim akterima spremnima za parazitiranje u vidu jeftinog populizma i teorija zavjere. Rješenje pritom nije u jednostavnoj borbi protiv dezinformacija, koje u određenim situacijama može i osnažiti usvojene stavove, već u uključivanju lokalnih zajednica u proces odlučivanja.

Na primjer, posljednjih godina se mnogi ekološki pokreti pozivaju na koncept Green New Deala, referirajući se time na američki program zapošljavanja i izgradnje infrastrukture iz prve polovice 20. stoljeća, New Deal. Koncept se u prvom redu evocira zbog nužnosti golemih javnih ulaganja, ali se pritom često ispuštaju i drugi vrijedni elementi programa. Naime, New Deal nije samo osiguravao radna mjesta, već je podrazumijevao i model uključivanja građana u projekte koji su doprinosili njihovim zajednicama. Sudjelujući u javnim radovima, pojedinci su učili o upravljanju i potrebama zajednice. Ova praktična participacija bila je osmišljena kako bi potaknula osjećaj djelotvornosti i odgovornosti među građanima, “obrazujući ih” da donose informiranije odluke o svojim životima i zajednicama, kao i da postanu saveznici u borbi protiv reakcionarnih političkih aktera. Ideja se pokazala izuzetno uspješnom, a New Deal kao institucionalni okvir trajao je gotovo tri desetljeća.

Konačno, kulturni ratovi oko infrastrukture za bicikle i petnaestminutnih gradova ne odnose se samo na to kako se krećemo kroz urbane prostore već i na pitanja tko ima pravo na grad, tko profitira od urbanog razvoja i tko je isključen iz nove urbane budućnosti koja se gradi. Bez jasne predanosti pravednosti i jednakosti, transformacija gradova riskira postati još jedan alat za reprodukciju socijalnih i ekonomskih hijerarhija. Obećanje zdravijeg, održivijeg urbanog okruženja je privlačno, ali ostvarenje tog obećanja zahtijeva više od samo biciklističkih staza i pješačkih ulica. Potrebno je aktivno uključivanje i masovno sudjelovanje.

1.  Ovo nije jednostavna neutralna činjenica jer antagonizam urbanih i ruralnih područja predstavlja važnu os suvremenih političkih i kulturnih podjela – uglavnom je riječ o nekoj varijaciji multikulturnog, liberalnog, kozmopolitskog grada nasuprot autentičnog, siromašnog, konzervativnog sela – u koju se narativ o privilegiranim biciklistima lako uklapa. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Kulturni ratovi su ključni ideološki oblik suvremenog političkog diskursa. Političko djelovanje zamijenjeno je sukobima oko identiteta, kulturnih označitelja i proizvoda masovne kulture, dok su materijalni problemi postali pitanje identiteta. Tako postavljene koordinate političkog polja omogućile su nastanak Alt-righta pod utjecajem online pokreta muškaraca i kulture anonimnih foruma. U prethodnom sam tekstu pokušao prikazati karakteristike tih internetskih pokreta muškaraca, manosfere, i njihove transgresivne elemente. Međutim, ostalo je otvoreno pitanje zašto je desnica uspješna u preuzimanju nekadašnjeg ljevičarskog subverzivnog karaktera, kakva je struktura kulturnog polja koja omogućuje da prominentni neofašisti poput Richarda Spencera izjavljuju da je “ljevica nova desnica, a Alt-right nova ljevica”. Zašto Spencer može gotovo u šezdesetosmaškom duhu reći: “Mi smo oni koji misle nemoguće”? Odgovor koji rado serviraju jest da se kao zastupnici i branitelji slobodnog govora odupiru hegemoniji onoga što percipiraju kao “orvelovsku” kulturu političke korektnosti i politika identiteta. Zaključke desnice ne smije se olako preuzimati i prihvaćati, ali bi ih bilo pogrešno ignorirati. Stoga ću u ovom tekstu razmotriti formu online diskursa liberalne ljevice i načina na koji ona održava strukturu takozvanih kulturnih ratova.

Velik dio izbornih uspjeha desnice posljednjih nekoliko godina počivao je na populističkim napadima na lijeve liberalne elite. Tome valja dodati i sve glasnije preispitivanje neoliberalnog ekonomskog konsenzusa začinjenog dozom nacionalizma i ksenofobije. S druge strane, savezništva i kompromisi koje je ljevica posljednjih godina sklopila doveli su je u položaj da u doba enormne ekonomske nejednakosti, klimatskih promjena i krize kapitalizma neprestano gubi od sve radikalnijih protivnika. Uzroke pojavama kao što je pasokifikacija socijaldemokracije, postepeno nestajanje tradicionalnih lijevih stranaka u proteklom desetljeću, treba ponajprije tražiti u napuštanju materijalnih interesa radničke klase u korist kulturno-simboličkog progresivizma bjelačke srednje klase, nekadašnje buržoazije. Kulturni ratovi, manosfera, Alt-right i razni identitarni pokreti tek su simptom i posljedica tog napuštanja. Da parafraziram filozofa Waltera Benjamina, desnica nije odgovorna za svoj uspjeh, on je samo označitelj nekog neuspjeha u ljevici samoj.

U knjizi Kill All Normies na koju se ova analiza uvelike oslanja, Angela Nagle nije propustila istražiti utjecaje liberalne ljevice na online politički prostor zbog čega je žestoko kritizirana u krugovima identitarnih pokreta. Nagle smatra da diskurs ljevice koji se razvija online otkriva ideološku poziciju koja više ne vjeruje u politiku, već se bazira na uživanju u vlastitoj nemoći i nedjelotvornosti te da je “kult patnje, slabosti i ranjivosti postao središnja točka današnje liberalne politike identiteta”. Slične optužbe dolaze i od strane Alt-righta, često praćene pejorativnim nazivima kao što su snowflakes, libtardi i Social Justice Warriorsi. Njima se pokušava ismijati percipirano licemjerje liberalnog aktivizma koji shvaćaju kao isticanje vlastitih vrlina i osviještenosti, a ne kao zbiljsku brigu za društvene probleme. No namjera Angele Nagle nije pokazati da lijeve politike ne trebaju brinuti o posebnim marginaliziranim skupinama, nego da forma političkog diskursa na ljevici postaje sama sebi svrhom. Ranjivost i potlačenost prestaju biti stanja koja treba promijeniti pa se od drugih isključivo zahtijeva valorizacija tog stanja, dok se historijski uzrokovane nejednakosti shvaćaju kao identitarne karakteristike pojedinaca.

Marginalizacija postaje simbolički kulturni kapital, ali kapital za probuđenu (engl. woke) bijelu srednju klasu, ne za same ugrožene. Upravo je ovo ključan moment za razumijevanje paradoksalnog konzervativizma liberalne ljevice, pandana subverzivnoj desnici. Nagle stoga tvrdi da “dok su se tabu i anti-moralne ideologije gnijezdile u mračnim kutovima anonimnog interneta, deanonimizirane su platforme društvenih medija, na kojima sada većina mladih razvija svoje političke ideje, postale panoptikon u kojem mnogi žive u strahu od uvrijeđenih pokretača javnog sramoćenja”. Liberalna ljevica je stvorila moralistički normativni diskurs koji je teorijski utemeljen na proučavanju struktura moći u međuodnosima raznih identitarnih značajki.

Umjesto klasne solidarnosti – prazna kulturna simbolika

U poznatom članku Exciting the Vampire Castle iz 2013. godine pisac i teoretičar Mark Fisher pokušao je konceptualizirati nove forme djelovanja ljevice koje se razvijaju online i u akademskom kontekstu preko metafore Dvorca vampira. Metafora označava “buržujsko liberalnu perverziju” grassroots aktivizma koja crpi energiju od zbiljskih pokreta za ravnopravnost, antirasističkih pokreta i sl. Fisher piše kako se Dvorac “hrani energijom, anksioznošću i ranjivošću mladih studenata, i poglavito živi od pretvaranja patnje određenih skupina – što ‘marginalnijih’ to bolje – u akademski kapital”. Politička borba za ravnopravnost reducirana je na istraživanje tržišta patnje kojem većinski liberalna akademija pruža teorijsku podlogu. Cilj tog istraživanja nije radikalna promjena ili univerzalna solidarnost unatoč partikularnim identitetima, već opredmećivanje i okoštavanje partikularnosti tih identiteta. Koncept klase je u tom procesu iscjepkan u presjecima rasnih, seksualnih, rodnih, religijskih, nacionalnih, kulturnih označitelja, a pokušaji izgradnje klasne svijesti ustupaju mjesto hiperindividualiziranom gledištu na vlastite privilegije i “mikroopresije”. Radikalni politički subjekt koji traži promjenu materijalnih uvjeta zamijenjen je konzervativnim subjektom koji sudjelovanje u političkom prostoru plaća marginalizacijom opredmećenom u vlastitom identitetu.

Na primjer, rasa shvaćena kao socijalno konstruirana kategorija temeljena na historijskoj eksploataciji manjinskog stanovništva izmještena je jednom vrstom identitarnog esencijalizma. Rasa sada označava neposredni način života, kulturu zajednice, partikularnu tradiciju, koja obilježava svakog pojedinog člana i predstavlja njegovu bit. Pripadnici manjina stoga u političkom životu sudjeluju prvenstveno kao – pripadnici manjina, od njih se očekuje da se bave uskom problematikom vezanom za njihov identitet i način života, dok je uloga prosvjetiteljskog, univerzalnog i racionalnog subjekta rezervirana za bijele pripadnike srednje klase. U ironičnom zaokretu, identitarno shvaćanje rase i roda je dovedeno do logičke konkluzije u manosferi i Alt-rightu. Prikrivenim preuzimanjem konceptualnih alata i taktika identitarnih pokreta, mladi se muškarci organiziraju upravo na temelju osjećaja vlastite viktimizacije i načina života ističući “marginalizirani” bijeli, muški identitet, dok radikalniji, poput Spencera, zastupaju osuvremenjenu nacističku Blut und Boden ideologiju.

Biti woke, dakle, osjetljiv za društvene probleme ugroženih skupina i vlastite rasne/rodne/seksualne privilegiranosti, istiskuje ideju klasne solidarnosti praznom kulturnom simbolikom. Wokeness omogućuje članovima srednjeg sloja simboličko sudjelovanje u progresivnim pokretima. Sama namjera je možda uzvišena, suosjećanje s onima u goroj situaciji od vlastite i simboličko iskazivanje te empatije nije nužno pogrešan instinkt. No empatija ne može biti isto što i solidarnost – jedno je individualni osjećaj, a drugo svijest da svaka partikularna borba, bila ona na području radničkih prava, feminizma, antirasizma ili trans prava predstavlja važne pojavne oblike univerzalnih kontradikcija proizvodnih odnosa i društva.

Štetnost centriranja moralnog osjećaja postaje očita dolaskom alternativa koje istupaju iz uskih okova politika identiteta. Na primjer, liberalna feministkinja Gloria Steinem u tolikoj mjeri nije mogla shvatiti zašto mlade žene glasaju za Bernie Sandersa umjesto za Hillary Clinton da ih je paternalistički optužila kako se jednostavno žele dopasti i impresionirati mlade muškarce, tzv. Bernie bros. Isticanje univerzalnih materijalnih pitanja, stambenog pitanja, besplatnog obrazovanja i sl. nauštrb identitarnih, u dobrom je dijelu liberalne ljevice bilo doživljeno kao šovinistički napad. Decentriranje identitetskih pitanja rezultiralo je optužbama za seksizam, rasizam ili toksični maskulinitet, kao što to ilustriraju članci poput Time to hail Hilary Clinton – and face down the testostorone left. 

Dok su glavna okupljališta manosfere bili anonimni forumi kao što je 4chan, ljevica je svoj kutak interneta smjestila na blogging stranicama poput Tumblra, Twittera i u digitalnim medijima poput Buzzfeeda, Huffington Posta, Jezebel i sl. Utjecaj digitalnih medija ne treba podcjenjivati jer doseg njihova sadržaja posredstvom društvenih mreža često prelazi onaj srednjostrujaških. Na njima se objavljuju i dijele članci dizajnirani za “senzibilnu”, woke milenijalsku publiku. Učestalost naslova poput 8 Signs Your Yoga Practice Is Culturally Appropriated ili Men can be feminists but it’s really hard work otkrivaju snažnu buržujsku klasnu strukturu identitarnog tržišta. 

Slično kao i u manosferi, identitarni pokreti na internetu uključuju razne podskupine koje nisu nužno ideološki koherentne, ali dopuštaju određenu razinu grupiranja. Uzet ću za primjer spoonie identitet jer je u mnogočemu mjerodavan za online zajednice ljevice. U nastojanju da skrene pozornost na probleme osoba s kroničnim bolestima Christine Miserendino 2003. godine objavljuje esej Teorija žlica. Prema “teoriji” svatko od nas ima ograničen broj žlica koje predstavljaju dostupnu energiju za preživljavanje pojedinog dana, dok kronično bolesne osobe, koje na prvi pogled izgledaju zdravo, žlice troše mnogo brže od zdravih osoba. Metafora se u međuvremenu izrazito raširila i novi identitet je rođen, Huffington Post čak piše o autanju svojeg “žličnog” identiteta. 

Parazitiranje u progresivnim politikama

Međutim, traženje priznanja za razne vrste identitarnih oznaka utaborilo je ljevicu u neaktivnosti vječnog očekivanja promjene koja bi trebala nastupiti tom jednostavnom simboličkom gestom. U nemogućnosti suočavanja sa sadašnjošću, s kontradikcijama globalnog kapitalizma, ona stvara vlastiti simbolički poredak koji omogućuje apstinenciju od svakog djelovanja. Istrajavanje u nedjelotvornosti u potpunosti označava upravo ono što mislim pod konzervativizmom ljevice, pod lijevim moralizmom. Nedjelotvornost ne znači samo izostanak djelovanja, već vrstu djelovanja koja se opredmećuje u jeziku kojim se hegelijanske lijepe duše “uzajamno priznaju kao takve što savjesno djeluju”. Moralistički jezik ne dolazi u doticaj sa zbiljom, on štoviše zbilju osuđuje kao nebitnu, zaostalu ili nedostojnu čak i za ozbiljnu analizu; primjeri se nalaze u refleksnim reakcijama gdje se protivnike, ali čak i saveznike, nekritički naziva fašistima, glupima ili nepismenima. Stoga se on narcisistički okreće samom sebi i izgradnji moralnog simboličkog polja. Bijeg od zbilje rezultirao je tendencijom da ideološko polje masovne kulture postaje središnji prostor političkog djelovanja. Materijalna zbilja zamijenjena je njezinom predstavom, a klasni antagonizam kulturnim ratom.

Moralna panika potaknuta novom adaptacijom stripovskog zločinca Jokera simptomatski je primjer današnjih kulturnih ratova. Poglavito se u lijevo liberalnim krugovima film problematizira zbog prikaza nasilja i tematike bliske incelima, o kojima je bila riječ o prijašnjem tekstu. Kad se tome nadodaju tekstovi napisani o vrijednosti filma kao kritike modernog društva, uz polemike o umjetničkoj i estetskoj vrijednosti filmova baziranih na stripovima, dobije se mikrokozmos online političkih rasprava u praktičnom malom paketu. Nemogućnost razračunavanja sa simptomatičnom tematikom filma pokazuje da liberalna ljevica nema alate kojim bi pristupila nihilističkim izljevima gnjeva, i populizma općenito, već zapada u jeftini moralizam, u emocionalnu brigu o posljedicama. Pronašla se na konzervativnoj strani ne previše različitoj od one zabrinutih majki koje su nekoć za dekadenciju društva krivile rock glazbu ili videoigre. Prikaz nasilja se interpretira kao nužni uzrok zbiljskog nasilja, umjesto da se zbiljsko nasilje interpretira kao uzrok prikaza.

S druge strane, Paul Joseph Watson, urednik konspirativne emisije InfoWars, film velebno i neopravdano naziva “najvećim kulturnim događajem desetljeća” te također prepoznaje teme bliske Alt-rightu. Ali Watson hvali doprinos filma u prikazu strukturnih društvenih problema koje dovode do pojave muškog nasilja, tvrdi da je upravo ta uloga društva u proizvodnji nasilju ono što toliko šokira liberalnu publiku. Takvo pragmatičko spajanje materijalnih briga ljudi, posebno muškaraca, sa šovinističkim premazom u subverzivnoj formi trolanja sačinjava osovinu uspjeha nove desnice. 

Drugi važan moment polemika o Jokeru dotiče se samog objekta polemiziranja. Naime, rasprava se vodi oko proizvoda masovne kulture. Time se Joker svrstava u beskonačan niz od spomenutog Gamergatea, Zvjezdanih ratova, remakea Istrebljivača duhova, Kapetanice Marvel, Crne pantere i mnogih drugih. Ovi naslovi sačinjavaju imena velikih bitaka oko političke korektnosti, reprezentativnosti žena i manjina u masovnoj kulturi i sl. U tim bitkama ljevica se uvijek našla u poziciji gdje brani progresivnost proizvoda velikih kompanija bez obzira na njezin čisto površinski i cinični markentinški karakter. 

Uzet ću primjer blizak liberalnom feminizmu. Disneyjeva monopolska mašina kao na pokretnoj traci izdaje gotovo identične filmove i pritom dobro iskorištava ideološko polje kulturnih ratova. Kapetanica Marvel, prva superheroina u nepotrebno glomaznoj gomili Marvelovih ekranizacija stripovskih junaka, dobiva jeftinu reklamu pod plaštom navodnog progresivizma. Reakcije na film bilo je lako predvidjeti, lijevo liberalni mediji film neobjašnjivo hvale kao novi veliki korak u borbi za ženska prava, gotovo pa da ga svrstavaju u feminističku tradiciju koja uključuje sufražetkinje, borbu za radnička i reproduktivna prava. Sam narativ filma ne samo da se ne dotiče feminističkih problema, već isključivo predstavlja samo još jednu reprodukciju libertarijanske fantazije superheroja, ovaj put sa ženom u glavnoj ulozi. Desnica pak zbog svojih razloga film doživljava kao napad na muški bijeli identitet od strane holivudskih elita, kao apropriaciju muške stripovske supkulture. Slično se dogodilo i s filmom Wonder Woman. Početkom prikazivanja rasplamsale su se rasprave o tome treba li omogućiti projekcije dostupne isključivo ženama. Dok se s jedne strane govorilo o pravu na sigurni prostor ili ukazivanju na postojanje ekskluzivno muških organizacija, s druge su pak strane upućivali da feministkinje ipak nisu za ravnopravnost. Značajno je da svaka rasprava završava isto, tj. uopće ne završava. Izlaskom novog filma, novog proizvoda masovne kulture stvar se ponavlja, pišu se nove kolumne, haraju nove Twitter oluje. Pitanje koje treba postaviti jest kako se izvući iz ove mrtvouzice i zašto to treba biti zadaća ljevice?

Jednom kad je politika izmještena iz materijalnog svijeta u ideološko polje identiteta i kulture, svaki progresivni cilj poprima elitistički karakter. Antirasistički pokreti, LGBTIQ+ prava i feminizam u očima mnogih postaju vezani za društvene elite, za imaginarnu globalističku kabalu koja želi uništiti zapadnu kulturu upravo zato što ih je elita prisvojila. Takozvani woke kapitalisti simboličkim savezništvom s progresivnim ciljevima sakupljaju moralni kapital. Kad je najmoćnijima u društvu nekritički dopušteno parazitiranje u progresivnim politikama, kad se njihov minimalni doprinos hvali kao hrabar čin, onda desnica dolazi u poziciju gdje šovinistički i nacionalistički stavovi dobivaju prizvuk antielitizma i subverzivnosti.

Ljevica prema tome mora pronaći način da kritički pristupi sferi kulturnih ratova, da ih prokaže kao ideološki sukob koji služi isključivo reprodukciji materijalnih okolnosti koji su do njega i doveli. U temeljnom je samointeresu ljevice da nadiđe isključivo identitarna pitanja jer su ona primarno polje djelovanja desnice; kako u teorijskom, identitet je ideološka nadgradnja materijalnoj zbilji i historijski je uvijek bio važan dio konzervativnih pokreta, tako i u empirijskom smislu, čemu se uostalom možemo uvjeriti efektivnošću njezinih taktika. Bilokakva promjena u jeziku je samo promjena označitelja.

Zadatak ljevice pritom ne može biti isključivo moralna osuda fašizma, šovinizma, rasizma, transfobije, već mora sadržavati i daljni korak oštre, hladne i racionalne historijske analize i kritike tih fenomena. Nitko se ne rađa kao rasist ili seksist, oni ne sadržavaju bit pojedinca, stoga je izuzetno važno razotkriti i istražiti nove društvene strukture i procese koji te fenomene proizvode. Tek na takvim temeljima je moguća djelotvorna borba. Važno je i imati na umu da se online sadržaj nije proizveden u vakuumu interneta, već upravo suprotno predstavlja simptomatsku sliku zbilje, kojoj internet samo pruža novu formu.