Takvi sadržaji se povremeno javljaju u sklopu festivala poput ZEZ-a, Gibanja ili MBZ-a, kroz elektroakustične izvedbe i projekte na granici elektronike i sound arta, ali ostaju vezani uz festivalske termine. Od gostovanja, najrecentniji primjer je Gnijezdo – projekt mostarskog selektora Amara Zagorčića (Zagintosh), zamišljen kao putujuća izložba zvuka, a u Zagrebu predstavljen prošle jeseni na Qvorumu u organizaciji Kongres Kolektiva.

No, izvan tih okvira, pojavljuje se potreba za novim, kontinuiranim formatima. Inspirirani (bivšim) beogradskim serijalom Sub rosa, koji je pokrenuo DJ SAUD / Gana, zagrebački umjetnici Monika Milas, DJ Josip Kornet i DJ i producent Kristian Bagarić (varboska) pokreću SNOP, serijal koncertnih i diskurzivnih večeri u formi audiovizualnih performansa. Nekoliko mjeseci kasnije, nezavisna galerija Suputnici započinje suradnje s raznim DJ-ima_cama, otvarajući prostor za slušaonice, a u partnerstvu s kolektivom Heartskomerz organizira i događaj koji spaja intimnu slušaonicu s imerzivnom izvedbom uživo. 

Početkom lipnja, u sklopu programa Sound Art Lab u MaMi, pridružuje im se i Ultra slow party – novi “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja”, koji potpisuje umjetnica, DJ-ica i eksperimentalna filmašica Maja Milić, poznatija kao Geanina Gypt. 

Iako trenutno živi i radi u Berlinu, gdje vodi klupsku večer i radijsku emisiju Beat the Future, a na reboot.fm-u uređuje Gypt Sessions i Intruder Sessions, Maja je prvo izdanje Ultra slow partyja odlučila održati baš u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i vlastiti label Gypt Records, čije je prvo izdanje, mikstejp Ultra slow party, ujedno i zvukovni manifest cijelog projekta. 

Manifest nastaje kao Majin odgovor na zasićenost elektronikom kakvom dominira scena: brzi, oštri rave zvukovi koji su, prema njenom mišljenju, preplavili mainstream house i techno, čineći ih homogenima i plošnima. Iako prepoznaje potencijal kluba kao suvremenog oblika ritualnog okupljanja, odbacuje površni “hedonizam i konzumerizam” klupske kulture. Glazbu vidi kao sredstvo unutarnjeg povezivanja i zajedničkog iskustva, ali koja pak, u uvjetima klasičnog klupskog izlaska, ne dolazi do izražaja. 

Kroz subverzivnu ideju “sporo kao hardcore” Maja želi otvoriti prostor za eksperimentalnu, leftfield elektroniku – izražajnu, emocionalno bogatu i neočekivanu. Teži dugim, koherentnim setovima koji omogućuju autentičan izraz i razvoj priče bez forsiranih prijelaza, zamišljajući party kao fluidan, gotovo improviziran tok, u kojem se i B2B setovi rađaju spontano. Sporo, u tom kontekstu, označuje odmak – od ritma, forme i perceptivne ubrzanosti svakodnevice. Postaje misaona kategorija koja poziva na pažnju, prisutnost i senzibilnost.

Na prvom izdanju Ultra slow partyja u MaMi, Maji se pridružio Wojtek Szustak aka Immortal Wojtechnique, DJ na kazetama i autor radijskih emisija iz Krakova. Okruženi raznovrsnom analognom opremom, Maja i Wojtek sjede na dekama. Publika raspoređena u dva reda stolaca, obgrljena je polumrakom zagasitog svjetla jedne lampe. Takav spokojni ambijent, kao pred san, prati i Majin set.

Glazbenica gradi nježni kolaž tekstura eksperimentirajući s pločama koje su puštene na nižim brzinama, loopovima i repeticijama – no nikad do točke monotonije; kad bi ideja iscurila, pustila bi je da ode. Usporavanjem se lomi forma i pretaču se sliveni slojevi terenskih snimki koje ne daju naslutiti izvor, već aludiraju na prirodne pojave i šumove. Improvizirajući s vlastitim, ranije snimljenim improvizacijama, Maja koristi sampler, gramofon, CDJ-e, kazetofon i mikser, gradeći teksturalno voluminozan lo-fi koji tek povremeno dopusti da iz mase izroni obris melodije. Prave beatove koristi rijetko, kako ne bi narušili nunajući puls i umirujuće frekvencije nalik mrmoru.

Nakon skoro sat vremena, na njenu misao nadovezuje se Immortal Wojtechnique. Bez jasno definiranog mjesta i vremena upada, prvih nekoliko minuta uistinu zvuči kao slobodna improvizacija. Organske šumove presijeca digitalni zvuk Roland sintisajzera, razbijajući osjećaj uljuljanosti u koju se publika smjestila tijekom Majine izvedbe. Immortal Wojtechnique manipulira prethodno snimljene sekvence looperima i delay pedalama, no sve to radi pomalo nervozno. Iako je njegova izvedba bila estetski zanimljiv dodatak, malo grubljeg karaktera, polifona struktura koju gradi djeluje razbarušeno, više nalik borbi nego intrigantnoj mreži kontrastirajućih zvukova. 

Uz pokoju izmjenu ili duet, spori party bliži se trećem satu. Publika se polako vrpolji, diskretno gleda na sat i pristojno izlazi. S obzirom na trajanje i učinak koji želi postići, Ultra slow partyju bi više odgovarao opušteniji i fleksibilniji prostor umjesto dinamike nalik koncertu, gotovo klasičarskog bontona gdje publika sjedi pred izvođačima, statično sluša izvedbu od početka do kraja, a svaki izlazak traži prolazak pored izvođača, otvaranje vrata i propuštanje svjetla čime se prekida atmosfera. Problem je ponajprije u odabiru i dinamici prostora koja ne odgovara onome iz manifesta događanja. 

Joanne Demers u Listening Through the Noise: The Aesthetics of Experimental Electronic Music, piše kako se eksperimentalna elektronička glazba odmiče od tradicionalne zapadnjačke glazbene logike potičući tzv. estetsko slušanje. Demers ga definira kao način slušanja koji odbacuje zahtjev za potpunom i neprekidnom pažnjom te dopušta isprekidanu fokusiranost na zvuk i druge senzacije, pritom uvažavajući estetske kvalitete i onih zvukova koji se inače smatraju neglazbenima. Slušatelj_ica ne traži nužno narativ ni formalni razvoj, već se otvara zvuku kao prostornom, taktilnom fenomenu u stalnoj promjeni.

Aktivno slušanje ovdje znači uranjanje u slojeve, teksture i šumove, istraživanje materijalnosti i atmosfere zvuka, uz slobodu raspršivanja pažnje na detalje ili pak, u klupskom kontekstu, izmjenu fokusa između zvuka, plesa i socijalne interakcije.

Uz žanr glazbe koji donekle diktira način njene konzumacije, ključnu ulogu u oblikovanju i intenziviranju iskustva igra i prostorno uređenje. Primjeri poput SNOP-a, Gnijezda ili Suputnika svjesno koriste prostor kao aktivni element događanja. Na SNOP-u, uz jastuke, deke i tepihe, Monikine instalacije oponašaju zvučne plohe i teksture, stvarajući dojam čahure koja obavija publiku. Time se gradi ne samo fizički, već i psihološki prostor koji inducira osjećaje opuštenosti, smirenja, pa čak i sjete ili nostalgije, oblikujući sigurno okruženje za refleksiju kroz sinergiju audiovizualnih podražaja.

Uz to što izborom glazbe i ambijentom potiču specifična stanja u slušatelju_ici, ova događanja dijele gotovo paradoksalni moment introvertiranosti u kolektivu: potrebu da budeš okružen ljudima, ali da ostaneš u svom unutarnjem prostoru. Ne da aktivno komuniciraš, već da, uživajući u glazbi i zvukolicima, dijeliš atmosferu zajedničkog “pogleda unutra” – trenutak introspekcije unutar društvenog okvira, ali bez društvene obveze.

Bilo iz umora, zasićenja ili frustracije pretjerano intenzivnom i monotonom svakodnevicom, ili pak glazbom koja to zrcali svojim brzim i nabrijanim BPM-om, sve je jasnija mijena u slušateljskim navikama i potrebama zagrebačke scene, ali i šire. Ultra slow party, čvrsto vezan uz Majin osobni izričaj, postavlja jasne estetske temelje koji, čak i u usporedbi sa SNOP-om, Gnijezdom ili slušaonicama Suputnika, otvaraju nove prostore izričaja i nude radikalniji odmak od elektronike kakvu produciraju njeni kolege_ice, klupski producenti_ce i DJ-i_ce.

Uz sretnije produkcijske uvjete i bolju provedbu, ostaje za vjerovati da će se “mogući” iz najave ubrzo izgubiti i da će se Ultra slow party čvrsto upisati na mapu događanja koja pružaju tih, spor i introvertiran otpor protiv buke svakodnevice i nedostataka scene, proširujući poimanje što sve elektronička glazba može biti.