Izložba Priče u pločicama istražuje potencijal ručno oslikanih pločica i osuvremenjene tradicije. Izložene su pločice nastale 2024. godine, tijekom rada na umjetničkoj rezidenciji u portugalskoj tvornici pločica, a izložbom će se obilježiti Nacionalni dan azulejosa (portugalskih umjetničkih pločica).

U središtu radova je motiv isprepletenih Plesača u raznim kompozicijama, bojama i stilizacijama, kao hommage radnicima tvornice koji kroz generacije prenose i čuvaju znanja i vještine ručno izrađenih pločica. Kroz individualne pločice i kroz zidne panele, osim motiva plesača, Klasja istražuje razne motive flore i faune.

Najočitija nadogradnja u smjeru implementacije oslikanih pločica u životni prostor serija je unikatnih stolova od drva i metala koje potpisuje dizajner Jakov Habjan. Stolovi su rezultat bratsko-sestrinske suradnje, stoga nazvani Klasjakov i predstavljaju početak suradnje u istraživanju medija pločica.

Klasja Habjan rođena je u Zagrebu i bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i pisanjem. Godine 2016. diplomirala je Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu. Zajedno sa Zitom Nakić otvorila je dizajnerski studio klasja&zita koji između ostalog potpisuje vizualni identitet za dokumentarni serijal Moderna vremena (nagrađen 2025. godine Velikom nagradom HDD-a).

Izložbu je moguće podjetiti do 10. svibnja, a više detalja možete pronaći ovdje.

Izložba je proizišla iz programske linije pod naslovom Ilustratorski dijalog u kojoj HDD poziva par ilustratora_ica, koji prethodno nisu surađivali, da razmjene ideje, tekstove i slike stvarajući zajednički projekt.

Habjan i Milanović tim su povodom izradile zbirku pjesama Polumrak. Odgođeni svijet, a kustos izložbe, Marko Golub ovako ju opisuje: “Crteži i tekstovi u ovoj zbirci se vjerno i s pažnjom ogledaju jedni u drugima, ali zadržavaju svoje upečatljive osobnosti. Marina Milanović ovdje koristi samo jedan od svojih karakterističnih ‘stilova’, crtačkih ‘rukopisa’, no upravo te njene robusne sive i crne plohe daju konture i odlučnost sanjivim transformacijama koje pred nas izlijeva Klasja Habjan.”

“Rezani poput gigantskih slova i znakova, kao iz neke davne školske slovarice koja kaže: upamtite svaki stih, stvaran je kao kuća, olovka ili torba, trebat će vam u životu”, zaključuje Golub.

Izložba se može pogledati do 24. prosinca, a više možete saznati u osvrtu Zare Škribole.

Ilustratorski dijalog program je HDD-a započet prošle godine koji su Ping-pongom otvorili Hana Tintor i Srđa Dragović. HDD je najavio program kao mjesto susreta ilustratora koji prethodno nisu surađivali kako bi kroz dijalog došli do vrata novih ideja koja bi im u protivnom ostala zaključana. Ključevi do tih novih idejnih rješenja u prvom ilustratorskom dijalogu bile su kratke poruke, neke potpuno običnog sadržaja (Hej, Srđa, trčiš li ti?), druge pak s poetskom potkom (Prst kao tuba, linija kao pasta koja neprekidno izlazi, ali se ne troši.), na koje bi onaj drugi odgovarao ilustracijom. Vizualni krajolici Hane i Srđe stilski se prilično razlikuju, ali ono što ih približava sličan je senzibilitet i umješnost oka, a zatim i ruke, da nešto obično i svakodnevno opazi i transformira u osebujnost koju vrijedi zabilježiti.

Stilski potpisi autorica u drugoj seriji Ilustratorskog dijaloga, Klasje Habjan i Marine Milanović, na prvi pogled imaju puno više zajedničkih točaka, ali taj prvobitni dojam zapravo je optička varka jer, iako su crno-bijeli crteži obje autorice ono što je odabrano za izložbu, njih dvije nisu sjedile zajedno u klupi i precrtavale jedna od druge. Uostalom, Klasja je diplomirala Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, dok je Marina studirala i magistrirala ilustraciju na katedri za grafičke komunikacije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Misli i ideje koje su dirigirale nastanak Klasjinih i Marininih ilustracija u potpunosti su autonomne. Osim stilskog izraza, autorice dijele i sklonost prema pisanoj riječi i upravo nam ona otključava njihove unutarnje svjetove, kreativne tvornice koje su bile voljne otvoriti onoj drugoj tijekom prepiske u pripremi izložbe.

Baš ta otvorenost susretu s drugim, hrabrost razotkrivanja strancu da uđe u naše najintimnije predjele gdje ćemo mu dozvoliti slobodu da ih uredi po svom nahođenju ono su što krasi ovaj razgovor, odnosno razmjenu. Kako je u predgovoru naznačio autor koncepta i kustos izložbe Marko Golub, “u ovoj dvostrukoj zbirci, Klasja Habjan i Marina Milanović kao da su same izoštrile svoje pristupe, kako pisanju, tako i crtanju, ne toliko da bi se istakle međusobne distinkcije, koliko zato da jedan autorski glas uvijek ostavi dovoljno prostora za drugi, kao u glazbenoj kompoziciji”.

Kreativni proces nastanka izložbe odvijao se virtualno tako da bi jedna autorica poslala pjesmu koju bi onda ova druga ilustrirala, a rezultat te tekstualno-ilustratorske razmjene otisnut je u zbirci. U prvom poglavlju zbirke naziva Odgođeni svijet, Klasja piše, a Marina ilustrira, dok su u drugom poglavlju Polumrak autorice zamijenile uloge. 

Klasjini tekstovi lelujaju snovitim predjelima koristeći sjećanja, emocije i opažanja kao gradivne blokove izmaštanog dvorca Odgođenog svijeta, a ilustracije kojima Marina odgovara na njih kao da im svojom robusnosti žele dati potporanj i zaštitu od prejakog vjetra koji bi mogao zgromiti koprenaste zidove Klasjinih tekstova. Poluapstraktne crne plohe Marininih ilustracija nikako nisu u proturječju s tekstom koji ilustriraju, već naprotiv služe mu kao sigurno utočište. 

I ponavlja se / Život s druge strane / pitanje događa li se uopće

U drugom paralelnom svijetu, koji postoji simultano s ovim prvim, Klasja interpretira Marinine tekstove posežući za realističnim pristupom ilustraciji koji u mekoći poteza zadržava sanjivost Klasjinih tekstova, a Marininima daje lakoću i suptilnost. Marinini zapisi puno su čvršće usidreni u stvarnost, kako stoji u predgovoru izložbe “dnevnički precizni”, ali ponovnim čitanjem čini mi se kao da su i oni naslonjeni na san, ili barem njegov nagovještaj. 

Između dana i noći. / Treperi, nešto udaljeno, nešto veoma daleko. / Nešto šta pripada kući i ono što pripada meni. / Tada shvatam da imam dve paralelne stvarnosti. 

Upravo suprotno ilustracijama koje se na prvi pogled čine sličnima, stilski različiti tekstovi pomnijim čitanjem zbližavaju se u polumraku. Nestalni poput kometa koji pada ni od kuda, snovi kao krhotine pamćenja autoricama služe za kontemplativnu preradu misli u oblik na papiru, bio taj oblik riječ ili crtež. Baš kao što naslov izložbe Polumrak. Odgođeni svijet. predlaže, konstelacija tekstova i ilustracija koja je pred nama u Galeriji, treperi na granici izmaštanog i stvarnog, u toplom sumraku gdje ne vidimo jasno obrise i konture već ih samo naslućujemo.  

Iz HDD-a su najavili kako planiraju nastaviti s razmjenom autorskih glasova u okviru Ilustratorskog dijaloga i povezivanjem umjetničkih svjetova koji se do sad nisu sreli. Zanimljivo je kako se ni autorice ove izložbe nisu srele uživo sve do postavljanja izložbe u Zagrebu, tako da je Polumrak. Odgođeni svijet. bio i rizik rada s nepoznatom osobom. Rizik, u koji su se Klasja i Marina hrabro upustile, a koji je iznjedrio jednu iskrenu i toplu kolekciju ilustracija i tekstova. 

Guglajući etimologiju riječi susret došla sam do praslavenske riječi sъrętja koja je označavala događaj, susret. Mislim da je to prikladna odrednica jer za mene susret jest upravo to, nešto neposredno, dirljivo, pomalo neočekivano, ali radosno, dočekano raširenih ruku (i srca). Zato se nadam se da ćete do 12. srpnja otići do HDD-a na susret s ovim iznimnim umjetnicama. Ako ne stignete, tiskano izdanje izloženih radova omogućit će vam susret i na drugim mjestima, gdje god poželite otvoriti zbirku, prije toga potrebno je samo otvoriti sebe.  

Izložba je proizišla iz programske linije pod naslovom Ilustratorski dijalog u kojoj HDD poziva par ilustratora_ica, koji prethodno nisu surađivali, da razmjene ideje, tekstove i slike stvarajući zajednički projekt.

Habjan i Milanović tim su povodom izradile zbirku pjesama Polumrak. Odgođeni svijet, a kustos izložbe, Marko Golub ovako ju opisuje: “Crteži i tekstovi u ovoj zbirci se vjerno i s pažnjom ogledaju jedni u drugima, ali zadržavaju svoje upečatljive osobnosti. Marina Milanović ovdje koristi samo jedan od svojih karakterističnih ‘stilova’, crtačkih ‘rukopisa’, no upravo te njene robusne sive i crne plohe daju konture i odlučnost sanjivim transformacijama koje pred nas izlijeva Klasja Habjan.”

“Rezani poput gigantskih slova i znakova, kao iz neke davne školske slovarice koja kaže: upamtite svaki stih, stvaran je kao kuća, olovka ili torba, trebat će vam u životu”, zaključuje Golub.

Izložba se može pogledati do 12. srpnja, a više detalja možete pronaći ovdje.

Nisam se mogla ne zapitati kakve veze Therese Raquin ima s izložbom koja tematizira povijest borbe za školovanje djevojaka u Hrvatskoj kroz priču o tri učiteljice, Mariji Jambrišak, Nataliji Wickerhauser i Ivani Hirschmann, osnivačicama i predavačicama na Privremenom ženskom liceju, preteči ženske gimnazije i prvoj državnoj školi za žene u Austro-ugarskoj, otvorenoj 1892. u Zagrebu. Izložba je nastala kroz sinergiju istraživačkog rada Tihane Bertek, Paule Ćaćić i Lane Perišić i umjetničkog rada ilustratorica i animatorica Pete Balekić, Klasje Habjan, Agate Lučić i Anamarije Kvas, koji se, prema katalogu, fokusirao na centralno pitanje: “tko su strašne žene o kojima znamo tako malo, a kojima dugujemo tako puno.” Izložba nosi ime Od vlastite učionice do vlastite sobe i pritom se referira na slavni esej Virginije Woolf Vlastita soba iz 1929. 

Moguće je da je Therese u tekst utrčala ravno iz moje gimnazijske čitanke u kojoj je Woolf bila tek nešto više od fusnote u kojoj se taj esej nije ni spominjao. Bilo kako bilo, odluka da se izložba nazove prema tekstu koji je više od trideset godina mlađi od samog liceja, apsolutno je prikladna. Esej Vlastita soba nastao je na temelju dva predavanja koje je Virginia Woolf održala na koledžima Girton i Newnham (prvom i drugom koledžu za žene na sveučilištu u Cambridgeu), a svojim centralnim pitanjem “što je potrebno da bi žena pisala” u ovom kontekstu funkcionira kao nadogradnja same izložbe, poziv na čitanje za sve one koji žele misliti više. 

Ne bi li elaborirala kako je odmah na prvoj stranici došla do slavnog zaključka da je ženi da bi pisala potreban novac i vlastita soba, Virginia Woolf na nekih stotinjak stranica traga po praznim policama nepostojeće ženske biblioteke i vlastitim mislima, pritom mapirajući životne uvjete žena od elizabetanskog doba naovamo. Rezultat njezinog promatranja književnosti i stvarnosti je vizija žene kao čudnog, složenog bića: “U mašti, ona je od najvećeg značenja; u stvarnosti je potpuno beznačajna. Poeziju preplavljuje od korica do korica; u povijesti je uopće nema. U književnosti vlada životima kraljeva i osvajača: u stvarnosti je rob svakog dječaka čiji su joj roditelji silom stavili prsten na ruku. U književnosti s njenih usta padaju neke od najnadahnutijih riječi, neke od najdubljih misli; u stvarnosti gotovo i ne zna čitati i pisati, a i vlasništvo je muža.”

Ovdje u tekst ulazi Dubravka Zima sa svojom studijom o djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća Djevojka u gradu, što je sasvim prikladno jer: a) jedino (društvu) čudnije biće od žene, i to stoljećima, je djevojka i b) Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann rođene su, redom, 1847., 1853. i 1866. i same su djevojke iz Djevojke u gradu. 

U središtu Zimine knjige je situirana gradska djevojka čiji je život upregnut u službi tzv. naravne odredbe koju Zima definira kao “ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću”. Imperativi, stoljećima nepromijenjeni, su: djevojka je čedna i pokorna, doseg života joj je postati suprugom i majkom. Strahovi su, stoljećima također nepromijenjeni: strah od autonomije i ekstra veliki strah od djevojačke seksualnosti, toliki da ga Zima naziva “moralnom histerijom građanskog društva”. Opasno je sve što može doprinijeti djevojačkoj autonomiji, posebice, čitanje neprimjerenih knjiga. 

U tekst ulazi Madame Bovary i umire od smijeha. 

Implementacija naravne odredbe, stvaranje ideala djevojke (koji je kao takav, naravno, fikcija) te osiguravanje poslušnosti pokušava se ostvariti cijelim nizom savjetnika, bontona, primjera i ideala koje pišu u uglavnom muškarci: “profesori, ravnatelji, sociolozi, svećenici, pisci, esejisti, novinari, muškarci koje ništa drugo za to ne kvalificira osim činjenice da nisu žene”, kako to Woolf duhovito primjećuje u eseju. Struktura Zimine knjige, čiji je centralni dio podijeljen na dva poglavlja, znakovito nazvana Djevojka u gradu: opis, regulacija, imagologija i Djevojka u gradu: življena djevojaštva, samim imenima sugerira na raskorak između društveno forsiranih ideala, fiktivnog narativa o djevojci i stvarnog života djevojaka. 

Možda je Therese zato ušla u tekst, jer je i sama lik?  

U vremenu u kojem je naravna odredba primarna djevojačka sudbina, a obrazovanje isključivo plan B ako djevojka ostane neudana, Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann su aberacija, iznimka koja potvrđuje društveno pravilo i činjenica da su se pojedinačno, vlastitom marljivošću, tuđim zagovaranjem, naprednim roditeljima i pukom srećom uspjele obrazovati, a potom kolektivno zalagati za djevojačko obrazovanje, je revolucionarna. Riječima Marije Jambrišak: “Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe za žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i prozivalo javno da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača.”

Prije otvaranja Privremenog ženskog liceja u Zagrebu 1892. djevojke su uglavnom pohađale pučku školu u trajanju od četiri godine. Sretnije među njima išle su potom u višu djevojačku školu, koja je također trajala četiri godine. Djevojka iz srednje i više srednje klase imala je mogućnost nastaviti obrazovanje u inozemstvu ili se privatno obrazovati u nekim vještinama kod kuće uz privatnu učiteljicu/učitelja, ako su joj roditelji bili voljni i dovoljno progresivni. 

Obrazovanje na Ženskom liceju, kaže Zima, trajalo je osam godina te su djevojke nakon prve četiri godine birale jedan od tri smjera: pedagoški (da postanu učiteljice), općeobrazovni u kojem bi učile engleski (da postanu guvernante) te latinski koji ih je pripremao za potencijalno nastavljanje studija na sveučilištu, za što su ipak morale prvo položiti maturu na jednoj od muških gimnazija. Bitan aspekt obrazovanja na Liceju i podjednako, revolucionaran, bio je tjelesni odgoj. 

Sad mi je jasno, Therese Raquin je utrčala u tekst jer nije smjela trčati. U mene se u gimnaziji urezala slika njezine želje, a ne stvarnog trka, u romanu stoji: “dobila je divlju želju da potrči”. Srce joj je lupalo u grudima, ali nije se makla s mjesta. Therese se smiješi, napokon sam na dobrom tragu. 

Sudjelovanje u gombanju, što je ime za organiziranu žensku gimnastiku, kojem je posvećena zasebna prostorija na izložbi, automatski je tražilo revoluciju u odijevanju. U to doba ženska i djevojačka odjeća sastoji se od vrlo čvrsto stisnutog korzeta u gornjem dijelu, koji je djevojkama onemogućavao kretanje i bio konstanta, te dugog donjeg dijela koji je bio podložan trendovima. Ilustracije radi, Zima spominje dva: 70-e godine obilježio je “tournir”, manja metalna armatura na stražnjem dijelu krinoline i moda izrazito uske suknje koja omogućava samo sitne korake; dok je 80-ih hit bio Cul de Paris (pariška stražnjica) koja se kod bogatih mogla sastojati od čak 15 metara tkanine i težiti do 20 kilograma. Pobune i devijacija od modnih normi uglavnom nije bilo. 

Ovdje u tekst ulazi Ivana Hirschmann, kratko ošišana, u kostimu i s leptir mašnom, sama. 

Odbacivanje korzeta i sudjelovanje u tjelovježbi prozivelo je, očekivano, ogromni strah od izobličavanja ženskog tijela te polemike o nepotrebnosti i neprikladnosti tjelovježbe. Ivana Hirschmann okrenula je pilu naravne odredbe naopako te u člancima tvrdila i uvjerila zabrinute roditelje i javnost da je djevojkama tjelesno vježbanje nužno da bi stekle “pravilno mišičje, jer samo takovo može vršiti fiziološke funkcije prirođene samo ženskom tijelu”.

U poglavlju Djevojka u gradu: življeno djevojaštvo, u kojem kroz dnevnike, memoare, pisma i dokumente traga za glasom Ivane Brlić Mažuranić, Dragojle Jarnević i Vilme Vukelić, Zima istražuje i djevojački odnos prema tijelu pa tako navodi da je Dragojla Jarnević imala jako negativan odnos prema svom tijelu, dok ga Ivana Brlić Mažuranić rijetko spominje. Više od sto godina kasnije, većina nas i dalje tretira to tijelo, stoljećima sputano odjećom i ulogama, kao neprijatelja ili ga sasvim prešućuje. I zato je ulazak na gombalište uzbudljiv baš kao i ideja da Therese trči točno onoliko brzo koliko je volja. U pitanju je tijelo koje se kreće jer može, jer tako želi, to je sloboda ravna onoj kada danas plešemo kao da nas nitko ne gleda. 

U tekst ulazi Margaret Atwood da me podsjeti da napredak nikad ne znači napredak za sve. 

Osim što je u svom imenu nosio pridjev “privremeni” (ne bi li se između ostalog naglasila njegova eksperimentalna narav), Ženski licej bio je elitna ustanova otvorena samo za najuži društveni krug jer je imao izuzetno visoku školarinu u usporedbi s drugim gimnazijama. Učenice su osim upisnine od 4 forinta pri upisu i 1 forinte za učeničku knjižicu, morale za svoje školovanje uplaćivati 50 forinta na godinu, dok je školarina u gimnazijama iznosila 12-16 forinti godišnje, kaže Zima. Osnivačice i nastavnice bile su svjesne dosega vlastite škole pa su davale priliku za školovanje darovitim djevojkama siromašnog porijekla, ako su bile uspješne u učenju i vladanju. Ipak, rijeke bezimenih djevojaka ostale su uskraćene za obrazovanje, odložile su svoje nepostojeće knjige na praznu policu ženske biblioteke koju u svom eseju pretražuje Virginia Woolf. 

Sve što o tim djevojkama znam, znam zahvaljujući Dubravki Zimi koja kaže da su pravilnici kazivali da djevojčica iz radničke obitelji može krenuti na posao s navršenih 12 godina, dakle prije ulaska u djevojačku dob, i daje primjer Ivane Brlić Mažuranić koja je 1893. rodila svoju najstariju kćer Nadu u Brodu na Savi i za brigu i ispomoć o njoj zaposlila je dvanaestogodišnju dadilju. Koliko je to djevojaka pokazuje podatak da je 1900. godine 11.32 % služinčadi u Zagrebu bilo staro od 7 do 14 godina, a 32.96 %  od 15 do 19 godina. U tvornicama, te su djevojke s navršenih 12 godina radile 8 sati, a od navršenih 14 godina 10 sati. Rijeka djevojaka iz radničkih obitelji navire u tekst, a ja ni jednoj ne znam ime. 

Zapravo znam jednoj, znam sebi. Ja sam djevojka iz radničke samohrane obitelji i znam nešto obrazovanju, pisanju, sramu, slobodi i njezinoj cijeni. Mogu ovdje pred vama izložiti bajkoviti zaplet grimovskog tipa u kojem majka sanja jugoslavenski pandan američkog sna, živi ideju o društvenoj mobilnosti kroz obrazovanje, pa prelazi sve idejne i materijalne zapreke ne bi li njezina kćer završila škole (tako se kod nas doma kaže ići na fakultet). Iz dana u noć, ona radi, ja učim da dobijemo ono što ona najviše želi, obrazovano dijete, zbrinuto dijete. I gotovo sigurno, ta i takva majka koja preživljava u jednom sustavu koji se ruši i u drugom koji nastaje da je zgazi, nije svjesna nepropusnosti i neizvjesnosti koja će s ostvarenjem tog sna doći. Okrutna je ta bajka jer majka u njoj dobiva ono što je najviše htjela, a upravo to stvara jaz između njih dvije, ogroman dio njezine vlastite kćeri ostaje joj nerazumljiv. Okrutna je i jer kćer nikad ne dobije financijsku stabilnost koju su obje sanjale. 

Erudicija (široka humanistička naobrazba koju smo ne tako davno smatrali srcem obrazovanog čovjeka), danas malo vrijedi, kažu analitičari, statističari, usputni komentatori. Ona je u raskoraku s potrebama tržišta, a tržište je realitet. Zato je i neprevodiva u financijski podnošljiv život, a kamoli u klasnu mobilnost. 

Zato sam rekla: novac i vlastita soba, kaže Virigina Woolf. Da, rekla si. Rekla si točno 500 funta godišnje. Zakucala si brojku kao putokaz u zemlju jer je slobodu ponekad potrebno kvantificirati. Prije skoro sto godina rekla si: “Intelektualna sloboda ovisi o materijalnome. Poezija ovisi o intelektualnoj slobodi.” I vrijeme samo za sebe, kaže Virginia. Rekla si i invigorating life. Preveli su to kao “život koji osnažuje”, ali ta riječ je radosnija od toga – to je život pun elana, život pun ushita. Protuotrov skučenosti života u kojem smo stoljećima životarile u tuđim sobama koje su se zaključavale izvana. 

Zato je Therese Raquin utrčala u ovaj tekst. Zdrava djevojka koja živi sputana kao da je bolesna, koja je naučena govoriti ispod glasa, nečujno se kretati, šutjeti ili jednostavno biti nepomična. Sve smo barem jednom živjele onako kako je Therese živjela, naučene na zatomljivanje i potiskivanje. Tako su nas učili i pisati. 

Evo u tekst ulazi da me prekori, jer sad ću zaći u sentimentalnost, moj strogi kritičar uvijek spreman da me obeshrabri. Vječni pedagog, tako si ga ti, Virginia, nazvala. Dobro su me odgojili, zato ga desetljećima trpim. Dugo mi je trebalo da se odgojim. Dajte mi sekundu da ga ispratim. 

Uh, ovaj tekst sad napokon nalikuje na moju vlastitu sobu. Piši točno što želiš pisati, i to si rekla. Svaki put kad napišem što mislim, svaki put kad napišemo što mislimo, kresne šibica u ovom mraku. 

Na zidu sobe Selma Aostić piše: 

Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.

Jedna na koži
zareže godine druga svine
rešetke treća istupi.

Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.

Jedna ugrize
pesnicu u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.

Knjige nastavljaju jedna drugu, mi nastavljamo jedna drugu. Ostaje nam još pritisak nijemosti, težina akumuliranog nezabilježenog života. Otvaram vrata da u tekst uđe klasa, da uđe masa, sluškinje i tvorničke radnice, seljanke, cijela jedna rijeka bezimena i bez glasa. Tamo gdje se historiografija iscrpila, gdje se više ništa ne može naći, umjetnost može nastaviti. Sloboda je čudesna jer uopće ne mora biti stvarna, na početku je samo moramo moći zamisliti. 

Zato vidim Therese Raquin kako juri, baca tlu u zagrljaj i radosno zariva prste u zemlju. Ponekad je dovoljno da jedna potrči, makar na stranici. 

Naziv izložbe se referira na slavni esej Vlastita soba Virginije Woolf iz 1929. godine, a “tematizira povijest borbe za žensko obrazovanje u Hrvatskoj kroz priču o tri učiteljice: Mariji Jambrišak, Ivani Hirschmann i Nataliji Wickerhauser. Da bi žene mogle imati vlastiti prostor za rad i vlastiti prihod – drugim riječima, biti neovisne – najprije su se morale izboriti za pristup obrazovanju: za vlastitu učionicu.

Otvaranje Privremenog ženskog liceja u Zagrebu 1892. označilo je važan pomak u sustavu obrazovanja djevojaka. Jambrišak, Hirschmann i Wickerhauser radile su u liceju, a upravo su učiteljice liceja zaslužne za to što je ženama 1901. omogućeno redovno studiranje na Mudroslovnom fakultetu”, stoji u najavi.

Životne puteve i pustolovine ovih triju prosvjetarki ilustrirale (i animirale) su Petra Balekić, Klasja Habjan, Anamarija Kvas i Agata Lučić, a razgovor s umjetnicama održat će se u četvrtak, 18. travnja u 19 sati.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Osim druženja na otvorenju, kojeg prati DJ-ica niniva, Nadogradnju prate i tri dječje radionice namijenjene uzrastu od 6 do 11 godina, u suradnji s Gradskom knjižnicom, a njihov raspored izgleda ovako:

• 14. listopada (subota) od 10 do 12h radionicu vode Klasja Habjan i kustosica Umjetničkog paviljona Ivana Meštrov
• 21. (subota) od 10 do 12h i 26. listopada (četvrtak) od 12 do 14h radionice vodi muzejska pedagoginja Irma Besednik

Radionice kreću uz sjeverno pročelje Umjetničkog paviljona i nastavljaju se na Dječjem odjelu Gradske knjižnice. 

Više o programu pronađite ovdje.

Serija od trideset monotipskih grafika i kolaža prati priču Tminice Igora Rajkija izdane u obliku slikovnice (Mala Zvona, Zagreb, 2023). Odvojene od teksta, slike pričaju vlastitim jezikom, baš kao što mrak i sjene u očima promatrača poprimaju drugačije oblike i prenose priču o zapetljanom odnosu tame i svjetla.

Nastavak suradnje s Tattoorroomom, zagrebačkim tattoo studijem, održat će se nedjelju, 25.6., u prostoru galerije kao svojevrstan performans i “tattoo flash day” na kojem će biti moguće tetovirati stilizirane motive s izložbe te naručiti custom motiv koji će se uživo izvesti te aplicirati.

Klasja Habjan (Zagreb, 1993.) bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i pisanjem. Godine 2016. diplomirala je Vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s pohvalom Magna Cum Laude. Dobitnica je Godišnje Nagrade Studija dizajna (preddiplomski studij) akademske godine 2013./14. Uvrštena je kao jedna od deset hrvatskih ilustratora čija su djela u katalogu Illustrators from Croatia/Illustrateurs de Croatie (s nakladničkom kućom Mala Zvona, Zagreb, 2020.). Djeluje kao ilustratorica, grafička dizajnerica i spisateljica. Sa Zitom Nakić otvorila je dizajnerski studio klasja&zita koji djeluje na području kulture i sudjeluje na različitim skupnim izložbama s publikacijama, posterima i vizualnim identitetima. Izlagala je na nekoliko samostalnih izložbi kao ilustratorica i autorica tekstova.

Izložba je otvorena do 12. srpnja. Ljetno radno vrijeme HUiU galerije od ponedjeljka do petka, od 17 do 21 sat.

Nakon završenog preddiplomskog Studija animacije i novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, diplomirala je Autorsku ilustraciju na Falmouth School of Art u Velikoj Britaniji s radom Where Do People Go After They Die?. Kao “cinik koji se ispriča nakon što izvali nešto blesavo” tvrdi da je zastrašujuću životnu temu i egzistencijalnu anksioznost željela prikazati kroz prizmu pomaknutog humora i vizualne šašavosti kako bi razbila ciklus overthinkanja i spriječila upadanje u tunele mračnih misli. U suradnji s dizajnerskim duom Klasja&Zita (Klasja Habjan i Zita Nakić) svoju “ADHD-ičnu” ilustriranu priču (ili zbirku pričica) transformirala je u grafički roman pod istim nazivom. Povodom promocije grafičkog romana početkom svibnja u Orisu – kući arhitekture, razgovarala sam s Klarom i njenom psicom Lidijom (zvanom Lile) na jednoj, kako smo se obje složile, terapijskoj kavi.

Where Do People Go After They Die? izvorno je nastao u obliku gigantske mape kao tvoj diplomski rad te si za njega dobila nagradu za izvanredno kreativno pisanje (engl. Masters of Art Illustration Authorial Practice: Award for Outstanding Creative Writing). Kako je došlo do te teme, tog najčešćeg egzistencijalnog pitanja vjerojatno svakog čovjeka, o tome što nas čeka nakon smrti?

To je bila moja zadnja godina diplomskog studija i počela je lupati egzistencijalna kriza. A oduvijek sam imala i taj neki “Weltschmerz” u sebi. Nisam bila tužno dijete, ali sam imala taj neki čudan “blues”, znala bih plakati za ljudima koje nisam nikad ni upoznala, razmišljati o stvarima koje su desetak tisuća kilometara dalje od mene i tuliti oko toga. Tako da sam s tom egzistencijalnom krizom došla i do “final bossa” – a to je smrt i to je najveći “blues”. Zapravo, bolest je najveći blues, smrt je onda samo kraj i to je gotovo. Osim kad je u pitanju neka tebi draga osoba. Završila sam na ilustraciji i budući da mi je to bila zadnja godina imala sam potencijalno zadnji put potpunu slobodu napraviti što god hoću. Svi su uvjeti bili zadovoljeni, školarina je bila plaćena, materijali su bili tu, vrijeme je bilo tu, nitko me nije tražio da paralelno radim, tako da sam odlučila napraviti nešto “mega”!

Rad je krenuo kao ideja o scenariju za igrani ili animirani film – to su neki recidivi mog studiranja animiranog filma u Zagrebu. Tako je krenulo i crtanje: jedna stranica pored druge stranice, ali nakon desetak stranica zapitala sam se zašto ne bih sada krenula prema dolje? Jer ako crtam neki zagrobni život u podzemlju, onda bih trebala kopati u dubinu, a ne u stranu. Narativno (a i vizualno) se priča razvila zavojito u obliku zmijice na toj ogromnoj mapi. Mislila sam i dalje da ću to lako pretvoriti u knjigu, no svi su mi počeli govoriti što treba promijeniti, smanjiti, prilagoditi, tako da sam na kraju ipak odlučila: “Ne, to mora ostat’ tako!” Bila sam jako tvrdoglava u vezi toga, ali mislim da mi je zapravo nedostajalo znanja o tome što je potrebno kako bi se knjiga prodala. 

Mapa se slagala u osam harmonika i potom u kutiju. Ljudi uopće nisu bili svjesni da se to zapravo čita. Mislili su da se rad eventualno objesi na zid, ako imaš mjesta, ili rasprostre po podu kako bi se pogledao, ali nije im intuitivno došla misao da je to neka vrsta grafičkog romana. U principu je to bio “flop” za cijeli projekt. Ali da, zašto sam ja tako mlada ušla u tu priču: to je bilo prije cijele situacije s Covidom, ali ljudima su se bliske osobe počele razbolijevati pa, nažalost, i umirati, što me potaknulo na razmišljanje o jednom kratkom životu koji tako brzo prođe, to mi je postalo intrigantno. Pošto sam diplomski rad zapravo napravila obrnutim redoslijedom – prvo sam završila praktični rad, a onda krenula pisat teorijski dio – naknadno sam se sjetila i referenci poput Hieronymusa Boscha. To je vrlo osobni rad koji sam radila najviše za sebe, a prednost je ovakve vrste umjetnosti što rijetko kad nešto može biti baš krivo, osim ako se baviš nekim političkim ili socijalno osjetljivim temama. Ali ako se baviš nekom osobnom temom i kroz ovako šašavu ilustraciju, stvarno nema krivog načina da se njome pozabaviš.

Dakle od početka je postojala ideja ovog rada u obliku grafičkog romana – kako je izgledao taj proces vizualne i narativne pretvorbe ogromne mape u drugi format?

Razmišljala sam da bi bilo dobro konačno napraviti sljedeći korak tog projekta – pretvoriti ga u grafički roman – i da potencijalno jednog dana to stvarno postane igrani ili animirani film. Rad je bio zamišljen kao “storyboard” i ima super format za seriju ili, npr., kratke priče za omnibus film. Nije to pod “muss”, ali bih jako voljela to jednom realizirati. Nisam nikad radila na igranom ni animiranom filmu ili u kazalištu. Te moje animacije su strašno dječje i mislim da djeca na radionici u Kinoklubu mogu napraviti bolje. Ignoriram pravila, ne zato što sam ja sad neki “rebel”, nego mi se ne da raditi baš sve dvadeset i četiri sličice. Istu stvar ću reći i s četiri, iako stvarno možeš dobiti nešto detaljnije s dvadeset i četiri, bolje objasniti što želiš postići u sljedećoj fazi. Nadam se da je ovaj grafički roman ta međufaza, iako je dobar i ovako, kao na primjer poklon [smijeh]. Tehnički proces pretvorbe je bio malo kompliciraniji, ali ne pretjerano jer nisu bile potrebne nikakve narativne prilagodbe. Više je bilo crtanja, kopiranja, prespajanja tunela, “mirroranja” stranica i sl. Prednost ove knjige je što nema jedan narativ, već se sastoji od više njih, brojnih kraćih priča povezanih u cjelinu.

Što se tiče narativa knjige Where Do People Go After They Die?, ona ima konkretan početak na kojemu nas upoznaješ sa svojim zamišljanjem zagrobnog života, ali nema klasičnu podjelu na zaplet, vrhunac i rasplet, a kraj je zapravo ostavljen otvoren. Je li to bila svjesna namjera?

To je došlo samo od sebe, tijekom crtanja. Glavni razlog je to što jako brzo izgubim interes za pojedine stvari i nemam koncentraciju za održavanje jedne duge priče. Ne mogu zamisliti da pišem knjigu poput Harryja Pottera ili Koka u Parizu. Ma bilo što! Jer to bi značilo da moram pratiti određenu i kompleksnu strukturu. Ovo je baš ADHD-ovski: uđeš u jednu priču – “taka-daka-ta” – izađeš van, pa uđeš u novu priču – “taka-daka-ta” – izađeš, i tako dalje. Sve se brzo događa, priče su kao neki kratki vicevi i takva forma mi je okej. Taman kad bih se zasitila priče o jednom liku, zasitila bih se i crtanjem u jednoj boji pa bih krenula na nove. Na taj mi je način cijelo vrijeme bilo zabavno. 

Možda bih sad i mogla nešto drugačije napraviti, iako mi je i novi projekt na kojemu radim isto u “ADHD maniri”, isto je priča u priči u priči… Više se koncentriram na crtački dio, a kad mi je sve tako zabavno, onda postane “overload”. Vjerujem da bih se sada uspjela držati jedne glavne priče, ako bih htjela, a vjerojatno bi ljudima bilo i lakše za čitati [smijeh]. Mislim da sam se sad fiksirala na tu ideju življenja od svoje umjetnosti što se i trudim već zadnjih deset godina, a zbog čega razmišljam da bi bilo dobro uzimat u obzir publiku kojoj želim namijeniti svoj rad. Ne mogu reći da mi nije dobro, svjesna sam privilegirane pozicije iz koje dolazim, imam ljude i obitelj na koje uvijek mogu računati za pomoć tako da nisam imala neku tešku umjetničku ili financijsku krizu. No, kako bi život od umjetnosti bio moguć rad mora bit ne samo kvalitetan, nego i dostupan široj publici jer u suprotnom radim ekskluzivno i na male edicije. Onda je to samo za mene, a to mi ipak nije cilj. Želim ostati u umjetničkom svijetu jer se u drugima baš ne vidim.

A što se tiče nastavka Where Do People Go After They Die?, potpuno sam otvorena i postoji mogućnost za to u budućnosti. Ja sam sebi u svojoj glavi ovako to zamislila i meni to potpuno ima smisla jer me jako veseli, čak i ako zapravo nema; kad je nastajala mapa, mislila sam si, ako rad ispadne dobro, mogla bi se po njemu napraviti animirana serija. U to je vrijeme veliki hit bila serija Rick and Morty koja mi je dala ideju. Kasnije sam pomislila da možda ipak ne animirana, već igrana serija, a u međuvremenu me sve to pustilo. To je još jedan od razloga zašto sam nakon ovih desetak pričica kraj ostavila tako otvorenim – jednom ih mogu nastaviti pa će to onda biti druga sezona, zatim će nastati treća, itd. Ne moraju nužno biti u grafičkom, tiskanom obliku, iako bi bilo fora stvorit “opus magnum” filozofije o smrti u nekoliko volumena. Iako je tema smrt, zapravo se jako puno priča i o životu, tema je neiscrpna i moguće je pozabaviti se njenim pojedinim aspektima.

Prepoznatljiva si po svojim crno-bijelim jednako kao i po svojim ilustracijama u boji (često vrlo šarenim), a u ovom grafičkom romanu njihova upotreba je jasno simbolička – zagrobni život odvija se u crno-bijelom, a retrospektivne scene iz života u Upstairs svijetu prikazane su monokromatskim bojama. Koja je uloga boje, a koja crno-bijele tehnike u tvom radu?

Baš sam ovih dana razmišljala o bojama. Projekt na kojemu trenutno radim započela sam u crno-bijelom i na taj je način sve teklo kako treba i sjedalo na svoje mjesto. Zatim sam počela retroaktivno dodavati boju i pomislila kako je to teško [smijeh]. U vrijeme nastajanja Where Do People Go After They Die? mape, prije otprilike šest godina, još uvijek sam pretežito radila u crno-bijeloj tehnici i ona je zapravo predstavljala moj polagani ulazak u svijet boja – zbog čega sam i koristila samo osnovne crvenu, žutu i plavu i njihove nijanse. Išla sam na “zicera” jer nisam još bila toliko sigurna u njihovom kombiniranju. Zapravo kad pogledam svoj cjelokupni rad, zamjećujem da ga obilježavaju ili potpuno crno-bijeli radovi (eventualno s nekim akcentima u boji) ili potpuno šareni. Ovisi o namjeni, a najviše ovisi o tome koliko mi dobro ide kombiniranje boja u određenom periodu – ima perioda kada mi nikako ne “sjeda” i nikako ne mogu pronaći kombinaciju koja funkcionira, a ponekad dođe sasvim prirodno. Na mapi, odnosno u grafičkom romanu, zagrobni sam život odlučila prikazati crno-bijelo, a život na zemlji se prikazuje u retrospektivnim epizodama koje su obilježene pojedinim osnovnim bojama.

Autorice grafičkog oblikovanja su naš poznati ženski duo Klasja&Zita – kako je došlo do te suradnje i kako je ona izgledala?

Mi smo prijateljice u privatnom životu i znamo se već duže vrijeme. Hrvatska umjetnička scena je mala pa se manje-više svi znamo ili znamo jedni za druge, ali se nismo još našli u istom društvu (naglasak na “još”). One trenutno rade u ateljeu u kojemu sam ja prije bila, a sve tri smo i članice kolektiva koji je tek na začetku. Uvijek smo pričale da bi htjele raditi zajedno na nekom projektu i kad sam odlučila pretvoriti mapu u grafički roman, shvatila sam da će mi trebat’ pomoć oko njegovog oblikovanja. Razmišljala sam tko bi bio dobar odabir za to, tko razumije moj senzibilitet i također malo izlazi iz standardnih okvira na neki svoj način pa su mi pale na pamet njih dvije. Dostavila sam im prilagođene vizuale, odnosno oblikovane stranice, a one su osmislile format knjige, njene crno-crvene korice i specifičan otvoreni hrbat koji ju čini tako upečatljivom. Osim toga, dodale su moju biografiju i skice likova na sam kraj knjige. Vizualno su se nadovezale na dizajn Borjane Katić koja je osmislila kutiju u koju se spremala složena izvorna mapa – bila je crno-bijele boje s istim fontom naslova, istim likom mrtvaca na poklopcu koji se nalazi i na naslovnici romana. Tako da se zapravo radi o suradnji čak četiri žene, a svi se dijelovi tako dobro nadopunjuju da cjelina ostavlja dojam kao da je sve radila samo jedna osoba.

Godine 2021. ilustrirala si zbirku mladih hrvatskih autora pod nazivom U ritmu jeze – ponor plesova (odabranih natječajem Malih zvona 2020. godine), a prošle si ilustrirala slikovnicu Jurice Pavičića Tri kuće, tri prijatelja koja je iste godine predstavljena i na Interliberu. Kako je raditi kao autorica i ilustratorica vlastite priče u usporedbi s ilustriranjem  djela nekog drugog književnika?

U kolaboraciji s drugim autorima, moram slušati njihov glas i prilagoditi svoje ilustracije tekstu kako bi mu najbolje odgovarale, ali da mu istovremeno dodam i vlastitu autorsku notu. Osim toga, osjećam određenu odgovornost učiniti priču još boljom, ali bez postavljanja crteža u prvi plan, ispred teksta. Potrebno je određeno balansiranje. S druge strane, u takvim suradnjama osjećam olakšanje u smislu odgovornosti za kvalitetu teksta, jer to nije moj dio posla. Dok radim na vlastitim pričama, crtež i tekst nastaju paralelno, proizlaze jedan iz drugoga, nadopunjuju se i isprepliću, ponekad se vraćam unatrag kako bih nešto izmijenila i prilagodila. Vodim se intuicijom i proces je prirodniji jer oba aspekta nastaju u mojoj glavi zbog čega znam da će se poklapati na najbolji mogući način. Kod ilustriranja tuđeg teksta moram paziti na ton svog crteža – pojačati ga ili stišati – jer moj crtež ne ide uz sve i nije za svakoga. 

Za moj stil se može reći da je naivan, dječji i šašav, ali s druge strane posjeduje i nešto pomalo mračno i pomaknuto. Iz tog mi je razloga posebno odgovaralo ilustrirati Ponor plesova; mogla sam se malo vratiti crno-bijelom crtežu i bio je prisutan taj mračni element, dok je istovremeno sve bilo i dosta zaigrano. Zato sam se iznenadila da su me nakon toga zvali za oslikavanje dječje slikovnice, a posebno za jedno veliko ime kao što je Jurica Pavičić. Iskreno, oslikavanje slikovnice za djecu mi je bilo najteže jer su ona najiskreniji i najoštriji kritičari, ona neće (pretenciozno) pričati “kako im se sviđaju boje, kompozicija, kako su izvedeni detalji, bla bla”. Djeca će ili uzeti čitati knjigu ili neće, vrlo jednostavno [smijeh]. Zato sam pristupala tome vrlo oprezno, a potrebno je u tim slučajevima imat’ na pameti i faktore poput godišta kojemu je slikovnica namijenjena, kakvi likovi djecu privlače, kakvi odbijaju i sl.

Koja je po tvom mišljenju posebnost grafičkog romana kao medija?

Grafički roman je fantastičan medij za one koji žele više slobode od one koju im može pružiti strip i nudi više mogućnosti za pripovijedanje od jedne ilustracije ili slike. I što se tiče pravila, grafički je roman puno slobodniji. Strip ima mali milijun pravila koja se tiču tempa, pogleda, teksta, fonta, načina crtanja itd., a koja strip crtači zaista poštuju. Zbog toga bi stvarno bilo veliko nepoštovanje ovu knjigu nazvati stripom. Izrazito cijenim strip crtače jer je taj medij strašno zahtjevan. Grafički roman mi super odgovara jer daje mogućnost stvaranja dubine, i narativno i crtački, a s druge mi strane omogućava odbacivanje pravila koja baš ne volim slijediti [smijeh]. Više je autorski rad, poput neke fotoknjige. 

Spomenula si kolektiv u kojemu, između ostalih, djeluješ zajedno s Klasjom Habjan i Zitom Nakić. Možeš li mi ispričati malo više o njemu? Postoje li još neki drugi_e umjetnici_ce s kojima bi voljela surađivati?

Trenutno dosta razgovaram s Markom Dješkom o uključivanju u neke od njegovih projekata poput Strip-Prefiksa. Mislim da je on jedno od najbitnijih imena naše strip scene koja, uz ilustratorsku, zaista buja. Trebali bismo se zapravo na neki način (pravno) ujediniti kako bismo jedni drugima čuvali leđa, regulirali radne uvjete i naplatu vlastitih usluga. No za takvu vrstu organizacije treba zaista puno vremena i energije, a nažalost se često nađemo i u situacijama kada jednostavno nemamo drugog izbora nego prihvatiti ponuđene prilike, čak i ako su potplaćene. Postoje ljudi i firme ili organizacije koje će korektno platiti tvoj rad, ali će postaviti zaista grozne uvjete, prekratke rokove i stvoriti toksičnu atmosferu, dok s druge strane postoje oni koji će biti divni prema tebi, ali te neće moći dovoljno platiti. Dolazimo u situacije kada moramo birati što nam je od toga bitnije, a to ne bismo trebali. 

No to su problemi na razini sustava. Osim toga, ti komercijalni projekti često toliko iscrpe kreativnost da mi je ponekad potrebno par tjedana ne raditi ništa kreativno kako bih se ponovno napunila energijom. Sad konačno opet počinjem raditi na jednom vlastitom projektu čiji je radni naslov “ADHD comics”. Opet se radi o seriji crteža, o malim omnibus pričama koje će također biti objedinjene u grafički roman. Imam ideju i za dječju slikovnicu, ali o tome neki drugi put. 

Al’ da se vratim na temu kolektiva! Atelje u kojemu sam prvotno radila s Dominikom Vukovićem, Martin Hrastić je, kad nam se pridružio, opisao kao “space shuttle” i tako smo mi postali Space shuttle kolektiv. U međuvremenu smo promijenili nekoliko prostora, stanari su se izmijenili u više navrata, no Space shuttle se povećao i trenutno ga čine Jelena Janković, Andrea Sužnjević Šumberac, Dominik Vuković, Klasja Habjan, Zita Nakić, Borjan Pavlek i ja koja orbitiram oko Shuttlea k’o mjesec. Svatko radi u drugom umjetničkom mediju tako da možemo pokriti zaista sve aspekte jednog projekta – dizajn, tipografiju, ilustraciju, fotografiju, slikarstvo, pisanje itd. Fali nam samo kiparstvo, ali možemo i to naći. Za sada se izmjenjujemo na manjim projektima tko, kad i kako može, tek smo počeli, ali bit’ će “top”! [smijeh] Tako da ćemo o tome detaljnije u nekom idućem intervjuu, tipa za godinu dana, a za sada “shout out” Space shuttleu!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba je skup literarnih i vizualnih prizora u kojem grafike prate devet kratkih priča i osam pjesama. Oba medija, tekst i slika, uz dodire i nadopunjavanje zadržavaju i vlastiti nezavisni prostor.

“Priče se grade kao i crteži”, stoji u predgovoru Marka Goluba, “na početku smo pred bijelim papirom, a zatim se ta bjelina istiskuje i na tim se mjestima jedna po jedna nastanjuju određene figure, slike, ideje u njihovim međusobnim odnosima koji postupno postaju vidljivima, da bismo se u konačnici suočili s njihovim razrješenjem. Klasjine priče nisu priče s kontekstom, one najčešće nemaju nikakvih referenci izvan one stvarnosti koju same stvaraju, sliku po sliku, s puno nedohvatljive bjeline koja je izvan domašaja čitateljeve imaginacije. Svaka od tih stranica je po jedan, pažljivo dizajnirani, svijet.”

Klasja Habjan je ilustratorica, grafička dizajnerica i spisateljica rođena 1993. godine u Zagrebu. Diplomirala je 2016. godine na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, smjer vizualne komunikacije, s magna cum laude. Dobitnica je godišnje nagrade Studija dizajna za samoinicirani projekt Od(blok)iraj, blok za crtanje, pisanje i istraživanje. Sudjelovala je na više izložbi dizajna i ilustracije.

Izložba je otvorena do 5. ožujka.