Program je namijenjen djevojkama i ženama, rodnonebinarnim i rodnovarijantnim osobama koje se kao marginalizirane skupine češće susreću s diskriminacijom unutar glazbeno-scenske industrije.

Cilj programa je kroz ciklus radionica osnažiti djevojke, žene i LGBTIQ+ zajednicu, kao i volontere_ke lokalnih udruga i inicijativa koje djeluju kao queer i feministički_e aktivisti_kinje te ih potaknuti na samoorganizaciju događanja za zajednicu. Voditeljice radionica su članice Zbeletrona i suradnice iz područja glazbene produkcije, odnosno djevojke, žene, rodnonebinarne i LGBTIQ+ osobe koje djeluju na lokalnoj sceni.

Radionice funkcioniraju kao zasebne cjeline, ali će sudionici_e prema željama i interesima moći sudjelovati na više radionica. Raspored radionica uz rokove za prijavu pronađite ovdje:

• Radionica rukovanja tehničkom opremom za postavljanje scensko-izvedbenog prostora pod vodstvom glazbenice i umjetnice Eve Badanjak (subota i nedjelja 21. i 22. ožujka)
• Radionica DIY izrade vizuala pod vodstvom ilustratorice Jordi Ilić (subota 28. ožujka)
• Radionice zborskog pjevanja pod vodstvom glazbenica Tene Rak i Tajane Josimović (nedjelja 29. ožujka, petak 10. travnja, ponedjeljak 13. i 20. travnja, petak 24. travnja, ponedjeljak 27. travnja, četvrtak 30. travnja) 
• Radionica organizacije društveno-kulturnih događanja pod vodstvom producentice Emine Hermann (subota 11. travnja)
• DJ radionice pod vodstvom DJ-ice Lune i DJ-ice Nomadia (nedjeljama 12., 19. i 26. travnja)
• VJ radionice pod vodstvom umjetnice i glazbenice Ivone Ivković (subotu i nedjelju 25. i 26. travnja)

Rok za prijavu na posljednju radionicu je 19. travnja. Više detalja pronađite ovdje.

Uz hranu i piće u opuštenoj atmosferi članovi_ce redakcije portala će obilježiti kraj godine i predstaviti novo, tiskano izdanje odabranih tekstova i ilustracija s portala. Na jednom od rijetkih susreta uživo, uredništvo će se predstaviti, te s autoricama porazgovarati o tekstovima iz zbornika i suradnji s Voxom.

Neke od tema kojima će se autori_ce baviti su budući tekstovi, o čemu bi voljeli_e pisati, ali im uredništvo “ne da”, zatim “koji im je optimalan broj izmjena u tekstu” ili “s kime iz redakcije najradije surađuju”.

Uz promociju, posjetitelji_ce će moći nabaviti i VoxFeminae merch. Neke od ilustracija iz tekstova otisnute su u obliku postera, koji će, kao i zbornik, biti dostupni uz donaciju.

“Vidimo se u Šesnaestici”, poručuju iz redakcije.

Partneri programa su ACT Grupa i K-Zona a program financira Savez za rodnu jednakost. Ove godine će deset poduzeća primiti podršku u razvoju i jačanju svog poslovanja u trajanju od prosinca 2025. do kraja lipnja 2026. Program se provodi online, izuzev početnog i završnog susreta koji su u Zagrebu. Dinamiku programa, odnosno termine korištenja podrške biraju korisnici_e, a vrijeme trajanja podrške je šest mjeseci.

Upute za prijavu mogu se pronaći ovdje.

Prijave se vrše do 13. studenog.

Film predstavlja intiman prikaz obiteljskog okupljanja na kojem redateljica sa svojom obitelji razgovara, između ostalog, o svom autanju i seksualnoj orijentaciji, te ljubavi i prihvaćanju. Nakon projekcije slijedi razgovor s Danom Budisavljević, koji će voditi dramaturginja, spisateljica i terapeutkinja Jasna Žmak.

Riječima autorice: “Otkad više ne živimo pod istim krovom, tata i ja zajedno doručkujemo utorkom u 9 ujutro. Otkad se mama vratila u Hrvatsku, s njom ručam nedjeljom. Moj brat nam se nekad pridruži. Uglavnom pričamo o dnevnoj politici, filmovima koje smo gledali, kućnom budžetu, događajima u široj familiji ili prijateljima. Jednog dana sam odlučila postaviti pitanja koja nas se stvarno tiču. Tiču tako duboko da je o njima gotovo nemoguće razgovarati.”

Ulaz na projekciju je slobodan.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

“U 17. stoljeću, kada je bavljenje umjetnošću bilo rezervirano za muškarce, talijanska slikarica Artemisia Gentileschi (1593. – 1656.) usudila se prkositi pravilima. Bila je prva žena koja je primljena u prestižnu firentinsku umjetničku akademiju Accademia delle Arti del Disegno, majstorica barokne drame i svjetla u slikarstvu, ali i umjetnica koja je kroz svoja djela progovarala o snazi, boli i prkosu žena”, stoji u najavi.

Na ovom predavanju sudionici_e će otkriti njezinu životnu priču, obilježenu traumom, hrabrošću i suđenjem koje je potreslo Rim. Zajedno s predavačicom analizirat će se Gentileschijine slike “koje fasciniraju svojom snagom i izražajnošću, u kojima prkosi muškom svijetu umjetnosti i koje su i danas simbol ženskog otpora”, pojašnjava najavni tekst.

Kao uvod u predavanje pročitajte tekst o Artemisiji Gentileschi autorice Tee Schmidichen koji je objavljen na na portalu VoxFeminae u sklopu rubrike Strašne žene.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Kao povod ovogodišnjoj temi festivala, organizatori_ce ističu radove feminističkih i queer autorica poput Rebecce Solnit “koje su pisale upravo o nadi i o radosnim mogućnostima kolektivnog otpora”. Kako piše aktivistkinja Solnit, “imati nadu ne znači poricati realnost, već biti spremna suočiti se s izazovima koji su pred nama i vjerovati da su promjene moguće. Naposljetku, put naprijed gotovo nikad nije ravna crta, već vijugava staza.”

Filmski program u dvorani 2 kina Kaptol Boutique Cinema 5. svibnja otvara dugometražni dokumentarac Drugi spol – Tragom Simone de Beauvoir, a zatim slijedi Dan kada je Island stao koji je na rasporedu 7. svibnja. Filmski segment u Kaptolu zaključuje projekcija filmova Godina prođe, dan nikako i Ljeto iza nas koji su na rasporedu 9. svibnja. Osim navedenog, dio filmskog bloka održava se i u Šesnaestici gdje će biti prikazani dokumentarci Greta Gerwig: Itinerary of a Rising Star i Bloodsisters.

Diskurzivni blok otvara tribina Queer Joy – Radost queer postojanja u četvrtak, 8. svibnja u Šesnaestici, a nastavlja se u ponedjeljak, 12. svibnja diskusijom o biografskom filmu Itinerary of a Rising Star o životu i radu umjetnice i redateljice Grete Gerwig. Razgovor o snazi i ideji queer poduzetništva pod nazivom Queer Beez Pitching Day će zaključiti diskurzivni dio festivala.

Osim mnogobrojnih radionica čiji puni popis možete pronaći na poveznici s rasporedom, izdvajamo i zabavni program koji čine LezBijada pod geslom Otpor ženo kapiju i Gledaonica Eurosonga by House of Flamingo. O atmosferi prošlogodišnje LezBijade možete doznati više u reportaži Karle Kostadinovski. Oba programa se odvijaju 17. svibnja, na posljednji dan festivala.

Poziv na sudjelovanje u programu organizatori_ce zaključuju citatom Sare Ahmed koja ističe da “Ima nešto buntovno u bivanju sretnima onda kada ne bismo trebali biti sretni”, stoga vas pozivaju da im se pridružite u “festivalskom prostoru bunta i radosti, gdje je otpor uvijek moguć, a bolja budućnost čeka iza ugla – samo se moramo izboriti za nju.”

Osobe zainteresirane za teme poput rodne ravnopravnosti, feminizma, socijalne inkluzije, LGBTIQ prava, radničkih prava, umjetnosti i kulture pozivaju se na prijavu za radno mjesto urednice na portalu.

Organizacija nudi ugovor o radu na neodređeno s nepunim radnim vremenom (20 sati tjedno) uz probni rok od četiri mjeseca, fleksibilno radno vrijeme i rad u uredu u Zagrebu, uz mogućnost povremenog rada od kuće. Osim toga, moguće je sudjelovanja u razvoju i provedbi drugih programa ili projekata udruge prema osobnim afinitetimima i prelazak na puno radno vrijeme.

Odgovornosti urednice podrazumijevaju pisanje autorskih tekstova, uređivanje i objavljivanje tekstova na portalu, komunikacija i suradnja s autoricama i suradnicama te drugim članicama tima, sudjelovanje u osmišljavanju tematskih cjelina i uređivačke politike i praćenje aktualnosti i predlaganje relevantnih tema.

Idealna osoba za ovu poziciju:

• ima uredničke i/ili novinarske vještine i prethodno iskustvo u pisanju, uređivanju ili vođenju medijskog sadržaja
• donosi svježe ideje i želi aktivno sudjelovati u razvoju portala
• zainteresirana je za osmišljavanje i razvijanje vlastitih rubrika, formata i tematskih serijala
• ima osjećaj za jezik i stil te uređuje tekstove pažljivo i s poštovanjem prema sadržaju i autorstvu
• ima interes i/ili iskustvo kreiranja sadržaja za društvene mreže
• prepoznaje feminističke i kvir perspektive te prati što se događa u kulturnom i društvenom prostoru
• samostalna je u radu, ali zna i voli surađivati s drugima

Očekivani početak rada je u travnju ili svibnju 2025., a iznos plaće za nepuno radno vrijeme je 581,01 eura bruto + naknada za prijevoz i paušalna naknada za prehranu.

Prijave se šalju mailom na info@voxfeminae.net s naslovom Prijava za urednicu, a potrebno je priložiti životopis i primjere objavljenih ili neobjavljenih tekstova koji tematski odgovaraju portalu. Kandidati_kinje izabrane u uži krug bit će pozvani_e na razgovor uživo uz kratko pisano testiranje uredničkih i novinarskih kompetencija, nakon čega će uslijediti finalni izbor.

Više detalja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 15. travnja.

Program je namijenjen djevojkama i ženama, rodnonebinarnim i rodnovarijantnim osobama koje se kao marginalizirane skupine češće susreću s diskriminacijom unutar glazbeno-scenske industrije.

Cilj programa je kroz ciklus radionica osnažiti djevojke, žene i LGBTIQ+ zajednicu, kao i volontere_ke lokalnih udruga i inicijativa koje djeluju kao queer i feministički_e aktivisti_kinje te ih potaknuti na samoorganizaciju događanja za zajednicu. Voditeljice radionica su članice Zbeletrona i suradnice iz područja glazbene produkcije, odnosno djevojke, žene, rodnonebinarne i LGBTIQ+ osobe koje djeluju na lokalnoj sceni.

Radionice funkcioniraju kao zasebne cjeline, ali će sudionici_e prema željama i interesima moći sudjelovati na više radionica. Raspored radionica uz rokove za prijavu pronađite ovdje:

• Radionica rukovanja tehničkom opremom za postavljanje scensko izvedbenog prostora (subota i nedjelja, 22. i 23. ožujka)
• Radionica organizacije društveno-kulturnih događanja (subota, 29. ožujka)
• Radionice zborskog pjevanja (četvrtcima, 20. i 27. ožujka te 3., 10., 17. i 24. travnja)
• Radionica DIY izrade vizuala (srijeda, 2. travnja)
• DJ radionice (nedjeljama, 30. ožujka, 6. travnja i 13. travnja)
• VJ radionice (subotama, 5. i 12. travnja)

Sudionici_e radionica stečene vještine i znanja imat će priliku prezentirati 3. svibnja, kroz provedbu zajedničke glazbene večeri na otvorenju 18. Vox Feminae Festivala, na platou DKC Šesnaestica.

Prijave za sudjelovanje, kao i ostale upite oko održavanja programa možete poslati na e-mail: emina@voxfeminae.net. 

Više detalja o pojedinim radionicama i rokovima za prijavu pronađite ovdje.

Pitching Forum Vox Feminae Festivala posvećen je financijskoj podršci studentskih i amaterskih kratkometražnih filmskih projekata svih rodova i žanrova, koji se bave temama rodne ravnopravnosti i društvene pravednosti.

Sedam izabranih finalistkinja_a predstavit će svoje projekte tijekom kratke prezentacije članovima_cama forumske komisije. Forumska komisija će nakon svih prezentacija donijeti odluku o pobjedničkom projektu koji će osvojiti glavnu nagradu u iznosu od 650 eura.

Prijaviti se mogu amaterski i studentski kratkometražni filmovi svih žanrova, u različitim fazama razvoja i produkcije, iz zemalja Balkanske regije (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Albanija, Bugarska i Rumunjska) koji se bave temama rodne ravnopravnosti i društvene pravednosti.

Za prijavu je potrebno putem e-maila dostaviti:

• Kratki sinopsis (do 500 znakova)
• Redateljsku koncepciju (do 1500 znakova)
• Plan razvoja projekta (do 1500 znakova)
• Scenarij (ako postoji)
• Životopis autora_ice i popis autorskog tima (do 1500 znakova)
• Ako je projekt u fazi produkcije potrebno je priložiti i vizualne materijale – fotografije, kratke isječke ili trailer (do 4 stranice PDF dokumenta)
• Projekti koji nisu u fazi produkcije mogu dostaviti moodboard (do 4 stranice PDF dokumenta)

Pitching Forum će se održati putem online sesije 30. listopada u 19 sati, a prezentacija rada može se održati na hrvatskom ili engleskom jeziku.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Prijave za sudjelovanje na Pitching forumu zaprimaju se putem maila najkasnije do 27. listopada.

Nisam se mogla ne zapitati kakve veze Therese Raquin ima s izložbom koja tematizira povijest borbe za školovanje djevojaka u Hrvatskoj kroz priču o tri učiteljice, Mariji Jambrišak, Nataliji Wickerhauser i Ivani Hirschmann, osnivačicama i predavačicama na Privremenom ženskom liceju, preteči ženske gimnazije i prvoj državnoj školi za žene u Austro-ugarskoj, otvorenoj 1892. u Zagrebu. Izložba je nastala kroz sinergiju istraživačkog rada Tihane Bertek, Paule Ćaćić i Lane Perišić i umjetničkog rada ilustratorica i animatorica Pete Balekić, Klasje Habjan, Agate Lučić i Anamarije Kvas, koji se, prema katalogu, fokusirao na centralno pitanje: “tko su strašne žene o kojima znamo tako malo, a kojima dugujemo tako puno.” Izložba nosi ime Od vlastite učionice do vlastite sobe i pritom se referira na slavni esej Virginije Woolf Vlastita soba iz 1929. 

Moguće je da je Therese u tekst utrčala ravno iz moje gimnazijske čitanke u kojoj je Woolf bila tek nešto više od fusnote u kojoj se taj esej nije ni spominjao. Bilo kako bilo, odluka da se izložba nazove prema tekstu koji je više od trideset godina mlađi od samog liceja, apsolutno je prikladna. Esej Vlastita soba nastao je na temelju dva predavanja koje je Virginia Woolf održala na koledžima Girton i Newnham (prvom i drugom koledžu za žene na sveučilištu u Cambridgeu), a svojim centralnim pitanjem “što je potrebno da bi žena pisala” u ovom kontekstu funkcionira kao nadogradnja same izložbe, poziv na čitanje za sve one koji žele misliti više. 

Ne bi li elaborirala kako je odmah na prvoj stranici došla do slavnog zaključka da je ženi da bi pisala potreban novac i vlastita soba, Virginia Woolf na nekih stotinjak stranica traga po praznim policama nepostojeće ženske biblioteke i vlastitim mislima, pritom mapirajući životne uvjete žena od elizabetanskog doba naovamo. Rezultat njezinog promatranja književnosti i stvarnosti je vizija žene kao čudnog, složenog bića: “U mašti, ona je od najvećeg značenja; u stvarnosti je potpuno beznačajna. Poeziju preplavljuje od korica do korica; u povijesti je uopće nema. U književnosti vlada životima kraljeva i osvajača: u stvarnosti je rob svakog dječaka čiji su joj roditelji silom stavili prsten na ruku. U književnosti s njenih usta padaju neke od najnadahnutijih riječi, neke od najdubljih misli; u stvarnosti gotovo i ne zna čitati i pisati, a i vlasništvo je muža.”

Ovdje u tekst ulazi Dubravka Zima sa svojom studijom o djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća Djevojka u gradu, što je sasvim prikladno jer: a) jedino (društvu) čudnije biće od žene, i to stoljećima, je djevojka i b) Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann rođene su, redom, 1847., 1853. i 1866. i same su djevojke iz Djevojke u gradu. 

U središtu Zimine knjige je situirana gradska djevojka čiji je život upregnut u službi tzv. naravne odredbe koju Zima definira kao “ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću”. Imperativi, stoljećima nepromijenjeni, su: djevojka je čedna i pokorna, doseg života joj je postati suprugom i majkom. Strahovi su, stoljećima također nepromijenjeni: strah od autonomije i ekstra veliki strah od djevojačke seksualnosti, toliki da ga Zima naziva “moralnom histerijom građanskog društva”. Opasno je sve što može doprinijeti djevojačkoj autonomiji, posebice, čitanje neprimjerenih knjiga. 

U tekst ulazi Madame Bovary i umire od smijeha. 

Implementacija naravne odredbe, stvaranje ideala djevojke (koji je kao takav, naravno, fikcija) te osiguravanje poslušnosti pokušava se ostvariti cijelim nizom savjetnika, bontona, primjera i ideala koje pišu u uglavnom muškarci: “profesori, ravnatelji, sociolozi, svećenici, pisci, esejisti, novinari, muškarci koje ništa drugo za to ne kvalificira osim činjenice da nisu žene”, kako to Woolf duhovito primjećuje u eseju. Struktura Zimine knjige, čiji je centralni dio podijeljen na dva poglavlja, znakovito nazvana Djevojka u gradu: opis, regulacija, imagologija i Djevojka u gradu: življena djevojaštva, samim imenima sugerira na raskorak između društveno forsiranih ideala, fiktivnog narativa o djevojci i stvarnog života djevojaka. 

Možda je Therese zato ušla u tekst, jer je i sama lik?  

U vremenu u kojem je naravna odredba primarna djevojačka sudbina, a obrazovanje isključivo plan B ako djevojka ostane neudana, Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann su aberacija, iznimka koja potvrđuje društveno pravilo i činjenica da su se pojedinačno, vlastitom marljivošću, tuđim zagovaranjem, naprednim roditeljima i pukom srećom uspjele obrazovati, a potom kolektivno zalagati za djevojačko obrazovanje, je revolucionarna. Riječima Marije Jambrišak: “Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe za žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i prozivalo javno da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača.”

Prije otvaranja Privremenog ženskog liceja u Zagrebu 1892. djevojke su uglavnom pohađale pučku školu u trajanju od četiri godine. Sretnije među njima išle su potom u višu djevojačku školu, koja je također trajala četiri godine. Djevojka iz srednje i više srednje klase imala je mogućnost nastaviti obrazovanje u inozemstvu ili se privatno obrazovati u nekim vještinama kod kuće uz privatnu učiteljicu/učitelja, ako su joj roditelji bili voljni i dovoljno progresivni. 

Obrazovanje na Ženskom liceju, kaže Zima, trajalo je osam godina te su djevojke nakon prve četiri godine birale jedan od tri smjera: pedagoški (da postanu učiteljice), općeobrazovni u kojem bi učile engleski (da postanu guvernante) te latinski koji ih je pripremao za potencijalno nastavljanje studija na sveučilištu, za što su ipak morale prvo položiti maturu na jednoj od muških gimnazija. Bitan aspekt obrazovanja na Liceju i podjednako, revolucionaran, bio je tjelesni odgoj. 

Sad mi je jasno, Therese Raquin je utrčala u tekst jer nije smjela trčati. U mene se u gimnaziji urezala slika njezine želje, a ne stvarnog trka, u romanu stoji: “dobila je divlju želju da potrči”. Srce joj je lupalo u grudima, ali nije se makla s mjesta. Therese se smiješi, napokon sam na dobrom tragu. 

Sudjelovanje u gombanju, što je ime za organiziranu žensku gimnastiku, kojem je posvećena zasebna prostorija na izložbi, automatski je tražilo revoluciju u odijevanju. U to doba ženska i djevojačka odjeća sastoji se od vrlo čvrsto stisnutog korzeta u gornjem dijelu, koji je djevojkama onemogućavao kretanje i bio konstanta, te dugog donjeg dijela koji je bio podložan trendovima. Ilustracije radi, Zima spominje dva: 70-e godine obilježio je “tournir”, manja metalna armatura na stražnjem dijelu krinoline i moda izrazito uske suknje koja omogućava samo sitne korake; dok je 80-ih hit bio Cul de Paris (pariška stražnjica) koja se kod bogatih mogla sastojati od čak 15 metara tkanine i težiti do 20 kilograma. Pobune i devijacija od modnih normi uglavnom nije bilo. 

Ovdje u tekst ulazi Ivana Hirschmann, kratko ošišana, u kostimu i s leptir mašnom, sama. 

Odbacivanje korzeta i sudjelovanje u tjelovježbi prozivelo je, očekivano, ogromni strah od izobličavanja ženskog tijela te polemike o nepotrebnosti i neprikladnosti tjelovježbe. Ivana Hirschmann okrenula je pilu naravne odredbe naopako te u člancima tvrdila i uvjerila zabrinute roditelje i javnost da je djevojkama tjelesno vježbanje nužno da bi stekle “pravilno mišičje, jer samo takovo može vršiti fiziološke funkcije prirođene samo ženskom tijelu”.

U poglavlju Djevojka u gradu: življeno djevojaštvo, u kojem kroz dnevnike, memoare, pisma i dokumente traga za glasom Ivane Brlić Mažuranić, Dragojle Jarnević i Vilme Vukelić, Zima istražuje i djevojački odnos prema tijelu pa tako navodi da je Dragojla Jarnević imala jako negativan odnos prema svom tijelu, dok ga Ivana Brlić Mažuranić rijetko spominje. Više od sto godina kasnije, većina nas i dalje tretira to tijelo, stoljećima sputano odjećom i ulogama, kao neprijatelja ili ga sasvim prešućuje. I zato je ulazak na gombalište uzbudljiv baš kao i ideja da Therese trči točno onoliko brzo koliko je volja. U pitanju je tijelo koje se kreće jer može, jer tako želi, to je sloboda ravna onoj kada danas plešemo kao da nas nitko ne gleda. 

U tekst ulazi Margaret Atwood da me podsjeti da napredak nikad ne znači napredak za sve. 

Osim što je u svom imenu nosio pridjev “privremeni” (ne bi li se između ostalog naglasila njegova eksperimentalna narav), Ženski licej bio je elitna ustanova otvorena samo za najuži društveni krug jer je imao izuzetno visoku školarinu u usporedbi s drugim gimnazijama. Učenice su osim upisnine od 4 forinta pri upisu i 1 forinte za učeničku knjižicu, morale za svoje školovanje uplaćivati 50 forinta na godinu, dok je školarina u gimnazijama iznosila 12-16 forinti godišnje, kaže Zima. Osnivačice i nastavnice bile su svjesne dosega vlastite škole pa su davale priliku za školovanje darovitim djevojkama siromašnog porijekla, ako su bile uspješne u učenju i vladanju. Ipak, rijeke bezimenih djevojaka ostale su uskraćene za obrazovanje, odložile su svoje nepostojeće knjige na praznu policu ženske biblioteke koju u svom eseju pretražuje Virginia Woolf. 

Sve što o tim djevojkama znam, znam zahvaljujući Dubravki Zimi koja kaže da su pravilnici kazivali da djevojčica iz radničke obitelji može krenuti na posao s navršenih 12 godina, dakle prije ulaska u djevojačku dob, i daje primjer Ivane Brlić Mažuranić koja je 1893. rodila svoju najstariju kćer Nadu u Brodu na Savi i za brigu i ispomoć o njoj zaposlila je dvanaestogodišnju dadilju. Koliko je to djevojaka pokazuje podatak da je 1900. godine 11.32 % služinčadi u Zagrebu bilo staro od 7 do 14 godina, a 32.96 %  od 15 do 19 godina. U tvornicama, te su djevojke s navršenih 12 godina radile 8 sati, a od navršenih 14 godina 10 sati. Rijeka djevojaka iz radničkih obitelji navire u tekst, a ja ni jednoj ne znam ime. 

Zapravo znam jednoj, znam sebi. Ja sam djevojka iz radničke samohrane obitelji i znam nešto obrazovanju, pisanju, sramu, slobodi i njezinoj cijeni. Mogu ovdje pred vama izložiti bajkoviti zaplet grimovskog tipa u kojem majka sanja jugoslavenski pandan američkog sna, živi ideju o društvenoj mobilnosti kroz obrazovanje, pa prelazi sve idejne i materijalne zapreke ne bi li njezina kćer završila škole (tako se kod nas doma kaže ići na fakultet). Iz dana u noć, ona radi, ja učim da dobijemo ono što ona najviše želi, obrazovano dijete, zbrinuto dijete. I gotovo sigurno, ta i takva majka koja preživljava u jednom sustavu koji se ruši i u drugom koji nastaje da je zgazi, nije svjesna nepropusnosti i neizvjesnosti koja će s ostvarenjem tog sna doći. Okrutna je ta bajka jer majka u njoj dobiva ono što je najviše htjela, a upravo to stvara jaz između njih dvije, ogroman dio njezine vlastite kćeri ostaje joj nerazumljiv. Okrutna je i jer kćer nikad ne dobije financijsku stabilnost koju su obje sanjale. 

Erudicija (široka humanistička naobrazba koju smo ne tako davno smatrali srcem obrazovanog čovjeka), danas malo vrijedi, kažu analitičari, statističari, usputni komentatori. Ona je u raskoraku s potrebama tržišta, a tržište je realitet. Zato je i neprevodiva u financijski podnošljiv život, a kamoli u klasnu mobilnost. 

Zato sam rekla: novac i vlastita soba, kaže Virigina Woolf. Da, rekla si. Rekla si točno 500 funta godišnje. Zakucala si brojku kao putokaz u zemlju jer je slobodu ponekad potrebno kvantificirati. Prije skoro sto godina rekla si: “Intelektualna sloboda ovisi o materijalnome. Poezija ovisi o intelektualnoj slobodi.” I vrijeme samo za sebe, kaže Virginia. Rekla si i invigorating life. Preveli su to kao “život koji osnažuje”, ali ta riječ je radosnija od toga – to je život pun elana, život pun ushita. Protuotrov skučenosti života u kojem smo stoljećima životarile u tuđim sobama koje su se zaključavale izvana. 

Zato je Therese Raquin utrčala u ovaj tekst. Zdrava djevojka koja živi sputana kao da je bolesna, koja je naučena govoriti ispod glasa, nečujno se kretati, šutjeti ili jednostavno biti nepomična. Sve smo barem jednom živjele onako kako je Therese živjela, naučene na zatomljivanje i potiskivanje. Tako su nas učili i pisati. 

Evo u tekst ulazi da me prekori, jer sad ću zaći u sentimentalnost, moj strogi kritičar uvijek spreman da me obeshrabri. Vječni pedagog, tako si ga ti, Virginia, nazvala. Dobro su me odgojili, zato ga desetljećima trpim. Dugo mi je trebalo da se odgojim. Dajte mi sekundu da ga ispratim. 

Uh, ovaj tekst sad napokon nalikuje na moju vlastitu sobu. Piši točno što želiš pisati, i to si rekla. Svaki put kad napišem što mislim, svaki put kad napišemo što mislimo, kresne šibica u ovom mraku. 

Na zidu sobe Selma Aostić piše: 

Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.

Jedna na koži
zareže godine druga svine
rešetke treća istupi.

Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.

Jedna ugrize
pesnicu u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.

Knjige nastavljaju jedna drugu, mi nastavljamo jedna drugu. Ostaje nam još pritisak nijemosti, težina akumuliranog nezabilježenog života. Otvaram vrata da u tekst uđe klasa, da uđe masa, sluškinje i tvorničke radnice, seljanke, cijela jedna rijeka bezimena i bez glasa. Tamo gdje se historiografija iscrpila, gdje se više ništa ne može naći, umjetnost može nastaviti. Sloboda je čudesna jer uopće ne mora biti stvarna, na početku je samo moramo moći zamisliti. 

Zato vidim Therese Raquin kako juri, baca tlu u zagrljaj i radosno zariva prste u zemlju. Ponekad je dovoljno da jedna potrči, makar na stranici.