Film Borisa Bakala, koji uz Martina Semenčića potpisuje i scenarij, donosi priču o dvadesetogodišnjoj borbi intermedijalnog umjetnika, tadašnjeg stanara Vitićeva nebodera, i umjetničke organizacije Bacači sjenki za obnovu tog remek-djela modernističke arhitekture. Osim što prati dugotrajni proces obnove, dokumentarac zahvaća i širu metaforu društva, oblikujući hipertekstualnu priču o svrsi i uzaludnosti individualnog zalaganja za opće dobro.

Obuhvaćajući razdoblje od petnaestak godina, kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara nebodera, arhitekata, aktivista i drugih aktera, autor propituje infrastrukturu u službi zajednice. U središtu filma je Vitićev neboder, izgrađen krajem 1950-ih u Zagrebu, kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik, ali i prostor na kojem se reflektiraju presudni društveni momenti i razmimoilaženja. Film otvara pitanja zanemarivanja kulturne baštine, odnosa prema socijalističkom nasljeđu, sustavne nebrige za javne prostore te nedostatnih stambenih kapaciteta u Zagrebu.

Projekcija se održava u organizaciji Pogona i Bacača sjenki, a ulaz je slobodan i nije potrebna rezervacija.

O filmu više možete doznati u kritici koju je za Kulturpunkt pisala Andrea Stanić.

O rezultatima nedavno provedenog natječaja projekta Ars Publicae za idejno rješenje nove zagrebačke česme, samom natječaju i potrebi službenog gradskog natječaja, te o dizajnu zagrebačke komunalne opreme i općenito (ne)dostupnosti vode u javnom prostoru Zagreba razgovarat će Tomislav Soldo, Dorja Benussi, Petar Kozina, Nera Nejašmić Kozina, Dragomir Šuka, Mario Kralj, Saša Košuta i Dora Lončarić. Voditelj je Saša Šimpraga.

Na tribini će, kroz projekciju, biti prezentirani i svi na natječaj pristigli radovi. Natječaj za idejno rješenje nove zagrebačke česme bio je raspisan u okviru ovogodišnjeg programa Voda i javni prostor projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, kojem je u fokusu pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro. Odluku o nagrađenim prijedlozima donio je žiri u sastavu Dorja Benussi, mag.art., produkt dizajnerica; Ana Elizabet, mag.art, vizualna umjetnica i Tomislav Soldo, mr.sc., arhitekt sa specijalizacijom za javne prostore. Prvu nagradu osvojio je rad Vodek autora Nere Nejašmić Kozina i Petra Kozine iz PIN-a, drugu nagradu dobio je rad Dragomira Šuke, a treću nagradu prijedlog autorske skupine B!RO koju čine Saša Košuta, Mario Kralj i Dora Lončarić. Nagrađene radove i obrazloženja žirija pronađite ovdje. 

Natječajem se nastoji lansirati ideju nove zagrebačke česme, odnosno ukazati na potrebu veće dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada kroz mrežu javnih i za Zagreb posebno oblikovanih česmi koje bi dizajnom bile prilagođene suvremenim potrebama, svim dobnim skupinama te životinjama. Natječaj u okviru skromnog umjetničkog projekta nije imao namjeru ponuditi finalno rješenje koje bi se implementiralo, već ukazati na poželjni smjer, odnosno potaknuti Grad da na temelju kvalitetnoga programa, u odgovarajućim uvjetima i s kompetentnim žirijem sam i u suradnji sa strukovnim udruženjima, raspiše natječaj za idejno rješenje nove zagrebačke česme i krene u realizaciju mreže javnih česmi. Nove bi česme svakako trebale biti suvremeno oblikovane, jedinstvene i prepoznatljive za Zagreb. Time bi, s jedne strane, grad bio opremljen sadržajem koji spada u standardnu opremu javnih prostora, s druge bio bi manifestiran dizajnerski potencijal oblikovanja komunalne opreme koja ulazi u javni prostor grada (a nasuprot trendu slabih kataloških rješenja), i s treće strane, takva mreža dodatno bi afirmirala vodu kao javno dobro. 

Projekt Ars Publicae primarno se bavi pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru te javnim prostorom općenito. Sve dosadašnje umjetničke i druge intervencije nastale u sklopu aktivnosti projekta pronađite ovdje. Programom Voda i javni prostor u 2016. godini u fokusu je pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro.

Piše: Tomislav Žilić

Početkom srpnja britanska je vlada nakon tajnih pregovora s BBC-jem iznijela u javnost plan o promjeni načina financiranja najvećeg britanskog javnog medijskog servisa. Dosadašnji model financiranja BBC-ja, takozvani “licence fee” sustav, oslanjao se na redovno oporezivanje svakog kućanstva, poduzeća ili institucija – odnosno pravnih i privatnih osoba – koji koriste bilo kakve telekomunikacijske uređaje, godišnjim iznosom od 145 britanskih funti. U sklopu tog sustava, vlada je na sebe preuzela obavezu plaćanja tog iznosa za stanovnike starije od 75 godina. Prema novom dogovoru, BBC će od sljedećeg saziva parlamenta biti zadužen za plaćanje tog iznosa, čime će budžetno opterećenje narasti za 750 milijuna funti u razdoblju od sljedećih pet godina. S obzirom da BBC već trpi financijske gubitke zbog smanjenog broja pretplatnika, ova Vladina mjera – uz dodatne kritike koje su upućene na račun BBC-ja – izazvala je žustre reakcije u javnim i profesionalnim krugovima. 

Promjene u vidu financiranja BBC-a najavljene su ranije u srpnju, kada je ministar financija George Osborne tijekom gostovanja na BBC-u iznio mišljenje da kontinuirano širenje područja rada mreže, pogotovo na internetu, nalikuje imperijalizmu, pri čemu BBC “krade posao” dnevnim tiskovinama i drugim medijskim servisima. Kada je opisivao nagodbu s BBC-jem, Osborne je izjavio da BBC “kao javno financirano tijelo mora raditi uštede, kao i ostali dijelovi javnog sektora”, čime se slučaj BBC-ja uklapa u šire planove štednje u javnom sektoru konzervativne vlade. BBC je pristao na vladine zahtjeve zbog jamstva da će moći povećati iznos godišnje pretplate u skladu s rastom inflacije, tako generirajući više prihoda od korisnika, imajući na umu da je već sada najavljeno otpuštanje više od 1000 zaposlenika zbog recentnog pada godišnjih prihoda. 

Izgledno je da su promjene u financiranju samo manji dio priželjkivanih transformacija BBC-ja, s obzirom da se pri iznošenju prijedloga u parlamentu osvrnulo i na općenito vođenje poslova unutar tog medijskog diva. Naime, problem financiranja je otvorio put za kritiku korporacije u odabiru programa i usluga, ispunjavanja javne funkcije te upravljanja i regulacije. Argument kojim Torijevci pokušavaju motivirati promjene jest taj da BBC proizvodi previše sadržaja, što se ponajviše tiče zabavnog programa poput igranih serija i reality TV-a, pri čemu komercijalne medijske kuće imaju jaku konkurenciju u proizvodnji sadržaja koji im čini glavninu programa. Naravno, zabavni sadržaj najisplativiji je dio godišnje produkcije BBC-ja, tako da je jasno da bi takvi rezovi u produkciji doveli do ozbiljnih problema u gledanosti i prihodima. Što se upravljanja i regulacije tiče, vlada predlaže promjenu dosadašnjeg upravnog odbora BBC-ja (BBC Trust) – u slučaju da sadašnja upravna struktura ostane ista, članovima bi se dala veća moć nad cenzuriranjem programa, ali predlažu se i osnivanja vanjskih regulatornih tijela ili barem djelomično seljenje regulatornih pitanja na postojeća tijela poput Ofcoma.

Uz problematične točke unošenja velikih promjena u rad BBC-a izgledno je da će odnos mreže i vlade biti nategnut u naredno vrijeme, jer netom nakon što je novi model financiranja iznesen u javnost, vlada je već najavila reviziju koja bi dovela u pitanje najavljeno dizanje iznosa pretplate. Kritičari ovih poteza britanske vlade ponajviše ističu da bi ovakve promjene u produkciji i financiranju BBC-a mogle dovesti do velikog pada kvalitete sadržaja u cijeloj zemlji, jer BBC jedini proizvodi najveći dio javno namijenjenog sadržaja, koji bi najavljenim promjenama mogao vrlo lako biti ugrožen. Takav pad kvalitete obilježio bi i potencijalno prebacivanje sadržaja na komercijalne televizije, ali i vjerojatnog gašenja i privatizacije nekih BBC-jevih servisa, od kojih su neka već i najavljena. Prepoznajući opasnost koja prijeti iz dogovora vlade i BBC-a, Nacionalni novinarski sindikat (National Union of Journalists, NUJ) najavio je borbu i pravne korake protiv njegova uvođenja, dok postaje jasno da se problem na relaciji BBC – britanska vlada neće tako jednostavno i skoro riješiti te da se dovodi u pitanje samostalnost i budućnost javnog dobra.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Libra Libera u 31. broju donosi kritički blok tekstova o konceptu zajedničkog dobra, koje je prethodnih godina s privatizacijom raznih sfera postalo jedna od gorućih tema. Tekstove u tome bloku potpisuju Stipe Ćurković, Silvia Federici, George Caffentzis i Michael Perelman. 

Ovaj broj donosi i temat o američkom medijskom umjetniku Ryanu Trecartinu, čiji su radovi podigli implicitnu, neosviještenu audio-vizualnu logiku YouTubea na umjetničku razinu. 

U književnom bloku možete čitati ulomak romana Knjige o anđeoskom zaposjedanju Jasona Stuarta Ratcliffa te kolažnu knjigu The Blazing Fireplace of Guardianship multimedijalne umjetnice Shane Moulton. 

U uvodnom, grafičkom dijelu ovaj put je predstavljen rad Igora Hofbauera, domaćeg autora koji je svojim plakatima i ostalim grafičkim materijalima za klub Močvara postavio temelje jednog specifičnog stila.

Libru Liberu možete besplatno preuzeti ovdje. 

“Samo javno finansirana i šire dostupna naučna istraživanja mogu garantovati napredak celokupunom društvu a ne isključivo privatnim profitima. Situacija u kojoj različite moćne međunarodne institucije nameću programe štednje i restrikcija ionako siromašnim državama i društvima je situacija u kojoj takve mere uništavaju budućnost takvih zemalja i društava jer da bi se obezbedio razvoj i napredovanje društva i svakog pojedinca u njemu potrebno je u najmanju ruku obezbediti ono što su možda i najznačajnije tekovine XX veka (a koje mere štednje guraju u prošlost i zaborav) – javno finansirani i svima dostupni zdravstvo, obrazovanje i uslovi za naučno, kulturno i političko uzdizanje”, ističe se.

Ova se skupina radnika i radnica u kulturi tako zalaže za “očuvanje širokog spektra kulturne produkcije kao javnog dobra koje ima suštinski značaj za razvoj svakog društva i svakog pojedinca i pojedinke”. 

Istovremeno, ističu, to je i borba protiv komercijalizacije kulture, protiv nametanja tržišne utakmice u kojoj se kao kolege moraju natjecati: “Želimo takođe da ovo društvo sačuva i održava javne institucije kulture i omogući javno i demokratsko upravljanje nad njima. Kako bi kulturna proizvodnja zaista bila javno dobro potrebno je da bude javno finansirana i svima dostupna što se postiže odgovornim i transparentnim upravljanjem javnim budžetima, borbom protiv korupcije i partokratije. Svesni smo da je naša zalaganja moguće ostvariti samo u društvu koje se takvim normama vodi na mnogo širem planu nego što je to kultura”. 

Čitavo priopćenje, kao i popis organizacija koje su ga potpisale, možete skinuti ovdje. 

Izvor: Kontekst Kolektiv

S Enesom Ćerimagićem, dugogodišnjim aktivistom i pravnikom u Zelenoj akciji, popričali smo o Zakonu o referendumu, civilnom društvu, zainteresiranoj javnosti, pravnoj struci kao vidu aktivizma te borbi za okoliš kao borbi za prava socijalno najugroženijih, a u globalnom kontekstu i borbi za opstanak.

KP: Otprilike jednak broj građana koji su potpisali zahtjev za raspisivanjem dubrovačkog referenduma izašlo je na sam referendum. Nakon što je izborena zaista povijesna prilika za odlučivanje, izgleda kao da se nitko drugi, osim onih već zainteresiranih, nije aktivirao odnosno shvatio referendum kao jedinstvenu mogućnost participacije. Što se dogodilo u Dubrovniku?

E. Ć.: Dogodila se svojevrsna “privatizacija demokracije”. Investitor je, potpomognut lokalnim vlastima, naročito gradonačelnikom Vlahušićem, uspio uvjeriti jedan dio građana da njihov glas nije važan. Zašto privatizacija – zato jer je nametnuto pravilo da je legitimno suspendirati demokratski proces ako ćete bojkotiranjem demokratskog procesa de facto omogućiti ostvarenje svog privatnog stava. Dakle, demokracija se u ovom slučaju od instituta ograničenja privatnih interesa prometnula u sredstvo njihova ostvarenja.

U skladu s u zadnje vrijeme repopulariziranom Hegel-Marxovom izrekom – povijest se uvijek ponavlja dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa – takvo privatiziranje prava glasa je tragedija, a činjenica da onda investitor rezultate od 84% protiv projekta i 16% za projekt proglašava pobjedom većine, nije ništa drugo nego farsa.

Bilo bi ovdje zgodno reći da je Dubrovnik učinio puni krug – potpuno izvrtanje svog temeljnog načela obliti privatorum publica curate – ali bojim se da bi to bilo naivno nasjedanje na mit o Dubrovniku kao nekoj vrsti povijesnog diskontinuuma. U Dubrovniku je na djelu ista vrsta političkog cinizma kao i drugdje – rastakanje političkog na koloplet interesnih grupiranja. Ako gledamo stvari iz te perspektive, i ne izgubimo iz vida činjenicu da moderni Dubrovnik dijeli sudbinu ostatka Hrvatske, onda je uvjerenje 31% birača da oni sami moraju donijeti odluku o zajedničkim pitanjima, ustvari, korak naprijed ka rekonstituiranju političkog. Očuvanje Dubrovnika od potpune marginalizacije je na leđima tih 31%. Nadam se da će taj postotak rasti.

KP: Zakon o referendumu propisuje nemoguće uvjete da bi bio obvezujući. Politička volja da se one promijene ne postoji. Uskoro će možda biti raspisan i treći referendum, na području Zaprešića, no upravo činjenica da je prikupljeno malo više od potrebnog broja potpisa za raspisivanje stvara bojazan da će i na taj referendum izaći upravo toliki broj građana, nedovoljno da bi referendum bio važeći. Kako stvari stoje, uskoro će vlasti početi poticati održavanje referenduma jer im se otvara dodatna mogućnost fingiranja demokracije. Gdje vidiš mogućnost intervencije ili otpora civilnoga društva, a gdje struke, konkretno pravne?

E. Ć.: Određena ograničenja referenduma moraju postojati. Međutim, kada su ograničenja takva da u 22 godine postojanja države nemamo niti jedan uspjeli referendum na zahtjev građana, onda slobodno možemo reći da referendum kao korektiv vlasti u Hrvatskoj ne postoji. Da se uistinu radi o fingiranju demokracije jasno je i iz činjenice da se referendum, u pravilu, provodi o pitanju iz nadležnosti tijela javne vlasti što znači da ta tijela imaju ovlasti donijeti odluku sukladnu volji građana izraženoj na referendumu, bez obzira je li postignut kvorum. Na primjeru Fužina vidimo da se to nije dogodilo, a većina dubrovačkih političara se nemušto poziva na volju naroda ostavljajući pritom nerazjašnjeno misle li na 84% onih koji su se izjasnili protiv na referendumu, ili na činjenicu da nije postignut kvorum. 

Uloga civilnog društva je upravo u tome da problematizira stvari, kontekstualizira probleme i stavlja pitanja na dnevni red. Bez tog ‘predtretmana’ teško je očekivati meritornu, uravnoteženu raspravu o pitanju o kojem bi se odlučivalo referendumom. Mislim da Hrvatska za većinu područja društvenog života ima jako civilno društvo koje može biti sugovornik takve rasprave. Problem nastaje s druge strane – kod tijela javne vlasti – koja niti prepoznaju vrijednost takvog dijaloga, a često nisu niti na razini rasprave. To nužno kod njih stvara neku vrstu paternalističke nervoze.

Teško je govoriti o pravnoj struci kao o nekoj homogenoj kategoriji. Struka je sama po sebi skup instrumenata koje je korisno i nužno znati – u tom smislu pravna struka ima taktičku ulogu u pružanju otpora. Ona postaje opasna u onom trenutku kada te instrumente počnete tretirati kao vrijednosno neutralne, što je kod nas nažalost rezultat obrazovnog procesa. Bilo da promatrate stvari iz marksističke pozicije po kojoj je pravo instrument perpetuiranja klasnih odnosa, ili iz pozicije liberalnih demokratskih država (npr. tradicionalnog američkog liberalizma) po kojoj je uloga prava osiguranje jednakosti, nijedna od tih pozicija ne uzima pravo kao vrijednosno neutralno. U tom smislu pravna struka ima stratešku ulogu u definiranju točaka otpora. Pri tom je naravano neraskidivo povezana sa samim civilnim društvom koje kao platforma za detektiranje opresivnih praksi definira i točke otpora takvim praksama te na taj način predstavlja avangardu društvenih kretanja. Zadaća je pravnika da osvjeste društveni kontekst u kojem se pravo “događa”, a s tim osvješćivanjem ide i prihvaćanje činjenice da pravo nije isključiva domena pravnih stručnjaka. 

KP: GONG i Mreža aktivista Hrvatske obratili su se otvorenim zahtjevom Vladi da promijeni uvjete raspisivanja refereduma i njegove propisane kvote. Zahtjevi civilnoga društva da se određene stvari mijenjaju redovito se pokazuju kao pucanj u prazno, hrvatska vlast već dugo ne pokazuje namjeru da odgaja javnost koja će biti participativna, mnogo su čvršći mehanizmi vlasti kojima se tu javnost opstruira. Pojam zainteresirane javnosti podosta je fleksibilan u hrvatskim prilikama, velika je većina neangažirana i nevidljiva, pa stoga i vlastima nereprezentabilna. Kako uspostaviti dijalog s nekim tko smatra da niste ravnopravni sugovornici?

E. Ć.: Već je duže vrijeme jasno da Zakon o referendumu treba mijenjati, a činjenica da vlasti tu potrebu sustavno ignoriraju, ukazuje na to da gaje određeni strah od građana. Taj strah se prikazuje kao bojazan da će se pribjegavati referendumu za rješavanje pitanja koja se ne smiju rješavati referendumom. Međutim takvo je objašnjenje krajnje neuvjerljivo jer su dobro znana rješenja kojima se takvo nešto može izbjeći, a upravo trenutna situacija omogućuje takve zloupotrebe. Pravo lice tog straha je prestravljenost činjenicom da bi se građani mogli ispriječiti štetnim projektima koji se prikazuju kao nužnost. A tu nametnutu nužnost, to permanentno izvanredno stanje omogućuje dezorijentiranost ljevice i nedostatak prave kritike. Onda imamo situacije da intelektualci koje se inače smatra lijevima u projektu apartmanizacije dubrovačkog Srđa ne vide da se u osnovi radi o komodifikaciji i privatizaciji zajedničkih dobara – šuma, vode, kulturnog nasljeđa, obrazaca ponašanja zajednice – da bi ih se iskoristilo kao tržišni proizvod, odnosno po potrebi uništilo radi stvaranja novog, ‘atraktivnijeg’ proizvoda. 

Pojam zainteresirane javnosti, osim na razini nekih tehničkih propisa, je nepostojeći. Indikativno je da vlast one koji zagovaraju određeni javni interes smatra nereprezentabilnima. Dakle ono što čini zainteresiranu javnost nije činjenica da oni neposredno reprezentiraju određeni broj ljudi već činjenica da zagovaraju stavove iz pozicije općeg, zajedničkog, pozivajući se na normativne vrijednosti, a ne promovirajući partikularne interese. Ali ta zabuna nije slučajna, i to je najbolje vidljivo kada vas optuže da ste nečiji plaćenik. Na taj način skreće se rasprava sa pitanja o normativnim vrijednostima i pokušava se stvar prikazati kao sukob partikularnih interesa. Paradoks je u tome da je najbolji način da dokažete da je netko eksponent partikularnih interesa da odgovorite na pitanja pozivajući se na normativne vrijednosti. Primjerice, po pitanju apartmanizacije Srđa gradonačelnik Vlahušić je dovodio u pitanje činjenicu da smo mi uložili novac u kampanju za raspisivanje referenduma istovremeno odbijajući odgovoriti zašto nije napravio nezavisnu studiju isplativosti za Grad Dubrovnik, zašto je gradnju vila i apartmana planirao isključivo na parcelama koje su već u vlasništvu investitora ili koje investitor namjerava dobiti u koncesiju od države (tako da ne mora otkupljivati te parcele kao skuplje građevinsko zemljište), zašto on nije sukladno ovlastima gradonačelnika tražio raspisivanje referenduma itd. Da je uspio dati smislene odgovore na ta i slična pitanja onda bi možda netko i imao osnove za posumnjati da mi tu ne zastupamo javni nego nečiji partikularni interes.

KP: Nakon dubrovačkog referenduma, između ostalog je priopćeno da Zakon o referendumu nije usklađen s Ustavom jer Ustav ne propisuje obavezu izlaznosti 50 posto plus jedan birač. Zašto tek nakon neuspjeha referenduma takva ocjena ustavnosti izlazi u javnost? Prema svemu sudeći, uvjet participacije zapravo je nedostižan, odnosno Zakon o referendumu na kojem počivaju takve građanske inicijative ne bi smio biti legalan. Kako objašnjavaš taj paradoks i zašto upravo ta činjenica nije u fokusu angažiranoga društva?

E. Ć.: To su sve pitanja koja smo i ranije problematizirali. Konkretno, 2011. godine su pokrenute izmjene zakona o referendumu koje smo aktivno pratili i sudjelovali u radu nadležnih tijela, ali se onda od izmjena naprasno odustalo. Izmjene zakona o referendumu su i jedan od zahtjeva Platforme 112. 

KP: Zelena akcija kupila je parcelu od 60-ak kvadrata na Srđu i time osigurala status stranke u postupku ako dođe do toga da Razvoj golf počne izvlašćivati privatne vlasnike. O kakvom se tu postupku zapravo radi i koje su mogućnosti ZA?

E. Ć.: Ukoliko se ne može postići dogovor oko prodaje zemljišta onda se ide u postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice. U jednom dijelu tog postupka će se utvrđivati i vrijednost predmetnog zemljišta. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se procjenjivati vrijednost zemljišta koje je unutar obuhvata zahvata kojim se planira izgradnja 240 vila, 400 apartmana i dva hotela, dakle de facto građevinskog zemljišta, a koje je u prostornim planovima navedeno kao zemljište sportske namjene (golf tereni). Mislim da to ima veliki razotkrivajući potencijal. Također omogućava nam i stranačku legitimaciju u nekim drugim postupcima, ali nema potrebe da ulazimo u detalje pravne strategije. 

KP: Jutro nakon dubrovačkog referenduma održana je u Vladi konferencija i predstavljeno izvješće o radu Koordinacije za gospodarstvo i investicije ministara Grčića, Hajdaša Dončića i Vrdoljaka. Predstavljena su četiri realizirana projekta i deset u postupku rješavanja, kao da se ukazalo na činjenicu da Vlada zaista nešto radi dok građani protiv njihovih nastojanja prosvjeduju. Je li neuspjeh građanskih inicijativa vjetar u leđa Zakonu o strateškim investicijama, HE Ombli, Plominu C…? Ili realizacija ”strateških projekata” zaista nema veze s lokalnim stanovništvom i njihovim bilo pozitivnim bilo negativnim stavovima?

E. Ć.: Vlada je zauzela neku vrstu mesijanske pozicije i bilo čiji doprinos shvaća kao nepoželjno miješanje. Nije prvi put da Vlada pokazuje potpuno nerazumjevanje dinamike društvenih odnosa i plošno shvaćanje političkog polja. Dobar primjer je kada na kritike civilnog društva odgovaraju pozivom civilnom društvu da osvoje izbore pa da se onda “jave”. Dakle, radi se o ignoriranju legitimnih nastojanja pojedinaca ili grupa da utječu na djelovanje vlasti, bez želje da istu i osvoje. To ignoriranje je ili namjerno, a takvi prigovori jeftini populizam – pa je to za svaku osudu, ili je posljedica neznanja i nerazumijevanja – pa je to za svaku osudu. 

Što se tiče neuspjeha građanskih inicijativa to ovisi o kontekstu – ako stvari promatramo iz konteksta sveopće apatije i političkog cinizma onda je svojevrsna “renesansa” referenduma i velika – mada zakonski neobvezujuća – izlaznost, postignuće. Bitno je znati da borba ne završava s “odrađenim” referendumom ili nekom drugom inicijativom. Naime, čak i kad uspijete u takvim pokušajima, sustav vam taj uspjeh uvijek nastoji osporiti na neki način. Zbog toga je ova kasnija borba za interpretaciju možda i važnija. Ilustrativan je primjer Varšavske ulice. Projekt kojem smo se protivili je realiziran i mnogi su to interpretirali kao izgubljenu stvar. Međutim, jedna vrlo konkretna posljedica kampanje su zaključci gradske Skupštine koji zabranjuju takve projekte u budućnosti i oni su uključeni u zagrebački GUP 2013. godine. Prije toga planirano je 16 projekata sličnih Varšavskoj. Mi smo dvije godine nakon završetka kampanje ponovno okupili aktiviste i bili prisutni u gradskoj Skupštini pri usvajanju izmjena koje su rezultat naše kampanje. Na taj način nismo prepustili interpretaciju tog uspjeha Skupštini koja je devastaciju u prvom redu i dopustila, a nismo ni dozvolili da se uspjeh zaboravi uslijed vremenskog odmaka od 2 godine. Ako je netko i mislio da je kampanja Varšavska bila uzaludna, ove vrlo konkretne uspjehe sigurno ne može ignorirati.

Dakle, jedini vjetar u leđa štetnim projektima bi bio izostanak otpora takvim projektima. Što se tiče tzv. strateških projekata teško je o njima ozbiljno govoriti kada niti ne postoji strategija na osnovu koje bi ih se moglo nazvati strateškima.

KP: Kako je pokazala spomenuta konferencija, interdisciplinarnost u hrvatskim prilikama zapravo je zasjedanje istomišljenika, bez uzimanja u obzir nezavisnih stranaka u postupcima donošenja odluka, a još manje svekolike javnosti o čijoj se egzistenciji radi. Organizacije civilnoga društva zasigurno su opozicija prevladavajućim politikama i dominantim diskursima, no i njima nedostaje povezanosti i općenitosti. Javni i privatni mediji podjednako su cijepljeni protiv kritičkoga stava. Gdje vidiš priliku za proboj svijesti o potrebi udruživanja i promicanja solidarnosti? 

E. Ć.: Priliku vidim u inicijativama poput Platofrme 112. Dakle, radi se o povezivanju širokog spektra organizacija civilnog društva iz različitih polja djelovanja pod zajedničkim nazivnikom vladavine prava. Netko će s pravom reći da to nije pretjerano avangardna pozicija, međutim ja svejedno smatram da je ne samo korisna već i nužna. Vladavina prava, iako vrlo širok pojam, u ovom kontekstu predstavlja borbu za poštivanje već izborenih prava i standarda, dakle neki minimum pristojnog funkcioniranja države. Kroz borbu za osiguranje tih prava vi gradite povjerenje građana u političke aktere izvan uskog sistema parlamentarne reprezentacije. Neki će reći da je to tupljenje oštrice koja bi omogućila revoluciju i pravu promjenu sistema, ali to shvaćanje implicira da je revolucija svrha sama sebi. Također implicira dva suprotstavljena apsoluta po kojem je jedan sistem apsolutno nepravedan, a drugi, nedosanjani, apsolutno pravedan. Ja mislim da je pitanje pravednosti pitanje društvene prakse i polje stalne napetosti koje ne nestaje postizanjem određenog stanja. Dakle, radi se o permanentnoj borbi. Zbog toga je bitno izgrađivati i osnaživati aktere te borbe. Ta borba naravno ne isključuje pojedinačne otpore sistemu. Istovremeno, potrebno je koalicije poput Platforme 112 proširivati i stvarati zajedničke platforme otpora sa studentima, radnicima, akademskom zajednicom itd. To je onda pozicija s koje se može propitivati sistem i postavljati mu nove, avangardnije zahtjeve. Revolucija po definiciji znači postavljanje zahtjeva kojeg postojeći sistem ne može zadovoljiti, a da pritom nastavi postojati. Nije velika sreća ako takav zahtjev nametne mala grupica zato jer smatra da je na pravedničkoj strani povijesti. Takav zahtjev, ako do njega dođe, mora biti rezultat društvene kritičke prakse, a za takvu revolucionarnu praksu su potrebni akteri.

KP: Kad smo već kod pravne struke: možeš li detektirati osnovne razloge zbog kojih se ljudi koji imaju znanje i sposobnost razumijevanja često nemogućeg jezika zakona o kojima ovisi naša svakodnevnica, redovito odlučuju fokusirati na profitabilnost vlastite struke, a ne na dobrobit zajednice? Možda je pitanje utopističko, ali pogotovo pogledamo li nedavno održane parnice koje je pokrenula udruga Franak, situacija u Hrvatskoj kao da zaziva osnaživanje platforme koja će građane voditi kroz mogućnosti artikulacije i legalizacije vlastitih zahtjeva.

E. Ć.: Radi se o individualizmu nesputanom osjećajem za socijalnu pravdu. Borba za socijalnu pravdu ipak zahtijeva određenu solidarnost, empatiju, i sputavanje vlastitih želja i prohtjeva. Kada se pravo tretira kao neutralni instrument rada, isključivo kao sredstvo ostvarenja individualnih želja i potreba, onda i ne čudi da pravnici sebe promatraju isključivo kao subjekt u razmjeni dobara, a ne kao građane s određenim specifičnim znanjem. Ja srećom kroz svoj posao imam priliku surađivati sa kolegicama i kolegama koji imaju osviještenu društvenu ulogu svoje struke. Volio bi jedan dan okupiti pravnike iz različitih područja prava u odvjetnički ured koji bi zastupao stranke u obrani javnog interesa. 

KP: Smisao svakog zakona trebao bi biti zaštita najslabijih. No, u situaciji kada su nedostupne informacije, tehnološka baza, sve više i obrazovanje, a društvo se kreće u smjeru totaloga zanemarivanja štetnih ekonomskih činitelja koji su toliko duboko utkani u svakodnevno funkcioniranje pojedinca, zašto je baš borba za okoliš važna?

E. Ć.: Trenutni globalni trend je komodifikacija prirodnih resursa. U osnovi radi se o vrsti prvobitne akumulacije kapitala. U hrvatskom konktekstu radi se o drugoj privatizaciji nakon one iz ’90-ih. Degradacija okoliša tu se pojavljuje kao naličje obrnute redistribucije, one prema višim slojevima društva, i zbog toga sam i spomenuo važnost povezivanja sa sindikatima, studentima i akademskom zajednicom. Osim što borba za okoliš predstavlja borbu za prava socijalno najugroženijih, jer su direktne posljedice degradacije okoliša najveće za one koji im se najmanje mogu oduprijeti, u globalnom kontekstu ona je i bitka za opstanak. Kao što se to često vrlo slikovito kaže – nemamo planet B. Na kraju krajeva priroda ima i određenu intrinzičnu vrijednost koja nije zanemariva. 

Sadržaj zbornika čine transkripti pojedinih izlaganja, a pridodan je i prijevod teksta Kriza kao kapitalistička prilika britanske teoretičarke rada i globalizacije Ursule Huws, kao i naknadni intervju sa Živoradom Mrkićem, predsjednikom Novog sindikata zdravstva. Osim spomenutih, publikacija sadrži tekstove Stipe Ćurkovića, Primoža Krašovca, Gorana Musića, Vide Knežević i Dubravke Sekulić, a u radu konferencije sudjelovali su još i Milan Grujić, Radule Ristić, Sanja Petkovska, Jelena Veljić, Branka Ćurčić i Nebojša Milikić. 

Publikacija – koju besplatno možete preuzeti ovdje – objavljena je uz podršku Fondacije Rosa Luxemburg.

Izvor: Centar za politike emancipacije

Smatrajući javni prijevoz zajedničkim dobrom u čiju su infrastrukturu građani godinama ulagali kroz poreze, prireze i neposredno financiranje, inicijativa Ne plaćam! protivi se odlukama Zagrebačkog električnog tramvaja da kroz pokupljenje usluga krpa proračunske rupe uzrokovane lošim poslovanjem. “Svaki ulazak u javno prijevozno sredstvo mora se prepoznati kao ulazak u javno dobro dostupno svima pod jednakim uvjetima, a ne kao prostor u kojem ćemo se osjećati ugroženo i progonjeno. Posljednjih godina izloženi smo lavini poskupljenja komunalnih usluga kojima je javni gradski prijevoz samo jedna stavka. Nedavno drastično poskupljenje cijena ZET-a učinilo je uslugu gradskog transporta teško dostupnom većini građana Zagreba. Lokalne vlasti financijske probleme gradskih poduzeća rješavaju pojačanom represijom – poskupljenjima, povećanjem kazni i pojačanim kontrolama. Atmosferi straha doprinosi iritirajuće i prijeteće ponavljanje poruka putem razglasa unutar vozila ZET-a. Oni koji si ne mogu priuštiti kupnju karte, a takvi u hrvatskoj posttranzicijskoj stvarnosti čine većinu, osjećaju se isključeno i kriminalizirano”, naglasili su iz inicijative Ne plaćam!. 

Kako je moguće pročitati na stranicama inicijative, aktivisti smatraju da pravi uzrok poskupljenja nisu operativni troškovi koje navodi ZET, već raširena korupcija u strukturama gradske uprave te sumnjiva javna nabava kojom se rasipa gradski novac. “Dok se takvim neprihvatljivim praksama ne stane na kraj, mi koji smo sudjelovali u izgradnji javnog prijevoza imamo pravo odbiti prihvatiti prelamanje nastale krize preko naših leđa. Ako nemamo novca, ne možemo se voziti tramvajem, liječiti u bolnicama, školovati na fakultetima. Nameću nam da nosimo teret krize za koju nismo odgovorni”, istaknuli su iz inicijative povezujući tako politiku poskupljenja prijevoza sa serijom nedavnih odluka o poskupljenju gotovo svih segmenata javnih usluga i servisa. Pod tu kategoriju zasigurno spada i nenajavljeno i neobrazloženo višestruko poskupljenje najamnina za gradske prostore kojom je civilno društvo stjerano pred financijski ponor. 

Kako bi građane ohrabrili na bojkot, članovi inicijative upoznali su ih s osnovnim pravilima, polijepivši na stanice dijelove zakona koji reguliraju postupanje kontrolora prema putnicima u prekršaju. Sve koji putuju bez karte kontrolori nemaju pravo legitimirati (Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, čl. 30. st. 1.), zadržavati bilo u vozilu, bilo izvan njega (Kazneni zakon, čl. 124.) te ni u kom slučaju nemaju pravo zlostavljati, vrijeđati ili ponižavati (Kazneni zakon, čl. 127.).

Više o ovoj inicijativi koja se uz borbu protiv poskupljenja javnog prijevoza i zalaže i za obranu svih javnih dobara, možete saznati ovdje. 

KP / Ne plaćam! 

Procomún ili Commons termin je za veoma staru ideju: pojedina sredstva pripadaju svima, sredstva koja nasljeđujemo ili zajednički stvaramo, a nadamo se ostaviti ih budućim generacijama. To su prirodni resursi poput zraka, vode, oceana, flore i faune, pustinja; Internet, radijsko-električni prostor, brojevi, lijekovi; društvene tvorevine: knjižnice, parkovi, javni prostori, znanstvena istraživanja, kreativni radovi, stoljećima nakupljano znanje. Takva sredstva čine zajednicu koju treba aktivno štititi i njome upravljati.

Početkom 2012. godine osnovana je radna grupa pod nazivom City and Commons koju koordinira Juan Freire, biolog i profesor na Sveučilištu u Coruñi. Pojedinci i kolektivi uključeni u rad ove grupe aktivno se bave pitanjima javnoga prostora i građanskoga djelovanja na sjecištu grada, tehnologije i upravljanja. Grupa se bavi proučavanjem triju područja: infrastrukture (karte gradova, senzori, kamere), života u urbanoj sredini (ishrana, mobilnost, energija) i teorije (sudjelovanje, upravljanje, narativi, javni prostor). Glavni cilj rada je razumijevanje procesa jačanja građanske moći te uključivosti, vitalnosti, humanosti i održivosti suvremenih gradskih sredina.

U osnovi projekta nalazi se kritički i konstruktivni odgovor na razvijanje “inteligentnih gradova” (tzv. smart cities), u kojima javna administracija koristi sve vrste senzora za nadziranje gradskoga života u stvarnome vremenu. Takav model mogao bi poboljšati životne uvjete, organiziranje i jačanje moći građana, no najčešće pridonosi održavanju postojećih hijerarhijskih i birokratskih modela političkoga upravljanja. Povećanje javnoga nadziranja dovodi do opadanja javnoga djelovanja. No, tehnologija može postati društveno dobro kada postoji zajednica koja ju inovativno koristi. Društvene tehnologije mogu biti sredstvo novoga urbanog planiranja, alternativni način izgradnje urbane sredine povezivanjem znanja i društvenog angažmana u dijalogu sa stručnjacima i urbanistima.

Upravo takvome dijalogu usmjeren je i program City and Commons koji ove subote, 18. veljače 2012, organizira simultanu konferenciju u BarCamp formatu. Pojedinci i kolektivi imaju deset minuta za izlaganje svojih projekata i ideja, a sve detaljnije informacije možete pronaći ovdje. 

Matija Mrakovičić