Tema razgovora bit će značaj angažiranog kazališta u suvremenom dobu, njegovim akterima_kama, te odnosu spram institucija i nezavisne scene. Osim toga, diskusija će biti usmjerena na uvjete rada na izvedbenoj sceni, te značaj i reakciju publike na angažiranu umjetnost.

Na tribini sudjeluju: Karla Kostadinovski, pjesnikinja i kulturna radnica, Romano Nikolić, redatelj i osnivač umjetničke organizacije Arterarij i Jasna Jasna Žmak, dramaturginja i spisateljica. Razgovor moderira Monika Herceg.

Više detalja pronađite ovdje.

Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja.

Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak se bavi pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći nas kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva postavljajući pritom sebi i publici pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. 

Više detalja o predstavi pronađite ovdje.

Film predstavlja intiman prikaz obiteljskog okupljanja na kojem redateljica sa svojom obitelji razgovara, između ostalog, o svom autanju i seksualnoj orijentaciji, te ljubavi i prihvaćanju. Nakon projekcije slijedi razgovor s Danom Budisavljević, koji će voditi dramaturginja, spisateljica i terapeutkinja Jasna Žmak.

Riječima autorice: “Otkad više ne živimo pod istim krovom, tata i ja zajedno doručkujemo utorkom u 9 ujutro. Otkad se mama vratila u Hrvatsku, s njom ručam nedjeljom. Moj brat nam se nekad pridruži. Uglavnom pričamo o dnevnoj politici, filmovima koje smo gledali, kućnom budžetu, događajima u široj familiji ili prijateljima. Jednog dana sam odlučila postaviti pitanja koja nas se stvarno tiču. Tiču tako duboko da je o njima gotovo nemoguće razgovarati.”

Ulaz na projekciju je slobodan.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Rečenicu gore izgovara Nicole Kidman kao protagonistica Romy u novom filmu Babygirl (pomalo slobodno prevedenom kao Požuda za domaću distribuciju) redateljice Haline Reijin. Babygirl se oslanja na tradiciju erotskih trilera, premda mu žanrovska odrednica trilera teško pristaje s obzirom na to da u radnji nema nikakvog zločina ili napetosti u uobičajenom trokutu supružnika i ljubavnika. Ulogu mlađeg ljubavnika Samuela igra Harris Dickinson (suzdržavam se punova), a slijepog-pored-zdravih-očiju supruga Jacoba Antonio Banderas. Iako se film nastavlja na tradiciju kultnih filmova poput Fatalne privlačnosti (1987.), Sirovih strasti (1992.) i Nevjerne (2002.), zapletom i raspletom poprilično odskače od horizonta očekivanja gledatelja što je bilo ugodno iznenađenje, barem meni osobno. Nakon projekcije 20. siječnja u Kinu Kinoteka, održan je razgovor Požuda i fantazije o (ne)moći u sklopu diskurzivnog programa Kontraplan, na kojem se o aktualnim filmskim naslovima diskutira iz perspektiva raznih disciplina.

U razgovoru su sudjelovale magistrica odnosa s javnošću i doktorandica komunikacijskih znanosti Ivana Schildenfeld te dramaturginja i psihodramska terapeutkinja Jasna Žmak uz moderatora Marija Kozinu. Na pitanje kako su doživjele film, obje sudionice su se složile da je žrtva vlastite ambicije zbog svoje žanrovske raznovrsnosti i otvara previše tema ili kako je Schildenfeld rekla: “puno je kupusa”.

Konteksta radi, uz minimalne spoilere: Romy fantazira o grubljem seksu i submisivnom položaju koji bi ju zadovoljio, a to se ne poklapa s Jacobovim preferencijama. Tu u priču ulazi Samuel, pripravnik u njezinoj tvrtki, i s njim Romy započinje seksualni odnos u kojem istražuje svoje fantazije. Obje se govornice slažu da je film nespretno klasificiran kao triler, iako Schildenfeld dodaje domišljatu interpretaciju da se karakteristikom trilera u filmu može smatrati neizvjesnost od raspleta ljubavnog trokuta i opasnost koja prijeti reputaciji glavne junakinje sazna li se za njezine sklonosti i nevjeru.

Romyina submisivnost i generalno eksperimentiranje u seksu otvara u filmu teme ženske seksualnosti, fantazija i orgazma, fetišta tj. kinka i BDSM praksi. Schildenfeld i Žmak smatraju da je pristup ovim temama složeniji od onog iz Pedeset nijanse sive s kojim su napravile usporedbu u razgovoru. Slažu se i da Babygirl jasno prikazuje kako izgleda zdravo postavljanje pravila tj. granice u BDSM-u kao što je pitanje pristanka, korištenje sigurne riječi (u odnosu Romy i Samuela je to “Jacob”, šaljivo) i aftercare iliti briga nakon intenzivnog odnosa tijekom kojeg se uspostavlja “ravnoteža” između dvoje.

Kako je igra dominacije i submisivnosti vezana uz sadomazohizam, jedno od pitanja bilo je definiranje (ženskog) mazohizma. Žmak objašnjava kako je brojka ljudi s psihičkim poremećajem mazohizma zapravo vrlo mala i da ga treba razlikovati od seksualne prakse koja nema veze s poremećajem ličnosti. Schildenfeld navodi kako je u okviru filma mazohizam uživanje u igri bespomoćnosti i patnje što uključuje dominantnog partnera i grublji seks. Obje sudionice skreću pozornost na stigmatizaciju BDSM i drugih kink praksi u društvu što dovodi do potiskivanja fantaziranja uopće, kao i razgovaranja o vlastitoj seksualnosti.

Osvrnule su se i na zamjerku kritike o nedostatku scena seksa, zaključivši da nikako ne “drži vodu”, jer njima film počinje i završava. Ustvrdile su da ta zamjerka proizlazi iz uskogrudnog poimanja seksa pod kojim se podrazumijeva samo penetracija, a druge scene koje uključuju igre očekivanja nisu vjerojatno potpale pod taj kišobran. Ipak, diskutirajući o Romyinom mazohizmu, objema ostaje nejasan izvor njezine mazohističke potrebe i genealogija traume koja nije razrađena u filmu, te su istu opasku dodale i za lik Samuela i njegov odnos s Romy.

Kozina je postavio pitanje i o autonomiji seksualnog identiteta u odnosu na ostale identitete koje nosimo, što je posebno zanimljivo u slučajevima ženskih likova poput Romy – direktorica tvrtke, uspješna i bogata, supruga s dvoje djece koja se noktima grčevito drži za identitet snažne žene koja ima cijeli život pod kontrolom. Osim svoje seksualnosti i svog orgazma kojeg ne može postići sa suprugom u čitavih dvadeset godina braka. U odnosu na to pitanje, obje su svojim tvrdnjama ukazale na težinu održavanja autonomije vlastite seksualnosti spram percepcije javnosti, ali i percepcije samih sebe. Ili, kako je Schildenfeld ukazala u potpitanju: ako si dopustim fantazije i sprovedem ih, kakvom me to čini osobom? Više su se puta kroz razgovor spominjali osjećaji krivnje i srama koje žene osjećaju kada pomisle na neku fantaziju, a nekmoli kada razgovaraju s nekim o njoj.

Bilo je nekoliko pitanja i komentara iz publike, a ovdje izdvajam meni omiljeno: tko je zapravo babygirl u filmu? Schildenfeld i Žmak složile su se da je Samuel, ne Romy kao što bi se moglo naslutiti. Zašto je tome tako, preporučila bih da doznate u filmu. Usprkos spomenutim zamjerkama koje su potpuno legitimne, ja sam se zabavila i dobro nasmijala. Izdvojeni citat na početku teksta Romy izgovara u svom najmoćnijem trenutku, kada odbija biti posramljena i ne pristaje biti žrtva tuđih podsmijeha i/li ucjena na račun svoje seksualnosti. Možda je konačno došlo vrijeme da sram promijeni stranu.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

“Unutar umjetničkih i znanstveno-teorijskih disciplina queer omogućava propitivanje dominantnih načina rada i proizvodnje, teži njihovoj subverziji i tako širi zadane okvire.

S obzirom na to da queer studenti studiraju na svim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu, smatramo kako je održavanje ovog festivala dobar korak naprijed u stvaranju inkluzivnijih i sigurnijih institucija za sve, kao i mjesto spajanja mladih autora i autorica iz regije u inkluzivnom prostoru”, pojašnjavaju organizatori_ce.

Povodom drugog izdanja, organizacijski tim festivala poziva mlade autore_ice da prijave svoje filmove svih rodova i žanrova, trajanja do trideset minuta, pod krovnom idejom (i krilaticom festivala) Hrabrosti identiteta – hrabrosti mase. Autori_ce mogu prijaviti filmove koji su nastali u protekle dvije godine, traju manje od 30 minuta i ima riješena autorska prava.

Prijave se vrše putem online formulara, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 7. veljače.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o dramskom tekstu za djecu koji već svojim naslovom najavljuje vlastitu temu: neobičnost jezika i jezičnu neobičnost. Namijenjen je predškolskom i osnovnoškolskom uzrastu, a operira na dvije osnovne ravni: demonstrira golemu ulogu koju jezik ima u oblikovanju svijeta te uči djecu o vrijednosti i važnosti različitosti. Jezik nije samo tema, već se autorica njime koristi kako bi stvorila osebujnu i ludističku jezičnu partituru, “čime nas podsjeća književnost i kazalište za djecu itekako ozbiljan posao”, stoji u najavi.

U predstavi igraju Laura Čerina, Ema Šunde, Lidija Penić Grgaš, Josip Ledina, Igor Jurinić, Ivan Raffaelli i Luka Mihovilović.

Ulaznice je moguće kupiti ovdje.

Riječka publika moći će pogledati U. F. O., najbolju predstavu prošlogodišnje Gibanice, bijenala slovenske suvremene plesne umjetnosti, autorica Irene Z. Tomažin i Jule Flierl, koja je inspirirana pjesnikinjom i izvođačicom Katalin Ladik.

Organizatori_ce izdvajaju i dva nagrađena plesna dueta talijanskog koreografa Francesca Biasia, kao i autorski projekt dramaturginje i spisateljice Jasne Jasne Žmak u kojem se bavi svojim odnosom prema umjetničkom polju. Njena izvedbeno predavanje this is my truth, tell me yours recentno je proglašeno najboljim ostvarenjem na 58. izdanju Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala Bitef.

Kao dio selekcije Plesne mreže Hrvatske predstavit će se mlade plesačice Luna i Nina Lilek biografskim plesnim duetom Utrka protiv vremena, a na programu je i multidisciplinarni rad koji uključuje glazbu uživo, ples i pokret francusko-belgijske koreografkinje, pjesnikinje i plesačice Claire Huber, nastao u suradnji s domaćom plesnom umjetnicom i glazbenicom Nastasjom Štefanić i kurdskim glazbenikom i pjevačem Stalinom Blakeom.

Ulaz na sve programe je slobodan, uz prethodnu rezervaciju na krila.rezervacije@gmail.com za sudjelovanje na radionicama. Cijena kotizacije za višednevne istraživačke labove je 50 eura, a na njih se prijavljuje putem online prijavnice.

Detaljan program festivala možete pogledati ovdje.

Nagradu je na ceremoniji zatvaranja, 4. listopada, dodijelio međunarodni žiri na čelu s redateljicom i autoricom Marine Mane, uz glumice Jelenu Stupljanin i Tihanu Lazović, dramaturga i pisca Dimitrija Kokanova te novinarku i kritičarku Natashu Tripney. “Ovo je autentična, precizno artikulirana, višeslojna izvedba u formi predavanja-performansa u kojem autorica razmatra tradicionalne patrijarhalne i kapitalističke granice u praksama izvođačkih umjetnosti”, navodi se u obrazloženju žirija. “Bili smo zapanjeni mješavinom nježnosti, velikodušnosti i iskrenosti ovog solo performansa, i posebno smo željeli istaknuti i podržati krhkost i neuništiv sadržaj ovog performansa”, zaključuju.

Primajući nagradu Žmak je izjavila: “Hvala žiriju i publici, bilo mi je divno na Bitefu. Posvetila bih ovu nagradu svima s nezavisne scene u regiji, kao i svim ženama koje su žrtve seksualnog nasilja i diskriminacije, a naročito onima koje su o tome progovorile.”

Žmak se u predstavi bavi svojim odnosom prema umjetničkom polju preispitujući vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja. Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak, inače dramaturginja, bavi se pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći publiku kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva, postavljajući pritom pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. 

Izvođačica je Jasna Jasna Žmak, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice su Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa) i Barbara Zonta (Mesto žensk), fotografkinja Sanja Merćep, a dizajner Pavao Kuharić. 

Iduća izvedba u zagrebačkom KunstTeatru je 24. listopada u 20 sati, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr. 

Festival BITEF jedan od najvećih međunarodnih kazališnih festivala u regiji, održava se od 25. rujna do 4. listopada u Beogradu, a otvara ga jedno od najvećih imena suvremenog i dokumentarnog kazališta, redatelj Milo Rau.

Autorice dokumentarnog kazališta iz Rijeke, Sendi Bakotić i Vanda Velagić iz Kolektiva Igralke predstavit će se izvedbenim predavanjem Spolni odgoj II: Borba, koje je nastalo u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, Maske i Mesta žensk iz Ljubljane. Predstava je nastala u sklopu projekta Testing Ground u kojem kao voditelj sudjeluje udruga Kurziv.

Dramaturginja i spisateljica Jasna Jasna Žmak izvest će autorski projekt this is my truth, tell me yours u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost, Via Negative i Društva Mesto žensk, u partnerstvu s KunstTeatrom, VoxFeminae festivalom i Zavodom En-Knap.

Borba je zadnji dio serije pet izvedbenih predavanja o seksualnom užitku žena slovenske autorice i redateljice Tjaše Črnigoj. Serija Spolni odgoj II u protekloj je sezoni dobila nagrade na 54. Tednu slovenske drame, 59. Borštnikovom srečanju, nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu u 2023. godini, dok je Borba gostovala i u prestižnom kazalištu HAU – Hebbel am Ufer u Berlinu. Prema riječima selektora, Spolni odgoj II: Borba bavi se “reproduktivnim pravima u poslijeratnoj Jugoslaviji, time implicitno utirući put priči o pravu na seksualno zadovoljstvo. Dvije izvođačice nas na uvjerljiv, osnažujući i često duhovit način vode kroz uzbudljivu povijest ove borbe i njene predvodnice u Sloveniji – Vide Tomšič, sudionice Narodnooslobodilačke borbe, narodne heroine, predsjednice Narodne skupštine Republike Slovenije i predsjednice AFŽ-a”. O čitavoj seriji na Kulturpunktu možete čitati u kritici Nore Čulić Matošić.

Zapaženi projekt Jasne Jasne Žmak u fokus stavlja autoričin odnos prema (kazališnoj) umjetnosti, pri čemu Žmak preispituje vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazišna točka tog preispitivanja je autoričino osobno iskustvo kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju. Autorica se “sama na sceni, trudi se savladati vlastiti unutarnji nemir pripovijedajući nam hrabro i duhovito o situaciji uslijed koje je dobila tinitus, ali istovremeno ispitujući teme mizoginije, rada u kulturi i homofobije kako kroz vlastito autorsko iskustvo, tako i u širem kontekstu izvođačkih umjetnosti uopće”, ističu selektori u svom obrazloženju.

Ovaj izniman uspjeh nezavisnih autorskih projekata, koji se hrabro hvataju ukoštac s važnim društvenim temama, ukazuje na važnost poticanja stvaralaštva nezavisne kulturne scene.