Legislativno kazalište jedna je od tehnika iz arsenala kazališta potlačenih, intrigantna i inovativna tehnika teatarske izvedbe koja vuče korijene iz participativnog teatra. Riječ je o kazalištu s jasnom političkom svrhom: poticanje dijaloga i promišljanja o društvenim, političkim i zakonodavnim problemima odozdo, na inkluzivan i participativan način, koji omogućuje sudjelovanje osobama kojih se legislatura direktno tiče. Augusto Boal, brazilski dramaturg i redatelj, razvio  je ovu metodu u drugoj polovini 20. stoljeća s ciljem da temeljitije angažira publiku i potakne ih da razmisle o zakonima i političkim pitanjima koji utječu na njihov svakodnevni život. 

Osnovna zamisao legislativnog kazališta jest ta da se kroz interaktivnu izvedbu publici omogući da preispita postojeće zakone, da promišlja o njihovoj pravičnosti, pa čak i da predloži nove zakonske mjere i o njima raspravlja. U samoj izvedbi, glumci se pojavljuju u ulogama koje ilustriraju situacije povezane s konkretnim društvenim pitanjima, dok publika ima priliku intervenirati, pokušati utjecati na ishode situacija i predlagati zakonodavne promjene kako bi riješila probleme prikazane na sceni. Ova interakcija između publike i izvođača stvara prostor za kritičko razmišljanje o postojećim zakonima te potiče građane da preuzmu aktivnu ulogu u  oblikovanju društva. U okviru projekta Kazališni jezik, tema koju su polaznici radionica (23 osobe migrantskog porijekla) donijeli iz svojih življenih iskustava pokazuje kako su rasizam, ksenofobija i islamofobija duboko ukorijenjeni kako u svakodnevnim interakcijama, tako i u zakonskim okvirima.

Prijedlozi do kojih se došlo u okviru izvedbi legislativnog kazališta obuhvaćaju područja zaposlenja, zdravstva, informiranja, stanovanja i integracije i uključuju: produženje radnih i boravišnih dozvola, prekvalifikacijske tečajeve za tražitelje azila, besplatnu pravnu pomoć iz domene radnog prava, pristup zdravstvenoj skrbi, osnivanje besplatne ambulante, informacije na više jezika u javnim službama, osnivanje ureda za informiranje, izgradnju društvenih stanova, kontroliranu najamninu, suzbijanje diskriminacije u procesu najma, podizanje svijesti o problemima i prednostima multikulturalnog društva te uključivanje stranaca u politički život zajednice. Sve ove mjere imaju za cilj osigurati dostojanstvenu egzistenciju svima, bez obzira na administrativni status.

“Integraciju razumijemo kao višesmjerni proces višestruke transformacije zajednica u dinamičnom višekulturnom društvu. Kako bi osigurali uvjete za integraciju važno je razumjeti strukturne nejednakosti i osigurati dostojanstvenu egzistenciju svima, bez obzira na administrativni status”, napomenuto je u Otvorenom pismu čiji čitav sadržaj možete pronaći ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstava je kroz konkretne životne situacije pokušala ukazati na diskriminaciju koju novi stanovnici Zagreba često proživljavaju – poput uskraćivanja zdravstvenih usluga zbog nedostatka potrebne (a stranim državljanima većma nedostupne) dokumentacije, stihijskog podizanja cijena proizvoda na tržnici te isključivosti u iznajmljivanju stanova. Ovakva socijalno angažirana tematika nedvojbeno je važan dio legislativnog teatra (tipa interaktivnog kazališta usredotočenog na poticanje razmišljanja o sustavu u kojemu živimo, kao i načina njegova poboljšanja), no moment u kojemu on zaista počinje izlaziti iz okvira klasičnog kazališnog formata počinje tek nakon završetka uvježbanog glumačkog nastupa. Tada se težište prebacuje na publiku i kroz jednostavno pitanje o pitanju – doslovce, pitanje o tome koje se uopće pitanje izvedbom htjelo postaviti – ona postaje ne samo aktivni sudionik predstave, već i sustvaratelj njezina značenja i poruke.

U naglasku na učešću gledatelja ogleda se temeljna odrednica Kazališta potlačenih, kojemu je legislativni teatar jedna od metoda. Kazalište potlačenih razvio je brazilski glumac, redatelj i kazališni pedagog Augusto Boal, vođen idejom demokratizacije čitavog kazališnog iskustva. Kako i samo ime nagoviješta, ovaj vid dramskog stvaralaštva orijentiran je na osnaživanje potlačenih skupina te poticanje dijaloga, što ga pozicionira na čvorište umjetnosti i aktivizma. Moglo bi se reći da se njegovi ciljevi granaju na dva različita kolosijeka: institucionalni i kulturni, odnosno društveno-politički i individualni. To se najviše razabire upravo u legislativnom tipu, ali i u jednom drugom, možda i poznatijem obliku – forum kazalištu.

Forum kazalište služi se standardiziranom dramaturgijom kako bi prikazalo odnos između protagonista i antagonista, koji kulminira sukobom i okončava porazom protagonista. Predstava I’m not racist, but… izvjestan je hibrid ovih dviju tehnika, zbog čega joj je krajnji zadatak postizanje strukturnih promjena, odnosno izgradnja pravednijeg društva posredstvom institucija. Međutim, kao i u svakoj drugoj angažiranoj umjetnosti, ova poruka potpuno bi se izgubila kada ne bi bilo onih koji je primaju, i kroz to primanje uče primjenjivati. Publika se ovakvim interaktivnim izvedbama izvlači iz sigurne, receptivne, pasivne anonimnosti i poziva da promisli o prikazanom problemu, isproba uloge protagonista i ostalih sudionika te istraži drukčije moguće rasplete situacije.

Na subotnjoj izvedbi jedan je posjetitelj podijelio kako ga je, kada je na vlastitoj koži doživio rasnu netrpeljivost, najviše razočarala šutnja njegovih prijatelja i okolnih svjedoka. Zatim je uprizorena forum-scena iz prethodno priređenog repertoara gdje djevojka (protagonistica) propušta autobus jer vozačica (antagonistica) nije voljna komunicirati ni na kojem drugom jeziku doli hrvatskom. Spomenuti gledatelj stupa na pozornicu i posreduje između djevojke i vozačice kako bi pomogao djevojci, u čemu naposljetku uspijeva i djevojka se ukrcava na autobus. Intervencija publike pokazuje se stoga kao dvostruki podvig: promatrač samim podizanjem glasa prestaje biti neutralan, a upriličavanjem tritagonista na pozornici preobražava se iz statičnog podržavatelja nepravde u njezinog aktivnog suzbijatelja. Dakle, uloge protagonista, antagonista i tritagonista vrlo su elastične. Uzmimo primjer vozačice autobusa: nakon smirivanja sukoba ona odmahuje rukom i govori kako samo želi raditi svoj posao. Tim potezom svlači odijelo antagonista i otpravlja samu sebe u sferu bezlične privatnosti. No, upravo je taj partikularan poriv ponovno vraća na stanovište antagonista – stanovište nemara za druge. 

Prepoznavanje ovih smjena u suštini je ipak društveno pitanje. Tendencija k animozitetu nije egalitarno raspoređena, i potaknuta tek trenutkom i raspoloženjem, već proistječe iz sistemske neravnopravnosti. Kuringa (istovremeno i facilitatorica i moderatorica) Josipa Lulić, inače povjesničarka umjetnosti i voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ, naglašava da živimo u sustavu koji potiče rasizam, pa se može zaključiti da za mijenjanje toga sustava moramo u istom potezu mijenjati i sebe i sustav – i tu se spajaju institucionalno, društveno-političko i kulturno, individualno. Strukturne promjene u demokratskom društvu počivaju na edukaciji i participaciji, te na osvještavanju važnosti tritagonista. Tako su prije početka predstave posjetitelji opskrbljeni olovkama i papirima, kako bi se iznađeni prijedlozi mogli zapisati i naknadno povezati u jedinstven dokument, koji će se potom slati i gradskim i državnim vlastima.

Jedan od prvih zahtjeva na popisu svakako će biti organizacija tečajeva jezika, objašnjava Josipa Lulić. Potreba za učenjem hrvatskog većini je sudionika i bila glavna motivacija da se pridruže radionicama kazališta. Takvo što ne čudi, jer je sama predstava dio projekta Kazališni jezik, kojega provodi Centar za kazalište potlačenih POKAZ. Projektom se kroz kontinuirane kazališne radionice nastoji pomoći strancima da usvoje jezik i rade na vlastitom protunarativu prevladavajućem diskursu. Nesrazmjerna podjela resursa (zdravstvene skrbi, krova nad glavom, jednake cijene hrane, znanja) na neki je način radikalizirana u nemogućnosti organiziranog učenja jezika, jer se time ignorira svojevrstan hendikep proizašao iz puke zatečenosti na novom prostoru, a svojstven je upravo strancima, i to napose onima u nezahvalnom društvenom položaju (kao što su, recimo, strani radnici u prekarnom zaposlenju). Budući da su integracijske politike u Hrvatskoj gotovo nepostojeće, zajedničko kreiranje konkretnih rješenja, još k tome u kreativnoj, umjetničkoj formi, ujedno je i inovativno i imperativno. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Slučaj Yazdana Fayyaza tek je najrecentniji primjer nedosljednosti sustava integracije koji s jedne strane azilantima garantira određena prava, a s druge sustavno otežava ili čak onemogućuje ostvarenje prava u praksi. Štoviše, kada se u obzir uzme kontekst nasilnog režima kontrole migracija, nedorečenosti integracije postaje neuvjerljivo jednostavno pripisivati zakonskim propustima ili tromosti birokracije – umjesto institucionalnom produžetku protjerivanja. Represija i odvraćanje stoga nisu nešto što ostaje na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. Jedan od faktora koji pridonosi takvom stanju zasigurno je i brisanje iskustva izbjeglica iz javnog, ali i akademskog diskursa. Na tom je tragu problemu izbjeglištva pristupila aktivistkinja i istraživačica Emina Bužinkić u svojem nedavno održanom online predavanju.

Predavanje pod naslovom (Ne)sigurni identiteti: politike rase i etniciteta u vrijeme socijalnog distanciranja održano je u sklopu istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) kojeg provodi Institut za etnologiju i folkloristiku. Projekt okuplja regionalne znanstvenike koji terenskim etnografskim metodama “nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. U otklonu od razumijevanja režima migracija kao označitelja apstraktne i monolitne moći države,  ERIM režimu iregulariziranih migracija pristupa kao dinamičnom polju heterogenih, pa i suprotstavljenih praksi i interakcija različitih aktera koje se pritom na specifične načine artikuliraju na periferijama EU”.

Fokus znanstvenog rada Emine Bužinkić upravo su načini preslikavanja represivnih migracijskih režima u svakodnevni život izbjeglica, a posebno u sustav obrazovanja. Stoga u svojoj studiji izbjegava bavljenje policy analizom, umjesto čega se služi metodom narativne etnologije, metodom u kojoj se priče o izbjegličkom iskustvu pojavljuju kao čvorišta za analizu politika etniciteta, klase, rase, religije itd. Kroz predavanje je predstavila i vlastito iskustvo znanstvenog rada s izbjeglicama te je pritom veliku pozornost posvetila preispitivanju i problematiziranju pozicije i značenja samog procesa istraživanja. O nužnosti takve prilagodbe istraživačkih metoda svjedoči institucionalno zanemarivanje potreba izbjeglica zbog nepoznavanja njihovih potreba – kako smo primjerice mogli vidjeti na Yazdanovom primjeru.

Za epistemičku nereprezentiranost migranata je između ostalog odgovoran i suviše suhoparan akademski pristup. Ako se izbjeglice tretira isključivo kao predmet istraživanja onda je rezultat tek interpretacija problema od strane nekog tko se s njima ne suočava svakodnevno. Budući da ta interpretacija može biti više ili manje točna, ona nerijetko dovodi to situacije gdje stvarni problemi i potrebe ostaju nevidljivi. Umjesto toga Bužinkić istraživački proces razumije kao aktivističko djelovanje čiji cilj nije proizvodnja znanja radi znanja, već jednim dijelom i ispravljanje društvenih nepravdi. Uloga istraživanja shvaćena je kao kolektivna, a ne individualna, proizvodnja znanja koja uključivanjem pripadnika ranjivih skupina nastoji utjeloviti društvenu pravdu (engl. writing as righting).

Važan način borbe protiv epistemičkog brisanja migrantskih iskustava Bužinkić pronalazi u metodologiji kolektivnog pisanja: “Naš proces izgradnje odnosa utkan u rad na izgradnji povjerenja, uzajamne brige, intimnosti i razgovora dalje se utiskuje u proces pisanja sjećanja – kao kolektiv gledamo u zapletenost sjećanja, priča, borbi, nadi i načina na koje mogu zajedno pisati, analizirati, strategizirati i dijeliti.” U procesu kolektivnog pisanja sjećanja izbjeglice od predmeta analize postaju suradnici, a apstraktni pojmovi i koncepti dobivaju određenu vrstu praktične validacije. Odmicanje od individualističkih pristupa omogućuje dekonstrukciju dominantnih režima proizvodnje znanja i otvaranje prostora kolektivnim narativima.

U svojem istraživanju kroz dugotrajne razgovore s grupama mladih sirijskih izbjeglica iz Siska i Zagreba Bužinkić je proučavala i – kako posebno naglašava – učila  “o politici i praksama reprezentacije, jezika, prijevoda, osjećaja pripadnosti, otpora i nade”. Tijekom niza razgovora koji su trajali od ožujka 2020. do kolovoza 2021. godine pokušala je saznati kakva sve “iskustva i značenja, za mlade izbjeglice u Hrvatskoj, proizlaze iz politike socijalnog distanciranja na sjecištu pandemije Covida-19, sekuritizacijskih migracijskih politika koje normaliziraju rasno profiliranje i kriminalizaciju izbjeglica i migranata te perpetuiranog izmještanja zbog zemljotresa”, te kako “sekuritizacijski migracijski režimi utječu na  obrazovne politike, odnosno na koji način se poimanje granica i njihova kontrola seli i prevodi u sustav obrazovanja kroz kurikulum, poučavanje, školsku atmosferu i specifično ponašanje nastavnika, ravnatelja i drugog školskog osoblja prema učenicima koji su izbjeglice i migranti”.

Režimi nasilja na granicama nisu nova pojava, uz utjecaj pandemije, kao i eskaliranje geopolitičkih i humanitarnih kriza, proizveli su dodatni pritisak na sustav koji počiva na skretanju pogleda od očitog kršenja ljudskih prava. Bužinkić je apostrofirala važnost proučavanja načina na koje funkcionira ideja kontrole granice, “specifično metoda i metodologije policijskog nasilja, nadzora, razvoja legaliziranih praksi ograničavanja kretanja, postupci uklanjanja određenih tijela s određenih teritorija. Načine na koji se migracije kriminaliziraju kroz različite vrste diskursa koji operiraju kroz sekuritizacijske migracijske režime, a koji zatim utječu na sužavanje prava izbjeglica, na suspenzije različitih programa koji su trebali služiti zaštiti i možda proširiti ideje međunarodne zaštite”.

Aktualna pandemija je dodatno postrožila sekuritizacijske režime. Zbog lockdowna je broj tražitelja azila u 2020. godini drastično pao, a izbjeglice su uglavnom ostavljene da brinu same o sebi. Bužinkić je posebno istaknula poteškoće koje su se pojavile u sustavu obrazovanja tijekom izvođenja nastave na daljinu. Primjerice, iako mladi tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo na obrazovanje, trebaju ga zatražiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil. U stvarnosti tek nekolicina djece iz prihvatilišta to pravo i koristi – u prvom redu zbog nedovoljne informiranosti o dostupnosti obrazovanja -– a tijekom nastave na daljinu sudjelovanje je praktički onemogućeno i toj nekolicini. Glavni problem bio je nepoznavanje jezika. Brojna su djeca bila isključena od nastave na daljinu jer nisu znala hrvatski, a adekvatan način poučavanja nije bio uspostavljen, neki čak nisu bili obaviješteni o održavanju nastave na daljinu. I samo inzistiranje na hrvatskom je problematično jer ne uvažava obrazovanje kroz koje su mladi migranti prošli. Primjerice, mnogi od njih govore više jezika koje su učili tijekom godina u izbjegličkim kampovima – negdje su imali nastavu na engleskom, a negdje možda na arapskom. Stoga većina jedini način nastavka obrazovanja pronalazi izvan hrvatske, što je zapravo još jedan uspjeh politike protjerivanja.

Dominantni režimi i narativi kontrole migracija mogu utjecati i na ponašanje nastavnika. Bužinkić je napomenula da nastavnici zbog vlastite pozicije u društvu nerijetko ne razumiju ili ne mogu prihvatiti da se u interakciji s djecom izbjeglica nalaze na poziciji moći. To može dovesti do toga da izuzetno široko shvate svoj prostor slobode pa se ponekad osjećaju opravdano postavljati pitanja o osobnom životu ili neugodno zadirati u intimnost djece. Bužinkić je istaknula slučajeve u kojima su djevojčice bile poticane da skidaju hidžab jer se sada nalaze u “slobodnoj zemlji”.

Navedeni problemi ukazuju da dominantne metodologije istraživanja društvenih znanosti nisu dostatne za razračunavanje s epistemičkom nevidljivošću izbjeglištva. Štoviše, one ponekad mogu imati ulogu u perpetuiranju sekuritizacijskih režima. Zbog toga je izuzetno važno, kako je to Emina Bužankić više puta napomenula, pokušati utjeloviti društvenu pravdu u samom procesu istraživanja da bi mogli proizvesti korisna znanja koja će pomoći u borbi protiv institucionalnog zanemarivanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Održan je sastanak Radne skupine za integraciju stranaca povodom žurnog donošenja Akcijskog plana za uklanjanje prepreka u ostvarivanju pojedinih prava u području integracije stranaca za razdoblje od 2016. do 2018, javlja inicijativa Dobrodošli!. Sedam godina nakon što je odobren prvi azil u Hrvatskoj, u veljači 2013. godine donesena je prva Migracijska strategija kojom je formirano Stalno povjerenstvo za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo te Radna skupina za operativnu provedbu zadaća povjerenstva. Ministarstvo unutarnjih poslova nositelj je izrade prijedloga nove Migracijske politike 2016-2018.

Na sastanku je Vlada najavila skoro donošenje prijedloga novog modela preseljenja osoba koje ispunjavaju uvjete za odobrenje međunarodne zaštite. Model smještaja tih osoba u Republici Hrvatskoj bit će decentraliziran te će se one smještati po cijeloj zemlji, u dogovoru sa županijama. Prve izbjeglice koje će Hrvatska prema tom modelu primiti trebaju stići u srpnju ove godine i to 30 iz Turske, 10 iz Italije i 10 iz Grčke, a trebale bi biti smještene u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Hrvatska bi do kraja 2017. trebala primiti 1617 osoba, odnosno od srpnja 2016. pa do prosinca 2017. 84 osobe mjesečno. Zbog poteškoća u zdravstvenoj zaštiti izbjeglica odnosno odbijanja liječnika da ih prime kao pacijente jer nisu osiguranici HZZO-a, početkom srpnja mijenja se Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj.

Prošle je godine na razini Europske unije azil zatražilo gotovo 1,3 milijuna osoba, dvostruko više nego 2014. godine. U Hrvatskoj je tijekom 2015. godine azil zatražilo 140 osoba, 63 posto manje nego 2014. Pad zahtjeva za azil zabilježen je, osim u Hrvatskoj, još i u Sloveniji, Rumunjskoj, Litvi i Latviji.

U proračunu za 2016. godinu u potpunosti je nestala stavka za međunarodnu razvojnu suradnju putem humanitarnih i razvojnih programa hrvatskih organizacija civilnog društva, dok je proračun za interne troškove Ministarstva vanjskih i europskih poslova za vođenje ove politike srezan na minimum, unatoč tome što se radi o obvezi Republike Hrvatske kao članice EU. Istodobno, proračun za čuvanje državnih granica je udvostručen. Obrazovanje osoba bez hrvatskog državljanstva odnosno uključivanje u obrazovni sustav azilanata i tražitelja azila, smanjeno je za čak 50 posto od ionako malog iznosa, pa sada iznosi oko 130 tisuća kuna. 

Istovremeno, nastavlja se vraćanje izbjeglica iz zemalja Europske unije temeljem Dublinske uredbe koja omogućava deportaciju izbjeglica u prvu sigurnu zemlju Unije u kojoj su registrirane. U Hrvatskoj se protekli tjedan nalazilo između 20 i 30 osoba koje su deportirane iz različitih zemalja Europske unije – Slovenije, Austrije, Švedske, Švicarske. U Hotel Porin vraćen je jedan sirijski par, a pet Sirijaca premještenih iz kampa u Slavonskom Brodu u detencijski centar Ježevo dobilo je rješenje o napuštanju Hrvatske i europskog gospodarskog prostora u roku od 30 dana. Do tada nemaju dopuštenje boravka u Porinu niti im je pitanje smještaja riješeno na drugi način.

Organizacije i volonteri u Porinu svakodnevno nastoje nadomjestiti nedostatak sustavne zdravstvene skrbi, ali često ne uspijevaju odgovoriti na sve potrebe. Osobama smještenim u Kutini je pristup specijalističkim zdravstvenim pregledima još teži s obzirom da se većina specijalista koji su spremni pomoći uglavnom nalaze u Zagrebu. Inicijativa poziva liječnike opće prakse, stomatologe, pedijatre, ginekologe koji žele pomoći u pružanju medicinske podrške izbjeglicama da se jave Lovorki Šošić.