Blic U subotu, 17. lipnja, ispred Centra mladih Ribnjak obilježen je Svjetski dan izbjeglica, u organizaciji Grada Zagreba, Centra mladih Ribnjak i UNHCR-a, te u sklopu programa 10. Tjedana izbjeglicama. Među šarolikim aktivnostima i radionicama kojima se nastojala podići svijest o nužnosti interkulturnog prihvaćanja, našla se i izvedba legislativnog kazališta pod nazivom I’m not racist, but…, a priredio ju je Centar za kazalište potlačenih POKAZ u suradnji s Centrom za mirovne studije.
Predstava je kroz konkretne životne situacije pokušala ukazati na diskriminaciju koju novi stanovnici Zagreba često proživljavaju – poput uskraćivanja zdravstvenih usluga zbog nedostatka potrebne (a stranim državljanima većma nedostupne) dokumentacije, stihijskog podizanja cijena proizvoda na tržnici te isključivosti u iznajmljivanju stanova. Ovakva socijalno angažirana tematika nedvojbeno je važan dio legislativnog teatra (tipa interaktivnog kazališta usredotočenog na poticanje razmišljanja o sustavu u kojemu živimo, kao i načina njegova poboljšanja), no moment u kojemu on zaista počinje izlaziti iz okvira klasičnog kazališnog formata počinje tek nakon završetka uvježbanog glumačkog nastupa. Tada se težište prebacuje na publiku i kroz jednostavno pitanje o pitanju – doslovce, pitanje o tome koje se uopće pitanje izvedbom htjelo postaviti – ona postaje ne samo aktivni sudionik predstave, već i sustvaratelj njezina značenja i poruke.
U naglasku na učešću gledatelja ogleda se temeljna odrednica Kazališta potlačenih, kojemu je legislativni teatar jedna od metoda. Kazalište potlačenih razvio je brazilski glumac, redatelj i kazališni pedagog Augusto Boal, vođen idejom demokratizacije čitavog kazališnog iskustva. Kako i samo ime nagoviješta, ovaj vid dramskog stvaralaštva orijentiran je na osnaživanje potlačenih skupina te poticanje dijaloga, što ga pozicionira na čvorište umjetnosti i aktivizma. Moglo bi se reći da se njegovi ciljevi granaju na dva različita kolosijeka: institucionalni i kulturni, odnosno društveno-politički i individualni. To se najviše razabire upravo u legislativnom tipu, ali i u jednom drugom, možda i poznatijem obliku – forum kazalištu.
Forum kazalište služi se standardiziranom dramaturgijom kako bi prikazalo odnos između protagonista i antagonista, koji kulminira sukobom i okončava porazom protagonista. Predstava I’m not racist, but… izvjestan je hibrid ovih dviju tehnika, zbog čega joj je krajnji zadatak postizanje strukturnih promjena, odnosno izgradnja pravednijeg društva posredstvom institucija. Međutim, kao i u svakoj drugoj angažiranoj umjetnosti, ova poruka potpuno bi se izgubila kada ne bi bilo onih koji je primaju, i kroz to primanje uče primjenjivati. Publika se ovakvim interaktivnim izvedbama izvlači iz sigurne, receptivne, pasivne anonimnosti i poziva da promisli o prikazanom problemu, isproba uloge protagonista i ostalih sudionika te istraži drukčije moguće rasplete situacije.
Na subotnjoj izvedbi jedan je posjetitelj podijelio kako ga je, kada je na vlastitoj koži doživio rasnu netrpeljivost, najviše razočarala šutnja njegovih prijatelja i okolnih svjedoka. Zatim je uprizorena forum-scena iz prethodno priređenog repertoara gdje djevojka (protagonistica) propušta autobus jer vozačica (antagonistica) nije voljna komunicirati ni na kojem drugom jeziku doli hrvatskom. Spomenuti gledatelj stupa na pozornicu i posreduje između djevojke i vozačice kako bi pomogao djevojci, u čemu naposljetku uspijeva i djevojka se ukrcava na autobus. Intervencija publike pokazuje se stoga kao dvostruki podvig: promatrač samim podizanjem glasa prestaje biti neutralan, a upriličavanjem tritagonista na pozornici preobražava se iz statičnog podržavatelja nepravde u njezinog aktivnog suzbijatelja. Dakle, uloge protagonista, antagonista i tritagonista vrlo su elastične. Uzmimo primjer vozačice autobusa: nakon smirivanja sukoba ona odmahuje rukom i govori kako samo želi raditi svoj posao. Tim potezom svlači odijelo antagonista i otpravlja samu sebe u sferu bezlične privatnosti. No, upravo je taj partikularan poriv ponovno vraća na stanovište antagonista – stanovište nemara za druge.
Prepoznavanje ovih smjena u suštini je ipak društveno pitanje. Tendencija k animozitetu nije egalitarno raspoređena, i potaknuta tek trenutkom i raspoloženjem, već proistječe iz sistemske neravnopravnosti. Kuringa (istovremeno i facilitatorica i moderatorica) Josipa Lulić, inače povjesničarka umjetnosti i voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ, naglašava da živimo u sustavu koji potiče rasizam, pa se može zaključiti da za mijenjanje toga sustava moramo u istom potezu mijenjati i sebe i sustav – i tu se spajaju institucionalno, društveno-političko i kulturno, individualno. Strukturne promjene u demokratskom društvu počivaju na edukaciji i participaciji, te na osvještavanju važnosti tritagonista. Tako su prije početka predstave posjetitelji opskrbljeni olovkama i papirima, kako bi se iznađeni prijedlozi mogli zapisati i naknadno povezati u jedinstven dokument, koji će se potom slati i gradskim i državnim vlastima.
Jedan od prvih zahtjeva na popisu svakako će biti organizacija tečajeva jezika, objašnjava Josipa Lulić. Potreba za učenjem hrvatskog većini je sudionika i bila glavna motivacija da se pridruže radionicama kazališta. Takvo što ne čudi, jer je sama predstava dio projekta Kazališni jezik, kojega provodi Centar za kazalište potlačenih POKAZ. Projektom se kroz kontinuirane kazališne radionice nastoji pomoći strancima da usvoje jezik i rade na vlastitom protunarativu prevladavajućem diskursu. Nesrazmjerna podjela resursa (zdravstvene skrbi, krova nad glavom, jednake cijene hrane, znanja) na neki je način radikalizirana u nemogućnosti organiziranog učenja jezika, jer se time ignorira svojevrstan hendikep proizašao iz puke zatečenosti na novom prostoru, a svojstven je upravo strancima, i to napose onima u nezahvalnom društvenom položaju (kao što su, recimo, strani radnici u prekarnom zaposlenju). Budući da su integracijske politike u Hrvatskoj gotovo nepostojeće, zajedničko kreiranje konkretnih rješenja, još k tome u kreativnoj, umjetničkoj formi, ujedno je i inovativno i imperativno.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
