Na ta pitanja pokušalo se odgovoriti na forumu Centra za mirovne studije pod imenom Who Has a Voice? Youth, Migration and Political Participation koji se održao 15. travnja u Centru kulture Ribnjak. Dok je prvi panel otvorio prostor za raspravu o političkom sudjelovanju mladih i izazovima poput manjka interesa i trajno niske izlaznosti na izbore, drugi panel pozabavio se sve relevantnijom temom strukturalnih i intersekcionalnih barijera u političkoj participaciji s kojima se suočavaju migranti_ce.

Iskustva koja su prenosile panelistice s migrantskom pozadinom upućuju da Hrvatsku čeka dug put prema implementaciji konkretnih rješenja koja bi olakšala njihovu integraciju u društvo. Migrantsko iskustvo sa sobom nosi karakteristične prepreke, posebice u kontekstu borbe za stjecanje i održavanje stalnog boravka ili državljanstva, koja bi mogla biti dodatno otežana direktnim političkim izlaganjem.

Stjecanje državljanstva, koje u konačnici donosi puna politička prava poput glasanja ili izdavanja putovnice, uz poznavanje hrvatskog jezika i kulture, zahtijeva neprekidan boravak koji u pravilu traje osam godina. Uz to, proces naturalizacije (pravni proces dobivanja državljanstva) nešto je dulji nego u drugim državama, a podnositelji_ce se pritom često susreću s raznim popratnim problemima – od zastarjelih dokumenata i dugih procesa obrade, do nedostatka transparentnosti, jezičnih prepreka i drugih strukturalnih barijera.

Na takve barijere naišla je i Kamerunka Octavie Florette Pouabe Ndeugoue, suosnivačica Panafričkog društva u Hrvatskoj, koja ovdje živi više od petnaest godina, a još uvijek nema državljanstvo. Tek je nedavno dobila stalni boravak, a kada se prvi put prijavila za njega, uvjet je bio neprekidan boravak od deset godina. Iako je bila sigurna da je prikupila sve potrebne dokumente, zahtjev joj je odbijen zbog nedostatka jednog dokumenta za koji nije ni znala da ga treba pribaviti. Uz sve to, na odluku se nije mogla ni žaliti. 

Kenijka Lynder Musimbi Libese, članica vladinog participativnog tijela Advisory Group of Third-Country Nationals and Persons with a Migrant Background te udruge Afrikanci u Hrvatskoj, danas je hrvatska državljanka, ali se i sama susrela s nepotrebno teškim zahtjevima – na primjer, dobiti potvrdu o nekažnjavanju iz matične države u kojoj nije bila godinama.

Takvi otežani procesi koji stvaraju životnu neizvjesnost odbijaju migrante_ice i strane radnike_ce od političke participacije, a stvari se dodatno kompliciraju kada vidimo kojim smjerom ide Europa i svijet – pooštravanje migracijske politike, kažnjavanje mirnih prosvjeda, proglašavanje propalestinskih organizacija terorističkim skupinama, prijetnje kriminalizacijom “Antife” – a sve to s većim rizikom za marginalizirane skupine.

Linda Al Rajabi, profesorica i pripadnica druge generacije palestinskih migranata, susreće se sa sunarodnjacima koji žive u Hrvatskoj, a izričito su oprezni oko javnog izlaganja i pružanja  otpora dominantnim politikama jer se boje ugroziti sebe i svoju obitelj. S druge strane, Al Rajabi je aktivna članica Inicijative za slobodnu Palestinu koja na prosvjede vodi i svoju djecu jer im, kako kaže, od malena želi otvoriti taj prostor i naučiti ih da nepravda zahtijeva djelovanje.

Na sličan način razmišlja i Libese, čija se kćer naučila ponositi majčinom hrabrošću tijekom njezina sudjelovanja i medijskog izlaganja za vrijeme Black Lives Matter prosvjeda u Hrvatskoj. Iako su obje naišle na osudu, kako šire okoline tako i prijatelja zbog eksponiranja svoje djece, u današnje vrijeme ispravnije bi se bilo zapitati što je pogubnije za djecu – izlaganje prosvjedima, ili svijet u kojem više neće imati pravo na njih.

Sve panelistice barem su se jednom susrele s rasističkim ili islamofobnim komentarima – na poslu, u školi, na ulici ili u tramvaju, pa i u državnim institucijama. Iako često volimo misliti da “toga kod nas nema”, njihova iskustva pokazuju drugačije. A na pitanje zašto ne prijavljuju nasilje, odgovaraju s istim nepovjerenjem kakvo i druge ranjive skupine imaju prema institucijama koje bi im trebale pružiti sigurnost i zaštitu. Osim što ih često ne shvaćaju ozbiljno, nekad ni same ne znaju kome bi se točno obratile, niti koja su njihova prava.

Radi se o još jednoj, osobito u kontekstu stranih radnika_ca, sve evidentnijoj barijeri – manjku organizirane institucionalne pomoći i adekvatnog informiranja o pravima i mogućnostima. Kako ističe jedna od panelistica i koordinatorica grupe Filipinci u Hrvatskoj Vida Kličko, manjak informacija među stranim radnicima_ama prati i svojevrsna mantra koju bi se moglo svesti na “šuti i radi”, odnosno da što učinkovitije odrade posao zbog kojeg su ovdje i došli, zarade za obitelj i osiguraju dostojanstven život. Umjesto kao neophodan, politička participacija čini se kao dodatan angažman za ispunjenje tog zadatka.

Takav pogled postaje sve veći problem uzmemo li u obzir nedavne rezultate istraživanja koje je proveo Institut za istraživanje migracija (IMIN) od studenog 2024. do siječnja 2025. godine na uzorku od četiristo stranih radnika iz Azije i Afrike. Oni pokazuju da nemali broj njih (prema ovom istraživanju 41 %), planira u Hrvatskoj ostati do mirovine ili čak do kraja života. Jedna četvrtina ispitanih (24 %) planira u Hrvatskoj ostati između šest i deset godina, dok je kratkoročniji boravak u Hrvatskoj opcija tek za malo više od jedne trećine ispitanika (37 %). 

Ovi podaci upućuju na to da privremeni rad više nije privremen, te da će veliki dio stranih radnika_ca u nekom trenutku postati trajni dio radne snage i društvenog života. Ako se sami ne budu uključivali u politički život, pitanje je tko će se boriti za njihova prava. Budući da na manjak informacija često ne mogu utjecati sami, ljudima u takvoj poziciji ključna je pomoć institucija i organizacija civilnog društva, ističe Kličko.

Dodatan je problem, kao što su istaknule sudionice oba panela, to što se politika i među mladima i među migrantima_cama (a možemo dodati i u velikom dijelu hrvatske populacije) doživljava samo kroz čin glasanja na izborima, bez svijesti o drugim oblicima participacije. Demokracija je u Hrvatskoj, kao i u većini “demokratskih” država, u tom smislu samo prividna jer ako nije izravna, ovisi o privilegiji, odnosno pristupu informacijama koje nisu svima jednako dostupne. 

U tom kontekstu, važnost ovakvih foruma nadilazi samu razmjenu iskustava: oni otvaraju prostor za drugačije oblike političkog djelovanja – od samoorganiziranja i uključivanja u rad udruga do sudjelovanja u savjetodavnim i radnim tijelima. Pitanje koje pritom ostaje otvoreno jest tko ima pristup tim prostorima i pod kojim uvjetima.

Prosvjed je organiziran s ciljem prekida suradnji hrvatskih i izreaelskih sveučilišta, a usmjeren je na partnerstva financirana kroz program Obzor Europa (Horizon Europe). Europska unija kroz ovaj program financira akademsku suradnju između sveučilišta, instituta i privatnih poduzeća unutar zemalja članica, no Izrael u njemu sudjeluje prema posebnom sporazumu. Osim u Zagrebu, prosvjed s istim zahtjevima održat će se istovremeno u više od 20 gradova diljem Europe.

Kako piše u najavi protesta, “izraelski Obzor projekti uključuju ulaganja u bespilotne letjelice, oružje (Elbit i Israel Aerospace Industries), kao i u tzv. ‘anti-terorističke projekte’ razvoja nadzora, tehnika ispitivanja i korištenja umjetne inteligencije u svrhu represije. A hrvatske znanstvene institucije nisu nevini promatrači. Fakultet elektronike i računarstva u Zagrebu sa Sveučilištem u Haifi, koje je poznato po svojoj podršci izraelskoj vojsci, proizvodi podvodne komunikacijske sustave s jasnom primjenom u izraelskoj ratnoj mornarici.

FER na još jednom projektu surađuje s izraelskom kompanijom GenCell, inače nagrađivanom za svoj ‘doprinos domovinskoj sigurnosti’. Institut Ruđer Bošković sudjeluje u proizvodnji podvodnih nadzornih sustava, zajedno s izraelskim okupacijskim snagama, izraelskim Ministarstvom obrane i Rafael Advanced Defence Systemsom”.

Zbog navedenih razloga, organizatori_ce prosvjeda traže potpuno izbacivanje Izraela iz programa Obzor, vodeći se isključenjem Rusije nakon napada na Ukrajinu.

Više detalja pronađite ovdje.

Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.

Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u. 

Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.

Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.

Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi. 

Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista. 

Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.

U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.

Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu. 

S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.

Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone. 

Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete? 

Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”

Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna. 

Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.

Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti. 

Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način. 

Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.

Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.

Linda je tada pokrenula svoju borbu ovdje, u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu – borbu za sebe, za druge, za palestinsko tlo i zajednicu koja ju je prihvaćala kao svoju. U trenutku kada svijet već dvije godine promatra genocid nad palestinskim stanovništvom Gaze, s Lindom razgovaramo o osobnim iskustvima, aktivizmu i širem političkom kontekstu koji određuje život Palestinaca u i izvan Palestine.

Možete nam reći nešto o sebi i korijenima koji Vas vežu za Palestinu?

Rođena sam 1983. godine u Bihaću. Živjeli smo u Bosni. Moj tata je došao u Hrvatsku s 18 godina, iz Palestine u Zagreb i tu je diplomirao. Prvi posao koji je dobio kao pedijatar bio je u Dugoj Resi. Tu su se on i moja mama, tekstilna inženjerka, upoznali jer je ona iz sela pokraj Karlovca. Tata je onda dobio ponudu da ode u Dom zdravlja u Velikoj Kladuši, a rodila sam se u Bihaću jer je ginekolog tamo bio tatin prijatelj i porodio je sve troje djece moje majke.

Kada je počeo rat, mi smo zapravo bili evakuirani kao stranci. Došli smo u Karlovac, a Karlovac je tada bio bastion desnice, užasno pogođen ratom. Moj tata je bio pedijatrijski kardiolog, i iako karlovačka bolnica tada nije imala pedijatrijskog kardiologa, nisu ga htjeli zaposliti. Između ostalog, nama su i tajne službe dolazile stalno na vrata, radili premetačine stana i bušili gume.

Zato što je Palestinac?

U Karlovac je tada došlo puno izbjeglica i prognanika, jako puno ljudi je dolazilo iz Slunja pa su i Slunjani tada bili stranci, a kamoli “Al Rajabi”! Nama su stalno trgali kastliće od pošte, skidali imena s njih, pisali “muslići” – nisam tada ni znala što to znači. Dakle, 1992. smo došli u Karlovac. Tata je 1994. otišao u Palestinu pa se vratio kada se razbolio. Ja sam ostala ovdje zbog mame i jer ja volim Karlovac kao grad, ima lijepu vizuru. Ali, kad gledaš svjetonazorski…

Kako se u Karlovcu i Hrvatskoj predstavljate ljudima? Jeste li za njih Hrvatica palestinskih korijena ili Palestinka u Hrvatskoj?

Trebale su mi godine da izmirim te svoje različite identitete, jedna od mojih velikih tema jest pripadanje – nepripadanje. Došli smo ovdje i nismo bili baš prihvaćeni jer smo bili stranci. Onda bih dolazila u Palestinu gdje su svi nevjerojatno ljubazni i za njih sam Palestinka, ali opet Palestinka koja ne priča tako dobro arapski, Palestinka na kojoj se vidi da ne živi tamo i da nije odrasla tamo. To pitanje Palestine mi je uvijek bila živa rana. Ljudi ovdje nisu znali kako to tamo izgleda, što to tamo jest – što je život pod vojnom okupacijom, kako ti izgleda dan kada živiš pod okupacijom. Kada smo počeli dolaziti tamo, ja sam bila u šoku. Stalno si pod nišanom i gdje god dođeš čekaju ljudi s puškama koji te potpuno dehumaniziraju i ponižavaju na sve moguće načine.

Ja sam 20 godina tamo provodila ljeta, poneke zimske praznike, a nakon što sam diplomirala provela sam u Palestini još tri mjeseca. Tebi stalno govore da si štakor, da si subhuman, vrlo ti jasno to daju do znanja. Dolazimo na aerodrom i odvode nas u posebnu prostoriju, tamo te ispituju kao da si najveći kriminalac. Ja sam kao dijete odrastala tako da sam internalizirala sliku o sebi kao nedovoljnoj. Dugo mi je trebalo da izmirim te polove, stanem na čvrsto i znam što jesam.

Dakle, Vi ste tijekom svog života posjećivali Zapadnu obalu, a dio obitelji vam i dalje tamo živi. Kakvog se života na Zapadnoj obali sjećate?

Moja obitelj je barem 20 generacija u Hebronu, najvećem gradu na Zapadnoj obali. Jedno izraelsko naselje koje je bilo pored Hebrona, Kiryat Arba, širilo se do te mjere da su došli do samog centra Hebrona i zatvorili te stare ulice, pa i ulicu koja je bila žila kucavica trgovine u Hebronu. U njoj danas više nema palestinskih dućana, niti Palestinci tamo uopće smiju hodati. Kada se samo provezeš onuda, možeš vidjeti tu arhitekturu aparthejda – neke ceste su za Izraelce, druge za Palestince, a sada ih i ukopavaju tako da se Izraelci voze iznad Palestinaca i ne moraju ih ni gledati.

Mi smo prve godine kad smo došli – 1994., tada sam imala jedanaest godina – mogli normalno hodati po tom starom centru, mogli smo ući u tamošnju džamiju. Te smo godine često išli u djedov vinograd koji je bio na obroncima Hebrona, okupljali bi se tamo i družili se. Normalno bi tamo dolazili autom, a za dvije godine smo ga već po putu morali negdje ostaviti i dalje hodati pješice. Nakon još dvije godine, uopće ne bi ni smjeli doći do vinograda. Sjećam se da sam ispitala tatu o tome i on je rekao “Uzeli su nam ga”, “Pa kako misliš uzeli?”, “Nije više naš”, “Pa jesu platili?”, “Nisu”.

Stvarno, naša je obitelj ipak jedna od sretnijih jer nije bila 1948. protjerana s ostale tri četvrtine stanovništva Palestine. Svi izraelski gradovi danas stoje na kostima tih Palestinaca. Mislim da se treba adresirati kako je Izrael stvarno nastao. Izrael je doista jedan projekat koji ne bi mogao biti sproveden bez Ujedinjenog Kraljevstva i bez konstantne pomoći i pokrivanja Zapada, diplomatskog, trgovinskog i vojnog.

S vremenom sve jasnija postaje pozadina ovoga genocida i 80 godina okupacije koju su zemlje Zapada financirale i organizirale prije nego što se uopće provela u djelo. Ipak, izgleda da su sada u ulozi mirotvoraca, donijele su dogovor o primirju. Kako tumačite ovu reorijentaciju, od negiranja nasilja prema primirju u Gazi?

Ovo primirje, ili mirovni sporazum kako ga nazivaju… Oni pozivaju narod koji trpi genocid da dođe pregovarati sa svojim koljačima kako bi oni stali s pokoljem, a da Palestinci pritom rade užasno velike ustupke. Oni traže razoružavanje, demilitarizaciju društva u Gazi, a nitko istovremeno ne priča o demilitarizaciji izraelskog društva, kao kada primjerice dođeš u Tel Aviv i vidiš mlade ljude u civilu kako cestom hodaju sa strojnicama. Mame koje guraju kolica s bebama i imaju puške na ramenima. To su neki prizori, da ih izoliraš, moraš prepoznati da nešto nije u redu.

Kako bi dogovor o primirju mogao utjecati na budućnost Gaze, Zapadne obale i Palestine općenito?

Meni je ovo primirje kao i svi mirovni pregovori koji su trajali od 1948. do danas – oni su tu da održe neki status quo za čije vrijeme trajanja Izrael nastavlja sa svojim fragmentiranjem Zapadne obale i aneksiranjem dijela po dijela. Pokolj je morao stati, inače bi ih sve izbrisali, ali što to sada znači? Dogovoreno je da će dnevno 600 kamiona humanitarne pomoći ulaziti u Gazu, a opet za dva-tri dana Izrael mijenja mišljenje i kaže 300. Pa i u prva tri dana ne uđe niti jedan kamion s medicinskom pomoći… Ti ljudi nemaju antibiotika, nemaju zavoja. 40 posto pacijenata na dijalizi u Gazi je umrlo jer dijaliza ne postoji. Cijeli sustav je uništen, to je planirano i ne predstavlja ništa novo. Poučena iskustvom, nemam apsolutno ni trunku povjerenja u mirovni sporazum gdje genocidni režim diktira uvjete tog sporazuma, gdje Palestinci ne sudjeluju u tome. Pa samo Palestinci mogu odlučivati što će i kako će, ne Trump, Zapad i Europa koja je to dvije godine podržavala.

Ja sam bijesna nakon svega ovoga. Moje srce je zauvijek slomljeno sa ovime što se desilo. Nikakve reparacije i nikakva pravda ne može vratiti ono što se sada procjenjuje na preko 100.000 ubijenih Palestinaca u dvije godine. Ono što je najbolnije saznanje u ove dvije godine jest koliko palestinski život vrijedi, koliko je jeftin, do koje mjere smo dehumanizirani da nas samo tako mogu odbaciti i zgaziti. Palestinci su narod koji odbija biti izbrisan, nećemo nestati, ne možete nas sve pobiti.

Možemo se osvrnuti i na trenutni val priznavanja palestinske države, ponovno od strane europskih zemalja. Možemo li ih dočekati kao dobru vijest? Što Vama znači priznanje Palestine?

U ovom trenutnom kontekstu, za mene su ta priznanja stvarno samo isprazna gesta da se održi postojeće stanje. Priznanja su počela prije nego je dogovoren prekid vatre. Što to uopće znači u trenutku kada izraelske snage masovno ubijaju ljude? Mi pričamo o petogodišnjacima koje snajperi gađaju u glavu. Što u tom trenutku meni znači priznanje Palestine, ako ono za sobom ne nosi povlačenje investiranja u Izrael, embargo na oružje, prekid svih diplomatskih odnosa s takvim režimom. Dvije godine se on podržavao i ovo je pranje krvavih ruku.

Ovo je mazanje očiju kao i sporazum u Oslu. Palestinci su ga 1993. potpisali dajući užasno velike ustupke. Pristali su na 21% povijesnog teritorija Palestine, a ono što se zapravo dogodilo nakon toga jest enklaviranje i fragmentiranje Zapadne obale. Samo u ove dvije godine više je zemlje tamo oduzeto nego još od 1967. Izraelski je ministar Itamar Ben-Gvir unutar prve godine ovoga genocida naoružao 100.000 stanovnika Zapadne obale. Oni hodaju tamo i pucaju bez ikakvih sankcija, najčešće u pratnji i zaštiti vojske – to je izraelska strategija. Sam je Knesset [izraelski parlament] ove godine velikom većinom – dakle i čitava opozicija – izglasao nepostojanje države Palestine. Što onda znači priznanje? Mislim da se Izrael treba izopćiti iz svih globalno važnih pitanja, treba prekinuti sve odnose s njima i bojkotirati sve njihove institucije.

Kako trenutno pričamo o primirju, priznanju državnog teritorija, slanju humanitarne pomoći, neki bi pretpostavili da Palestina sada više ne treba našu pozornost i pritisak. Što mislite o tome?

Ja mislim da tek sada treba našu pozornost i naš pritisak. Sada kada se globaliziralo pitanje Palestine, kada se ne samo razotkrilo što se sve tamo događa, nego i u kojoj su mjeri zapadnjačke vrijednosti, čitave institucije i cijela ostavština Drugog svjetskog rata samo mrtvo slovo na papiru. Izrael užasno puno pokušava gurati tu propagandu, ali cijeli je taj diskurs sada pun pukotina i urušava se. Sada nije vrijeme za stati. Ne sloboda, nego oslobođenje. Što je meni sloboda? Hoću oslobođenje, da mogu doći normalno u Palestinu kada hoću, kako hoću, da se tamo mogu kretati normalno, da ne moram otići i onda se vraćati satima zato što je tu jedan checkpoint proizvoljno danas nastao jer su oni odlučili zatvoriti selo i ti više ne možeš ući. To je Palestina.

Ima svjedočanstava izraelskih vojnika koji govore što je njima cilj – utjerati strah u kosti, pokazati da su stalno prisutni, da ti živiš s tim da te stalno netko gleda kroz nišan, da svaki tvoj pokret prati, da te u svakom trenutku može zaustaviti, da te može odvesti, maltretirati, da možeš nestati… To njihovo odvođenje ljudi pa držanje u administrativnom pritvoru godinama bez ikakve optužnice, bez ičega, kakav je to sustav? Je li to sustav koji je u skladu sa svim ovim zapadnjačkim vrijednostima koje su propagirane do toga da nam izlaze kroz uši, a ništa ne znače?

Razmišljajući dugoročno, kako izgleda pravda za Palestinke i Palestince koji danas žive u okupiranoj Palestini, ali i izvan nje?

Mislim da je pravda nužna, a što je pravda? Povratak svih izbjeglica od 1948. Znači svih. Danas su najveći broj izbjeglica u svijetu Palestinci koji žive u dijaspori i koji nemaju pravo povratka, ne mogu se vratiti u zemlju gdje su im preci rođeni, gdje su oni sami rođeni. Povratak svih izbjeglica, reparacija. Ništa od toga neće vratiti sve ove brutalno pobijene, ali to je nekakva naznaka. Točka u kojoj sam ja promijenila stav, a to je isto svojevrsno održavanje statusa quo, kada se priča o dvije države – to više ne drži vodu. Jedna država od rijeke do mora. To je moj stav.

Vratile bismo se na odgovornost koju mi imamo s nastavkom otpora u budućnosti. Kako mislite da bi on trebao izgledati u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu ili generalno među propalestinskim inicijativama?

Bojkot, apsolutno. Izravne akcije, direktne akcije su jedan od načina kako se nenasilnim otporom može nešto promijeniti. Vidimo kako je to u Velikoj Britaniji završilo, aktivističku su mrežu Palestine Action ne samo zabranili, nego i prozvali terorističkom organizacijom zato što su bacali boju po ratnim avionima. Mislim da je odlično da se uopće otvara prostor u kojem se čuju palestinski glasovi. Do sada to i nije baš postojalo. Ako i jest, bilo je na margini.

Osjećate li tu marginu i osobno, imate li osjećaj da se Vašem glasu manje daje za pravo?

Definitivno. Ja sam uvijek imala osjećaj da moram dokazivati ili opravdavati svoje iskustvo zato što sam Palestinka. Kao da nemam taj kredibilitet da govorim o Palestini upravo zato što sam  Palestinka. Pa tek tada imam! Moje riječi kao Palestinke kao da nisu imale tu težinu, nego ako bi došao netko neutralan onda – dobro, sada možemo dati važnost i težinu nekome tko to gleda izvana, a ne nekome tko dolazi iznutra.

I kada se direktno prosvjeduje, ljudi koji nose palestinsko ili arapsko nasljeđe dodatno riskiraju izlaskom u javni prostor i diskurs. Otvaraju se pitanja privilegija, sigurnosti, pozicija iz kojih podižemo glas.

Tako je. Mislim da je to definitivno istina i da jedna “Ivana Horvat” ima tu privilegiranu poziciju kada istupa u zastupanju prava Palestinaca. Kada su krenule dolaziti izbjeglice s Bliskog Istoka, još uvijek vidiš što se događa i kako se naš državni aparat odnosi prema njima i kakav je općenito mainstream stav prema tim ljudima – uzet će nam poslove, silovat će naše žene, to su sve divljaci… To je dio onog kolonijalnog diskursa u nama, kao i sa svakim kolonijalnim projektom – oni tamo su divljaci koje treba civilizirati i mi ćemo njih čizmom civilizirati i demokratizirati. To je dio naše mainstream retorike.

Ne mogu da ne primijetim i sada, kod puštanja talaca, isti jezik i kod naših portala: “prvi zagrljaj nakon toliko dana u zatočeništvu Hamasa”. Dakle, s jedne strane imamo 20 živih i 28 Izraelaca kojima su tijela ostala pod ruševinama, a s druge strane po izraelskim tamnicama preko 10.000 Palestinaca. Izraelska su snage sada natrag poslale 45 tijela koja su spaljena s užem oko vrata, oko ruku, neki propucani u glavu, neidentificirani. Pa to su isto civili. Tako je bilo i nakon 7. listopada, tada je svaki ubijeni izraelski stanovnik dobio priču – što su voljeli, s čim su se bavili, ime i prezime, a sve palestinske žrtve ostaju potpuno bezimene, djeca su samo brojevi i statistika, bez lica i imena, želja i snova, svega što svako ljudsko biće ima.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Frantz Fanon rođen je na Martiniqueu i studirao u Francuskoj. Djelovao je kao psihoanalitički teoretičar i aktivist, a 1950-ih radio je kao psihijatar u Alžiru te je sudjelovao u alžirskom pokretu za nacionalno oslobođenje. Autor je knjiga Crna koža, bijele maske i Prezreni na svijetu. Hibridna biografija u režiji vizualnog umjetnika Isaaca Juliena istražuje Fanonove teorije o identitetu i rasi te iscrtava njegovo djelovanje u antikolonijalnoj borbi u Alžiru i diljem svijeta.

Nakon filma, bit će održan razgovor o Fanonovu epistemičko-političkom nasljeđu. Tematizirat će se antikolonijalne i dekolonizacijske političke prakse te njihova situiranost danas u kontekstu geopolitičkog nasilja. U razgovoru sudjeluju feministička i postkolonijalna teoretičarka Biljana Kašić, Emina Bužinkić, članica Inicijative za slobodnu Palestinu i istraživačica na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) te filozofkinja i spisateljica Maja Solar.

Više informacija pronađite ovdje.

Dokumentarni film Zbogom, Tiberijado prati intimnu priču o četiri generacije Palestinki. Hiam Abbass (poznata iz serije Nasljeđe) nakon 30 godina vraća se u palestinsko selo u kojem je odrasla, a na tom putovanju je prati njezina kći, redateljica Lina Soualem. Kroz osobnu priču jedne obitelji film preispituje identitet i sjećanja, dok istovremeno “problematizira apatridski život i konfrontira se s raskidom i traumom egzila”.

Festival Palestine Cinema Days, pokrenut 2014. u Ramali, od 2023. se održava u kinima diljem svijeta kao izraz solidarnosti i podrške palestinskom narodu. Ove godine manifestacija obuhvaća više od 700 projekcija u 94 zemlje, a projekcije se održavaju na obljetnicu Balfourove deklaracije te dvije godine nakon početka genocida u Gazi.

Ulaz na projekciju je slobodan, a prikupljene donacije bit će usmjerene za aktivnosti Inicijative za slobodnu Palestinu.

Govor Morane Miljanović prenosimo u cjelosti:

“Danas ću govoriti o flotili koja je plovila prema Palestini. O stotinama ljudi na 50 brodova i stotinama ljudi na kopnu, u pokretu. Ljudima od kojih većinu nisam stigla ni upoznati i s kojima sam se osjećala u čvrstom zajedništvu, raznježeno i moćno. 

Ljudima između kojih postoje mnoge razlike u iskustvima i idejama i temperamentima, ujedinjenim u pokretu. Ljudima koji su dnevno jedni za druge nalazili dijelove i alate za popravke, prijedloge kako nešto popraviti, jabuke i boce plina za kuhanje i prijenosne WC-e, kako prebaciti nekoga s broda na brod u flotili od 50 brodova a svega tri gumenjaka kojima rade motori. Ljudima koji griješe i zamalo se sudare s drugim brodom u flotili. Prekrasnim nesavršenim ljudima koji imaju malo pojma o tome kako se decentralizirano i efikasno organizira i koordinira i što učiniti s jednim ekcesom ega osim ignorirati ga. Ljudima za koje sam zamišljala što rade u svojim malim plutajućim komunama, kada bih pogledala morski horizont oko svog broda i vidjela desetke drugih, svi plove u istom smjeru – reći ljudima Palestine da nisu sami i reći ljudima svijeta da je naš pokret nezaustavljiv, jer flotila nije samo 50 brodova. 

Na mom brodu bilo je 15 ljudi, do flotile neznanaca. U kratkom vremenu postajete obitelj, mala zajednica međusobnog pomaganja, brige, pažnje, dijelite smijeh i stres i priče i hranu, s ljubavlju pripremljenu hranu koju dvoje kuha pod nagibom broda od 45 stupnjeva. Učite i podučavate, o zvijezdama, jedrenju, muzici, međunarodnom pravu, izvršavate zadatke oko plovidbe, držite straže, razmišljate zajedno, konkretizirate protokol za napad dronova i kako prati suđe s morskom vodom iz kantice preko bande na valovima.

U flotili, u noćima bez mjeseca, ispod mračnog i zapanjujućeg zvjezdanog plašta koji se spaja s morem i navigacijska svjetla naših brodova svjetlucaju skupa sa zvijezdama. Ispod nas i oko nas, svjetluca bioluminiscentni plankton. Nevidljiv u mirovanju, vidljiv tek u pokretu. 

Dugujem Willow Defebaigh ovu metaforu za globalnu solidarnost kao akciju, kao pokret, koji u mraku genocida ukorijenjenog u kapitalizmu, rasizmu i supremacizmima generalno, kolonijalizmu i patrijarhatu, u tom mraku do svjetlucanja dolazi kada se krećemo. Protuotrov očaju i besmoćnosti nije samo nada, već i pokret. Na jedrilicama i na ulicama, cilj nije geografski. Dok se krećemo, učimo o formacijima, učimo kako se organizirati bolje, kako se brinuti bolje jedno o drugima, a pogotovo o onima koji nose nerazmjerne terete i rizike. 

Revolucija nije događaj nego proces. I često je sasvim neglamurozni rad njege, pažnje, popravaka, pokušaja i pogrešaka. Flotila nije herojska akcija već poziv da vidimo plankton kako svjetluca, da budemo kao plankton koji svjetluca. Ljudi Palestine su mnogima svjetionik na tom putu. Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas.

Na kopnu, radnici na dokovima Genove su obećali veliku mobilizaciju čim izgube kontakt s flotilom i održali obećanje, i skupa s milijunima ljudi diljem italije, praktički zaustavili zemlju u solidarnosti s ljudima Palestine. Generalni štrajk se proširio u Španjolskoj i Belgiji. Ljudi se bude, i kreću. Slovenija daje primjer, kao mala država članica EU, država bez kolonijalne prošlosti, embargom Izraelu na oružje, diplomatskim sankcijama, ograničenjem uvoza iz ilegalnih izraelskih naselja na zapadnoj obali i drugim metodama pritiska.

Hrvatska, zemlja s jakom antifašističkom i antikolonijalnom tradicijom, ima veliku moć da pruži sličan primjer, zajedno s drugim malim državama na periferiji globalnog kapitalizma. Hoće li, ovisi o nama. Mi, takozvani obični ljudi, budni smo i naš pokret je svjetlucav i nezaustavljiv.

Sloboda Palestini, jer je svaki život jednako vrijedan i nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni.”

Inicijativa za slobodnu Palestinu akcijom pod geslom Ko je zasp’o, neka se probudi! nastoji potaknuti solidarnost i pritisak “na institucije koje i dalje pružaju vojnu, ekonomsku, sportsku i kulturnu podršku vladi Benjamina Netanyahua i njegovim ratnim zločinima.”

Na prosvjedu će govoriti kapetanica i pravnica Morana Miljanović, članica posade broda Shireen koji je plovio u sklopu posade Global Sumud. Govorit će o važnosti transnacionalne solidarnosti i humanitarne pomoći kao političkog čina otpora, te o nužnosti povezivanja ljudi diljem svijeta u obrani prava na život i slobodu.

Kako stoji u najavi, “okupljenima će se obratiti i Salah Abdel Shafi, ambasador pri misiji Države Palestine za Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, koji će govoriti o iluzijama ovog mirovnog sporazuma i nužnosti palestinskog samoodređenja. O iscjeljenju kolektivne traume u Palestini i podršci palestinskim i drugim izbjeglicama u Hrvatskoj govorit će Andrea Moscatello, psihologinja zaposlena u organizaciji Doktori svijeta, dok će Miriam Di Paola, aktivistica talijanskog sindikata FLC CGIL, predstaviti iskustva talijanskih sindikata u pokretu solidarnosti s Palestinom – uključujući nedavne generalne štrajkove u kojima su milijuni radnica i radnika blokirali zemlju zahtijevajući kraj genocida i slobodu Palestine.”

Program će voditi Nancy Abdel Sakhi i Franka de Syo uz bubnjarske nastupe. Pjesme palestinskih pjesnika čitat će Daria Lorenci Flatz, Miran Kurspahić i Sven Medvešek.

Više detalja pronađite ovdje.

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon uvodnih govora, povorka će krenuti prema Ministarstvu vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu. Prosvjed se organizira kao odgovor na kontinuirani genocid koji Država Izrael provodi u Pojasu Gaze već više od 600 dana, navode organizatori_ce.

Kako stoji u najavi događaja, Republika Hrvatska je tijekom tog razdoblja više puta glasala protiv primirja, odbila podržati reviziju sporazuma između EU i Izraela, te nastavila jačati vojne odnose s Izraelom. Također je prešutjela ratne zločine i dopustila prelete izraelskim dužnosnicima za koje su izdani međunarodni nalozi za uhićenje.

Marš se organizira ne samo iz solidarnosti, već i iz svijesti o suodgovornosti Vlade RH za šutnju i političku podršku, ističu organizatori_ce. Govore će održati predstavnice i predstavnici feminističkih, studentskih i antiratnih inicijativa, uključujući i sudionice nedavne mirne akcije ispred Ministarstva, tijekom koje su neke aktivistkinje bile i uhićene.

Organizatori_ce prosvjeda naglašavaju kako odbijaju biti nijemi svjedoci i zahtijevaju da Hrvatska prekine sve političke, vojne i gospodarske odnose s Izraelom. Traže i da se na razini EU zalaže za sankcije i obustavu izvoza oružja, te upozoravaju da se ne radi o ratu, već o etničkom čišćenju koje međunarodno pravo jasno zabranjuje.