Riječ je o programu koji je dio novog projekta MBZ PLAY – “platforme usmjerene na razvoj edukativnih i participativnih praksi u suvremenoj umjetnosti, s ciljem povezivanja različitih generacija kroz kreativni proces i zajedničko stvaranje”, a provodi se “izvan bijenalskog okvira, kao cjelogodišnji projekt”, stoji u najavnom tekstu.

“MBZ PLAY vikend započinje susretom edukatora_ica i stručnjaka_inja za suvremene umjetničke prakse, koji će se održati u subotu, 11. travnja, u Centru mladih Ribnjak od 9:30 do 14:30 sati. Susret je koncipiran kao panel rasprava podijeljena na teorijski i praktični dio, uz moderaciju Irme Unušić, edukatorice, koreografkinje i izvođačice u području suvremenog plesa.

Prvi, teorijski segment donosi promišljanja o pojmu igre i suvremenim umjetničkim praksama za mladu publiku. U njemu sudjeluju Ana Ćorić (glazbena pedagoginja), Nataša Govedić (književnica i kritičarka) i Maša Rimac Jurinović (dramska pedagoginja). U praktičnom će dijelu Ivana Đule (dramaturginja i glazbenica), Ivona Eterović – tonota (glazbena producentica), Lucija Stanojević (violinistica), Petar Kus (skladatelj, redatelj kazališta lutaka, graditelj instrumenata i edukator) te Ana Batinica (flautistica) predstaviti svoja iskustva rada kroz radionice, s fokusom na ulogu igre u umjetničkom stvaranju i radu s mladom publikom.

Nedjeljni program, 12. travnja od 18 do 19:30 sati u Centru za kulturu Trešnjevka, donosi završnu prezentaciju prvog ciklusa MBZ PLAY radionica. MBZ PLAY ansambl, nastao kroz radionice soundpaintinga i kolektivnog stvaralaštva pod vodstvom Maka Murtića, predstavit će se kratkim nastupom, dok će polaznici_e radionice glazbene produkcije Ivone Eterović (tonote) prezentirati vlastite radove”, poručuju iz organizacije.

Za sudjelovanje na susretu u Centru Ribnjak potrebna je prethodna prijava putem online obrasca.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Nakon izdanja 2025. s temom Prekinute veze, Muzički biennale Zagreb u 2027. godini okreće se otvorenosti, mašti i eksperimentu kroz novi koncept: IGRA! (PLAY!). Tema se razvija kroz tri međusobno povezana značenja: igra kao igranje priziva kreativnost, djetinjstvo i videoigre te odražava povezivanje s mladom publikom i rastućom gaming scenom; igra kao sport referira se na zajedništvo i kolektivnu energiju prisutnu u hrvatskom sportskom identitetu, ali i otvara prostor za izvedbe na neuobičajenim lokacijama poput sportskih dvorana i javnih prostora; dok igra kao muziciranje čini srž Biennala kao festivala suvremene glazbe, potičući interdisciplinarne suradnje i eksperimentalne formate.

Poziv je namijenjen profesionalnim dizajnerima_cama koji_e djeluju kao samostalni_e autori_ce ili u grupama, kao i onima u interdisciplinarnim timovima, studijima i agencijama.

Autori_ce i kreativni timovi zainteresirani za sudjelovanje u Javnom pozivu kao pozvani natjecatelji trebaju poslati prijavu na adresu natjecaji@dizajn.hr s naslovom “PRIJAVA ZA SUDJELOVANJE-MBZ”. Prijava treba sadržavati životopis autora_ice ili članova tima (do 1 kartice teksta za samostalne autore ili 2 kartice u slučaju grupe autora), portfolio autora_ice ili članova tima (do 5 radova .pdf formatu ili .ppt prezentaciji) te ispunjenu digitalnu prijavnicu.

Ocjenjivački sud će odabrati troje natjecatelja koji će raditi svoje prijedloge idejnih rješenja vizualnog identiteta MBZ za što će dobiti naknadu. Najbolji među njima, po odluci Ocjenjivačkog suda, radit će izvedbeno rješenje.

Obvezni grafički prilozi idejnog rješenja su B2 plakat vertikalne orijentacije, 300 x 200 cm ili 504 x 238 cm billboard, statični frameovi u 16:9 formatu u broju dovoljnom za stjecanje dojma principa animacije, uključujući početni i završni frame, proizvoljni prikaz aplikacije jednog prepoznatljivog elementa identiteta u tiskanom ili digitalnom mediju, prikaz odabranog pisma, te primarna i sekundarna paleta boja (RGB, CMYK). Natjecatelji su uz obvezne, pozvani predati i priloge koji po njihovom mišljenju dodatno objašnjavaju koncept, korištenje ili prilagodbu identiteta u različitim komunikacijskim kanalima.

Obvezni tekstualni elementi koje grafički prilozi moraju sadržavati su:

• naziv: MBZ 34 ili/i Muzički biennale Zagreb / Music Biennale Zagreb 34
• datum: 10—18/04/2027
• tematska odrednica: Igra / Play
• službena web stranica: www.mbz.hr

Puni tekst poziva pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 5. prosinca.

Svoju praksu Nina je oblikovala u Zavodu za Eksperimentalni Zvuk (ZEZ), a danas je dalje razvija u okviru Muzičkog biennala Zagreb. Ovogodišnje izdanje MBZ-a, uz standardno bogat skladateljski muzički program, stavlja poseban naglasak na brojne, pa i neke neočekivane suradnje s lokalnom nezavisnom glazbenom scenom, koje su meni posebno zapele za oko, a za koje je zaslužna i sama Nina.

To je poslužilo kao povod našem razgovoru, u kojem mi je Nina predstavila umjetnički koncept Biennala, kao i uzbudljive nove smjerove u kojima se razvija. Najavila je i koncerte kojima se posebno veseli te se osvrnula na DJ-anje i užitak koji joj ono donosi, ali i na razne izazove u radu u kulturi.

Krenula bih s tvojom ulogom u MBZ-u. Koliko dugo tamo radiš, što točno radiš? 

Moj prvi doticaj s MBZ-om dogodio se 2019. godine kada je Nina Čalopek, tadašnja izvršna producentica festivala, pristupila ZEZ-u s prijedlogom suradnje. Tada sam bila dio ZEZ-a i jako mi se svidjelo to što je Nina imala i iskustvo i jasnu viziju što Biennale jest, kao i veliku volju da se napravi iskorak prema novim publikama. Zato sam se i 2022. javila na natječaj za posao i preuzela funkciju voditeljice komunikacija MBZ-a.

U međuvremenu je za izvršnu direktoricu MBZ-a imenovana francuska producentica Fanny Martin, koja se usmjerila na internacionalizaciju programa. Time se pojavila potreba da netko drugi razmišlja o lokalnim partnerstvima, odnosno povezivanju s nezavisnom scenom, pa se moja uloga proširila. Dakle, s ovim sam izdanjem počela i kurirati dodatne programske aktivnosti i dogovarati različite suradnje. Dugoročno je strategija MBZ-a usmjerena na izgradnju stabilnih partnerstava, što podrazumijeva da akteri s institucionalne i nezavisne scene osjećaju da i samoinicijativno mogu prići Biennalu sa svojim idejama.

Koliko se rad u okviru MBZ-a razlikuje od ZEZ-a? Je li ti MBZ tebi otvorio neke nove horizonte ili ti MBZ-u? Možda je obostrano?

U MBZ-u ne bih bila da nisam imala iskustvo ZEZ-a. Ono što ja vidim kao najbitniju stvar koju sam izvukla iz ZEZ-a jest njegova misija, odnosno nastojanje da se eksperimentalna, i općenito muzika koja dolazi s margina, približi slušateljima_cama, da ih se suoči s nečim za što nisu mislili_e da bi im uopće moglo biti zanimljivo i da im se tako razbije strah od muzike koju su dosad možda percipirali_e kao elitnu ili nerazumljivu. Tijekom svog rada u ZEZ-u najviše sam uživala upravo u približavanju tih ideja publici.

I sama sam na početku bila svime time poprilično zastrašena i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je najbitnije da nešto osjećaš kad određenu muziku slušaš, a sve ostalo možeš lako pročitati i naučiti. Na kraju sam se u eksperimentalnu muziku zaljubila i nekako saživjela s ovom misijom, što se sjajno poklopilo s idejama Biennala.

MBZ organizira Hrvatsko društvo skladatelja i to je, za razliku od mojeg dosadašnjeg iskustva, više institucionalni kontekst. Štoviše, u ZEZ-u sam volontirala. Institucija s jedne strane donosi resurse koji su nezamislivi u nezavisnom kontekstu. Tu ne mislim samo na financijske resurse, već npr. na široku mrežu suradnika_ca, podršku, sigurnost i stabilnost. Svaka je institucija, s druge strane, manje fleksibilna ili agilna.

Upravo je primjećivanje tih razlika pojačalo kod mene želju da se između institucionalnog i nezavisnog konteksta ostvari razmjena. Mislim da toga u Hrvatskoj notorno nedostaje i mislim da je baš sjajno što Biennale za to želi otvoriti prostor. Ja sam tu našla neko svoje mjesto jer razumijem neke  potrebe nezavisne scene.

I sama sam primijetila da su ove godine programske suradnje s nezavisnom scenom brojnije, odnosno čini mi se da je poseban naglasak na kolektivnom pristupu u kreiranju programa. Jesam li u pravu?

Pa da, mislim da je to nešto oko čega se umjetničko ravnateljstvo Biennala dosta trudilo. Kako sam već rekla, ovo nije prvi put da se Biennale otvara nezavisnoj sceni, no čini mi se da su se prijašnjih godina suradnje percipirale više kao “off” sadržaji namijenjene mlađoj publici. Sada je veći naglasak na tome da se komunicira kako su ove programske suradnje jednako važne kao i ostatak programa. To mi je bilo jako inspirativno. Među partnerima s nezavisne scene su neke organizacije s kojima Biennale ima dugu povijest suradnje, kao što je Multimedijalni institut, odnosno MaMa, za koju osobno mislim da je donijela neka od najzanimljivijih gostovanja na Biennalu unatrag desetak godina. Upravo s MaMom i Kontejnerom organiziramo jednu od meni dražih ovogodišnjih suradnji, a to je koncert Manje Ristić, kojim ujedno i zatvaramo Biennale.

Suradnje su, dakle, prešle u atraktivan termin aftera?

Haha, i da i ne. Manjin koncert doista započinje u 5:30 ujutro, no odabir termina proizašao je iz koncepta, a ne (samo) iz gustog rasporeda. Biennale se ove godine bavi temom prekinutih veza, koju su pozvani umjetnici_e shvatili_e i interpretirali_e na različite načine. Negdje se doslovno radi o romantičnim vezama, a negdje su one poprimile apstraktnija značenja pa neki radovi, npr., preispituju granice – geografske, tjelesne ili međuljudske – ili pak na različite načine “prekidaju” s muzičkim tradicijama, itd.

Budući da Manjin koncert zatvara Biennale, zamislili smo ga kao priliku za svojevrsno otpuštanje, kao završnu fazu uobičajenog ciklusa prekida. Sama je Manja, pozivajući se na Laurie Anderson, rekla da najviše voli raditi muziku za ljude koji su budni u 4 ujutro. Time je sve nekako kliknulo i raspored je finaliziran!

Što bi još izdvojila iz ovogodišnjeg programa?

O muzičkom programu će se puno pričati, pa bih radije iskoristila priliku da istaknem sve dodatne aktivnosti, odnosno +program. Za vrijeme samog festivala održavat će se razgovori sa skladateljima_cama, tehničke radionice za glazbenike_ce (među ostalim u suradnji s KONTEJNER-om te kolektivom OTOK), šetnja kroz tri multimedijske instalacije uz vodstvo samih autora_ica te pop-up izložba djela Julija Knifera u predvorju Lisinskog. Uz to će naročito tematski zanimljiva biti rekonstrukcija prvog happeninga na ovim prostorima koji je 1963. godine prekinut čim je počeo. Happening će izvesti Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo kod Pučkog otvorenog učilišta, a cijelu priču uz popratno predavanje organizira Institut za suvremenu umjetnost.

Najviše sam bila uključena u organizaciju predprograma, gdje mi je cilj bio okupiti partnere koji dijele viziju Biennala, odnosno koji kroz svoj rad istražuju kako uspostaviti dijalog između elitnijih, ekskluzivnijih ili teže razumljivih aspekata svojih područja djelovanja i šire publike.

U predbiennalskom programu tako pripremamo izložbu u suradnji s Muzejom prekinutih veza, koji je, s obzirom na temu, glavni partner. Na izložbi ćemo predstaviti i jedan kolektivni mikstejp nastao na radionici koju je vodila Ivona Eterović, za koji mislim da jako lijepo pokazuje kako se može igrati sa zvukom i promatrati ga na nove načine.

U suradnji s KIC-om prikazujemo dokumentarni film o Pauline Oliveros i deep listening praksi, dok s kolektivom SNOP i NAE Collectiveom pripremamo jednu audiovizualnu imerzivnu izvedbu u Centru mladih Ribnjak. Montažstroj će održati svoj narativni obilazak Sveučilišne bolnice u Blatu, što služi i kao uvertira u festivalsku izvedbu Infused koji se inspirira takvim prostorima s kojima smo “prekinuli”. Posebno mi je drago storytelling događanje koje organiziramo s magazinom Kàko. Zajednički planiramo ispričati priče i dogodovštine iz povijesti hrvatske muzike i povijesti Biennala. Otkako sam krenula raditi za MBZ, čula sam toliko dobrih priča, pogotovo s njegovih početaka – od sočnih anegdota o poznatim gostima festivala ili o programima koji su bili toliko provokativni da ih je policija zatvarala, do priča o premorenim umjetničkim ravnateljima koji su se mjesecima oporavljali od stresa tog posla.

Vidim da je burnout postojao i 60-ih!

Haha da, svega je bilo. Činilo mi se da bi publici moglo biti zanimljivo upoznati Biennale iz neke druge perspektive. To je jedan od načina da priđemo publici koja možda Biennale ne vidi kao nešto što ih se tiče.

MBZ je inicijalno zamišljen kao mjesto na kojem se domaća publika, uglavnom po prvi put, susreće s novim muzičkim imenima, pravcima i trendovima. I dalje se o tome vodi računa, no zanima me kako ste taj naglasak na “novom” adaptirali dostupnosti muzike i informacija o muzici danas?

Iz moje perspektive, najveća je vrijednost bilo kojeg suvremenog festivala u kustoskoj selekciji. Ne možeš napraviti izlog svega što se događa ili svega što je relevantno u nekom trenutku. Mislim da se u ovom izdanju MBZ-a osjeća fokus na elektronici i na glazbeno-scenskim djelima. Možda će iduće izdanje biti usmjereno na nešto drugo. Svakako mislim da je ključno da platforma poput Biennala služi kao protuteža algoritamskoj selekciji.

Biennale također producira jako puno novih djela koja se ranije, dakle, uopće nisu mogla čuti. Poanta je poticati stvaralaštvo za specifičan kontekst i temu, poticati suradnje te spajati muziku s drugim disciplinama na načine koji dosad nisu isprobani. U tome vidim veliku vrijednost Biennala danas.

Kad smo već kod kuriranja, u programu sam uočila Aïshu Devi i Nídiju – meni jako draga imena koja sam ranije čula uživo, baš u Zagrebu. Vratila bih se tu na spomenuti pritisak neprestane proizvodnje novog. U mojoj kustoskoj praksi on je često u sukobu sa željom da pomnije i dugotrajnije pratim rad umjetnika_ica s kojima sam već surađivala. Kako ti gledaš na to?

Super mi je ovo pitanje! Kada sam organizirala ZEZ, često sam se zatekla da pomislim – aha, taj izvođač_ica je već bio u Zagrebu ili ta organizacija ga/ju je već zvala, pa ih sada “ima pravo” zauvijek pozivati. Mislim da je nestankom Žive Muzike, u okviru čijeg je programa Nídia nastupala, nastala jedna rupa na sceni. No otad je prošlo dosta vremena, pojavile su se nove publike i novi projekti koji su fantastični.

Aïsha je sada na potpuno drugoj razini, a Nídia radi novi projekt s Valentinom Magaletti, koju mi je jednako važno bilo dovesti. Dobru izvedbu ćeš uvijek ćeš rado poslušati, koliko god puta, a u ovom slučaju samo dva, što nije puno. Uostalom, novitet je po meni rezerviran za neke druge prostore muzike.

Baš sam to htjela prokomentirati. Obje ove umjetnice sada gledamo u institucionalnom kontekstu koji i njima daje drugi tip legitimiteta. 

Upravo je u tome stvar. Da su ove izvedbe bile dio ZEZ-a ili Žive muzike, mnogi_e možda o njima ne bi previše razmišljali_e, bile bi dio jedne ujednačene estetike. A kako sam već rekla, ove godine je u MBZ-u naglasak na tome da se i ovaj, više klupski program, stavi rame uz rame s nekim velikim skladateljskim zvijezdama. Mislim, i Nídia i Aïsha su nedvojbeno skladateljice, ali ih mnogi_e možda tako ne percipiraju. Meni je bilo bitno na skladateljskom festivalu pokazati da postoji vrijedno stvaralaštvo koje možda nije došlo iz akademskog konteksta. Mi smo svejedno u nezavisnom prostoru, u Močvari ili Petom kupeu, ali okvir je drugačiji.

Spomenula si rupu koja je nastala nestankom Žive muzike. I meni se učinilo da se prostor za neku eksperimentalniju muziku, možda specifično elektroniku, u Zagrebu suzio, odnosno primijetila sam da za tu vrstu koncerta/izvedbe sada češće potegnem do Ljubljane, Graza ili Beča. Što ti misliš, gdje je zapelo?

Pa da, sigurno se osjeti da nema Žive muzike ili Žednog uha. Mislim da su uvjeti za organizaciju gostovanja danas suludi u odnosu na period u kojem su oni bili najaktivniji, a i tada nisu bili idealni. Za početak je sve drastično skuplje, i znam da je rang imena koje je, recimo, prije ZEZ mogao dovesti, danas jednostavno izvan dosega. Mislim da sličan problem imaju i neki drugi etablirani festivali na koje si, pretpostavljam, mislila, recimo, SONICA ili Elevate.

Osim toga, velik dio lokalne nezavisne scene čine neformalni kolektivi koji se kao takvi ne mogu prijaviti na natječaje, pa često gostovanja financiraju iz vlastitog džepa u nadi da će se s prodanim ulaznicama barem pokriti troškovi. U takvim uvjetima je posebno teško dovesti eksperimentalnija imena koja nemaju brojnu publiku.

Meni je super vidjeti da postoje neki novi kolektivi koji rade zanimljive programe, ali mi se čini da imaju neku drugačiju viziju – odnosno da ta generacija ne dijeli ovu mazohističku viziju nužnosti stranih gostovanja, nego rade nešto za sebe i lokalnu scenu. I tu zapravo vidim moguću ulogu platforme poput Biennala, da pomogne u profesionalizaciji.

SNOP je dobar primjer. Na svojim su događanjima pokazali da postoji ogroman interes mladih ljudi za novim tipom iskustva – ambijentalna muzika, mirno slušanje, upijanje. Oni su to sami napravili u nekim DIY uvjetima, a ovom suradnjom su dobili priliku za vidljivost nekim novim publikama te resurse i slobodu za ambiciozniju produkciju.

Znam da se inače baviš i DJ-anjem. Ispričaj nam više o Babilonskoj.

Prije početka ove godine sam sam sebi obećala da će upravo ovo biti godina u kojoj ću se ja ozbiljno posvetiti onome što uvijek na listi želja i obaveza završi zadnje, a to jest DJ-anje. 

Pa tek smo u veljači, još stigneš!

Na samom kraju veljače! Šalu na stranu, bookinzi za ljetne festivale realno se već privode kraju, a ja nisam uz druge obveze uspjela pronaći vrijeme da se javim festivalima, usmjerim na promociju, snimim miks, za daljnje korake općenito. Neće se nužno ništa bitno desiti od slanja mejlova festivalima, ali postoje neke stvari o kojima trebam razmišljati strateški — gdje se želim pozicionirati, kakve scene su mi zanimljive… Da imam više vremena, možda bih imala svoju klupsku večer, što je jedan super način povezivanja i razmjene.

Uglavnom, da, DJ-anje je za mene prostor moje najveće kreativne ekspresije.

Čak je i među ovim zadacima koje si spomenula puno “popratnih” zadataka, od promocije do menadžmenta.

Da, evo baš sam neki dan vodila jedan frustrirajuć razgovor na tu temu. Već neko vrijeme se premišljam trebam li kao DJ-ica otvoriti svoj službeni Instagram profil i ne mogu ti opisati koliko mi je teško napraviti taj korak. Imam previše dilema. Recimo, s jedne je strane možda neprofesionalno da tamo podijelim sliku svoje mačke, a opet sebe ne vidim kao osobu koja će ciljano i kontinuirano proizvoditi sadržaj specifično za taj profil. Ali vidim da je službeni profil nužan da me ljudi pronađu i da me shvate ozbiljno.

Svjesna sam također da kao freelancerica u kulturi moram balansirati različite tipove poslova. Kuriranje je za mene dosta slično DJ-anju, to je kolažiranje različitih iskustava, emocija i stilova koje zajednički grade novu priču.

A sada kad sam ovo sve rekla javno, možda u budućnosti napravim bolji balans.

Ova suvremena skladba uključuje ansambl, višekanalnu live elektroniku, video projekciju te interakciju s publikom u pokretu, čineći izvedbu posebnim doživljajem koji briše granice između slušatelja i izvođača.

Ricardo Eizirik skladatelj je čiji umjetnički opus obuhvaća široki spektar izraza, od notirane glazbe do instalacija i performansa, kao i izvođenje i produkciju elektroničke glazbe. Njegov rad usmjeren je na teme poput tjelesne percepcije, banalnosti i mehanizacije društva. Također se interesira za povijesne prikaze ovih tema te često u svoj rad uključuje predmete, zvukove i pokrete preuzete iz povijesnih izvora.

Od 2003. godine Ansambl Ascolta djeluje na sceni suvremene glazbe u Njemačkoj i Europi jedinstvenim zvučnim bojama i inovativnim projektima. Ansambl je naručio i praizveo više od 250 skladbi za svoju neuobičajenu instrumentalnu postavu.

Nakon koncerta, publiku očekuje DJ set Babilonske.

Ulaz je slobodan uz obaveznu najavu dolaska do 30. studenog u podne na mail.

Više informacija pronađite ovdje.

Potrebna dokumentacija:

• CV skladateljice_a (svakako navesti e-mail i adresu za kontakt)
• portfolio skladateljice_a u vidu dviju recentnih skladbi ne starijih od pet godina (snimka + partitura – u slučaju digitalnih skladbi može se priložiti skica)
• prijedlog novog djela za balet na temu Prekinute veze (ne dulji od dvije A4 stranice) koji u slobodnoj formi propituje bilo koji aspekt pojma prekinuta veza

Tko se može javiti na natječaj:

• prijaviti se mogu svi punoljetni skladatelji_ce, neovisno o dobi i nacionalnosti
• prijava može biti individualna ili u timu s koreografom
• ako se javlja skladateljsko-koreografski tim, uz gore navedenu dokumentaciju treba priložiti i CV i portfolio koreografa te u prijedlogu novog djela, uz skladateljski, opisati i koreografski koncept; žiri zadržava pravo da u slučaju grupne prijave odabere oba autora ili samo skladateljicu/skladatelja

Uvjeti natječaja:

• pobjednica_ik obvezuje se napisati novo originalno djelu u trajanju od 20 minuta
• instrumentarij: komorni orkestar – točan sastav bit će definiran naknadno
• korištenje elektronike moguće je uz prethodni dogovor s umjetničkim timom MBZ-a
• MBZ/HDS honorirat će izabrani rad u iznosu od 6.000,00 € brutto
• MBZ/HDS također pokriva trošak puta do iznosa od 300,00 € te smještaj za vrijeme finalnih probi i premijere (tri do pet noćenja – ovisno o potrebama produkcije)
• od umjetnika se tijekom boravka u Zagrebu očekuje rad na skladbi s dodijeljenim koreografom, baletnim ansamblom HNK-a, orkestrom, umjetničkim ravnateljima MBZ-a te ostatkom MBZ/HDS tima
• slanjem prijave na Natječaj autori prihvaćaju sve natječajne uvjete
• autor nema pravo jednostrano povući odabranu skladbu
• prijave koje ne udovoljavaju gore navedenim uvjetima neće biti uzete u razmatranje

Dodijeljena nagrada bit će isplaćena autoru_ici ili autorima nakon predaje partiture u digitalnom obliku, a po sklopljenom ugovoru. Sve odluke žirija su finalne i ne uključuju mogućnost žalbe.

Detaljnije informacije možete pronaći ovdje ili s javiti putem maila. Rok za prijavu je 15 siječnja.

Služba za zaštitu autorskih i muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja, poznata pod kraticom (HDS) ZAMP, izvijestila je da su 30. svibnja predstavnici hrvatske glazbene industrije sudjelovali na forumu Europskog udruženja autorskih društava (GESAC) Meet the Authors, na kojem su sudionici iz različitih “kreativnih sektora” čavrljali s europskom velebirokracijom o reformi sustava autorskih prava na razini Unije.

Opći kontekst Foruma sada je već gotovo dvogodišnji proces zahvaćanja u autorska prava u sklopu Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta, predstavljene 6. svibnja 2015. godine. Uži okvir toga procesa je Komunikacija Vijeća Unije Ususret modernom europskom okviru autorskih prava iz prosinca iste godine, koja kao ciljeve navodi slobodniji pristup (digitalnom) kreativnom i medijskom sadržaju na razini EU, učinkovitiju regulaciju iznimaka vezano za znanstvenu i obrazovnu uporabu (osobito u slučaju kulturne “baštine”), pravedniju raspodjelu prihoda od eksploatacije autorskih prava i ujednačavanje nacionalnih regulatornih okvira.

Kao dobar znak u kojem lobističkom grmu leže prioriteti ovih intervencija poslužio je Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, objavljen u paketu s Komunikacijom. Pored svog retoričkog šećerenja slobodnom cirkulacijom elemenata nekakvog europskog kulturnog mozaika i korišću koju će ona donijeti “konzumentima” (Đavo je, kao i uvijek, u terminologiji) autori Uredbe na umu imaju primarno telekomunikacijske i streaming gigante čijem poslovanju regulatorno ujednačavanje i nadilaženje teritorijalnog licenciranja ide na ruku.

Povodom konzultacija oko tih dvaju dokumenata predstavnici strukovnih udruga tada su upozoravali na dugoročnu opasnost od eksponencijalnog rasta velikih internetskih distributera koji će se neumitno transformirati u proizvođače – čemu je već tada svjedočila Netflixova rastuća produkcija, u međuvremenu budžetski nabujala preko 6 milijardi dolara. Taj bi razvoj, smatrali su, digitalne servise mogao učiniti konkurencijom pred kojom bi mali proizvođači, potencijalno sve zavisniji o njihovim distribucijskim kanalima, postali bespomoćnima, dok bi ukidanje teritorijalnog licenciranja, primjerice, ugrozilo temelje financiranja manjih nacionalnih kinematografija.

Unatoč svim navedenim bojaznima, dio se ovdašnje glazbene industrije, čini se, u međuvremenu vrlo elegantno povezao sa streaming servisima – točnije, s jednim od njih: francuskim Deezerom. Najrecentniji dokaz tomu je udružena PR-kampanja Hrvatske diskografske udruge kao predstavnice izdavačkih kuća i HDS ZAMP-a kao predstavnika autora pod nazivom Slušaj me na Deezeru, u kojoj učestvuju praktički sva najjača glazbena imena, dok se na omotima novih izdanja redovito mogu pronaći naljepnice s istim natpisom. Pritom je važno imati na umu da je Deezer, osim putem standardne pretplate, kod nas ponuđen i kao dio T-Comova paketa usluga, a upravo su telekomunikacijski giganti poput Deutsche Telekoma ključni ekonomski i politički igrači u krojenoj deregulaciji – ili, ljepše rečeno, ujedinjenju – europskog digitalnog tržišta.

To bi udruženo djelovanje autora i diskografa gotovo pa moglo navesti na zaborav da Deezerov dolazak u Hrvatsku nije bio jednako pozitivan za treći, najpodređeniji dio glazbene industrije – prateće izvođače. Kako se preživljavanje diskografije, zbog krize prodaje fizičkih izdanja (ne računajući tzv. vinilnu revoluciju), počelo okretati od izdavaštva ka nakladništvu ili publishingu – to jest, eksploataciji autorskih prava – ionako loš status izvođača, osobito pratećih glazbenih “šljakera” koji često nisu plaćeni ni za studijski rad, postao je marginalan.

U uvjetima seljenja na digitalnu distribuciju, uz zloglasno niske udjele u prihodima od streaminga, on je gotovo pa ponižavajuć – u načelu bi se moglo reći da su muzičari efektivno isključeni iz reduciranih diskografskih prihoda, koji većinom odlaze izdavačima, autorima i nekolicini najjačih izvođača. Zbog toga je i Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava 2015. godine podnijela tužbu protiv Deezera i T-Coma, tvrdeći da njeni članovi nisu mogli prepustiti diskografima prava na digitalnu eksploataciju snimki, budući da nje u vrijeme potpisivanja najznačajnijeg dijela ugovora – primjerice, za najpopularnija Jugotonova izdanja – nije ni bilo.

Iz perspektive pak diskografa i autora, koja je istovjetna s perspektivom regulacije autorskih prava, Deezer (i, bar u načelu, njemu srodni servisi) je poželjniji saveznik jer predstavlja, s jedne strane, stanovit odgovor na piratstvo, a, s druge, bolju alternativu platformama poput YouTubea ili Facebooka koje nisu odgovorne za poštivanje autorskih prava, budući da ih zakoni tretiraju tek kao posrednike koji korisnicima omogućuju dijeljenje sadržaja.

Upravo je problem (re)distribucije prihoda između velikih platformi i autora – tzv. prijenos vrijednosti – bio predmetom briselskog druženja u kojem su sudjelovali predstavnici naše glazbene industrije. Iako je monetizacija YouTube sadržaja omogućena ugovorom o oglašivačkim prihodima koji je taj gigant krajem 2014. godine potpisao s HDS-om, diskografi i autori traže veće udjele u golemim profitima internetskih platformi, koji velikim dijelom počivaju na sadržajima koje proizvode tzv. kreativne industrije.

U tom je smislu još uvijek aktualan Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, objavljen 14. rujna 2016. godine. Kao što upozorava Boris Postnikov u članku U pet minuta od “besplatnog” interneta do političke kapitulacije, objavljenom na portalu Bilten.hr, riječ je o dokumentu koji čini razvidnima sve slijepe ulice i kontradikcije postojećih ideja o regulaciji autorskih prava na internetu, kao i Unijinog odnosa prema medijima i kulturnoj proizvodnji.

Od posebnog je značaja za tu problematiku četvrta glava Prijedloga koja, kako uočava Postnikov, uvodi ideju “poreza na link”, prema kojoj pretraživači i agregatori sadržaja dio oglašivačkih prihoda moraju prepustiti proizvođačima, te uspostavlja odgovornost (čl. 14) platformi za poštivanje autorskih prava. YouTube, primjerice, već posjeduje sustav Content ID za prepoznavanje zaštićenog sadržaja, učinkovit u slučaju zvučnih zapisa (slično Shazamovoj tehnologiji), no Prijedlogom je po prvi puta pravno sugerirano da odgovornost za preneseni sadržaj leži na “posrednicima”, ne na korisnicima koji ga postavljaju.

Ipak, sudeći po ZAMP-ovoj objavi za medije odaslanom povodom Foruma, nositeljima autorskih prava predloženi se okvir Direktive ne čini dovoljnim. U njoj se kao zajednička poruka europskih “kreativaca” ističe da ako se “na razini cijele EU ne usvoji snažna legislativa, platforme će i dalje imati veliku slobodu isisavanja vrijednosti iz kulturnog i kreativnog sektora, što će se odraziti i na gospodarsku situaciju zemalja članica”.

Redistribucija golemih profita koje internetski giganti direktno ili indirektno okreću na sadržaju u čiju proizvodnju nisu investirali presudna je za održivost rada u kulturi i medijima. No, kao i u slučaju vlasnika medija, na koje upozorava Postnikov, pitanje je hoće li veći diskografski ugriz u oglašivački kolač doći do svih dionika proizvodnog procesa u glazbi. Sudeći po statusu izvođača u postojećoj hijerarhiji u industriji, u kojoj najčešće ne mogu računati ni na pokrivanje troškova proizvodnje snimki kojih se potom moraju odreći u korist diskografa, krpanje ogromne post-CD-ovske poslovne praznine putem prihoda od digitalnih platformi nipošto ne garantira pošteniju distribuciju novaca unutar same industrije.

Dok trenutni sustav favorizira diskografe i autore koji, u slučaju najužeg kruga komercijalno najuspjelijih, samo na eksploataciji autorskih prava bilježe milijunske prihode, marginalizirani muzičari ne bivaju adekvatno plaćenima ni za obavljeni rad. Pritom je on, kada se odvija izvan diskografije, potpuno prekariziran: potplaćen je, nerijetko i besplatan, odvija se u neprimjerenim, kasnonoćnim terminima, uz nerealne, ponekad i zdravstveno štetne zahtjeve poslodavaca u pogledu trajanja, u neadekvatnim tehničkim i drugim uvjetima, dok često najlošije prolaze upravo oni muzičari koji su najviše investirali u vlastito obrazovanje i sredstva za rad, poput džez glazbenika.

Perspektiva autorskih prava u glazbi, ukratko, tržišna je perspektiva privilegiranih dijelova industrije. S tim na umu, borba za plaćanje rada u glazbi koja se temelji na njihovoj snažnijoj i dubljoj regulaciji ili borbi protiv piratstva čini se prije kao smjer koji će eventualno ojačati njene najjače tržišne igrače, dok će većina glazbenih radnika i dalje ostati jednako prekarnom. Da bi se takvo što promijenilo, potrebno je možda zamišljati modele financiranja onkraj zaštite autorskih prava. U postojećim uvjetima, međutim, izgleda da je uistinu lakše zamisliti kraj svijeta.

Riječ je o Reactive ansamblu iz Njemačke koji će u srijedu 3. kolovoza nastupiti u 20 sati u prostorijama Hrvatskog društva skladatelja, Berislavićeva 9 u Zagrebu, kao i 6. kolovoza u 21 sat u budućem muzeju podvodne arheologije Sv. Nikola, Božidara Petranovića 1 u Zadru gdje će im se pridružiti Chromoson ansambl iz Italije. 

Sonarni prostori tema su ovogodišnjeg festivala pri čemu gostujući ansambli stavljaju veliki naglasak na suvremenu elektronsku i eksperimentalnu glazbu, video projekcije i svjetlost. 

Ovogodišnji festival organiziran je u suradnji sa Zadrom Snova pa će tako koncert zatvaranja 6. kolovoza biti ujedno i točka otvaranja 20. Zadra Snova. 

Jazz.hr, ciklus Hrvatskog društva skladatelja i Koncertne dvorane Lisinski, slavi 25. obljetnicu predstavljanja vrhunskih svjetskih i domaćih jazz glazbenika. Povodom ove obljetnice ciklus je obnovio svoj dizajn, a za najavljene koncerte scenografiju je osmislio likovni umjetnik Boris Boduljak.

U četvrtak, 26. ožujka u sklopu ovog ciklusa u Maloj dvorani Lisnski gostuje Alan Broadbent, novozelandski pijanist, skladatelj i aranžer te dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada.

Jedan od Boradbentovih mentora bio je legendarni Lennie Tristano, što je i utjecalo na njegovu sklonost prema cool jazzu. Osim što je surađivao s legendarnim jazzistima kao što su Chet Baker, Lee Konitz, Sheila Jordan i Bud Shank, Broadbent je postao član skupine Charlie Haden Quartet West koja je godinama bila proglašavana najboljim svjetskim jazz sastavom. Velika zasluga u tom uspjehu pripada upravo Broadbentu, koji za taj sastav piše aranžmane i povremeno sklada. Vodi vlastite skupine, uglavnom trija, s kojima je snimio brojne albume. Kroz improvizacije, u svojim pijanističkim interpretacijama, Broadbent nastoji proniknuti u dubinu osjećajnosti komunikacije i ljubavi. Kao solo izvođač ili sa svojim triom, te kao skladatelj, pet je puta bio nominiran za nagradu Grammy.

Koncert Alana Broadbenta drugi je po redu u proljetnom ciklusu sezone 2014./2015. Jazz.hr u Lisinskom. Detaljan raspored koncerata za proljetnu sezonu potražite na stranicama Koncertne direkcije Lisinski i portalu Jazz.hr.  

Piše: Antonela Marušić

Još 2001. godine pop duo The Knife dobio je od švedskog Art Councila 45 000 kruna ili oko 6 000 dolara za snimanje svog debi albuma. Još izdašniju potporu bend je dobio pet godina kasnije za svoju prvu američku turneju. Nedugo poslije toga, The Knife postaju internacionalna elektro pop atrakcija i još jedan u nizu uspješnih švedskih glazbenih projekata na globalnoj sceni. 

Naravno, švedski bend nije jedini – cijeli niz izvođača, ali i nezavisnih izdavačkih kuća iz zemalja poput Norveške, Kanade, Francuske, Velike Britanije i ostalih, već godinama imaju priliku aplicirati za potpore kojima se podupiru nezavisna glazba, kultura i umjetnost. Mnoge europske zemlje svake godine ulažu milijune javnog novca u snimanje, produkciju, promociju, turneje, nastupe na festivalima te ostale aktivnosti izvođača i bendova nezavisne i alternativne scene. U Hrvatskoj i regiji glazbenici u ovom sektoru vrlo rijetko imaju priliku koristiti ovakve vrste potpora. Institucije poput Ministarstva kulture, lokalnih i gradskih uprava, sklone su manje ili više sustavnom sufinanciranju glazbenih manifestacija, klupskih programa i festivala, no potpora glazbenim formacijama i autorima pojedincima još uvijek nije prepoznata unutar hrvatske kulturne politike. 

I premda prilike za potporu Ministarstva kulture imaju ostali sudionici kreativnog sektora – književnici, izvođači iz žanrova jazza, suvremene i klasične glazbe – glazbenici s nezavisne pop, rock i alternativne scene prepušteni su uglavnom samima sebi i tržištu. U namjeri da istražimo koje mogućnosti i potpore državne i cehovske institucije nude nezavisnim i alternativnim glazbenicima obratili smo se Ministarstvu kulture, Hrvatskoj glazbenoj uniji, uredu za kulturu grada Rijeke, ali i nekim glazbenicima koji vlastitim primjerom svjedoče o poziciji nezavisne glazbe na sceni. 

“Temeljem Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture podržava cjelogodišnje programe/projekte nezavisne pop/rock/alternativne scene kao dio panorame suvremene kulturne raznolikosti. Oni su sufinancirani kroz programe inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi, kroz programe međunarodne kulturne suradnje te programe glazbene i glazbeno-scenske umjetnosti. Primjerice, u okviru inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi podržavaju se manifestacije i festivali koji uključuju inovativne i nove formate suvremenog umjetničkog izraza, interakciju tehnologije, umjetnosti i kulturne proizvodnje u okviru kojih se kao važna stavka prepoznaju upravo festivali nezavisne pop/rock/alternativne glazbe”, kažu u Ministarstvu kulture. Detaljnije rezultate natječaja za ovu godinu možete provjeriti na web stranici Ministarstva. 

Ovoj se sceni, tvrde u Ministarstvu, također osigurava potpora za programsko djelovanje klubova i to za  funkcioniranje prostora za koncerte, najam opreme, honorare te za putne troškove glazbenika i slično. Najsvježiji primjeri programa koji se financiraju iz spomenute potpore su klubovi i programi poput zagrebačkog Attacka, Gradske Radionice Pula – Musicpolis, splitskog Kluba Kocka, Kulturne alternativne mladeži Požege – Požeško podzemlje, Kluba Močvare i programa Žedno uho, glazbeni projekti Studentskog centra poput Izloga suvremenog zvuka ili Rezidencije Muzičkoga salona, Muzičkog biennala Zagreb i nekolicine drugih. 

Premda Ministarstvo svake godine podupire određeni broj klubova, udruga i glazbenih manifestacija odnosno festivala nezavisne glazbene scene, natječaji su Ministarstva još uvijek “nepropusni” glazbenicima i izvođačima s nezavisne scene. Pregledom rezultata Javnog poziva za poticanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva utvrdili smo kako u posljednje dvije godine (2013. i 2014.) potporu za financiranje svojih djela nije dobio nijedan nezavisni ili alternativni pop/rock/elektronički izvođač, a isti slučaj prate i rezultati Natječaja za inovativne kulturne i umjetničke prakse. Novac koji Ministarstvo adresira na klubove, manifestacije i udruge koje se bave promocijom i organizacijom koncerata i festivalskih događanja rijetko dolazi do bendovskih i glazbeničkih budžeta, a na pitanje hoće li se krovna državna kulturna institucija u budućnosti pozabaviti statusom nezavisne glazbene scene, dobivamo diplomatski odgovor: “Prema aktualnom hrvatskom kulturno-političkom modelu temeljenom na Zakonu o financiranju javnih potreba u kulturi i Pravilniku o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, sustav državne potpore ne predviđa glazbenu pop kulturu kao izolirani kulturni fenomen, nego obuhvaća sve oblike poticanja, razvijanja i unapređivanja kulturnih djelatnosti koje ‘pridonose razvitku i unapređivanju kulturnog života'”.

Pogledajmo kako stvari stoje na komercijalnoj glazbenoj sceni. Trenutno najizdašnija financijska podrška za nekog pop rock glazbenika je potpora Hrvatskog društva skladatelja koje već dvije godine zaredom dodjeljuje po 150 000 kuna za objavljivanje albuma i međunarodnu koncertnu promociju. Do sada su je dobili glazbenici Zlatan Stipišić Gibonni za album 20th Century Man i Tamara Obrovac i Transhistria Ensemble za objavljivanje albuma, međunarodnu koncertnu promociju te promidžbene aktivnosti albuma Ulika revival i Canto amoroso. Prema odabiru glazbenika dobitnika ove potpore, bjelodano je da je HDS-ova strategija usmjerena na izvođače srednje struje koji su na svojim ranijim projektima uspostavili suradnje s međunarodnom glazbenom scenom, bilo kroz odabir suradnika i gostiju na albumima (Zlatan Stipišić) ili dugogodišnju prisutnost na međunarodnom koncertnom terenu (Tamara Obrovac TE).

Premda HDS kao strukovno društvo natječajem International podupire već dobro poznate i cijenjene mainstream glazbenike, glasnogovornika ovog društva Milana Majerovića Stilinovića pitali smo postoji li unutar HDS-a program namijenjen nezavisnim glazbenim pop i rock projektima. “Državna potpora nezavisnoj glazbenoj kulturi je odlično pitanje koje i HDS često postavlja institucijama. Svi članovi kao i uprava Društva rado bi vidjeli jaču državnu potporu nezavisnoj pop i rock glazbi jer postojeća potpora je sigurno nedostatna. Brojne aktivnosti Društva usmjerene su na to da institucije RH prepoznaju vrijednost nezavisne rock glazbe kao kulturnog pa i izvoznog proizvoda”, slaže se naš sugovornik, tvrdeći kako je HDS-ov natječaj BTL otvoren projektima na polju alternativne rock glazbe, elektroničke i urbane klupske glazbe. “Natječajem se podupiru festivali, smotre, natjecanja ili koncerti. Putem ovog natječaja za ovu godinu potporu je dobilo upravo 20 projekata nezavisne/pop/rock/alter scene”, kaže Majerović Stilinović koji smatra da je zadaća da financiraju izdanja nezavisne pop i rock scene i bave se promocijom nove glazbe također na diskografima, odnosno Hrvatskoj diskografskoj udruzi i njezinim članovima.

Nakon što smo pregledali listu od 47 nagrađenih projekata konstatirali smo da je i HDS-ov natječaj usmjeren uglavnom manifestacijama i programima udruga koje istina pripadaju nezavisnoj glazbenoj sceni, no među njima se nalazi zanemariv broj nezavisnih glazbenika i bendova. Na tragu motiva da se podupru nova glazbena imena HDS je ove godine pokrenuo natječaj i festival Rock Off koji je novčane nagrade i priliku za nastupe i medijsku vidljivost pružio manjem broju nezavisnih bendova i izvođača koji su se uspjeli plasirati među sudionike. No, premda je Rock Off javnosti predstavljen kao platforma za promociju novih i neafirmiranih izvođača, među odabranim imenima našao se velik broj već afirmiranih, komercijalnih imena, kao posljedica nedovoljno razrađene natječajne strategije koja je dozvoljavala da se na natječaj prijave izvođači s čak tri snimljena albuma. Za pobjednike natječaja izabrana su uglavnom imena iza kojih već stoje velike izdavačke kuće, pa ostaje konstatirati da je nezavisna scena i ovaj put ostala uglavnom “kratkih rukava” kada je riječ o novčanoj cehovskoj potpori. 

U želji da pronađemo pozitivan primjer lokalnog ulaganja sredstava u nezavisne glazbenike obratili smo se pročelniku za kulturu Grada Rijeke Ivanu Šararu. Naime, do prije nekoliko godina riječke su gradske vlasti u okviru Programa javnih potreba u kulturi podupirale pop, rock i alternativnu scenu. “Nije to bio neki poseban program unutar javnih potreba, ali bio je vidljiv isključivo kroz potpore koje su bendovi i glazbenici dobivali za objavljivanje svojih diskografskih albuma. U međuvremenu smo s tim prestali iz jednostavnog razloga što su diskografska izdanja nestala sama po sebi, primijetili smo da veći broj novih nezavisnih i alternativnih bendova nema potrebu za takvom vrstom izdanja, već glazbu uglavnom objavljuju digitalno. Kad je trebalo rezati proračun krenuli smo rezati diskografiju”, objašnjava Šarar. 

Dodajemo kako tisak i objavljivanje fizičkih nosača zvuka nije jedini trošak bendova s ove scene, naime – vjerojatno je riječ o najmanjoj stavki. Bendovi najviše ulažu u najam prostorija za probe, kupnju i najam opreme, usluge snimanja, miksa i masteringa, produkciju. Naš sugovornik s tim se slaže. “Mi nažalost nemamo lufta za ostale stvari, ali smo aktivno razmatrali da krenemo sufinancirati produkciju i studijske snimke. Trenutno za to nemamo novca, ali planiramo napraviti pomak u tom smjeru”, tvrdi Šarar koji dodaje i kako u Rijeci još uvijek postoje različiti oblici podrške za nezavisnu i alternativnu scenu. “Sufinanciramo programe u svim riječkim klubovima koji se bave tim segmentom (Palach, Tunel) s velikim iskorakom koji se tiče Palacha koji je se našao u paketu s još dvije udruge koje ga imaju na pet godina besplatno, uz našu inicijalnu inicijativu i potporu od 800 000 kuna za uređenje plus 90% režijskih troškova te programskih sredstava negdje od oko 250 000 kuna”, kaže Šarar koji taj novac smatra dobro uloženim, s obzirom na kontinuitet i utjecaj na scenu i publiku koju klub Palach ima još od ’80-ih. Zanimljiv primjer odnosa javne politike grada Rijeke prema svojoj alternativnoj i nezavisnoj pop i rock sceni je i kompleks Music Box. Riječ je o besplatnim prostorima za probe u koje je grad ulagao kako bi mladi i neafirmirani bendovi imali mogućnost korištenja muzičke opreme i prostorija za vježbanje. Prostorom upravlja udruga Ri Rock, a sastoji se od dvije solidno opremljene prostorije za vježbanje. 

Pronalazak prostorija za probe jedan je od temeljnih problema s kojim se susreću izvođači s alternativne i nezavisne glazbene scene, naime bendovi u najam prostorija vrlo često ulažu znatan dio zajedničkih sredstava, ako nemaju sreće da su ga uredili u privatnom ili skvotiranom prostoru. U protivnom najviše zarađuju iznajmljivači prostora i glazbene opreme.

O tome kako funkcionira jedan domaći nezavisni bend pričamo s Ivanom Ščapecom iz varaždinsko-zagrebačkog benda Vlasta Popić. “U uvjetima kapitalizma naš bend funkcionira samo donekle kao što u tim uvjetima funkcionira i cijelo društvo: kao što se svi borimo da ne budemo objekt iskorištavanja, mi nemamo želju ni da budemo subjekt u tom nesretnom odnosu. Isto tako, na našu radost, dogma konkurentnosti i natjecanja na nas je neprimjenjiva. S druge strane, koliko god nas to izdvaja iz sistema, nemamo iluzija da smo slobodni. Što se novca tiče, mogu reći da sam kao glava benda u jednom trenutku dobio osjećaj da vodim firmu, a ne bend. Kad sam krenuo računati koliko nam novca treba da snimimo album, za produkciju, post-produkciju i da nakon toga izbacimo vinile, došao sam do brojke od par tisuća eura! To je što se tiče izdavanja albuma u digitalnom obliku. Merchandise je također ozbiljna priča za koju ti trebaju ozbiljne pare. Na kraju, dolazimo i do opreme. Ako hoćeš zvučati najbolje što možeš, uz vježbanje, neke pare moraš investirati u opremu. Uglavnom, kad počneš ozbiljno svirati, uz to neodvojivo idu i ozbiljne pare. Sve se to vrati na kraju, ali najteže je namaknuti početni kapital, to je podvig”, priča Ščapec i dodaje kako Vlasta Popić nije bend koji bi pristao da im neka mobilna ili medijska korporacija sponzorira izdavanje albuma. 

“Druga je opcija vjerojatno dizati kredit, ali nemamo niti hoćemo imati posla s bankama. Treća opcija je crowdfunding. To se može, ali to treba pažljivo pripremiti i imati široku bazu fanova. U budućnosti ćemo se gotovo sigurno baciti u tako nešto. Posljednja opcija koja mi sada na pamet je ujedno i naša: svirati gomilu koncerata. Tako smo na proljeće počeli svirati, odradili turneju i skupili novac s kojima smo onda pokrili album. Na sreću, sad se našao i nezavisni izdavač koji nas je odlučio podržati, slovensko-hrvatski Moonlee Records, pa će nam diskove i ploče štampati oni”, najavljuje Ščapec. Na pitanje smatra li da bi podrška od strane države u obliku sufinanciranja određenih aktivnosti bendovima i izvođačima olakšala borbu s vjetrenjačama “slobodnog tržišta”, naš sugovornik kaže: “Dok bi s jedne strane sigurno bilo mnogo lagodnije baviti se ovakvom glazbom i imati neku podršku od države, pomalo me i plaši druga strana medalje. Za sad, još uvijek donekle uživamo u nekoj polulegalnosti. Bilo bi dobro da nas država podupre, da dobijemo neke novce i svi budemo sretni, ali druga strana medalje je da na taj način u potpunosti ulazimo u sustav. Na koncertima prodaješ diskove, nema računa, nema ničeg, sve iz ruke u ruku. A ako se to u tom smislu ‘profesionalizira’, onda ćemo morati instalirati i fiskalnu kasu. Za dobar dio koncerata, novac ide na ruke čime i klubovi i mi bježimo od odgovornosti sudjelovanja u državnom budžetu, premda i ta praksa sve više izumire. Sve više se radi preko ugovora. Na taj način imaš određenu zaštitu pred zakonom, ne mogu te pokrasti, ali prokrastinirati itekako mogu. Tako da nije neuobičajeno da čekaš nekoliko mjeseci previše da novac sjedne na račun”, rezonira Ščapec koji je na koncertima Vlaste Popić po Europi susretao glazbenike koji koriste sredstva iz različitih državnih glazbenih fondacija. “Koliko su mi rekli, sustav je prekaran, ali ipak određenom sloju bendova omogućava da živi od glazbe, što iz naše perspektive još uvijek djeluje kao san”. 

Ako je suditi prema slučaju Vlaste Popić neki od glazbenika i izvođača s nezavisne pop, rock i alternativne scene neskloni su prijavljivanju na natječaje za javne potrebe u kulturi ili slične cehovske programe. Je li riječ o svjesnom odabiru potpuno nezavisne pozicije ili naprosto nisu informirani o mogućnosti apliciranja na ovakve programe – teško je dati jednoznačan odgovor. Bilo kako bilo, očito je da oficijelna kultura sadržaje glazbene pop kulture ne smatra jednako umjetnički relevantnim poput jazza, suvremene i klasična glazbe, velikih vokalno instrumentalnih formi. Ostaje činjenica da je javno financiranje nezavisnih glazbenika i bendova područje na kojemu tek treba učiniti značajnije korake, kako u smislu kulturne politike, tako i u svijesti glazbenika. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Filmski program u svim kinodvoranama počinje u 18 sati, a svečano otvaranje manifestacije je u kinu Europa u Zagrebu u 20 sati – ulaz na otvaranje je također besplatan. Noć hrvatskog filma i novih medija u Zagrebu se održava na devet lokacija (kino Europa – velika dvorana i dvorana Müller, kino Grič, kino Tuškanac, Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Cineplexx Centar Kaptol i Cineplexx City Center one East), a filmovi se prikazuju i u karlovačkom Zorinom domu, pulskom kinu Valli, Kristalnoj kocki vedrine u Sisku, osječkom Cineplexxu, Ružičkinoj kući u Vukovaru, na šetalištu Stari Grad u Požegi te u splitskom Cineplexxu. 

U dvorani Müller kina Europa prikazat će se izbor najzanimljivijih radova u kategoriji Novi mediji, a održat će se i filmska tribina pod nazivom Hrvatski film između umjetnosti i publike?, čiji su voditelji filmski kritičar Boško Picula i povjesničar filma Daniel Rafaelić, a gosti redatelji Veljko Bulajić, Lordan Zafranović i Vinko Brešan, filmska kritičarka Diana Nenadić i producent Stanislav Babić.

Osim toga, Noć hrvatskog filma i novih medija u Cineplexx Centar Kaptol premijerno dovodi debitantski dugometražni igrani film Glazbena kutija 19-godišnjeg Brune Mustića, studenta prve godine Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, u kojem glavne uloge igraju Robert Kurbaša, Ana Gruica i Dara Vukić.

Umjetnička voditeljica manifestacije je Irena Škorić, a selektori programa su Borivoj Dovniković – Bordo (animirani film), Branko Ištvančić (dokumentarni film), Željko Sarić (eksperimentalni film) i Leila Topić (novi mediji). Ovu manifestaciju organizira umjetnička organizacija Noć hrvatskog filma i novih medija, u suradnji s Hrvatskim filmskim arhivom, Jadran filmom, Cineplexxom, Hrvatskim društvom skladatelja, Croatia filmom, Hrvatskim filmskim savezom i Zagreb filmom. 

Ulaz na sve projekcije je besplatan.