Takva je strategija, kako pokazuju i veze autorice plana Beatrix von Storch s Trumpovim krugom, oblikovana prema američkom modelu kulturne polarizacije, s ciljem da AfD više ne bude izolirana, nego da postane jedina stranka s kojom konzervativci mogu koalirati nakon sljedećih izbora.

Ono što dokument čini posebno zanimljivim nije samo njegova cinična jasnoća, nego i ono što otkriva o ulozi medijsko-informacijskih poremećaja u oblikovanju društvene polarizacije, odnosno o učinkovitosti alata koje koristimo za njihovo prevladavanje.

Polarizacija kao okidač informacijskih poremećaja

U društvu u kojem podjele oblikuju način na koji ljudi primaju i tumače informacije, činjenice prestaju djelovati kao neutralan arbitar i postaju oružje u političkoj borbi. To pokazuje istraživanje objavljeno 2021. u časopisu American Political Science Review, koje je analiziralo navike 2.300 američkih korisnika tadašnjeg Twittera. Studija je pokazala da je širenje lažnih vijesti puno više povezano s političkom polarizacijom i stranačkom lojalnošću nego s neznanjem ili nedostatkom medijske pismenosti. 

Glavni motiv dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama – bilo da je riječ o točnim ili lažnim vijestima – jest potvrđivanje vlastitih političkih stavova i diskreditacija protivničkog tabora. Istraživanje je također otkrilo asimetriju u dijeljenju fake newsa. Naime, republikanci dijele više takvog sadržaja, no ne zato što su neinformirani, nego zato što se za sadržaj koji demokrate prikazuje negativno moraju obratiti izvorima koji obiluju lažnim vijestima, dok demokrati takav sadržaj mogu pronaći u mainstream medijima. Posljedica je da građani u fragmentiranom medijskom polju konzumiraju i dijele vijesti na način koji potvrđuje njihovu političku pripadnost, a ne stvarnost u cjelini.

Time se stvara začarani krug: politička polarizacija potiče širenje dezinformacija, a one u povratnoj sprezi produbljuju podjele i dovode do daljnjeg slabljenja povjerenja u medije i institucije koje bi trebale biti temelji društvenog poretka.

Ograničeni dosezi regulacije

Nadalje, međunarodno istraživanje The Polarizing Impact of Political Disinformation and Hate Speech: A Cross-country Configural Narrative, provedeno u 177 zemalja, pokazalo je da političke dezinformacije i govor mržnje igraju presudnu ulogu u poticanju polarizacije. Primjenom teorije kompleksnosti autori su utvrdili da ne postoji jedinstven uzrok, već različite kombinacije čimbenika – od stranih i domaćih dezinformacijskih kampanja do uloge političkih stranaka, države i digitalnih platformi – koje mogu voditi većoj ili manjoj razini društvene fragmentacije. 

Ključni je nalaz da se prisutnost govora mržnje gotovo uvijek povezuje s visokom polarizacijom, dok je uloga različitih regulatornih mjera dvosmislena: monitoring sadržaja na društvenim mrežama, blokiranje određenih stranica ili platformi te novinarski alati poput fact-checkinga u nekim slučajevima mogu ograničiti širenje dezinformacija i smanjiti polarizaciju, ali u drugim, osobito u kombinaciji s govorom mržnje, mogu imati suprotan učinak.

Naprimjer, kada netko podijeli lažnu tvrdnju da 90 posto imigranata nikada ne radi, tradicionalni fact-checking odgovara točnim statistikama. Ali problem nije što ta osoba nema pristup točnim podacima – problem je što točni podaci ne služe njihovom političkom cilju prikaza imigracije kao problema. Oni namjerno biraju “korisne” neistine umjesto dostupnih istina. Također, kada fact-checkeri ispravljaju lažnu tvrdnju omiljenog političara nekog čitatelja, taj čitatelj rijetko pomisli da je bio u zabludi. Umjesto toga, često postane još uvjereniji u svoju poziciju i pomisli da je to dokaz pristranosti fact-checkera. Ispravljanje netočnih informacija u javnom prostoru tako može dodatno ojačati početno uvjerenje pojedinaca.

Tradicionalne metode borbe protiv dezinformacija počivaju na nekoliko pretpostavki koje se u praksi često ne potvrđuju. Prva je da je širenje dezinformacija ponajprije posljedica manjka točnih informacija, a ne selektivne recepcije sadržaja motivirane političkim ciljevima. Druga je da će ljudi promijeniti mišljenje kada im se ponude uvjerljivi dokazi. Treća je da je provjera činjenica neutralan postupak koji je nemoguće koristiti u političke svrhe. Istraživanja, međutim, pokazuju suprotno: ljudi uglavnom biraju informacije koje potvrđuju njihov svjetonazor, često odbijaju ispravke koje doživljavaju kao prijetnju vlastitom identitetu, a sam proces provjere točnosti nerijetko postaje predmet političkog spora.

Prokušani recepti i političke strategije

Ova globalna perspektiva pokazuje da AfD-ova strategija nije autohtona, već dio isprobane “kuharice” za destabilizaciju demokracije. Ekstremno desni pokreti – od Trumpove Amerike do Bolsonarovog Brazila – naučili su koristiti postojeće alate za borbu protiv dezinformacija kao argument u svoju korist, prikazujući ih kao dokaz urote elita i medijske pristranosti. AfD u tom smislu samo nastavlja obrasce u kojima se metode zamišljene kao zaštita demokratskog poretka izvrću u instrumente njegova rušenja.

Da je strategija više nego efektna pokazuje anketa RTL/ntv objavljena mjesec dana nakon što je dokument procurio u javnost, prema kojoj je AfD prvi put pretekao konzervativni CDU/CSU i s 26 posto podrške postao najpopularnija politička stranka u Njemačkoj. Demografija koju eksplicitno nastoji pridobiti – radnici, stanovništvo ruralnih krajeva, mladi te ruski i istočni Nijemci – ujedno su skupine u kojima se stranka pokazuje najranjivijom, jer bi ih političke opcije s naglaskom na ekonomska, a ne identitetska pitanja, mogle pridobiti. Upravo je to u svojim kampanjama u berlinskom Lichtenbergu prepoznala kandidatkinja Die Linke Ines Schwerdtner. Interni dokument time otkriva i ono čega se AfD najviše pribojava: politika koje odbijaju ući u kulturni rat koji ekstremna desnica nameće i unutar kojeg se želi predstaviti kao “razumna” alternativa.

Konačno, osnovni problem nisu same dezinformacije, nego politički i društveni uvjeti koji čine polarizaciju profitabilnom. Strategija funkcionira jer uspješno iskorištava postojeće podjele i ekonomske teškoće, pretvarajući ih u identitetske sukobe koji mobiliziraju glasače. Ekonomska nejednakost, regionalne razlike i osjećaj političke marginaliziranosti stvaraju plodno tlo za rast populizma, dok se prevladavajuće metode borbe protiv dezinformacija uglavnom bave simptomima tog stanja – lažnim tvrdnjama i manipulacijama u javnom prostoru – no teško mogu utjecati na njihove uzroke. AfD je ovim dokumentom otkrio svoje karte, a otvoreno ostaje pitanje kako će se društvo nositi s posljedicama strategije koja iz kulturnog rata lako prelazi u stvarno, fizičko nasilje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Posljedice brisanja su bile strašne; gubitak poslova, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, uskraćivanje školovanja, a mnogi izbrisani su bili prognani i odvojeni od svojih najbližih. Među 25.671 izbrisane osobe bilo je i 5360 djece. Iako su izbrisani pobijedili na Ustavnom sudu Republike Slovenije i Europskom sudu za ljudska prava, trideset godina kasnije tek približno polovici je uspjelo ponovno urediti stalno prebivalište, a brojni prognani se u Sloveniju nisu mogli vratiti. Neki od izbrisanih su do danas bez uređenog statusa i prava koja iz njega proizlaze, a tek manji dio je dobio mizerne odštete. Radiotelevizija Slovenija nedavno je objavila potresno svjedočanstvo televizijske novinarke i spisateljice Katarine Keček, jedne od žrtava koja je u vrijeme brisanja studirala novinarstvo i imala 20 godina. Važno je napomenuti, brisanje ljudi iz registra stalnog prebivališta nikad nije bilo istraženo niti je zbog njega itko odgovarao. 

Ako je idejna faza obilježavanja ove sramotne epizode slovenske povijesti inicirala živahan dijalog i oprečna stajališta javnosti – od hvalospjeva do hejta, samo postavljanje slova Ć pokrenulo je pravu lavinu polemike u slovenskom političkom, ali i svakodnevnom diskursu. Negativne reakcije potakle su autore spomenika, dizajnericu Irenu Wölle, digitalnog umjetnika Vuka Ćosića te arhitekta Aleksandra Vujovića, da fotografijama i video materijalom predstave proces nastanka spomenika, ali i različite reakcije na njega, kao i pokretanje javnog dijaloga o temi brisanja i utjecaju govora mržnje. Taj materijal okupljen je u izložbi Ć suvremeni govor mržnje koja je 7. veljače 2024. otvorena u staklenom atriju ljubljanske Gradske vijećnice. 

Izložba, koju uz autorski tim potpisuje i Amnesty International Slovenije, koncipirana je tako da primjere govora mržnje gradira “od populizma i revizionizma preko primitivizma i šovinizma do ekstremizma i nasilja”, a to su ujedno i kategorije u koje su raspoređene odabrane poruke mržnje s društvenih mreža. “Izložba je didaktičan pokušaj analize i kategorizacije tvitova i komentara u skladu sa teorijom o radikalizacijskom putu. Time smo raščlanjivali stvar, ali i pokazali da je isto u svim državama u kojima militantni nacionalisti love glasače i pretvaraju ih u verne i nasilne navijače”, rekao nam je Vuk Ćosić. 

Postav uključuje mini dokumentarac za koji je zaslužan ugledni slovenski režiser i scenarist Boris Petković (LGBT_SLO_1984 (2022), Košarkar naj bo (2017). Prema riječima Vuka Ćosića, Petković je pratio proces nastanka spomenika s posebnim naglaskom na transport pri čemu se Ć vidi u tipičnom, idiličnom slovenskom pejzažu poput legendarnih reklama Slovenija, moja dežela iz osamdesetih. Fotografski doprinos dao je Željko Stevanić, a zvuk na dokumentarcu je snimao Tomaž Grom, koji je u špici remiksirao slovensku himnu, kao prethodno Hendrix američku i Koja jugoslavensku.

Da je pomno promišljen svaki detalj oko Ć-a i izložbe, dokazuje i Ć-AFTER, druženje nakon službenog dijela otvorenja izložbe, kao dio nastojanja da se priča oko spomenika dodatno aktualizira. Ć-AFTER je ugostio poznati ljubljanski bar Pritličje, epicentar brojnih prosvjednih štabova, društveno osviještenih tribina i susreta angažiranih pojedinaca. U nastavku večeri atmosferu su održavali DJ Bakto, član kolektiva Tetkine radosti specijaliziranog za ex-yu funk i Cica Mica, autorica kultne emisije Šlagerica na Radiju Študent. 

Pažljivo odabrane reakcije s društvene mreže X/Twitter središnji su dio izložbe, i van konteksta vrlo ilustrativan. Zbog ozbiljnijih prijetnji autori su se morali obratiti policiji, a jedan od aktera desničarskog časopisnog podzemlja u svom je članku otišao tako daleko u blaćenju autora izložbe, da je stvar ovih dana dobila i sudski epilog.

Govoreći o ulozi govora mržnje u kontekstu izrade spomen obilježja, Ćosić pojašnjava kako su u procesu ustanovili da nacionalizam ima možda i veću težinu od samog čina brisanja: “Pri oblikovanju obeležja smo se pitali, kakvo ogledalo ili test možemo postaviti nacionalizmu. Spomenik je bio prvi, a izložba drugi korak u usmeravanju pažnje na postojanje govora mržnje. Većina populacije se pravi da to ne postoji, pa i mediji i donosioci odluka, a to može biti bad news. Dok mi razmišljamo o lepim stvarima, trolovi se uzajamno hrabre, inspirišu i mreže. Politika stimulira delovanje tih ljudi i servira nove ‘naoružajte se, legalno’ ekstreme.”

Nešto plastičnog eksploziva i Ć će odletjeti

I ti si počefureni izdajnički Slovenac… tako da nemoj koristiti zamjenicu MI… jer ti nisi Slovenac… ti si “isprdak” iz svoje mame komunističke kuje.

Ko vam jebe mater. To slovo nije dio slovenske abecede i točka.

Budem li prolazio kraj tog spomenika, uljepšat ću ga velikim masnim ispljuvkom.

Baš traže rat.

Čefuri raus.

Trebalo bi napraviti red !!! (NEMAŠ NORMALNO IME I PREZIME ZA OVAJ DIO SVIJETA… NE MOŽEŠ SE ZAPOSLITI I TOČKA!!!)

Ovo su samo neke od anonimnih poruka koje su preplavile društvene mreže, ali hejta nije nedostajalo ni u medijima. Na primjer, u desničarskoj medijskoj kući Nova24TV bliskoj SDS-u, u članku ilustrativnog naslova U ime umjetnosti nagrđuju Ljubljanu i prave se ludi pred činjenicama o “izbrisanima”, povjesničar Stane Granda tvrdi kako “spomenik dobivaju prije svega oni koji su pljuvali po Sloveniji”. Upravo Nova24TV je nadahnula Svetlanu Slapšak, slovensku književnicu, antropologinju i filologinju, u knjizi Prijetnja i strah nastaloj u doba vlade Janeza Janše (od  2019. od 2021. godine), a koja se bavi problemom širenja govora mržnje kao oružja vlasti u Sloveniji. Kako stoji u uvodu knjige: “Opasnost predstavlja plansko i agresivno umrežavanje, širenje kolektivne psihoze, a pojava je usporediva sa sličnim procesima u mnogim zemljama Europe i svijeta. Definiranje ovog fenomena i njegovih varijacija započinje definicijom populizma, iako ga s njom ne treba poistovjećivati; čak ni s neonacizmom i fašizmom, unatoč nekim paralelama. Postoji, međutim, generička veza i metodološka podudarnost (odnos između obrasca i novih kalupa) između Goebbelsove propagande i moderne proizvodnje govora mržnje. Naravno, Goebbelsov egzemplarni model nije lako i univerzalno primjenjiv, jer istraživanje otkriva nekoliko divergentnih modela koji uključuju različite narative, noviju lokalnu imaginarnost i terminološke proizvoljnosti.”

Zatrovanost javnog prostora govorom mržnje je činjenica. Ignoriranje te činjenice podjednako je štetno kao i njegovo postojanje. Govor mržnje ne djeluje samo na dostojanstvo i ljudska prava onih koji su izravna meta, već i na one osobe koje pripadaju istim ili drugim manjinskim skupinama. On negativno utječe na participiranje i inkluziju ranjivih skupina, te je izravna prijetnja demokraciji. Jedan od ciljeva govora mržnje je da se mete distanciraju iz društva, izopće iz javne rasprave i ušutkaju, a povijest upućuje na to da se govor mržnje namjerno koristio za mobiliziranje grupa kako bi se izazvala nasilna eskalacija, zločini iz mržnje, rat i genocid.

U Sloveniji od 2023. djeluje Strateško vijeće za sprečavanje govora mržnje. Osnovao ga je premijer Robert Golob, a njegova ključna zadaća je praćenje područja govora mržnje u Sloveniji i na razini EU te pripremanje prijedloga aktivnosti za njegovo sprečavanje: savjetovanje u oblikovanju politika, izmjene propisa i drugih mjera koje će doprinijeti učinkovitijem sprječavanju govora mržnje, kao i suradnja u pripremi prijedloga sustavnih promjena i mrežnog modela za provedbu kampanja i edukacija na regionalnoj i nacionalnoj razini. Vijeće je u suradnji s 40 stručnjaka i organizacija donijelo i osnovne Preporuke za sprečavanje govora mržnje, a odnose se na područja školstva, preventive, interneta, medija i kazneno-pravnog odgovora.

I dok se na političkom planu kroje strategije kako prevenirati i ukloniti govor mržnje na samom izvoru nastajanja, umjetnici su magnetna rezonanca društva, preispituju ga i kritički sagledavaju. Kako su tome pristupili Vuk Ćosić, Irene Wölle i Aleksander Vujović, svi zainteresirani imaju priliku vidjeti do 7. ožujka u ljubljanskoj Gradskoj vijećnici. Mislite li da vas se ne tiče, sjetite se odnosa prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, pripadnicima LGBTQ zajednice, izbjeglicama i migrantima, osobama s invaliditetom, ali i eksploatatorskog odnosa prema životinjama, ignoriranja ekocida, ekonomskog i spolnog nasilja i uloge crkve i patrijarhata u njemu. Hejt i ignorancija su univerzalne teme o kojima treba razgovarati, uprijeti prstom u svako Č, dok još nije kasno!

Najviše pažnje u filmu posvećeno je upravo osobama koje odrađuju ovaj krvavi posao, njihovoj motivaciji za rad i posljedicama koje on ostavlja na njihovo zdravlje i živote. “Od kad ovo radim, vidio sam bezbroj snimki odsijecanja glave”, dramatična je izjava jednog od Čistača, koju je teško zaboraviti. Tijekom svog radnog dana Čistači su prisiljeni pregledati beskrajne količine vizualnih materijala i na temelju ustanovljenih odrednica odlučiti hoće li pojedini sadržaji ostati na Facebooku ili će biti uklonjeni. Osim prizorima najbrutalnijih mučenja i egzekucija, ovi radnici su svakodnevno izloženi i eksplicitnim prizorima seksualnog nasilja nad djecom, snimkama samoubojstava i svog drugog sadržaja koji bi korisnicima pokvario umivenu sliku društvenih mreža kao platformi za objavljivanje fotografija kućnih ljubimaca, rođendanskih proslava i godišnjih odmora. Istovremeno, oni nisu zaposlenici Facebooka s primanjima i radnim pravima karakterističnim za Silicijsku dolinu, nego potplaćeni radnici filipinske tvrtke kojoj Facebook autsorsa svoje “prljave” poslove.

Film također pokušava otvoriti pitanje internetske cenzure, odnosno moderiranja sadržaja na mreži koja bi trebala biti slobodna i dostupna svima. Čistači se tako predstavljaju kao krajnji inkvizitori uploadanog sadržaja, koji također nisu cijepljeni od ideologije. I dok je potpuno jasno da prizori seksualnog nasilja trebaju biti uklonjeni, problem se javlja kad se po istom ključu uklanjaju i sadržaji koji prikazuju ratna stradanja, pogubne pokušaje prelaska granica izbjeglica, policijsko nasilje ili brojne druge prizore objavljene na društvenim mrežama s ciljem podizanja svijesti javnosti, pogotovo u slučajevima kada takve vijesti teško dolaze do mejnstrim medija.

Američki predsjednički izbori i Britanski referendum iz 2016. godine pokazali su kako su društvene mreže, pogotovo Facebook, podobne za manipuliranje glasačima i utjecaj na izborne rezultate. Slučaj Cambridge Analitice, čiji su zviždači priznali da je ova tvrtka angažirana kako bi širenjem lažnih vijesti i pumpanjem posebno kreiranog sadržaja targetirala pojedinačne glasače s ciljem utjecaja na izborne rezultate u Americi, proširio je paniku o opasnosti društvenih mreža za demokraciju. U kontekstu u kojem je sloboda govora i razmjena različitih ideja ultimativna vrijednost, govor mržnje, političke manipulacije i neofašizam samo su simptomi na koje se moramo naviknuti. S druge strane, Facebook vrlo rado blokira određene sadržaje za specifične geo-lokacije, kako neželjene političke poruke ne bi došle do građana u zemljama sa snažnim autokratskim vladama kojima sloboda govora i medija nije visoko na listi prioriteta. Facebookova računica tu je vrlo jasna, udovoljavanje specifičnim zahtjevima određenog tržišta znači da i dalje na njemu mogu zarađivati.

Film nam daje sumornu sliku svijeta u kojem o našoj kulturi, zabavi, političkoj satiri i ostalim sadržajima koje konzumiramo, odlučuje vojska činovnika u mračnim uredima na drugoj strani svijeta. Ono što film ne problematizira su računalni algoritmi koji u puno većoj mjeri utječu na sadržaje koji će nam biti prikazani s jedinim ciljem da što više vremena provedemo na pojedinim platformama i time njihovim dioničarima generiramo što više prihoda. Rasprave o društvenim mrežama često su vođene pesimističnom notom kako se ništa ne može učiniti, a pritom se zaboravlja da su Facebook, Google, Twitter…, još uvijek samo kompanije podložne regulaciji. Jedino je pitanje želimo li u moderaciji sadržaja veći ili manji utjecaj države. Začudno je također kako se u svijetu koji uspješnost poslovanja mjeri isključivo temeljem prihoda, i dalje nastavljamo čuditi da se kompanije koriste manipulacijom svojih korisnika kako bi maksimizirale zaradu.

Internet je nastao kao utopijska ideja slobodnog prostora u kojem svi mogu jednako sudjelovati no stvarnost društveno-ekonomskog sustava nikad nije ostavila prostor u kojem bi to bilo moguće. Iako korporacije vrlo suvereno vladaju on-line prostorom, besplatnim korištenjem društvene mreže stvaraju nam lažan osjećaj da je to nešto što pripada nama. Dobivamo dojam da je to prostor u kojem stvaramo vlastite zajednice, čiji sadržaj samostalno moderiramo i u kojem ravnopravno sudjelujemo, dok u stvarnosti kao korisnici tek proizvodimo sadržaj koji društvenim mrežama generira profit. U takvom aranžmanu rad je naš, a zarada je njihova. Čistači su pritom samo priručno oruđe kojom kompanija pokazuje svoju brigu i želju za rješavanjem problema, a rasprave o cenzuri i slobodi govora vrtlog koji nas vuče dublje u ponor internetskih rasprava u kojim nema pobjednika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Više od 25 tisuća državljana zemalja članica Unije iz različitih društvenih i demografskih kategorija intervjuirano je uživo za potrebe istraživanja o pluralizmu i neovisnosti medija koje je naručila Europska komisija odnosno njen Generalni direktorat za pravo i potrošače. Istraživanje je obuhvatilo stavove o objektivnosti medija, percepciju neovisnosti javnih i privatnih medija, povjerenje u informacije, svijest o postojanju nacionalnih regulatornih tijela i stavove o njihovoj neovisnosti od političkih utjecaja, sudjelovanje u debatama na društvenim mrežama te online susrete s govorom mržnje i prijetnjama i utjecaju koje takvo djelovanje ima na participaciju u debatama.

Istraživanje je pokazalo da 57 posto ispitanika smatra da nacionalni mediji nisu neovisni od političkih i ekonomskih utjecaja, dok čak 60 posto ne vjeruje u neovisnost javnog medijskog servisa, a 46 posto smatra da regulatorne agencije nisu neovisne u svom djelovanju. Velika razlika u odgovorima zabilježena je između sjevernih i južnih europskih zemalja. Stanovnici Finske, Nizozemske i Danske većinom smatraju da mediji nisu pod utjecajem politike i kapitala, a stanovnici Grčke, Španjolske i Cipra manje su uvjereni u ovu tvrdnju. Kao najpouzdaniji medij ocijenjen je radio, a slijede ga televizija i novine. Vijesti s društvenih mreža pouzdane su tek za trećinu ispitanika.

Većina ispitanika, njih 53 posto, prate rasprave na društvenim mrežama, no tek ih 28 posto kaže da u takvim raspravama sudjeluje. Velika većina (75 posto) istaknula je da je u takvim debatama naišla na vrijeđanje, govor mržnje i prijetnje usmjerene novinarima, blogerima ili ljudima aktivnim u debati. Tek 48 posto izjavilo je da ih takav vid rasprave odvraća od sudjelovanja u raspravama. Austrija je jedina država članica čiji građani u većini sudjeluju u raspravama na društvenim mrežama, a slijede ih državljani Finske i Švedske.

Nastavno na nisko povjerenje u medije, u svijetu raste broj internetskih portala za provjeru istinitosti informacija objavljenih u medijima. Fact-checking ili provjera istinitosti informacija, kao usko specijalizirani tip novinarstva, metodom provjere činjenica i korištenja pouzdanih izvora procjenjuje točnost i utemeljenost izjava javnih osoba. Izvještaj Reutersova instituta za istraživanje novinarstva ukazuje na važnost fact-checkinga pod uvjetom da takvi mediji mogu financirati svoj rad te da njihove analize imaju veći doseg. 

Izvještaj Lucasa Gravesa i Federice Cherubini donosi povijest razvoja takvih medija u Europi, a posebnu pozornost posvećuje dvama najvažnijim organizacijskim modelima – portalima za fact-checking kao dijelu već postojećih medija ili kao organizaciji civilnog društva. Istraživanje je pokazalo da je prvi model uobičajen u zapadnoj, a drugi u istočnoj Europi, te da je samoidentifikacija takvih medija posljedica njihove percepcije medijskog sustava u zemljama u kojima rade. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Novinarstvo je poslovično opasna profesija, pogotovo za one novinare i novinarke koji se nisu još uvijek odali očaju i svoj posao i dalje pokušavaju radit s mišlju da je javni, a ne partikularni interes bit novinarskog rada. No i za njih i za sve nas, vremena su svakim danom sve zanimljivija – vidimo to i u pobjedi Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima – pa na globalnoj skali vrijednosti ni činjenice više nisu toliko na cijeni. Problemi su mnogostruki: čak i kad se čini da je javni prostor sve demokratičniji, da svatko od nas ima mogućnost pustiti svoj glas, uz nedostatak regulacije – ne cenzure – on postaje platforma za nekritičko sijevanje govora mržnje i pervertira potencijal foruma koji otvara prostor pluralizmu mišljenja. 

Na tribini Napadi na novinare i govor mržnje u medijima u zagrebačkom Privrednikovom domu govorili su Helena Puljiz, Boris Rašeta, Maja Sever i moderator Saša Kosanović, redom novinari koji su na vlastitoj koži osjetili reperkusije kritičkog novinarskog rada i čije je višegodišnje profesionalno iskustvo dobar orijentir u kratkoj povijesti “slobodnog” novinarstva na ovim prostorima. A ta je povijest, dobro je poznato, povijest javnih i privatnih prijetnji, fizičkog i psihičkog nasilja, opstrukcija i ucjena tajnih službi, manipulacija političkih stranaka i ekonomskih elita. I nije se mnogo toga promijenilo u posljednjih 25 godina, možda su tek metode postale profinjenije. Eskalacija govora mržnje u javnom prostoru nije aktualni eksces, već nastavak nacionalističkih i šovinističkih procesa započetih “demokratizacijom” i “osamostaljivanjem” društava na prostoru bivše Jugoslavije, jednako kao i njegovo povremeno prelijevanje sa stranica medija i iz instituacija na ulice, što nam je itekako dobro poznato iz slučaja “okupacije” Agencije za elektroničke medije ranije ove godine. Tada je, podsjećamo, nekih osam tisuća ljudi javno, bez ikakve zadrške i uz potporu tadašnjeg zamjenika predsjednika Sabora Ivana Tepeša, skandiralo “za dom spremni”, na što je policija službeno reagirala izjavivši tek da je “prosvjednika bilo previše da bi ih se procesuiralo”.

Na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića, istaknula je Puljiz, nedavno je pokušan atentat, a osim na deklarativnoj razini, s državnog vrha nije stigla nikakva konkretna reakcija. “Leković nije predsjednik stanarskog savjeta neke zgrade, već predsjednik organizacije koja broji preko četiri tisuće članova, i zbog toga bi HND, novinari i društvo u cjelini zajednički morali naći odgovor na ovakve pojave”, rekla je Puljiz. Takva reakcija, odnosno njen izostanak, nadovezao se Kosanović, ne čudi ako znamo kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović reagirala na pismo Milorada Pupovca koje joj je uputio zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru.

“Dokle god na govor mržnje u medijima odmah ne reagira vrh sustava”, iz publike je komentirala Mirjana Rakić, “do tada taj govor mržnje neće biti sankcioniran jer tako ide lanac odlučivanja”. Odgovornost leži, dakako, i u rukama samih medija, čiji novinari i urednici često ne tretiraju profesionalno ne samo na sadržaj koji proizvode sami, već i komentare svojih čitatelja. Ono što su nekada bila pisma čitatelja, danas su komentari koje upisuju pod tekstove na portalima, i na urednicama je i vlasnicima medija da taj prostor reguliraju prema zakonu i prema pravilima struke, istaknula je Puljiz.  

“Naš je javni diskurs katastrofalan”, rekla je Rakić i dodala da je naš aktualni premijer Andrej Plenković, na pitanje o tome što misli o intervjuu koji je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao Le Mondeu – a tamo je izrekao da prema svojim životopisima Rakić i Goran Radman ne bi smjeli obnašati javne funkcije – odgovorio da je to jako dobar intervju.

Sve u svemu, iz diskusije se može zaključiti tek da bi zaštita institucija – od Sabora, preko Vlade, do predsjednice Republike – kao i smislenija zakonska regulativa mogli pridonijeti značajnijim promjenama, što u javnom poimanju govora mržnje kao protuzakonitog i potencijalno opasnog djelovanja, što u percepciji da je od govora mržnje do čina mržnje udaljenost kraća nego što se misli. A s obzirom na to da u lokalnom medijskom kontekstu stvari generalno ne stoje najbolje, za stvarne, opipljive rezultate bit će potrebno više od deklarativne podrške da bi se funkcija novinarstva kao čuvara demokracije očuvala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mreža za etičko novinarstvo (Ethical Journalism Network, EJN) objavila je infografike koje novinarima mogu pomoći u određivanju i moderiranju govora mržnje u medijima. Test govora mržnje, prema riječima autora, ističe pitanja u vezi sa prikupljanjem, pripremanjem i širenjem vijesti i pomaže da se ono što se govori i onaj tko to izgovara stave u etički kontekst. Infografika postavlja pet ključnih pitanja: status govornika (kako položaj utječe na motive), domet govora (postoji li šablona ponašanja), ciljevi govora (kome koristi takav govor), sadržaj govora (opasan, zapaljujući, nasilan), te društveni, ekonomski i politički kontekst govora (na koga može negativno utjecati te postoji li povijest sukoba ili diskriminacije).

Grafika je nastala u okviru nastojanja EJN-a da novinarima pruži alate za definiranje, identifikaciju i reagiranje na govor mržnje, a sada je prevedena na sedam novih jezika, uključujući BHS jezike. Infografika je pod Creative Commons licencom i slobodna za preuzimanje i dijeljenje. 

“Neki oblici neprihvatljivog govora su jasno i jednoznačno zabranjeni i sankcionirani Kaznenim zakonom kao najrepresivnijim načinom obeshrabrivanja, sprječavanja i prevencije govora mržnje. To su najteži oblici poticanja na nasilje i mržnju. Drugi oblici su također zakonski regulirani i predviđene su druge sankcije, najčešće prekršajne. Govor mržnje je sankcioniran i kroz ovlasti nezavisnih regulatornih i samoregulatornih tijela”, istaknuto je u publikaciji Govor mržnje i neprihvatljiv govor u izdanju Kuće ljudskih prava i GONG-a.

Publikacija pak donosi šestorazinski test za prepoznavanje najtežih oblika govora mržnje koji podliježu kaznenim sankcijama: kontekst, pozicija govornika ili njihov status u društvu, namjera (trosmjeran odnos subjekt-objekt-publika), analiza sadržaja (forma, stil, priroda argumenata), domet govora (pitanje javnosti, metoda diseminacije, frekvencija, količina i intenzitet komunikacije) te vjerojatnost pojave nasilja ili mržnje (stupanj rizika za nastanak određene štete).

Publikacija autora Mitrea Georgieva, Dražena Hoffmana, Snježane Vasiljević i Luke Antonine, namijenjena osobama koje djeluju u javnom prostoru, predstavljena je na tribini 30. rujna u Hrvatskom novinarkom društvu, kao i internetska platforma Dosta je mržnje koja objedinjuje procedure za prijavljivanje neprihvatljivih oblika javnog govora i izražavanja u medijima nadležnim tijelima.

“Važno je jasno i nedvosmisleno osuditi svaki govor mržnje, diskriminacije i netolerancije kao apsolutno neprihvatljiv u sferi otvorene, javne i demokratske rasprave. (…) Važno je zauzeti se za slabije i nezaštićene u društvu, dakle upravo one skupine ljudi kojima je govor mržnje upućen”, zaključuju autori koji smatraju da nije dovoljno suprotstavljati se govoru mržnje u vidu naknadnih reakcija, već je potrebno zauzeti aktivnu poziciju stvaranja i promicanja društveno-političke jednakopravnosti među svim pojedincima i skupinama društva.

Govor mržnje može imati velike i dalekosežne posljedice: društvo u kojem postaje uobičajeno izgovoriti riječi kojima se potiče, širi ili opravdava mržnja, osobito prema manjinskim skupinama i njihovim pripadnicama/ima, društvo je u kojemu i nasilje postaje normalno. U takvom društvu nisu ugrožena samo prava manjina, nego svih građana/ki. Suzbijanje govora mržnje nužno je kako bi se zaštitilo pravo na slobodu izražavanja, jer upravo govor mržnje predstavlja njezinu zlouporabu i negira njezinu suštinu. Zato svatko ima obvezu boriti se protiv govora mržnje i mora biti svjestan/na njegovih posljedica.

Publikacija “Govor mržnje i neprihvatljiv govor: vodič za političare/ke” i online platforma DostajeMrznje.org doprinos su suzbijanju govora mržnje u javnom prostoru. Vodič je prvenstveno namijenjen političarima/kama, ali i svim drugim osobama koje djeluju u javnom prostoru kako bi se bolje upoznali s normama koje se odnose na govor mržnje, dok online platforma na jednom mjestu objedinjuje sve procedure za prijavljivanje neprihvatljivih oblika javnog govora i izražavanja u medijima nadležnim tijelima, te time olakšava prijavljivanje svim zainteresiranim građankama i građanima.

Na skupu će o gore navedenim temama govoriti Mitre Georgiev, Kuća ljudskih prava Zagreb te Sunčica Brnardić i Sara Lalić, Centar za mirovne studije.

Od diskiminatornih grafita punih mržnje koji nam se kese sa zidova, jednakih takvih internetskih komentara i pjesama koje se mogu čuti s tribina pa sve do medija koji uglavnom neometano šire govor mržnje, svjedočimo sve otvorenijem ugrožavanju seksualnih, rasnih, rodnih i spolnih i drugih Ustavom zajamčenih manjinskih prava. 

GONG i Kuća ljudskih prava odlučili su doskočiti javnom govoru prepunom mržnje i diskriminacije otvaranjem internetske stranice dostajemrznje.org. Najjednostavnije, to je adresa na kojoj građani i građanke sada mogu prijaviti svaki javni govor koji “razorno djeluje na društvenu koheziju, vrijednosti pluralizma, interkulturalnosti i tolerancije prema drugima i drugačijima”, a nakon potvrde o zaprimljenoj prijavi, dobit će odgovor o pravnoj utemeljenosti njihova prigovora te koji su daljnji koraci u službenom postupanju protiv konkretnog incidenta.  

Na stranici je jasno objašnjeno što je to neprihvatljivi govor, zašto je štetan pa i zašto ga prijaviti: “Ako ne želite živjeti u društvu u kojem su mržnja i netrpeljivost prihvatljiva osnova za međuljudske odnose, i vaš je doprinos važan. Prijavom dajete svoj obol tolerantnom i pluralnom društvu, u kojemu svatko ima pravo na ljudsko dostojanstvo i može neometano uživati sva svoja ljudska prava, neovisno o svojim osobinama. Ova načela su posebno važna u javnoj komunikaciji i dužnost je svih medija pridržavati ih se”.

Prijave su, naravno, potpuno anonimne, a za prijavu je, ističu pokretači stranice, važno priložiti što više materijala koji nedvosmisleno upućuju na neprihvatljiv javni govor, koji, kako pojašnjava Dražen Hoffman iz GONG-a za Novosti, ne mora nužno biti tek iz kategorije koje pokriva Kazneni zakon već iz čitavog spektra već spektra neprihvatljivog javnog izražavanja koje pokrivaju antidiskriminacijsko zakonodavstvo, medijska regulativa, ali i brojni međunarodni standardi. 

“Želimo poslati poruku da šutnja nije rješenje, da je dovoljno držati otvorene oči i uši i da postoji netko tko će se pobrinuti za formalnopravni aspekt prijavljivanja bilo kakvih oblika poruka mržnje”, ističe Hoffman i dodaje: “No, ovo su rješenja koja služe potrebama sadašnjosti. Za budućnost, u kojoj za mržnju i diskriminaciju u javnom prostoru nema mjesta, trebat će vremena u kojemu građanska pismenost i odgoj za demokratsko građanstvo moraju imati važno mjesto. Za pluralna društva to je jedini održivi smjer”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pogrešno i neopravdano poopćavanje karakteristika neke skupine, kolektivni stereotip, koji sadrži izrazito emocionalno negativno ocjenjivanje neke etničke, nacionalne, vjerske, socijalne ili druge skupine, tumačimo kao predrasudu. Najgori dio stereotipa i predrasuda predstavljaju njihove posljedice u ponašanju, i to nazivamo diskriminacijom. Diskriminacija znači odvajati, praviti razliku po socijalnim, rasnim, etničnim, vjerskim, individualnim, spolnim, jezičnim, starosnim ili drugima osobinama. Diskriminacija rezultira otežanim ili onemogućenim ostvarenjem određenih ljudskih prava te uzrokuje rasizam, seksizam, ksenofobiju.

Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije (ZSD) uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova. Zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema tom zakonu, govor mržnje predstavlja poticanje na diskriminaciju. 

Ne postoji univerzalna definicija govora mržnje, već ga pobliže opisuju pojedini međunarodni dokumenti kojima je on zabranjen kao jedan od oblika diskriminacije. U RH izričito ga spominju Zakon o suzbijanju diskriminacije, Kazneni zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima (ZEM). ZEM ga spominje u članku 12. stavku 2. u kojem ponavlja sedamnaest diskriminacijskih osnova iz ZSD-a uz dodatak zabrane poticanja i pogodovanja poticanju antisemitizma i ksenofobije, te ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.

Prema Vijeću za elektroničke medije, ključni element za utvrđivanje govora mržnje je poticanje na nasilje ili mržnju: “poticanjem se kroz zagovaranje i prijetnje nastoji utjecati na druge da se uključe u određene oblike ponašanja” te “mržnja podrazumijeva aktivni osjećaj odbojnosti i neprijateljstva povezan sa sklonošću ozljeđivanja”. 

U pravnoj teoriji postoje brojne definicije govora mržnje. Sve te definicije, usprkos razlikama, sadrže i ističu dva bitna elementa kao specifične distinktivne značajke govora mržnje. Prvo, mora se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka, odnosno sadržaju kojim se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji ponižava, dehumanizira ili obezvređuje. Drugo, takav mrzilački odnosno napadački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih, ponajviše manjinskih, ranjivih društvenih skupina i njihovih pripadnika. Dužnost je većine u društvu da manjine zaštiti, a svaku diskriminaciju odnosno govor mržnje prema manjinama osudi. U hrvatskom društvu u posljednje vrijeme svjedočimo tome da se manjine optužuju da ugrožavaju prava većine ili da se manjinske vrijednosti nameću većini.

Govor mržnje ne smije se poistovjećivati sa svakom vrstom ostrašćenog, polemičkog ili napadačkog javnog diskursa, a važno ga je i razlikovati od klevete i uvrede, kao i od legitimnog kritičkog ili satiričkog pristupa, smatra Vijeće. U govor mržnje posebice ne spadaju kritike vlasti, vladine politike ili postupaka i stajališta pojedinaca na vlasti, ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće, mrzilačke ili uvredljive. 

Vijeće podsjeća da je pravo na slobodu izražavanja jedno od najdragocjenijih ljudskih prava u svakom demokratskom društvu, izrijekom zajamčeno različitim međunarodnim konvencijama i nacionalnim ustavima. Međutim, pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na činjenične tvrdnje i vrijednosne sudove koji se blagonaklono primaju, koji su neuvredljivi ili neutralni, nego i na one koji vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju društvo ili dio populacije. 

Ustav RH u članku 38. jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te posebno jamči slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa. S druge strane, članak 16. Ustava slobode i prava ograničava radi zaštite slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, pri čemu to ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U slučaju sudara govora mržnje sa slobodom govora, sloboda govora uvijek gubi i podliježe sankcijama.  

Pravo na zaštitu dostojanstva čovjeka nikad se a priori ne smatra pretežnijim pravom koje bi u slučaju sukoba s pravom na slobodu izražavanja trebalo zaštititi. Radi se o pravima istog pravnog statusa. Stoga u slučaju sukoba spomenuta dva ljudska prava treba uspostaviti pravičnu ravnotežu s obzirom na sve okolnosti svakog pojedinog slučaja, vodeći posebice računa odnosi li se sporni medijski prilog na temu od javnog interesa, povrijeđuje li se njime dostojanstvo tijela javne vlasti ili pojedinaca, te je li povrijeđeni pojedinac političar, javna osoba ili tzv. anonimni građanin. Novinari, kao i svi ostali građani, nemaju pravo na javni iskaz stavova koji izražavaju mržnju, ali imaju obavezu prenositi takve stavove kako bi upozorili javnost na nepoželjne pojave.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za razliku od 2014., kada su evidentirana 82 fizička napada, prijetnje, izjave u javnom prostoru koje sadrže govor mržnje i slučaja uništavanje imovine u vlasništvu Srba ili srpskih institucija, u 2015. zabilježeno je 189 takvih slučajeva, rečeno je na predstavljanju najnovijeg broja Biltena Srpskog narodnog vijeća Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015. 

Kako je objasnila Tamara Opačić, autorica Biltena, pored situacije u društvu, na koju su utjecale dvije predizborne kampanje tokom kojih se rabio nacionalistički govor, obilježavanje 20. godišnjica Oluje i Bljeska koje su protekle u militarističkom ozračju, ukidanje ćirilice u Vukovaru te organiziranje različitih akcija kojima se želi rehabilitirati narav Nezavisne Države Hrvatske, na povećanje broja utjecala je i promjena metode prikupljanja podataka. Za razliku od ranijih godina, veća pažnja tako je posvećena praćenju medija. Riječ je o metodologiji koja će se primjenjivati i u narednom periodu. 

“Kao posljedica nesankcioniranja govora mržnje i širenja etničke netrpeljivosti te društvene atmosfere kojom se takvo ponašanje često potiče, sve je učestalije izražavanje diskriminatornih stavova u javnom prostoru. Pored sportskih terena, na kojima su i dalje prisutni povici mržnje, i ulica, na kojima su sve prisutniji takvi grafiti, zabrinjava da je u 2015. zabilježena 31 javna akcija, najčešće prosvjed protiv gotovo svakog događaja koji je imao srpski i/ili antifašistički predznak”, kazala je Opačić, koja je, među ostalim, navela primjere protuprosvjeda koji se već godina, uz dopuštenje Ministarstva unutarnjih poslova, održavaju uoči obilježavanja Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu te komemoracije za žrtve logorskog sustava Jadovno 1941.

“U 2015. svjedočili smo i pokretanju peticije za uvođenje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ u službenu vojnu uporabu, što je inicirao Branko Borković, izgledni kandidat za novog minstra branitelja. Predsjednica Republike tu je peticiju osudila tek nakon pritiska dijela javnosti. Sve je kulminiralo na 20. godišnjicu Oluje, koja je u Kninu završena koncertom Marka Perkovića Thomspona i povicima ‘Ubij Srbina’, a tadašnja gradonačelnica Knina i sadašnja saborska zastupnica Josipa Rimac se nakon svega popela na pozornicu i pozdravila ‘Hrvatice i Hrvate’. Istu večer su veteranska udruženja, članovi A-HSP-a i navijači NK-a Rijeka ispred riječkog HNK organizirali prosvjed protiv tribine Drugi rat tokom koje je pet žena različitih nacionalnosti govorilo o svojim sjećanjima na ratne dane. Sve je završilo fizičkim napadom na posjetitelje tribine”, istaknula je autorica Biltena.

Opačić je kazala da se odgovornima za te napade mogu smatrati i pojedini desno orijentirani mediji koji su danima uoči ovog događaja huškali javnost. 

“Istodobno, mediji su najzaslužniji za promoviranje osoba koje u javnom prostoru koriste govor mržnje usmjeren protiv Srba. U prošloj godini zabilježeno je 37 takvih izjava, a ono što zabrinjava da one najčešće dolaze od državnih dužnosnika. Tako nam je zastupnik Branimir Glavaš po izlasku iz zatvora poručio da je ‘napunio akumulatore’, a eurozastupnica Ruža Tomašić nam je kazala da ‘molimo Boga da Hrvatska ne počne čistiti svoje dvorište’. Takve izjave, nažalost, dolaze i iz redova Katoličke crkve. Neki od svećenika već godinama sudjeluju na obilježavanju dana osnutka NDH uz pozdrav kojim se tokom Drugog svjetskog rata u smrt slalo na desetke hiljada ljudi”, rekla je. 

Zabrinjava povećanja broja prijetnji, od kojih i neki smrću, upućenih na račun istaknutijih članova srpke zajednice, ali i svih onih koji su spremni kritizirati takve pojave u društvu. Da pljuvanje na ulici, slanje prijetećih poruka i ispisivanje grafita koji sadrže govor mržnje nisu nimalo bezazlene pojave, pokazuju podaci MUP-a. Po njima je u 2014. zabilježeno 8 zločina motiviranih etničkom mržnjom, od čega 3 prema Srbima, dok je u 2015. vidljiv značajan porast – od ukupno 16 slučajeva, njih 14 se odnosi na Srbe.

“Najodgovornijima za ovakvu situaciju mogu se smatrati državne institucije. Kao što pokazuje nedavni napad na mladića srpske nacionalnosti u Okučanima te napad na posjetitelje tribine koja je 5. avgusta održana u Rijeci, policija one napada za koje postoje indicije da su motivirani etničkom mržnjom zapravo najčešće kvalificira kao prekršaje umjesto kao kaznena djela. Problematično je i što Državno odvjetništvo kao ovlašteni podnositelj prekršajnog naloga u svim slučajevima javnog poticanja na vjersku, rasnu, nacionalnu i druge vrste netrpeljivosti to pravo u praksi iznimno rijetko koristi”, objasnila je Opačić te dodala da najveći teret ipak ostaje na političarima.

“Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije Hrvatskoj je poručila kako političare treba hrabriti da se što je više moguće pobrinu da se izbjegne trajno ponavljanje neprijateljstva na etničkim osnovama. Nažalost, naša svakodnevnica ukazuje na sasvim suprotan trend”, zaključila je autorica Biltena. 

Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, govorio je o uzrocima porasta govora mržnje i akata nasilja u društvu: nacionalizmu, revizionizmu i militarizaciji.

“Sve je očitiji nacionalizam koji se od ulaska Hrvatske u EU ponovo razbuktava suprotno evropskom opredjeljenju Hrvatske i njenim postignućima do ulaska u Uniju. Taj nacionalizam raspiruju političke stranke koje napuštaju svoje demokršćanske korijene i usmjeravaju se prema izrazito nacionalističkom političkom djelovanju i savezu s onima koji ne samo da su nacionalisti, nego zastupaju i pronacističke, odnosno proustaške stavove”, rekao je Pupovac.

To je prvi razlog zbog čega nama tolerancije prema različitima i zbog čega se oslobađaju potencijali mržnje, a onda i osjećaj da se može slobodno govoriti jezikom mržnje. Toga je nažalost sve više, ne samo na marginama, nego i u centru i javnom prostoru, rekao je. Kao drugi razlog naveo je povijesni revizionizam koji oživljava retoriku koja pod krinkom antikomunizma obnavlja poražene snage i ideologije iz Drugog svjetskog rata. Ističući i militarizaciju koja je sveprisutna u društvu, Pupovac je naglasio i da u Hrvatskoj nema više dovoljno snažnog regulatornog mehanizma oko toga što je dopušteno, a što nije. 

“Nisu razvijeni regulatorni mehanizmi, zakoni se ne primjenjuju na način na koji bi se trebali primijeniti, a državne institucija koje su dužne provoditi zakone najčešće ili ga toleriraju ili ne znaju što je to govor mržnje”, rekao je Pupovac i naglasio da SNV objavljuje Bilten iz dva razloga: “Prvi je da bismo dokumentirali taj fenomen i drugi da bismo stvorili potrebnu svijest u javnosti o njegovom postojanju i razornoj snazi po društvo, po državu i po odnose među građanima, ali i da bi kod institucija stvorili potrebnu svijest. To nije grafit pored koga prođemo kad idemo ulicom ili pročitamo naslovnu stranicu novina, već je to pojava koja traje i razvija se. To pojava koja dovodi do toga da nam mržnje izjeda slobodu; iz dana u dan možemo posvjedočiti mržnju prema drugima, prema manjinama različite vrste, prema političkim razlikama koje postoje u demokratskim društvima. Ta mržnja izjeda ideju i praksu slobode”, rekao je ističući da neki mržnju koriste kao sredstvo za osvajanje i održavanje moći.

“Ukoliko DORH, MUP i Ministarstvo pravosuđa ne djeluju, onda i Ustav i zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru. A ako netko misli da će sve stati na Srbima, taj se teško vara jer nikad ni u kojem povijesnom razdoblju nije bilo tako”, istaknuo je predsjednik SNV-a.

“Tako je i Oliver Frljić četnik jer ga je netko označio kao četnika, i to ‘borci protiv četništva’ u čijim ćemo obiteljima naći one koje su partizani pogubili jer su bili četnici. Takvi danas sebi daju za pravo da proganjaju Srbe i ostale kao četnike”, rekao je i osudio provele u stanove Frljića i njegove djevojke kojima se narušava nepovredivost doma i šalju zastrašujuće poruke.

“Bilten ne objavljujemo samo zbog Srba. On je tu zbog našeg građanskog osjećaja odgovornosti zbog toga što se danas događa u našem društvu, a nije se događalo do prije tri godine na takav način i u tolikim razmjerima. Krajnji je moment da kažemo da nema stranke niti političke ideje koja sebi može dati za pravo da uništava slobode demokracije”, naglasio je on i dodao da će Bilten uskoro biti predstavljen i u Evropskom parlamentu, u kojeg, da je situacija u Hrvatskoj prije nekoliko godina bila kao danas, nikada ne bi ušli. 

Bilten možete preuzeti ovdje.