Et al. je, doznajemo iz uvodnika koji kolektivno potpisuje uredništvo, pokrenut s namjerom da otvori prostor za kritičku refleksiju o izvedbenim umjetnostima koja izlazi izvan estetskih okvira i zahvaća uvjete rada u umjetnosti, radne odnose u obrazovanju i proizvodnju samog diskursa o izvedbi. Autori pritom ne skrivaju ambivalenciju cijelog pothvata: “Pokretati humanistički znanstveni časopis u perifernoj zemlji, u ozbiljno podfinanciranom polju visokog obrazovanja, te se opredijeliti za dvojezičnu, elektronsku i tiskanu verziju, ne zvuči kao sistemski održiva opcija u ovom trenutku.” Upravo zato, pišu urednici, jedini odgovor koji su smatrali primjerenim bio je “rad na stvaranju platforme koja će upravo sistemske značajke postojećeg polja dovoditi u pitanje”.

A o značajkama tog polja i uvjetima u kojima časopis nastaje govorilo se i na samoj promociji, u razgovoru u kojem su sudjelovale teatrologinja Martina Petranović iz HAZU-a, kritičarka i teatrologinja Ana Fazekaš te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš, Una Bauer i glavni urednik prvog broja Goran Pavlić. Uz njega, urednički tim čine Agata Juniku (ADU), Nataša Govedić (ADU), Jelena Marković (Institut za etnologiju i folkloristiku), Gabrijela Puljić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Zrinka Užbinec (nezavisna umjetnica i istraživačica).

Kontekst u koji se Et al. upisuje najiscrpnije je ocrtala Petranović, smjestivši novi časopis u povijest dugog odsustva specijalizirane znanstvene publikacije za izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj. Prošavši kroz razvoj polja od kazališnih glasila do danas aktivnih časopisa, zaključila je da ni jedan od njih, neovisno o važnosti i teorijskim ambicijama, nije uspio postati sustavni prostor produkcije teorijskog znanja o izvedbi. No Et al., po njezinu čitanju, nadilazi puko popunjavanje te praznine. 

Opisuje ga kao časopis “s izoštrenom programskom vizijom i specifičnim vidokrugom” te ga, parafrazirajući Anatolija Kudrjavceva, naziva “časopisom sa zadatkom” koji ne proizvodi samo znanje o izvedbenim umjetnostima, nego istovremeno propituje uvjete rada u umjetnosti i uvjete proizvodnje diskursa o njoj. Formalnim ustrojem zadovoljava sve akademske kriterije, no sadržajem, ističe, “subvertira stvari iznutra”.

Goran Sergej Pristaš, bivši urednik Frakcije čiji je prvi broj izašao prije točno trideset godina, ponudio je usporedbu dvaju izdavačkih projekata i dvaju trenutaka. Frakcija je, objašnjava, nastala u poslijeratnoj praznini kad je cijela generacija kazališnih umjetnika ostala izvan institucija, a Hrvatska je bila nevidljiva na europskoj kazališnoj karti – trebalo je skupljati fragmente iz kojih bi se mogla oblikovati nova scena. Et al. nastaje u suprotnim uvjetima, u trenutku kad “svega ima previše, diskurs buja na sve strane i produkcija tekstova je enormna”. Iz te razlike Pristaš izvodi i razliku u njihovoj ulozi: “Ako je Frakcija pokušavala biti izraz svog vremena, biti ‘događaj u papiru’, čini se da ovaj časopis igra jednu danas možda puno važniju ulogu – biti situacija, biti oblik sažimanja mnoštva, oblik iskaza toga što i kako danas živimo.” 

Ana Fazekaš, koja je govorila s pozicije nezavisne kritičarke, manje se bavila samim časopisom, a više strukturnim uvjetima koji određuju tko može sudjelovati u ovakvim projektima. U tom okviru postavila je pitanje privilegije, za koju ističe da postaje opasna kad “kalcificira, kad zaustavlja i strahuje za poziciju koju razumije kao sklisku”, no u ovom poduhvatu prepoznala je onaj tip privilegije koji se doživljava kao poziv na odgovornost i time postaje produktivan.

Postavila je i pitanje kako spriječiti da diskurs koji prožima ovakve projekte ne postane manira, “prazna gesta koja se pretvara da djeluje, ali je sama sebi svrha”. Ta se gesta, odgovorila je, u ovom slučaju ne prazni jer tekstovi polaze od življene prakse – akademske, producentske, kritičarske, zagovaračke i sindikalne, umjetničke, pedagoške i aktivističke – i jer govore o osobnim, intimnim, subjektivnim doživljajima.

O imenu časopisa kao programatskoj gesti govorila je Una Bauer, koja je ujedno i jedna od inicijatorica projekta. Skraćenica et al. – “i drugi” – upućuje na one koji ostaju u pozadini, čiji se rad podrazumijeva, ali rijetko imenuje. U akademskom kontekstu, objašnjava Bauer, sustav citiranosti i vidljivosti tradicionalno počiva na isticanju velikih autorskih imena, dok kolektivni i suradnički oblici rada ostaju u sjeni, i upravo taj nevidljivi pogon časopis želi učiniti vidljivim.

Na tom tragu, urednik Goran Pavlić u završnom je izlaganju zahvalio onima bez kojih časopis ne bi bio moguć – knjižničarki Ivani Marinković Zenić, koja je bila ključna podrška u administrativnim zahtjevima projekta, dizajnerici Rafaeli Dražić, autorici vizualnog identiteta i prijeloma, te lektorici Ivi Klobučar Srbić, koja je doprinijela razvoju terminologije na hrvatskom jeziku s razumijevanjem za specifičnosti teorijskog pisanja o izvedbi. Stvaranje teorije na malim jezicima, ističe Pavlić, “emancipacijski je i subjektivacijski moment” koji omogućuje da se izbjegne uloga pukih prenositelja terminologije koju diktiraju bogatije i snažnije institucije s duljom tradicijom.

Časopis izlazi dvojezično, na hrvatskom i engleskom, u tiskanom i mrežnom izdanju u otvorenom pristupu. Kako je u razgovoru više puta istaknuto, i pokretanje ovakvog časopisa i njegovo čitanje podrazumijevaju određenu privilegiju, no iz samog projekta razvidno je da otvorenost i dostupnost uredništvo razumije kao sastavni dio vlastite misije. Odluka da Et al. bude besplatan dio je te logike, jednako kao i inzistiranje da teorijsko promišljanje izvedbene umjetnosti ostane ukorijenjeno u živoj praksi i kontekstu iz kojeg izrasta.

Riječ je o časopisu koji je pokrenula Akademija dramske umjetnosti s namjerom širenja polja refleksije o izvedbenim umjetnostima na pitanja rada u umjetnosti, kao i umjetničke pedagogije.

“Transformacija akademskih institucija uslijed ekonomskih pritisaka trajni je proces suvremenog visokog obrazovanja, a te promjene očituju se kako u umjetničkoj pedagogiji, tako i umjetničkoj produkciji. Specifičnosti, proturječja i izazovi takvih okolnosti predmet su znanstvenih i kritičkih analiza u ovom broju, a bit će u fokusu i u narednim brojevima”, stoji u najavi.

Na promociji će sudjelovati Martina Petranović (HAZU), Ana Fazekaš (kritičarka i teatrologinja), te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš (ADU), Una Bauer i Goran Pavlić.

Kao uvod u predstavljanje časopisa, bit će izveden rad Eksperiment s povezom koreografa Marka Marića u suradnji s izvođačicom Minom Ugrin. Izvedba je nastala u sklopu kolegija Koreografija 2.

Simpozij okuplja dvadesetak sudionika_ca kroz niz panela, samostalnih izlaganja, okrugli stol i promociju knjige, a prethodi mu dvodnevna istraživačka radionica koju će 13. i 14. travnja od 10 do 13 sati voditi redateljica i autorica Tea Tupajić.

Polazište programa je odnos plesnih praksi i teksta u njegovim različitim formatima – od bilježaka, kritika i eseja do dnevnika, skica i drugih oblika zapisa. U tom se okviru otvaraju pitanja o načinima na koje se ples nastavlja, transponira ili arhivira kroz tekst, kao i o ulozi tekstualnog rada u oblikovanju kontinuiteta plesnog polja i njegovoj održivosti u uvjetima nestabilnosti i prekarnosti.

Program prvog dana otvara uvodno izlaganje dramaturginje i teoretičarke izvedbenih umjetnosti Jasmine Založnik, nakon čega slijede dva tematska panela. U prvom panelu sudjeluju Mia Štark, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Nikolina Pristaš i Marjana Krajač, uz diskusiju koju moderira Vesna Vuković, dok drugi panel okuplja Ivanu Hanaček, Teu Kantoci, Ninu Kurtelu i Andreja Mirčeva, uz moderaciju Maše Štrbac. U poslijepodnevnom dijelu izlaganje održava Ivana Bago, nakon čega slijedi okrugli stol o mogućim institucionalnim okvirima za istraživanje povijesti i teorije plesa, na kojem sudjeluju Iva Niemčić, Ivana Hanaček, Marjana Krajač i Goran Sergej Pristaš.

Drugog dana program se nastavlja izlaganjem Maje Đurinović, nakon čega slijede dva panela. U prvom sudjeluju Katja Šimunić, Ivana Katarinčić, Iva Nerina Sibila i Jelena Mihelčić, uz diskusiju koju vodi Anna Javoran, dok posljednji panel okuplja Zrinku Užbinec, Mateu Bilosnić, Anu Kreitmeyer i Teu Tupajić, uz diskusiju koju vodi Silvija Marchig. U završnom dijelu simpozija izlaganje održava Tanja Vrvilo, nakon čega slijedi promocija knjige Andreja Mirčeva The Poetics of Performance Diagrams (2024), uz razgovor koji moderira Nataša Govedić.

Simpozij obilježava 20 godina rada organizacije Sodaberg koreografski laboratorij te se nadovezuje na niz ranijih istraživačkih i izvedbenih formata. Organizacijski odbor simpozija čine Marjana Krajač i Andrej Mirčev.

Sva izlaganja održavaju se na hrvatskom jeziku, osim uvodnog keynote predavanja koje će biti na engleskom. Ulaz na sva događanja je slobodan.

Predstava je inspirirana tekstovima i radovima Vlade Kristla, kao i djelima Seana Bonneya i Friedricha Schillera. Umjesto klasične adaptacije predstava donosi “prostorni lom” u kojem se tekst raslojava, premješta i sudara s glazbom, vizualima i izvedbenim akcijama.

Kako navodi autorski tim, “tekst se ne izvodi, nego se rasprostire”; prostor postaje aktivni element izvedbe, a publika se kreće kroz niz situacija, fragmenata i intenziteta. Kristlovi zapisi, nastali u kontekstu političkih i osobnih lomova 1970-ih, pritom služe kao polazište za istraživanje odnosa kontrole i raspada, discipline i ekscesa.

U izvedbi sudjeluju Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo (KEMK), Nikolina Pristaš i Goran Sergej Pristaš (CO2…par umjetnika), uz likovne intervencije Siniše Ilića te glazbene prakse Ivana Marušića Klifa i Helgea Hintereggera.

Reprizne izvedbe slijede 18. i 19. siječnja. Ulaz na sve izvedbe je slobodan, uz prethodnu rezervaciju mjesta putem obrasca.

Trening praktične dramaturgije je intenzivna trodnevna radionica namijenjena autorima_cama čiji su radovi iz područja suvremenih izvedbenih umjetnosti (ples, kazalište, performans, različiti hibridni i interdisciplinarni projekti s izvedbenim elementima) u procesu realizacije.  

Radionicu u Zagrebu vode sljedeći stručnjaci_kinje: Bojana Cvejić, dramaturginja, teoretičarka izvedbenih umjetnosti i profesorica na Nacionalnoj akademiji umjetnosti – KhiO u Oslu i na plesnoj akademiji P.A.R.T.S Bruxelles; Goran Ferčec dramaturg i pisac, docent na  Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu; Goran Sergej Pristaš, dramaturg i profesor na  Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Trening praktične dramaturgije je zamišljen tako da osigura produktivan dijalog o umjetničkom procesu, konceptualnim problemima povezanim s nastajanjem predstave/rada, kao i intenzivan rad autora, suradnika i/ili izvođača na dramaturškoj strukturi projekta i refleksiji umjetničkog procesa. Trening nije namijenjen promociji nastajuće predstave/rada, već mogućnosti da se autori_ce radova, zajedno sa svojim suradnicima_ama, susretnu sa stručnjacima_kinjama iz područja suvremenih izvedbenih umjetnosti, i u kritičkom dijalogu s njima promisle svoje ideje, probleme, pitanja koja nastaju u samom procesu rada. 

Tijekom treninga, gostujući dramaturzi_ginje radit će u pojedinačnim trosatnim sesijama na najviše pet projekata, koji su u trenutku prijave već u nekoj fazi produkcije.

Svaki od prijavljenih autora_ica ili skupina treba omogućiti gostujućim dramaturzima_ginjama uvid u proces nastajanja predstave odnosno rada. Akademija dramske umjetnosti može osigurati prostor dvorane F22 za potrebe prezentacije bez korištenja rasvjete ili postava scenografije. U protivnom, prezentaciju i razgovor moguće je napraviti i u prostoru u kojem autori_ce održavaju probe. Od autorica_a se očekuje da pokažu elemente predstave/rada na kojem rade ili dijelove već gotovog materijala (u trajanju do 30 minuta), a ako se radi o djelu koje je već imalo premijeru, trebalo bi pripremiti materijale koji se odnose na daljnji proces razvoja predstave. Radi uvida u proces rada, potrebno je kratko predstavljanje dosadašnjeg radnog procesa i trenutnih dramaturških rješenja – koje bi trebalo biti izvedeno uživo. 

“Ovim treningom želimo otvoriti dijalog o procesu nastajanja radova u široko shvaćenom području izvedbenih umjetnosti”, navode organizatori_ce.

Sudjelovanje u treningu je besplatno, a trening je namijenjen svim autorima_cama i skupinama iz područja suvremenih izvedbenih umjetnosti, koji_e smatraju da im je potreban produktivan, dinamičan i kritički razgovor o umjetničkim procesima.

Za sudjelovanje u treningu praktične dramaturgije, prijavite se Akademiji dramske umjetnosti, na adresu trening.dramaturgija2025@gmail.com najkasnije do 20. listopada 2025. 

Prijava treba sadržavati:

• naziv projekta
• kratak opis projekta (maks. 1 kartica)
• ime(na) autora i suradnika
• u kojoj je fazi projekt u vrijeme održavanja treninga
• planirani datum završetka projekta
• koja su očekivanja od treninga
• moguće mjesto održavanja pokazne probe i diskusije (ukoliko to nije F22)
• kontakt (e-mail adresa, telefon)

O izboru projekata na kojima će se raditi kao i o rasporedu treninga bit ćete obaviješteni do 30. listopada 2025. 

Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U drugom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Novi dio trilogije temelji se na tekstu nastalom kroz dječju igru riječima, a prema bilješci Waltera Benjamina. U toj igri, riječi se ne slažu u svakodnevne rečenice, već stvaraju neočekivane veze, nalik na “špilje s najčudnijim hodnicima”. Djeca, slobodna od ustaljenih jezičnih pravila, otkrivaju nova obećanja značenja i slika i najjednostavnije konstrukcije zadobivaju ritam igre i istraživanja, nadovezujući se na geste zajedništva i oblikovanja kolektivnih imaginarija koje CO2 razvija u suradnji s nizom umjetnika i suradnika. U ovom segmentu rada projektu su se pridružili kompozitorica Sara Glojnarić, dramaturg Goran Ferčec i Priska Pia Pristaš kao povremena izvođačica.

Broj gledatelja_ica ograničen je na sedam po svakoj izvedbi, a ulaznice po cijeni od 7 eura dostupne su online. Ukoliko ostane slobodnih mjesta, ulaznice će se moći kupiti na ulazu Kontejnera u iznosu od 10 eura.

Govornici_e prvog panela Activating the Present of Dance: Discussing Cultural Policies bili su Nevena Tudor Perković, ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Goran Sergej Pristaš, profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Radne skupine za kulturnu politiku i kulturni razvoj Grada Zagreba, Marijana Cvetković, suosnivačica inicijative Stanica – Servis za suvremeni ples u Srbiji i Madeline Ritter, pravnica i osnivačica neprofitne organizacije Bureau Ritter u Berlinu, a razgovor je moderirala Teja Reba iz Društva za suvremeni ples u Sloveniji.

Uspostavljeni dijalog između Tudor Perković i Pristaša ukazao je na dva problema – centralizaciju i fragmentaciju plesne scene u Hrvatskoj. Problem centralizacije je problem svih umjetničkih polja u Hrvatskoj, ali je u polju suvremenog plesa utoliko veći zbog marginalne pozicije suvremenog plesa u odnosu na druge izvedbene umjetnosti. Većina plesnih umjetnika_ca u Hrvatskoj radi na nezavisnoj kulturnoj sceni, sceni koja ovisi isključivo o javnim pozivima za financiranje. Iako i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb raspisuju javne pozive za financiranje te sustavno povećavaju budžete za financiranje plesne scene, iz izlaganja Tudor Perković ostalo je nejasno koje su dugoročne strategije Ministarstva kulture i medija za razvoj plesne scene. Dodatno je naglasila potrebu za osnivanjem neke vrste institucije za plesnu umjetnost, ali nije navela tko bi trebao osnovati i financirati istu. S druge strane, Pristaš je ukazao na problem broja institucija koje Grad Zagreb već financira, odnosno financijsko opterećenje zbog kojeg si Grad ne može priuštiti osnivanje novih institucija.

Fragmentacija plesne scene događa se upravo zbog nedostatka institucija, odnosno stabilnih budžeta kojim bi institucije raspolagale. Pristaš je podsjetio na jednostavnu računicu. Ukupni budžeti za financiranje plesne scene putem javnih poziva za financiranje mali su unatoč povećanjima. Na javne pozive prijavljuje se veći broj plesnih umjetnika_ca, organizacija i udruga s kvalitetnim programima. Ako većina pristiglih prijava zadovoljava propisane kriterije javnih poziva, ukupni budžet dijeli se na puno malih dijelova pa puno prijavitelja_ica dobije potporu, ali manju od tražene. Prema tome, osim što dolazi do fragmentacije plesne scene, dolazi do povećanja broja prekarnih radnika_ca i smanjenja mogućnosti realizacije zamišljenih projekata s obzirom na dobivenu potporu.

Nadalje, Pristaš je istaknuo i kako je Grad, unatoč financijskom opterećenju, prošle godine osnovao institucionalnu platformu za poticanje razvoja i dostupnosti kulture u Zagrebu pod nazivom Novi prostori kulture. Platforma je osnovana s ciljem otvaranja novih prostora za podršku, proizvodnju i distribuciju kulturnih sadržaja. Iako se ne radi o instituciji za plesnu umjetnost, osnivanje takvih platformi, povećanje ukupnih budžeta ili broja javnih poziva za financiranje svakako jesu korak naprijed, ali nisu rješenje. Pozitivni pomaci u Zagrebu jesu primjer dobre kulturne politike, ali u odnosu na kulturne politike drugih gradova u Hrvatskoj, doprinose centralizaciji i ne rješavaju problem na nacionalnoj razini.

Cvetković je progovorila o trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji i utjecaju iste na razvoj kulture. U političkom sustavu u kojem nema ni kratkoročnih ni dugoročnih strategija za razvoj kulture pa tako ni plesne scene, kultura opstaje isključivo zbog udruživanja i suradnji sa stranim akterima. Mnogi kulturni radnici i radnice odlaze iz države, mnogi_e šute, a onima koji ostaju prioritet postaje sama politička situacija jer se bez promjene iste ne mogu dogoditi promjene u kulturnom sektoru. O važnosti udruživanja i samoorganizacije govorili su i Tudor Perković i Pristaš, ali u političkoj situaciji poput one u Srbiji, takve inicijative i strategije postaju ključne. Prema riječima Cvetković, iako trenutno nema prostora za unapređenje kulture i uvjeta rada u Srbiji, osnivanje radnih grupa i pripremanje plana razvoja kulture predstavljaju spremnost za konkretno djelovanje kada dođe do promjene vlade i ono postane moguće. Nema promjena bez promjena u institucijama. 

U tom je kontekstu i obraćanje Madeline Ritter predstavilo važno mjesto u razgovoru o institucijama. Iako su neusporedivo manji od onih u Srbiji, Ritter je naglasila kako problemi na razini rada institucija postoje i u Njemačkoj, odnosno kako je osim samog postojanja institucija važno i njihovo sustavno osuvremenjivanje. Na kraju panela, Teja Reba izdvojila je osnivanje instituta za ples u Sloveniji kao primjer pozitivne suradnje vlasti i dionika plesne scene.

Izbor govornika na panelu rezultirao je konkretnim uvidom u glavne probleme s kojima se suočavaju plesni_e umjetnici_e u različitim državama ovisno o političkoj situaciji i stupnju razvijenosti kulturnih politika. Ono što ostaje zajedničkim svim plesnim umjetnicama i radnicima u kulturi je ono što je Ritter nazvala duhom otpora (engl. spirit of resistance). Borba za unapređenje kulture i uvjeta rada nije gotova. 

Tijekom drugog panela Futuring: Dance Research as the Foundation of a New Dance Institution govorili_e su Marjana Krajač, koreografkinja, istraživačica i teoretičarka s fakulteta Ohio State University, Franz Anton Cramer, istraživač arhiva i teoretičar iz Bureau Rittera i Bojana Cvejić, dramaturginja, istraživačica i teoretičarka s Oslo National Academy of Arts, a razgovor je moderirala Alexandra Baybutt, istraživačica i teoretičarka s University College u Londonu. Rok Vevar, kustos, aktivist i arhivist iz mreže Nomad Dance Academy nije mogao prisustvovati panelu, ali izlaganje koje je pripremio pročitala je moderatorica Baybutt.

Na ovom panelu, u fokus je stavljen odnos između proizvodnje umjetnosti, proizvodnje znanja i institucija. Govorilo se o važnosti istraživanja i arhiviranja te institucionalizacije za razvoj umjetničkog polja, ali i problemima koji dolaze s institucionalizacijom. U svom kratkom i sažetom izlaganju, Krajač je naglasila važnost istraživačkih praksi koje u pojedinom normativnom sustavu postaju praksama otpora. Referirajući se na primjer eksperimentalnih praksi u polju izvedbenih umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, dovodi u vezu konkretnu političku situaciju i kritički pristup samoj situaciji te normativnom sustavu u umjetničkom polju. U tom kontekstu, Krajač smatra kako istraživačke prakse kao prakse otpora imaju uvijek transformativni potencijal. 

Nastavno na temu istraživanja, Cvejić je napravila važnu distinkciju između umjetničkog istraživanja (engl. artistic research) i istraživanja u umjetnosti (engl. research in art). Razlika je u povezanosti istraživanja s konkretnim umjetničkim djelom – umjetničko istraživanje trebalo bi rezultirati konkretnim umjetničkim djelom dok istraživanje u umjetnosti rezultira šire primjenjivim znanjem o umjetnosti. Ne dovodeći u pitanje važnost proizvodnje znanja o umjetnosti, također je naglasila koliko je prostor umjetničkog istraživanja bitan za proces rada i razvoj eksperimentalnih praksi. U procesu profesionalizacije polja, umjetnička istraživanja postala su dio umjetničkog obrazovanja. Akademije su postale sigurna mjesta za eksperiment, ali i okvir unutar kojeg rezultati istraživanja ostaju. Iako postoje javni pozivi za financiranje isključivo umjetničkih istraživanja, sredstva su izuzetno mala te se rad na konkretnom umjetničkom djelu mora odvijati u etapama kroz duži vremenski period i ponovno – na nezavisnoj sceni. 

Podsjetnik: na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu odsjek plesa otvoren je tek prije jedanaest godina. Prije toga ples u Hrvatskoj nije imao akademski status. Jasno, osim toga što su plesni umjetnici dobili priliku za akademsko obrazovanje, profesionalizacija polja doprinijela je i njegovoj relevantnosti u kontekstu kulturnih politika. Proizvedeno znanje o polju uvijek na neki način određuje što je relevantno i prema tome – što vrijedi financirati. U tekstu koji je pripremio za panel, Vevar se referirao upravo na to. Kao primjer činjenja polja vidljivim, naveo je pothvat arhiviranja koji je u Sloveniji izazvao veći interes javnosti. 2012. godine Vevar je osnovao Temporary Slovene Dance Archive, a trenutno je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu moguće posjetiti izložbu pod nazivom Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije. 

Namjera Cramerovog izlaganja ostala je pomalo nejasna, ali su u izlaganju naglašena dva aspekta institucionalizacije koje valja spomenuti. Prvi su agende institucija, drugi je neizbježnost konflikta unutar samih institucija ili s institucijama. Cramer smatra kako to ne mora biti obeshrabrujuće, već može biti poticaj za osnivanje platformi koje mogu umjetnicima pružiti ono što institucije ne mogu. 

Na posljednjem panelu New Structures for a New Future – Call for Action govorili_e su Anna Efraimsson, direktorica kazališta MDT Moderna Dansteatern, Matija Ferlin, redatelj, koreograf i umjetnički voditelj Istarskog narodnog kazališta, Nina Gojić, dramaturginja i članica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela, Elena Novakovits, dramaturginja i kulturna radnica i Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica, kustosica i producentica Antisezone, a razgovor su moderirali Dragana Alfirević, kulturna radnica i članica Nomad Dance Academy te Igor Dobričić, dramaturg i predavač na K3 – Centre for Choreography, SNDO – School for New Dance Development i DAS Theatre. 

Treći panel vratio je priču o promjenama na sam početak – na želju za promjenom. Umjesto klasičnog panela, pozvani smo sudjelovati u dijeljenom eksperimentu (engl. shared experiment), odnosno odlasku u drugu prostoriju Zagrebačkog plesnog centra kako bismo čuli tuđe želje i snove te neopterećeno izrazili svoje. Dobričić nam je ponudio nekoliko vlastitih razmišljanja o tom eksperimentu: shvatiti poziv za djelovanjem (engl. call for action) kao poziv na nepragmatičnost punih sat vremena. 

Prije odlaska, Iva Nerina Sibila ispričala nam je svoj san – san o slobodnom padu tijela kroz prazan prostor bez straha od pada. Njezin san je san o životu plesača_ice u kojem nije potrebno neprestano opravdavati potrebu za plesom, o životu u kojem nije potrebno objašnjavati kako postoje jezici čije značenje ne mogu i ne moraju moći svi razumjeti, o životu u kojem se tijelo ne procjenjuje na temelju izgleda i tehnike kretanja, nego onoga što svojim kretanjem proizvodi na razini imaginacije. 

U polumraku druge prostorije svoje su snove ispričali_le i drugi govornici_e te je prostor otvoren i nama, ostalim sudionicima_ama da učinimo isto. S ulaskom u drugu prostoriju, odlučila sam prestati voditi bilješke. Pokušala sam ne analizirati, ne procjenjivati koji mi se snovi čine smisleni, a koji besmisleni. Pokušala sam se prepustiti tom prostoru za kolektivno i nemoguće.

Iako promjene zahtijevaju pragmatičnost, vraćanje na imaginarno imalo je funkciju podsjetnika na važnost istoga. Od svih snova koje sam čula, sa mnom je najviše korespondirao san u kojem se ne budimo umorni, iscrpljeni od istovremenog rada na više projekata i konstantne brige, tjeskobni zbog financijske nesigurnosti i preplavljeni svime navedenim. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za vrijeme trajanja ljetne akademije moguć je rad na pojedinačnim doktorskim projektima, a cilj škole je potaknuti sudionike_ce na zajednički rad i razmjenu istraživačkih metoda unutar humanističkih i umjetničkih istraživačkih praksi.

Sudionici_e ljetne akademije radit će na projektima s međunarodnim timom predavača_ica koji čine: Goran Sergej Pristaš i Nikolina Pristaš iz područja izvedbenih umjetnosti, Karmen Franinović i Roman Kirschner iz područja umjetničkog istraživanja i dizajna, sociolog Natan Sznaider, antropolog Tim Ingold i Monika Wulz iz područja povijesti i filozofije znanosti.

Prijaviti se mogu mladi_e stručnjaci_e i umjetnici_e koji su posebno zainteresirani_e za kulturalne studije, a posebno se potiču kandidati_kinje koji_e rade na austrijskim akademskim institucijama.

Program uključuje plaćen smještaj, obroke (bez pića) i pristup nizu radnih materijala. Trošak putovanja do i od Brijuna snose sami_e sudionici_e.

Više detalja o programu i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 28. travnja.

Na tribini koja se nadovezala na teme izlaganja sudjelovali su Vladimir Gudac, Ivica Boban, Goran Sergej Pristaš, Igor Ružić, Marko Zubak i Barbara Borčić. Program je svojim crtežima pratila slikarica i strip-autorica Helena Klakočar, a njezinu čitavu ilustriranu reportažu možete pogledati ovdje.