Film je nastao usred genocida, a organizatori ga opisuju kao trajno svjedočanstvo o razornim silama okupacije i rata, ali i o volji palestinskog naroda za životom i preživljavanjem.

Nakon projekcije slijedi online razgovor s Hossamom Al Madhounom, palestinskim glumcem, redateljem, piscem i dramskim pedagogom koji živi i radi u Gazi. Al Madhoun se gotovo tri desetljeća bavi kazališnim i društvenim radom, a više od 25 godina radi u humanitarnom sektoru. Trenutačno je stručnjak za zaštitu djece u razvojnom centru MAAN. Razgovor moderira Nancy Abdel Sakhi iz Inicijative za slobodnu Palestinu.

Film traje 50 minuta i prikazuje se na arapskom jeziku s engleskim titlovima. Ulaz je slobodan.

Nakon uvoda suorganizatora, Ozrena Pupovca, Omar i Farraj iznijeli su osobna svjedočanstva, te predstavili situaciju na okupiranoj Zapadnoj obali i otvorili raspravu o mogućnostima i ograničenjima palestinskog otpora. Po završetku njihova izlaganja, u razgovoru im se pridružuju književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Snimio: Dubravko Matanić
Uredila: Sara Gurdulić

Naslov izložbe preuzima rečenicu: “Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.” Te su riječi 2024. godine ispisane na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi, a napisao ih je liječnik Mahmud Abu Nudžaila.

Izložba se nadovezuje na akciju Sindikata novinara Hrvatske koji je od 14. svibnja do 18. srpnja 2024. na društvenim mrežama objavljivao ilustracije posvećene medijskim radnicama i radnicima ubijenima u Gazi. Ilustracije prikazuju novinarke i novinare, snimatelje i snimateljice, montažere, tajnice, vozače i druge profesionalce čiji rad stvara i održava medije.

Izložba se održava u sklopu ciklusa NMG@PRAKTIKA, a organizatori u najavi prenose i poruku Palestinskog sindikata novinara, koji upozorava da se napadima na novinare i novinarke nastoji onemogućiti svjedočenje i zamagliti informacije o stradanjima palestinskog stanovništva, osobito u Pojasu Gaze. Izložba u tom smislu djeluje kao javni čin pamćenja i solidarnosti te kao podsjetnik na ulogu novinarstva i medijskog rada u dokumentiranju stvarnosti.

Više o radovima i kontekstu njihova nastanka više doznajte u razgovoru s jednom od inicijatorica izložbe, ilustratoricom Enom Jurov.

Ovaj dvodnevni program počinje u subotu u 17 sati satom joge s Ivanom Šalov. Sudjelovanje u satu joge temelji se na minimalnoj donaciji, a broj mjesta je ograničen. Isti dan u 20 sati u Prostoru se čita poezija suvremenih pjesnika iz Gaze poput Mahmouda Darwisha i Patricije Nammour.

U nedjelju u 11 sati svoje će radove predstaviti troje umjetnika. Razgovor s Dinom Aquel, Ericom del Castillom i Neli Ružić moći će se pratiti uživo u Prostoru i online. Program otvorenja traje do 13, a izložba se može posjetiti do 21 sat. Nakon razgovora, u 11:30 vizualna umjetnica Dana Barqawi predstavit će svoj rad i seriju (Re)narrate koja funkcionira kao vizualni komentar o kolonijalnim narativima u Levantu i Africi. Diskurzivni program nastavlja Klára Kusá koja će održati online predavanje u 12:30 pod nazivom Znakovi opustošenih zemalja kojim predstavlja svoj tekući istraživački projekt.

Isti dan u 13 sati u Prostoru počinje sajam rukotvorina s Andreom Resner, Martinom Milat, Mirom Crvelin, Ivanom Filip, Tihanom Caktaš, Gabrijelom Tomazić, Nelom Barišić, Hani Alqam i Danom Barqawi, te kolektivom Redakcija i studijem keramike Uručak, dok će se u 16 sati u Yoga Roomu održati radionica pokreta s Patricijom Nammour. Program će zaključiti radionica sitotiska s kolektivom Redakcija u Prostoru u 17 sati i DJ set nakon radionice, s početkom u 19 sati.

Sva prikupljena sredstva namijenjena su izravnoj podršci civilima u Gazi i Zakladi Ajyal koju možete podržati donacijom putem poveznice.

Više detalja pronađite ovdje.

Kao reakcija na globalnu krizu koja se, između ostalog, odrazila i na sigurno pohađanje nastave, u lokalnom kontekstu pokrenuta je kreativna humanitarna akcija Split za Palestinu u organizaciji neprofitne organizacije Culture Hub Croatia. Pojašnjavajući motivaciju za pokretanjem akcije, organizatori ističu da “situacija u Gazi nije samo daleka tragedija, već i odraz načina na koji svijet reagira na patnju, nepravdu i eroziju osnovnih ljudskih prava. Organiziranjem ovog događaja naša zajednica potvrđuje da suosjećanje i solidarnost ostaju moćni alati protiv očaja i ravnodušnosti”. 

Humanitarna akcija održat će se u nedjelju 8. veljače u Prostoru na adresi Plančićeva 2, a tim povodom otvoren je poziv za sudjelovanje u programu na koji se zainteresirani umjetnici_e, obrtnici_e i ostali kreativci_ke mogu prijaviti do 31. siječnja. Kako bi podržali provedbu programa, moguće se prijaviti za izlaganje ili donaciju umjetničkog rada na temu solidarnosti, nade, pravde i ljudskih prava te pridružiti se s prijedlogom suradnje u vidu aktivnosti poput čitanja poezije, radionica ili glazbenih nastupa. Iz organizacije poručuju da su dobrodošli i programski prijedlozi u drugim prostorima u Splitu, a širenje dosega akcije moguće je ustupljivanjem digitalnih radova, projekcija ili organizacijom drugih oblika online aktivnosti. 

Uviđajući važnost širenja humanitarne akcije, Culture Hub Croatia u njenoj provedbi surađuje s britanskom Zakladom Ajyal, neprofitnom organizacijom koja od svog osnutka 2019. godine, razvija i surađuje na projektima fokusiranim na mentalno zdravlje i obrazovanje djece koja su pogođena ratom, nasiljem i raseljavanjem. Kako pojašnjavaju organizatori iz Culture huba, Zaklada se u svom djelovanju oslanja na “postojeća partnerstva i mreže”, a trenutačno je usmjerena na podršku raseljenoj djeci u Gazi, pri čemu se sve aktivnosti vode njihovim potrebama i željama.

Kako poručuju iz organizacije, svrha ovog humanitarnog programa je otpor osjećaju nemoći pred nasiljem, podsjećajući nas da “nikada nismo bez mogućnosti povezivanja, stvaranja i podrške onima koji su najviše pogođeni”, te da u ovom kontekstu “svaki doprinos – bilo da je riječ o umjetničkom djelu, performansu ili donaciji – postaje gesta zajedničke humanosti.” Umjetnički programi, na ovaj način, postaju “prostor u kojem se solidarnost može slobodno i smisleno izraziti”, zaključuju organizatori_ce događaja, stoga pozivaju na doprinos i sudjelovanje u humanitarnoj akciji. Prijave se vrše putem poveznice.

Linda je tada pokrenula svoju borbu ovdje, u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu – borbu za sebe, za druge, za palestinsko tlo i zajednicu koja ju je prihvaćala kao svoju. U trenutku kada svijet već dvije godine promatra genocid nad palestinskim stanovništvom Gaze, s Lindom razgovaramo o osobnim iskustvima, aktivizmu i širem političkom kontekstu koji određuje život Palestinaca u i izvan Palestine.

Možete nam reći nešto o sebi i korijenima koji Vas vežu za Palestinu?

Rođena sam 1983. godine u Bihaću. Živjeli smo u Bosni. Moj tata je došao u Hrvatsku s 18 godina, iz Palestine u Zagreb i tu je diplomirao. Prvi posao koji je dobio kao pedijatar bio je u Dugoj Resi. Tu su se on i moja mama, tekstilna inženjerka, upoznali jer je ona iz sela pokraj Karlovca. Tata je onda dobio ponudu da ode u Dom zdravlja u Velikoj Kladuši, a rodila sam se u Bihaću jer je ginekolog tamo bio tatin prijatelj i porodio je sve troje djece moje majke.

Kada je počeo rat, mi smo zapravo bili evakuirani kao stranci. Došli smo u Karlovac, a Karlovac je tada bio bastion desnice, užasno pogođen ratom. Moj tata je bio pedijatrijski kardiolog, i iako karlovačka bolnica tada nije imala pedijatrijskog kardiologa, nisu ga htjeli zaposliti. Između ostalog, nama su i tajne službe dolazile stalno na vrata, radili premetačine stana i bušili gume.

Zato što je Palestinac?

U Karlovac je tada došlo puno izbjeglica i prognanika, jako puno ljudi je dolazilo iz Slunja pa su i Slunjani tada bili stranci, a kamoli “Al Rajabi”! Nama su stalno trgali kastliće od pošte, skidali imena s njih, pisali “muslići” – nisam tada ni znala što to znači. Dakle, 1992. smo došli u Karlovac. Tata je 1994. otišao u Palestinu pa se vratio kada se razbolio. Ja sam ostala ovdje zbog mame i jer ja volim Karlovac kao grad, ima lijepu vizuru. Ali, kad gledaš svjetonazorski…

Kako se u Karlovcu i Hrvatskoj predstavljate ljudima? Jeste li za njih Hrvatica palestinskih korijena ili Palestinka u Hrvatskoj?

Trebale su mi godine da izmirim te svoje različite identitete, jedna od mojih velikih tema jest pripadanje – nepripadanje. Došli smo ovdje i nismo bili baš prihvaćeni jer smo bili stranci. Onda bih dolazila u Palestinu gdje su svi nevjerojatno ljubazni i za njih sam Palestinka, ali opet Palestinka koja ne priča tako dobro arapski, Palestinka na kojoj se vidi da ne živi tamo i da nije odrasla tamo. To pitanje Palestine mi je uvijek bila živa rana. Ljudi ovdje nisu znali kako to tamo izgleda, što to tamo jest – što je život pod vojnom okupacijom, kako ti izgleda dan kada živiš pod okupacijom. Kada smo počeli dolaziti tamo, ja sam bila u šoku. Stalno si pod nišanom i gdje god dođeš čekaju ljudi s puškama koji te potpuno dehumaniziraju i ponižavaju na sve moguće načine.

Ja sam 20 godina tamo provodila ljeta, poneke zimske praznike, a nakon što sam diplomirala provela sam u Palestini još tri mjeseca. Tebi stalno govore da si štakor, da si subhuman, vrlo ti jasno to daju do znanja. Dolazimo na aerodrom i odvode nas u posebnu prostoriju, tamo te ispituju kao da si najveći kriminalac. Ja sam kao dijete odrastala tako da sam internalizirala sliku o sebi kao nedovoljnoj. Dugo mi je trebalo da izmirim te polove, stanem na čvrsto i znam što jesam.

Dakle, Vi ste tijekom svog života posjećivali Zapadnu obalu, a dio obitelji vam i dalje tamo živi. Kakvog se života na Zapadnoj obali sjećate?

Moja obitelj je barem 20 generacija u Hebronu, najvećem gradu na Zapadnoj obali. Jedno izraelsko naselje koje je bilo pored Hebrona, Kiryat Arba, širilo se do te mjere da su došli do samog centra Hebrona i zatvorili te stare ulice, pa i ulicu koja je bila žila kucavica trgovine u Hebronu. U njoj danas više nema palestinskih dućana, niti Palestinci tamo uopće smiju hodati. Kada se samo provezeš onuda, možeš vidjeti tu arhitekturu aparthejda – neke ceste su za Izraelce, druge za Palestince, a sada ih i ukopavaju tako da se Izraelci voze iznad Palestinaca i ne moraju ih ni gledati.

Mi smo prve godine kad smo došli – 1994., tada sam imala jedanaest godina – mogli normalno hodati po tom starom centru, mogli smo ući u tamošnju džamiju. Te smo godine često išli u djedov vinograd koji je bio na obroncima Hebrona, okupljali bi se tamo i družili se. Normalno bi tamo dolazili autom, a za dvije godine smo ga već po putu morali negdje ostaviti i dalje hodati pješice. Nakon još dvije godine, uopće ne bi ni smjeli doći do vinograda. Sjećam se da sam ispitala tatu o tome i on je rekao “Uzeli su nam ga”, “Pa kako misliš uzeli?”, “Nije više naš”, “Pa jesu platili?”, “Nisu”.

Stvarno, naša je obitelj ipak jedna od sretnijih jer nije bila 1948. protjerana s ostale tri četvrtine stanovništva Palestine. Svi izraelski gradovi danas stoje na kostima tih Palestinaca. Mislim da se treba adresirati kako je Izrael stvarno nastao. Izrael je doista jedan projekat koji ne bi mogao biti sproveden bez Ujedinjenog Kraljevstva i bez konstantne pomoći i pokrivanja Zapada, diplomatskog, trgovinskog i vojnog.

S vremenom sve jasnija postaje pozadina ovoga genocida i 80 godina okupacije koju su zemlje Zapada financirale i organizirale prije nego što se uopće provela u djelo. Ipak, izgleda da su sada u ulozi mirotvoraca, donijele su dogovor o primirju. Kako tumačite ovu reorijentaciju, od negiranja nasilja prema primirju u Gazi?

Ovo primirje, ili mirovni sporazum kako ga nazivaju… Oni pozivaju narod koji trpi genocid da dođe pregovarati sa svojim koljačima kako bi oni stali s pokoljem, a da Palestinci pritom rade užasno velike ustupke. Oni traže razoružavanje, demilitarizaciju društva u Gazi, a nitko istovremeno ne priča o demilitarizaciji izraelskog društva, kao kada primjerice dođeš u Tel Aviv i vidiš mlade ljude u civilu kako cestom hodaju sa strojnicama. Mame koje guraju kolica s bebama i imaju puške na ramenima. To su neki prizori, da ih izoliraš, moraš prepoznati da nešto nije u redu.

Kako bi dogovor o primirju mogao utjecati na budućnost Gaze, Zapadne obale i Palestine općenito?

Meni je ovo primirje kao i svi mirovni pregovori koji su trajali od 1948. do danas – oni su tu da održe neki status quo za čije vrijeme trajanja Izrael nastavlja sa svojim fragmentiranjem Zapadne obale i aneksiranjem dijela po dijela. Pokolj je morao stati, inače bi ih sve izbrisali, ali što to sada znači? Dogovoreno je da će dnevno 600 kamiona humanitarne pomoći ulaziti u Gazu, a opet za dva-tri dana Izrael mijenja mišljenje i kaže 300. Pa i u prva tri dana ne uđe niti jedan kamion s medicinskom pomoći… Ti ljudi nemaju antibiotika, nemaju zavoja. 40 posto pacijenata na dijalizi u Gazi je umrlo jer dijaliza ne postoji. Cijeli sustav je uništen, to je planirano i ne predstavlja ništa novo. Poučena iskustvom, nemam apsolutno ni trunku povjerenja u mirovni sporazum gdje genocidni režim diktira uvjete tog sporazuma, gdje Palestinci ne sudjeluju u tome. Pa samo Palestinci mogu odlučivati što će i kako će, ne Trump, Zapad i Europa koja je to dvije godine podržavala.

Ja sam bijesna nakon svega ovoga. Moje srce je zauvijek slomljeno sa ovime što se desilo. Nikakve reparacije i nikakva pravda ne može vratiti ono što se sada procjenjuje na preko 100.000 ubijenih Palestinaca u dvije godine. Ono što je najbolnije saznanje u ove dvije godine jest koliko palestinski život vrijedi, koliko je jeftin, do koje mjere smo dehumanizirani da nas samo tako mogu odbaciti i zgaziti. Palestinci su narod koji odbija biti izbrisan, nećemo nestati, ne možete nas sve pobiti.

Možemo se osvrnuti i na trenutni val priznavanja palestinske države, ponovno od strane europskih zemalja. Možemo li ih dočekati kao dobru vijest? Što Vama znači priznanje Palestine?

U ovom trenutnom kontekstu, za mene su ta priznanja stvarno samo isprazna gesta da se održi postojeće stanje. Priznanja su počela prije nego je dogovoren prekid vatre. Što to uopće znači u trenutku kada izraelske snage masovno ubijaju ljude? Mi pričamo o petogodišnjacima koje snajperi gađaju u glavu. Što u tom trenutku meni znači priznanje Palestine, ako ono za sobom ne nosi povlačenje investiranja u Izrael, embargo na oružje, prekid svih diplomatskih odnosa s takvim režimom. Dvije godine se on podržavao i ovo je pranje krvavih ruku.

Ovo je mazanje očiju kao i sporazum u Oslu. Palestinci su ga 1993. potpisali dajući užasno velike ustupke. Pristali su na 21% povijesnog teritorija Palestine, a ono što se zapravo dogodilo nakon toga jest enklaviranje i fragmentiranje Zapadne obale. Samo u ove dvije godine više je zemlje tamo oduzeto nego još od 1967. Izraelski je ministar Itamar Ben-Gvir unutar prve godine ovoga genocida naoružao 100.000 stanovnika Zapadne obale. Oni hodaju tamo i pucaju bez ikakvih sankcija, najčešće u pratnji i zaštiti vojske – to je izraelska strategija. Sam je Knesset [izraelski parlament] ove godine velikom većinom – dakle i čitava opozicija – izglasao nepostojanje države Palestine. Što onda znači priznanje? Mislim da se Izrael treba izopćiti iz svih globalno važnih pitanja, treba prekinuti sve odnose s njima i bojkotirati sve njihove institucije.

Kako trenutno pričamo o primirju, priznanju državnog teritorija, slanju humanitarne pomoći, neki bi pretpostavili da Palestina sada više ne treba našu pozornost i pritisak. Što mislite o tome?

Ja mislim da tek sada treba našu pozornost i naš pritisak. Sada kada se globaliziralo pitanje Palestine, kada se ne samo razotkrilo što se sve tamo događa, nego i u kojoj su mjeri zapadnjačke vrijednosti, čitave institucije i cijela ostavština Drugog svjetskog rata samo mrtvo slovo na papiru. Izrael užasno puno pokušava gurati tu propagandu, ali cijeli je taj diskurs sada pun pukotina i urušava se. Sada nije vrijeme za stati. Ne sloboda, nego oslobođenje. Što je meni sloboda? Hoću oslobođenje, da mogu doći normalno u Palestinu kada hoću, kako hoću, da se tamo mogu kretati normalno, da ne moram otići i onda se vraćati satima zato što je tu jedan checkpoint proizvoljno danas nastao jer su oni odlučili zatvoriti selo i ti više ne možeš ući. To je Palestina.

Ima svjedočanstava izraelskih vojnika koji govore što je njima cilj – utjerati strah u kosti, pokazati da su stalno prisutni, da ti živiš s tim da te stalno netko gleda kroz nišan, da svaki tvoj pokret prati, da te u svakom trenutku može zaustaviti, da te može odvesti, maltretirati, da možeš nestati… To njihovo odvođenje ljudi pa držanje u administrativnom pritvoru godinama bez ikakve optužnice, bez ičega, kakav je to sustav? Je li to sustav koji je u skladu sa svim ovim zapadnjačkim vrijednostima koje su propagirane do toga da nam izlaze kroz uši, a ništa ne znače?

Razmišljajući dugoročno, kako izgleda pravda za Palestinke i Palestince koji danas žive u okupiranoj Palestini, ali i izvan nje?

Mislim da je pravda nužna, a što je pravda? Povratak svih izbjeglica od 1948. Znači svih. Danas su najveći broj izbjeglica u svijetu Palestinci koji žive u dijaspori i koji nemaju pravo povratka, ne mogu se vratiti u zemlju gdje su im preci rođeni, gdje su oni sami rođeni. Povratak svih izbjeglica, reparacija. Ništa od toga neće vratiti sve ove brutalno pobijene, ali to je nekakva naznaka. Točka u kojoj sam ja promijenila stav, a to je isto svojevrsno održavanje statusa quo, kada se priča o dvije države – to više ne drži vodu. Jedna država od rijeke do mora. To je moj stav.

Vratile bismo se na odgovornost koju mi imamo s nastavkom otpora u budućnosti. Kako mislite da bi on trebao izgledati u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu ili generalno među propalestinskim inicijativama?

Bojkot, apsolutno. Izravne akcije, direktne akcije su jedan od načina kako se nenasilnim otporom može nešto promijeniti. Vidimo kako je to u Velikoj Britaniji završilo, aktivističku su mrežu Palestine Action ne samo zabranili, nego i prozvali terorističkom organizacijom zato što su bacali boju po ratnim avionima. Mislim da je odlično da se uopće otvara prostor u kojem se čuju palestinski glasovi. Do sada to i nije baš postojalo. Ako i jest, bilo je na margini.

Osjećate li tu marginu i osobno, imate li osjećaj da se Vašem glasu manje daje za pravo?

Definitivno. Ja sam uvijek imala osjećaj da moram dokazivati ili opravdavati svoje iskustvo zato što sam Palestinka. Kao da nemam taj kredibilitet da govorim o Palestini upravo zato što sam  Palestinka. Pa tek tada imam! Moje riječi kao Palestinke kao da nisu imale tu težinu, nego ako bi došao netko neutralan onda – dobro, sada možemo dati važnost i težinu nekome tko to gleda izvana, a ne nekome tko dolazi iznutra.

I kada se direktno prosvjeduje, ljudi koji nose palestinsko ili arapsko nasljeđe dodatno riskiraju izlaskom u javni prostor i diskurs. Otvaraju se pitanja privilegija, sigurnosti, pozicija iz kojih podižemo glas.

Tako je. Mislim da je to definitivno istina i da jedna “Ivana Horvat” ima tu privilegiranu poziciju kada istupa u zastupanju prava Palestinaca. Kada su krenule dolaziti izbjeglice s Bliskog Istoka, još uvijek vidiš što se događa i kako se naš državni aparat odnosi prema njima i kakav je općenito mainstream stav prema tim ljudima – uzet će nam poslove, silovat će naše žene, to su sve divljaci… To je dio onog kolonijalnog diskursa u nama, kao i sa svakim kolonijalnim projektom – oni tamo su divljaci koje treba civilizirati i mi ćemo njih čizmom civilizirati i demokratizirati. To je dio naše mainstream retorike.

Ne mogu da ne primijetim i sada, kod puštanja talaca, isti jezik i kod naših portala: “prvi zagrljaj nakon toliko dana u zatočeništvu Hamasa”. Dakle, s jedne strane imamo 20 živih i 28 Izraelaca kojima su tijela ostala pod ruševinama, a s druge strane po izraelskim tamnicama preko 10.000 Palestinaca. Izraelska su snage sada natrag poslale 45 tijela koja su spaljena s užem oko vrata, oko ruku, neki propucani u glavu, neidentificirani. Pa to su isto civili. Tako je bilo i nakon 7. listopada, tada je svaki ubijeni izraelski stanovnik dobio priču – što su voljeli, s čim su se bavili, ime i prezime, a sve palestinske žrtve ostaju potpuno bezimene, djeca su samo brojevi i statistika, bez lica i imena, želja i snova, svega što svako ljudsko biće ima.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Gaza Remains the Story putujuća je izložba Palestinskog muzeja iz Ramale. Pripremljena je kako bi se mogla jednostavno isprintati, kurirati i postaviti bilo gdje u svijetu – u svakom prostoru koji želi barem solidarnom gestom stati uz palestinski narod, a u ponedjeljak, 17. studenog, u 19 sati otvara se u Zagrebu.

Izložbu u galeriji Školica za 5 čine raznorodni materijali – od tekstova i crteža do fotografija te donose informacije i priče o kontekstu u kojem narod Gaze živi, bori se za egzistenciju, ali i stvara umjetnost. “Dok zaglušujuća buka neprekidnog bombardiranja uništava svakodnevicu, naslijeđe, umjetnost i kreativnost naroda Palestine, ova izložba nastoji gledati iza kulisa rata i osvajanja”, ističu autori_ce izložbe.

Izložba je dio programa kojim kustoski kolektiv BLOK otvara razgovor o tome kako muzejska zajednica – domaća i međunarodna – reagira na genocid nad palestinskim narodom. Neke od tema kojima će se sudionici_e seminara baviti su mogućnosti solidarizacije, na koji se način solidarnost i njene granice mogu povezati s širim lokalnim kontekstom, (auto)cenzura u muzejima, te izgradnja i njegovanje dugoročnih odnosa s aktivističkom zajednicom.

Međunarodni seminar održat će se 26. i 27. studenog, a o angažiranim i solidarnim muzejskim praksama govorit će kustosice iz Madrida, Ljubljane, Ramale i Zagreba. U srijedu, 26. studenog, održat će se izlaganje i diskusija uz Ranu Anani (autorica i kustosica, Ramala), Mariju Mallol González (Museo Reina Sofia, Madrid), Bojanu Piškur (Moderna galerija, Ljubljana) i Anu Škegro (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb). U četvrtak, 27. studenog održat će se radionica u vodstvu Marije Mallol González.

Izložba se može posjetiti do 27. studenog. Galerija je praznikom zatvorena, a izloženi materijali su na engleskom jeziku. Tijekom trajanja izložbe prikupljat će se donacije za kolektiv Nepokorena Palestina.

Govor Morane Miljanović prenosimo u cjelosti:

“Danas ću govoriti o flotili koja je plovila prema Palestini. O stotinama ljudi na 50 brodova i stotinama ljudi na kopnu, u pokretu. Ljudima od kojih većinu nisam stigla ni upoznati i s kojima sam se osjećala u čvrstom zajedništvu, raznježeno i moćno. 

Ljudima između kojih postoje mnoge razlike u iskustvima i idejama i temperamentima, ujedinjenim u pokretu. Ljudima koji su dnevno jedni za druge nalazili dijelove i alate za popravke, prijedloge kako nešto popraviti, jabuke i boce plina za kuhanje i prijenosne WC-e, kako prebaciti nekoga s broda na brod u flotili od 50 brodova a svega tri gumenjaka kojima rade motori. Ljudima koji griješe i zamalo se sudare s drugim brodom u flotili. Prekrasnim nesavršenim ljudima koji imaju malo pojma o tome kako se decentralizirano i efikasno organizira i koordinira i što učiniti s jednim ekcesom ega osim ignorirati ga. Ljudima za koje sam zamišljala što rade u svojim malim plutajućim komunama, kada bih pogledala morski horizont oko svog broda i vidjela desetke drugih, svi plove u istom smjeru – reći ljudima Palestine da nisu sami i reći ljudima svijeta da je naš pokret nezaustavljiv, jer flotila nije samo 50 brodova. 

Na mom brodu bilo je 15 ljudi, do flotile neznanaca. U kratkom vremenu postajete obitelj, mala zajednica međusobnog pomaganja, brige, pažnje, dijelite smijeh i stres i priče i hranu, s ljubavlju pripremljenu hranu koju dvoje kuha pod nagibom broda od 45 stupnjeva. Učite i podučavate, o zvijezdama, jedrenju, muzici, međunarodnom pravu, izvršavate zadatke oko plovidbe, držite straže, razmišljate zajedno, konkretizirate protokol za napad dronova i kako prati suđe s morskom vodom iz kantice preko bande na valovima.

U flotili, u noćima bez mjeseca, ispod mračnog i zapanjujućeg zvjezdanog plašta koji se spaja s morem i navigacijska svjetla naših brodova svjetlucaju skupa sa zvijezdama. Ispod nas i oko nas, svjetluca bioluminiscentni plankton. Nevidljiv u mirovanju, vidljiv tek u pokretu. 

Dugujem Willow Defebaigh ovu metaforu za globalnu solidarnost kao akciju, kao pokret, koji u mraku genocida ukorijenjenog u kapitalizmu, rasizmu i supremacizmima generalno, kolonijalizmu i patrijarhatu, u tom mraku do svjetlucanja dolazi kada se krećemo. Protuotrov očaju i besmoćnosti nije samo nada, već i pokret. Na jedrilicama i na ulicama, cilj nije geografski. Dok se krećemo, učimo o formacijima, učimo kako se organizirati bolje, kako se brinuti bolje jedno o drugima, a pogotovo o onima koji nose nerazmjerne terete i rizike. 

Revolucija nije događaj nego proces. I često je sasvim neglamurozni rad njege, pažnje, popravaka, pokušaja i pogrešaka. Flotila nije herojska akcija već poziv da vidimo plankton kako svjetluca, da budemo kao plankton koji svjetluca. Ljudi Palestine su mnogima svjetionik na tom putu. Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas.

Na kopnu, radnici na dokovima Genove su obećali veliku mobilizaciju čim izgube kontakt s flotilom i održali obećanje, i skupa s milijunima ljudi diljem italije, praktički zaustavili zemlju u solidarnosti s ljudima Palestine. Generalni štrajk se proširio u Španjolskoj i Belgiji. Ljudi se bude, i kreću. Slovenija daje primjer, kao mala država članica EU, država bez kolonijalne prošlosti, embargom Izraelu na oružje, diplomatskim sankcijama, ograničenjem uvoza iz ilegalnih izraelskih naselja na zapadnoj obali i drugim metodama pritiska.

Hrvatska, zemlja s jakom antifašističkom i antikolonijalnom tradicijom, ima veliku moć da pruži sličan primjer, zajedno s drugim malim državama na periferiji globalnog kapitalizma. Hoće li, ovisi o nama. Mi, takozvani obični ljudi, budni smo i naš pokret je svjetlucav i nezaustavljiv.

Sloboda Palestini, jer je svaki život jednako vrijedan i nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni.”

Inicijativa za slobodnu Palestinu akcijom pod geslom Ko je zasp’o, neka se probudi! nastoji potaknuti solidarnost i pritisak “na institucije koje i dalje pružaju vojnu, ekonomsku, sportsku i kulturnu podršku vladi Benjamina Netanyahua i njegovim ratnim zločinima.”

Na prosvjedu će govoriti kapetanica i pravnica Morana Miljanović, članica posade broda Shireen koji je plovio u sklopu posade Global Sumud. Govorit će o važnosti transnacionalne solidarnosti i humanitarne pomoći kao političkog čina otpora, te o nužnosti povezivanja ljudi diljem svijeta u obrani prava na život i slobodu.

Kako stoji u najavi, “okupljenima će se obratiti i Salah Abdel Shafi, ambasador pri misiji Države Palestine za Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, koji će govoriti o iluzijama ovog mirovnog sporazuma i nužnosti palestinskog samoodređenja. O iscjeljenju kolektivne traume u Palestini i podršci palestinskim i drugim izbjeglicama u Hrvatskoj govorit će Andrea Moscatello, psihologinja zaposlena u organizaciji Doktori svijeta, dok će Miriam Di Paola, aktivistica talijanskog sindikata FLC CGIL, predstaviti iskustva talijanskih sindikata u pokretu solidarnosti s Palestinom – uključujući nedavne generalne štrajkove u kojima su milijuni radnica i radnika blokirali zemlju zahtijevajući kraj genocida i slobodu Palestine.”

Program će voditi Nancy Abdel Sakhi i Franka de Syo uz bubnjarske nastupe. Pjesme palestinskih pjesnika čitat će Daria Lorenci Flatz, Miran Kurspahić i Sven Medvešek.

Više detalja pronađite ovdje.

U ovom se navratu Sacco opredeljuje za fusnote, nešto što se u svakom naučnom, bilo akademskom, bilo novinarskom i/ili istorijskom istraživanju doživljava samo kao dodatno pojašnjenje koje treba da utvrdi i potkrepi ono već izrečeno u ”glavnom” delu teksta. Fusnotu međutim, ovaj malteško-američki novinar doživljava kao glavni prilog i trag, koji po težini i važnosti svedočenja s vremenom menja čitav preovlađujući, dominantni narativ.  

Sasvim suprotno predvidivoj, potpuno oportunističkoj logici geopolitičkih “stručnjaka” i “profesionalaca“, Joe Sacco se u svom novinarskom pohodu opredeljuje za poziciju outsidera koji postepeno i postupno dolazi do istine o događajima. Razgrčući prašinu sa događaja o kojima nije nigde čitao na dovoljno produbljen način, o kojima nije mogao naći zadovoljavajući broj podataka i svedočanstava, on se služi fusnotama kao sredstvom protiv istorijske amnezije.

Odlaskom na lice mesta – u pojas Gaze – te sada već daleke 2003. godine, a nameravajući pri tom da istraži još dalju 1956. godinu (borbu za prevlast nad Sueckim kanalom i zločine koje su Izraelci tada počinili nad Palestincima), on ne želi samo da dokumentuje raznorodna lica palestinske patnje i intervjuiše preživele svedoke, već ga zanimaju konsekvence i posledice jednog decenijskog kontinuuma, o kojima se mahom i dalje ćuti u mejnstrim medijima.

Na početku svoje grafičke novele Joe Sacco želi upravo da naglasi tu vidnu razliku u odnosu prema svojim kolegama i novinarima u drugim redakcijama. Time on ukazuje na jednu širu krizu novinarskih načina prikazivanja humanitarne katastrofe, koja se kreće od jednog do drugog “incidenta” i “skandala”, od masakra do masakra. Ta taktika, mada operativna i legitimna, služi upravo navikavanju na otupljujući ritam genocida, i konačno, usled opšte apatije, ide u prilog predstavi da je sve što se zbiva ustvari “normalno”, da se ratni spektakl odvija po očekivanom, uigranom planu (baš kao novinarska žurka u Jerusalimu, na samom početku ove novele).

Pošto autor, ne libeći se da predstavi svoju perspektivu kao unapred ograničenu i podložnu istim onim predrasudama kojima robuje većina novinara_ki sa Zapada, govori, piše i crta iz “prvog lica”, on otvara priliku za ironični odmak od sopstvene “moralne ispravnosti”, suviše ozbiljne persone (novelom provejavaju i trenuci smeha i olakšanja mučnih situacija), kao i lažljive “objektivne” uzdržanosti. Zaista, doima se kao neko ko prvenstveno želi da razbije uvrežene predrasude i rasvetli slepe tačke, a da bi to uspeo mora da se suoči sa “srcem tame”, da se uputi na mesto samog temeljnog istraživanja, na tlo gradova koji sačinjavaju mesta palestinskog mučnog višedecenijskog prebivanja. 

Uz to, preispitujući zakonitosti jednog sistematskog i organizovanog uništenja svih humanitarnih temelja koji su mogli voditi do međuetničkog suživota, on ne želi da postupa kao ostali novinari sa terena, koji nameravaju da izmame urgentne i alarmirajuće apele iz pretpostavljenog istorijskog “sada”. Zato je njegov cilj povratak u prošlost koja višestruko odjekuje posledicama po samu sadašnjost. U 1956. godinu, kada se dogodila prva okupacija pojasa Gaze i brojni masakri civila i izbeglica – događaji koji su po svemu imali obeležja etničkog proterivanja i istrebljenja – a gotovo da nisu bili zabeleženi i komemorisani na dostojan način. Joe Sacco želi zapravo da pronađe nedostajuću kariku u kolektivnom i individualnom poimanju genocidnog kontinuiteta.

Notorna je činjenica da se istorija, koju – kako se to već poslovično kaže – pišu pobednici, ne želi u svom nemilosrdnom pohodu osvrtati na ono što smatra događajima koji nisu vredni pažnje. Međutim, u ovom se slučaju autor zalaže za poimanje istorije kao učiteljice života. Novinar je p(r)ozvan i kao “amaterski” historik, on je jednom za uvek obavezan, zajedno sa drugim istoričarima, svedocima i piscima, na mukotrpnom putu predočavanja istine. 

Odbijajući da se pokloni zvaničnim interpretacijama borbe za prevlast nad Gazom, kao i opšteprihvaćenoj slici koja predstavlja izraelske Jevreje kao one koji jednostavno brane svoje pravo na postojanje, autor pristaje uz svedočanstva prognanih Palestinaca kao uz glavni izvor istorijske i političke kritike koja prkosi dominantnim stavovima. Saccov poduhvat je još važniji usled brisanja i uklanjanja dokaza, toka istorije koja pokazuje tendencije zaborava i amnezije koja godinama prekriva sve eklatantne znakove aparthejda, getoizacije, nasilnog raseljavanja Palestinaca i dodatnog naseljavanja cionističkih kolonizatora, kao i vandalizacije i sravnjivanja sa tlom palestinskih domova.

Tokom istraživanja, Sacco pronalazi preživele svedoke koji su bili neposredni očevici izraelskih zločina koji su se odigrali u dva palestinska grada, Khan Younis i Rafah. Nakon što bi sa svojim vernim pratiocem, učenjakom i istraživačem Abedom, našao mesto prebivanja svedoka, Sacco bi se upuštao u intervju sa datom osobom, svaki put iznova pokušavajući da dosegne do epicentra istorijskog sećanja i traume preživelih. Vrlo su duhovite i važne invektive i komentari koje Sacco, kao glavni narator, ostavlja o ključnim svedocima, jer oni sačinjavaju presudan doprinos u razumevanju borbe sa nanosima memorije, onim što u noveli naziva krhotinama i zaostacima sećanja. 

On se ponaša upravo kao arhivar i sakupljač tih krhotina, koje mora odvojiti od onih delova sećanja koji smetaju razotkrivanju osnovne proživljene traume, a sa kojima se mnogi svedoci, što je sasvim razumljivo sa aspekta količine pretrpljenog nasilja, vrlo teško nose i suočavaju. Naročito mu je teško izazvati određenu reminiscenciju na 1956. godinu kod jednog od prekaljenih boraca (fedayee) koji pri prisećanju prati liniju “ličnih izdaja i odmazda”, kao i militarističkih promašaja i decenijskih nedaća. Sa njim Sacco ulazi u neku vrstu prinudnih pogodbi, i kako sam kaže, čak i “cenkanja” i “trampe”. Autor se ovde postavlja kao onaj koji nudi “deo za deo”, izmamljujući sećanje na događaje koji su mu ključni davanjem zauzvrat slobode sagovorniku da priča bez uznemiravanja o događajima koje on lično smatra ključnim, te tako pokušava utoliti i njegovu i sopstvenu, obostranu znatiželju i potrebu.

Ponekad pak nailazi na toliko stare i zanemoćale svedoke i svedokinje, da je gotovo nemoguće iz njih izmamiti bilo kakvo relevantno svedočenje, jer su njihovi nanosi uspomena, slično zgradama koje razaraju Izraelci, gotovo potpuno destruirani posledicama negativnog rada vremena, kao i PTSD-om koji je trajno razbio koherentnost njihovog izlaganja. 

Rad brisanja i zatiranja dokaza je nešto što se odvija uporedo sa naporima ovih i drugih Palestinaca da se odupru amneziji prenošenjem zajedničkih, kako ličnih tako i kolektivnih insignija sećanja, iz generacije u generaciju. Baš dok Sacco mukotrpno radi na kristalisanju sopstvenih fusnota i izgradnji činjenične istine, odvija se proces dalje razgradnje – rušenje palestinskih kuća od strane vojnika IDF-a, kao i njihova potpuna anihilacija buldožerima i teškom mašinerijom, kojima Sacco izravno svedoči u pauzama svog rada na istorijskim fusnotama. 

Gotovo svako Saccovo suočavanje sa potencijalnim svedokom ili svedokinjom sastoji se tako u pregovaranju oko načina i mehanizama sećanja. U razgovorima iznova navodi svoje sagovornike, insistirajući na tome sa retkom upornošću, da govore o datoj godini, mestu i vremenu. Mnogima od njih nije sasvim jednostavno da se suoče sa datim periodom, dok drugi jednostavno odustaju od svedočenja, ili ne žele ni da se upuštaju u bilo kakvu rekreaciju. Preovlađuje osećaj da Sacco ne manipuliše njihovim emocijama zarad sopstvene naučne dobiti, već traga za onim individuama kojima bazična uspomena na događaje nije urušena silinom pretrpljenog nasilja.

Glavne sagovornike, time i saradnike, autor nalazi u onim individuama koje nisu doživele nenadoknadive ozlede memorije, koje bi ih ostavile trajno petrifikovane, zamrznute u ćutanju. Takođe, neki svedoci i svedokinje ostaju anonimni jer je to bila njihova izričita želja, dok je njihove likove autor dodatno sakrio izmenivši im lični, fizički izgled u konačnoj skici njihovih profila.

Glavni Saccovi sagovornici tako najčešće samoinicijativno rekreiraju sam događaj, služeći se čak i ponovnom rekonstrukcijom. Ta rekonstrukcija se često ne odvija samo kroz govor, već i kroz delimično ponovno proživljavanje rečenog trenutka, što je ilustrovano njihovom potrebom da na licu mesta, fizičkim položajem tela, ponove situaciju masovnih postrojavanja i prinude kojoj su bili izloženi. Tako jedan od svedoka, pokušavajući da rekonstruiše i dočara način na koji je pobegao od egzekutora, pribegava naslanjanju na zid u sopstvenoj kući, koje korespondira sa njihovim tadašnjim prinudnim naslanjanjem na zid, neposredno pred trenutak kada se odlučio na poduhvat bekstva. 

Ipak, Sacco ne pripada ni tipu novinara koji bi otpisao nečije svedočenje, govor ili izjavu, samo zato što se ono kosi sa predstavama o Palestincima kao o “idealnim žrtvama”. Kvalitet ovoj grafičkoj noveli donosi upravo to različito profilisanje svedoka, njihova raznolika i raznovrsna karakterologija, intervjuisanje i samih boraca za palestinsko pitanje (fedayeen), od kojih jedan vidno podleže svim najgorim antisemitskim predstavama. Naime, u strahu da će cionisti doći do njegovog svedočanstva, pošto Jevreji “sve znaju i sve vide”, otkriva se stepen njegovog potisnutog ludila i paranoje, budući da svoju sudbinu upoređuje sa onom Adolfa Ajhmana, smatrajući da je ovaj samo žrtva jevrejske zavere.

Naročito ozbiljan otpor Sacco nalazi kod onih mlađih generacija Palestinaca koji sa prezirom i indignacijom doživljavaju njegovu odluku da piše o prošlim događajima. Njihov argument obično se kreće pretpostavkama da su njihovo vreme i njihova sadašnjost prioritetni jer su već ispunjeni primerima okrutnosti koje treba jednostavno zabeležiti upravo u trenutku kad se događaju. Oni prosto odbijaju da sagledaju istoriju iz “tuđih cipela”, kao složeni kontinuum koji podrazumeva da se zločini stalno iznova vraćaju, baš zato što se zapadni svet nije suočio sa sopstvenom imperijalističkom, kolonijalnom prošlošću.

Ipak, autor ne odbacuje ni njihovu tačku gledišta, te njegova grafička novela obuhvata i očigledan bes i nezadovoljstvo koje oni ispoljavaju, a koji je izazvan nepodnošljivošću patnje pod permanentnim nasiljem, kao i očajem usled opšte besperspektivnosti. Iako ne pristaje da sledi njihovu predstavu da se istorija meri isključivo aršinima sadašnjosti, Sacco im posvećuje dostojno mesto, i to u trenucima kada odbacuju njegovo istraživanje kao irelevantno, ili ga srdito grabe za ruku i pokazuju mu rupe od metaka, nehigijenske uslove stanovanja, kao i bilansu uništavanja sopstvenih domova. 

Posebno su zanimljivi i uspešni oni izlivi besa koje autor hvata sa svom njihovom neprerađenom, neizbrušenom sirovošću. Takvi su, na primer, nastupi besa taksiste koji prevozi Saccoa i Abeda sa mesta na mesto. Furiozni gnev koji taksista ispoljava, zabeležen boldovanim caps lockom, želja da se Izraelcima uzvrati potpuno istom merom odmazde, ubistava i zločina, plediranje za dalje napade bombaša samoubica, svedoči o sekundarnoj viktimizaciji žrtava koja dovodi do prihvatanja “zub za zub” moralizama. Tako, Sacco hvata i trenutak kada islamski teroristi u znak odmazde, ubijaju grupu jevrejskih studenata, kako bi dodatno prikazao stepen zadovoljstva zbog “radosne vesti” koji provejava na mnogim licima koje usputno sreće na ulicama. 

Upotreba fusnota dobija posebno potresan trenutak zgusnute akumulacije svedočenja nasilju u onom delu novele koji se bavi sećanjem na 12. novembar 1956. godine, kada je u gradu Rafah izvršena masovna racija palestinskih muškaraca, onih od ranog punoletstva do 70 godina starosti. U okviru date fusnote koja proizvodi sopstvenu istorijsku auru, po prvog puta izjave preživelih žrtava i očevidaca bivaju pridružene jedna drugoj u vidu eha sećanja, stvarajući željeni osećaj kontinuuma. Ono što svi svedoci mahom pamte, jeste razglas koji je pozivao muškarce da napuste sopstvene domove i trkom stignu do škole u kojoj se vršilo njihovo dalje postrojavanje dok su pucnjevi leteli iznad njihovih glava.

Kao što svi svedoci, bez obzira na sopstvene kapacitete svedočenja, pamte i dvojicu Izraelaca koji su ih na samom ulazu u školu dočekivali zverskim udarcima palica, što je nekima od njih nanelo trajne posledice i ožiljke u predelu glave. To je upravo ono nasilje koje zatiče sve svedoke i urezuje se u njihovo pamćenje sopstvenom kolosalnom mahnitošću, delujući kao ničim opravdana demonstracija varvarske razularenosti i divljaštva. 

Posebno potresno su prikazane one masovne scene klečanja Palestinaca kojima je prethodno naređeno da spuste glave i da šake polože na njih. Jedan od svedoka je to uporedio sa načinom na koji se tretiraju lubenice, nežive stvari. Dehumanizacija “neprijatelja” koja podseća na najgore nasleđe Holokausta i svih logorskih mesta stradanja Jevreja u Drugom svetskom ratu, dobija posebno pervertirani odjek u načinima sprovođenja i postrojavanja muškaraca, od strane cionista, u dvorištu obližnje škole. Naime, na putu do škole, pošto bivaju požurivani stalnim pucnjevima u zrak, dolazi do proizvođenja efekta stampeda, usled koga mnogi padaju i bivaju likvidirani na licu mesta, dok drugi gube svoju obuću. Tako se nagomilavaju i tela i odbačena obuća, preko kojih progonjeni, u strahu za sopstveni život, nastavljaju da gaze u trku, priželjkući da stignu do konačne destinacije. 

Joe Sacco je uspeo da prikaže očaj pandemonijuma, koji nastupa u trenutku kada se ljudi potpuno liše sopstvenog dostojanstva i sigurnosti – kada postanu mete za neograničeno iživljavanje i odstrel. Otuda postaje vidljivo kako se, u potpunoj panici, očaju i beznađu, u situacijama koje su orkestrirali cionistički predatori, progonjeni grčevito odaju ličnom spasenju, što dovodi i do toga da kroče preko razbijenih, krvavih glava, kao i da preskaču na smrt prebijena tela svojih sapatnika. 

Takođe, ne štedeći sebe, reflektujući o svojoj poziciji onoga ko navodi žrtve pogroma da se prisete isključivo dela priče koje će ući u njegovo istraživanje, pri odlasku iz Gaze, Joe Sacco nosi sa sobom određeni deo odgovornosti i krivice. Podsećajući se koliko je puta morao grubo da prekine nečije “nesuvislo” svedočenje, koliko puta je i sam podlegao frustraciji zato što nije dobio željeno svedočenje (mada tu frustraciju nije ispoljio pred žrtvama, nego tek pred nama, čitaocima njegove novele), Sacco se, u konačnom osvrtu oseća odgovornim za pretrpljenu bol prisećanja, koju je i sam, sopstvenom nesmotrenošću, inducirao kod žrtava. U tu svrhu, poslednjih nekoliko stranica grafičke novele sačuvano je za pokušaj da se, sasvim nemo, bez naracije i svedočenja, rekonstruiše tačka gledišta jedne od žrtava masovne racije u Rafahu – Abu Junisha. Njemu je glava razbijena palicom, nakon što je pao pri trčanju.

Tako, u završnim trenucima ove grafičke novele, bez pojašnjenja i posredovanja, osim onog vizuelnog, autor ostavlja čitaocima da zamisle kako je bilo izgarati u cipelama osobe koja je vrlo lako mogla završiti mrtva od posledica prebijanja. Tom nemom fusnotom, koju može zabeležiti samo medijum stripa i vizuelne interpretacije, odana je počast svim žrtvama koje nisu imale mogućnost oglašavanja ni deljenja sopstvene patnje, niti bilo koju drugu mogućnost prenošenja sopstvene nesreće u istorijske anale. Poslednja fusnota, stoga, figurira kao odbijanje verbalne interpretacije, protiv skrnavljenja sećanja na sve žrtve odmazde. Kao empatična i emfatična ilustracija vizuelnog uosećavanja, koja ide protiv pošasti previđanja i zaborava, svojstvenih na kraju svakom ljudskom biću. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.