Ne suviše poznat za života, Musil je danas čuven ponajprije po svom nedovršenom romanu Čovjek bez osobina, koji redatelj Matko Sršen u zanimljivom i bogatom predgovoru ovom eseju opisuje kao ironijski roman o mišljenju, a koji je na hrvatski preveden još 1967. u izdanju Otokar Keršovani, te ponovno 2008. godine kod Frakture.

Esej O gluposti zapis je predavanja koje je Musil, na poziv Austrijskog radnog saveza, održao 11. i ponovio 17. ožujka 1937., dakle jedva godinu dana prije pripojenja Austrije Trećem Reichu. Uz nemali rizik za vlastitu dobrobit, kao i za onu svojih slušatelja, Musil se, kako u njemačkom pogovoru ističe Klaus Amann, upušta u “istraživanje duše masa i njemačko-austrijskog kolektivizma u predvečerje katastrofe”, a ujedno i u suton civilizacije koju je svojim javnim istupima opetovano nastojao sačuvati. Lavina fašizma i nacizma u Europi tad se već odavno zakotrljala, a Hitlerovi pobornici i obožavatelji spaljivali su knjige (između ostalih i Musilove) te kružili po Beču, tražeći Židove, komuniste i ostale nepodobnike.

Unatoč političnosti predavanja, valja napomenuti ono ne govori o gluposti u politici. Zapravo, uglavnom i nema politički sadržaj, nego predstavlja nešto puno zahtjevnije, a to je pokušaj višekutnog sagledavanja fenomena gluposti koji se u prvom redu ipak može odrediti kao ekskurs iz socijalne psihologije, pokušaj saznanja o tome zašto ljudi govore ili ne govore o gluposti, što pod tim misle i s čim je asociraju. Pritom se oslanja na bogato vrelo popularnih izraza, predodžbi i uvjerenja, kao i društvenih normi i drugih ponašajnih obrazaca, predočavajući nam bogatstvo običnog i svakodnevnog, plasirajući misli direktno i s pregršt životnih primjera i starih narodnih mudrosti.

Pravovremeno, pri početku predavanja, apostrofira nezahvalnost takvog zahvata, koja proizlazi iz toga što se za svakog tko opisuje i ukazuje na glupost pretpostavlja, naime, da zasigurno za sebe misli da nije glup. U ironijskom bumerangu, to ga u očima drugih čini manje pametnim. Budući da smo svjesni toga, u većini slučajeva vršimo autocenzuru, a Musil to povezuje sa strahom od isticanja, rugla i prokazivanja, ali i inherentnim oprezom, odnosno mehanizmom obrane koji nalaže da se pred jačima “ne pravimo pametnima”. Na neki se način playing stupid može promatrati i kao ljudski ekvivalent onog playing dead iz životinjskog svijeta. Naravno, ta strategija glupost iskorištava kao plašt i zapravo nije glupost per se. No to nije za reći da svijet oskudijeva pravom glupošću.

Naprotiv, Musil podsjeća, ona je veoma rasprostranjena i nitko nije imun na nju, a uz to je ponekad i neophodna: naime, sve bi se zaustavilo kad odluke ponekad ne bismo donosili nepromišljeno, bez dovoljno znanja i sposobnosti, čekajući savršene uvjete. Osim toga, pojam gluposti pomaže nam snaći se u životnim dilemama i uvelike nam olakšava prožimanje onoga za što ne možemo, u trenutku, pronaći adekvatan izraz, pa ćemo samo reći da je glupo i nastaviti dalje svojim putem. 

Međutim, što onda jest glupost per se? Musil na više mjesta daje na znanje da ne nastoji ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor, nego radije pronaći i analizirati one konkretnije osobine i aktivnosti koje se s njom povezuju. Tako ističe, primjerice, sporost i plošnost u prosuđivanju te nedostatak izražajne fleksibilnosti kao često asocirane s glupošću te nas podsjeća na jednog filozofa, hegelijanca Johanna Eduarda Erdmanna, koji je u svom ogledu o gluposti iz 1866. naglasio da se razmatranje gluposti kao stanja ne može odvojiti od prakse gluposti, odnosno glupih postupaka ili “primijenjene gluposti”.

Tom se praksom na duhovit način svojevremeno pozabavio i profesor Carlo M. Cipolla, povjesničar ekonomije sa Sveučilišta Berkeley, u svom tekstu o pet univerzalnih zakona ljudske gluposti. On ju je, u ekonomističkom maniru, promatrao u terminima salda ili bilance koju ostavlja po društvo, definirajući glupana kao nekoga tko uzrokuje štetu drugome bez da on sam od toga profitira na bilo koji način, a često nanoseći štetu i samom sebi u procesu.

Iako naciste nigdje eksplicitno ne spominje, Musil govori da “u svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju ono što im je pojedinačno zabranjeno”, povezujući to s taštinom koju rađa kolektivni ponos. Podsjećajući ranije na jednu staru narodnu mudrost koja se prvenstveno odnosila na taštinu kao osobnu karakteristiku – “glupost i dika zrcalna su slika” – o kolektivnoj dici govori kao o poremećaju afektivne ravnoteže, koji rezultira “porastom necivilizacije naroda, država i saveza istomišljenika”.

Ovdje se čini da je mogao upotrijebiti i nešto uvriježeniju sintagmu “pad (ili propast) civilizacije”, no mislim da izbor tu ipak nije bio slučajan. Necivilizacija, u ovom slučaju, nije puko odsustvo civiliziranosti, nešto neutralno, pretcivilizacijsko ili ahistorijsko, nego prilično određeno, razjareno i naraslo “mi”: kolektivni izbor pripadnosti kao izvora kolektivne taštine ili, kako se negdje voli reći, ponosa.

Na prilično suptilan i indirektan, ali prilično nedvosmislen način Musil naciste implicira i u jednom kasnijem mjestu, gdje kao drugi tip gluposti, osim prostodušne i iskrene, navodi onu daleko opasniju, preuzetnu i nadobudnu. Ona ne isključuje visoku inteligenciju, ali istovremeno predstavlja ono što on naziva obrazovnom bolešću, odnosno neobrazovanjem ili pogrešnim obrazovanjem. Time on nagovješćuje Adornovu i Horkheimerovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, filozofsku osudu ograničenog shvaćanja racionalnosti kroz koju se pokušalo pojmiti posrnuće čovječanstva kroz Drugi svjetski rat i Holokaust.

Sentiment prisutan u tim djelima definitivno se može iščitati i iz Musilovih riječi uoči katastrofe. Ipak, on pred kraj predavanja retorički obrće cijelu stvar: suočeni s krizom povjerenja u humanost, postavlja pitanje o tome možemo li stvoriti pojam gluposti ako su nam pojmovi razbora i mudrosti klimavi? Na tom tragu kaže i kako suprotnost “inteligentnoj” gluposti nije razum, nego duh.

Što nam uopće to znači danas? Može li nešto zatreptati u današnjem čitatelju na spomen nečeg tako prošlog, a uz to i tako neodređenog kao što su duh ili mudrost? Musilov duh ovim kratkim testamentom ne želi poučavati niti docirati, nego vjeruje u čitateljsku samostalnost, otvoreno izlažući svoja razmišljanja i strepnje te pozivajući na propitivanje bez zazora od zahtjevnih pitanja, ali i bez bijega u jednostavne i priručne odgovore.

Koliko god Musilovo predavanje bilo značajno neovisno o vremenu u kojem se (ponovno) čita, smatram da danas, iz više razloga, njegova poruka rezonira posebnom jasnoćom i ozbiljnošću. Aktualni događaji u kojima se iznova pojavljuju obrasci nasilja i isključivanja nedvojbeno oživljavaju slike tog zloslutnog perioda, ostavljajući grč u stomaku i pitanje među kakvim se ljudima svakodnevno krećemo. Povijest se odvija cijelo vrijeme, a ekonomija straha opet postaje aktualna i široko primijenjena. Glupost postaje norma i standard, no ona će to tek u potpunosti postati ako ju više ne budemo sposobni nazivati pravim imenom.

Premijera predstave održala se u Centru za kulturu i informacije Maksimir, koliko god sam se potajno nadala da će se opskurno održati u samim kabinama zahoda Filozofskog fakulteta. Moja želja djelomično je ispunjena početkom predstave u kojem izvođačice Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić vuku zahodske školjke na pozornicu i barem prividno kreiraju univerzalno poznate kabine. Bez mnogo okolišanja zahodske junakinje uranjaju u tematiku i transportiraju me u beskonačna iščitavanja šarenih natpisa i povezivanja sa starijim kolegicama ili možda kolegicama s kojima sam sjedila na istim predavanjima, i čak, volim sanjati da je pokoja profesorica ostavila kakvu misao. 

U skladu s mojim promišljanjima u predstavi se postavlja pitanje Tko su ti ljudi koji šaraju po vratima WC-a? i konstruiraju se potencijalne priče, od kojih mi je najupečatljivija ona o fantaziranoj ljubavi jedne od junakinja prema učestaloj kroničarki WC-a s potpisom “Hana” i zamišljanja njihovih susreta, ali i zasigurna situacija ženske solidarnosti u činu davanja uloška u kriznim momentima. Zahodskoj igri pridružuje se radijski glas (Dražen Puklavec) koji objašnjava latrinalije, pojam koji označava grafite, crteže, natpise ili umjetnička djela na zidovima javnih zahoda ili pisoara, koji se smatraju vrstom urbane folklorne umjetnosti te koji seže u davna doba starih Rimljana. Baš u stilu Filozofskog, nečemu svakodnevnom i naočigled prostom dati antropološko-etnološko-lingvističko lice. 

It’s all fun and games dok ne dođemo do onih najbolnijih natpisa, poput Prije par mjeseci silovao me dečko i krivim sebe za to koji uistinu pretvaraju prostor zahoda u svojevrsnu ispovjedaonicu, ali bez ispraznih molitva već s popratnom podrškom kolegica u obliku odgovora bejb nisi ti kriva <3 i upućivanjem na savjetovalište FFZG-a. Očekivala sam, ali i htjela da se predstava zadrži na intimnijoj sferi, ženskim pričama, solidarnosti, ali je zahvatila i šire probleme poput kolektivne nervoze neisplativosti i neprofitabilnosti studija na FFZG-u na tržištu rada (malu metaforičku suzu sam pustila jer se spomenuo i moj studij).

Scena u kojoj izvođačice žustro preslaguju toaletne pločice i ponavljaju Strah me samog straha i Idi na terapiju vratila me u gutanje knedle na seminarima Morfologije i traženju utjehe u samoći prešaranih zidova zahoda, ali i krikovima kolegica koje u natpisima pitaju za pomoć oko polaganja kolegija.

Prije početka predstave pomislila sam: Sigurno će se spomenut’ ili de Saussure ili Žižek. Već na samom početku pošteni smijeh pokupila je rečenica Žižek te gleda dok pišaš, koja dočarava iskustvo studiranja na Filozofskom, ako zamislimo da smo zapravo u Žižekovom panoptikumu. Njegov prepoznatljiv glas čujemo u spomenutoj sceni preslagivanja pločica u kojoj se ponavlja isječak njegovog predavanja o hermeneutici zahodske školjke i razlikama u izgledu školjki u europskim zemljama te posljedično o razlikama načina izbacivanja izmeta. Prvi put mi je bilo smiješno, drugi put mi je bilo smisleno, sve ostale puteve mi je bilo naporno.

Kad smo već bili kod Žižekovog filozofiranja, usput smo dobili i kratko predavanje o kategorijama natpisa, koje je bilo slatko, ali efektno tek kad smo došli do natpisa Sve je uvijek isto uz napisan datum i objašnjenja kako su se kroz godine dodavali novi datumi, komentari, ali i srce, čija je poanta prikaza povezivanja iskustava ono što mi je išlo u korak s mojim već spomenutim očekivanjima od predstave. 

Prema kraju otvaraju se teme zabrinutosti oko stanja u društvu i svijetu koje nadilaze prostor zahoda, no predstava tada otvara niz široko postavljenih društvenih pitanja, pa je taj brzi presjek nažalost ostao na razini površnog i neuvjerljivog. Izvođačicama se na pozornici pridružio glazbenik Marin Živković koji je na klaviru pratio povremene songove koji su mi ostavili dojam simpatičnog, kao i dijelovi repetitivnog scenskog pokreta (Ena Jagec).

Koliko god se vidio rad na glazbi i pokretu, svejedno imam osjećaj da se njima pokušao zamaskirati manjak dubljeg istraživanja/maštanja/pričanja priča, čemu pridonosi i kratko trajanje predstave (malo manje od sat vremena). Završna misao Naša revolucija izašla je iz faking WC-a nosi moćnu poruku i naizgled monumentalnu emociju, ali mi ta emocija bježi iz palete zbog izostanka dubljeg bavljenja pitanjem kakva je to točno revolucija.

Unatoč “filerima” i samo zagrebanju dublje tematike, zahvalno je bilo gledati kako je autorski tim tekstualnim suputnicama iz vremena studiranja udahnuo priču i dao im značaj ulaska u format kazališne predstave te je bilo toplo i nostalgično prisjetiti se napisanih riječi šulkolegica za koje se nadam da su upravo iz tih WC-a sa sobom ponijele revolucionarni duh.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli FFZG🚾 (@ffzgwc)

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

“Šesnaesti broj bavi se promišljanjem raznolikosti identiteta i seksualnosti unutar LGBTQ+ zajednice te načinima njihova prikazivanja u književnosti, kulturi, umjetnosti i različitim medijskim praksama. Kroz teorijski utemeljene i tematski raznolike tekstove broj otvara prostor za queer čitanje i interpretaciju
kulturnih sadržaja, ali i za kritičko propitivanje društvenih normi koje oblikuju našu svakodnevicu. Uz stručne članke, broj uključuje i studentske radove, čime se dodatno naglašava važnost razvoja queer teorije u lokalnom akademskom i kulturnom kontekstu”, najavljuju iz uredništva.

Više informacija potražite ovdje.

Šok je ubrzo zamijenila proaktivnost, nanovo pretvarajući FFZG u epicentar borbe za akademsku slobodu i ravnopravnost. Na hodnicima fakulteta moglo se svjedočiti demonstracijama, na virtualnom bojištu potpisati otvoreno pismo dekanu, a u medijskom prostoru čitati o unutar-fakultetskim kritikama nastavnika. Međutim, ne bi to bila borba na FFZG-u da između sljedova prakse nije uvršten i red teorije. Održan 23. listopada u organizaciji Plenuma, samoupravnog tijela studenata FFZG-a, Skriptinar Simboličko nasilje i zloupotrebljavanje institucionalne moći privukao je dvjestotinjak ljudi. 

Nazočni su u prvih sat vremena mogli čuti analizu i perspektive četiriju govornika_ca, dok je druga polovica programa preciznije odgovarala najavljenom formatu okruglog stola. Premda se u svjetlu povlačenja odluke suda kojom je odbijen dekanov prijedlog suspenzije izvještaj sa Skriptinara naoko može činiti redundantnim, vraćanje studenata na nastavu nažalost ne predstavlja nikakav bitan pomak u akademskoj disfunkcionalnosti koja je do mjere suspenzije i dovela. To će reći da su uvidi govornika – novinarke Andree Milat i Nikole Vukobratovića, predsjednika SKD-a Prosvjeta, oboje sudionika blokade iz 2009., te Krune Kardova, profesora na Odsjeku za sociologiju, i Ivone Grgurinović, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju – itekako vrijedni dokumentiranja radi šire primjene na aktualni kulturno-društveni moment.

Ta se tvrdnja u prvom redu, doslovno, odnosi na transparent inicijative Za Hrvatsku slobode, koji tijekom Skriptinara visi s katedre. Kardov kao prvi govornik objašnjava da je inicijativa započeta sredinom rujna kao reakcija na recentne zabrane festivala, cenzuru i sužavanje građanskih sloboda. Time suspenziju studenata kontekstualizira u općenitiju tendenciju kriminalizacije prosvjeda i dokidanja ustavom zajamčenih građanskih sloboda.

“Jedan slučaj represije može biti izraz nemuštosti, ali nekoliko slučajeva je već obrazac. Znak upozorenja, da svi moramo otvoriti širom oči i početi podržavati jedni druge i sklapati savezništvo. To je nešto što se neće zaustaviti bez otpora”, upozorava sociolog prije osvrtanja na činjenicu da studentski prosvjed bubnjanjem i zviždanjem ne može biti nasilan jer nasilje podrazumijeva ugrožavanje sigurnosti ili činjenje materijalne štete. Oni kojima se zahtjevi prosvjeda ne sviđaju, uočava, pokušat će prosvjednike delegitimirati proglašavajući ih preradikalnima, jednom riječju, prijetnjom.

Kasnije Kardov produbljuje ovu misao, detaljizirajući način na koji takvi pritisci suzbijaju društvene pokrete. Oni uzrokuju niz debata koje završavaju u fragmentaciji i polarizaciji grupe, zatim dovode do njezinog zatvaranja zbog manjka povjerenja, sve dok ona ne postane izolirana šačica ljudi bez mogućnosti šireg dohvata. U drugom dijelu Skriptinara član Plenuma ovu tezu naizgled potvrđuje, prepričavajući razgovor s neupućenim kolegom koji ga je upitao je li čuo za “one studente koji su napali dekana”.

Prema tome, učinak represije ne ispoljava se samo kroz kažnjavanje nepoćudnih prosvjednika, već i kroz odbijanje šire javnosti od toga da se tim prosvjednicima pridruže. Sociolog konkretizira tu ideju na primjeru roditelja koji zacijelo čitajući članke zovu djecu i pitaju ih jesu li involvirani: “‘Nemoj sine, nemoj kćeri, ti budi sa strane!’ To je put u diktature zbog toga što svaki represivni režim egzistira ne na kontinuiranoj represiji, nego na pristanku većine na tu represiju u strahu od sankcija.”

Sve to korištenjem nejasne terminologije poput “simboličkog nasilja”, nedefinirane sintagme iz pravilnika o stegovnom postupku preko koje se legitimirala kazna studentima. Neprimjenjivost pojma u ovoj situaciji dodatno naglašava arbitrarnost cijelog postupka.

O formi i funkciji same mjere više govori Vukobratović, nazivajući suspenzije činom administrativnog terora. Upravo je arbitrarnost ključna odrednica takvog postupka, a u ovom se slučaju osim u formulaciji mjere ogleda i u tome da je samo troje od pedeset prosvjednika procesuirano, bez obrazloženja zašto su baš oni izabrani. Druga je odrednica neproporcionalnost kazne, čineći je namjerno pretjeranom, a treća se pak tiče okvira u kojem se administrativni teror rađa. Naime, kao i drugi govornici, on višestruko ističe da problem nije u individualnoj upravi ili odluci, već da je problem strukturne prirode:

“Ovom sankcijom dekan je u suštini rekao da je jedan komad sjednice Fakultetskog vijeća važniji od obrazovanja troje studenata. Ta tri aspekta ne proizlaze iz nespretnosti ili nerazumijevanja pravnog postupka, oni su namjerno napravljeni da bi bili specifično okrutni s ciljem zastrašivanja studenata.”

Kako se studente izvlastilo i oduzeta im je mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju, prekid sjednice, tvrdi Vukobratović, nije bila odluka, nego obaveza. Iako je ta tema na Skriptinaru obrađena kroz specifičan primjer studentske borbe, važno je ovu pouku imati na umu i kad razmišljamo o mogućnostima širih društvenih promjena.

Ista misao može se primijeniti i na izlaganja dviju govornica koje su temi pristupile iz drugačijeg, historijskog rakursa. Tako Milat, kroz kratku napomenu da kao sudionica prosvjeda 2009. nikad nije čula za stegovni prijedlog na FFZG-u, podcrtava promjenu atmosfere. Smatra da do sankcioniranja blokadera nije došlo jer je upravu bilo strah novih blokada, studenti su tada imali jaču pregovaračku poziciju.

Podsjetila je stoga na sistemske razlike između uvjeta u kojima je djelovala tadašnja generacija studenata i današnjih, počevši od bolonjske reforme s kojom se obrazovanje našlo u središtu javnog interesa i političkih rasprava. “Drugi je taj da su promijenili cijelu strukturu obrazovanja na način koji je išao na štetu samom cilju postizanja povećanog broja visokoobrazovnih. I treći faktor je bio da su svi znali kamo to vodi, jer su već tada bili jasno vidljivi prvi rezultati privatizacije. Materijalna dobra su bila privatizirana, a sad je počelo vrijeme za privatizaciju usluga i obrazovanje je bilo prvo na udaru”, elaborira Milat, koja smatra da je ova kombinacija faktora probudila antagonizam i otpor.

Upravo iz te razlike proizlazi njezina procjena da bi 2009. dvorana u kojoj se održavao Skripitnar imala puno više od 200 ljudi. Solidarnost je bila jaka jer se znalo, neovisno o internim konfliktima, da ako se jedna osoba sruši, svi će doći na red.

Prešutnu apatiju novog desetljeća eksplicitnije obrađuje Grgurinović, ali iz pozicije nastavnice. U trenutku kad 2020. rektor Sveučilišta Damir Boras izvršava čin institucionalnog nasilja suspenzijom dekanice Vesne Vlahović Štetić, navodi Grgurinović, mnogi profesori odustaju od pokušaja promjene unutar postojećih institucionalnih okvira. Otpor toj nelegitimnoj odluci nije poučio rezultate, što etnologinja vidi kao ključan uzrok apatije nastavničkog kadra, čije razočaranje se očituje i u razmjerno slabom odazivu na Skriptinar.

Uzrok apatije vidi i u činjenici da se strukturni uvjeti akademije nisu promijenili – naprotiv, dodatno su se pogoršali. “Kapitalizam ulazi u apsolutno sve pore akademskog života i ne trebamo uopće imati iluziju o tome. Birokratizacija, količina administrativnog rada, puno prekarnih položaja unutar akademije bitni su faktori te apatije”, objašnjava Grgurinović.

Apatija ne zaobilazi ni studente, no Grgurinović upozorava da se i iza toga kriju strukturni uzroci. Sve veći broj studenata radi i ne mogu se posvetiti studiju, koji se i sam sveo na ECTS bodove zbog novih načina vrednovanja znanja. U jednom trenutku Milat je zamolila zaposlene studente da dignu ruke; prizor u kojem više od pola dvorane podiže dlanove govori sam za sebe.

Kao odgovor na takvo stanje, Milat predlaže veći stupanj beskompromisnosti i zaoštravanje zahtjeva. Kako bi pokret bio uspješan, navodi, mora privući čim veći broj ljudi što bi se moglo postići traženjem naplate 0 eura za ECTS bod ili čak zahtjevanjem od uprave da studentima omogući bolje uvjete za studiranje, u kojima potencijalno ne bi trebali raditi.

Suočeni s drastičnošću situacije, mnogi studenti fokusirani su na neposredne probleme koji im dišu za vratom. To ne znači da svoj otpor usmjeravaju protiv jednog čovjeka i njegovih pulena koji se nisu udostojili pojaviti na Skriptinaru, već razumiju da je ta borba sistemska. Na naš upit da komentiraju povlačenje suspenzija, delegati Plenuma podsjećaju da se još čeka pravomoćnost odluke stegovnog suda, no upozoravaju da time problem nije riješen:

“Što se tiče daljnjeg djelovanja, ovo je jasan pokazatelj koliko su daleko spremni otići oni na pozicijama moći kako bi zaštitili status quo i ugušili svaki pokušaj legitimnog otpora. No, mi smo svjesni da je problem sistemski, a naša borba je borba za slobodno obrazovanje što, između ostalog, znači besplatno i svima dostupno obrazovanje. Naša borba ovdje nikako ne prestaje, ona tek počinje.”

Svijest o tome da je riječ o široj borbi protiv komercijalizacije znanja i posljedičnog podvrgavanja društva zakonu kapitala, ono je što jesen Filozofskog može pretvoriti u proljeće. Ako povratak studenata na nastavu išta dokazuje, to je da se moć manjine može izazvati snagom većine. I to je, vjerojatno, najvažnija pouka s Filozofskog fakulteta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici (PoKUS) je istraživački projekt čiji je cilj “obuhvatno utvrđivanje i interpretiranje činjenica o pamćenju književnosti u svakodnevici, poglavito usmjereno na neprofesionalne čitatelje u Hrvatskoj”. Znanstveni simpozij dio je aktivnosti u sklopu projekta, a donosi niz predavanja međunarodnih izlagača_ica koji_e se bave temama čitanja i pamćenja književnosti.

Izlaganja o praksama svakodnevnih čitanja odvijat će se od 9 do 15 sati u dvoranama D3 i D4, a program će se moći pratiti i online. Na dan otvorenja simpozija keynote predavanje Expert Readers / Amateur Readers: Applying The Principle Of Symmetry će održati književna teoretičarka i kritičarka Rita Felski. Autorica će u svom izlaganju predstaviti perspektivu simetrije u čitanju kroz leću postkritike. Završno predavanje drugog dana simpozija održat će Astrid Erll pod nazivom Memory Studies in Search of the Reader, a u njemu će biti predstavljene točke presjeka između sjećanja i književnosti. Cjeloviti raspored dvodnevnog simpozija uz opise predavanja možete pronaći ovdje.

Usporedno s predavanjima na FFZG-u, održat će se i studentska konferencija Lessons on Reading Everything (LORE) u književnom klubu Booksa. Program oba dana počinje u 17 i završava u 20 sati. Uvodna profesorska izlaganja održat će Nikica Gilić na temu Recepcije subverzivnosti žanrovskog filma i Anera Ryznar o istraživanju Čitatelj Z: čitateljski stilovi studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nakon uvodnih, slijede studentska izlaganja o recepciji književnih i srodnih umjetničkih djela čiji popis i raspored možete pronaći u konferencijskoj knjižici.

Svi programi su besplatni i otvoreni za širu javnost, a više detalja o konferencijama možete pronaći ovdje.

Konferencija, najavljuju organizatori, otvara raspravu o sudjelovanju građana u umjetničkim projektima i institucijama: tko odlučuje o umjetnosti u javnom prostoru, kako se uključuju različite zajednice u kreativni proces i s kojim ciljevima, te na koji način suvremeni muzeji i organizacije razvijaju inkluzivne prakse. U središtu programa je ideja kulturne demokracije, prema kojoj umjetnost potiče stvaranje zajedničkog društvenog, kreativnog i političkog prostora.

Program skupa obuhvaća četiri tematske sesije posvećene povijesnim i suvremenim participativnim praksama, uključivanju marginaliziranih glasova, novim kustoskim modelima i izazovima participacije u različitim kontekstima. Poseban naglasak stavljen je na sudjelovanje građana u svim fazama umjetničkog procesa – od ideje do realizacije – pri čemu se projekti analiziraju i afirmativno i kritički, iz teorijskog i praktičnog očišta.

Plenarna predavanja održat će dr. sc. Anna Chiara Cimoli sa Sveučilišta u Bergamu te kustosica Ana Škegro iz Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb zajedno sa studenticom Celinom Damjanović. Konferencija također uključuje predstavljanje projekata članova platforme Novi naručitelji HR, koja kroz inovativne modele omogućuje građanima naručivanje umjetničkih djela u javnom prostoru.

Detaljan program i popis izlagača dostupan je mrežnoj stranici konferencije. 

Na čelu te borbe je Plenum, samoupravno tijelo studenata koje je na FFZG-u 17. veljače ponovno oformljeno nakon pet godina. Njegovi delegati_kinje u razgovoru za Kulturpunkt objašnjavaju da će studenti za tri mjeseca “potencijalno morati platiti iznos od 477 do 955 eura, ovisno o broju prenesenih ECTS-a.” Kažu kako je već u veljači, kad je promjena najavljena, za nju bilo prekasno jer su ljudi godinu i pol studirali po uvjetima koji posljednjih petnaest godina oslobađaju plaćanje apsolventskih godina, i prema tome planirali svoje studijske obaveze. “I mentori će biti dodatno opterećeni jer će oni kojima je to financijski teret pokušati napisati do dva diplomska rada u kratkom roku”, napominju.

Premda je najava o dodatnom naplaćivanju participacija potakla pokretanje Plenuma, delegati ističu da je srž problema neodgovornost aktualne uprave FFZG-a pod vodstvom dekana Domagoja Tončinića. 

“Mi smo svjesni da bi se bilo koja uprava na njihovom mjestu, u modelu koji zahtjeva tržišno upravljanje obrazovnom institucijom, u nekom trenutku odlučila na takve postupke. Ali način na koji se to donosi – zakulisno, manipuliranjem i vrijeđanjem – je neprihvatljiv”, navode delegati_kinje. Naime, u dvije godine vlasti, uprava je napravila niz poteza koje su naštetile radnicima_ama fakulteta, koliko i studenti(ca)ma.

Između ostalog, to uključuje smanjenje postotnog dodatka na plaću nenastavnom osoblju s 15 na 5 % bez komunikacije s njima, dizanje cijene upisnina, premještanje dnevnog boravka studenata_ica s invaliditetom u neadekvatan prostor bez komunikacije s njihovim Uredom i dokidanje tradicije studentskih transparenata, uklanjanjem natpisa “Studenti kontra genocida” s pročelja fakulteta. Iscrpniji popis raštrkan je na Facebook i Instagram profilima Plenuma, no ni on u vakuumu ne dočarava sumornu atmosferu koja se kultivira u instituciji u kojoj demokracija postaje retorička figura. Za punu sliku je potrebno sagledati kronologiju studentske borbe.

Sporni prijedlog Odluke o visini participacije studenata u troškovima sveučilišnih prijediplomskih, diplomskih i integriranih studija Sveučilišta u Zagrebu Filozofskom fakultetu u akademskoj godini 2025./2026. studenti(ca)ma je 7. veljače predstavljen kao gotov čin i pravna nužnost. Prethodno se s njima nije konzultiralo o tome, nego je prijedlog samo iznesen na Fakultetskom kolegiju, savjetodavnom tijelu dekana koje sačinjavaju pročelnici_e odsjeka FFZG-a. Anticipirajući takav razvoj događaja, studenti_ce su prije sjednice Fakultetskog kolegija tražili_e prijedlog na uvid, no na taj zahtjev im nikad nije odgovoreno. 

Uprava se u tom trenutku poziva na novi Pravilnik o studiranju na prijediplomskim i diplomskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, tvrdeći da se u skladu s njime apsolventske godine moraju početi naplaćivati. Šaljući upite Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih te Sveučilištu u Zagrebu, Plenum ubrzo saznaje da to nije istina. Na svakoj je sastavnici Sveučilišta, pojašnjava dopis iz Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta u Zagrebu, da odredi kako će naplaćivati ECTS bodove. Ta se Odluka unazad petnaest godina na FFZG-u donosila neizmijenjeno, pro forma glasanjem koje je oslobađalo studente participacija na apsolventskim godinama, a taj mehanizam Pravilnik ničime ne mijenja.

Osnovni razlog za prijedlog promjene tako je već u prvim danima zavrzlame demantiran, na što je uprava reagirala ponavljanjem istih tvrdnji u tekstu objavljenom u Jutarnjem listu. U njemu ponovno navode da Filozofski fakultet nije naplaćivao nepoložene ECTS-e apsolventima “na temelju starog Pravilnika o studiranju” dok novi ne predviđa “oslobađanje od plaćanja nepoloženih ECTS bodova neovisno o kojoj se godini studija radi”. Međutim, studentima je od viših instanci već bilo rečeno da naplaćivanje apsolventskih godina ne ovisi o Pravilniku, nego o Odluci. U istom članku se navodi i da su studenti sami glasali za novi Pravilnik, prebacujući tako odgovornost na njih. Sam Pravilnik, kao što je više puta istaknuto, ne utječe izravno na pitanje participacija. 

Paralelno s tim, do studenata_ica dolaze informacije da je dekan pročelnicima_ama odsjeka podijelio dokumente s projekcijama dodatnih prihoda koje bi odsjeci ostvarili naplatom participacija. Ovdje je bitno podcrtati da bi FFZG, kao i drugi fakulteti, trebao funkcionirati demokratski, odnosno da bi se odluke trebale donositi transparentno i u konstruktivnom dijalogu sa svim zainteresiranim stranama. Unatoč tome, uprava u narednim mjesecima studentske zahtjeve i prijedloge omalovažava ili ignorira. Na Fakultetskim vijećima, ističu delegati_kinje, studenti(ca)ma dekan i prodekani nerijetko uskraćuju pravo na punopravno sudjelovanje u raspravi, optužuju ih da manipuliraju javnim prostorom te ih nazivaju performativnim aktivistima. Potonje je, konteksta radi, izrečeno povodom studentskih zahtjeva za osuđivanjem genocida u Palestini, koji je u tom trenutku brojao desetke tisuća mrtvih.

Studentski pritisak početkom proljeća ipak ostvaruje neke rezultate. Delegati Plenuma pozvani su na Fakultetski kolegij 1. travnja, gdje im uprava predstavlja “kompromisno rješenje” prema kojem bi studenti mogli participacije plaćati u ratama, a ako završe studij prije otplate, dobar dio iznosa bio bi im oprošten. Međutim, kako delegati_kinje primjećuju, ni to nije nije kompromis jer su ga dekan i prodekani “donijeli sami, a kompromis bi trebao biti dogovor između dvije strane”.

Kao pokušaj pravog kompromisa, u suradnji s pravnicima, Plenum je izradio novi prijedlog Odluke kojim nastoji zadržati dosadašnju situaciju. Studentski vijećnici_e tvrde da se na narednim vijećima o tom prijedlogu nije konstruktivno raspravljalo, što je mnoge navelo da se zapitaju zašto uprava toliko inzistira na vlastitom prijedlogu, s obzirom na to da nije riječ o pravnoj nužnosti.

Odgovor se naslućuje u promjeni narativa: s demantirane pravne perspektive, uprava ga prebacuje na otužno financijsko stanje fakulteta, za koje su na koncu sami odgovorni. Na posljednjem Fakultetskom vijeću, 18. lipnja, članovima je prezentirana apokaliptična financijska slika. Navodi se da knjižnica prokišnjava i da nedostaju resursi za novu opremu. 

Nije jasno zašto uprava nije pokušala potrebna sredstva uprihoditi od viših instanci, odnosno Ministarstva i Sveučilišta, umjesto studentica_a koji nerijetko žive u prekarnim financijskim situacijama, od honorara do honorara. Upravi FFZG-a i Sveučilištu poslali smo upit o tome jesu li koraci u tom smjeru načinjeni, no do zaključenja teksta nismo dobili odgovor. Sveučilište nije odgovorilo ni na pitanje kako je moguće da drugoj najvećoj knjižnici u Hrvatskoj prokišnjava krov, a uprava nije komentirala ni studentske tvrdnje da se na vijećima stvara nedemokratska atmosfera zbog verbalnog omalovažavanja studentskih predstavnica_ka u vijeću.

Kao primjer netransparentne komunikacije, delegati navode i da je Tončinić na istoj sjednici selektivno interpretirao studentski prijedlog Odluke, uvjeravajući pročelnike da Plenum namjerava sve studente osloboditi plaćanja ECTS bodova. Tvrdi da bi fakultet tako ostao bez drugog stupa financiranja te da odsjeci ne bi imali novca za terenske nastave i opremu. Kako većina pročelnika nije pročitala suhoparni pravni dokument studenata_ica, nije im ostalo puno izbora nego vjerovati da je glasanje za takav prijedlog samoubilački čin. 

Plenumaši_ce tvrde da su studenti_ce te tvrdnje pokušali demantirati, no da im dekan to nije dopustio, već je ubrzavao prijelaz na glasanje. Apsolutna većina nije postignuta ni za jedan prijedlog i glasanje je odgođeno. Sljedeća sjednica zakazana je 16. srpnja, kada se očekuje manji odaziv što dodatno smanjuje transparentnost donošenja Odluke. 

Delegati_kinje ističu da je rasprava o participacijama samo jedno od brojnih pitanja u kojima se ogleda vrijednosna i politička klima na fakultetu. Teme poput Palestine i borbe za radnička prava jednako su im bitne kao i pravo na besplatno obrazovanje. Dio su istog aktivističkog tkiva koje bi trebalo sačinjavati duh društveno-humanističke institucije poput FFZG-a, a oni koji vode takvu instituciju trebali bi zrcaliti njezine vrline. U stvarnosti se događa upravo suprotno, oni koji za te ideale dižu glas bivaju obeshrabreni i ismijani. 

Neispavane_i delegati_kinje plenuma, koji su dragocjene sate za vrijeme ispitnih rokova odlučili trošiti na razgovor s medijima, uvjeravaju nas da čak i ako Odluka prođe ove godine, oni neće posustati. Borba se, kažu, nastavlja, jer ako Filozofski ne diže glas, nitko neće.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ćuk u hodniku je multimedijalna instalacija koja “na prvi pogled priča priču o gradu predstavljenom fotografskim vizurama gradilišta, prenatrpanih stambenih blokova, odloženog i zaboravljenog građevinskog materijala i starog namještaja u poslijepotresnoj i gentrifikacijskoj realnosti”, pojašnjava Petra Dolanjski Harni.

Multimedijalna instalacija počiva na šetnjama, mjestima i pogledima “koji su dio vizualne svakodnevice puteva kojima se autorica kreće, no u svojim pješačkim rutama ona nije sama. Njima prolazi u društvu svoje dvoje djece i upravo je taj moment zajedničke perspektive, kao i pokušaj izmještanja i prelaska u dječje viđenje svijeta, jedna od okosnica rada”, stoji u popratnom tekstu.

Katerina Duda svoju umjetničku praksu veže na teme urbanog prostora i kako se u prostoru reflektiraju društvene promjene. Koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video. Autorica je kratkih dokumentarnih filmova Strujanja (2019.) i Rezidba (2015.). prikazanih na međunarodnim i domaćim festivalima. Radi kao umjetnička suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Audio reportažu o Dudinom projektu Vidim šumu, pišem pašnjak nastalom u koautorstvu s Martom Baradić možete poslušati ovdje, a više detalja o njenom radu Krov, tuš, roštilj, fuš doznajte u podcastu.

Više o izložbi možete pročitati na web stranici Atelijera Žitnjak i društvenim mrežama.

Izložba je otvorena do 21. studenog.

Knjiga koju je na hrvatski prevela Diana Nenadić, zagrebačkoj će publici biti predstavljena 28. listopada u 19 sati u Institutu Liszt – Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu, u razgovoru filmologa Nikice Gilića i Marija Kozine s autorom, dok će se riječka promocija knjige uz prisutnost autora te sudjelovanje profesora Gilića i urednice održati 30. listopada u 19 sati u Art-kinu Croatia.

Promociju djela koje analizira oko 200 reprezentativnih filmova u odnosu na opću povijest filma i modernizam popratit će i predavanje Andrása Bálinta Kovácsa pod naslovom Događaj male vjerojatnosti: Kako priče iskorištavaju gledateljevo razumijevanje uzroka i posljedice? (The Low Probability Event: How narratives exploit viewers understanding of cause and effect?), koje će se 29. listopada u 18.30 sati održati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Također, u sklopu popratnog programa Tuškanac u gostima, zagrebačku promociju prati projekcija filma Golaći (1965.), predstavnika mađarskog filmskog modernizma Miklósa Jancsóa. Film će biti prikazan 28. listopada u 21 sat u Centru za kulturu Histrionski dom (Ilica 90).

Više informacija možete pronaći ovdje.

Ovaj tematski blok bavit će se Antropološkim filmskim eksperimentima hrvatskog autora Dana Okija i belgijskog autora Laurenta van Lanckera čiji rad karakteriziraju dnevnički i antropološki filmski narativi. Laurent van Lancker će se predstaviti filmom iz 2003. godine – Trideset jedna noć, moji palestinski susreti, filmskim dnevnikom koji mapira otkriće drugačije Palestine – intimne, autorefleksivne i pune skrivene poezije, dok Okijeva Odsutnost Teleprisutnosti, hibrid dokumentarca, igranog filma i eksperimenta, kroz osobno filmsko i povijesno razmišljanje propituje naše odnos spram komunikacijskih tehnologija. Nakon projekcije filmova s autorima će razgovarati dr. sc. Ivana Podnar. Razgovor će se održati na engleskom jeziku.

Laurent Van Lancker studirao je film i antropologiju, ima doktorat iz audiovizualne umjetnosti. Predavao je na filmskim školama (INSAS Bruxelles, Film Academy Amsterdam) i sveučilištima (WWU Münster, AMU Marseille). Profesor je audiovizualne antropologije na Sveučilištu Aix-Marseille. Snimio je petnaest filmova (eksperimentalnih, dokumentarnih i igranih) i osvojio devet nagrada. Njegovi radovi uključuju kolaborativni, hibridni i osjetilni film, zalažući se za dijalog između etike i estetike, poetike i politike.

Dan Oki (Slobodan Jokić) je filmski redatelj i vizualni umjetnik. Kao scenarist i redatelj ostvario je šest dugometražnih filmova i dvadesetak kratkih. Filmovi su prikazivani na festivalima i u kinima u najrazličitijim kontekstima; od strukovno jako renomiranih do socijalno određenih, preko galerijske artikulacije do komercijalne televizije. Nekoliko Okijevih filmova nalaze se u značajnim kolekcijama u Bruxellesu i Amsterdamu. Profesor je na području filmske i medijske umjetnosti na UMAS-u u Splitu i ADU-u u Zagrebu.

Ivana Podnar diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2014. godine predaje povijest umjetnosti, vizualnu kulturu te umjetnost danas na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Njeni znanstveni interesi usmjereni su prema urbanoj ikonografiji, odnosu umjetnosti i politike javnog prostora, ikonografiji suvremene arhitekture te vizualnoj kulturi.

Ulaz na program je besplatan.

Više informacija možete pročitati ovdje.