U tom je kontekstu Zelena akcija, u suradnji s austrijskom organizacijom GLOBAL 2000 i Zelenom Istrom, objavila priručnik Alati za savezništva i koalicije, praktični vodič za jačanje suradnje između organizacija civilnog društva. Namijenjen ponajprije organizacijama u području zaštite okoliša, klimatskog aktivizma i društvene pravde, priručnik je primjenjiv i u drugim aktivističkim područjima.

Autori priručnika – Konstantin Riermeier, Dora Sivka i Bernard Ivčić – ističu važnost strateških savezništava koja organizacijama omogućuju veći društveni doseg kroz udruživanje resursa, znanja i političkog utjecaja. Takva partnerstva postaju osobito važna u uvjetima suženog prostora za djelovanje, obilježenog represivnim mjerama, uskraćivanjem financiranja ili negativnim medijskim i javnim narativima. “Uspješno zagovaranje moguće je kroz pažljivo planiranje, održavanje strateških partnerstava i prilagodljivost u provedbi kampanja”, navode.

Priručnik, čije vizualno oblikovanje potpisuje Ena Jurov, pruža četiri praktična alata za prevladavanje izazova koji se javljaju pri izgradnji uspješnih koalicija. Alat Manevriranje kroz sistemski otpor bavi se inherentnom tendencijom organizacija da se opiru promjenama koje bi mogle ugroziti njihove postojeće strukture, identitete ili vrijednosti. Umjesto da se otpor tumači kao rezultat loših namjera, priručnik predlaže njegovo sagledavanje kao zaštitnog mehanizma kojim se grupe pokušavaju nositi s neizvjesnošću.

Alat Uloga ili pozicija? razjašnjava ključnu razliku između funkcionalnih uloga koje pojedinci preuzimaju u timu i formalnih pozicija iz kojih predstavljaju svoju organizaciju ili skupinu. Priručnik upozorava da zamjena tih razina često dovodi do nesporazuma, nejasnih odgovornosti i erozije povjerenja, posebno u većim koalicijama.

Dodatni alati – Kombinirano donošenje odluka i Sociokracija – pružaju strukturirane procese za participativno donošenje odluka i upravljanje koalicijama. Priručnik detaljno opisuje različite modele donošenja odluka, od koordinatorskih odluka do konsenzusa te navodi kada primijeniti koji model, ovisno o hitnosti, stručnosti i važnosti odluke. Sociokratski pristup nudi fleksibilne metode za samoorganizaciju i kontinuirano poboljšavanje suradničkog procesa.

Kako ističu autori, uspješna primjena ovih alata počiva na dugoročnoj izgradnji odnosa, prilagodljivosti i učenju iz prakse, pri čemu učinkovite koalicije uspijevaju povezati kratkoročne potrebe s dugoročnom vizijom i time doprinijeti stvarnim sistemskim promjenama.

Hazena je tada bila jedini popularni ženski ekipni sport na ovim prostorima, a trešnjevačke hazenašice ostvarile su i međunarodne uspjehe, osvojivši svjetsko srebro i zlato.

Istog dana u večernjim satima, BLOK je u prostoru Mjesnog odbora Silvija Strahimira Kranjčevića, smještenom ispod stadionskih tribina, organizirao projekciju filma Zaleđe iranskog redatelja Jafara Panahija te predstavio šalove s porukom “Nogomet narodu, nogomet ženama”.

Ova poruka postala je vidljiva još 2023. godine kroz intervenciju na starom muralu bivše navijačke skupine White Angels, na ulazu u stadion. U suradnji s ilustratoricom Enom Jurov i novinarkom Ivanom Perić, na zidu su oslikani prikazi nogometašica i navijačica, među kojima su Maca Maradona, najtrofejnija nogometašica bivše Jugoslavije, nigerijska zvijezda Asisat Oshoala, Islanđanka Sara Björk Gunnarsdottir koja je izborila isplatu plaća za koje je bila zakinuta tijekom trudnoće, iranska navijačica Sahar Khodayari koja se 2019. ubila u strahu da će završiti u zatvoru jer je prerušena pokušala ući na stadion, američka sportašica i LGBTIQ aktivistkinja Megan Rapinoe te Nadia Nadim, izbjeglica iz Afganistana koja je u Danskoj postala jedna od najboljih europskih nogometašica.

Nastavno na ovu inicijativu, BLOK od Grada Zagreba traži da u sklopu obnove predvidi izradu novog murala koji će uključivati White Angelese, nogometašice i navijačice, kao i obilježavanje povijesti hazene kao prvog organiziranog ženskog sporta u Zagrebu.

Kao kolektiv koji u mnogim svojim aktivnostima djeluje lokalno, s fokusom na Trešnjevku, BLOK ovom inicijativom povezuje sportsku, feminističku i urbanističku povijest kvarta. Ističu da ženski sport ne smije ostati zaboravljena fusnota sportske povijesti, kao što ni feministička i solidarna borba za ravnopravnost na terenima i tribinama ne smije biti zanemarena u procesu gradnje novih stadionskih zidova.

Projekt je inspiriran muralom “Nogomet narodu, nogomet ženama”, koji se nalazi na zidu stadiona u Kranjčevićevoj ulici. Mural je izradila Ena Jurov u sklopu projekta Nevidljive igračice: ženski sport na Trešnjevci, a posvećen je povijesti trešnjevačkog ženskog sporta.

“Dok kreće obnova stadiona, u nadi da će se i na njegovim novim zidovima naći mjesta za jasne poruke feminizma, antifašizma i radničke solidarnosti na tribinama i terenima, poruku ‘Nogomet narodu, nogomet ženama’ preselile smo sa zida na navijačke šalove, kako bismo je mogle prenijeti još šire i glasnije”, objašnjavaju organizatorice događaja.

Iranski film Zaleđe, snimljen 2006. godine, dokumentira povijest borbe za žensko prisustvovanje na nogometnim utakmicama. Autor Jafar Panahi režirao je film inspiriran vlastitom kćeri i njenim pokušajem da se prerušena u dječaka ušulja na stadion. 

Više informacija možete pronaći na ovom linku.

Na trodnevnom okupljanju Exposium, u studenom je u Zagrebu predstavljen niz procesa koji su se razvijali unutar našeg međunarodnog projekta Testing Ground. Projekt je posvećen razvoju “reparativnih” praksi, odnosno pristupa koji kroz otvorenost za iznenađujuće i neočekivane ishode – potaknuti radošću i užitkom prije nego strahom ili strepnjom – traže načine za suočavanje s različitim sustavnim problemima koji opterećuju odnose u kulturi i društvu te odnose prema okolišu i budućnosti.

Dio programa Exposiuma – umjetnički ciklus Rizomatske geste, niz razgovora u kojima su sudjelovale_i istraživačice i autorice koje su bile dio projekta, te eksperimentalnu močvarnu šetnju varšavskog kolektiva Zakole – pratila je naša suradnica, ilustratorica Ena Jurov. Ilustracije kojima prenosi atmosferu događanja možete pogledati u nastavku.

Reportaža je dio Kulturpunktove serije ilustriranih refleksija na programe nezavisne kulturne scene.

Iako ovo nije izložba o njoj kao dizajnerici (među odabranim publikacijama nalaze se i one koje su dizajnirali Bruno Butorac, Ben Cain, Katerina Duda, Ena Jurov, Karlo Miletić, Oleg Morović, Marin Nižić, Jan Pavlović, Nika Rukavina), cijeli projekt ipak je u velikoj mjeri obilježen novom etapom u profesionalnoj karijeri Ane Labudović, čiji je dizajnerski rad vezan za sfere nezavisne kulture i civilnog društva. Područje njezinog djelovanja prvenstveno je dizajn u digitalnim medijima i grafički dizajn, a sad i tiskarski rad koji joj je otvorio posve nove kreativne i suradničke perspektive. Istovremeno, RISO i prijatelji dio je globalnog vala širenja kulture i scene malih i većih rizografskih tiskara, studija, kolektiva, radionica i različitih vrsta manifestacija, događanja, izložbi i slično.

Iz teksta Marka Goluba: “Riso otisci jednostavno izgledaju drukčije, imaju drukčiju teksturu, boju, ostavljaju drukčiji dojam od konvencionalnih otisaka izvedenih, primjerice, u najraširenijim tehnikama poput ofseta i digitalnog tiska, čak i onda kad je dizajn onog što se otiskuje krajnje rudimentaran.”

Izložba ostaje otvorena do 24. prosinca, a više o njoj možete doznati ovdje.

S ilustratoricom Enom Jurov, sudionicom Prve artifade te suorganizatoricom izložbe Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas, razgovarale smo o tim projektima, kolektivnoj suradnji i društveno angažiranoj umjetnosti.

Kako je došlo do tvog angažmana na izložbi ilustracija poginulih palestinskih novinara?

Zvala me Ivana Perić s kojom sam već radila na nekim projektima i prijateljice smo. To je zapravo njezina inicijativa, ona je istražila sve, došla do imena i napisala tekstove koje smo kasnije stavili uz ilustracije. Pitala je mene i nacrtala sam 12, 13 ilustracija. Onda se to raširilo i zvala je još ljudi. Ilustracije su bile objavljene samo na Instagramu i Facebooku pa smo razgovarale da bi bilo dobro napraviti izložbu.

Prije samog sudjelovanja u ovim ilustracijama, je li postojao neki specifičan trenutak koji te potaknuo da se aktiviraš oko palestinskog pitanja?

Zapravo, kad je sve krenulo na gore, sve sam blokirala, nisam ni čitala ni pratila. Još odavno me je zvala Maruška Mileta iz Inicijative za slobodnu Palestinu i pitala bi li im napravila dizajn za Marš za Palestinu. Da, naravno, napravila sam. 

Koja je bila tvoja funkcija u organizaciji ove izložbe? Ili ih je bilo više?

Bilo ih je više. Ovo je prvi put da sam organizirala izložbu. Ivana i ja smo našle prostor, Klet, koji je odličan, prijateljski prostor. Radila sam dizajn postava, a Josipa Tadić je radila grafički dizajn.

Kako je tekao proces rada na ilustracijama?

Dosta straightforward, kako i inače radim. Ivana mi je poslala tekstove i profilne fotografije s Facebooka tih ljudi i onda sam po tome crtala. Nije bilo puno promišljanja. 

Jesi li mogla birati koje ćeš poginule novinare ilustrirati ili je to bilo zadano?

Dobila sam imena. Toliko ih je puno, ali su sve to priče stradalih ljudi. Nisu sve priče iste, ali svi su oni ljudi, nema biranja, nisu ni oni birali smrt.

Na koji način ilustracije mogu doprinijeti prenošenju priča iz ratom pogođenih područja, a, recimo, novinarstvo ne može?

Mislim da crtež, slika može izazvati više emocija kod ljudi nego tekst. Iako ne nužno, može i tekst, naravno, ali ne tako brzo. Ti si, na primjer, ove ilustracije vidjela na Instagramu, a neki tekst moraš otvoriti i čitati, tako da je na taj način brže.

Izložba je bila prilično posjećena. Kako objašnjavaš toliki interes publike za ovu temu?

Meni je baš bilo toplo oko srca kad sam vidjela da je došlo puno ljudi, puno prijatelja, kao da se svi držimo skupa. Drago mi je i što ćemo s izložbom ići dalje, imamo za sada dogovorene Beograd i Šibenik. Mislim da to što radimo nije puno, ali skupili smo neku lovu za donacije za Palestinski sindikat novinara.

Kako kolektivni angažman različitih autora doprinosi podizanju svijesti oko palestinskog pitanja?

Tako što radimo skupa, razgovaramo s prijateljima, obiteljima i tako širimo to što radimo s nadom da se nešto može promijeniti. Bar možemo motivirati ljude, na primjer ja svoju obitelj, da nešto doniraju, što im možda ne bi inače palo na pamet.

Misliš li da ovakve akcije potiču ljude da zastanu i razmisle o trenutačnim zbivanjima?

Mislim da da, i ljudi su mi rekli da im je to bilo bitno, da su nešto tu osjetili, razmislili. To mi je ful bitno. Kad mi je teško raditi, to me izvuče.

U drugoj epizodi VIDA-inog Troglasa rekla si da prilikom pristupanja temi krećeš od isječaka, članaka, izvještaja te da pustiš da se sve slegne jer se onda potrudiš te priče prikazati na najhumaniji način. Jesi li taj pristup primijenila i ovdje?

To je bilo kad sam radila Prijelaz, zbirku memorijalnih portreta posvećenu umrlima na granicama. Tamo je bilo drugačije jer o ljudima koji se utope u rijeci nema puno podataka, jako rijetko ima dokumenata, jako rijetko uopće ima imena. Zapravo, znaš samo spol i otprilike godine. Čitala bih te članke, gdje je tijelo nađeno. To je sve o tome što se događalo nakon smrti, ali njihov život sam morala zamisliti i izmisliti. Zato je to drugačije od ovih novinara za koje znamo tko su. Kod Prijelaza sam znala samo, na primjer, “muškarac od 35 godina iz Sirije” i onda sam morala zamisliti kako je taj život mogao izgledati.

Imajući u vidu potresnu tematiku izložbe, jesi li se u procesu izrade ilustracija suočila s nekim emocionalnim izazovima?

Pa ovaj put nisam, samo sam prošla kroz to. Nekad mi se to dogodi, kao npr. sad kad radim na slikovnici o Madini Hussiny [djevojčici iz Afganistana koja je poginula nakon što je nju i njezinu obitelji hrvatska policija prisilno vratila iz Hrvatske u Srbiju, op.a.]. To mi je užasno teško, baš sam kao blokirana. Ali ovu izložbu sam uspjela odraditi bez te blokade.

O pitanju Palestine već si se izrazila muralom na stadionu NK Zeleni brijeg u Sisku. Je li to bilo tvoje prvo “javno” bavljenje tom temom?

To je bilo prvo ako ne računamo dizajn za Inicijativu i internet. Prije toga sam crtala nešto što bih objavila na Instagramu.

U intervjuu za Novosti iz 2021. rekla si da ti je bitno da motivom pogodiš publiku, da ljude koji se nađu u blizini potakneš na razgovor. Jesi li se tom metodom koristila i kod ovih ilustracija?

Nisam kod ilustracija, ali jesam kod murala. S njim mi je bio cilj potaknuti razgovor. Nalazi se kod nogometnog terena na kojem djeca treniraju, nemaju pojma ni o čemu i uživaju u ugodnom životu u predgrađu Siska. Bilo mi je bitno da tamo potaknem razgovor.

Kako ti je studij vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i studij Storytellinga u Stockholmu utjecao na stvaranje umjetnosti koja nosi političke poruke?

Studij dizajna u Zagrebu me je u tome zapravo stopirao. To je bio odličan studij što se tiče nekih tehničkih stvari koje sam tamo skužila i načina razmišljanja, ali je bio totalno zatvoren, makar iz moje perspektive. U Švedskoj je program bio baš koncipiran tako da nas gura u smjeru da totalno lagodno radimo ono što nas zanima. I pokazao mi je da se mogu s time baviti, da nije kao na studiju u Zagrebu, gdje se rad u reklamnoj agenciji predstavljao kao neki cilj u životu.

Možeš li izdvojiti neki posebni događaj ili situaciju koja te motivirala da se počneš baviti društveno angažiranom umjetnošću?

U tom sam “điru” od srednje škole. Još kad sam išla u osnovnu, a onda tijekom cijele srednje, izlazio je srednjoškolski časopis Spektar u Prirodoslovno-grafičkoj školi u Zadru. Taj je časopis bio užasno bitan, otvarao je razne teme tog tipa. Kasnije sam i ja pisala za njega, zbog tog smo se svi uvukli u aktivizam. I od onda to tako ide, lagano, cijelo vrijeme. Kad sam se vratila u Zadar nakon faksa, u Nigdjezemsku, tad sam se puno više motivirala.

Planiraš li sama ili u nekom kolektivu još ovakvih umjetničkih akcija u svrhu senzibiliziranja javnosti za Palestinu?

Nemam nikakav plan, osim da s ovime idemo na turneju. Ali sigurno će se dogoditi. Nažalost, mislim da rat neće završiti, tako da ćemo morati i dalje pričati i raditi.

Osim toga, imaš li nekih planova za budućnost? Ili i dalje vrijedi “nemam plana, samo punk“?

Uu, to je bilo jako! Imam plan raditi na slikovnici s Oljom Savičević Ivančević. Ona je napisala tekst o Madini Hussiny, a slikovnica izlazi početkom iduće godine.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Iz najave: “‘Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.’ Te je oproštajne riječi na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi lani ispisao liječnik Mahmud Abu Nudžaila. Do nas su došle i među nama ostale zahvaljujući novinarima iz Gaze. Od 14. svibnja do 18. srpnja SNH je na društvenim mrežama objavljivao ilustracije koje prikazuju medijske radnike i radnice ubijene u Gazi. Među njima su reporterke, montažeri, snimateljice, tajnice, vozači, svi radnici i radnice koji svojim radom stvaraju i održavaju medije. Tom akcijom i ovom izložbom željeli smo odati počast kolegama ubijenim tijekom genocida u Gazi, koji nam u nasljeđe ostavljaju borbu za slobodno novinarstvo, za mir narodu Palestine i Izraela.”

Autori_ce ilustracija su Ena Jurov, Mirjana Radovanović, Sead Kartal, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Marko Dješka, Nikolina Fuzul, Apolonija Lučić, KLARXY, Hana Tintor, Agata Lučić, Tea Jurišić, Miron Milić, Ivona Crnković i Miloš Miletić.

Tijekom izložbe bit će moguće ostaviti donacije za Inicijativu za slobodnu Palestinu i Palestinski sindikat novinara. Više o događaju pročitajte ovdje, a razgovor s Majom Sever, predsjednicom SNH-a, o borbi za slobodno i sigurno izvještavanje možete pročitati ovdje.

Početna premisa bila je sljedeća: potaknute činjenicom da je danas podjela vremena za rad i odmor gotovo nepostojeća (pogotovo u radu u umjetnosti i kulturi), u formatu nadahnutom nekadašnjim umjetničkim kolonijama, zajedničkim snagama promišljat ćemo slobodno vrijeme, odmor, dokolicu, rad i nerad, kao i vlastitu (posjetiteljsku) poziciju na otoku. Svako planiranje, promišljanje nadolazećih projekata, rokova, prijava i slično – smatra se nepoželjnim.

Skupina je uključivala istraživačice projekta Testing Ground, a u ovom nam se poduhvatu pridružila ilustratorica Ena Jurov, čiju refleksiju otočkog boravka donosimo u nastavku.

***

Sadržaj je dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije provode Kurziv, Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana.

Po zadnjim izvještajima iz Gaze, posljednjih 9 mjeseci ubijeno je više od 150 novinara_ki i medijskih radnika_ca, dok preliminarna neovisna istraga Odbora za zaštitu novinara (CPJ) utvrđuje da je najmanje 108 ubijenih (od njih 103 su palestinski novinari, dvoje izraelskih i troje iz Libanona), što ovaj rat čini najsmrtonosnijim od 1992. kada CPJ počinje dokumentirati smrti novinara. Također navode dvoje nestalih, 46 uhićenih, 32 ranjena novinara te brojne povrede, prijetnje, cyber napade i ubojstva članova obitelji. 

Dok nama opetovano pada mrak na oči dok čitamo vijesti iz Gaze, palestinske novinarke i novinari, medijski radnici i radnice svjedoče stravičnim patnjama i potom riskiraju živote da bi o tome izvijestili ostatak svijeta. U počast poginulima i u solidarnosti s njihovom borbom za slobodno novinarstvo, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) pokrenuo je akciju u kojoj svaki dan na svojim društvenim mrežama objavljuju jednu ilustraciju ubijenih, pozivajući “kolege i kolegice u Hrvatskoj da promišljeno i odgovorno izvještavaju o ovom ratu, da ne podliježu apologizmu, senzacionalizmu i površnim analizama, a naročito ne ratnom huškanju”. Predsjednica SNH-a, Maja Sever otkriva nam više o njihovoj akciji.

Možete li nam, za početak, navesti autore_ice ilustracija?

U akciji zasad sudjeluje 12 domaćih ilustratora i ilustratorica, što oni čiji su radovi objavljeni, što oni koji još crtaju. Od 14. svibnja objavili smo oko 40 ilustracija, a autori_ce su Apolonija Lučić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Mirjana Radovanović, Sead, Nikolina Fuzul i Klarxy, ali svakim danom akciji se pridružuje sve više ilustratora. 

Kako dolazite do informacija o ubijenim novinarima?

Inicijatorica i koordinatorica ove akcije je naša članica Ivana Perić koja je aktivna i u inicijativi Free Palestine, a crnu evidenciju o ubijenim kolegicama i kolegama vode i Sindikat palestinskih novinara i Odbor za zaštitu novinara (CPJ).

Jeste li možda u kontaktu sa sindikatom novinara u Gazi ili na Zapadnoj obali?

Jesmo, u stalnom smo kontaktu s kolegicama i kolegama. Za internetsku stranicu SNH razgovarali smo s kolegicom Ranijom Keyyat iz palestinskog sindikata, pokušavamo kroz objave i podršku inicijativama poput Free Palestine u Hrvatskoj ovu temu nametnuti u našem medijskom prostoru. Stalno ističemo i kroz tijela organizacija čiji smo članovi (Međunarodna i Europska federacija novinara) da se moramo boriti za pravo novinarki i novinara da izvještavaju i da se poštuje međunarodno pravo. Svaki dan objavljujemo ilustracije ubijenih kolegica i kolega te vidimo koliko u ovom slučaju nema ni najmanje namjere poštovanja međunarodnih konvencija koje bi trebale zaštititi civile, a time i novinarke i novinare dok izvještavaju s ratom zahvaćenih područja. I ove odgovore vam pišem sa sastanka Međunarodne federacije novinara na kojoj je i kolega predsjednik palestinskog sindikata Naser Abu Bakr i pokazala sam mu našu akciju, poslala crteže i osobno iskazala podršku.

Postoji li neki plan ili ideja da se akcija proširi van društvenih mreža, da se uključe građani i građanke?

Reakcije na društvenim mrežama oko ove akcije su pozitivne, iako je kada vidite imena, sudbine, kako su ti ljudi bili nečiji roditelji, djeca, supruge, kako su izbrisane cijele obitelji, dođe vam jako teško, posebno jer evo već mjesec dana objavljujemo ilustracije i nismo još objavili ni polovicu od broja ubijenih. Građani i građanke su sami znali preuzeti ilustracije, isprintati ih i zalijepiti po gradu, primijetili smo ilustracije po Zagrebu. To nam je bilo drago vidjeti jer je važno senzibilizirati javnost koja je malo i oguglala na katastrofe, što prirodne, što ljudske, jer su “bombardirani” sa svih strana. Često te vijesti koje se rade u brzini ne daju potreban kontekst, svaka tragedija i katastrofa nakon tri dana sklizne s naslovnica pa je zamjeni neka druga, a cijelo to vrijeme ljudi ginu i pate. A željela bih dodati da su akciju preuzeli i Društvo novinarjev Slovenije i Udruženje BH novinari i objavljuju ih na svojim stranicama. 

Osim ove akcije, radite li na još nekim edukacijama, radionicama, javnim ili zatvorenim raspravama, odnosno bilo kojem drugom obliku poticanja kritičkog promišljanja i problematiziranja jednostranog medijskog izvještavanja o situaciji u Gazi koje se jasno očituje u svim mainstream medijima u Hrvatskoj? O žrtvama se ne piše da su ubijene nego da su umrle, o samom sukobu se ne govori u kontekstu genocida nego kao o izraelsko-palestinskom sukobu (izostavljajući informaciju da je Izrael okupatorska sila), jezik kojim se opisuju Palestinci je nerijetko dehumanizirajući.

SNH je, što je i prirodna obveza jednog sindikata i sindikalizma koji počiva na principu solidarnosti, od prvog dana isticao važnost istinoljubivog i poštenog novinarstva i držanja istih principa profesionalnog izvještavanja, neovisno tko su akteri. Primijetili smo, naravno, da je cjelokupni svjetski medijski sustav po pitanju izvještavanja iz Gaze imao od listopada prošle godine problema nazvati stvari pravim imenom. Primjećujemo da se, sada, nakon tisuća ubijenih, nakon uništenih života i patnje na obje strane taj sentiment mijenja, ali smo i tužni da uopće moramo razgovarati u ovim kategorijama. Polarizacija koja se pojavila u ovom slučaju je strašna, traži se od ljudi, ali i medija da odrede strane, bolje reći rovove i da iz njih ne izlaze. Upravo je ovdje ključna uloga novinara koji ne bi trebali imati problema izvijestiti da je Hamasov napad strahota i zločin kakav izraelski narod nije zahvatio od Holokausta, ali i s još manje problema reći da ovo što Izrael radi u ime osvete jednostavno nije normalno, da se krše međunarodne konvencije, da je i Sud pravde u svojim odlukama utvrdio realnu opasnost da se u Palestini događa genocid i da Izrael sve odluke tog suda uredno ignorira. Od konkretnih akcija, odazvali smo se pozivu Međunarodne federacije novinara s doprinosom radu palestinskog sindikata, te organizirali akciju počasti ubijenim novinarima_kama ispred Novinarskog doma paljenjem svijeća. Pozvali smo i kolege i kolegice da zapale svijeću u svojim redakcijama, velik broj ih se odazvao.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba predstavlja dio istraživanja ženskog sporta usmjerenog van uobičajnog pogleda na sport, uključivanjem pozadinskih radnica, radničkog i ženskog udruživanja te mnogobrojnih osobnih i kolektivnih iskustava zabilježenih od 20-ih do kraja 80-ih godina dvadesetog stoljeća.

“Na Trešnjevci, kao i drugdje u svijetu, u zaborav su brzo padale sportske radnice prvog reda, igračice klubova koji su proslavili kvart, poput košarkaškog kluba Monting, a kamoli one prema kojima fotoaparati i diktafoni nikad nisu bili ni usmjereni. Naše su trešnjevačke igračice stoga pralje i kuharice, hazenašice koje su organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista, osvajačice europskih i svjetskih titula kojima kruli u želucu, profesorice u školama i učenice s loptom u rukama. One nam pokazuju da se za i kroz narodni sport vrijedi boriti”, poručuju Perić, Kutleša i Kučinac.

Po otvorenju, 4. svibnja, u okviru projekta postavljena je privremena intervencija u blizini Aleje velikana hrvatskog sporta, kojom su autorice izložbe obilježile doprinos triju žena – prve učiteljice gimnastike u Hrvatskoj, Ivane Hirschmann, zatim hazenašice i nogometašice Zdenke Kunštek te pozadinske radnice NK Trešnjevka Julke Prpić. 

Dokumentacija intervencije koja je trajala do 18. svibnja dostupna je na Facebook stranici Muzeja, dok se izložba, kojom nas vode Kutleša i Perić može posjetiti do 8. lipnja 2024.