Kao što je već natuknuto, na konferencijskom dijelu festivala otvoren je niz tema koje se tiču problema i potencijala nezavisnih koncertnih prostora – od razvoja publike, preko umrežavanja manjih glazbenih klubova i njihove prilagodbe financijskoj i energetskoj krizi do posljedica pandemije koje se još uvijek itekako osjećaju. Organizatori su posebnu pažnju posvetili iskustvu i uvjetima rada u nezavisnim prostorima, kao i uključivanju novih generacija. Tako su na panel raspravi Neki novi klinci, posvećenoj inicijativama mladih, sudjelovali Luka Zadro iz zagrebačkog KSET-a, Šimun Padovan i Marko Pernarčić iz osječke Udruge Slamanje te Dino Vukušić, sociolog čije uže područje interesa uključuje sociologiju supkultura i urbanu sociologiju. 

Kako su istaknuli i sami organizatori, “zagrebački KSET je jedinstveni primjer studentskog kluba koji djeluje ne samo kao prostor s redovitim i ozbiljno dobrim glazbenim programom, već i kao poligon za buduće glazbene profesionalce”. U raspravi koju je moderirala predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR Mirela Travar, Zadro je rekao kako je klupska infrastruktura komplicirana za održavanje pa tako KSET svoju dugovječnost itekako duguje konstantnoj smjeni generacija i velikom uplivu mladih koji kroz volonterski rad dobivaju prostor za razvoj svojih interesa. 

Međutim, KSET se, kao klub studenata smješten u blizini svojeg fakulteta, u pogledu prostora i pristupa mladim generacijama nalazi u relativno povoljnoj poziciji. Kada se maknemo iz centra Zagreba stvari u pravilu nisu bajne. Padovan i Pernarčić su tako opisali probleme s kojima se susreću u Slamanju – osječkoj umjetničkoj platformi koja promiče nezavisnu glazbenu i vizualnu umjetnost – najznačajniji od kojih je pitanje prostora. Naime, Slamanje svoje programe razvija u prostoru Udruge Slama, nekadašnjeg prostora Državnog arhiva koji se trenutno nalazi u vlasništvu Grada. Iako u prostoru djeluje niz udruga čije su aktivnosti financijski potpomognute javnim sredstvima – kako od Grada Osijeka, tako i od županije i Ministarstva kulture i medija – upravljanje još uvijek nije formalizirano. Štoviše, prijeti im i gubitak prostora, zbog čega otvorili i online peticiju koju možete potpisati ovdje.

Na pitanje zauzimanja prostora za kojima postoji javna potreba osvrnuo se i Vukušić koristeći primjere iz ne tako davne prošlosti zagrebačke nezavisne scene. Budući da su javni prostori privatizirani, komercijalizirani ili pak jednostavno ispražnjeni od sadržaja, nezavisni prostori u velikoj mjeri preuzimaju njihovu funkciju, ustvrdio je Vukušić. Također je napomenuo da mjesta poput Medike, Močvare ili nekadašnjeg skvota BEK nisu samo fizički prostori, već imaju i simboličko značenje nastalo kroz proces izgradnje zajednice. No za održivost takvih prostora, osim javne potrebe, nužna je i određena razina suradnje s donositeljima odluka: “U našem je kontekstu gotovo nemoguće doći do prostora poput Močvare ili Medike bez suradnje s političkim instancama. Međutim, da bi suradnja postojala, mora postojati barem generalna ideja da je riječ o javnoj potrebi, a Grad Zagreb godinama nije bio na čisto što točno želi od nezavisnih prostora.”

U Zagrebu je desetljećima postojao problem neprepoznavanja javne potrebe za prostorima nezavisne kulture, ili pak, u najboljem slučaju, promatranja takvih prostora kroz perspektivu ekonomske isplativosti. Vukušić je stoga zaključio: “Komercijalizacija nezavisnih prostora uvijek predstavlja sklizak teren. Primjerice, ona davna Bandićeva izjava da će Zagreb biti Berlin samim time što će imat Mediku nije plan ili ideja razvoja kulture, već naklapanje o tome da će se od nečega napraviti nešto kako bi se moglo staviti na stranicu turističke zajednice. Ekonomska dobit od nezavisnih prostora je često zanemariva, ali grad dobiva nešto što nadilazi ekonomski kapital i što postoji kulturni kapital. Radi se o ozbiljnom broju koncerata i događanja. Politika to mora prepoznati.”

U međuvremenu je u Zagrebu došlo do promjene vlasti. Iako još uvijek čekamo Plan razvoja kulture Grada Zagreba, Emina Višnić, pročelnica gradskog Ureda za kulturu i sugovornica na panelu Nicanje scene, rekla je kako su u Gradu svjesni potrebe za izgradnjom funkcionalnog sustava: “Ključno je da u okviru institucija – od škola do gradova i države – postoje što bolji mehanizmi koji mogu prepoznati neki entuzijazam, u obliku određene inicijative, te da postoje instrumenti koji mogu pomoći.” Međutim, zbog kompliciranih i dugotrajnih procedura, Grad u mnogim slučajevima ima ograničen prostor za djelovanje, rekla je Višnić: “Imate gomilu prostora u Zagrebu koji su dodijeljeni, koji su u korištenju, a za koje ne postoje ugovori. U tu kategoriju spadaju i prostori kojima se loše upravlja, ali i oni koji se koriste izuzetno dobro. Tu nema jednostavnog rješenja – na primjer, da svi koji nemaju ugovore trebaju van, to ne bi bilo dobro.” Između ostalog, o začaranom krugu dobivanja ugovora na primjeru Medike, nedavno je u intervjuu za Kulturpunkt pričala Sanjica Burlović.

Dugotrajnim dugogodišnjim procedurama za dodjelu prostora unatoč, Višnić je napomenula kako Grad ipak ima mogućnosti za djelovanje u vidu nekih privremenih rješenja: “Ono što je nama u Gradu uvijek dobro došlo jesu koherentni, jasni, utemeljeni prijedlozi koji dolaze od šire scene. Da nije bilo takvog djelovanja ne bi bilo Močvare, Attacka, Pogona… Mislim da smo sad u situaciji da nije potrebno ulaziti u borbe u koje se tada ulazilo, u dugoročne kampanje i slično, već nam je potrebna neka šira inicijativa iz koje će se, uz konzultacije s Gradom, iznjedriti konkretni prijedlozi.” 

Osim problema s pronalaskom i održavanjem adekvatnih prostora u kojima se provide kulturni i koncertni programi, kao velik izazov pojavljuje se i ponovno uključivanje publike nakon pandemijskih godina. Vladimir Stojaković iz Omladinskog centra Zaječar tako je na panelu Nezavisni klubovi i izvor mladosti istaknuo znatno smanjen angažman publike. Diskontinuitet u provođenju aktivnosti izazvan pandemijskim zatvaranjem s jedne je strane doveo do višegodišnjeg jaza u uključivanju mlađih generacija, ali i do promjene u navikama već postojeće publike koja ima sve veću tendenciju ostajati kod kuće. Problem je posebno izražen u manjim gradovima koji poput Zaječara nemaju sveučilište pa je kontakt s mladima ograničen na srednjoškolski period.

Antonija Letinić iz Zaklade Kultura nova na istom je panelu pak napomenula kako su upravo u pokušaju da odgovore na probleme uključivanja nove publike u razvili metodologiju kojom je razmišljanje o tome za koga se određeni program provodi ključno prilikom njegove razrade: “Ideja je da se o publici počne razmišljati na početku, paralelno s razmišljanjem o tome što i zašto želimo raditi, trebamo razmišljati o tome za koga to radimo, koga želimo vidjeti na programu. Ovaj proces također podrazumijeva postavljanje pitanja o tome koliko želimo dijeliti, koliko smo voljni otvoriti neki prostor suradnji, participaciji i zajedničkom razvijanju programa. Pritom ne trebamo pričati o brojevima, nije nužno da imamo golem broj posjetitelja, već malim koracima otvoriti prostor za dijeljenje vlasništva. Tada se i aktivnosti poput volontiranja preoblikuju jer ljudi dobiju nešto zauzvrat za svoj rad.”

Iz nastupa gotovo svih sudionika i sudionica na panel raspravama spomenutim u ovom tekstu, bilo je moguće primijetiti kako na nezavisnoj (glazbenoj) sceni raste svijest da se dosadašnji oblici rada moraju mijenjati kako bi se prilagodili novim okolnostima. To je bilo posebno vidljivo u količini vremena posvećenog promišljanju o načinima uključivanja mladih – i to ne tek u smislu pasivnih konzumenata sadržaja, već u smislu otvaranja postojećih prostora zajedničkom kreiranju programa. Umjesto samo publike, treba graditi i zajednice.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Mreža EEnlarge Europe osnovana je kao zajednica nezavisnih koncertnih prostora i svojevrsni edukativni projekt za scenu koja se oko njih okuplja. Krenimo od inicijalne ideje: koja je bila motivacija za pokretanjem mreže i koji su joj ciljevi?

EEnlarge Europe mreža zamišljena je kao zajednica i centar za razmjenu znanja oblikovan prema potrebama scene na kojoj se događaju prvi susreti izvođača s publikom. Naš je cilj kroz međusobnu podršku i suradnju te dijeljenje znanja održati nezavisnu glazbenu scenu živom, uspostaviti visoku razinu kvalitete i podržati mobilnost novih umjetnika_ca u regiji. Sve je počelo 2019. na nastupu jednog nevjerojatnog iranskog dua na malom festivalu u Vojvodini. Pitala sam organizatora, koji inače vodi i mali prostor u Segedinu, kako je dogovorio nastup i zašto neće doći i u Mađarsku. Rekao je da su svirali u njegovu prostoru prije nekoliko godina, no na pitanje zašto nisu nastupili i u Budimpešti, odgovorio je da ih nema tko bukirati, ali da se nije ni raspitivao. Pomislila sam: “Pa zašto nisi mene nazvao?” Menadžerica sam nekoliko glazbenika, imam kontakte u klubovima i uvijek mi je drago pomoći. U tom trenutku me posebno rastužila činjenica da voditelji koncertnih prostora i klubova međusobno ne komuniciraju, a ima toliko nevjerojatne glazbe kojoj bismo trebali omogućiti da dođe do što više ljudi.

U međuvremenu, razgovarajući s voditeljima različitih nezavisnih prostora, počela sam uviđati različite probleme koje treba riješiti ili s kojima se treba suočiti, i te su me spoznaje i iskustva doveli do Eenlarge Europe. U cijeloj Europi, a posebno u našoj regiji, voditelji nezavisnih koncertnih prostora su pokretači čitavog glazbenog ekosustava; oni znaju prepoznati dobru glazbu, ali većinom nemaju vremena ni energije da adekvatno promoviraju koncert, da sustavno vode računovodstvo ili da eksperimentiraju s novim komunikacijskim alatima. Vjerovala sam da, ako počnemo međusobno komunicirati, zajedno možemo nešto učiniti, da možemo riješiti neke probleme već samom razmjenom iskustava.

Na samom početku trebalo je dosta vremena da nađem partnere – prostore koji žele surađivati, koji se žele aktivirati na međunarodnoj razini, koji imaju što podijeliti. Na koncu su to bili Nappali iz Pečuha, Moszkva Café iz Oradee (Rumunjska), ljubljanski Channel Zero, u Srbiji Kvaka 22 iz Beograda i Zentropia iz Sente, uz još nekoliko suradničkih prostora. Započeli smo s manjim susretima, svaki put na jednoj od lokacija, koji su se fokusirali na određene teme poput financija, komunikacija, odnosa s donositeljima odluka, održivosti, itd. Pronašla sam poziv Europske unije Music Moves Europe na koji smo se prijavili i dobili potporu za provedbu naših planova.

Tijekom ovog perioda svi smo osjećali da želimo napraviti korak naprijed, podići naš rad na novu razinu i na kraju smo zajednički osmislili novi program. Zadržali smo anketu koja se pokazala kao vrlo koristan alat za praćenje publike, trendove u slušanju i ponašanju. Također zadržavamo fokus na nezavisnim prostorima, ali umjesto malih susreta organizirali smo Substrat, trodnevnu konferenciju u Zagrebu, u suradnji s Azimutom i Močvarom koji su se pridružili mreži u 2022. Konferencija je zamišljena kao putujući događaj, tako da prije svega možemo pobliže upoznati lokalne glazbene scene, a i da ne konkuriramo već etabliranim showcase konferencijama. Dugoročno, želimo da Substrat bude najvažnije okupljanje grassroot scene u regiji, kako za voditelje nezavisnih prostora, tako i za umjetnike i drudge glazbene profesionalce.

Koji su to društveni procesi i ključni izazovi s kojima se danas suočavaju nezavisni koncertni prostori i glazbeni klubovi?

Pa, priča je uvijek ista: nedostatak opreme, previše posla, turbulentno financijsko stanje, nedostatak mogućnosti financiranja, mali kapacitet prostora (fokusiramo se na klubove koji primaju do 400 ljudi) sa sobom povlače i slabije prihode od šanka ili od ulaznica, i tako dalje. Nezavisni prostori većinu vremena rade u priličnoj izolaciji, pa čak i u gradu veličine Budimpešte neki koncerti (osobito nišnih žanrova) mogu podijeliti publiku. Također, generalni problem je da publika stari i prilično ju je teško pomladiti, bez obzira na fenomen TikToka ili druge nove platforme i tehnološke alate. A osim ovih generičkih problema, dobili smo i dvije godine pandemije s lockdownima i restrikcijama, rat u Ukrajini i energetsku krizu. To su stvari koje zasigurno utječu na sva područja, ali posebno pogađaju kreativni sektor, i pogotovo nezavisnu scenu kojoj u startu nedostaje financijska podrška. Sve su to vrlo složena pitanja i izazovi za čije rješavanje treba puno vremena.

Kao jedno od rješenja vaša mreža zagovara kooperaciju umjesto konkurencije. Što takva suradnja podrazumijeva u praksi i na koji način je potičete?

Zvuči vrlo jednostavno i očito: otvorili smo grupni chat. Ali, naravno, na dnevnoj razini, održavanje komunikacije nije sasvim lako kada radite na mjestu gdje se 24 sata na dan nešto događa. Sastajući se uživo s vremena na vrijeme, počeli smo graditi osobne veze, što je ključno u sektoru koji pokreće entuzijazam, a ne primarno novac, ako razumijete što mislim. Osobno upoznavanje pomaže da dijelimo svoja iskustva na dnevnoj bazi. Organski smo počeli dijeliti kontakte izvođača, bendova koji su na turneji po regiji i obratili su nam se, ali mi nismo imali slobodan termin pa provjeravamo ima li mjesta u nekom drugom klubu. Na temelju toga uveli smo novu aktivnost za poboljšanje komunikacije i suradnje. Zovemo je EEnlarge Booking Fund, a riječ je o maloj potpori za članice mreže. U slučaju da najmanje tri kluba (iz najmanje dvije zemlje) žele bukirati iste glazbenike, mogu se prijaviti za ovu potporu, koju moraju ravnomjerno raspodijeliti na honorare izvođačima i troškove promocije.

Među aktivnostima navodite i “akcije oporavka” temeljene na podacima, a na konferenciji u Zagrebu najavljeno je predstavljanje rezultate upitnika koji ste provodili među članicama i njihovom publikom. Možete li ukratko predstaviti ove aktivnosti.

Proizašle su iz potrebe da bolje razumijemo svoju publiku i svijet oko sebe; tehnologiju koja se brzo mijenja i kako ona utječe na naše živote i navike slušanja glazbe, online ili uživo. Svakodnevno koristimo nove platforme i alate koji oblikuju naš odnos s umjetnicima i njihovim djelima, ali nedostaje istraživanje što stoji iza toga. Vidimo da su u nekim zemljama Facebook događaji još uvijek prvi alati za komuniciranje koncerta, u nekim zemljama se još uvijek isplati lijepiti plakate u gradu. Stoga smo proveli upitnik: pitali smo ljude koliko troše, kako slušaju glazbu, traže li nove izvođače, kako koriste društvene mreže, na kojim su platformama i tako dalje. Kako smo ovo istraživanje radili za vrijeme pandemije, uključili smo i pitanja vezana uz lockdown i podršku za prostore. Rezultati su okupljeni u izvješću koje je dobilo jako dobre povratne informacije stručne javnosti pa smo upitnik odlučili provoditi svake godine, kako bismo imali svježe podatke i mogli pratiti promjene u trendovima, a i prilagodili naše djelovanje novim izazovima s kojima se suočavamo.

Sugeriraju li dobiveni rezultati neke konkretne strategije za održivost nezavisnih glazbenih prostora u budućnosti, na što bi posebno trebali obratiti pažnju?

Ukratko da, to je i razlog zašto radimo anketu. Primjerice, ako se pokaže da publika prati programske portale, isplati im se poslati priopćenje, ako se publici pak sviđaju plakati oblijepljeni po gradu, ima ih smisla izrađivati i lijepiti. Rezultati koje objavljujemo sigurno su u nekoj mjeri generički jer je prikupljanje podataka trajalo gotovo dva mjeseca, a provedeno je u pet zemalja (Hrvatska, Mađarska, Rumunjska, Srbija, Slovenija) tako da vidimo prosjek, ali te zemlje se u ekonomskom ili kulturnom smislu ne razlikuju previše.

Na što prostori posebno trebaju obratiti pozornost? Pa, ono što čitam između redaka je komunikacija: komunikacija za dopiranje do nove, mlađe publike i širenje nove glazbe. Nezavisni prostori imaju karizmu, svoj šarm, direktan odnos s publikom, samo trebaju proširiti taj glas. No ovih dana to je sve teže i teže, tako da u online svijetu moramo usvajati nove komunikacijske vještine na svakodnevnoj razini ako želimo ostati ukorak s vremenom.

Dnevni konferencijski program dopunjen je večernjim koncertima lokalnih i regionalnih umjetnika u usponu. Svake godine Substrat će putovati u drugi grad i pružiti jedinstvenu platformu za dubinsko uranjanje u lokalnu nezavisnu scenu zemlje domaćina.

Festival počinje u srijedu 8. ožujka i traje do petka 10. ožujka. Cjelokupan raspored možete pronaći ovdje.