Popratni program uključuje radionicu Prva kuća, koju će voditi autorica izložbe, a održat će se 28. i 29. svibnja u Galeriji Spot. Izložba ostaje otvorena do 29. svibnja. Kako je u predgovoru izložbe istaknula Sandra Križić Roban, “Duška Boban svoj projekt u trajanju Vuko Bombardelli: Otvoreni arhiv sjećanja, iskustava i urbanih mogućnosti razvija na više razina i u nekoliko medija.

Istraživanje temelji na metagenealogiji u osnovi koje je terapeutski pristup, koji se u njezinoj izvedbi raslojava i pred publiku donosi niz podataka o otkrićima umjetnice o samoj sebi i svojoj obitelji. Uz ostalo, otkrivaju se veze među ljudima i prostorima, koje su postojale u vremenu. Za tim je odnosima dobro posegnuti zbog odmaka od aktualnih obrazaca ponašanja i ograničenja koja pred nas postavljaju drugi. Možda će to pridonijeti razumijevanju određenih situacija; možda ćemo osvijestiti problem s kontinuitetom sjećanja”.

Duška Boban je vizualna umjetnica iz Splita koja djeluje na sjecištu fotografije, umjetničkog istraživanja i aktivističkih praksi. U središtu njezina interesa su kolektivno pamćenje, modernistička baština i socio-ekološka pitanja prostora. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje Univerziteta u Ljubljani završila je poslijediplomski studij. Na istom sveučilištu trenutno pohađa interdisciplinarni doktorski studij.

Više detalja pronađite ovdje.

Na stropnim su svjetiljkama postavljeni izlošci – autorske fotografije interijera zgrade, isječci u maniri detalja, kao i one arhivske iz ranih dana djelovanja tada Radničkog sveučilišta, do kojih je autorica došla pretraživanjem materijala u knjižnici Učilišta. Stiješnjeni u netipičan, izduljeni format, k tome uzdignuti nad glavom promatrača, prizori traže da ih se promatra trenutak dulje, traže posvećenost i odgonetavanje te kao takvi čine uspjeli dio intervencije: tim angažmanom publike koji se nastavlja daljnjim traženjem izdvojenih detalja prolaskom kroz zgradu i širenjem formata samih fotografija. Spomenute arhivske fotografije tu stoje kao podsjetnik na vrijeme izgradnje antologijskog primjera moderne arhitekture, k tome i jedne od rijetkih zgrada društvene namjene iz tog perioda čija je funkcija do danas ostala načelno nepromijenjena. 

Smještena s južne strane Ulice grada Vukovara uz koju se niže živi muzej moderne arhitekture, najbliže bulevaru što Zagreb ima i na sjecištu sa Sveučilišnom osi, zgrada Radničkog sveučilišta “Moše Pijade” imala je ključnu poziciju u urbanoj strukturi tadašnjeg Zagreba. Postavljena je rubno u odnosu na stari, sjeverni dio grada, na težištu prema novom južnom što je tek bio u nastajanju. U zgradi Radničkog sveučilišta susreću se dvije urbane osi: spomenuta modernistička koja se proteže u smjeru istok-zapad, tada pod imenom Proleterskih brigada, te na nju okomita Sveučilišna os, do danas zapravo neostvarena. Uz nju su u tom razdoblju izgrađene tri fakultetske zgrade, tek da bi kasnije ostale stiješnjene između ostakljenih poslovnih kompleksa. U takvom kontekstu, Radničko, odnosno Pučko zaista ostaje kao dragocjen spomenik jednom posve drugačijem pristupu društvu i ulozi obrazovanja u njemu.

Arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić projektirali su zgradu u maniri “grada u gradu”. Naoko jednostavne prostorne dispozicije, zgrada je splet otvorenih aula, uzdužnih hodnika, stubišta i podesta, u stalnoj izmjeni pravocrtnog kretanja, stajanja i zastajkivanja, sve oko središnjeg atrija. Otvorena je na sve četiri strane – malo više ipak, na sjever, na bulevar i Medvednicu. I sam ulazni trijem, s prilaznim stubama iz smjera obje prometne osi koje tangira, utjelovljuje ideju izduženog trga, kako se to već voli reći, prostora susreta i svega što s tim ide. Zgrada je u ideji čista kao i njezina vanjština, gdje je armiranobetonska skeletna konstrukcija obložena kamenim pločama i raščlanjena tek horizontalnim ostakljenim potezom, kako jedino i može biti ako govorimo o vrhunskom modernističkom izrazu. Opremu interijera i namještaj koji je i danas moguće vidjeti u prostorima POU-a, dizajnirao je Bernardo Bernardi. 

Izgradnja je dovršena 1961. godine. Do danas, namjena joj nije znatno promijenjena. Klasičan tip hodnika s nizom učionica ili kabineta, uz prostore izvorno namijenjene specijaliziranim radionicama, hodnici koji lako postaju izložbeni prostori i dvorane – k tome uvijek osvijetljeni – sve to je sačuvalo ideju polivalentnog obrazovnog centra i omogućilo prenamjene u okviru iste funkcije, barem u većem dijelu zgrade. Namjena ostaje, no punih šezdeset godina kasnije, izvorna arhitektura propada. Vidljivo je neodržavanje, materijali su s vremenom dotrajali, energetski sustav naprosto ne može podnijeti trenutačno opterećenje niti se može prilagoditi suvremenim potrebama za grijanje i hlađenje; posebno dizajniran sustav otvaranja prozora klizanjem na metalnim sajlama danas više nema tko popraviti. U doba gotovih sustava koji se brzo ugrađuju, oni specifični postaju neadekvatni. Sudbina je to manje-više sve moderne arhitekture, koja u svojoj čistoći zaista opstaje tek ako se pretvori u doslovne spomenike.

Ova je zgrada spomenik koji ujedno živi i propada, što dobiva dimenziju apsurda ako se uzme u obzir činjenica da je uvedena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao pojedinačno kulturno dobro (Z-0676). Pod preventivnu je zaštitu stavljena još 1985. godine, dok status kulturnog dobra ima od 2003., dakle već punih dvadeset godina tijekom kojih nije proveden nijedan oblik cjelovite obnove, tek manji zahvati hitnih sanacija. Zato su više puta provedeni nelegalni i neprimjereni zahvati, o čemu su pisale Ivana Haničar Buljan i Zrinka Paladino u studiji Od Moše do Boogalooa. Vlasnik zgrade je Pučko otvoreno učilište, no osim pivnice i kluba Boogaloo koji je dugo bio izvor prijepora o korištenju prostora i upravljanju istim, zakupce čine još Srednja škola za medicinske sestre Vinogradska, Škola za klasični balet, Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, Institut za povijest umjetnosti, Poslovno veleučilište Zagreb, Zavod za zavarivanje i toplinsku tehnologiju i ZIRS Učilište za osposobljavanje odraslih.

Svima njima zapravo pripada to Radničko. U deplijanu izložbe stoji izjava autorice Duške Boban, koja kaže kako se “s vremenom provedenim u ‘Moši’ neočekivano počinje veseliti znakovima propadanja kao znakovima prisutnosti i opstojnosti”. U potrazi za tim tragovima, što svojim fotoaparatom, što kroz arhivske materijale, dolazi i do podatka da je u temelje kuće (a kućom se nakon svega ova zgrada mora nazvati) ugrađena vremenska kapsula. 

Kada sam ga pročitala, naslov Arhitekstura naveo me da zamislim projekciju teksta na dijelove građevine kojom bi se oni dinamizirali i tretmanom teksta pretvorili arhitektonske elemente u izloške same po sebi. Jasno je da bi za takvo što bila potrebna daleko veća sredstva i zahtjevnija oprema, i svakako to nije jedini i ispravan način za odgovoriti na temu – ako bismo krenuli obratnim putem i naslov uzeli kao nešto zadano. Ipak, treba priznati da spretna i zvučna igra riječima tvori pojam koji uslojavanjem implicira nešto daleko kompleksnije od oblaganja plafonjera fotografijama. Boban je, kako je i sama naglasila na otvaranju, preklopila riječi “arhitektura” i “tekst” na način koji potpuno ispušta onaj pojam koji zapravo tu “zvuči”. Ako pogledamo u rječnik, tekstura (ž.) označava 1. tkanje, potku, odnosno 2. vanjski znak neke strukture, sastava ili složenijih tvarnih odnosa; slojevitost, naslaganost, što u kontekstu vizualne umjetnosti nužno podrazumijeva postupak stvaranja uzorka ili dodanog sloja. 

Tekst koji je ovdje prezentiran u istom formatu kao i ranije opisane fotografije, razbijen u šest dijelova i postavljen zajedno s fotografijama preko rasvjete trijema završni je dio govora Većeslava Holjevca pri polaganju kamena temeljca: “I zato smo ponosni, jer danas znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi počeli brati plodove socijalizma”, uz potpis “za Narodni odbor Grada Zagreba: Većeslav Holjevac, 1957.”

Na otvorenju, nedaleko mene dvojica profesora koji su, čini se, upravo završili s nastavom u jednoj od ovdje smještenih srednjih škola govore nekolicini okupljenih učenica o povijestizgrade. Obilazeći čitaju dijelove izloženog citatata, jedan od njih govori im da je to Većeslav Holjevac, “najpoznatiji gradonačelnik Zagreba”. Jedna učenica, potpuno s pravom, mu odgovara da nije, nego je Bandić. 

I nema dvojbe da i djeca koja danas pohađaju srednje škole u Zagrebu itekako trebaju znati tko je bio Većeslav Holjevac i zašto njegov kip stoji nasred one nesretne i vječito zakrčene glavne prometnice što vodi u Novi Zagreb, treba im to ponavljati do besvijesti, da nekome od njih slučajno ne bi palo napamet igdje postaviti takav kip Milanu Bandiću. Ali ima nešto uistinu nenamjerno, no pogrešno u evociranju naziva “Radničko” pred generacijama koje isto to Radničko svakodnevno koriste, a vjerojatno nikada neće imati mogućnost biti radnicima u onom smislu kako su to građani Holjevčevog Zagreba mogli biti. Rad koji njih čeka bit će po svoj prilici prekarni, a u njihovim životima malo, ako i uopće vremena za cjeloživotno obrazovanje van radnog mjesta. Oni koji su bili djeca u vrijeme kada je Holjevac polagao taj kamen danas mogu biti korisnici zgrade eventualno u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Ta su vremena, ukratko, toliko daleka, i u svakom smislu udaljena od ovoga danas, da se na njihovo evociranje javlja jednostavno pitanje – za koga?

U propadanju zgrade koja je u stalnom korištenju nema zaista ništa čemu se treba veseliti. Taj spomenik moderni i socijalističkom uzletu ustvari je živi spomenik velikom porazu postsocijalističkog društva i države u kojoj živimo. Djeca koja u tu kuću ulaze ne samo da ne beru plodove socijalizma, oni će moći jedino rovati po bandićevskoj truleži, i u takvom svijetu im itekako treba svijest o čuvanju nasljeđa – ali forsiranje memorijala na dobre dane socijalizma za kojim se redovito poseže pri društvenim i umjetničkim praksama koje se priklanjaju tobože lijevoj i progresivnoj struji, ne samo da postaje zamorno, već je u komunikaciji s novim generacijama zapravo nemoćno. Nasljeđe tih generacija upravo je zgrada sama, arhitektura koja iako uvijek nosi obilježja onog vremena u kojemu je nastala, nadživljava i to vrijeme i sustav, opstaje politici unatoč.

Zgrada POU-a ima svaku mogućnost biti suvremenim obrazovnim i umjetničkim centrom. Interdisciplinarnost, višegeneracijsko i cjelodnevno korištenje, to jesu rezultati političkog i društvenog ustroja koji je omogućio uopće izgradnju takve zgrade, ali da bi zaista zaživjeli u novo doba, treba ih promatrati (i) kroz suvremenu perspektivu. Ako ljudi koji u njoj rade zgradu doživljavaju isključivo kao relikt socijalizma, kako očekivati da će ju oni daleko manje senzibilizirani doživjeti vrijednom obnove i ulaganja? Neće tu umjetničke inicijative puno napraviti, ali mogu i trebale bi, otvoriti prostor dijalogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Projekt Radničko pokrenula je 2019. godine umjetnica i tadašnja voditeljica programa, Ana Mušćet, s intencijom poticanja umjetničke produkcije koja se referira na kulturu sjećanja, specifično vezanu uz zgradu i sadržaj nekadašnjeg Radničkog sveučilišta, današnjeg Pučkog otvorenog učilišta.

Dosad realizirane intervencije potpisuju Ana Janjatović-Zorica, koja je u svojoj zvučnoj, site-specific instalaciji Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat! (2019.) preplela osobna, individualna sjećanja s kolektivnom memorijom i kulturno-društvenim nasljeđem, te Marko Tadić koji se u radu naslovljenom Imagine a Pattern (2020.) uz svoj prepoznatljivi autorski izričaj pozabavio utopijskim karakterom modernizma i tada novim vizijama budućnosti.

Treću privremenu umjetničku intervenciju u tome nizu izvest će splitska umjetnica Duška Boban koja se u brojnim svojim prethodnim radovima bavi upravo značajem, značenjem i današnjom pozicijom modernističkog arhitektonsko-urbanističkog nasljeđa. U njezinoj se intervenciji kroz medij fotografije stapaju arhitektura i tekst, stvarajući izražajnu “arhiteksturu” koja ne rasvjetljava samo prošlost, već postaje i svojevrsni orijentir za budućnost.

Duška Boban diplomirala je 2000. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. brani magistarski rad naslovljen Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća. Pokrenula je Inicijativu za Marjan (2011.), organizirajući umjetničko-aktivističke projekte za očuvanje Park šume Marjan. Članica je umjetničkih i strukovnih udruga (HULU, ULUPUH, KVART) te Umjetničkog vijeća bolničke Galerije Zoja Dumengjić. Fotografije joj se nalaze u kolekciji Galerije umjetnina u Splitu. 

Više informacija o umjetničkoj intervenciji možete pročitati ovdje.

Iz najave: “Bombardelli 2023: E-57 danas, eksperimentalni je format umjetničkog istraživanja nasljeđa jednog od najkontroverznijih, ali i najmarkantnijih te najplodnijih splitskih arhitekata 20. stoljeća – Vuke Bombardellija. Kao odgovor na poslijeratnu stambenu krizu, u kontekstu širih arhitektonskih i političkih rasprava o rješenju ovog gorućeg problema tadašnjeg socijalističkog društva, Bombardelli predlaže inovativno i pomalo kontroverzno rješenje tipske osnove stambene zgrade namijenjene masovnoj izgradnji. Tim rješenjem, naziva Eksperiment 57 (E–57), stvorio je stambenu opciju čija je cijena bila gotovo tri puta niža od prosječne, što je znatno pridonijelo prvim poslijeratnim pokušajima racionalizacije u gradnji stanova.

Bombardellijev tip ‘E-57’ potaknuo je i intrigantnu medijsku kampanju koja je u to vrijeme bila prilično neuobičajena. Pokrenuo ju je i vješto vodio sam Bombardelli, proširivši tako dotadašnji način arhitektonskog djelovanja. Naime, preselivši arhitektonski diskurs iz uskog stručnog kruga u javni medijski prostor i učinivši ga dostupnim svima, ovaj temperamentni arhitekt je za svoj ‘eksperiment’ dobio potrebnu političku podršku, ali i podršku građana i budućih stanara unatoč tome što su lokalna stručna i upravna tijela izražavala svoje protivljenje njegovoj realizaciji.

Umjetničko istraživanje zamišljeno je kao pokušaj novog pogleda na splitski arhitektonski projekt kasnih 1950-ih kojim je premrežen grad. Kakvo je stanje Bombardellijevih zgrada u urbanom tkivu mediteranskih gradova danas? Koliko su se te stambene zgrade transformirale u novim ekonomskim i društvenim okolnostima? Tko su njihovi današnji stanari i koliki je njihov stupanj zadovoljstva životom u njima? Koje su im prednosti i perspektiva u aktualnom životu grad(ov)a?

Umjetnički prijedlozi izabrani su na temelju natječaja lansiranog u ljeto 2022. Pet umjetnika počelo je razvijati svoje projekte koji su dobili prve obrise početkom 2023. godine. U Galeriji umjetnina, u utorak 7.11. u 18h predstavit ćemo dosadašnji tijek istraživanja, u formi kratkih prezentacija i javnog razgovora. Izabrani umjetnici/e koji razvijaju svoje radove su Duška Boban, Ivan Buvinić, Dario Dunatov i Glorija Lizde, Majda Rožić, a njihovo istraživanje obuhvaća širi dalmatinski geografski pojas, od Kaštel Gomilice, Kaštel Sućurca preko Splita i Dugog Rata do Ploča. Projekt je zamišljen interdisciplinarno, pri čemu je znanstveno istraživanje arhitektica dr. sc. Sanje Matijević Barčot i dr. sc. Ane Grgić baza i referentna točka umjetničkog istraživanja, spekulativnih narativa i nepredvidivih ishoda.”

Rekadriranjem fotografija s prikazima splitske arhitekture i krajolika nastala je serija Zrno – 19 konceptualizirana u formi diptiha u kojima iz širokih kadrova arhitekture ili gradske prirode izranja ljudska figura. To ponovno proizvođenje fotografije ujedno je i povratak na, kako kaže umjetnica, “ishodište fotografske misli – na kadriranje uočenog i kreiranje prizora – upućujući na prisutne mogućnosti izbora unutar trenutka, na slobodu donošenja odluke.” U pojašnjenju motivacijskih polazišta ističe kako se retroaktivnim pogledom fokus okreće pitanjima slobode i izbora u vremenima Covid-19 pandemije, ali i općenito u antropocentričnim okolnostima koje vode i drugim najavljenim katastrofama. “Pitanje o cijeni čovjekove dominacije nad okolišnim totalom tako je napokon postalo dovoljno zastupljeno i na mainstream kanalima, a opipljivim i stvarnim čine ga ljudski i ekonomski gubici te restrikcije državnog aparata koje utiho prijete vlastitom normalizacijom”, kaže umjetnica.

Teme javnog prostora i zaštite prirode čvrsto su isprepletene s umjetničkim radom Duške Boban. Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku vizualnih komunikacija pri Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. godine obranila je magistarski rad pod naslovom “Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća”. Početkom 2011. pokrenula je i neformalnu Inicijativu za Marjan, koja je organizirala niz događanja umjetničko-aktivističkog predznaka s ciljem povećanja svijesti o važnosti očuvanja Park šume Marjan kao prirodnog i kulturnog dobra od nacionalnog značaja.

Serija fotogradija u kojoj tematizira urbani život Splita od 4. ožujka izložena je u Galeriji Prozori Knjižnice S. S. Kranjčevića. U isto vrijeme u tijeku je energetska obnova zgrade Općine Peščenica u kojoj je Galerija smještena, pa je tako privremeno stvoreni gradilišni set up “postao ne samo podudarni ambijentalni i estetski okvir za izložbu o transformacijama urbaniteta vođenima promjenama ideologija i gradskih politika, već i koncepcijski i stvarni prostorni produžetak rada”.

Kao dodatni element dijaloga s izložbenim prostorom, autorica poziva posjetitelje Galerije/Knjižnice “u forenzičku igru rekonstrukcije mjesta, događaja i tuđih pogleda” – poziva ih da napišu priču koja se mogla dogoditi izdvojenim likovima u trenutku zaustavljenom fotoaparatom. Svoje priče posjetitelji/ce mogu poslati e-mailom na adresu zrno.grain19@gmail.com.

Piše: Ivana Vukušić

Ove godine najvažnija umjetnička manifestacija grada Splita – Splitski salon, otvorena je grandiozno i sa stilom. Nakon dugog niza godina elitističkog pristupa organizaciji Salona, na način da se samo odabranim umjetnicima upućivalo pozive, ovaj put sa svježim licima u sastavu organizacijskog tima Hrvatske udruge likovnih umjetnika pod predsjedavanjem Vice Tomasovića, a pod palicom dvojice kustosa, Dalibora Prančevića i Bože Kesića, jednog umjetnika, Borisa Šituma, te ostalih suradnika i asistenata, Salon je okupio gotovo polovicu članova HULU-a Split i predstavio njihove radove. Poziv je bio upućen svim članovima, a nazivom “Prikazi podijeljenosti / Representations of Split” ostvarena je mala jezična manipulacija koja je aludirala na (podijeljenu) umjetničku scenu grada Splita, koju je suprotno nazivu ova manifestacija pokušala ujediniti. Zadnjih godina može se osjetiti nedostatak dijaloga među akterima scene te odvajanje u grupacije što dovodi do negativnih naboja u javnosti. Naravno, zbog kompleksnosti takvog pristupa konceptu manifestacije, dogodili su se i propusti. Nužnost i potreba da se splitska scena predstavi, naveli su kustose da radove ne selektiraju, a posljedično su nastali i problemi u samom postavu izložbe. Zbog nedavne afere oko podruma Dioklecijanove palače i pokušaja cenzuriranja manifestacije Adria Art Annale, upravo su oni bili prvi izbor organizacijskog tima za lokaciju Salona, uz Galeriju Kula, Salon Galić i atrij Galerije umjetnina. U protivnom, kako je navedeno u članku Slobodne Dalmacije u razgovoru s timom, Salon bi vjerojatno bio preseljen u Sinj. Također, podrumi su kao dugogodišnji izložbeni prostor splitskog Salona ipak kultna lokacija koja ima vrijednost i značenje u predstavljanju lokalne umjetničke scene. Uz navedene lokacije, određeni dio radova je intervenirao i u javni prostor. U ovom trenutku upućujem kritiku zbog nedostatka uputa ili popratnih materijala koji bi ukazali na dislocirane sredine. 

Splitska umjetnička scena – tendencija i recepcija 

Prvo pitanje koje se nameće samo od sebe a otvara i mnoga druga pitanja, jest sama svrha manifestacije, kome je ona namijenjena – sceni samoj i/ili publici, i koliko je u toj namjeri uspjela? Referirajući se na naziv kustoskog kolektiva WHW – što, kako i za koga?, upravo su mi se ova tri pitanja konkretizirala kao ona koja objedinjuju format, postav i svrhu splitskog Salona. Na samom otvaranju prisustvovao je veliki broj posjetitelja, pojedinaca kojima je struka usko vezana uz likovnu scenu, ali dakako i znatiželjnika koji su došli posjetiti prestižnu splitsku manifestaciju. Međutim, koliko se tih posjetitelja ponovo vratilo i pomno sagledalo radove? Posljednjih dana lokacije izložbe posjećivalo je mali broj posjetitelja, a svakako je bilo zanimljivo osluškivati njihove komentare koji nam uvelike govore o recepciji i doživljaju suvremene umjetničke scene. No, čija je uloga da se pojedincima približi suvremena umjetnost – umjetnika, kustosa i/ili likovnih kritičara, pitanje je koje se nastavlja na prethodna. Iako je to tema za neku d(r)ugu raspravu, teško je primijetiti da se kustoskim konceptom i o tome promislilo. Zbog svojevrsne kustoske antikoncepcije, ostavivši prostor za recepciju otvorenim, te želje da radovi ne budu dodatno pojašnjeni, posjetitelji su prepušteni doživjeti djelo prema vlastitom nahođenju. Koliko je taj koncept uistinu promišljen, a koliko se nametnuo sam po sebi, također je tema za raspravu. Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava, a splitski Salon je zamišljen kao “platforma na kojoj se sagledava heterogenost suvremenosti u domeni lokalnog umjetničkog izraza” – kako poručuju organizatori. 

Kada govorimo o splitskoj umjetničkoj sceni teško je artikulirati stav koji bi objedinio sve ono što se na njoj događa ili pak ne događa. Velik je broj umjetnika predstavljenih na Salonu čije mjesto stvaranja uopće nije vezano uz grad Split, pa se postavlja pitanje što je uopće scena i kolika je njena pojavnost u gradu? Je li ona nekakva kulturna univerzalija ili živi organizam grada? Učmalost sredine u kojoj se formira splitska scena proizlazi iz različitih rakursa – ekonomskog, političkog, socio-kulturnog, te se očituje u korpusu i prezentnosti same scene. Problemi na koje umjetnici nailaze u produkciji odnosno realizaciji ideje rada često sputavaju i degradiraju stvaralački zanos, što je tema velikog broja radova ovog Salona. Ako se samo prisjetimo sveopćeg kaosa koji je nastao kada je pisana kulturna strategija grada nije ni čudno što u javnosti dolazi do konfuzije. Nedostatak izlagačkog prostora, ateljea, umjetničkih programa, projekata i rezidencija sigurno utječu na kvalitetu i produktivnost umjetničke sredine. Uz samu podijeljenost scene koja se osjeća u izričaju, stvaralačkom pristupu, a koju ovaj Salon tematizira i prikazuje, osnovna problematika je kroničan nedostatak kritičkog dijaloga među njenim akterima. 

Također, proboja u tradiciju i dogmu, provokacije, radikalnosti i progresivnosti u tematici radova i umjetničkom izričaju spomenutih aktera, gotovo da i nema. Možda je to ogled konfuzne današnjice gdje smo konstantno zatrpani informacijama i opterećeni borbom za egzistenciju no to ne bi smjelo biti opravdanje. Baš u ovom trenutku, iz ove pozicije, moramo upregnuti snage i provocirati, polemizirati, postavljati još više pitanja, zapletati se u odgovorima, komunicirati, misliti i otvarati dijaloge, bilo to aktivnim djelovanjem u zajednici, vlastitim stvaralaštvom u bilo kojoj domeni, okruglim stolovima, edukacijom itd. Sve je dopušteno, a interdisciplinarnost je nužna. Nažalost, upravo su nedostatak sinergije raznih disciplina i eksperimentiranja doveli do letargije i manjka kritičnosti. Podijeljenost nije nužno loša, više je riječ o različitostima koje su prirodne. Ovim tekstom a priori nemam namjeru skretati pažnju na negativnosti jer mlađe generacije itekako rade, splitska umjetnička scena se polako uzdrmava i kreativnog zanosa ne nedostaje. No, je li to dovoljno? Ono što se može zamijetiti jest manjkavost u promišljanju rada, neartikuliranost u stavovima i ograđivanje od potencijalne kritike sredine. 

Postav – tehnička problematika i prezentacija

Ulaskom u glavni izložbeni prostor Salona, same podrume Dioklecijanove palače, postaje nam razumljivo koliko je on neadekvatan za postav. Vlaga, nedostatak kvalitetnog osvjetljenja, voda koja curi sa svih strana, životinjski izmet, nemogućnost korištenja infrastrukture zbog rizika oštećivanja, onemogućavanje rada i represija nadležnih institucija koje određene izložbene prostore smatraju svojim vlasništvom kojim mogu upravljati diktatorski, umanjili su kvalitetu prezentacije radova, a samim time i recepcije. Korespondencija radova i prostora također je izostala. Prvi dojam jest da su u istočnom krilu podruma postavljeni radovi uglavnom konceptualnog karaktera, a u zapadnom krilu oni figurativnog, iako prolazeći kroz daljnji postav primjećujemo namjeru da ne prevladava jedan tip u određenom prostoru. Tematika na koju nailazimo u velikom broju radova raznolika je, no ipak se može svesti na nekoliko nazivnika – turistifikacija, kulturna politika, unutarnje borbe pojedinca, položaj umjetnika u društvu i slično. 

Budući da su podrumi kao izložbeni prostor najveći i postavom najbrojniji izdvojit ću nekoliko radova koji su se tu istakli. Rad koji se nalazi na samom izlazu iz zapadnog krila podruma – Sarkofag Sv. Dujma, Pelin i med, različitost genetskog koda Dijane Ive Sesartić prikazuje objekt u obliku sarkofaga u kombiniranoj tehnici voska na podlozi od pčelinjih saća koje potom prekrivaju sam sarkofag. Preciznost i slojevitost rada koja odgovara na temu salona, asocirajući na pjesmu splitskog autora Dina Dvornika Pelin i med te povijesni kontekst, način na koji je rad smješten u prostoru, izvrstan je primjer promišljenosti koja zadovoljava i uokviruje sve potrebne aspekte – zanatski, estetski i semantički. Nadalje, od umjetnika mlađe generacije izdvojila bih Bez naziva 009 kipara Dragoslava Dragičevića, oku privlačnu instalaciju u prostoru nastalu u kombiniranoj tehnici kartona i mramora, zasebno postavljenu u jednu od podrumskih soba. Na podu uočavamo gomilu oblika izrezanih iz kartona koji prikazuju fasadu kuća te jedan mramorni objekt koji predstavlja cijelu kuću. Dragičević često u svojim radovima tematizira odnos sebe kao umjetnika naspram okoline koja ga okružuje pa tako i u ovom radu možemo iščitati podijeljenost autora predstavljenog puninom mramorne kuće, aludirajući među ostalim na kamen s otoka Brača odakle je Dragoslav porijeklom, naspram “šuplje” okoline. Radi li se o neaktivnim umjetnicima koje autor možda želi akcentuirati, na posjetitelju je da dokuči.

Diskurzivni element video rada naziva Baba Darka Škrobonje u trajanju od otprilike 5 minuta ostavlja nas duboko potresenima ljudskim pričama koje su prepune oprečnih apsurdnosti. Darko u ovom radu spaja snimku njegove bake dok nožem guli kožu zeca s audio zapisom razgovora s unukom sudionika Drugog svjetskog rata koji prepričava tragičnu sudbinu svoga djeda. Inače, iako je Škrobonja još uvijek student, svojom produktivnošću je aktivniji na umjetničkom polju od nekih kolega koji su na salonu predstavljeni. Izuzetno simpatična je instalacija Dina Bićanića nazvana Dopunska nastava – niz redova školskih klupa koje oponašaju učionicu s podrumskih zidom kao pozadinom. Na klupe su postavljeni razni predmeti koje je autor izradio poput: slušalica napravljenih od žvakaće gume, komada cigle na koji su nacrtane tipke predstavljajući mobitel, opuška cigarete izrađenog od drva. Osobno razočaranje mi predstavlja rad Brodotrogir Vilima Halbartha čija pretjerana pretencioznost izražava megalomaniju autora postava. Naizgled zanimljivu instalaciju cijevi broda postavljenih u jednoj od podrumskih soba uz snimku varioca škvera Brodotrogir, uništio je pretjerano izražen i napadan postav objekata spram prostora te je tako zašao i u ostale prostorije i time narušio autonomnost susjednih radova.

Suradnja i interakcije Salona

Od ostalih noviteta koji su se u sklopu salona dogodili skrećem pažnju na suradnju Salona s emisijom Grid community radija KLFM. U njoj je u nizu razgovora s akterima umjetničke scene, uz koordinaciju samih kustosa, dokumentirana njihova radna biografija i najavljene buduće akcije. Slušatelji se tako putem podcasta postavljenih na web stranici radija imaju priliku upoznati s kustoskim dvojcem salona, zatim s kustoskim kolektivom Our, Ninom Jurić – organizatoricom festivala Nus, te Duškom Boban, inicijatoricom revitalizacije kamenog kioska na Marjanu gdje u okviru Salona izlaže svoje analogne fotografije s prikazima moderne arhitekture grada Splita. Hvalevrijedan projekt kojim se želi osnažiti kulturna ponuda grada, što prema lokalnom stanovništvu tako i građanima, kiosk na Marjanu je zamišljen kao platforma za buduće projekte i suradnje u kulturi i umjetnosti gdje su svi protagonisti scene pozvani da sudjeluju.

Definitivno najbitniji dio postava Salona Galić je arhiv žive memorije u kojem se prikazuje stotinjak splitskih umjetnika i desetak povjesničara umjetnosti koji u kratkim videozapisima iznose svoje misli i stavove o splitskoj umjetničkoj sceni te ulozi umjetnika u današnjem svijetu. Posjetitelji mogu izabrati umjetnika i poslušati njegovu analizu same scene što je izuzetno važno za stvaranje odnosa umjetnik-djelo-posjetitelj. Sama količina videa i znatiželja da upozna protagoniste navodi posjetitelja na povratak u Salon.

39. Splitski salon kao društveno zbivanje, kako ga je novinar Sandi Vidulić okarakterizirao, a što on uistinu jest, tako je ipak osvijestio potrebu da se nadiđu podjele kako bi se pojedini akteri umjetničke scene zbližili i ostvarili komunikaciju, a potom i da se potencira umjetnička produkcija. Na tom tragu zaključujem ovaj tekst mišlju Nicolasa Bourriauda: “Kao ljudsko djelovanje utemeljeno na razmjeni, umjetnost je istovremeno i objekt i subjekt etike: tim više što je, za razliku od ostalih djelatnosti, njezina jedina funkcija da se izloži toj razmjeni. Umjetnost je stanje susreta”.

Izvor: UIII