Među nagrađenim filmovima, istaknuto mjesto zauzeo je dokumentarac Ono što treba činiti redatelja Srđana Kovačevića koji je lokalnu premijeru imao lani u prosincu na Human Rights Film Festivalu (HRFF), na Kulturpunktu popraćenu kritikom Filipa Kučekovića. Ono što treba činiti nastao je u produkciji organizacije Fade In, a proglašen je najboljim filmom u međunarodnoj konkurenciji. Žiri međunarodnog natjecateljskog programa čine Szabolcs Szirony, Ana Martinoli i Radiša Cvetković. 

Članovi_ce žirija u obrazloženju za nagradu najboljeg filma u međunarodnoj konkurenciji ističu iznimnu kvalitetu pri usložnjavanju osobnih, društvenih i političkih stvarnosti u filmski jezik. Posebno su vrednovali autorski pristup, viziju, etičku jasnoću, te širi društveni odjek, odnosno borbu na koju film poziva ne zadržavajući se na prikazu osobnih sudbina, već potičući promjenu kroz prkos, prosvjed i snagu kolektiva koja nas izdvaja iz pasivnosti i izolacije.

“Usred suvremene Europe koja se sve više oslanja na jeftin migrantski rad, troje iznimnih pojedinaca udružuju snage i progovaraju u ime onih čiji se glas rijetko čuje. U svom malom, ali upornom Radničkom savjetovalištu svakodnevno susreću obespravljene radnike koji traže pomoć za osnovna prava i dostojanstvo. Film intimno i realistično oslikava snagu zajedničke solidarnosti koja, unatoč svemu, daje nadu u pravedniju budućnost”, istaknuto je u medijskom priopćenju.

Osim toga, film Ono što treba činiti osvojio je Grand Prix i na nedavno održanom Festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i animiranog filma DOK Leipzig u Njemačkoj. Film je do sada prikazan na raznim europskim festivalima, a još uvijek se može pogledati i u nekim kinima kao i na ljetnim projekcijama diljem Hrvatske.

Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije. Srđan Kovačević potpisuje režiju, scenarij i fotografiju. Producentica je Sabina Krešić (Fade In), a koproducentice su Viva Videnović, Marta Popivoda i Jelena Angelovska.

Kroz radionicu autorice će podijeliti vlastite metode i pristupe koje će polaznici_e moći i sami ispitati u praksi, a jedan dio radionice bit će posvećen radu s arhivima. Tematizirat će se i pitanja o čemu raditi film i zašto, gdje i kako pronaći inspiraciju, na koje su sve načine povezani etika i estetika filmske slike i izraza, koja je važnost istraživačkog rada i kako oblikovanju filma pomaže interdisciplinarni pristup.

Iako nije uvjet, prednost prilikom selekcije imat će oni kandidati i kandidatkinje koji imaju ideje i/ili predzanje o snimanju filmova. Ideje mogu biti u različitim stadijima razvoja ili produkcije.

Kotizacija za sudjelovanje iznosi 20 eura, a prijave se vrše putem online obrasca do 25. svibnja.

Više detalja pronađite ovdje.

U kratkom igranom filmu Dani (2015) Zoran Stojkovski donosi priču o makedonskom studentu Angelu, u izvedbi glumca Ivana Ožegovića, kojem za četiri dana ističe studentska viza, a koji se ne želi vratiti u Makedoniju i spas vidi u tome da nađe posao u Zagrebu.

Situacije radničke svakodnevice prikazuje i Srđan Kovačević u svom novom dugometražnom dokumentarnom filmu Ono što treba činiti (2025) koji je otvorio posljednje izdanje Human Rights Film Festivala. Kovačević u filmu vodi predstavlja Radničko savjetovalište u kojem se susreću prevareni i obespravljeni radnici iz različitih krajeva svijeta. Kovačević, koji je film i snimio, opservacijskom metodom bilježi svakodnevicu borbe troje djelatnika savjetovališta, Gorana Lukića, Laure Orel i Gorana Zrnića, da svojim štićenicima omoguće dostojanstvo i sigurnost. 

O važnosti filmskog progovaranja u ime onih čiji se glas rijetko čuje i snazi solidarnosti prije besplatne projekcije filmova razgovarat će Višnja Pentić s redateljima Srđanom Kovačevićem i Zoranom Stojkovskim. 

Oba filma bave se temom ženskog organiziranja, rada i otpora iz “različitih povijesnih, političkih i filmskih pozicija”, stoji u najavi. Film Ljubav, žene i cvijeće Marte Rodríguez i Jorgea Silve snimljen je u Kolumbiji 1988. godine, a u njemu “pitanje proizvodnje ljepote postaje pitanje rada, zdravlja i globalne nejednakosti. Film prati radnice u kolumbijskoj industriji cvijeća, čiji se karanfili i drugo cvijeće izvoze na međunarodno tržište, osobito u Sjedinjene Države. Iza niske cijene i stalne dostupnosti cvijeća stoje opasni radni uvjeti, intenzivna upotreba pesticida i rad desetaka tisuća žena na plantažama oko Bogote”, istaknuto je u najavnom tekstu.

Na rasporedu je i kratkometražni film Kamenolomke argentinske autorice Azul Aizenberg iz 2021. godine. Radi se o filmskoj rekonstrukciji Velikog štrajka u Tandilu koji se odvio 1908. godine, a pokrenule su ga radnice u kamenolomima. “Od tog događaja nije sačuvana nijedna slika. Ostala su tek svjedočanstva u zaboravljenoj knjizi i jedan igrani film iz 1970-ih”, stoga film “polazi od povijesne praznine: ako ne postoje slike žena koje su sudjelovale u štrajku, gdje ih je moguće pronaći? Aizenberg traži njihove odsutne slike u tijelima, pokretima i pogledima drugih žena, stvarajući filmski kolaž o radu, pobuni i pamćenju. Kamenolomke podsjećaju da pobjeda tog štrajka ne bi bila moguća bez žena koje su bile u prvim redovima borbe”, stoji u najavi.

Filmovi će biti prikazani s titlovima na engleskom jeziku. Više detalja pronađite ovdje.

Radi se o autobiografskom dokumentarcu švicarsko-iračkog redatelja Samira o njegovoj (raseljenoj) obitelji, a uvod u film i neformalni razgovor nakon projekcije, vodit će Nawar Ghanim Murad, otvarajući prostor za refleksiju i zajedničko promišljanje.

Film Iraqi Odyssey “otvara prostor za razmišljanje o dijaspori kao političkom stanju i o životu između režima i granica. U kontekstu sve restriktivnijih europskih migracijskih politika, koje granice pretvaraju u zone kontrole i nasilja, ove priče prestaju biti ‘tamo negdje’ – one postaju dio iste političke stvarnosti koja oblikuje i naš prostor, pozivajući nas na izravnije oblike odgovornosti.”, istaknuto je u najavi programa.

Film je na arapskom jeziku s engleskim titlovima, a ulaz na projekciju je besplatan.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Ovogodišnje izdanje donosi ukupno 112 dokumentarnih filmova raspoređenih u 16 programskih cjelina. Uz bogat filmski program, festival ove godine nastavlja razvijati industrijsku i edukativnu komponentu kroz programe ZagrebDox Pro i DoXXL, koji jačaju međunarodnu suradnju. Osim toga, publika će imati priliku poslušati dokumentarni audio sadržaj tijekom programa Audio Dox.

Međunarodna konkurencija Zagrebdoxa okuplja filmove koji kroz različite autorske pristupe otvaraju teme ratnih iskustava i njihovih odjeka, sjećanja i trauma, migracija i egzila, obiteljskih i društvenih odnosa, položaja žena, tradicije i promjena u zajednicama, kao i odnosa čovjeka prema prirodi, radu i tehnologiji u suvremenom globalnom kontekstu.

Regionalna konkurencija okuplja 18 filmova koji polaze od života u manjim zajednicama i svakodnevice u kojoj se privatni i kolektivni svjetovi neprestano prepliću. Otvaraju se teme nestajanja i preoblikovanja ruralnih i izoliranih prostora, odnosa čovjeka prema krajoliku i životinjama, ekonomskih i društvenih pritisaka, obiteljskih i generacijskih napetosti, te različitih oblika sjećanja, gubitka i društvenih promjena koje se odražavaju u intimnim životima pojedinaca.

Iz najave izdvajamo i ovogodišnju novu programsku cjelinu ZagrebDoxa, Dox otpora, koji donosi šest filmova. U filmu Librarians, redateljice Kim A. Snyder, junaci se bore protiv cenzure knjiga u školskim knjižnicama na Floridi i u Teksasu. U filmu The Encampments, Michaela T. Workmana i Keija Pritskera, studentski pokret prosvjeduje protiv povezanosti svojih sveučilišta s izraelskim genocidom u Gazi. U filmu The Woman Who Poked the Leopard, Patience Nitumwesige, političarka i pjesnikinja, zatočena u zatvoru, prkosi ugandskom diktatoru kreativnom provokacijom. Ostatak projekcija iz ovog ciklusa možete pronaći na linku.

U okviru programa Factumentarci, i ove će se godine na ZagrebDoxu predstaviti dva filma nastala u produkciji Factuma, hrvatske nezavisne dokumentarne produkcije. Film Nije na prodaju Marine Aničić Spremo donosi priču o stanovnicima Zagreba koji se suočavaju s posljedicama nekontrolirane urbanizacije i pritiska investitora, prateći one koji su odlučili ostati u svojim domovima i sačuvati vlastiti prostor unatoč promjenama koje mijenjaju lice grada. Filmski esej Subjektivna, redateljice Anje Koprivšek, kroz suradnju Factuma i ZagrebDoxa predstavlja priču o festivalskom životu i sudjelovanju na festivalu dokumentarnog filma.

Više detalja o festivalu, programskim cjelinama i satnici možete pronaći ovdje.

Prikazan uoči Osmog marta u Dokukinu KIC, u suradnji s KineDokom, film Nisam sve što želim biti tematizira život priznate češke fotografkinje najpoznatije zbog dokumentiranja života LGBTQ+ zajednice i društveno marginaliziranih skupina u Pragu za vrijeme totalitarnog režima. Intiman filmski portret kombinira njezine analogne fotografije koje se vizualno upečatljivo nižu u sukcesivnom slijedu, naraciju u offu temeljenu na osobnim dnevnicima te zvučne efekte koji upotpunjuju doživljaj gledanja. U dokumentarcu pratimo njezino svjedočanstvo u kojem se osvrće na pokušaje da se ostvari kao umjetnica i individua unutar sputavajućih društvenih okolnosti čehoslovačkog komunističkog režima.

Za razdoblja Praškog proljeća, odnosno političke liberalizacije Čehoslovačke pod vodstvom Aleksandra Dubčeka (1968.), šesnaestogodišnja Jarcovjáková vrijeme provodi u šetnjama uz Vltavu i kontemplira o svojim životnim ciljevima. Uči se fotografirati i snima prve zrnate crno-bijele fotografije prizora koje zatiče na ulici. Njezin san da se posveti umjetničkoj fotografiji narušava upad sovjetskih tenkova u Čehoslovačku, što također uspijeva zabilježiti.

Pripovijedanje o osjećaju zatočenosti u zemlji koja je bila dio Varšavskog pakta i nemogućnosti odlaska, u filmu potkrepljuje fotografijama političke propagande kojom su stanovnici_e bili_e okruženi_e u svakodnevnom životu. Tako jedna u nizu fotografija prikazuje fasadu zgrade s izvješenim natpisom “Neka dugo živi Sovjetski savez i Komunistička partija”.

Fotografije Jarcovjákove nisu samo vizualne zabilješke njezine svakodnevice, već i svjedočanstvo društveno-političkih promjena u periodu Hladnog rata. U njezinom umjetničkom stvaralaštvu posebno se izdvajaju autoportreti i fotografije nagih dijelova vlastita tijela koji odražavaju intenzivna emocionalna stanja od adolescencije do odrasle dobi. Posredstvom naracije u prvom licu i analognih fotografija Jarcovjáková ogoljuje vlastitu intimu. Govori o odbijenicama za upis studija fotografije na prašku FAMU jer je iz politički nepodobne obitelji, abortusima, depresiji i terapiji antidepresivima, brakovima, kao i kontinuiranom otporu očekivanjima svojih bližnjih i okoline. 

Među njezinim najznačajnijim ciklusima je onaj snimljen u praškom T-Clubu, jednom od rijetkih LGBTQ+ okupljališta za vrijeme socijalizma. Premda je muška homoseksualnost u Čehoslovačkoj dekriminalizirana 1962., znatno prije nego u većini zemalja bivše Jugoslavije (1977.), praški su klubovi djelovali polulegalno, a osobe koje su ih posjećivale pazile su na diskreciju kako bi izbjegle stigmatizaciju koja ih je mogla dovesti do gubitka posla ili izbacivanja sa sveučilišta.

Tijekom svojih posjeta T-Clubu nije se usudila fotografirati njegovu svakodnevicu već samo one dijelove koji su bili otvoreniji i bili su joj potrebni mjeseci da bude smatrana redovnom posjetiteljicom. Na tim su fotografijama zabilježene brojne drag zabave u kostimima, trans osobe i romantični parovi lezbijki i homoseksualaca. Radostan i razuzdan noćni život klupskog prostora Jarcovjáková je fotografirala u periodu od 1983. do prosinca 1985., kada je jedan od njegovih posjetitelja ubijen u neposrednoj blizini. Nakon tog događaja, prestala je fotografirati scenu kojoj je pripadala i počela tragati za novim oblicima slobode u Zapadnom Berlinu.

Na panel diskusiji održanoj povodom putujuće izložbe Multiple Realities: Experimental Art in the Eastern Bloc 1960s–1980s iznijela je kako iza snimanja navedene serije fotografija nije stajala politička ili sociološka agenda, već one predstavljaju dio njezina života i ekspresije¹. Fotografije iz te serije prikazuju i njezine intimne odnose, a javno ih je izložila s popriličnim vremenskim odmakom, 2008. godine.

Zbog dnevničkog pristupa snimanju svakodnevice i noćnog života LGBTQ+ zajednice, njezin se rad može povezati s opusom proslavljene američke fotografkinje Nan Goldin. Fotografije obje autorice, neovisno o primarnoj intenciji njihova rada, u suvremenom se kontekstu mogu sagledati kao doprinos vidljivosti življene povijesti queer zajednice, odnosno kao dio queer arhiva koji obuhvaća iskustva izvan dominantnih društvenih narativa.

Usporedno s identitetskim i seksualnim traganjima protagonistice, film u pozitivnom svjetlu prikazuje njezina putovanja i selidbe koje ju potiču da se umjetnički ostvari u različitim primjenama fotografije. Na prijateljičin poziv, krajem 1970-ih odlazi u Tokyo gdje boravi par mjeseci i fotografira prizore koje ju inspiriraju, susrete s novom kulturom, boravke uz more i druženja s novostečenim prijateljima. U Tokyo se vraća 1986., fokusiranija na profesionalni rad, te s vremenom postiže uspjeh modnim fotografijama koje su objavljene u časopisima Edge, Brutus, Popeye i Pash. 

Povratkom u Europu svjedočila je atmosferi demokratskih promjena koje su se odvijale u zemljama Istočnog bloka. Fotografirala je atmosferu prosvjeda na ulicama i povijesne trenutke rušenja Berlinskog zida. U rodnom Pragu zabilježila je prosvjede tijekom Baršunaste revolucije, koja je okupila pola milijuna ljudi, dovela do pada režima u Čehoslovačkoj, a kasnije, 1993., do mirnog razdvajanja zemlje na Češku i Slovačku.

Ovaj dokumentarni film, na primjeru života Libuše Jarcovjákove odražava ideju da je osobno iskustvo neizbježno političko. Kako sama obrazlaže u filmu, kroz neprestano fotografiranje nastojala je razumjeti vlastitu svakodnevicu i iskustva kojima je bila izložena. Vješto kadrirani autoportreti iz različitih faza života svjedoče redefiniranju njezine rodne i društvene uloge izvan sustava heteronormativnosti, u potrazi za slobodom u vremenu kada se ona nije podrazumijevala. 

Pravo izražavanja stavova i mišljenja, umjetnička sloboda, mogućnost otvorenog življenja LGBTQ+ identiteta, rodna ravnopravnost i sloboda kretanja, temeljna su prava koja su uslijed jačanja retrogradnih društveno-političkih procesa i autoritarnih tendencija ponovno dovedena u pitanje. Trenutačna politička klima iznova ukazuje na to da su sistemsko nasilje i opresija nad ženama, manjinama i osobama nižeg socio-ekonomskog statusa prisutni neovisno o vrsti društveno-političkog uređenja.

1. “Memory Is a Powerful Thing: A Roundtable Discussion on the Performative Nature of Queer Archives with Anna Daučíková, Libuše Jarcovjáková, Alexandra Pirici i Karol Radziszewski”, moderirao Michał Grzegorzek, u: Pavel S. Pyś (ur.), Multiple Realities: Experimental Art in the Eastern Bloc, 1960s–1980s, Walker Art Center, 2023., 349–356. ↩︎

“Dok glazbeni segment Novog šuma stavlja naglasak na suvremenu alternativnu i elektroničku glazbu, filmski program tematski i konceptualno ga proširuje, zadržavajući žanrovsku radoznalost i otvorenost. Kroz selekciju dokumentarnih portreta, filmskih eseja i eksperimentalnih naslova, ciklus donosi dijaloge između filmaša i glazbenika, istražuje inovativne zvučne prakse, povijest avangarde, društvenu ulogu glazbe kao i budućnosti zvučnog izraza.

Povezivanjem koncertnih nastupa, radionica i projekcija, Novi šum stvara jedinstvenu platformu za istraživanje suživota zvuka i pokretne slike, pružajući publici uvid u rad vizionara različitih generacija koji su redefinirali ili trenutno redefiniraju, polje suvremenih audiovizija”, stoji u najavi programa.

Ulaz na sve projekcije je slobodan, a filmovi se prikazuju s hrvatskim titlovima. Program uključuje dugometražne filmove poput Posljednji i prvi ljudi (r. Jóhann Jóhannsson), Soundtrack za državni udar (r. Johan Grimonprez), Odgovor suncu (r. Rainer Kohlberger) i Peaches Goes Bananas (r. Marie Losier). Cjelovit filmski program i raspored projekcija pronađite ovdje.

“Inspiriran stvarnim iskustvima žena koje su potražile pomoć u udruzi SOS Rijeka, film prati tri žene kroz različite faze emocionalnog zlostavljanja u partnerskom odnosu te suptilnim obrascima kontrole i manipulacije koji često ostaju neprepoznati. Kroz metaforu vožnje automobila – u kojoj su one te koje vode svoj život sve dok on ne sjedne za vozačko sjedalo i polako ne preuzme kontrolu – film istražuje mehanizme psihičkog nasilja: kontrolu, manipulaciju, izolaciju, izluđivanje i postupni gubitak vlastitog identiteta.

Kroz tri paralelne priče film otvara prostor za prepoznavanje, empatiju i razgovor te potiče društvenu svijest o emocionalnom nasilju, naglašavajući da pomoć i izlaz postoje”, stoji u najavi. Premijerna projekcija prilagođena je osobama s oštećenjem sluha te je film, u sklopu projekta Film svima, opremljen inkluzivnim titlovima i snimkom prijevoda na hrvatski znakovni jezik.

Više detalja o ulaznicama pronađite ovdje.

Ova filmska priča predstavlja uspon, pad i povratak brazilskog lidera donoseći kroniku njegova putovanja do pobjede na predsjedničkim izborima 2022. nakon 19 mjeseci u zatvoru. “Bivši metalac, član radničkog sindikalnog pokreta i jedan od ključnih aktera u borbi protiv vojne diktature u Brazilu, Lula se vratio na vlast u siječnju 2023. godine pobijedivši kontroverznog Bolsonara”, a Stone u filmu “otkriva unutarnju priču ‘Operacije Autopraonica’ s hakerom i novinarom Snowden Filesa čije je izvještavanje dovelo do Lulina oslobađanja iz zatvora”, istaknuto je u najavi.

Nakon premijere u srijedu održat će se razgovor u kojem sudjeluju nekadašnji hrvatski veleposlanik u Portugalu i diplomat u Brazilu Želimir Brala, povjesničar Tvrtko Jakovina i vanjskopolitička analitičarka Mirjana Rakić, uz moderaciju novinara Domagoja Novokmeta.

Osim na dan premijere, film se u Dokukinu KIC može pogledati 22., 27. i 28. ožujka.

Više detalja pronađite ovdje.