Kada bi trebao opisati svoj dosadašnji opus vlastitim riječima, kako bi ga predstavio? Koje teme, pitanja ili postupke smatraš najvažnijima za razumijevanje svojeg rada i postoji li još nešto što povezuje tvoje projekte?

Uglavnom me zanima rad s tehnologijom i materijalnošću, sagledavanje tehnologije kritički i način na koji se ona prenamjenjuje. Drugo što mi je jako bitno je “uradi sam” praksa i hakiranje medija. Puno sam se bavio praksama koje se temelje na recikliranju elektroničkog otpada. Radio sam re-cycles 2017. godine, rad koji je zvučna izvedba s recikliranim elektromehaničkim sustavima. Zatim GoldRush gdje sam iz starih računala vadio zlato. Sad tu ima još niz novih radova.

Što se tiče toga kako bih opisao svoju praksu, zanimaju me izvorišta materijala i tehnologije. Ako se uzme bilo koji tehnološki uređaj, krene ga se vrtiti korak po korak i svoditi na jednostavnije elemente, otkriva se geopolitička i materijalna priča. Zanimljivo mi je to pitanje odlaska u beskonačno.

Misaoni eksperiment bi bio: imaš električni kabel koji je od bakra, kako nastaje bakrena žica, to je cijeli industrijski proces. Pa idemo na rudarstvo, kako se iz ruda dobiva bakar. Možemo ići u to kako je nastao bakar – odlazimo u geologiju. Onda možemo ići dalje, kako je uopće nastala materija u svemiru. Ne bavim se nastankom materije u svemiru u svojoj praksi, previše bi mi to bilo pretenciozno, ali fasciniraju me kompleksni procesi koje mogu prikazati na jednostavne načine.

Spominjao si i prije medijsku arheologiju, neke teoretičare vezane uz pojam te općenito ideju kreiranja novog od starog. Zadnjih desetljeća dosta slušamo o hauntologiji, kako se prošlost kulture vraća opsjedati sadašnjost te da je sve već učinjeno i nema mjesta za nove ideje. Je li medijska arheologija način za sintetizirati nove umjetničke smjerove i zamaraš li se uopće pitanjima novoga u svojoj umjetnosti?

Definitivno ne mogu napraviti nešto što nitko nije napravio dosad tako da se otprilike referiram ili polazim od nečega što sam našao u istraživanju online. Cijela zajednica medijskog hakiranja i DIY-a ima toliko ljudi s više znanja i iskustva od mene, bilo umjetnika i umjetnica, bilo samo hakera, tako da uvijek polazim od nečega što već postoji.

Što se medijske arheologije tiče, tu su klasični autori, recimo Siegfried Zielinski, koji mi je dao dosta sadržaja za razmišljati. Jonathan Crary koji se u tekstu Techniques of the Observer bavio poviješću i arheologijom reprezentacijskih medija, u smislu kina, kamere i sl., koji su mi isto zanimljivi, iako se ne bavim toliko njima u svoj praksi.

Još bih spomenuo Geologiju medija Jussija Parikke. Generalno, razmišljanje kroz prizmu geologije mi je uzbudljivo. Čini mi se kao da otvara način razmišljanja i poimanja vremena jer geolozi u konačnici moraju koristiti imaginaciju da bi shvatili neke procese. Radi se o vremenskim rasponima koji su u stvari nepojmljivi, kao milijarda godina. Te ideje mi utječu na praksu, ali nisu mi radovi direktno o tim pitanjima. Više je tako da svaki rad ima svoju temu.

Na ovogodišnjem Device Art-u predstavljaš rad Alkemija kristala. U radu si uzeo kristale soli te ih pretvorio u kanal koji emitira jedva čujne zvukove. Kako je došlo do razvitka ideje i zašto si posegnuo za “mrtvom prirodom”? 

Alkemija kristala je nastala 2025. godine, ali se temelji na istraživanju koje sam provodio on and off od 2019. U 2024. sam sa Miodragom Gladovićem krenuo raditi istraživanje, on mi je pomogao i u konceptualnom smislu, ali prvenstveno u tehničkom. Bitno je još spomenuti suradništvo s Ivanom Bojanić i Androm Giunijom. Svi su imali potpunu umjetničku slobodu i doprinijeli radu u smislu izrade zvukovnih materijala i koncepcije izvedbe. Jakov Habjan je izradio rezonantne kutije od drveta za rad. Bitna je i Davorka Begović kao kustoska podrška. 

Alkemija kristala ima nekoliko fascinacija. Jedna je fenomen piezoelektriciteta, svojstvo materijala da pod električkim naponom proizvodi mehaničku vibraciju ili obrnuto, koji se koristi u kontaktnim mikrofonima s kojima jako volim raditi. Zanimalo me uzeti tu tehnologiju i odvrtiti njenu povijest. Tako sam u istraživanju otkrio da su se kristali Rochelle soli koristili kao visokotonci u zvučnicima, takozvanim tweeterima, malim zvučnicima koji su dio većeg zvučnika visoke frekvencije.

Zatim sam išao korak dalje. Pierre Curie je otkrio piezoelektricitet. U svom istraživanju radio je s kvarcom, ali i s Rochelle soli. Tu je isplivala činjenica o spiritističkim seansama s vidovnjakinjom Eusapiom Palladinom koje su pohodili Pierre i Marie Curie. Ima nešto zanimljivo u tome: imamo duhove, pa duhove tehnologije i zastarjelu tehnologiju. Iz toga je izašla ideja o korištenju kristala Rochelle soli kao medija za reprodukciju zvuka u izvedbi.

Kristali su doslovce zvučnici koji pod visokim naponom proizvode ekstremno tih zvuk. Zanimalo me što se može desiti s takvom dinamikom zvuka, kako može izgledati izvedba koja je u jednu ruku inspirirana svojstvima seanse u širokom smislu. Ne prizivamo duhove, već nastaje situacija koja je intimna i izvodi se za malu grupu ljudi, sluša se zvuk čiji izvor nije jasan. 

Trenutno radiš kao voditelj Sound Art Laba u Multimedijalnom institutu. Kako si se odlučio da preneseš znanje koje imaš drugim ljudima?

Jedan dio sigurno je bila potreba, nužnost za širenjem profesionalnog djelovanja, radi zarađivanja novca i održive svakodnevice. Bitniji dio je svakako moja ljubav prema edukaciji i želja da steknem iskustvo specifično u vidu Do It Yourself elektronike. U tom području se sjećam kako je biti početnik i ništa ti nije jasno, kad ulaziš u nišu u kojoj je sve apstraktno i novo. 

Ideja je da se pomoću Sound Art Laba gradi mala zajednica entuzijastkinja i entuzijasta.  Pohodio sam puno radionica u Zagrebu i inozemstvu i već godinama vodim svoje radionice. U sklopu studija Pangolin vodim Elektroničku glazbu kućne radinosti, a MaMi sam zahvalan jer mi nude prostor i mogućnosti da održavam program Sound Art Lab. Nešto mi se jako sviđa u tome da se mogu stvoriti potencijalne nove konekcije, poznanstva i suradnje među ljudima. Generalno, da ljudi imaju ponuđen neki sadržaj u gradu, mogu dobiti nove interese i istražiti što ih zanima. 

Cilj mi je približiti to ljudima tako da im se stvari pojednostave i objasne, da mogu samostalno početi DIY praksu. Mislim na DIY praksu u kontekstu sound arta i zvuka, zanimaju me sintisajzeri, modularni sintisajzeri i zvučni gadgeti. To mi je bitno jer je tržište glazbenim instrumentima jako zasićeno i full-on kapitalističko, oprema je jako skupa.

Mislim da s izradom vlastitog možemo otvoriti black-box tehnologije i učiti se na kojim principima tehnologija radi. Izrada vlastitih instrumenta nam ograničava mogućnosti rada zvuka, ali ta ograničenja su izrazito dobra. U radu na laptopu često nismo ograničeni skoro pa nikako, što guši kreativnost. U stvari, najbolje stvaranje uvijek nastaje kad imamo nekako ograničene mogućnosti.

Mislim da je jako bitno vraćati se na prakse koje su u konačnici tjelesne, pogotovo danas u doba AI-a, eksplozije digitalnog, automatizacije i neljudskog. Sviđa mi se rad s rukama, DIY elektronika je sličnija heklanju ili radu sa glinom nego programiranju zvuka na kompjuteru. 

Možeš li nam reći nešto više o hakiranju medija i open-source filozofiji?

Rad s materijalom i elektronikom se može svesti na dvije linije razmišljanja. Jedna bi bila craftspeople koji nešto stvaraju, a druga bi bila medijski hakeri koji modificiraju ono što već postoji, ulaze u circuit i istražuju kako to funkcionira, i onda sve između toga dvoje.

Teško je to strogo razgraničiti, ima ljudi kojima je više stalo izmisliti svoj strujni krug i uređaj iz nule. To bi bio više inženjerski pristup, koji kad odlazi u umjetničko polje može biti malo više craft. Povijesno bi to bio Peter Vogel koji je radio prekrasne skulpture od elektroničkih komponenti. Hakiranje bi možda više bilo i kritičko, sad tu je tisuće pristupa, tehnofeminizam, kritički odnos prema tehnologiji i medijskoj arheologiji, ili može biti samo za zabavu. 

Za open-source, bitno je da se znanje dijeli i da se ne gatekeepa. To će postati sve relevantnija tema, s obzirom da je većina interneta iza nekakvog paywalla. Trebaš platiti ili imati račun da pristupiš sadržaju, što je totalno suprotno od prvotne ideje interneta kao mjesta koje služi za potpuno otvoreno dijeljenje informacija. Ispada da je jako zatvoren. 

Ja nisam softveraš, jako puno toga se danas događa u području open-source softvera. Što se tiče hardvera, imam neka mala znanja koja rado podijelim s ljudima, a i nekakvu osobnu zahvalnost svim ljudima koji to stavljaju online, koji postoje i koji istražuju. Bez takvih ljudi nema ni moje prakse, niti toga da ja išta znam. Mislim da to treba dalje perpetuirati, nekakvu vrstu solidarnosti i otvorenosti.

Umjetnička scena nudi ograničene prilike te bi jedna od reakcija mogla biti kompetitivnost i individualizam, no u mnogim tvojim radovima je ključan upravo aspekt suradnje. Je li taj čest suradnički pristup nešto za čime svjesno posežeš da bi kultivirao zdravije okruženje u kulturnoj sferi ili ti prirodno dođe zbog razmjene znanja?

Osobno iskustvo mi pokazuje da na lokalnoj sceni vlada neka vrsta solidarnosti i nikad nisam imao osjećaj kompetitivnosti. Mislim da je to rezultat nasljeđa iz bivše države, ali i činjenice da ne postoji tržište umjetninama, pogotovo za eksperimentalnu medijsku umjetnost i sound art, pa nema ni razloga da se itko natječe. Većinom smo svi podržani od strane države, grada i institucija, iako pričamo o nezavisnoj kulturi. Možda je bitno pitanje što stvarno znači nezavisna kultura, kad svi zavisimo od ministarstava i ostalih tijela. To nam poziciju čini s jedne strane dobrom, s druge strane prekarnom jer te institucije u nekom trenu mogu odlučiti ne davati novce i onda novaca nećemo imati. 

Nekad mi je samo gušt raditi s nekime, nekad jednostavno nemam znanje niti vještinu da se nešto izvede. Volim surađivati s ljudima iz drugih disciplina i dok god su otvorenog uma, moje iskustvo je da te suradnje budu super. Dapače, budu izrazito vrijedne jer kad se skupe sve te perspektive drugačijeg razmišljanja, suma bude veća od zbroja svojih dijelova. Moja poruka generalno je da treba što više poticati solidarnost, suradništvo, fer suradnje, fer plaćanje suradnika. To su jako bitne teme. Želim smisliti neku pametnu rečenicu za kraj, ali mi ne dolazi, tako da ostanimo na ovome.

Da, pazite jedni na druge.

Nešto u tom stilu. Dok ima solidarnosti, dobri smo, ne?

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

ReFunct Media kontinuirani je niz instalacija izgrađenih u potpunosti od elektroničkog otpada koju izrađuje Benjamin Gaulon. Uređaji koji više ne rade, ili koji više nikoga ne zanimaju, otvaraju se, prespajaju i povezuju u lanac tako da signal prolazi s jednog stroja na drugi. 

U Zagrebu će se ova instalacija graditi zajednički, i od materijala pronađenog ovdje. Radionica počinje u nedjelju ujutro na Hreliću, buvljaku u blizini Save. Sudionici_e će se baviti pitanjem od čega je napravljena tehnologija, kamo ide kad je odbacimo i što bi još mogla postati.

Prethodno iskustvo s elektronikom nije potrebno. Sve što je potrebno naučit će se tijekom radionice.

Prijave se šalju na: soundartlabmama@gmail.com. Više detalja pronađite ovdje.

Benjamin Gaulon umjetnik je, istraživač, edukator i kulturni producent sa sjedištem u Parizu, koji djeluje pod imenom Recyclism. Njegovo istraživanje bavi se granicama i kvarovima informacijskih i komunikacijskih tehnologija: planiranim zastarijevanjem, potrošačkim društvom i društvom jednokratnosti, vlasništvom i privatnošću, istraženih kroz détournement, hakiranje i recikliranje.

“Ova radionica istražuje eksperimentalni zvuk, performans, buku i DIY tehnologiju kao prostore za eksperimentiranje s identitetom, tjelesnošću i kolektivnom slobodom. Kroz zajedničku izradu DIY uređaja za stvaranje buke istraživat ćemo tehnologiju kao nešto što je moguće hakirati, ponovno prisvojiti, transformirati i izvoditi.

Stvarat ćemo hibridna tijela i zvučne artefakte koristeći DIWO elektroniku, sklopove i svakodnevne predmete. Buka postaje alat za ponovno označavanje i stvaranje novih značenja: način otvaranja prostora za različitost, nekonformizam i neočekivane odnose između tijela i strojeva”, poručuju organizatori_ce.

Za radionicu nije potrebno predznanje, a prijave se vrše do ponedjeljka, 7. rujna preko poveznice. Kotizacija iznosi 10 eura i svoje materijale nosite doma.

Pin je transhakfeministički umjetnik_ca, performer_ica i istraživač_ica koja djeluje u području buke, eksperimentalne glazbe, DIY/DIWO tehnologija, BioArta i kolektivnih oblika proizvodnje znanja. Njihova praksa istražuje sjecišta tijela, roda, tehnologije i neljudskih aktera kroz performanse, radionice i eksperimentalne uređaje.

Radi se o jednodnevnoj edukaciji na kojoj će polaznici_e izrađivati instrumente na dodir koristeći tiskane pločice koje Tara Pattenden donosi sa sobom u Radionu. Tara od njih izrađuje razigrane instrumente nalik tentakulima (krakovima), no sudionici_e će moći razviti i vlastite ideje za mekana, taktilna zvučna sučelja.

Polaznici_e mogu donijeti svoj šešir, mekani predmet, tekstilni objekt ili nešto što se može držati, stiskati, nositi ili uhvatiti, a što može postati dio dodirnog sučelja njihova instrumenta. U slučaju da ne možete donijeti nešto od navedenog, organizatori_ce će osigurati potrebne materijale. Kotizacija iznosi 15 eura, a više detalja pronađite ovdje.

Prijave se vrše do petka, 19. lipnja u podne.

Osim toga, polaznici_e će izgraditi “hackabilne lo-fi sampling uređaje s looperom, čime se dobiva mali, proširivi DIY DJ setup koji se može nadograđivati dodatnim zvučnim sklopovima.

Radionica spaja osnove elektronike, zvuka i eksperimentalne glazbe, te je namijenjena svima koje zanima rad sa zvukom, DIY pristup i izrada vlastitih audio alata”, istaknuto je u najavi.

Prijave se vrše do srijede, 13. svibnja.

Oliver Jaeggi je znanstvenik u području kemije okoliša i producent elektroničke glazbe. Sudjelovao je u brojnim projektima, uključujući System der Dinge, omega attraktor i Krystal Transistor Piknik Kvlt, a svoju je glazbu objavljivao na kasetama, CD-ovima, vinilu i online. U svojim live nastupima koristi hardverske sintisajzere i vlastite DIY zvučne sklopove. Na albumu ghost machine contraption radio je ponajviše sa sintisajzerom Roland System 100.

Više detalja pronađite ovdje.

Na ovoj radionici polaznici_e će naučiti kako mogu hakirati radio i pretvoriti ga u sintesajzer. Kako piše u najavi, “glavni cilj ove radionice je pokazati kako je moguće izraditi elektroničke instrumente uz minimalistički pristup i bez opsežnog tehničkog znanja”. Sudionici_e radionice radit će na svom circuit bending projektu, a organizatori_ce će osigurati radio setove.

Prijave se vrše putem online formulara do utorka, 17. veljače u ponoć. Kotizacija iznosi 15 eura, a polaznici_e svoje uređaje nose sa sobom nakon radionice.

Više detalja pronađite ovdje.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Ova izložba okuplja radove nastale u okviru kolektiva Radiona. Njihova praksa počiva na ideji da tehnologija nije neutralni alat, nego aktivni sustav koji “sudjeluje u oblikovanju odnosa između objekata, prostora, percepcije, igre i značenja”, piše u najavi. Radiona u svom radu s polaznicima_ama radionica i korisnicima_ama prostora o tehnologiji kritički promišlja uzimajući u obzir njene društvene, kutlrune i materijalne okolnosti.

Postav ove izložbe čine radovi koji su nastali u sklopu timskog djelovanja Radione. U njenom središtu, nalaze se “odnosi koje tehnološki procesi stvaraju: fokus nije isključivo na pojedinačnim artefaktima, već na odnosima koji se uspostavljaju između materijalnog i nematerijalnog, signala i strukture, strojeva i ljudi, okoline i podražaja. Značenje ne proizlazi iz unaprijed zadane forme ili funkcije, već nastaje kroz interakciju, očekivanje, pogrešku i interpretaciju, pri čemu se tehnonostalgija pojavljuje kao metoda”, stoji u najavi. Autorica izložbe je Deborah Hustić.

Izlažu: Igor Brkić, Zvonimir Domazet, Deborah Hustić, Emard, Lea Kuna, Sandra Maglov, Goran Mahovlić, Marvin, Paula Bučar, Mario Pavlić, Damir Prizmić i Aleksandar Vojnić. Gosti: Agnes Cameron, Davor Cihlar, Marc Dusseiller, Invader, Hrvoje Spudić, Monika Pocrnjić, Constanza Pina, John Richards, Paul Tas i Alwin Weber.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o sintesajzeru čiju elektorničku shemu i zvučnu koncepciju potpisuje Igor Brkić, a razvijeni su u sklopu projekta 2014. godine. Dizajn pločice i vizualni koncept Synthomira razvio je Damir Prizmić, a Deborah Hustić je osmislila istraživački okvir projekta i ime sintesajzera.

Kako piše u tekstu najave, “Synthomir je 8-bitni DIY sintesajzer temeljen na ATmega mikrokontroleru, kompatibilan s Arduino razvojnim okruženjem, koji za sintezu zvuka koristi Mozzi library. Omogućuje tri načina rada – ritam mašinu (s loop modom), bas i teremin mode – dok se njegovo minimalističko korisničko sučelje sastoji od samo tri elementa: potenciometra, fotootpornika i tipkala. Takav reducirani pristup osmišljen je kako bi poticao eksperimentiranje te omogućio buduće nadogradnje i modifikacije.”

Polaznici_e će na radionici izrađivati svoje primjerke sintesajzera, a prijave se vrše putem poveznice do četvrtka, 22. siječnja. Kotizacija za sudjelovanje iznosi 40 eura, a svoj uređaj polaznici_e uzimaju sa sobom.

Igor Brkić diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva gdje se bavio digitalnom obradom audio signala. Bavi se embedded i web programiranjem, dizajnom elektroničkih uređaja i glazbom.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovom izložbom predstavit će se alternativni, DIY pristupi elektronici kroz tri linije koje uključuju mikroarheologiju elektroničkih sklopova, otvoreni dizajn i etiku otvorenog harvera, te eksperimentiranje, glitch metode, circuit bending i druge intervencije. Naziv izložbe referira se na PCB (printed circuit board) pločice, “kao fizičku infrastrukturu električnih i računalnih sustava, ali i kao kulturni artefakt otvorenog hardvera. (…) U svijetu otvorenog hardvera hijerarhije se ne podrazumijevaju: znanje cirkulira poput struje, prelazi iz ruke u ruku, iz laboratorija u garažu, iz tutorijala u zajednicu. Korisnici postaju stvaratelji, a stvaratelji postaju održavatelji kolektivnog znanja”, stoji u tekstu najave.

Posljednji sloj izložbe posvećen je predstavljanju laboratorija i radionice za jetkanje i lemljenje, odnosno radionicama koje vraćaju vidljivost procesima koji su u industrijskoj proizvodnji automatizirani. Kako pojašnjava popratni tekst, “u ovom laboratoriju briše se razlika između korisnika i stvaratelja, između onoga tko tehnologiju ‘konzumira’ i onoga tko je gradi. Materijalnost pločice ponovno postaje iskustvena, taktilna i zajednička.”

Svoje radove predstavit će: Igor Brkić, Paula Bučar, Zvonimir Domazet, Neven Lukić, Deborah Hustić, Goran Mahovlić, Mario Pavlić, Damir Prizmić, Hrvoje Spudić, Vlado Vince, Aleksandar Vojnić i Tomislav Zidar.

Više detalja o izložbi koja se može posjetiti do 2. siječnja pronađite ovdje.