Na ovoj radionici polaznici_e će naučiti kako mogu hakirati radio i pretvoriti ga u sintesajzer. Kako piše u najavi, “glavni cilj ove radionice je pokazati kako je moguće izraditi elektroničke instrumente uz minimalistički pristup i bez opsežnog tehničkog znanja”. Sudionici_e radionice radit će na svom circuit bending projektu, a organizatori_ce će osigurati radio setove.

Prijave se vrše putem online formulara do utorka, 17. veljače u ponoć. Kotizacija iznosi 15 eura, a polaznici_e svoje uređaje nose sa sobom nakon radionice.

Više detalja pronađite ovdje.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Ova izložba okuplja radove nastale u okviru kolektiva Radiona. Njihova praksa počiva na ideji da tehnologija nije neutralni alat, nego aktivni sustav koji “sudjeluje u oblikovanju odnosa između objekata, prostora, percepcije, igre i značenja”, piše u najavi. Radiona u svom radu s polaznicima_ama radionica i korisnicima_ama prostora o tehnologiji kritički promišlja uzimajući u obzir njene društvene, kutlrune i materijalne okolnosti.

Postav ove izložbe čine radovi koji su nastali u sklopu timskog djelovanja Radione. U njenom središtu, nalaze se “odnosi koje tehnološki procesi stvaraju: fokus nije isključivo na pojedinačnim artefaktima, već na odnosima koji se uspostavljaju između materijalnog i nematerijalnog, signala i strukture, strojeva i ljudi, okoline i podražaja. Značenje ne proizlazi iz unaprijed zadane forme ili funkcije, već nastaje kroz interakciju, očekivanje, pogrešku i interpretaciju, pri čemu se tehnonostalgija pojavljuje kao metoda”, stoji u najavi. Autorica izložbe je Deborah Hustić.

Izlažu: Igor Brkić, Zvonimir Domazet, Deborah Hustić, Emard, Lea Kuna, Sandra Maglov, Goran Mahovlić, Marvin, Paula Bučar, Mario Pavlić, Damir Prizmić i Aleksandar Vojnić. Gosti: Agnes Cameron, Davor Cihlar, Marc Dusseiller, Invader, Hrvoje Spudić, Monika Pocrnjić, Constanza Pina, John Richards, Paul Tas i Alwin Weber.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o sintesajzeru čiju elektorničku shemu i zvučnu koncepciju potpisuje Igor Brkić, a razvijeni su u sklopu projekta 2014. godine. Dizajn pločice i vizualni koncept Synthomira razvio je Damir Prizmić, a Deborah Hustić je osmislila istraživački okvir projekta i ime sintesajzera.

Kako piše u tekstu najave, “Synthomir je 8-bitni DIY sintesajzer temeljen na ATmega mikrokontroleru, kompatibilan s Arduino razvojnim okruženjem, koji za sintezu zvuka koristi Mozzi library. Omogućuje tri načina rada – ritam mašinu (s loop modom), bas i teremin mode – dok se njegovo minimalističko korisničko sučelje sastoji od samo tri elementa: potenciometra, fotootpornika i tipkala. Takav reducirani pristup osmišljen je kako bi poticao eksperimentiranje te omogućio buduće nadogradnje i modifikacije.”

Polaznici_e će na radionici izrađivati svoje primjerke sintesajzera, a prijave se vrše putem poveznice do četvrtka, 22. siječnja. Kotizacija za sudjelovanje iznosi 40 eura, a svoj uređaj polaznici_e uzimaju sa sobom.

Igor Brkić diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva gdje se bavio digitalnom obradom audio signala. Bavi se embedded i web programiranjem, dizajnom elektroničkih uređaja i glazbom.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovom izložbom predstavit će se alternativni, DIY pristupi elektronici kroz tri linije koje uključuju mikroarheologiju elektroničkih sklopova, otvoreni dizajn i etiku otvorenog harvera, te eksperimentiranje, glitch metode, circuit bending i druge intervencije. Naziv izložbe referira se na PCB (printed circuit board) pločice, “kao fizičku infrastrukturu električnih i računalnih sustava, ali i kao kulturni artefakt otvorenog hardvera. (…) U svijetu otvorenog hardvera hijerarhije se ne podrazumijevaju: znanje cirkulira poput struje, prelazi iz ruke u ruku, iz laboratorija u garažu, iz tutorijala u zajednicu. Korisnici postaju stvaratelji, a stvaratelji postaju održavatelji kolektivnog znanja”, stoji u tekstu najave.

Posljednji sloj izložbe posvećen je predstavljanju laboratorija i radionice za jetkanje i lemljenje, odnosno radionicama koje vraćaju vidljivost procesima koji su u industrijskoj proizvodnji automatizirani. Kako pojašnjava popratni tekst, “u ovom laboratoriju briše se razlika između korisnika i stvaratelja, između onoga tko tehnologiju ‘konzumira’ i onoga tko je gradi. Materijalnost pločice ponovno postaje iskustvena, taktilna i zajednička.”

Svoje radove predstavit će: Igor Brkić, Paula Bučar, Zvonimir Domazet, Neven Lukić, Deborah Hustić, Goran Mahovlić, Mario Pavlić, Damir Prizmić, Hrvoje Spudić, Vlado Vince, Aleksandar Vojnić i Tomislav Zidar.

Više detalja o izložbi koja se može posjetiti do 2. siječnja pronađite ovdje.

Festival donosi nastupe deset bendova: Crna Žuć (Beograd), Astio (Trento), Norms (Budimpešta), Heihaizi, Vipera, Neon Lies, Giht i BearxHug (Zagreb), Liquid Supercharge (Pula) te Poguba (Ljubljana). Kako napominju organizatori_ce, publiku očekuje eksplozivna energija, sirovi zvukovi i snažna DIY estetika.

Uz glazbeni dio, Intermezzo svojim posjetiteljima nudi i zanimljive popratne sadržaje: bit će postavljena izložba Petje Kolenka, a nastupit će i live umjetnik KMET s posebnim glazbenim setom.

Dodatni program uključuje i viteški dvoboj, mistični performans inspiriran dungeon synth glazbom i srednjovjekovnim simbolima u atmosferi baklji i mračnih voštanih šuma, stoji u najavi događaja.

Ulaz se naplaćuje donacijom od 10 eura, a za sve sudionike osigurano je besplatno kampiranje.

Detaljan raspored pronađite ovdje.

Članice ovog benda za sebe kažu da su “obične lezbe koje rade neobičnu glazbu”, a njihov izraz karakteriziraju zidovi buke, psihodelične melodije i nježne harmonije, uz snažan DIY etos. Iza sebe imaju više od deset godina djelovanja, brojne turneje po Europi te diskografiju koja uključuje četiri studijska i jedan live album.

Koncert se održava u sklopu programa kojim platforma Kurziv obilježava 20 godina portala Kulturpunkt.hr, u suradnji s Arheološkim muzejom, Etnografskim muzejom, Hrvatskim školskim muzejem i Muzejom za umjetnost i obrt.

Program počinje u 17 sati vodstvom kroz izložbu Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja, a sam koncert započinje u 18.30 sati. Ulaz na oba događanja je slobodan.

Tim povodom s Tarikom Haskićem razgovarali smo o razvoju njegove umjetničke prakse, utjecajima drugih znanstvenih disciplina kojima se bavi u mediju zvuka, odnosu prema okolini i prirodi te terapeutskim i političkim aspektima slušanja.

Za početak, možeš li nam ukratko predstaviti neke fokuse u svom radu sa zvukom i pojasniti kako si ih počeo razvijati?

Moj rad započeo je s radoznalošću – iskrenom potrebom da razumijem sebe i svijet oko sebe. Iz tog unutarnjeg pitanja spontano se razvila praksa slobodne improvizacije, koja mi i danas omogućuje da istražujem vlastito biće i povezujem se s drugima kroz neposrednu, tjelesnu i zvučnu interakciju.

Počeo sam izrađivati jednostavne instrumente s piezo mikrofonima kao tinejdžer. Ti su mi mikrofoni otvorili sasvim novu dimenziju slušanja – omogućili su mi pristup zvukovima unutar materijala, tihim vibracijama koje inače ne čujemo. Bio je to moj prvi kontakt s idejom da zvuk ne mora biti “gotov” ili “izveden”, nego da on već postoji, samo ga trebamo znati slušati.

S vremenom sam se sve više okretao DIY elektronici i gradnji vlastitih sintesajzera. Posebno me inspirirala filozofija Ciat-Lonbarde instrumenata, koji ne slijede klasične forme, već nude horizontalni prostor za istraživanje, slobodan od hijerarhija i očekivanja. U njihovom pristupu me posebno zaintrigirala ideja psihogeografije instrumenata – načina na koji dizajn instrumenta utječe na emocionalne pejzaže kroz koje se krećemo dok sviramo. Zvuk tada nije samo rezultat, nego mapa unutarnjeg kretanja.

Tih godina sam živio u Londonu, gdje sam bio aktivan na sceni slobodne improvizacije i eksperimentalnog slušanja, te završio magisterij iz Sound Arta. Tamo sam prvi put upoznao praksu Deep Listening (dubinskog slušanja) Pauline Oliveros – iskustvo koje me duboko transformiralo. Počeo sam istraživati kako zvuk može otvoriti prostore nesvjesnog, kako može spojiti ljude i okoliš, ne samo kroz riječi i zvuk, nego prisutnost i tišinu.

Danas živim u Sloveniji. Prvo sam studirao rehabilitaciju u Zagrebu, a trenutno sam na edukaciji iz kibernetike i sistemske psihoterapije u Rijeci. Posebno me zanima rad u alteriranim (trans) stanjima svijesti, dubinsko slušanje u odnosima, te dijaloške prakse koje koriste zvuk kao sredstvo povezivanja i razumijevanja. 

Reci nam nešto o radionici Kako da ja čujem tebe, da ti čuješ mene koju si održao u MaMi?

Radionica Kako da ja čujem tebe, da ti čuješ mene nastala je u suradnji s umjetnikom Tinom Dožićem. Naše interese povezuje istraživanje odnosa između zvuka, percepcije i zajedništva, ali iz različitih kutova. Tina iznimno cijenim kao umjetnika koji spaja svjetove tehnologije, okoliša, psihologije i filma u vrlo osobne, precizne i simbolički bogate narative. Moj pristup je više usmjeren na neposrednu ljudsku interakciju – zanimaju me suptilne dinamike slušanja, odnosa, dodira tišine i prisutnosti.  Susrećemo se u potrebi da slušanje postane alat povezivanja, ne samo s drugima, već i s onim što inače ostaje na rubu svijesti.

Radionica je bila osmišljena kao zajednički prostor susreta. Krenuli smo s upoznavanjem: svatko je imao priliku biti slušan, podijeliti osjećaj, misao ili očekivanje s grupom. Zatim je uslijedilo uvodno predavanje o kibernetici i radikalnom konstruktivizmu iz zvučne perspektive – filozofije koje stvarnost ne gledaju kao nešto apsolutno, već kao relacijski proces, kao nešto što se gradi u odnosu. Zajedno smo promišljali kako se te ideje mogu povezati s našim svakodnevnim iskustvom, komunikacijom i slušanjem.

Nakon toga, proveli smo vježbu Teach Yourself to Fly Pauline Oliveros – jednostavnu, ali snažnu praksu iz njezine zbirke Sonic Meditations. Sudionici su sjedili u krugu, usmjeravajući pažnju na vlastito disanje. Postupno su dopuštali da disanje postane čujno, a zatim su polako uvodili glas, dopuštajući da glasnice vibriraju na način koji im je prirodan. Intenzitet zvuka se postupno povećavao, stvarajući zajednički zvučni prostor koji je odražavao kolektivnu prisutnost i pažnju grupe. Ova vježba nije imala za cilj stvaranje harmonije u tradicionalnom smislu, već je poticala dubinsko slušanje i osluškivanje kako se vlastiti glas uklapa u zajednički zvuk. Kroz ovu praksu, sudionici su istraživali kako pažljivo slušanje i spontano izražavanje mogu stvoriti osjećaj zajedništva i međusobne povezanosti.

Središnji dio radionice bila je izrada DIY sintesajzera, inspiriranog idejama Nicholasa Collinsa. Riječ je o jednostavnom synthu koji koristi dvije elektrode kao istraživačke sonde. Dodirom odbačenih PCB ploča (računala, mikseri, stari radio uređaji), sudionici su mapirali otporne puteve unutar materijala, stvarajući zvukove koji proizlaze iz samih objekata. Na taj način, synth je postao alat slušanja materije, produžetak uha, sredstvo istraživanja onog što inače ostaje nečujno. Za kraj smo dogovorili zajedničku improvizaciju. Dogovor je bio jednostavan: slušaj. Kada čuješ nešto što te takne ili potakne, odgovori vlastitim zvukom.

Spomenuo si već praksu ‘dubinskog slušanja’, možeš li nam pojasniti kako ju koristiš i povezuješ s drugim disciplinama u svom radu?

Deep listening je praksa koju je razvila skladateljica i glazbenica Pauline Oliveros. Ona kombinira slušanje zvukova iz okoline, unutarnjeg svijeta i imaginacije u jedinstveni čin svjesne prisutnosti. Cilj nije samo čuti, nego postati svjestan slušanja – prepoznati kako slušamo, što slušamo, i što izostavljamo. To je oblik meditativne i kolektivne pažnje, često vođen vježbama koje uključuju glas, tišinu, pokret i refleksiju. Ukratko, rekao bih da je dubinsko slušanje most koji putem zvuka povezuje tijelo, odnosno pojedinca s okolišem i drugim ljudima u nekom prostoru. Deep listeningom, kako kaže Oliveros, može se produbiti svijest i proširiti razumijevanje o tome što se sve nalazi oko nas. 

Pauline Oliveros je voljela reći da dubinsko slušanje nije muzika, ali muzika može biti slobodan proizvod deep listeninga, što mi je jako simpatično. Zanimljivo je kako naša vlastita očekivanja igraju ulogu u tome da su nam neki zvukovi u određenom kontekstu buka, a u nekom drugom muzika koju volimo čuti.  

Zanima me i kako kibernetika drugog reda – posebno kroz radove Heinza von Foerstera i Gregoryja Batesona – može oblikovati način na koji slušamo sebe i druge. Ta teorijska pozicija odbacuje ideju objektivne stvarnosti i umjesto toga predlaže da svatko od nas djeluje unutar vlastitog, relacijski oblikovanog svijeta koji nastaje kroz tijelo, jezik, kontekst i odnos. U tom svjetlu, slušanje više nije pasivna percepcija, već etički čin sudjelovanja u stvaranju značenja. Zanima me kako se ta filozofija može utjeloviti kroz zvuk: kroz gradnju instrumenata, zajedničku improvizaciju i pažljivo osmišljene zvučne situacije. U radioničkim formatima koje razvijam, zvuk postaje medij relacije, odnosno način kako se ljudi mogu čuti, prije nego što se razumiju.

Inspiraciju nalazim u Batesonovoj ideji “obrazaca koji povezuju”, kao i u von Foersterovom pojmu “opažanja zapažanja”: sve je odnos, sve je proces, i sve je prilika za slušanje. To su prostori u kojima se briše granica između umjetničkog, edukativnog i terapijskog – gdje stvaranje postaje prostor zajedničke transformacije.

Kada slušamo zajedno, ne da bismo objasnili ili uskladili, nego da bismo zajedno postojali u zvuku – tada nastaje prostor za nešto istinski novo. To je prostor koji me zanima, i koji pokušavam stvarati.

Kod razumijevanja Oliveros i njene teorije spominješ i aspekt brige za neposrednu okolinu pa me zanima na koje još načine uvodiš ekologiju u svoju umjetničku praksu?

Po mom mišljenju, rad sa zvučnim praksama otvara potpuno novu dimenziju spoznaje naše okoline. Često izlazim u prirodu ili gradske prostore, i slušam ih pomoću različitih vrsta mikrofona koji mi omogućuju da uhvatim zvukove izvan dosega ljudskog uha. Koristim piezo mikrofone, geofone, elektromagnetske pickupove, VLF antene i sličnu tehnologiju koja otkriva ono što inače ne bismo čuli. Ova praksa slušanja ne samo da nas približava našoj neposrednoj okolini, već nam pruža uvid u svijet koji se inače skriva od naše percepcije.

Ekološka praksa mi je jako bitna. Priroda nam omogućuje bijeg od svakodnevnog stresa, a istovremeno nas može duboko približiti stvarnosti — onoj stvarnosti koja je složena, promjenjiva i neprekidno u pokretu.

Dubinsko slušanje otkriva slojeve stvarnosti koje često zanemarujemo, ali postaje i izazov jer naša planeta nije netaknuta. Svjedoci smo onečišćenja i zagađenja koji često ometaju snimanje “čistih” zvukova prirode. Ipak, smatram da je upravo u tom kontekstu nužno raditi sa zvukovima koje dobijemo — ne idealizirati prirodu, nego je prihvatiti u njenom sadašnjem, složenom stanju. Međutim, uz prihvaćanje, nužno je i da počnemo raditi ozbiljnije na promjeni. Ne možemo ostati pasivni promatrači; kroz umjetnost, tehnologiju i ekološku praksu imamo priliku intervenirati, podizati svijest i konkretno djelovati na okoliš. To znači i raditi sa materijalima i tehnologijom na način koji je ekološki osviješten, reciklirati, izrađivati instrumente i koristiti zvuk kao sredstvo za produbljivanje naše veze sa svijetom.

U ovom kontekstu, često se vraćam već spomenutoj ideji Gregoryja Batesona i konceptu ekocentrizma. Bateson nas podsjeća da čovjek nije centar svega što postoji, nego da smo uvijek u neprekidnoj razmjeni i odnosu sa drugim živim bićima, biljkama, elementima i energijama. Ta spoznaja mi je osobno vrlo važna jer mislim da mnoge psihološke teškoće proizlaze iz osjećaja odvojenosti od prirode i drugih živih sistema. Naša egocentrična orijentacija, fokus na vlastite potrebe i interese, često nas sprječava da sagledamo sebe kao dio šireg ekosustava koji traži našu pažnju i brigu.

Možemo se vratiti na drugi aspekt tvog rada, uz to što se baviš glazbom, trenutno pohađaš edukaciju za psihoterapeuta. Imaš li doticaja s muzikoterapijom? Spajaš li u svom radu umjetnost zvuka i neke terapeutske procese? 

Važno je naglasiti da ja ne studiram muzikoterapiju. Moj fokus je na kibernetici i sistemskoj psihoterapiji, disciplinama koje stavljaju veliki naglasak na međuljudske odnose i komunikaciju. Za razliku od rada po strogo definiranim modelima ili protokolima, naš pristup je fleksibilan i temelji se na ulasku u svaki pojedinačni odnos bez nametanja unaprijed određenih teorija o ljudima ili obrascima komunikacije. To znači da nas osoba s kojom radimo — klijent — uči kako će taj odnos i komunikacija izgledati i razvijati se. 

U ovom kontekstu, slušanje zauzima centralno mjesto. Ono nije samo pasivni proces primanja informacija, već aktivni čin prisutnosti i otvorenosti. Naša polazišna točka u radu jest razvijanje onoga što nazivamo “kulturom dubinskog slušanja”, sposobnošću rezoniranja i sluha za drugu osobu. To znači slušati bez predrasuda, bez automatskog tumačenja ili prosuđivanja, te u potpunosti biti prisutan u trenutku. Takvo dubinsko slušanje omogućava nam da izađemo iz vlastitih mentalnih okvira i da u odnos uđemo s istinskom empatijom i razumijevanjem. 

Ovakva praksa dubinskog slušanja, koju njegujem u svom profesionalnom radu, ujedno je i temelj moje umjetničke prakse sa zvukom. U svojoj glazbi i eksperimentima sa zvučnim prostorima nastojim razvijati upravu tu sposobnost slušanja izvan vlastitih predrasuda i uobičajenih očekivanja. Kroz korištenje specijaliziranih mikrofona i tehnika snimanja pokušavam otvoriti prostor za dublje, promišljenije slušanje prirode i okoline, ali i same stvarnosti koja nas okružuje.

Slično kao i u terapiji, i u umjetnosti zvuka nastojim stvoriti prostor u kojem se može razviti autentičan odnos, ovaj put između slušatelja i zvučnog okoliša. Dubinsko slušanje u mom umjetničkom radu nije samo estetski doživljaj, nego i poziv na pažnju, empatiju i povezanost s planetom i svim živim sustavima oko nas. Na taj način, psihoterapijski i umjetnički pristupi međusobno se prožimaju i nadopunjuju, jer oba nastoje produbiti našu svijest o odnosima — bilo da su oni među ljudima ili između nas i prirode.

Za kraj, možeš li reći nešto o procesu slušanja unutar radioničkih programa koje vodiš? Vidiš li u njima ili svojim izvedbenim praksama potencijal za slušanje kao političko djelovanje i na koji se način ono manifestira?

Apsolutno, ovo je tema o kojoj bismo mogli razgovarati bez kraja. Posebno bih istaknuo fenomen vizucentrizma u društvu, odnosno fokus na vizualno kao dominantni način opažanja i razumijevanja svijeta. Taj vizucentrizam omogućava određenim sustavima kontrole da oblikuju naše živote, određuju kako bi trebali izgledati, te nameću pravila ponašanja koja često nemaju dublji smisao, ali se održavaju jer služe interesima onih kojima je cilj održavati podijeljenost društva. Drugim riječima, takve strukture koriste podijeljenost kao alat za očuvanje moći i kontrole.

Ovaj fenomen može se jasno primijetiti u načinu na koji su projektirani naši gradovi, kuće i javne infrastrukture. Često su usmjereni na površinsku estetiku ili funkcionalnost koju određuje uski skup interesa, a pritom neki glasovi i potrebe ostaju neprimijećeni i nečuveni. U takvom sustavu, oni koji ne odgovaraju dominantnim vizualnim i društvenim normama bivaju marginalizirani, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti i izolaciju određenih grupa.

Po meni, zvukocentrično društvo otvorilo bi prostor koji trenutno ne postoji zbog napučenosti vizualnom bukom. Vizualnost u sebi ima neposrednost čitanja, sve informacije su odmah ispred nas i zbog toga nije potrebna velika pažnja promatrača pri upijanju informacija. Zvuk, s druge strane ima tu temporalnost i zahtjeva drugačiju vrstu pažnje, čak i otvorenosti za razumijevanje. Ako bi sličan društveni princip mogli prenijeti na ljude, rekao bih da bi se puno više čuli, a pritom mislim prihvaćali i bilo bi puno manje predrasuda. Možda bismo time otvorili prostor za neke druge glasove i društvo bi se više prilagođavalo nama, a ne obrnuto. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ova radionica istražuje koncept kritičke sinteze zvuka kroz izradu DIY verzije MORE ROAR!-a, digitalnog sintesajzera izgrađenog s pomoću sićušnog mikroprocesora. Također, radionica će se osvrnuti na neke istaknute teme, poput potrošačke kulture, širenja značajki, preopterećenja informacijama, viška i otpada te otpada na razini materijala i resursa.

Prijaviti se možete na poveznici. Kotizacija iznosi 20 eura, a polaznici_e svoj synth nose kući.

John Richards najpoznatiji je po svom radu kao Dirty Electronics bavi se izvođenjem elektroničke glazbe za velike grupe i izradom DIY elektronike. Kao Dirty Electronics, stvarao je zvučne uređaje za razne umjetničke organizacije i festivale, a najznačajniji je sintesajzer za Mute Records.

Prijave na radionicu su otvorene do nedjelje, 25. svibnja.

Sergej Vutuc u svome radu istražuje fizičke medije kao sredstva za prijenos informacija, pri čemu često spaja različite medije koristeći se, između ostaloga, Super 8 i 16 mm filmom, analognim projektorima, uredskim fotokopirnim strojem i kontaktnim mikrofonima. Na taj način, stvara dinamične i vizualno snažne sekvence, a tijekom samih izvedbi koristi unaprijed snimljene fragmente slika, koje zatim uživo preslikava na filmsku traku.

Tijekom četiri dana radionice sudionici_e će dobiti uvid u umjetnikovu praksu kroz prikaze njegovih prethodnih radova te kroz samostalni rad, implementirajući njegove metode inspirirane DIY principima, punk etikom i medijskim eksperimentima.

Sudjelovanje na svim danima radionice je obavezno, a prijave se šalju na mail klubvizija@gmail.com. U prijavi je potrebno ukratko navesti dosadašnje iskustvo u radu s filmom, videom ili fotografijom i navesti vlastitu motivaciju za sudjelovanje na radionici. Radionica je otvorena za sve bez obzira na prethodno iskustvo u radu s filmskim medijem.

Sudjelovanje na radionici je besplatno, a više detalja pronađite ovdje.

Prijave su otvorene do 20. svibnja.