“Usred suvremene Europe koja se sve više oslanja na jeftin migrantski rad, dokumentarac Ono što treba činiti prati troje iznimnih pojedinaca – sindikalnog aktivista Gorana Lukića, socijalnu radnicu Lauru Orel i bivšeg električara Gorana Zrnića – koji udružuju snage i progovaraju u ime onih čiji se glas rijetko čuje: u malom, ali upornom slovenskom Radničkom savjetovalištu svakodnevno susreću prevarene i obespravljene radnike iz različitih krajeva svijeta, ljude koji traže pomoć i smisao u borbi za osnovna prava i dostojanstvo”, stoji u najavi filma.

Ulaznice za riječku premijeru su u prodaji, a dostupne su na blagajni Art-kina koja se otvara sat vremena prije početka prve projekcije u danu i putem stranice CoreEvent. 

Riječ je o filmu koji prikazuje svakodnevicu Delavske svetovalnice, radničkog savjetovališta iz Ljubljane. “Bivši električar, socijalna radnica i sindikalni aktivist formiraju savez na naizgled nemogućem zadatku. Dok današnja Europa počiva na jeftinom radu migrantskih radnika, sami radnici u potrazi za boljim životom pristaju na loše uvjete rada, prekovremene sate, spavanje u kontejnerima, ucjene poslodavaca i poništavanje vlastitog dostojanstva.

Laura Orel, Goran Lukić i Goran Zrnić i njihovo Radničko savjetovalište iz Ljubljane (Delavska svetovalnica) – njihova su jedina adresa, jedini saveznici. Bilo da su u pitanju radnici sa Balkana, Afrike ili Azije, u ovoj neobičnoj organizaciji, oni svakodnevno traže pomoć, prevareni i gladni, bez zarađenih plaća i bez nade u bolje sutra”, stoji u najavi programa.

Nakon filma održat će se popratni razgovor s redateljem Srđanom Kovačevićem i Krešimirom Zovakom iz Novog sindikata o radničkim pravima, potplaćenosti, kapitalizmu, radničkom samoupravljanju, sindikatima i organiziranju stranih radnika i radnica u Hrvatskoj.

Više detalja pronađite ovdje.

Zato je teško zamisliti da u tom boljem i uređenijem društvu radnik može biti neplaćen ili, u nešto boljem slučaju, potplaćen, da nije prijavljen, da mu poslodavac ne uplaćuje doprinose, da ga iskorištava. To su samo neki od primjera koji pokazuju kako deviza “što južnije, to tužnije” ne znači da vrijedi i suprotno – “što sjevernije, to veselije”. A kada se tome pridodaju i migranti iz bližeg ili daljeg istoka, situacija u samom centru iz kojeg ti stereotipi potječu prilično se zaoštrava, do te mjere da bi o njoj trebalo snimiti dokumentarni film.

Upravo je to učinio Srđan Kovačević koji se već sa svojim prvim filmom Tvornice radnicima predstavio kao autor kojeg zanima problem radničkih prava i radničkog organiziranja. I dok Tvornice radnicima tematiziraju ITAS iz Ivanca, tvornicu alatnih strojeva koja jedina u postsocijalističkoj Europi funkcionira u ponešto modificiranom obliku radničkog samoupravljanja, u svom drugom dugometražnom dokumentarnom filmu Ono što treba činiti, koji potpisuje kao redatelj, scenarist i snimatelj, Kovačević se bavi Delavskom svetovalnicom, odnosno Radničkim savjetovalištem koje u Ljubljani nastoji pružiti pravnu pomoć i savjetovati migrantske radnike, najčešće iz zemalja bivše Jugoslavije. 

Troje zaposlenika savjetovališta, koji su ujedno i junaci filma, u razgovorima s medijima i korisnicima neprestano ponavlja kako nije riječ o sindikatu, nego o udruzi koja, poznajući zakon i njegove – kako ih zovu – “pozitivne rupe”, pomaže radnicima ostvariti prava koja bi im trebala biti zagarantirana zakonom, što to često nisu. Riječ je o Goranu Lukiću, aktivistu i predsjedniku savjetovališta, Lauri Orel, socijalnoj radnici i savjetnici, te Goranu Zrniću, električaru iz Banje Luke koji se nakon nesreće na radnom mjestu sam morao izboriti za svoja radnička prava. 

Kovačevićev film koncipiran je kao niz priča o radnicama i radnicima koji se obraćaju Radničkom savjetovalištu s problemima neisplaćenih plaća, neplaćenih prekovremenih sati, neplaćanja poreza i doprinosa za radnike i slično. te o načinima na koje troje savjetnika pokušava riješiti njihove slučajeve. Osim pojedinačnih priča, filmom se provlači i slučaj šire eksploatacije radnika kojim se bave savjetnici Delavske svetovalnice. Riječ je o izdvojenim (outsourced) radnicima Luke Koper koji se bore za priznanje statusa zaposlenika luke, što bi im omogućilo jednaka prava kao i ostalim radnicima. 

Slično svome prvom filmu, Srđan Kovačević se i u Onome što treba činiti služi metodama filma istine (cinéma vérité), snimajući kamerom iz ruke koja bilježi svakodnevicu snimanih osoba bez glasa pripovjedača ili snimatelja koji komentiraju ili objašnjavaju ono što se događa. Autor ovdje ide i korak dalje od prvog filma pa dok se u Tvornicama radnicima još pojavljuju sekvence intervjua u kojima radnici govore u kameru, iznoseći svoja iskustva, mišljenja i stavove, savjetnici i štićenici Delavske svetovalnice ne ostvaruju nikakvu komunikaciju s kamerom. Time se dodatno pokušava naglasiti vjerodostojnost prikazanog, ali se i izostankom autorove reakcije ona nastoji iznuditi od gledatelja. 

Više o savjetovalištu, njegovom radu i pomoći koju pruža radnicima saznajemo iz snimki intervjua koje savjetnici daju novinarima raznih medija, između ostalih i ekipi RTV Slovenije. U tim kratkim isječcima opisuju kako u savjetovalištu nema stroge podjele posla, kako svi rade sve i za svakoga, bez obzira na porijeklo ili radni status. Njihov rad se temelji na poznavanju zakona i njegovih “pozitivnih rupa”, koje im omogućuju da se izbore za radnike koje njihovi poslodovaci izrabljuju koristeći se “negativnim” rupama u slovenskom zakonu.

Tako nastaju vrlo dinamične i napete sekvence razmjene među savjetnicima i korisnicima savjetovališta, nakon kojih slijede oštri rezovi i pomak prema kadrovima koji služe kao svojevrsni “odmor” od bučne, predmetima i ljudima nabijene kulise savjetovališta. Ti su kadrovi više stilski obilježeni i mogu se shvatiti kao autorski komentar na dotad prikazano. Jedan će tako prikazivati kartu Europe s ispisanim minimalnim plaćama po zemljama, pri čemu se kamera kreće od država Balkana prema Zapadnoj Europi, dok se u pozadini čuje zbor koji pjeva Da nam živi živi rad. U drugom savjetnica Laura pažljivo zalijeva biljku u prostorijama savjetovališta, odstranjujući osušene listove, što se ujedno može čitati kao komentar o brizi i pažnji koju savjetnici posvećuju radnicima. 

Dijelovi filma, poput prosvjeda radnika Luke Koper, snimani su u eksterijeru, ali  se značajan dio filma odvija u unutrašnjosti ureda Delavske svetovalnice. To je prilično skučena prostorija napučena predmetima – računalima, registratorima, ormarima – a gotovo svaka površina zida, stola ili vrata iskorištena je za lijepljenje papira ili post-ita. Kamera u tako nabijenoj i vizualno zahtjevnoj scenografiji ne olakšava gledatelju, nego se u prikazu razgovora često služi polusubjektivnim kadrom fokusiranim na savjetnike, dok su korisnici snimljeni preko ramena, u kadru neizoštreni. U nekim će se situacijama u prvom planu, jednako neizoštreni, pronaći i predmeti poput tegli s biljkama, printeri, uredske lampe i slično. 

Time se postiže klaustrofobičan dojam, koji gledatelju stvara nelagodu sličnu onoj s kakvom se susreću nesretni radnici, a autor se upadljivo nastoji sakriti iza vlastitog djela i sugerirati da je materijal snimljen skrivenom kamerom, čime pojačava fingiranu autentičnost. Realističnosti i napetosti filma doprinosi i način oblikovanja zvuka pa se tako vjerno prenosi uredska kakofonija, preglasavanje savjetnika i miješanje njihovih razgovora, dok se pripovijedanje prebacuje s jednog lika na drugi. 

Ono što treba činiti uspješno se koristi emocionalnim afektima koje proizvodi u gledatelju. Ispovijesti izrabljivanih radnika, obilježenih nepravdom čak i kada izbore prava koja su im bila uskraćivana, prilično su potresne, a redatelj se ne libi prikazati ni njihove suze. Nasuprot tome, osebujan način komunikacije i pristupa problemu radničkih prava savjetnika Gorana Zrnića imaju komičan učinak.

Čak ni završna sekvenca u kojoj su montirane kratke snimke dijelom zabrinutih, a dijelom sramežljivo nasmijanih radnika, dok u pozadini zbor Praksa pjeva Houstorove Sejmene, nije jednoznačna i ne može se protumačiti kao optimističan kraj filma. Glazba i prigušeni osmijesi slijede nakon iskaza razočaranog radnika kojem je konačno priznat status radnika Luke Koper, a koji nakon godina rada i truda mora živjeti od socijalne pomoći. Umjesto optimizma, film nudi upozorenje: borba za bolje i humane uvjete rada ne prestaje i ne može stati na troje entuzijasta, nego je riječ o širem društvenom problemu koji autor nastoji dovesti na platna i ekrane. 

Jedna je od manjkavosti Kovačevićevog filma pretjerana doslovnost u pojedinim scenama, što je čest slučaj u angažiranim dokumentarcima. Najeksplicitnije se to očituje u sceni u kojoj strani radnik, vjerojatno iz Makedonije, moli Lauru da mu prevede rečenice do kojih je došao na nepoznat način, a koje glase: Pobunjeni borac je glasnik nove zore i Prosvjetljeni buntovnik će zatresti tronove moći. Kratka scena sažima čitav film; ističe da je Delavska svetovalnica mjesto koje obrazuje radnika za snalaženje u kapitalističkom društvu koje od njih očekuje rad bez naknade. Problem je u takvom doslovnom crtanju značenja kojega inače u filmu nema, a ovdje se očituje kao naglo izbijanje autorske namjere iz filma u kojem se redatelj nastoji što više povući i prepustiti materijalu da govori za sebe.

Dovodi nas to do samog medija filma i načina na koji ga autor koristi. U intervjuu za Novosti o snimanju filma Ono što treba činiti, Kovačević kaže kako film smatra političkim alatom “jer uostalom zašto djelovati ako ne možemo pomoći i drugima dati nadu?”. Time se otvara pitanje kako djelovati, kako činiti ono što treba činiti, odnosno zašto snimati baš dokumentarni film. 

Hineći da se radi o autentičnim snimkama, a ne o režiranom i dramatiziranom dokumentarnom filmu, autor gledatelja dovodi u poziciju nesigurnosti: suočen je s nizom potresnih situacija, ali bez komentara koji bi ih jasno usmjerili. Gledatelj tako ostaje sam s materijalom, prepušten da ga povezuje, tumači i izvodi zaključke. Vrlo je to uspješan način angažiranja koji od filma doista čini važan politički alat, ali ne takav koji će agitirati za neku ideju, nego onaj koji politički djeluje samim filmskim jezikom.

Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.

Na ova i neka druga pitanja pokušat će odgovoriti tribina koja će se održati 20. veljače u 18 sati u Mreži antifašistkinja Zagreba. Na tribini gostuju Laura Orel iz Delavske svetovalnice i Ana Vragolović iz Novog sindikata. Razgovor će moderirati novinarka Ivana Perić, članica fAKTIV-a.

Laura Orel je dugogodišnja aktivistkinja i radnica u Delavskoj svetovalnici u Ljubljani. Delavska svetovalnica, u prijevodu Radničko savjetovalište, mala je udruga posvećena sindikalnom radu s radnicima i radnicama u različitim oblicima radnih odnosa. O nedavnom gostovanju Svetovalnice u BLOK-u izvijestili smo i na Kulturpunktu.

Ana Vragolović je dugogodišnja aktivistkinja i radnica u Novom sindikatu. Novi sindikat je jedan od rijetkih sindikata u Hrvatskoj koji posljednjih godina radi i na organiziranju tzv. stranih radnika i radnica. Vragolović je o radničkoj problematici godinama pisala i za portale Radnički i Radnička prava.

Osim iz zemalja regije, sve veći broj stranih radnika stiže iz azijskih zemalja – Nepala, Filipina, Indije. Porastom vidljivosti migrantskih radnika i radnica raste i potreba za tematiziranjem uvjeta njihovog rada, politika integracije, kao i širih strukturnih uzroka migracija. Početkom prosinca, u sklopu 21. izdanja Human Rights Film Festivala tako je prikazan kratki dokumentarni film Gdje su nestali svi osmjesi Anje Strelec, redateljice iz Varaždina koja trenutno živi i radi u Belgiji. Nakon filma organizirana je i panel diskusija s fokusom na “život tisuća migrantskih radnika i radnica u Hrvatskoj” na kojoj su uz redateljicu sudjelovali: Hrvoje Butković iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ i radnica iz Nepala Sapana Jugjali, uz moderaciju Ive Zenzerović iz CMS-a.

Materijal za dokumentarac redateljica je snimila u Nepalu. Kroz intervjue s radnicima, predstavnicima predatorskih posredničkih agencija i korumpiranim javnim službenicima, Strelec je predstavila sustavno izrabljivanje migranata na svakoj točki njihova puta. Iako se film uglavnom bavi radnicima koji odlaze u bogate petro-države Perzijskog zaljeva, problemi s kojima se suočavaju nisu nepoznati ni u domaćem kontekstu. Zaduživanje kako bi se uopće moglo krenuti na put, neprimjereni stambeni uvjeti, kršenje radnih ugovora i radničkih prava, nemogućnost promjene poslodavca, sve su to situacije – možda točnije, novi oblici ropstva – kojih migrantski radnici u RH nisu pošteđeni.

Na spomenutom popratnom panelu, Hrvoje Butković, autor knjige Strani radnici u Hrvatskoj, podcrtao je kako poslodavci u RH više ne mogu funkcionirati bez migrantskog rada. Također smatra kako se kao društvo u toj novoj situaciji nismo snašli. Prema Butkoviću, jedan je od najvećih problema jezična barijera. Strani radnici uglavnom ne govore hrvatski jezik, što im onemogućava razumijevanje ugovora o radu i drugih pravnih dokumenata – koji se ne prevode pa radnici zapravo ne znaju iz prve ruke što potpisuju – kao i otežava  komunikaciju s poslodavcima i nadležnim institucijama. Iako je država najavila program financiranja tečajeva hrvatskog jezika za strane radnike putem vaučera, on se još uvijek ne provodi.

Problem jezika odraz je i (ne)postojećih integracijskih mjera i politika. Naime, Josipa Lulić je istaknula da unatoč uvriježenoj percepciji da Hrvatska nema integracijske mjere, one itekako postoje i imaju svoj cilj – da se ljudi ne integriraju. “Namjera je da ljudi nemaju pristup ostvarivanju svojih prava, da odrade posao i odu. To se vidi u brojnim mjerama koje se provode. Na primjer, da biste dobili radnu dozvolu, prvo morate dobiti ugovor o radu, ali jedini način da se to napravi je preko agencija. Agencijama se pak plaća provizija, uglavnom putem zaduživanja. U slučaju prekida radnog odnosa gubite radnu i boravišnu dozvolu, što ujedno podrazumijeva da ni ne možete lako dati otkaz u slučajevima kršenja prava”, napomenula je. Takvo stanje prema Lulić podupire tezu kako je riječ o dobro promišljenim politikama: država i poslodavci imaju interes da se strani radnici iskorištavaju, kao i da ostanu jeftina radna snaga koja se može lako zamijeniti.

Kršenje radničkih prava u takvim sistemskim uvjetima stoga nije rijetkost. Butković je istaknuo kako je prema podacima Ureda pučke pravobraniteljice, u 2023. godini zaprimljeno preko 500 tužbi stranih radnika zbog neisplate plaća, prekovremenog rada, kontaktiranja u neradno vrijeme, neustaljenog radnog vremena itd. Posebno su pogođeni radnici koji rade preko digitalnih platformi. koje su ionako nedovoljno regulirane pa time dodatno potenciraju prekaran položaj migranata. Butković je također napomenuo kako su strani radnici često u cirkulirajućoj migraciji, odnosno da dolaze u Hrvatsku na godinu dana ili manje, a zatim odlaze dalje. To poslodavcima daje dodatni motiv da ih iskorištavaju, jer znaju da će se radnici teško žaliti.

Dakle, strani radnici često ne znaju svoja prava i nemaju pristup znanju kako ih zaštititi. Kako je spomenuo Butković, sindikati pokušavaju raditi na njihovoj edukaciji o radnim pravima, ali to je otežano zbog jezične barijere, kao poteškoća u pristupu tvrtkama u kojima nisu prisutni – što je posebno izraženo u građevinskom sektoru.

U kontekstu u kojem je tradicionalno djelovanje sindikata otežano raznim preprekama potrebno je razvijati i alternativne modele radničkog organiziranja. Jedan od takvih modela predstavljen je ranije u istom tjednu početkom prosinca u BLOK-ovoj Novoj BAZI. Predstavljanje rada ljubljanske Delavske svetovalnice započelo je izborom scena iz nadolazećeg dokumentarnog filma Srđana Kovačevića, koji se bavi radom ove organizacije, nakon čega su Goran Zrnić, Goran Lukić i Laura Orel predstavili svoj rad. Savjetovalište je krenulo s radom 2010. godine kao projekt Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Originalno je bilo financirano projektnim sredstvima koja su nakon nekoliko godina presušila. Kao samostalna organizacija Delavska svetovalnica formalno je osnovana 2016. godine, a rad se u početnom razdoblju uglavnom odvijao volonterski, da bi se danas uspješno financirali od članarina.

Delavska svetovalnica pruža pomoć radnicima u svim oblicima radnih odnosa, bez obzira na njihovu nacionalnost, status ili radno iskustvo. Njezin rad prvenstveno je usmjeren na rješavanje konkretnih problema s kojima se individualni radnici suočavaju. To može uključivati informiranje radnika o njihovim pravima, pomoć u rješavanju sporova s poslodavcem, pa i ulazak u direktnu konfrontaciju s poslodavcem ili pak pomoć pri organiziranju u sindikat. Ovaj pristup u zaštiti radničkih prava ima nekoliko prednosti: prvo, omogućuje radnicima da se brzo i jednostavno obrate za pomoć; drugo, pruža im individualiziranu pomoć koja je prilagođena njihovim specifičnim potrebama; i treće, može biti učinkovitiji od tradicionalnog sindikalnog organiziranja u situacijama u kojima su radnici slabo organizirani ili se suočavaju s diskriminacijom.

Međutim, Delavska svetovalnica ne ograničava svoj rad samo na individualnu pomoć radnicima, već se aktivno se zalaže i za promjene zakona i administrativnih propisa koji bi zaštitili prava radnika. Kako su to Zrnić, Lukić i Orel opisali na gostovanju u BLOK-u, ekonomske migracije su postale brže, kao i potreba za informacijama, dok eksploatacijske strukture ostaju iste. Državne institucije su pritom konzervativne i često proizvode administrativne prepreke ostvarivanju radničkih prava. Kako sindikati nisu opremljeni da se nose s brzinom ekonomskih migracija, potrebno je razvijati alternativne modele poput Svetovalnice kako bi se popunile rupe. Predstavljanje su stoga završili pozivom svim zainteresiranima koji su u mogućnosti da posjete organizaciju u Ljubljani i upoznaju se s njenim radom, kako bi se otvorila mogućnost prenošenja modela rada Delavske svetovalnice u Hrvatsku. A sudeći po problemima s kojima se migrantski radnici – ali i radnici generalno – susreću, novi i potencijalno efikasniji modeli organiziranja itekako su dobrodošli.