U ovoj izvedbi koja traje 11 sati umjetnice, plesačice i prijateljice Antonia Dorbić, Marta Krešić, Danijela Renić i Lana Šprajcer pletu i raspleću stvari, sjećanja i ideje, a publika je pozvana doći, ostati i otići kada i koliko često želi. Izvedba zamišlja kreativni odnos kao materijal: koji je kompleksan, neuređen, nelinearan; koji je temeljen na međusobnom povjerenju i (ne)razumijevanju; koji se proteže od prošlosti i projicira u budućnost. “Njihova prisutnost i umjetnički rad u galeriji suptilno destabiliziraju status galerijskog prostora; izvrću njegovu funkciju, orijentaciju i materijalnost, te predlažu novu priliku i situaciju za susret (ljudi i umjetnosti)”, stoji u najavi.

Koncept i koreografiju potpisuju izvođačice, odnosno članice kolektiva, dok je dramaturginja izvedbe Nina Gojić. Za kostimografiju je odgovorna Tina Spahija, dok je za oblikovanje zvuka Nenad Sinkauz. Za osmišljavanje i izradu scenografije zaslužni su Antonia Dorbić, Franko Bilić i Marta Krešić.

Ulaz je slobodan, a više informacija potražite ovdje.

Prije nekoliko dana, u galeriji CEKAO, galerijskom prostoru u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, izvedena je multimedijalna instalacija Propušteno. Ovaj projekt suradnja je UO Multimedijalna koliba i POU-a, a svoju site specifičnost temelji na različitim metaforičkim propuštanjima koja se odvijaju u zgradi učilišta. Propušteno je svojevrsna studija te riječi i njene unutarnje dihotomije, nastala kad su ju autori Dubravko Mihanović (koncept i tekst), Zrinka Šimičić (koncept, tekst i ples), Danijela Renić (ples), Jasenko Rasol (fotografije) te Hrvoje Nikšić (glazba i zvuk) propustili kroz svoje umjetničke medije. 

Pučko otvoreno, kao zaštićeni spomenik koji od kraja svoje izgradnje 1961. nosi status kultne građevine, našlo je svoje mjesto i u HRT-om dokumentarnom serijalu Betonski spavači, televizijskom izletu po regionalnim modernističkim arhitektonskim zdanjima. Drugi nastavak druge sezone, naslovljen Uređaji emancipacije, stavlja fokus na objekte projektirane oko ideja udomljavanja obrazovanja i umjetnosti te poništavanja razlika između visoke kulture i amaterizma, idejama kojima su bili vođeni i arhitekti Pučkog otvorenog učilišta, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan. Ono je samo jedan od primjera kako su mnogi komunalni prostori, poput hotela i obrazovnih institucija, u socijalizmu osim mjesta susreta, postali i mjesta susreta građana s visokom vizualnom umjetnošću koja je u njima bila izložena. Izlaskom umjetnosti iz galerija u “svakodnevicu”, okruživanjem ljudi(ma), na nju ih se “navikavalo” i razvijalo ukus. Neizgovoreni slogan razvoja publike umjetnost svima, a ne samo njima, upakiran je u sliku obitelji koja liže sladoled ili čeka autobus ispod jednog Murtića. 

Sličan mehanizam razvoja publike, čini mi se, pogoni i demokratiziranje materijala organiziranjem programa koji prate umjetničke radove. Prije same izvedbe multimedijalne instalacije Propušteno organizirana je tura po zgradi učilišta koja funkcionira i izolirano od same instalacije, međutim, gledateljsko iskustvo Propuštenog bi bez nje vjerojatno bilo puno siromašnije. Pod stručnim vodstvom Ivane Meštrov percipiramo tlocrtnu razvedenost, otvorenost, protočnost prostora učilišta, koji su odvojeni različitim kutovima gledanja. Posljedično, kad uđemo u prostor koji u POU-u pripada galeriji CEKAO, gdje se instalacija odigrava, već imamo osjećaj smještenosti u jednom ogranku staklenog labirinta, te svijest o njegovoj veličini i smjerovima prostiranja. 

Prepoznatljiva staklena opna POU-a, koja danju propušta sunce, a noću svjetla ulične rasvjete, karakterizira i prostor galerije. Taj trostrani akvarij instalaciju propušta i vizualno i fizički: izvođačice sele izvedbu na balkon, u hol i knjižnicu, s kojima galerija dijeli staklene zidove. Oni poglede slučajnih prolaznika, polaznika POU-a, i namjerne publike propuštaju u ostatak labirinta koji smo razgledali, rastežući simbolički prostor izvedbe na dimenzije cijele zgrade. Spomenuta razvedenost arhitekture omeđila je dvorište na koje se otvara pogled dužinom cijele galerije, propustivši djelić prirode, tj. otvorenog u zatvoreni, arhitektonski prostor. Potonje je istaknuto izlaskom izvođačice na balkon te fotografijama pejzaža koje su propuštene kroz dva projektora postavljena na galerijskom podu i projicirane na zidove, kubuse, a katkad i tijela izvođača i gledatelja. Obavijena projekcijom, svaka površina postaje propusna: portal u poglede zamrznute fotografijom Jasenka Rasola, ili sasvim nove svjetove koje izvođačice stvaraju ručnim preklapanjem više projekcija u dvostruke ekspozicije.

Gledatelji u prostor CEKAO-a mogu ući i nakon formalnog početka izvedbe koja traje ukupno sat vremena te se u njemu zadržavaju vremenski i prostorno proizvoljno. Sami biraju poziciju s koje gledaju instalaciju, mogu se kretati i mijenjati vlastiti kadar izvedbe – stoga su odgovorni i za vlastiti pogled i za propuštanje pogleda drugih gledatelja koji u nekom trenutku blokiraju vlastitim tijelom. Uz slučajno gledateljsko propuštanje dijelova izvedbe koje zbog svoje pozicije u prostoru ne možemo vidjeti, propuštamo i dijelove teksta jer je gust, nenarativan, ispleten od osobnih izvođačkih bilješki, kontemplacija o propuštanju te citata iz kratke priče J. L. Borgesa, Asterionova kuća. Takvim oblikovanjem teksta potencira se da percepcija instalacije ne ovisi o tome da čujemo svaku riječ – uši publike tekst propuštaju, a od osobe do osobe, tj. od uha do uha, ovisi koji se dijelovi teksta u njima zadrže i počnu taložiti. Također, bez obzira na to što instalacija nije strukturirana cirkularno, tekst se ponavlja dva puta i pruža (bar formalnu) priliku da se ono propušteno u ponovnom slušanju uhvati. 

Prvi put objavljena 1947. u književnom časopisu Los Anales de Buenos Aires, Asterionova kuća priča je čiju važnost za ovu instalaciju ističe najava, priča strukturirana poput labirinta u sredini kojeg se (na samom kraju priče) krije identitet protagonista. To je mit o Minotauru ispričan iz perspektive čudovišta, koje je tim postupkom humanizirano. Autori instalacije Propušteno, poput Borgesa, ističu drugu stranu medalje, dihotomiju riječi propušteno. No, s obzirom na to da Asterion kaže da ga ne zanima “što jedan čovjek može prenijeti drugim ljudima”, dakle potpunu suprotnost ideji POU-a kao mjesta susreta i razmjene znanja, nameće se pitanje što taj specifični tekst čini za samu izvedbu? Izvedba ne nudi jasan odgovor na pitanje po kojem kriteriju uspoređuje dvije arhitekture pa tako različite strukturne i sadržajne problematike koje Asterionov labirint nudi vise u zraku. Primjerice, u svojoj je kratkoj priči Borges problematizirao strah od imena, koji se tiče i POU Zagreb, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Ono je  kao i mnoge druge institucije devedesetih godina, doživjelo sudbinu preimenovanja. Jer se bojimo Minotaura, ne i Asteriona – bojimo se Moše Pijade, ne i pučkog otvorenog.

Izvedba se ne bavi tim predloškom ni da propita tko je i kakav to minotaur koji živi u labirintima obrazovnih institucija, iako, kad bi htjela, različitih interpretacija mita bilo bi na izbor. Kretski je labirint, prema mitu, izgradio arhitekt Dedal po naredbi kralja Minosa: 1. kako bi sakrio Minotaura – dokaz Pasifajine nevjere Minosu, 2. kao Minotaurov zatvor, 3. žrtvenik Atenjana i Atenjanki koje svakih devet godina budu poslane na Kretu da ih Minotaur proždre, te njihovo 4. groblje. Borgesov Asterion ne ubija Atenjane i Atenjanke poslane u labirint već oni sami padaju mrtvi od samog pogleda na čudovište koje labirint vidi kao svoju kuću. I dok je usporedba škole s drugim domom relativno česta, nitko ne bi trebao umrijeti na tim mjestima pa bi se, s tim u fokusu, prikladnijom činila paralela POU-a s labirintom iz Cortázarove drame Kraljevi. Slično Borgesu, Cortázar “Asteriona vidi kao slobodnog čovjeka, ‘pjesnika’ koji je u svojoj zatočenosti uspio pronaći raj u savršenom utopijskom smislu: prebiva u harmoničnom suživotu s također odbačenim mladim Atenjanima, u središtu labirinta, u kojem vladaju ples, igra i poezija.”¹ Dvije izvođačice koje u izvedbi predstavljaju Asteriona i njegovog imaginarnog prijatelja, grleći članove publike, sličnije su Cortázarovoj no Borgesovoj viziji.

Međutim, autori ne posežu za najočitijim, kritičkim i (civilno) društveno angažiranim potencijalom pridjeva propušteno da bi govorili o slučaju Pučkog otvorenog – sav njihov umjetnički fokus pada na mijenjanje dominantne paradigme negativnog prizvuka te riječi. Pitanje nije je li propuštanje isključivo gubitak, već na koliko i kojim je sve razinama ono prostor reinterpretacije. Po nekoliko odgovora na to pitanje sadržano je u svakoj dionici ove multimedijalne fuge, koja izborom POU-a kao specifičnog prostora izvedbe nastavlja okruživati ljude umjetnošću i umjetnost ljudima, što je i jedna od konstitutivnih funkcija Pučkog otvorenog učilišta.  

1. Patrik Gregurec, “Poetska drama ili tragedija: Cortazarovi Kraljevi i tajna rijeka ljudske krvi”, Kazalište 93/94 (2023) ↩︎

Riječ je o izvedbenoj instalaciji u produkciji Multimedijalne kolibe, a u svojoj izvedbi združuje tekstualni i plesni s fotografskim i glazbenim materijalom. Rad isprepliće motive kratke priče Asterionova kuća Jorgea Luisa Borgesa “s osvrtanjem unatrag, k ideji upisanoj u izvornu misao i realizaciju zgrade Pučkog otvorenog učilišta, njezinoj otvorenosti, dinamičnosti i propuštanju ljudi, znanja, sunca”, stoji u najavi. Značenjsko poigravanje dihotomijom riječi “propušteno” s jedne strane podrazumijeva “propuštanje” kao preduvjet života, iz stanice u stanicu, a s druge kao čest osjećaj da smo nešto propustili učiniti.

Koncept i tekst rada potpisuju Zrinka Šimičić i Dubravko Mihanović, fotografije i video Jasenko Rasol, plešu Danijela Renić i Zrinka Šimičić, a za glazbu i zvučnu instalaciju zaslužan je Hrvoje Nikšić. Izvedbe se mogu pogledati u srijedu, 5. veljače i petak, 7. veljače od 20 do 21 navečer. Tijekom tih sat vremena posjetitelji_ce su pozvani_e ući kad žele i ostati u prostoru galerije koliko god žele. Nakon izvedbe u petak održat će se i okrugli stol na temu aktualnog stanja i mogućih perspektiva prostora Pučkog učilišta.

Osim toga, istim će se danima s početkom u 19:30 održati i stručna vodstva kroz prostor i povijest Radničkog učilišta s povjesničarkom umjetnosti Ivanom Meštrov. Zainteresirani_e se prethodno trebaju prijaviti na multimedijalnakoliba@gmail.com.

U četvrtak, 6. veljače od 19 do 21 održat će se radionica Od pokreta do teksta i natrag s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem i plesnom umjetnicom Zrinkom Šimičić. Radionica proizlazi iz njihove dosadašnje suradnje u radovima Stidljivost drveća i Propušteno, a na njoj će se s polaznicima_ama proći put od pokreta do teksta i natrag. Prethodno iskustvo pisanja i/ili plesanja nije potrebno, a sudjelovanje je besplatno uz prethodnu prijavu na multimedijalnakoliba@gmail.com.

Ulaz na sve događaje je slobodan, a više o izvedbi možete pročitati ovdje.

Tim povodom s Antonijom razgovaramo o počecima projekta u Šibeniku, aktualnom programu, ali i o njenim drugim umjetničkim interesima i stremljenjima. 

Kako je započeo tvoj interes za suvremeni ples i kako se ono veže uz drugo područje tvog umjetničkog rada – kiparstvo? 

Plešem od malih nogu, no kako studij plesa u RH nije postojao prije 2013., prvo sam upisala preddiplomski studij kiparstva na ALU. Pri otvaranju odsjeka plesa na ADU, upisala sam preddiplomski studij suvremenog plesa, dok sam istovremeno završavala diplomski studij kiparstva. S obzirom na paralelno studiranje na dva umjetnička fakulteta, susretala sam se s različitim praksama rada i mišljenja o umjetnosti, što je bilo istovremeno divno i preplavljujuće.

Svoj interes u suvremenom plesu i koreografiji razvijala sam na kolegijima koreografije prof. Nikoline Pristaš, kada sam počela razmišljati o odnosu, sličnostima i razlikama u načinu i prezentaciji rada u kiparstvu (i općenito likovnim umjetnostima) te plesu i koreografiji. Ako uzmemo u obzir da je interakcija između umjetničkog objekta i promatrača u svojoj srži performativna te da je skulptura također materijalizirani trag nekog pokreta koji oblikuje njezinu formu, moj interes za istraživanje i reimaginaciju odnosa plesa i kiparstva bio je logičan. Tako sam već od studija svoja koreografska istraživanja temeljila na radu s objektima i tijelima, pitanju traga u plesu (pisanju takozvanih scoreova za ples), stvaranju znakovlja te igranju s reprodukcijom tih zapisa, razvijanju različitih odnosa s izvedbenim prostorom i njegovim korištenjem, s osvjetljenjem koje je “radno” i koje je element okoliša s kojim se radi jednako kao s drugim objektima i/ili tijelima. Zanimao me sam proces nastajanja nekog rada – umjesto prikazivanja uglančanog krajnjeg proizvoda, kako ostaviti proces rada vidljivim?

Na taj su način, moja iskustva i znanja iz dvije različite umjetničke discipline počele informirati i inspirirati jedna drugu…

Su-osnivačica si kolektiva mold koji trenutno djeluje “na daljinu” – Lana Šprajcer živi u Australiji, Danijela Renić i Marta Krešić su u Zagrebu, a ti si u Šibeniku. Usprkos tome, nedavno ste u galeriji Kaptol imale izvedbu dolce far niente koja se održavala kroz tri dana, u trajanju od 11 i pol sati. Kako ste radile na tom projektu?

mold kolektiv čine moje drage prijateljice i plesne umjetnice, s kojima sam studirala i razvijala interese i umjetničke afinitete u plesu i koreografiji još od studenskih dana. Nakon završetka studija, nastavile smo neformalnu suradnju te ostvarile dvije plesne predstave: Nacrti i Herbarij. Tek 2020., tijekom pandemije Covid-19, okušale smo se u prvom koroegrafskom radu na daljinu. Tako je nastala Šire od tijela, koreografska instalacija motivirana interesom za otkrivanjem drugačijeg načina snimanja tijela u plesu i drugačije perspektive od one koja snima tijelo / predstavu u cijelosti, te kadriranjem koje nikada ne hvata cijelu “’stvar” već putuje između i kroz tijela, objekte i teksture. Iste godine okušale smo se i u kolektivnom pisanju koreografskog teksta koji je bio objavljen u plesnom časopisu Kretanja. Također, plesna predstava Svijet od poljubaca ne kamenja bila je nastavak našeg otkrivanja i prakse u koreografskom radu na daljinu. 

Tako smo došle do dolce far niente, rada kojem je prethodilo tri mjeseca umjetničkog istraživanja na daljinu. Tijekom procesa smo čitale, gledale, razmjenjivale ideje, želje i interese, stvarale individualne bilješke za ples, objekte, zvuk i kostime, koje smo dijelile i komentirale preko redovnih video poziva. To je vjerojatno najteži dio procesa s puno zapinjanja, ali svejedno izrazito vrijedan jer radimo u dužem vremenskom periodu tijekom kojeg se ideje talože i “fermentiraju” pa kada se konačno nađemo na rezidencijalnom boravku, već smo uronjene u projekt i jasan nam je daljnji smjer.

Pri završetku istraživanja, nastavile smo se sastajati preko video poziva i komunicirati sa suradnicima_ama dok se nismo konačno okupile početkom kolovoza u kući Klajn u Zagorju na rezidencijalnom boravku. Nakon toga smo se ponovno razdvojile i “na daljinu” dovršavale praktične stvari kojih uvijek bude iznenađujuće mnogo. Ponovno okupljanje imale smo u Zagrebu u galeriji Kaptol gdje smo provele tjedan dana što u pripremi i produkciji rada, što u izvedbi.

Unatoč našoj dislociranosti i svim drugim životnim okolnostima tijekom godina, ustrajale smo u traženju mogućnosti i uvjeta da nastavimo raditi zajedno, a s vremenom i praksom, jednostavno smo otkrivale sve optimalnije i produktivnije načine za to. dolce far niente je jedan ishod naše bliskosti i ustrajnosti u želji da budemo i radimo skupa.

U Šibeniku si otvorila OBRT koji funkcionira kao keramički studio, galerija i prostor za radionice, a od 2022. godine organiziraš i umjetnički program OBRT NET. Koji su početni motivi s kojima si krenula u taj projekt i možeš li zamisliti kako će se OBRT NET razvijati u budućnosti? 

Prije šest godina, kada sam se počela vraćati u Šibenik, u kraćim periodima sam radila u osnovnoj plesnoj školi u Šibeniku, vodila plesne grupe u Sjenama, radionice na Šibenskom plesnom festivalu, predavala likovni u gimnaziji, a po otvaranju OBRTa sama sam počela organizirati radionice plesa za djecu i odrasle (uz radionice keramike) i tako se lagano upoznavala s dostupnim kulturnim sadržajem i potrebama lokalne zajednice.

S tim iskustvom i iz moje perspektive umjetnice i prekarne radnice, raspisala sam program OBRT NETA, koji je bio zamišljen kao multidisciplinarni program za okupljanje različitih umjetničkih praksi s temom pokreta i tijela. Cilj projekta je pružiti umjetnicima_ama novu priliku i uvjete za rad kroz rezidencijalne boravke, prezentirati njihove radove i educirati publiku kroz radionice i diskurzivne formate.

Također, otvaranje Kuće umjetnosti Arsen 2021. godine, a zatim i Edukacijskog kampusa na tvrđavi sv. Ivana 2022. godine, omogućilo mi je prostor i podršku za organizaciju i provedbu ovakvog programa. Za sada je to pretežito plesni sadržaj s pokojim probojem drugih umjetničkih praksi, što se nadam proširiti tijekom godina, međutim trenutno radim s ograničenim kapacitetima koji su mi na raspolaganju.

U javnoj sferi općenito, suvremeni ples ima slabu vidljivost i ograničenu publiku. S kojim se problemima suočavaš u svom radu u Šibeniku i kako im pristupaš? Edukacija se čini kao važan aspekt tvoga rada...

Da, to je baš neka teška tema zadnje vrijeme, razgovor koji se konstantno ponavlja na suvremenoj plesnoj sceni. Toliko vremena i truda koji se ulažu u rad za tako malo odaziva publike – postalo je to ogromno pitanje za sve nas na sceni.

Tako je i u Šibeniku. Međutim, Šibenik se zaista promijenio zadnjih 5-10 godina, obnavljanjem bivšeg kina Odeon i revitalizacijom fortifikacijskih sustava za kulturne događaje, uz brojne druge festivale, događaje i manje inicijative (Supertoon, SHIP, Fališ, Međunarodni dječji festival, ŠKURE, program kluba Azimut, i mnogi drugi). U Šibenik počinju dolaziti ljudi zbog kulturnog sadržaja, što je ogroman plus za sve nas koji ovdje živimo. Nadam se da ćemo nastaviti u tom smjeru.

Unutar ovog programa bilo mi je jako važno ponuditi amaterski radionički program koji je povezan s predstavama tako da polaznici mogu dobiti uvid u proces nastanka neke predstave i način razmišljanja umjetnika_ica. Na taj način pri dolasku na suvremenu plesnu izvedbu također imaju više znanja i alata koji potencijalno mogu rastvoriti i proširiti načine gledanja i povezivanja s izvedbenim djelom. S istom namjerom organiziramo razgovore poslije izvedbi, koje će moderirati dramaturginja Nina Gojić u zaigranom i opuštenom formatu.

Za razliku od prošla dva izdanja, ovogodišnji program OBRT NETA uključuje i gostovanja inozemnih autora_ica. Možeš li nam reći malo više o tome, kako je došlo do tih suradnji?

Baš sam ponosna na ovaj dio OBRT NETA ove godine – namijenjen je za nas koji se profesionalno bavimo plesom, a nemamo često priliku sudjelovati na radionicama inozemnih autora_ica u Hrvatskoj. Fokusiran je na koreografsko / kompozicijski rad, a ne na plesnu tehniku. Zato sam ove godine zvala koreografa Jonathana Burrowsa (autora knjige Choreographer’s Handbook) koji će voditi svoju radionicu Writing dance, a zatim skupa s dugogodišnjim suradnikom, kompozitorom Matteom Fargionom, izvesti Both Sitting Duet and Rewriting.

Umjetnica i koreografkinja Shelley Lasica dolazi sa svojom solo izvedbom Render te vodi  koreografsku radionicu Doing and making.  Kroz dugogodišnji rad na australskoj sceni  preispitivala je kontekst suvremenog plesa i stavljala ga u okvire izložbenih prostora – njen prethodni rad WHEN I AM NOT THERE također je duracijska izvedba – izložba.

Uz Burrowsa i Lasicu, Zrinka Užbinec će održati radionicu za plesače. Možeš li nam, za kraj, reći više o njezinoj radionici i izvedbi Lutke i koze? 

Zrinka Užbinec, jedna od afirmiranih domaćih autorica koja trenutno završava doktorski studij pri Centru za plesna istraživanja (C-DaRE), održat će radionicu za profesionalne plesače Slatki sudari na kojoj će istraživati slatki sudar plesa i koreografije unutar vlastitog tijela, a novu iteraciju plesnog sola Lutke i koze koji je prošle godine održala u kući umjetnosti Arsen ovaj put će izvesti na kampusu tvrđave sv. Ivana u novom izdanju.

Jednako mi je važno dovoditi nove autore, kao i održavati kontinuitet te pratiti razvoj nečijeg autorskog rada, kako bi lokalna zajednica imala prilike za nove, ali i ponovljene susrete te proširenje istih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

nešto bih ti napisala o jednoj predstavi koju sam, na svoju sreću, imala priliku gledati tri puta (jednom kao probu i dvaput kao javnu izvedbu), a ti možda još nijednom (nadam se da uskoro hoćeš). Jedna je to od onih predstava kojima se volim vratiti više puta jer svakim gledanjem vidim nešto što prošli put nisam, a možda zato ni nisam pisala ovaj tekst odmah nakon prvog gledanja. Premijera je bila prošlog ljeta u KNAP-u, a izvedba o kojoj pišem odvila se u sklopu festivala Improspekcije krajem rujna ove godine.

Naime, od spomenutog razlaza u tri grada na dva kontinenta članice ovog kolektiva tražile su i prakticirale načine kako da održavaju kontinuitet prakse koja je i prijateljstvo i rad. Odvojenost ih je privikla na niz vremenskih i organizacijskih kompromisa, a intermedijalnost im se logično nametnula kao metodološka i estetska nužnost. I prije pandemije tijekom koje smo se svi nevoljko navikli na intenzivniju komunikaciju preko video poziva, u njihovoj praksi dolazilo je do stalne prilagodbe koja, kako smo vidjeli, u sličnoj mjeri dovodi do zamora virtualnim koliko, ako tako odlučimo, otvara i mogućnost invencije, u slučaju kad nuspojava ograničenja postaje poetskim sredstvom koje nismo unaprijed planirali. Rad koji je prethodio Poljupcima zvao se Šire od tijela, nastao je u prvoj pandemijskoj godini, a kratko se nastanio u prostoru Galerije Miroslav Kraljević i trajno u časopisu Kretanja. Važan dio tog rada bila je ideja kamere kao su-izvođačice i taj interes poslužio je kao jedna od ishodišnih točaka za Svijet od poljubaca ne kamenja.

Taj Svijet sastoji se od spužvi koje su svašta, na primjer: oblak, brlog za hibernaciju, zagrljaj puževa, zaklon od buke ili neke druge nevolje, tu je i nekoliko plastičnih kutija nastanjenih materijama vrlo različitih vremena propadanja, oko ljudskih izvođačica postavljene su kamere s kompjutera i mobitela koje su međusobno povezane videopozivima ili pak snimaju okoliš koji smo svi_e skupa privremeno nastanile_i, a i ogledala su razmještena po prostoru za njih i za nas. I mi sjedimo s njima na oblaku, pozvane da, zahvaljujući tako ulančanim površinama u kojima (se) gledamo, boravimo u suspregnutom prostor-vremenu u kojem je slika onoga što se događa uvijek već počela i još uvijek nije. Sliku prostora kida njihova specifična izvedbenost, a ulančane optičke leće prekidaju linearne tijekove vremena koje provodimo zajedno.

Da pojasnim: naslov nije zavodljiv slučajno, a nije ni samo on zavodljiv, jer i u izvedbi ovih četiriju^[2] prijateljica/izvođačica nešto je svjesno zavodljivo i šarmantno, doduše ipak ne ono što se na prvi pogled doima kao očita manifestacija zavođenja. Prije početka izvedbe, nanijele su gotovo parodijsku količinu šminke i postavile se u pozicije čekanja ili poziranja koje evociraju slike ženskih tijela kao objekata i kao povijesno i društveno uvjetovanih konstrukata. Kako izvedba počinje, počinje i njihovo stalno odmahivanje kosom kao još jedna prepoznatljiva gesta koja izvodi svoju zavodljivost, a gotovo cijelu izvedbu provode u namještanju za sliku koja se neće dogoditi, ali će se dogoditi neke druge: one koje one, manipulirajući raznovrsnim lećama, proizvode i tako čine privremeno dostupnima pregovarajući između želje i kontrole, te one koje na taj način kao publika imam priliku stvoriti sama za sebe. Adresat slike koju one isprobavaju i koja se neće dogoditi nismo ni ti ni ja, nego onaj zastarjeli lik ne naročito uzbudljivih identitetskih oznaka, onaj “univerzalni” subjekt za koji smo odavno ustanovili da nije nimalo univerzalan nego je u potpunosti odvojen od bilo kakvog manjinskog ili neprivilegiranog iskustva, pa odatle i ta laž o univerzalnosti. I zato taj pokušaj slike, namijenjene tom bezličnom njemu, u neuspijevanju da postane slikom cijelo vrijeme realizira se kao nešto drugo, a to je relacija koja je i afekt koji je i svijet od poljubaca ne kamenja.

U tom smislu, moglo bi se reći da nas one zavode na krivi trag jer je lako pomisliti da je u tom sklopu postupaka prvenstveno riječ o izvedbi zavođenja ili izvedbenosti roda, ali meni je interesantnije prepustiti se mišljenju o nekoliko drugih stvari: o produktivnom problemu objektne pozicije, o posthumanističkom feminizmu i o ljubavi.

Krenut ću od zadnjeg i zato još jednom naglasiti da je problem raznorodnih pogleda jedan od ključnih u ovoj predstavi jer su postavljeni kao njezino gradivno tkivo: one gledaju nas, mi gledamo njih, one gledaju u ogledala, gledajući se u ogledalo spekuliraju o pogledu mrtvog subjekta kojeg nema, daju mi mogućnost da u tome vidim i parodiranje one linije plesnog obrazovanja koje je opsjednuto slikom plesa u ogledalu, a onda i parodiranje narcističke fiksacije na ogledalo kao takve, ista ta ogledala namještaju tako da možemo vidjeti njihov odraz koji nam opet uzvraća pogled, gledaju u kamere i daju nam ekrane koje nam približavaju njihove, ali i poglede drugih dijelova publike, gledaju jedna drugu bez cinizma koji je prisutan u tretmanu njihove izvedbe roda. Takav pogled lišen distance, kad je uzvraćen u istoj kvaliteti prema publici, otvara mogućnost da ljubav između njih postane i ljubav između predstave i publike, što smatram jednim od radikalnijih i uzbudljivijih načina kako postaviti relacije u izvedbenom događaju. Implikacija da je ljubav taj afekt koji nastaje u susretu dva strana entiteta može imati i radikalne političke posljedice, a upravo takve trebamo.

Stranac/strankinja u jeziku na kojem pišem etimološki dolazi od riječi strana i vezana je uz graničnu crtu određene plohe, ali i komad zemlje, dakle, konotira orijentaciju prema nečemu i znanje o tome gdje se nalazimo u prostoru. Na drugom jeziku koji znam ova riječ kaže se stranger i homonim je komparativu riječi koja znači čudno, neobično. Stranac, ali i straniji, neobičniji, nepoznatiji. Zanimljivo mi je misliti obje ove riječi s obzirom na njihovu višestrukost značenja jer tako ponavljaju nešto od onoga na što me i predstava poziva: da preusmjerim pogled s onoga što mi se varljivo nudi kao tema i problem, a ispostavlja se nečim drugim, da se preorijentiram od onoga što mislim da vidim i želim vidjeti prema onome što mi se može dogoditi, da budem otvorena prema čudnosti te situacije i nepredvidljivosti susreta s onim što mi je neobičnije od stranog.

Premisa ljubavi prema strancu_kinji podsjeća me na jednu koreografiju koja mi se nije dogodila, ali sam toliko puta čula o njoj: The Love Piece koju je osmislila Alice Chauchat 2007. u Zagrebu, a izvodili su je Anna Achimowitz, Nino Bokan, Alice Chauchat, Pravdan Devlahović, Oliver Frljić, Zvonimir Kvesić, Ivana Pavlović, Ivana Rončević, Nina Sakić i Una Vizek. Score je bio sjediti nasuprot članu_ici publike i voljeti ih svim srcem dok u pozadini svira playlista ljubavnih pjesama. O učincima te izvedbe mogu samo čitati, slušati i spekulirati, ali iz dostupnih gledateljskih (svjedočanskih? sudioničkih?) iskustava može se saznati o izvjesnoj količini nelagode kao prvoj reakciji na izvedbenu situaciju, ali koja se pristajanjem na uvjete tog susreta transformira. Premda je ljubav prema stranoj osobi u slučaju The Love Piece izričito dana kao uputa izvođačima_cama, u Svijetu od poljubaca ne kamenja ne znam i ne moram znati koja je intencija iza izvođačkog pogleda, ali mi se događa na način na koji ti pišem. Čini mi se da je ono što povezuje ova dva primjera implikacija da usmjeravanje pogleda prema publici, odnosno, (onomu) stranom, stvara priliku za ljubav prema nepoznaniku bez ikakvih pretpostavki, razotkrivenom u svojoj nekompletnosti, uvijek u procesu nastajanja. Ono što ih razlikuje činjenica je da nas Svijet od poljubaca ne kamenja 15 godina kasnije poziva da ljubav prema nepoznatom i stranom razmotrimo i kao odnos koji ne mora biti rezerviran isključivo za ljudske entitete.

Kad govorim o varljivosti, mislim dijelom i na to: autorice/izvođačice i nastanjuju i ne nastanjuju poziciju objekta. Ne nastanjuju jer nikad ne dovršavaju sliku koja je iz nekog drugog, prošlog vremena i za nekoga čiji pogled na svijet nam je poznat, a nastanjuju u drugom smislu, koji objektnu poziciju uzima u obzir kao jednu od mogućih emancipacijskih pozicija. U Svijetu od poljubaca ne kamenja komad spužve jednako je važan kao kompjuter, kockice leda važne su kao i čovjek. Zbog toga, premisa o posthumanističkom feminizmu postaje moguća kao jedna od posljedica pristanka na tu vrstu pogleda na stvari, a takav pogled uperen je u budućnost kakvoj se mora biti moguće veseliti. Rosi Braidotti, teoretičarka posthumanističkog feminizma i autorica istoimene knjige naglašava da nam je za suvremenu političku imaginaciju potrebna relacijska etika zbog koje nam danas postaje nemoguće odvojiti sveobuhvatnu predanost emancipacijama raznih deprivilegiranih (ljudskih) skupina, koje je intersekcionalni feminizam posljednjih desetljeća već uključio u svoje borbe, od urgencije kojom bi valjalo pristupiti ekocidu u tijeku kojeg se nalazimo, a kojem će biti nemoguće suprotstaviti se ako ne dođe do radikalnijih zaokreta u odnosu prema stvarima, lišenog fetišističke okupiranosti imperativom profitabilnosti. Stavimo li sebe na poziciju jednaku stvarima i pristajući biti zavedeni_e tom pozicijom, deziluzioniramo ideju superiornosti (muškog) ljudskog subjekta. Na kraju, nije li važno primijetiti da se riječ stvar nalazi u korijenima riječi stvaranje i stvarnost?

^[1] Naslov je preuzet iz knjige The Order of Time Carla Rovellija, što je navedeno u tiskanom tekstu koji prati izvedbu.

^[2] U premijernoj verziji predstavu su izvodile Antonia, Marta i Danijela, dok se u verziji igranoj na Improspekcijama pridružila i Lana tijekom kratkog boravka u Zagrebu nakon četiri godine izbivanja.

Improspekcije, zagrebački festival koji istražuje problematiku improvizacije u plesu, izvedbi, ali i drugim medijima, u rujnu će predstaviti svoje šesnaesto izdanje, a ovogodišnja tema je “senzualne površine”. Kako stoji u tekstu najave, tematski okvir senzualnosti, odnosno osjetilnosti, predstavlja polazište za istraživanje interakcije tijela sa svijetom. Različite relacije međuovisnosti i uronjenosti tijela u okoliš u ovogodišnjem izdanju Improspekcije će propitivati kroz pet gostujućih međunarodnih i domaćih izvedbi, instalacije, radionice te diskurzivni program. 

Improspekcije već tradicionalno uključuju program koji se održava na različitim gradskim lokacijama, a njihov će se prvi dio održati između 22. i 25. rujna u Muzeju suvremene umjetnosti. Izvedbeni dio festivala otvorit će predstava Vrijeme u pogledu koju potpisuje slovenska koreografkinja Snježana Premuš. Uslijedit će izvedba Tvoj znoj ostavlja čudan metalni okus u zraku, mlada lovkinje, nastala u suradnji multimedijalnog umjetnika Marka Gutića Mižimakova s plesnim umjetnicima_ama Marinom Lemićem i Lanom Hosni. Inozemna gostovanja također uključuju izvedbu Kad ostane samo površina švedske izvođačice Ode Brekke i Odskok grčkog umjetnika Costasa Kekisa. Studenti_ce zagrebačkih Akademija likovnih umjetnosti i dramske umjetnosti predstavit će se performansom Koštac, dok će njihova istoimena instalacija biti izložena cijelo vrijeme trajanja programa u prostoru privremenog postava MSU. Uz studentsku instalaciju, u foaeju MSU-a posjetitelji_ce Improspekcija će moći pogledati i instalaciju Sea Soma plesne umjetnice Dore Đurkesac. 

Nakon gostovanja u MSU, Improspekcije se 26. rujna izmještaju u Centar KNAP, gdje će kolektiv MOLD (koji čine Antonia Dorbić, Marta Krešić, Danijela Renić i Lana Šprajcer) izvesti rad Svijet od poljubaca ne kamenja. Umjetnički program festivala nadopunjuje program razgovora s umjetnicima_ama koji će se održati nakon svake izvedbe, kao i iskustveno-diskurzivni format Odgovor na izvedbu praksom u vodstvu Margit Galanter, koji će svakog dana trajanja programa uključivati sesije koje odgovaraju na izvedbe prethodno izvedene na festivalu. 

Nakon završetka rujanskog dijela programa, Improspekcije se nastavljaju uz blok radionica koje se tijekom listopada održavaju u Plesnom centru Tala. Galanter će održati radionicu Dodir, dijalog, i osjetilnosti bivanja u tijelu, dok će šesnaesto izdanje festivala zaključiti radionica Što ovo tijelo radi? / Praksa tjelesno utemeljene teorije u vodstvu Shannon Stewart.

Detaljan program i raspored Improspekcija dostupan je ovdje.